Ako ste pročitali jučerašnji post, a nakon što pročitate današnji, bit će vam još jasnije koliko je drugačije moralo biti dičiti se titulom gospona profesora u Habsburškoj monarhiji.
Naime, u prašnjavim sam arhivima – samo da, khh, khh, ne navučem kakvu alergiju – pronašao Koledar za godinu 1858., a iz njega za ovu priliku izdvajam savjet glede ispravnog „uzgoja“ mladeži:
Neka mladež ustaje prije sunca, neka rano izlazi u prostu narav, da si friškim zrakom tielo okriepi, a srdce razveseli, neka pobožno svoj duh k Bogu uzdiže, nek uredno posluje tielom i duhom, nek se reda drži u jelu i odmoru, nek se veseli svojim dnevnim poslom i napredkom i neka rano ide spavati. K tomu neka s ćudoredne strane shvaća ljubav, a u poštenju druži se i obći s drugim spolom.
Moj ti gospodine, da netko danas dâ ovakvu preporuku, za vrat bi si navukao socijalnu službu, Plavi telefon ne bi prestajao zvoniti, a oglasila bi se valjda i sama dječja pravobraniteljica! U 24 sata bi ga razapeli. Već vidim naslove: Sadistički roditelji ranoranioci okrutno mučili sina (15), ili Majka monstrum tjerala kćerku (14) rano na spavanje! Dizati mlado biće prije svitanja nečuvena je nehumana praksa, dakako, pod pretpostavkom da je to mlado biće leglo u postelju iza ponoći, nakon što je odgledalo, po treći put, Teksaški masakr motornom pilom. Ali, zapazite da se preporuča da mladež „rano ide spavati“. Ako, dakle, netko legne brzo nakon što je odzvonilo anđeosko pozdravljenje, neće mu, prosim lepo, nikakav problem biti ustati u praskozorje. I onda lijepo na frišku ariju, u prostu narav, malo razgibavanja, gombanja, fiskulture… Danas znamo da to potiče lučenje neurotransmitera: endorfina, serotonina… i čini da se mlado biće osjeća orno za novi dan. Potom, tijekom jutarnjeg anđeoskog pozdravljenja, provesti nekoliko časaka u meditativnom raspoloženju, zazvati blagoslove na sebe i sve oko sebe, pa da vidiš kako će dan mirno teći! A ne na putu do škole skrenuti do kafića Flassssh u kojem trešti speed metal, popiti na prazan želudac crnu kavu i popušiti koju cigaretu (za živce, jer danas profesor „pita“), i takav doći na prvi sat. (Sjećate se, »Koja strana?«)
Držati se reda u „jelu i odmoru“? U školama su oni nesretni automati koji izbacuju raznorazne američke čokoladice, Milke i Kraševe Tortice, tu je i pekara s pizzetama i toast sendvičima (»Kečap, majoneza?«), djeca to troše u veeelikim količinama, sve sama zdrava hrana nafilana aditivima od kojih djeca, već nabrijana kofeinom i nikotinom, postaju hiperaktivna itd. Je li netko spominjao epidemiju poremećaja pozornosti, ADHD sindrom?
Kako će, nakon vikenda s Krmkom, nakon noći s Povratkom živih mrtvaca, nakon jutra s Marilynom Mansonom, doručka koji se sastoji od Milky Waya, cigarete i kave, kako će se dakle „veseliti svojim dnevnim poslom i napredkom“? Kako ću im približiti Vinoberu u zelenoj Molbice dolini ili Zapis popa Martinca?
Pa, čujte, teško. Nisam ni ja svemoguć.
S druge strane, kako da nakon Budakovih Opanaka dida Vidurine i Jorgovanićeve Mlinarske djece, nakon petodnevnog druženja s tim čudnim ljudima – nastavnicima i drugim odraslima – koji im govore nekakve nerazumljive stvari, ne požele opustiti se uz malo trave? Možemo li im uistinu zamjeriti? Mi odrasli, koji od ranog jutra ispijamo naše pelinkovce, travarice, lozovače, koji im dajemo primjer paleći cigaretu za cigaretom, koji izvaljeni pred televizorima u jeftinim iznošenim trenirkama češkamo dlakave trbuhe i psujemo za vrijeme Dnevnika? Mi zreli, koji iz diskonta u susjedstvu donosimo sanduke Žuje, koja nam je i zakon i ustav i sveto pismo? Koji dokono buljimo u ekrane na ulazima ispred kladionica? Koji smo do grla u kreditima i živimo u iluziji da smo barem niža srednja klasa? Mi iskusni, koji se međusobno šaljemo u materinu i svakih deset sekundi trujemo duhovnu atmosferu spominjući Oca i Sina i Majku apsolutno uzalud? Mi se, dakle, imamo pravo zgražati nad njima, jer, »od koga li su to samo pokupili?«
Često pomislim kako je pseća ogrlica bolja od kravate.
A o shvaćanju ljubavi „s ćudoredne strane“ i „obćenju s drugim spolom“ na nekom sljedećem satu!
| < | studeni, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Eksperimentalna
autobiografska fikcija.
Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.
darko.milosichr@gmail.com
Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.
Sartre
Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.
Berkeley
Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?
Konfucije
Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.
Wittgenstein
Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.
Kaspar
Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.
Jung
Ni budućnost više nije što je nekad bila
Valery