Druga knjiga koju sam kupio na Interliberu je knjižica o Carlu Gustavu Jungu, jedna od onih iz sjajne serije Very Short Introductions.
Kad se spomene Jung, većina ljudi ima izvjesne – pozitivne, negativne, kakve god – asocijacije. O Jungu, kao i o Freudu, ljudi katkad dokono ćaskaju, pozivaju se na njih – skoro bi se moglo reći, kao da su s njima pasli ovce – toliko su ta dvojica dušoliječnika postala općim mjestom (kvazi)intelektualnih naklapanja suvremenih (kvazi)intelektualaca, čemu u zadnje vrijeme jako doprinosi gospon Žižek (koji o tome ipak nešto zna). Znate kako to ide, ubaciš u spiku malo Freuda (»Ma, bih ja…, ali ne da mi superego!«, ili u prijevodu, »Razbio bih šefu nos, ali mi se ne ide u zatvor!« Ili: »Daj, pusti ga, vidiš da je analni karakter«, želeći pritom – pogrešno – reći da je netko seronja, guzica od čovjeka. Zatim: »Hm, izgleda, stari moj, da još nisi riješio svoj Edipov kompleks…«, a to bi ustvari značilo da čovjek ima trideset i pet godina, sa starim se posvađao, a mama mu još uvijek nosi doručak u krevet.) ili malo Junga (»On ti je jako introvertiran tip«, što će reći da ne želi na pauzi gubiti vrijeme u idiotskim razgovorima nego jede svoj sendvič sam. Ili: »Stalno sanjam nekakvu brkatu babu… E, to ti je sigurno anima!« Ma nemoj! Napokon: »Došao bih na vrijeme, ali sam nesvjesno zakasnio.« Da, da…), i već zvučiš onako nekako, makar samome sebi, pametnije. Možda sam malo nepravedan, možda ljudi doista stvarno znaju o čemu govore kad govore o libidu, kastraciji, kolektivnom nesvjesnom, arhetipovima, sublimaciji, slobodnim asocijacijama, individuaciji i selfu… premda – osim ako ne rade u Jankomiru ili Vrapču – prilično sumnjam u to.
Neću tvrditi da sam baš uistinu upućen u materiju, ali rekao bih za sebe da sam, u najmanju ruku, zainteresirani laik. Naime, budući da sam zarana shvatio da ni ja ni ljudi oko mene nismo baš skroz (nek’ se nitko ne uvrijedi!) normalni, tj. da smo u najmanju ruku neurotični, zarana sam počeo proučavati i literaturu koja se time, ljudskom psihopatologijom, bavi. A nakon što sam se zaposlio u školstvu, poznavanje psihologije pokazalo se nasušnom potrebom, neophodnim znanjem, nuždom nad nuždama. Ako niste dooobro proučili, primjerice, obrambene mehanizme, čudom ćete se čuditi nad reakcijama svojih bližnjih, odnosno, ubrzo ćete i sami postati poput njih (jer, „Ludilo je zarazno!“;). Od najčešćih spomenimo, primjerice, nijekanje, pasivno-agresivno ponašanje, potiskivanje, racionaliziranje, acting out, i, Majku svih mehanizama obrane, projiciranje. Što nas pak dovodi do Jungovog konstrukta Sjene, nesvjesnog (neosviještenog) dijela osobnosti koji sadrži nepriznate nam osobine nas samih. Premda se u Sjeni kriju i veliki potencijali, talenti i slično, ona je, kaže teorija, skladište u koje smo pobacali one svoje značajke kojih se sramimo, koje preziremo i koje ni sami sebi ne želimo priznati (ubojite misli, požudu, pohlepnost, sebičnost, lijenost…, jednom riječju, svih sedam smrtnih grijeha zajedno pa i gore od toga), a sve to si ne želimo priznati jer želimo o sebi razmišljati kao o, možda ne baš savršenim (skromno si tepamo) a ono barem zrelim ljudima koji stvari (i sebe) imaju pod kontrolom. Moglo bi se reći, vrline javne, poroci tajni. I da stvar bude gora, skloni smo (ipak najčešće nesvjesno) sadržaje svoje Sjene projicirati na ljude oko nas. Evo školskog (sic!) primjera. Kad u zbornicu, razvezujući kravatu, ulijeće gospon kolega, zadihan i sav zajapuren (od moralističke ognjice, naravno!), pa vrlo detaljno (»… i znate gdje mu je bila ruka?!?«) prepričava kako je na hodniku naišao na dvoje tinejdžera koji su izmjenjivali nježnosti, odjednom iza njegove persone (također Jungov termin), maske staloženog, hiperracionalnog, puritanskog sredovječnog stupa društva, jasno vidim ne samo seksualno nezadovolj(e)nog muškarca, nego štoviše pohotljivog satira koji bi rado među sve te (slinj, srrrk, slinj!) nimfice i nimfete… (»…i, kolege, ovo nećete vje-ro-va-ti, on ti legne, a ona sjedne na njega, itd., itd.«; temperatura u zbornici poraste za stupanj, dva).
Jung (i Freud) su, dakle, autori o kojima svi kao nešto znaju, mnogi ih zazivaju i spominju, navode i kritiziraju, a malo tko ih je uistinu i (pro)čitao. Neću ovdje prepričavati Jungove koncepte, koga zanima može potražiti na internetu, a za preporučiti je, osim ove knjižice koju sam kupio, Jungova autobiografija Sjećanja, snovi, razmišljanja (Fabula nova, Zagreb, 2004.) i knjiga Jolande Jacobi, Psihologija Carla Gustava Junga: uvod u cjelokupno djelo s uvodnom riječi C.G. Junga (Scarabeus naklada, Zagreb, 2006.), knjiga koju je sâm stari žrec blagoslovio kao jedini relevantni uvod u svoj nauk.
Ipak, za potrebe bloga kao takvog, spomenut ću pojam (hej, nemojte se sad svi razbježati! Ima još deset minuta do kraja sata!) enantiodromia. Sam pojam je Jung preuzeo od gospona Heraklita koji je uočio da sve stvari i pojave posjeduju neku unutarnju težnju da se pretvore u svoju suprotnost (Ma vidi ti…). Jung je to sažeo ovako: „Svaka psihološka krajnost potajno sadržava svoju suprotnost ili je prema njoj u nekoj vrsti bliskog i bitnog odnosa… (…vraga!) Ne postoji tako sveti običaj koji se u nekoj prigodi ne bi mogao okrenuti u svoju suprotnost, i što je neka pozicija ekstremnija, to lakše možemo očekivati enantiodromiju, obrat nečega u svoju suprotnost“. Ma stvarno, vidi vraga, nije valjda?! Pa to baca sasvim novo svjetlo na toliko toga što nam se svakodnevno događa! Ali, prvo jedan primjer iz povijesti (koju, by the way, kao ni druge učiteljice i učitelje, danas više nitko ne uzima za ozbiljno). Naime, na Zapadu (Provansa) su se tijekom 12. stoljeća pojavili trubaduri koji su sve u šesnaest slavili i veličali žensku ljepotu, tu je superpopularni Petrarca s mnoštvom epigona, Danteova Beatrice, viteštvo…, uglavnom, o ženama sve najljepše, te lijepe, te divne, te krasne, ma idealne! Među vjernicima se pak paralelno razvijao kult Marije, uvijek djevice, Bogorodice, ultimativnog uzora svim ženama. (hint: treba pritom imati na umu da trubadursko-petrarkistički koncept nije uključivao i tjelesnu bliskost s idealiziranom gospom, a poznat je otvoreno zazoran odnos spram tijela i seksualnosti onodobnih crkvenih ljudi). I, nisi još stigao izgovoriti „enantiodromija“, eto ti poznatog bogobojaznog dvojca, Heinricha Institorisa i Jacoba Sprengera, autorâ notornog inkvizicijskog hit-priručnika Malleus maleficarum, tj. Malj koji ubija vještice (objavljenog 1486. godine, po nalogu pape Inocenta VIII.). Sezona lova je bila otvorena pa smo, nakon dva-tri stoljeća apsolutno neumjerenog idealiziranja praktički bestjelesnih ženâ (Neharnu služim gospoju, za mani danke traću,
Za virnu službu jer moju neće mi dati plaću..., jadikuje pjesnik koji sa svojom odabranicom nikad nije bio nasamo), odjednom postali svjedocima dva-tri stoljeća apsolutno neumjerenog sotoniziranja praktički isključivo tjelesnih ženâ (odjednom je općepoznato da su žene neusporedivo pohotnije od muškaraca, a prije „ispitivanja“ su ih krjeposni službenici brižljivo pregledali, naročito ona skrivena mjesta, ne bi li pronašli „dokaze“ u vidu madeža i sl.). Vražja stvar, ta enti..an…adro.., kako se već zove. Da ne ispadne da sam zlonamjeran, treba reći da je zamisao Inocenta, Heinricha & Jacoba bila krajnje pozitivna, naime, oni su zapravo htjeli pomoći ljudima, jako, jako su im htjeli pomoći, tako su im jako htjeli pomoći da su i oni postali žrtvom enantiodromije.
A kakve veze enantiodromija ima s prosvjetom u Hrvata, o tome na sljedećem satu.
Post je objavljen 17.11.2008. u 20:21 sati.