Koje sam, dakle, tri knjige kupio na Interliberu?
1. Karen Armstrong: Kratka povijest mita (Vuković&Runjić, Zagreb, 2005.)
2. Anthony Stevens: Jung (Šahinpašić, Sarajevo, 2007.)
3. Marko Aurelije: Misli (Nova Akropola, Zagreb, 2004.)
Karen Armstrong je autorica vrijedna pažnje. Prate je, kako i priliči snažnoj autorskoj osobnosti, izvjesne kontroverze. Bivša koludrica, piše knjige i održava predavanja (vidi YouTube i sl.) kojima vjerojatno diže živac vjerskim fundamentalistima raznih usmjerenja, premda je, paradoksalno, baš ona ta – barem je ja tako razumijem – koja radikalno propituje velike vjerske tradicije, napose kršćanstvo, islam i budizam (tragajući za zajedničkim fundamentom i nalazeći ga u isticanju suosjećanja i u Zlatnom pravilu). Također se nije libila napisati i knjigu pretencioznog naslova Povijest Boga (Prosvjeta, Zagreb, 1998.) u kojoj komparira koncept Kreatora u različitim religijama, pri čemu je naročito zanimljivo pratiti kako se predodžbe o Bogu mijenjaju kroz povijest, a bome i kako se zloupotrebljavaju (znate ono, „Bog nam je rekao da vas posmičemo!“ „Ne, Bog je nama rekao da posmičemo vas!“ „Nama je Bog rekao da napravimo kolektivno samoubojstvo.“ „A nama je rekao da vas, koji o Njemu mislite mrvicu drugačije nego mi, iz ljubavi i za vaše dobro, spalimo na lomači“… itd. Povijest je nažalost prepuna sličnih primjera.). Na spomenutu zloporabu nadovezuje se, srećom također prevedena, njezina knjiga Bitka za Boga - fundamentalizam u judaizmu, kršćanstvu i islamu (Šahinpašić, Sarajevo, 2007.). Fundamentaliste (islamske, kršćanske, židovske, ali i hinduističke i budističke) karakterizira zanimljiv paradoks: vraćaju se doslovnom (zapravo subjektivnom i isključivom) tumačenju vlastitih svetih spisa, a istovremeno se bez i najmanje grižnje savjesti služe svim tehnološkim pomagalima koja je iznjedrio sotonski i sotonizirani, mahom Zapadni, liberalni svijet i omražena znanstvena paradigma. (Neću sad ulaziti u razglabanje o uistinu problematičnim aspektima Zapadne, liberalno-kapitalističke civilizacije; ovdje samo želim ukazati na unutrašnje proturječje imanentno fundamentalističkim umovima). Umjesto da u suvremeno kaotično i anomično društvo nastoje implementirati duh, oni se trse oko stila: važnije je kako će biti odjevene žene (žene su svim fundamentalistima veliki problem) i hoćemo li uništiti sve kipove oko sebe (ili što već, fundamentalisti svakako žele nešto uništiti), važnije je spektakularno (jer i fundamentalisti su svjesni da živimo u društvu spektakla) pokokati vjernike koji su došli na klanjanje u džamiju; važnije je, uredno podšišan i odjeven, kako i priliči smjernom vjerniku, ustrijeliti kakvog ginekologa i medicinsku sestru („…jer te jednostavno drugačije ne razumiju“, racionalizirati će fundamentalisti svoje postupke jedni pred drugima). Sve je to fundamentalistima važnije nego da svakodnevno, strpljivo, mukotrpno vode – prikladan je ovaj termin - džihad u vlastitim (muslimanskim, kršćanskim, židovskim, ali i agnostičkim i ateistički itd.) srcima. Jer, džihad je „prema islamskom vjerovanju, borba protiv zla i borba za ostvarenje dobra. Ne odnosi se nužno na borbu fizičkim putem, nego i na duhovnu borbu protiv strasti, odnosno šejtana i grijeha” (Wikipedia). Dakle, svaki svakodnevni napor oko etičnog življenja je „sveti rat“ za našu ljudskost i za civilizirane odnose. Problem fundamentalizma je u tome što ljudi koji sami nisu izvojevali dovoljno pobjeda u tom „unutrašnjem ratu“, sami se nisu promijenili, pokušavaju (dakako, nasilno) mijenjati druge. Kao što rekoh, važan (im) je stil, a ne duh.
Eto tako, bivša švora, Karen Snažnoruka, piše o važnim temama. Piše i o povijesti mita; u zgodnoj knjižici od kojih 150 stranica obuhvaća razdoblje od starijeg kamenog doba (20 000. do 8 000. g. pr. Kr.) – mitologija lovaca, preko mlađeg kamenog doba (8 000. do 4 000. g. pr. Kr) – mitologija ratara, ranih civilizacija (4 000. do 800. g. pr. Kr.), do, kako ga ona naziva, ključnog doba (800. do 200. g. pr. Kr.) i razdoblja nakon ključnog doba (200. do 1500. g.), sve do, zaključno, velike zapadne transformacije (1500. do 2000. g.), u kojoj zapravo i mi živimo. U što će(mo) se transformirati, ovisi i o tome kakav ćemo odnos zauzeti spram mitova (tih velikih priča koje nam slikovito govore važne stvari o nama samima), kaže autorica, a trenutno, zadnji pola stoljeća, mythos je ustuknuo pred logosom, pragmatičnim, logičnim duhom znanstvene racionalnosti. Teza autorice je da logos (premda, dakako, ima svojih vrijednosti – tko bi želio živjeti bez mobitela?! Čak ih i fundamentalisti imaju!), ljudima zacijelo olakšava život (tzv. viši standard), ali im ne može pružiti dubok osjećaj smisla, neku predodžbu o tome odakle dolaze i kamo idu, što im je činiti, kako se nositi s životnim prijelazima i traumama itd., itd. Nije bitno što su te priče „izmišljene“, one su čovjeku nužne. Kako, dakle, od renesanse naovamo živimo u doba dekonstrukcije mitova, autorica na brojnim primjerima (posebice je bogat izvor referenci književnost 20. st.) pokazuje kako se, napose Zapadnim svijetom, paralelno širi neki prikriveni očaj, tjeskoba, grč. Danas smo u tom procesu već poprilično poodmakli, ispod društva spektakla i zabave (fun-damentalism;) po modelu 24/7/365, valja se tsunami depresije i kojekakvih patologija (nasilje, droga, emocionalna i duhovna praznina itd.) koji prijeti da nas potopi. Kad se, dakle, pitamo što se to oko nas događa, kad se pitamo što se s nama događa, odgovore treba tražiti, kao što uporno ističem, Prije i Drugdje, i u osobnoj i u kolektivnoj povijesti.
Gdje autorica vidi izlaz? Očito je da se ne možemo vratiti mitologiji lovaca, ratara ili razmišljati poput starih Egipćana ili Perzijanaca. Očito je da je pokušaj fundamentalista da se „vrate izvorima“ i jednostavno ih „translatiraju“ u suvremeno doba slijepa ulica. Autorica knjigu zaključuje razmatranjem – ideja je samo naoko banalna - književnosti, napose romana, kao svojevrsnim ekvivalentom odbačenom mythosu. „…iskustvo čitanja nekog romana“, piše ona, „ima stanovite kvalitete koje podsjećaju na tradicionalno shvaćanje mitologije. Može ga se protumačiti kao oblik meditacije. Čitatelji moraju danima, pa čak i tjednima, živjeti s romanom. On ih prenosi u drugi svijet, paralelan, ali ipak odvojen od svakodnevnog života. Sasvim su svjesni toga da taj izmišljeni svijet nije 'zbiljski', pa ipak, dok čitaju, on ih sasvim zaokuplja. Dobar roman ostaje nam dijelom života i dugo nakon što smo odložili knjigu. To je svojevrstan čin mašte koji… uklanja barijere prostora i vremena i povećava nam sposobnost empatije kako bismo mogli suosjećati s drugim životima i osjećati njihovu tugu. On nas podučava sućuti, sposobnosti da 'osjećamo s' drugima. I baš kao i mitologija, važan roman preobražava. Dopustimo li mu, može nas promijeniti zauvijek… Roman, kao i mit, uči nas da svijet gledamo drugim očima; pokazuje nam kako se zagledati u vlastitu dušu… Ako nas profesionalni vjerski vođe ne mogu poučiti mitskome nauku, možda umjetnici i književnici mogu preuzeti tu svećeničku ulogu i donijeti nove spoznaje našem izgubljenom i narušenom svijetu“ (prijevod Nikole Đuretića).
Moram priznati da mi je ta ideja bliska; naime, ideja da Stvoritelj, budući da Mu je stalo, koristi (fundamentalisti, drš'te se!) sve moguće načine da nam iskomunicira ono što je bitno, pa ako više ne ide kako bi trebalo preko profesionalaca (kapelani, župnici, kardinali, mule, imami, rabini, itd.), posredovat će Svoje svjetlo i preko, štojaznam, psihoterapeuta i, kao što smo čuli, umjetnika, romanopisaca…
Post je objavljen 16.11.2008. u 20:17 sati.