Double Trouble...

Ili: Nikad Zadovoljna se pita što li je to zaboga tim frajerima... ???

Plus: ja stvarno nemam sreće sa subotom navečer u Zagrebu. Ozbiljno sam se bavila mišlju da skočim s rođakom do Splita, jer sam s B skovala perverzan plan da večeras odemo na gig grupe SMS u Kaštela (mislim da se radi o Kaštel Lukšiću...), uzmemo si stolić, i, zatrovani alkoholom, na istome dižemo cijelu noć ruke u zrak...
Ja čak znam i pjesmu, pazi vamo: Kako ću živjeti s tim/ Ako ti sreću poželim/ S njim/ A ja te volim više/ Al vidim da nemam kud/ Da na mom srcu uzalud/ Tvoje ime piše...
Bojim se da bi to mogla postati redovna glazbena podloga u mome životu...
Od SMS-a sam odustala kad sam saznala da su istu večer u Aquariusu The Brand New Heavies. Tako da je izbor diskoidnih folk hitova (ok, priznajem, navukla sam se dok sam sastavljala famoznu playlisticu razdora, i moram priznat da nema boljeg lijeka u sitne noćne sate za ranjenu žensku dušu od cole s rumom za kolače ili rakijom od višanja ili što se već pronađe u špajzi, u kombinaciji s urlanjem osvetničkih stihova uz moderne istočnjačke ritmove... taman oni bili upućeni i bivšem šefu ili dečku iz gimnazije koji nas je ostavio zbog Franice iz 3. b... Sreća moja da je Najbolja noću odsutna a susjedi prilično tolerantni) u iPodu zamijenio Shelter.
Heaviesi su mi došli kao melem na dušu, kao ispunjenje snova, nada i želja još tamo od studentskih dana. Odmah nakon Jamiroquai i Incognito, koje sam odradila, dakle... The Brand New Heavies...

Naravno da je nešto pošlo po krivu. Jer da nije, ne bi ja sad sjedila u dnevnom boravku i gledala idijotski film o radioaktivnim mutiranim mravima ubojicama na nacionalnoj televiziji i pisala ovaj post.

Inače, ovaj post zapravo spada pod kategoriju ZNANOST, jer se bavi temom koja je presložena za razumijevanje... A pritom i povijesna, jer njome su se žene mislim bavile još otkako je Gru vrebao Axu po bespućima povijesne zbiljnosti, te nakon što je obavio proces sparivanja odjednom prestao mlatiti dotičnu toljagom po glavi...

Naime, nakon 4 i po mjeseca proganjanja sms-om i uhođenja na Facebooku, romantičnih izlijeva sreće zbog mog postojanja na svijetu, kinky i višeznačnih kasnonoćnih porukica, balada o mojim veeeeeeelikim očima koje su ga fascinirale na prvi pogled, ručkova na lijepim i skupim mjestima, dodirivanja ruke kad niko ne gleda i pokušaja pletenja nogu pod stolom, buljenja u cice s isplaženim jezikom, preklinjanja za nalaženjem nasamo, skidanja zvijezda s neba i ostalih bljuvotina na koje muškarac spadne kad uporno želi omastit brk a žena ne da i ne da, te dvije vruće noći cenzuriranog sadržaja, frajer je odjednom - NESTAO!!!
Mislim, ono, nije doslovno nestao. Aktivan je na Facebooku tu i tamo. Čemu inače Facebook služi nego uhođenju??? Pretpostavljam da je u ovome trenutku vani, ili s obitelji, ili ne znam gdje već...
Ali već tri dana ni traga ni glasa od njega...
Kao da je u zemlju propao...
Ok, znam gdje je bio jučer i prekjučer, najavio mi je, ali to ne znači da se nije mogao javiti sms-om... A pretpostavljam i što mu je dalje na rasporedu. Ali ništa od toga ga prije nije spriječavalo da usred sastanka šalje sms-ove ili fwduše s Blackberryja, ili nazove samo da mi kaže kako je morao izići i nazvati me jer direktorica XY eto ima isti uzorak na čarapama kao što sam ga ja imala prije 2 mjeseca pa ga je to strašno podsjetilo na mene i jednostavno me je morao nazvati...

Što li se, zaboga, dogodilo u njegovoj glavi???
Ili, da preformuliram pitanje, zašto odjednom više ne pili i gdje li je zaboga nestala ta obilna hrana mog krhkog ega?

Jučer sam to pitala frenda, u nadi da će mi reći nešto pametno i utješno, a on me zaplašio pričama o muškarcima koji skupljaju dabrovske skalpove i pritom ne biraju sredstva za omamljivanje žrtve, te o prestanku muškog interesa jednom kad je požuda zadovoljena, kao i o dokumentiranju osvajanja snimkama... uz primjere osoba iz javnog života.
O bože! Ovaj nije valjda toliko perverzan da želi kompromitirati brak...
Mada... bilo je trenutaka kad nisam imala situaciju pod kontrolom i sve na oku...
Ali čisto sumnjam da bi toliko dugo i uporno natjerivao upravo moj skalp, budući da nisam nikakav poznati trofej.

Ali ipak... Zašto ne zove???

Naravno, ja ne bi ni u ludilu prva poslala signal. Jer sam jako tradicionalno odgojena dalmatinka otočkih gena, i utrenirana da ne ugnjetavam sve dok frajer nije potpuno u mojoj vlasti.
A i redovno čitam Cosmo, iz kojeg sam jako puno naučila o životu i prikladnosti iniciranja komunikacije.
Dakle, čekam...

Ne, nije stvar u tome da sam se zaljubila ko tele u frajera. Ma kakvi! Ni u ludilu!
Problem je u tome što je moj ženski ego povrijeđen do bola...
A to nije ni pristojno!
Mislim, dopustila sam mu da me vidi golu! I raščupane frizure! Pretrpila bolne pripreme za naš susret! Zar to ne zavrijeđuje malo poštovanja?

Ne, nije mi uopće stalo do njega kao njega!
Meni zapravo samo fali ono njegovo trčanje za mnom, porukice, umiljavanje, pažnja...

Jučer cijeli dan! I prekjučer! I danas!

Zašto? Kako?

I otkad je meni zapravo toliko stalo?

Nije u redu da ja moram svakih pola minute provjeravati mobitel, a imam toliko važnijeg posla... I zašto već 5 dana plahutam naokolo u ovom groznom paperjastom stanju duha i tijela, umjesto da prionem na honorarni posao koji moram dovršiti a koji će mi donijeti kune u džep i novu garderobu u ormar, te otplatiti kartice, kredit i račun za mobitel?
Da se odjednom manijakalno raspitujem kod rijetkih zajedničkih poznanika o tome kako izgleda njegova zakonita, koliko je vitka i lijepa i uspješna u svom poslu, i kakva je uopće kvaliteta tog braka?
Zašto me to odjednom toliko zanima???

U međuvremenu, jučer sam malo dvojila.
Svratila sam do frenda na Kinder Pingui, čašicu žalopojki i druženje uz pregled elektronske pošte, i to mi je dalo misliti...

Zašto na primjer nisam zaljubljena u njega?
Ili on u mene?
Što se dulje poznajemo, to sve više ostajem šokirana koliko sam pronašla na svijetu muško stvorenje koje me podsjeća na mene samu... Ok, ja sam puno ljepša od njega, mlađa nekih 6-7 godina, još uvijek imam manje kila od njega i svu kosu na glavi, i definitivno dotjeranije nokte na nožnim prstima, ali... fascinira me činjenica da o nekim stvarima na svijetu razmišlja upravo onako kako sam mislila da ni jedno normalno stvorenje osim mene ne može razmišljati?
Zaboga, nije valjda moguće da na svijetu postoji nešto slično muškoj meni?
I zašto je po defaultu nemoguće da poželim da je uz mene muškarac koji ne izgleda ko avion, ali je pametan, duhovit, šarmantan, topao, djeluje dovoljno bespomoćno da bi na njemu mogla iskaljivati potrebu za majčinskim terorom, a pritom je samostalan i sposoban brinuti za sebe, pa još i kuha, voli zabavne filmove (pornjavu isključujem), zna i može razgovarati o svačemu... a nije baš ni da je izbirljiv što se žena tiče (mada glumi da jest)? Zašto?
Nego uporno samu sebe kažnjavam kompliciranim odnosima s polubogovima koji se na kraju pokažu kao najobičniji papci?

Stvarno me ne idu ove subote... Sve bi bilo puno jednostavnije da, umjesto da buljim u tv i pokušavam čitati Tajnu (ako Oprah kaže da je to dobra stvar i da djeluje, onda je valjda tako!), cupkam po Aquariusu sa Bacardijem u jednoj i cigaretom u drugoj ruci, i barim nekog dražesnog lika koji bi mi mogao poslužiti slijedeći tjedan kao žrtva za plaćanje ručkova...
Jer mislim da se još neko vrijeme neću vraćati u Split. Dobro mi je ovdje.


28.11.2008. u 16:30 sati | 24 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Put do Pakla popločan je terracottom... ili kako je Blondzilla bila nasty i zašto Blondzilla ne voli Carrie Bradshow

Gorit ću Paklu.
Definitvno sam rezervirala smještaj...
Totalno.

Mislim, i ja sam samo žena. Jako slaba žena. Dovoljno mi je da me 115 kila čiste elegantne mišićne mase (na oko metar i devedeset visine) provoza u onom monstrumu od terenca i prenese me na rukama (da, unatoč svoj mojoj kilaži!!!) preko kolnog prilaza (slomila sam petu na Calvin Klein crvenoj salonki dok sam na brzinu ko zadja luđakinja i pred očima prolaznika ispred Branimira mijenjala bikerske čizmice za seksi cipele iz priručne prtljage...) popločanog terracottom... I ja sam gotova.

E, sad... da je to bio moj prvi bludni grijeh s tuđim muškarcem, ne bi me bilo toliko briga. Jednom je slučajno. Dvaput se zalomi. Ali triput... je već bezobrazno od Svemira, jelda?

Moja karijera brakoprtljalice započela je sasvim slučajno još na faksu. Kad sam se spanđala s mladim asistentom koji je tek došao raditi tu... Priznajem da mi nije puno trebalo; bio je totalno spreman i doslovce čekao da ga neka od nas ubere, slao je testosteron u eter u intervalima očajnika... A kolegice su većinom bile presramežljive, mada je imao status seks simbola i protagonista mnogih mokrih ženskih snova.
I tako smo dva tjedna isprobavali sve kabinete i predavaonice redom, dok od zajedničkog frenda nisam saznala da je prije dvije godine frajer oženio curu koja mu je lagala za trudnoću... Užas! I sramota! Mada su živjeli skupa tek mjesec-dva, brak je još uvijek bio valjan, tj. brakorazvodna nepokrenuta!

Idući je bio moj Nezakoniti, čovjek s kojim sam kontraproduktivno zatukla par najboljih godina svog života (one divne kasne dvadesete, dok se struk još dobro držao a ja bila puna elana i sposobna za noćne izlaske).
Problem s Nezakonitim je bio u tome što je njegov brak bio sklopljen u Sjedinjenim Državama, po tamošnjim zakonima, sa tamošnjom državljankom, a Nezakoniti je imao par biznisa i dosta novaca, i nije mu padalo ni na kraj pameti ostati bez polovice svega, tako da je razvod odgađao dok supruga ne nađe nekog bogatijeg, ili se bar zaljubi do bola, i odustane od svojih zahtjeva u ime više sile. A ni njoj se nije žurilo, obzirom na rentu koju je dobivala.
Onako zaljubljena do bola, pristala sam biti predmet gradskih tračeva, odgajati njegovog klinca, peglati mu košulje i kuhati ručak (spremačica je to grozno radila, mada je vrhunski laštila namještaj!), bez zakonski osigurane naknade u slučaju raskida aranžmana. U nadi da će biti bolje. Nije bilo. Dva mjeseca nakon što sam se pokupila iz veze on je riješio razvod!!! A meni je ostao šipak!!! Plus etiketa looserice i propale sponzoruše.
A nezakoniti je uskoro sebi doma dovukao napirlitanu tupavu 19-godišnju klinku s dva i po razreda srednje i karijerom hostese te nekoliko kubnih metara ekstenzija u glavi, i kupio joj auto za rođendan i nove sise!!!

Budući da sudbina ionako nije bila dobrostiva prema meni, odlučila sam ne razmišljati više o tome da li je moj idući objekt žudnje prstenovan ili još uvijek slobodno galebari plavetnim nebom, u nadi da će ta moja pegula nekako na kraju ipak izać na dobro. Ali nikako da me krene.
Stalno me zapadaju ili seksi dvadesetogodišnjaci koji me mogu učiniti jaaaaako sretnom, ali s kojima ne mogu naći zajedničke teme za razgovor (osim ako direktive u horizontali ne spadaju u razgovor), ili rabljena roba s greškom na emocijama i potrošenom hidraulikom, po mogućnosti s brakom iza sebe ili brakorazvodnom parnicom u tijeku... Ili, još gore, frajer izađe sa mnom samo da bi se preko mene približio nekom od mojih frendova!!!

Oženjenog su mi bogovi bacili kao preuranjeni dar za Božić i odgovor na moje molitve...
Em je nebeski zgodan, em je imućan, em je viđen i uspješan, em mu je sve na mjestu pa još i besprijekorno radi, em se čak i dobro ljubi (što se teško nalazi kad prerasteš pubertet, jer odrasli ljudi nemaju vremena za ljubljenje), em je nježan i romantičan, em može i može (i može, i može, i može.... i može... i... može... ože... že... e... ... ... Tako je valjda s tim bivšim profesionalnim sportašima), a usto je još i totalno normalan u glavi, duhovit i zabavan, pazi na sitnice i pamti važne stvari, čak su mu i glazbeni i filmski ukus besprijekorni!!!
Vrijeme provedeno s njim nije ni u kojem trenutku i ni na koji način uludo potrošeno!
A najbolje od svega je zapravo to što je tuđe vlasništvo. Tj. ima obavezu. Znači, u cijelu priču ulazim bez nade, očekivanja, bez potrebe da mi se javlja (a ovaj se čak, vidi čuda, uredno javlja sms-om) i bez suludih maštarija o kućici u cvijeću, podmladku i zlatnom retrieveru, koje se - u slučaju kad je žena single i starija od 30 s podivljalim biološkim satom, a frajer zakonski raspoloživ - nekako jave same od sebe...
Još bolje je i to što je toliko savršen da jednostavno nema šanse da se u njega zaljubim!!! Jednostavno besprijekoran! Tako da ono o zaljubljivanju ne prolazi ni pod razno...

Također, postoji mogućnost i da frajer nije normalan u glavi... Jer što bi Apolonov avatar oženjen za uspješnu ženu manekenskih proporcija vidio u malom, guzatom i ne baš normalnom monstrumu poput mene, koji od jutra do mraka priča gluposti i uredno se sramoti u svakoj prilici u kojoj se može osramotiti?
Počevši od prvog susreta, kad smo se našli oči u oči na putu prema sali za sastanke i ja ostala tako zatečena da sam zaboravila gledati ispred sebe i opalila u staklena vrata pred cijelim Upravnim odborom? I kad sam cijelo vrijeme na sastanku bila tako zaokupljena trudom da ne primjeti da ga škicam da sam lupetala neke totalno nesuvisle stvari, otvorila prezentaciju za pogrešnog klijenta, i prečula otprilike svako četvrto pitanje upućeno meni?
Ili kad sam na prvoj zajedničkoj kavi umjesto Labella nonšalantno napipala u torbi i izvukla pink ruž, pa namazala usne ko klaun?
Ili kad sam se kod njega vrtila na barskoj stolici za kuhinjskim šankom (a super se vrte!) dok nije gledao, i poletila s iste na pod upravo u trenutku kad se okrenuo prema meni?
Za ručkom ga pogodila sadržajem viljuške u bijelu košulju, a za sat vremena je imao sastanak?
Ispričala mu kako sam u srednjoj školi glumila nesvjestice na matematici da me razrednica pošalje doma, sve dok nisam jednom stvarno opalila glavom u klupu i pala u nesvjest, ali tad mi nastavnica već nije ni najmanje vjerovala pa me pustila da ležim par minuta i derala se na mene a razred se kidao od smijeha dok sam ja ležala u pravoj nesvijesti?

I općenito, cijelo vrijeme našeg poznanstva radim krive stvari na krivom mjestu, govorim krive stvari u krivo vrijeme, i tako definitivno potvrđujem sama sebi svoje sumnje da je Oženjeni zapravo malo nastran...

Sinoć smo zajedno gledali Seks i grad. Zapravo, on je spavao (tj. hrkao u moju frizuru, što je jedina mana koju sam mu uspjela naći, mada muško hrkanje zna biti jako seksi ako nije gromoglasno i astmatično - a njegovo je upravo gromoglasno i astmatično), a ja sam čekala Dosjee X.
Nekad sam obožavala Seks i grad. Bila sam mlada i slijepo vjerovala bajkama s televizije, a i odjeća koju su curke nosile još nije bila toliko zastarjela.
Ovoljetni film mi je definitivno uništio sve lijepe osjećaje koje sam gajila prema seriji.
Em su stilistice odustale od Manolica u korist odvratnih Diorovih neženstvenih cipela koje prevladavaju u filmu, em je vjenčanica Vivienne Westwood s krepanom papigom na glavi najružnija vjenčanica koju sam u životu vidila, em je scenarij tolko idijotski da me je sram umjesto scenarista, kad njih već nije bilo sram napisati takav scenarij...
Em su se curke užasno postarale i poružnile, a SJP s onom bradavicom i licem koje vapi Botoxa, injekcija kolagena i kemijskog peelinga sve više liči na vješticu...
Em sam napokon shvatila da Carrie uopće nije dražesna newyorška cura koja plahuta kroz život ko šampanjski mjehurić, nego histerična i očajna ženska koja je prisilila Facu na brak samo zato jer je dovoljno uporno gnjavila i njanjila pa je frajer na kraju popustio samo da ga ne proganja i ugnjetava više, mada je onim pokušajem bijega pred vjenčanje zapravo pokazao kakvo je pravo stanje u njegovoj glavi...

Najavljuju i nastavak filma. Mislim da ga neću gledat.

Umjesto toga idem vidit ima li još koja večernja misa, ispovijedit se i izmolit svoju pokoru za avanturu koju upravo proživljavam.
Ja to zovem kolokvijalno odriješenje.
Ako odradim pokajanje svaki put kad bludno sagriješim s Oženjenim, imat ću manje pokore i manji grijeh za okajat kad i ova priča jednom bude gotova.

I da, svojski ću se potrudit da se ne zaljubim.


27.11.2008. u 16:16 sati | 25 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ivano Balić u čokoladnoj fontani i brakolomna razvratnica u pohodu na besprijekorno glatku kožu

Noćas sam, u iščekivanju Seksa i Grada na Novoj šaltala po kanalima, kad na Drugom HTV-u naletih na svoju facu! Naime, par sati prije bila sam u Hypo centru na dodijeli nagrada najboljim rukometašima, rukometnim trenerima i sucima, iz razloga što je firma od Najbolje jedan od sponzora a dojavljen je i menu od cateringa, pa se išlo. Ugurale smo se pozerski u drugi red, odakle je trebalo samo malo okrenuti glavu ulijevo i uživati u prizoru Ivana Balića, tako prelijepog i preslatkog... A koja žena bi propustila priliku da se napoji na čokoladnoj fontani s pogledom na Ivana Balića???
Pogotovo ako je cijeli dan pojela samo dvopek ujutro. I bananu. A vozi je PMS i tijelo vrišti čokolade...
Dakle, nisam bila zadovoljna što su me usnimili. Kamera širi, zato je izbjegavam. Glava mi je sva nekako okrugla, unatoč prisilnoj dijeti, i imam obraščiće ko moj hrčak kad se našopa svog omiljenog sezama.
Čudi me kako su uspjeli uhvatiti trenutak kad je moja ekipa bila ozbiljna, budući da uopće nismo bili ozbiljni ni na trenutak - koliko se ja sjećam.

Naime...ja, najbolja, njen kolega s posla i neki gospon u crnom odijelu s brkom smo se cijelo vrijeme klebesili ko sumanuti.
Prvo smo se smijali Miji Šlogar u ulozi suvoditeljice, koja je bila toliko uzvišena i puna sebe ko da se u najmanju ruku upravo udaje za princa Williama. Onda smo se zaista od srca smijali maskotama Ruksijima, koje su bile dvije. Jedan je Ruksi cijelo vrijeme nastojao bit u centru pažnje, na štetu drugog Ruksija koji je jadan ostao skoro nezamijećen. Ovaj prvi je valjda bio toliko ponosan na svoju ulogu da je pokušavao uporno privući pažnju prisutnih u publici svojim scenskim pokretom. Pa smo stvarno cenili na Sandija Cenova, koji je otpjevao nekakav polusentiš na playback, cijelo vrijeme plesuckajući u r'n'r ritmu ko spazmatični cvrčak (ritam i veselje koji nemaju veze s tempom i tematikom pjesme), a tu su nas već ljudi nemilo pogledavali strogim okom. Mogli su baš i poštedit prisutne Sandijeve pojave, kad je ionako pjevao na playback, i umjesto toga pustit cd. Ili ga uopće preskočit, ne bi se ni primjetilo.
Zatim nam je bilo smiješno kako i zašto je Lino Červar dobio nagradu za trenera godine, i kako se prisutni reprezentativci nekako baš i ne raduju tome... pa kako je Ivano Balić (suuuunce maaaalo slaaaatko) tako nevjerovatno, jelte, rječit i logoroičan...
Ona dva suca su bila simpatična :).

Zatim - hrana!
Naravno, nisam se htjela ponašati kao izgladnjelo prase, poput nekih prisutnih, pa sam navalila na vino. Nije bio baš neki izbor, po kušanju mislim Graševina i Chardonnay (ono što sam pila), i jednim okom škicala Balića a drugim čokoladnu fontanu, dok su me davili neki kolege i frendovi od Najbolje, sve starci u odijelima za sprovode... A Ivano na dohvat ruke...
I onda smo napokon odlučile nešto i pojest. To je problem s Najboljom - ona jede ko ptičica i živi od zraka, ljubavi i potrebe da ostane vječni konfekcijski 36, a ja sam mali žderonja i to kod mene jednostavno ne ide!
Pa smo krenule sa slanim. U naivnoj nadi da je napad na predjelo tek početak, nakon kojeg nas čekaju konkretni zalogajčići od tjesteninice i rižotića, a onda šećer za kraj - minjoni i ananasić u fontani od čokse, ja ko ptičica prebirala po plati sa sirevima. S pogledom na Balića! U onoj svojoj ružnoj majci i predobrom jeansu, i kosom kojoj ne bi škodilo neko sredstvo za razmašćivanje i volumen, ali bar nije imao najlonku oko čela, pa ajde...
Sve je obećavalo ugodnih sat vremena minglanja i obožavanja sveženskog idola, kad...

Najboljoj je palo na pamet da je nekidan snimila crveni kauč u Mercatoneu i kako joj baš fali još jedan za u dnevni (istina!) i da bi bilo super da ga baš idemo sad kupit!
Ne!
Dakle, nije mi preostalo ništa drugo nego da u trku skupim par minjona, bacim još jedan pogled na neoskrvnjenu fontanu (a bila sam spremna, u slučaju da niko ne gleda, srkati ravno iz nje...), neprimjetno ukradem još dvije kesice sa darovima (majce na Svjetsko rukometno prvenstvo i Ruksija, kemijske, privjesak na Balićev dres... a privjesak je idealan darak za curke doma u Splitu) koje je neko neoprezno odložio sa strane, i nevoljko i supijano otkasam za Najboljom.
Koja je bila toliko pripita i umorna da je kupila još i jednu lampu za plafon, i fulala cestu pa smo izašle na autocestu na Lučkom i okretale se za Zagreb u Jaski...

U međuvremenu, ja sam dogovorila dejt za večeras.
Naime, otkako smo se ja i Oženjeni iz Upravnog upoznali ovo ljeto na sastanku poslovne prirode, naša druženja su se odvijala isključivo na ručkovima u Splitu ili Zagrebu. Ne zato što on to ne bi htio nego zato jer sam ja odolijevala večernjim susretima iz straha od svoje slabosti na preseksi muškarce poput njega, njega općenito i svega onoga što večernji dejt može podrazumijevati.
Ali... On je počeo beskompromisno navoditi vodu na taj mlin. I tako smo dogovorili večerašnju degustaciju rijetkog alkohola. Kod njega. Doma.
Naravno, ja sam moralna i poštena dama. Ali, just in case da se dogodi ono čemu ću ja postojano odolijevati do kraja, treba dovesti tijelo u red.
I tako sam cijelo jutro i prijepodne provela u ritualima ljepote, pretvorivši kupaonicu u home hamam, namakajući se, ribajući, rašpajući, koseći i čupajući sve u 16.
Naime, moj seksualni život već par mjeseci (točnije dva) stagnira, a nisam ništa ni imala u planu, pa smo ovaj mjesec preskočili depilaciju (zahvaljujući čarapama od 60 do 100 dena, crnim, neprozirnim), i običnu i onu intimnu, a u nedostatku novaca nismo bili ni u solarij, ni na masaže, ni na ostale spa pizdarije koje život znače.
Započela sam, dakle, sa standardnom depilacijom nogu, nakon nekoliko pilates i yoga pokušaja, u nadi da će mi ekspresno izravnati stomak i učvrstiti dupe. Listove sam uspješno počupala aparatićem, ali bedra sam odlučila riješiti depilacijskom kremom. Koja nije polučila željene rezultate. Pa sam ostatke obradila britvicom. Kao i bikini zonu. Jer u nedostatku brazilca trokut treba svesti u neke razumne, po mogućnosti Playboyevske mjere.
One intimnije djelove sredila sam škarama i hladnim voskom, uz razumnu količinu bola i vrištanja (mada se bojim da će terijerčić neko vrijeme biti pod traumom od mog urlanja i psovanja), a one granične ponovo aparatićem, radi ljepšeg definiranja rubova... I dobro mi je išlo, dok u trenutku nepažnje Silk 'Epil nije zahvatio diskovima u žbunčić! E, to ja zovem stvarno užasavajuće iskustvo! Naime, kad stručna kozmetičarka obrađuje vrt šećernom pastom obično ležim raskrečena na stolu i misli odvraćam čitanjem žutog tiska. Ovaj put sam, u vlastitoj produkciji, umjesto Starsa pred očima vidjela zvijezde! Prave! Veću količinu!

Nakon pretpljene traume i manje štete, ali s vizualno efektnim rezultatom i zadovoljna stupnjem glatkoće, pristupila sam idućoj fazi: kako od kornjačinog oklopa naraviti baršunastu površinu ugodnu za dodire.
Nakon namakanja u kadi pripremila sam nepogriješiv bakin beauty peeling od kuhinjske soli i domaćeg maslinovog ulja. I krenula trljati. Zaboravljajući pritom na onu o dodavanju soli na ranu, i značenje iste. Naime, nakon nekoliko sekundi moja je britvom, voskom, mini-kosilicom na struju i kemijom tretirana koža tijela počela davat znakove za uzbunu! Jebemu, pa sol nagriza! Dok sam vrišteći ispirala inače blagotvorno i smirujuće sredstvo za ljepotu sa tijela pokrivenog tamnocrvenim flekama priredila sam sirotom psiću još jednu dozu traume, tako da je zbrisao iz kupaonice na balkon.
J#$@!!?$"@B%!!!!!!! Grom i pakao!
Nadam se da će se iritacija povući do popodne, kad me očekuje još temeljita obrada stopala i fasadni radovi, te zahvati na frizuri.
A dolazi i crveni kauč.

Mislim, sve je ovo just in case, just in case... U slučaju da nekako ne uspijem odolit.
A odolit ću sigurno.

I da, sinoć sam sanjala Ivana Balića. U kombinaciji s čokoladnom fontanom. Radio je u Kraševoj čokolateriji u Ilici, u kojoj je bila modna revija Galebovog rublja za starije osobe i SimBexovih pelena za inkontinenciju (????). Pitam se kakvu mi čudnu poruku svemir ovim snom želi poslati?
Jer ja sam totalno clueless...


25.11.2008. u 13:16 sati | 29 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Mi djeca s kolodvora Franck

Orah (Strast) – nezavisni, čudni i puni kontradiktornosti, često egoistični, agresivni, velikodušni, obrazovani, neočekivano reagiraju, spontani, neograničeno slavoljublje i ambicija, nisu fleksibilni, teški i čudni partneri, drugi ih rijetko vole ali im se često čude, dobri stratezi, vrlo ljubomorni i strastveni, ne prave nikakve kompromise.

Našla sam na nečijem blogu nekakav keltski horoskop i opis svog znaka.
Naravno, od svih mogućih stabala koja me po datumu rođenja mogu zapast, ja dobijem baš ono od čijeg se ploda rade jebene TORTE i KOLAČI!!! (tu je mislim još i smokva, ali smokve ne volim pa neću ni razmišljat o njima)

Propao mi izlazak pa noćas bljezgarim doma. Najbolja je doslovno pala u nesvjest na polovici filma s Jackom Nicholsonom i Diane Keaton, od tlaka i umora, pa smo je spakovale u krevet, a A ne može vozit pa smo se oslonile na S2. S2 je išla ubit oko popodne i prespavala dogovor. S1 ne želi van ako nema prijevoz, a ona sama nema namjeru vozit jer ne može ići vani ako se ne napije. Ja vozim ko avion, u svakom stanju duha, uma i tijela, ali sve cure znaju da još uvijek nisam položila b kategoriju (da, vozim već dugo, vozila sam uredno službena auta i auta od Nezakonitog, ali nikad nisam polagala vozački...) pa mi noću ne daju volan u ruke da ne bude belaja s policijom... I tako smo, eto, zaglavile u otrovnom stanu na Vrbanima u subotu navečer.
Najbolja i dalje komi u sobi, S1 je išla doma, A hrče na kauču iza mene, tako da ja večeras dijelim bračni s Najboljom i terijerom.

Bože, upravo sam shvatila da sam curama dala imena ko da su ceste...

Danas sam otkrila dokud seže moja ovisnost, i dokle sam došla u svojoj autodestruktivnosti.
Do samog dna.
Šalice za kavu.

Naime, imam ja više ovisnosti i poroka. Pušenje je jedna od njih. U nježnijim godinama bila sam sklona pokojem bezazlenijem opijatu, a moju sklonost da zavirim u čašicu kad izađem bih ipak nazvala više rekreacijskom...
Ovisna sam ja i o stresu, teško se snalazim bez njega, tako da je ovo moje trenutačno besposličarenje ravno boravku celebrityja u Arizoni - mislim, ono, koja budala vjeruje da nakon rehaba Lindsey Lohan ostaje cijelu noć budna od cole, a Kate Moss ima onakvu liniju zbog zahvalnih gena i dobrog metabolizma...
Moja ovisnost su i Guess torbe, priznajem, i meksičke sapunice, naočale za sunce, sve izdano pod Hed Kandi labelom (prije nego što ih je Ministry of Sound kupio), Rum Kokos i pizza, ali moja najveća ovisnost - koje do danas zapravo nisam bila ni svjesna - jest KAVA!!!

I što onda? Kakva je to ovisnost?
Pa, prema klasifikaciji Američke psihijatrijske udruge (DSM IV) ovisnost o kofeinu jest prava ovisnost, i tako se i tretira i liječi.

Ja jutros nisam popila kavu. Ustale smo Najbolja i ja, odvele psića na šišanje, i nakon toga nastavile do grada, u razuzdani šoping (ona je kupovala, ja savjetovala). Kad negdje usred Importanne Gallerie odjednom me zadesi glavobolja. Ali kakva! Ko da mi neko škripom steže glavu i istovremeno nalijeva nešto u uho, plus strašna potreba za škripanjem vilicama! Izdržala sam još sat agonije, dok se nismo napokon dovukle doma a ja odmah s nogu zamutila 3 u 1 Nessicu i zapalila utješni Ronhill Slims na balkonu.
Nakon 10 minuta bilo je bolje. Puno, puuuuuno bolje.

Nije prvi put da se dogodilo. Mada, ja nikad ne dajem povoda da se dogodi.

Prvu Nessicu obavezno zbrčkam ujutro, 3 u 1, s vrućom vodom iz kuhinjskog bojlera, i vučem šalicu sa sobom dok bauljam po stanu pokušavajući pokupiti suvislu odjevnu kombinaciju za posao, zatim odlažem šalicu na mašinu za pranje robe dok se tuširam, srčem dok se šminkam, i na kraju perem zube i izlazim... Nije mi se jednom dogodilo da iz kuće izađem sa praznom šalicom u ruci.

Iduća kava je oko 11. U većini slučajeva sam uspjevala zbrisati s posla s jednako očajnim kolegicama, a u rijetkim slučajevima kad nisam i ona iz aparata je bila dobra.
Zatim prava pauza, između 12.30 i 14.30, kad uspijem izmigoljit, velika kava s toplim mlijekom i natreenom, novine i trač partija.
Pa skoro svakodnevna kava nakon posla, jedino vrijeme kada je moguće uhvatiti neke od cura koje imaju obitelj i muževe vješte podgrijavanju smrznute sarme, frendice s bivšeg posla ili sestru.
Zatim turska skuhana za uživanje u kućnoj idili...
...I, ako se s nekim od ekipe nalazim između 19 i 21, obavezna kavica za laku noć (ako je izlazak iza 9 ide ipak nešto žešće)...

Doduše, trenutačno besposlenoj ritam se nije puno promijenio, bila doma cijeli dan ili se vukla od kave do kave s društvom po gradu i okolici.

Ispijanje golemih količina kofeina nekako lako prijeđe u naviku. Ja sama nisam ni primjetila kako, a već sam bila do grla u paklenom kolu kofeinskih rituala.

Situacija je clueless, zato neću zaključiti post nekim pametnim mozgobljezgom. Dva su sata ujutro, ja sam doma umjesto vani, i frendica iza mene stravično hrče, valjda je steže korzet koji je obukla za subotnji izlazak (bar je otkopčala one svoje traperice u kojima moše samo stajati i plitko disati, i to nakon doze laksativa - nije nikad priznala, ali ja vjerujem da je tako). Upravo sam trgnula Jacobs capuccino od vanilije za ugodan san i spremam se uskočit u pidžamu čim završe Vražji otpadnici na HTV-u.


23.11.2008. u 01:23 sati | 16 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Pokondirena tikva, posvuduša, sponzoruša, eventuša, i ostale društveno-moralne degeneracije od kojih polako ponovo obolijevam

Ili: kako sam postala besposlen pop koji i jariće krsti...

Moj prošli dvoipoltjedni boravak u Zagrebu, koji je započeo istu večer kad sam dala otkaz, bio je totalna noćna mora. Jadna, depresivna, šokirana i - što je najgore - nenavikla na nerad, provodila sam vrijeme u frendičinom stanu u pripizdini (ako nemaš auto), žderući, deprimirajući se, crnjačeći... I žderući još.
Takva bijedna i žalosna gomila loše energije nikad prije u životu nisam bila ( a nadam se da neću nikad više ni ubuduće).

Ovaj put doživljavam pravu renesansu. Društvenu i duhovnu.

Posljednji put sam ovako funkcionirala negdje početkom 2000-ih, kad sam bila u ranijim do srednjim dvadesetim godinama, živjela s 2 frendice u stanu u Horvaćanskoj u kojem smo imale ogroman dnevni boravak za tulume i malu sobu s madracima na podu i šipkama za odjeću te špajzu samo za brda cipela i usamljeni usisivač, radila krasan posao za dobru lovu i vozila službeni Peugeot 206 koji je bio it-autić (tada su svi bili ludi za malim gradskim autima...).
Curke su tek bile na počecima karijera (danas jedna vodi pravni odjel u velikoj osiguravajćoj kući, a druga je direktor marketinga u prehrambenom divu), moj posao je bio vezan uz gradski društveni život, i sve u svemu... Nije baš da smo mogle sebi puno priuštiti, a sve što smo imale trošile smo na odjeću, cipele, torbe, frizuru (ravna kosa je tada bila moralna i društvena obaveza za svaki trendovsko osviješteni komad, mi sve tri kovrčave, profesionalne pegle za kosu bezobrazno skupe, one jeftine ne ravnaju dobro, pa se najmanje dvaput tjedno išlo na frizuru...). Magma se tek raspištolila sa svojom kolekcijom pa je treća frendica s poslovnih putovanja u Hongkongove i Kinu donosila Fendice i Vuittonke lažnjače, ali ni lažne dizajnerske torbe nisu bile jeftine.
Dakle, preostale novce bismo spucale na dvopek, mlijeko i Nescaffe, a hranile smo se po službenim ručkovima (kojih nije bilo puno), raznoraznim eventima na kojima smo bile obavezni inventar (bože, kako su coctail sendviči i ostali fingerfood bili ukusni i hranjivi...) i eventualno kojom zamrznutom sarmom i gulašem koje su nam frendičini slali dvaput mjesečno (moram li spominjati da bi dvotjedna zaliha sarme ili paprika planula u jedno popodne?), te na iksicu od frendičine sestre apsolventice koja je ionako većinu vremena provodila doma (dolazile smo onako napirlitane u menzu na Savi, oboružane Tupperwareom, natrpale tacne hranom za 25 kuna, pretresale i trčale doma na gozbu).

Bila sam mršava. Vitka a cicata. Duge plave kose. Liniju sam održavala pregladnjelošću i iscrpljenošću, a tijelo oblikovala cijelonoćnim plesanjem bar 4 puta tjedno i pješačenjem.

Nisam imala strogi dress code kao frendice, pa me se moglo uvijek vidjeti u trapericama Replaykama, Miss Sixticama i Dieselušama, špic štiklama i čizmama s golemom petom, i onim perverzno nezdravim majčicama golišavog trbuha da se vidi piercić u pupku, i pitam se kako mi uopće jajnici i mjehur još funkcioniraju te kako sam pobogu izdržavala po cijele dane i noći u onim špicastim spravama za mučenje stopala i kičme???
Ali nije me bilo briga.
Bila sam bezobrazno mlada, puna energije i svijet je bio moj!!!
Poznavala sam brdo ljudi, i brdo ljudi je poznavalo mene. Ljubavi su bile česte, burne, plitke i kratkotrajne, prijateljstva su bila intenzivna i luda ali površna, grad je bio premalen za mene.

Onda sam upoznala frajera za kojeg sam mislila da ga volim, vratila se u Split, našla fin posao u školi, prekinula vezu, pronašla Nezakonitog za kojim sam potpuno izgubila glavu, te se prilagodila društvenoj ulozi životne družice uspješnog poduzetnika, pofarbala kosu tamno, kupila kvalitetnu peglu za kosu, smanjila tulumarenje, pazila s kim se družim i što radim u javnosti, našla još bolji posao s puno odgovornosti a malom plaćom i urnebesno dosadnim dress codeom...
I zaboravila na onu staru sebe kakva sam nekad bila.

Neki ljudi se vremenom smire. Promijene. Ne osjećaju više potrebu za zabavom. Ja ne. U jednom trenutku sam se bila prilagodila uvjetima u kojima sam se našla, ali ne zato jer sam to htjela. Nego zato jer mi nije bilo druge.

A sada sam otkrila da se zapravo nikad nisam ni promijenila. Da je stara ja samo čekala neki okidač da ponovo poludi.

Starija, mirnija, s puno manje energije, ali jednako gladna novih ljudi, šušura, događanja, promjene.

I zato sam iskoristila priliku da se naglavce ubacim u ludi tempo koji tjera moje drage prijatelje.
Godinama sam dolazila u Zagreb često, gotovo na tjednoj bazi, ali isključivo poslom, a susreti s nekim ljudima su se svodili na usputne kave u gradu ili pokoju subotu navečer u Piranhi, plitke i brze izmjene informacija o trenutačnom ljubavnom, financijskom, društvenom, poslovnom i stambenom stanju, te pokoji celebrity trač.
Lažne dizajnerske torbe su u međuvremenu postale prave, špicasti vrhovi pretvorili su se u oble, pete su se snizile za nekoliko centimetara, eksplozija boja se smirila u sivim hlačama i bijeloj košulji, a famozni bakin ruski nerc i tetinu vidru zamijenio je crni kaput.
Ali to sam i dalje ja.

Ponovo jedrimo gradom i smijemo se, popodnevne kave se pretvaraju u večernje pijanke, i ponovo otkrivam da se gotovo svaku večer nešto događa negdje.
Svugdje me ima. A što se dnevne doze hranjivih tvari tiče, spala sam na čašćenja. Jer u ovome trenutku svi imaju više para od mene. Doduše, i dalje uspijevam odolijevati napadima da jedemo u Takenoku jebeni sushi kojeg moji dečki taaaaako voooole (tj. vole da ih se vidi kako zgađeno i s nagonom za bljuvanjem teško gutaju preskupe i precijenjene sirove riblje otpatke s morskim muljem i ostalim gadostima). Ja najvolim nešto s nogu u Daily Freshu, jer volim masno a pite, kroasani i fajite su jako mali (dakle, masno ali malih dimenzija = puno kalorija, ali iluzija da in nema tolko puno zbog dimenzije obroka), ali T ne želi tamo, jer da neće on ostavljat lovu kod Azera i hranit Aleksandru Grdić svojim novcima (on se, kao, nešto mrzi s njom...), pa na kraju završimo na debrecinki na Cvjetnom, jer tamo možeš vidjet kako prolaze svi živi...

Frend mi je ponudio poslić - curka koja mu radi storyboardove ide na neki put, pa bih ja uletila napravit nešto umjesto nje ovih dana. Not bad, not bad...

A dobila sam i krasnu torbu.
Naime, moja frendica Najbolja s bolesno glamuroznim poslom i bezobrazno velikim prihodima, te tajkunom u krevetu (koji tu i tamo frkne dar s puno ukusa, stila i nula) se zaljubila u moju staru torbu. Torba je Benettonka, kupljena prošle godine, golema, tamnozelena s uzorkom krokodila. Ništa posebno, koštala oko 800 kuna, a napravljena je od najkvalitetnijeg kineskog poliestera. Mada svi - ne znam zašto - misle da je pravi krokodil. Nisam ih viđala prošle zime po Zagrebu, ne zelene, a u Splitu je bila jedna jedina, u Benettonu u Jokeru (zelena, crna i smeđa. Ja kupila zelenu, frendica smeđu).
Torba je toliko velika da u nju mirne duše mogu uvalit brdo stvari i laptop (a ja imam Sony VAIO, on je jaaaaako širok, puno inča), i torba još uvijek izleda cool. A i čvrsta je.
E, pa žena u čijem je vlasništvu nekoliko dizajnerskih komada nevjerovatne ljepote, popalila se upravo na to - mogućnost utrpavanja laptopa kad ga treba dovuć s posla za radit doma, a prije toga obavit par društvenih obaveza.
Budući da mi je to trenutačno jedina pristojna koju imam, velikodušno mi je otvorila desno krilo ormara u hodniku i rekla da biram između 6 bijesnih komada... sve osim dvije najnovije. Isuse! Mislim, svaki put kad sam u Zagrebu ja bezobzirno koristim sve njene aksesoare bez pardona, i jednom sam već dobila Prada šuze od nje (koje mogu samo gledat jer su nenosive do bola), ali ovo bi značilo da mogu odnijet jednu od tih torbi sa sobom doma...
Odlučila sam se za klasiku. Spy bag. Istina, star je model, bila je it prije par godina, prije par godina je i kupljena, ali još uvijek je često viđena na celebima. Smeđa, boje karamela... Samo moja Spy Fendica, torba koja inače košta skoro 2 i po soma dolara (ona je kupila malo rabljenu u dizajnerskom second handu na Manhattanu, za manje love), samo moja...
Uostalom, Najbolja je više skoro ni ne nosi!!!
A meni fantastično stoji uz sivu haljinu u stilu 80-ih (150 kuna, XNation, prošlozimska rasprodaja) i zelenu dolčevitu kratkih rukava (10 Eura, H&M), crne klasične "nazi/bikerske" čizme (kupljene u Karlinom outletu u mojoj ulici za 650 kuna - 70% snižene), prošlogodišnji crni 100denski hulahop zakrpan prozirnim lakom na stopalu, ogrlicu iz H&M-a (8 Eura)... I tuđeg skupocjenog jorkširskog terijera pod rukom!!! Da, glamurozno za pop...

I sad, neka neko kaže da nisam sponzoruša!!!


21.11.2008. u 10:39 sati | 11 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Tetkologija, taktiziranje, manevri i prolaznost opsesivnih ljubavi...

Prekjučer taman zgotovila post i krenula u windowshopping, trgnula kobasu na Cvjetnom i kuhano vince, i lagano krenula, kad ispred Dolce Gabbane nabasam na mog B, te M i T. Prvo sam mislila da malo haluciniram (od kuhanog vina kojim sam zalila debrecinku) ali ne, to su stvarno bila moja mala zlata... Ok, M i T su domoroci, ionako sam im se planirala javit, ali nisam znala da je i B stigao to jutro.
I tako sam provela predivan sponzorirani dan. Pravac Sheriff and Cherry (probala sam perverzni Dinastija-plavi kaputić s dugmićima od fejk bisera i pozlate, ko broševi Madeleine Allbright, u kojem sam izgledala ko stara Elizabeta - engleska kraljica, ne Gojan), Kaptol Centar, i na kraju smo se ulili u Khali ko nepristojni praščići. M je stilist (nije Marko Grubnić, sram vas bilo! Stvarno pravi stilist! Ne visi po medijima, mada za njih radi, i dobro radi svoj posao, tj. nije inspiriran maškarama, transvestitima i Jasminom Stavrosom kao neki njegovi medijski isfurani kolege), i zato sam bila užasnuta kad je uporno htio kupit neke ultra špici papke u Gulliveru, strava i užas, ali odgovorili smo ga uspješno, i uspjeh zatim zalili u Floresu votkom. Kući sam se vratila četveronoške, pjevajući s B hitove grupe SMS u autu, dok nas je njegov brat (kojeg smo digli s faksa da nas dođe pokupit psovao i umirao od srama na svakom križanju, zaklinjući se da će dat blindirat auto da ne propušta zvukove...).
Pijani B se u naletu alkoholne nostalgije prisjetio svog Baby B, dečka s kojim je proveo 4 godine, zaposlio ga, odijevao, vodio na putovanja, obrazovao, potrošio na njega brdo novaca, a jebeni mali Ricky Martin (pljunuti!) je za to vrijeme poševio sve živo što je stigo, ostavio ga (i usput ponio American sa sobom, ogulio ga na kartici za 30 000 kuna krpica, i poslao mu karticu poštom), i olajao svima živima.

Ja malog Ricky Martina nisam srela otada, osim jednom ovo ljeto u Komiži, i malo smo popričali, i tako...

E, sad. Ja to nisam rekla B.
I jučer, sjedim ja tako u KIC-u i čačkam po Facebooku, kad ulazi Ricky Martin s dečkom!!! A B mora doći po mene za 15 minuta!!! Želeći izbjeći dramu, zovem B. ali mu je mobitel isključen. Ricky Martin sjeda do mene. I sad... ŠTO SAD????!!!???
Ricky Martin je sklon histeričnim ispadima, još je mlad i društveno neodgovoran. A B je užasno slab na njega... Bojim se scene na javnom mjestu, jer to je nešto za očekivat od malog Rickyja.

Kupim laptop i selim se za visoki stol kraj šanka, jer sam tamo kaputima zaklonjena Rickijevom pogledu, a Ricky mom, tj B-ovom kad ovaj dođe... A dolazi za 5 minuta...
I onda, B-ova glava se pojavi na vrhu stepenica, a Rickyjeva preda mnom - došo me pitat kad se vraćam za Split... B dolazi do mene... I dva bivša golupčća se nađu fejs tu fejs.
U slow motionu vidim u mislima apokaliptični prizor histerične svađe, verbalni sukob popraćen fizičkim napadom, krvoproliće, i molim Boga da ne bude tako strašno da ne dobijemo svi vječni izgon iz KIC-a...
...
...
Mali Ricky Martin je samo zabacio glavu, prezrivo me pogledao i rekao da se mora maknut jer da mu ovdje smrdi kanalizacija...

Srećom, B je odraslo i razumno stvorenje. Pokupili smo se bez riječi do Kaptol Centra, gdje se on u Nicolasu utješio novim Mooi lusterom (odvratan mi je, ali nisam ništa rekla) i škicanjem frajera koji radi na namještaju, a ja umirala nad Marc Jacobs torbom i Stella McCartney peep toe salonkama koje nikad neće bit moje...
Nakon toga smo se spustili do Maraschina na piće, puno pića, i prošli trezveno (koliko je to moguće kad si pripit) situaciju.

Groznu situaciju. Mislim, mali Ricky Martin je kompletni idijot. Ne razumijem. Kako možeš biti toliko dugo s nekim u vezi, živjeti u njegovom domu i na njegovom novčaniku, dozvoliti da te bezumno voli i usput ga bezočno varati, njegovim novcem kupovati poklone usputnim ljubavnicima, nogirati ga surovo, i na kraju svim zajedničkim prijateljima pričati kako je osoba koju si izvozao bila grozna prema tebi???

U međuvremenu su nam se pridružili frendovi, svratili smo na Modni ormar... toliko dosadan da smo ja i B pobjegli i čekali ostatak ekipe šetuckajući ispred Mimare, i pričajući o svemu osim Ricky Martinu... Obišli Hemingway i Flores, i na kraju opet završili u KIC-u s društvom (kad volimo rupe...).
Bila sam zadivljena kako se B hrabro držao, znajući koliko mu mali gad još znači, i kako zna bit naporan kad popije a mali gad mu padne na pamet (što se redovno događa kad B popije).

Dok smo se pješke vraćali doma u sitne noćne sate (što je bila alkoholom izazvana no ipak malo perverzna odluka, budući sam ja locirana u otrovnom stanu na Vrbanima, a on u Španskom), negdje kod Cibone B je zastao, okrenuo se prema meni, značajno (teatralno) duboko udahnuo, pogledao me u oči, i ispalio: "Kako stari jarci ko ja znaju bit patetični jadnici kad u 30-oj padnu na klinca od 18... Ko s dicon leže budi se posran! Ajmo mi zvat taksi!!!".

Jutros smo se čuli. On se vratio u Split prvim avionom zbog posla. Pričali smo o svemu, ne spominjući jučerašnji susret; o kvazicelebrityjima i smiješnoj hrvatskoj modnoj sceni, o zgodnim frajerima i bezveznim curama koje rade u zagrebačkom D&G-ju i prepariranim kokošima u izlogu, o tome kako se u Zagrebu ne može pojesti dobar topli senvič (dok je Split fast food raj u kojem bi - rekla je moja frendica K - trebalo podignut spomenik Lordu Sandwichu)... I na kraju mi je samo spomenuo kako je nevjerovatno da je bio toliko opsjednut malom budalom, da je samog sebe iznenadio kako ne osjeća više ništa, čak ni bijes, i da će mu bit teško naviknut se na novonastalu prazninu... Ali da je napokon gotovo.

A mala budala... Pa, mala budala će još odrasti, i možda jednom osjeti grižnju savjesti zbog toga što je toliko iskoristio, povrijedio i izvozao osobu divnu, iskrenu i toplu kao što je B.
A u međuvremenu, pakosno mu želim da uspije u životu, zgrne pare, i da mu neki ambiciozni zločesti klinac napravi upravo ono što je on napravio B!!!


20.11.2008. u 15:31 sati | 5 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Plavuša u raljama racionalizacije i paklu štednje

Ili: shopping bez zadovoljstva i frustracije frizurom...

Evo mene opet u Metropolisu, sjedim u KIC-u uz golemu kavu i uživam u blagodatima besplatnog interneta i tome kako svi bulje u moj rozi Sony VAIO laptop ukrašen Hello Kitticom i glitterima (daaaaa, totalno je besraman i kičast! Za razliku od onog ružnog Acera poslovnog kojeg sam prije uvijek vukla sa sobom...).

Obavljam pretrage štitnjače, ovdje imam vezu tako da ne moram čekat satima po čekaonicama. Da, znaaaam.... Ali ko od vas ne bi iskoristio blagodati liječničke obitelji da preskoči beskonačna čekanja u pregrijanim tuberkuloznim čekaonicama, polovično izvedene pretrage, nalaze koji nemaju veze s mozgom i nadrkane doktore koji te ni ne pitaju što ti je zapravo nego nagađaju... i pošalju te doma jer da je sve ok dok ti krepaješ i znaš da NIŠTA nije ok, ali eto, neki su markeri skupi, pa ako je cjelokupna hormonska slika u granicama normale ne vade T3 koji je zapravo najvažniji pokazatelj za ovo moje glupo stanje. A da ne spominjem one grozne situacije kad te naruče za 8 mjeseci na pretrage, a ti u međuvremenu umreš od raka ili dobiješ gušu ko Vesna Parun...
Bila je u našoj školi kad sam bila klinka, treći osnovne, i morala sam joj predat cvijeće, ogromni sprovodasti aranžman, kao mlađana zvijezda literarne grupe, i kao autor recenzije Mikija Trasija u školskom listu, jesenje izdanje. I kad sam je vidjela jadnu s onom golemom gušom rasplakala sam se i osramotila... I godinama nakon toga nisam mogla otvorit Mikija Trasija (sve do puberteta i strasti za skupljanjem scedrapateljne poezije, kad sam doslovno svaku njenu ljubavnu pjesmu prepisala u rokovnik sa slikama ljubavnih parova izrezanih iz Brava).
Nisam pobornik mita&korupcije, ali malog rođačkog ubrzavanja stvari jesam. Napokon, svi to radimo. U ovom ili onom obliku.

Nego, moja kosa me mori. Nenormalno brzo raste, i kad je prođem peglom (jer mrzim svoj afro i ni u ludilu ne izlazim iz kuće bez stakleno ravne kose ili stiliziranih velikih uvojaka) više nemam super frizuricu, već nešto...nešto...ono, ne znam kako bi to opisala. Svi kažu da je super, mladenački, čak je jedan komentar bio da je tako EMO (?!?!?!?! $%@*!>$$#@*"PM!!!! Valjada zbog onih Yu-Gi-Oh izrezuckanih pramenova na šiškama... Dobro da se neko još nije sjetio i Tokyo Hotela - to bi me stvarno dotuklo!), ali ja sama sebi izgledam ko platinasti fluffy plod ljubavi Rod Stewarta i ananasa, i ne mogu se pomiriti sa tim... Sve dok ne prođe 24 sata i kosa se slegne u frizuricu.
Gelove, kreme i ostalo smeće za vlasište izbjegavam. Ne volim ulijepljeni look i onaj rizik da - kad se ujutro probudim - nikad ne znam kakva glava će me pogledat iz zrcala. Tako da izbjegavam jutarnji A Flock Of Seagull sindrom.

Jučer prije puta obavila sam mali shopping kozmetike, jer sam zalihe iscijedila do krajnjih granica, i nisu mi ostali čak ni testeri krema. Budući da sada raspolažem jako malim budžetom, ovaj put sam, nakon jako dugo vremena, odlučila poduzeti strašan i bolan korak, i Iris i Limoni zamijeniti DM-om.
Nije sad da sam ja neki snob, koji se osjeća superiornijim nad ostalim smrtnicima pa ne ulazi u DM jer se u njemu kkupuje over the counter kozmetika i pristupačni proizvodi, nego ga izbjegavam jer obično uđem kupiti jeftine blazinice za skidanje šminke, L'Orealovu pjenu za suhu kožu lica (mrak stvar i traje mesecima) i uljne maramice za skidanje šminke s očiju, a izađem s dvije kese šampona, losiona, jeftinih lakova za nokte i sjenila za oči u besmislenim i bespotrebnim bojama, i lakša za bar 2 i po stojke kuna - neplanirano.
Ali, ovaj put sam odlučila oboružati se zdravim razumom i ganičenom količinom gotovine, i krenula u avanturu.
I evo rezultata moje shopping akcije:
1. Maskara
Umjesto Chanel Inimitable koje koristim već dvije godine, kupila sam Max Factor Masterpiece. Uštedila sam oko 120 kuna i nije baš da me maskara oduševila, ali je nekako najbliža onome što dobivam od Chanela, pa ajde nekako...
2. Emulzija za skidanje vodootporne šminke s očiju
Dvoumila sam se između L'Orealove od 50-ak kuna i Baleine od 18, i na kraju kupila - Baleu. Nije loša, malo je tanka u onoj masnoj komponenti, treba je nešto više za skidanje vodootporne maskare, ali u usporedbi s Collistarovom koju inače koristim... ušparala sam oko 80 kuna.
3. Losion za tijelo
Imam jadnu i jako suhu kožu (štitnjača, hipotireoza) i obično koristim Vichyjev Lipidiose ili Collistarov losion, ali ovaj put sam uzela Dove firming losion. Ušteda oko 80 kuna, a već sam ga rabila i znam da je jako vlažan (mada su mu učvršćujuća svojstva vrlo upitna...). Pakovanje nekako malo, ali i ako kupim dva opet prođem jeftinije...A dobila sam i kino ulaznicu za onaj glupi film "Žene" koji sam već gledala, pa sam je mogla poklonit sestri, u zamjenu za njen crveni obruč za kosu.
4. Šampon za kosu
Kao plavuša uvijek sam koristila profesionalne silver šampone, da ubiju žuti ton i da moja platina zaista bude platina.
Budući da nemam novaca ni za jedan salonski šampon, kupila sam Keuneov silver i ušparala oko 100 kuna.
Nije tako loš, mada ne ostavlja kosu onako divno mekom... A i malo me je šokiralo kad sam jutros ispod tuša iscijedila iz bočice neku čudnu tamnu ljepljivu i katranastu indigo masu na ruku... izgledala je malo zastrašujuće ( u usporedbi s onim blagoljubičastim šamponima koje sam prije koristila) i moram priznat da sam dvojila da li da to stavim na glavu, ali efekt je na kraju bio skroz ok.
5. Lak za nokte (nožne)
Tamnobordo, Manhattan, 30-ak kuna. Čudne kvalitete, ali u usporedbi s Chanelovim Rouge Noirom (kojeg je i teško naći) i O.P.I. jevim omiljenim kineskocrvenim, prošla sam dobrih 100 kuna jeftinije.
Dakle, uštedila sam dobrih 360 kuna (cca).

I nekih 150 na kremi za lice. Umjesto standardne Cliniqueove od 300 kuna (ona manja od 30ml. 50 ml je skoro 500 kuna...) koja čuda radi od suhe kože zimi, kupila sam Vichyjev Nutrilogie 2. Na žalost, na kremi za fasadu ne smijem štedit, inače mi se faca obloži krljušti ili ospe čudnim crvenim suhim lišajevima.

I moram priznat da se ponosim sobom. 500 kuna uštede! Nije malo, dapače!!! A zaliha će trajati dva mjeseca.
Zato sam se, sva radosna, počastila Zarinim crvenim v-puloverom za 99 kuna.

Zapravo nama ženama nikako nije lako. frajeri se žale da se sponzoriramo na izlascima, ali ajde ti održavaj svoj ženstveni izgled za male pare i izgledaj dobro za male pare, i još troši na izlaske...
Mislim, moramo ih držat u iluziji da:
- nemamo dlake na licu (i božemeprosti brkove. Ja spadam u one nesretnice što su se počele umivati u vosku u svojoj 13-oj, budući me sudbina u kooperaciji s genima podarila - osim gomilama kose - velikom spojenom debelom crnom monoobrvom i dražesnim brčićem. Brčić je uklonjen laserski prije 10-ak godina, ali obrve i dalje brstim na dnevnoj bazi);
-imamo krasne glatke noge i bedra, nježne i ženstvene podlaktice, a intimni djelovi vlasišta rastu isključivo u granicama linije najoskudnijih gaćica (ok, ja sam svoje riješila brazilcem, i toplo ga preporučam svim ženama);
-nemamo brkove ispod pazuha;
-imamo nježnu i ujednačenu kožu lica i tijela;
-imamo prirodno lijepe nokte;
-i prirodno nježna stopala (mada moja u ovome trenutku teže pobratiti se s rožnatijim magarećim kopitima...);
-genetski mekše dlanove;
-i ne, uopće nemamo zanoktice;
-a kosa nam je nekako sama od sebe mekanija i discipliniranija, da bi oni mogli provlačiti svoje prstiće kroz nju....
-trepavice i dulje i tamnije od muških, usne mekše...

Da ne spominjem kako svi grintaju koliko mi žene na odjeću i cipele potrošimo, a čak i moji najokorjeliji anarhoidno-punkoidno-naturalni frendovi radije bace oko za komadom u haljini i štiklama (minice neću spominjat) nego za modnom istomišljenicom.Osim toga, mi žene imamo više troškova za rublje, budući da osim gaća (gaćica) nosimo još i grudnjake i najlonke (ili bilo koji oblik hulahopa), a svi znamo koliko se brzo grudnjaci otegnu a čarape pokidaju...). I ne možemo ljetne majce kratkih rukava zimi prenamijeniti u potkošulje.
A i samih gaćica nam treba više, budući da smo sklone redovnom mijenjaju čistog rublja, te zamjeni istog za novo kad nam se izliže (a kolike sam ja imućne šminkere uhvatila s rupom na jajcima, prozirnim dupetom i golim prstićem koji viri iz čarape...).
Uloške i tampone da i ne spominjem...
I uza sve to, imamo manje plaće od frajera.

Eto, kad sam se i pohvalila i požalila na vječnu neravnopravnost među spolovima, gasim laptop i trčim na ručak s prezgodnim oženjenim članom upravnog odbora koji mi je fatalan koliko i zabranjen, ali nadam se da će mi prijateljstva i moje nedostupnosti radi nabaciti koji zgodni kontakt za traženje posla...


18.11.2008. u 12:37 sati | 16 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

O plavušama u depresiji i taktiziranju s tetkama

Dugo me nije bilo ovdje. Nije da nisam čitala druge, samo... Nekako, ne znam.
Ne piše mi se.

U međuvremenu sam otvorila profil na Fejsu, pa ako još neko ima profil svog blog alter ega... Dobrodošli ste. Link je tu ispod:

MOI

Ne, još nisam našla novi posao.
Još mi se nisu javili iz firmi u kojima sam bila na razgovorima. Ako ništa ne upali, u siječnju me čeka mjesto u frendičinom timu čim ona promijeni firmu, ali do siječnja ko živ ko mrtav... Pogotovo jer ne znam da li će to biti početak ili kraj siječnja...
Ne ubija me besparica. Bivši poslodavci su bili dovoljno fer da mi isplate bonus od posljednjeg velikog posla koji sam sklopila (a stvarno je golem posao... za veliku korporaciju), tako da nije velika šteta.
Muči me BESPOSLENOST!!!
Radila sam svašta nešto još kao srednjoškolka, studirala sam i radila, nikad nisam bila besposlena i bez obaveza... čak i ono jedno dugo ljeto dok sam još radila u prosvjeti provela sam mjesec dana kao camp councellor (i zaradila za skuter).

Napokon imam vremena za sapunicu u podne, Beverly Hills i Oprah, kave po gradu i svakodnevno kuhanje ručka. samo što me to više ne zadovoljava kao što me je radovalo za vrijeme onih rijetkih bolovanja.
A i svi moji prijatelji koji su bili raspoloživi za podnevne kave dok sam ja bila u uredu i na putu sada su prezaposleni.
Tako da sam prilično usamljena.

Obnovila sam boju kose i šišnula se. Imam kosu kao Linda Evangelista u spotu Freedom Georgea Michaela. I ovaj put sam s manikurom zaista dala mašti na volju: umjesto srednje dugog dosadnog mliječnog frencha, dužine na granici podobnog za posao, imam duuuge pink nokte sa malo srebrnih i crvenih glittera oslikane crnom airbrushanom čipkom i bijelim airbrushanim cvijetovima s crnim cirkonima u sredini.
A koji će mi k...c to kad nigdje ne izlazim.
Ne da mi se.

Ok, ja i B smo vrludali gradom i pratila sam ga na neke ručkove s ruskim klijentima, na kojima sam sasvim dobro manikurom pristajala uz ruske (khm) šutljive supruge telećih pogleda. Toliko sam se napila svaki put, da sam zaključila da moja jetra i ostaci nekadašnjeg struka jednostavno neće izdržati taj tempo pa sam odustala.
Mada sam od B dobila krasnu Guessovu klutch torbicu kao naknadu za uslugu lunch escorta... i to što sam jela samo deserte i predjela (rusi su, naime, svaki put tamanili nešto morsko, a kako sam ja alergična na školjkaše, rakovice i histamin u svim oblicima, i općenito mrzim sve morsko a jestivo, tako sam samo kasapila hranu po tanjuru, pila i umirala od dosade).

Prošle godine u ovo doba bila sam puna entuzijazma i gledala ravno naprijed u svijetlu budućnost. Upravo sam se bila vratila s Koelnske Anuge, dobila unaprijeđenje, imala karijeru, prekinula dramatični petogodišnji suživot s kompliciranim nerastavljenim muškarcem koji me bio iscrpio do granica zdravog razuma i skinula stigmu sponzoruše s grbače (kao da je nemoguće stvarno voljeti muškarca i žrtvovati se iz ljubavi ako taj muškarac sasvim slučajno ima i nešto novaca!!! Pa eto, moguće je, ali izgleda da niko to ne vjeruje...) i skinula 5 kila. Izlazila sam bjesomučno, družila se, svijet je bio moj!!!
Godinu dana kasnije imam samo Oprah, sapunicu, južinu i pustu Rivu, neizvjesnu budućnost... I još stanujem s rodbinom kod koje sam uselila prije godinu dana (privremeno rješenje, dok ne nađem odgovarajući stan. Moš mislit!).

A što se izlazaka tiče...
Pa, nije da ne želim. samo je stvar postala jako složena.
Ako idem vani s N i T i starim društvom, postoji opasnost da se doma ne vratim do zore, a da izlazak obuhvati u kompletu i pod obavezno Egoist, Art, Puls, Vanillu, Tropic, Hemingway i neko opskurno žderalište u sitne jutarnje sate. Moj organizam više ne izdržava dulje od 3. A kako ne mogu ići vani bez da se natopim etanolom, vožnja ne dolazi u obzir.
Ako idem vani s B, J i T, preludi provod je zagarantiran uz sve pogodnosti separea (na račun B), i nikad ne znam hoćemo li skončat na narodnoj, u Hemingwayu, u Kuke, na nekom zatvorenom partiju ili u go-go klubu, ali znam da uz to obavezno ide neki show koji će izvest J, ili ćemo izvlačit T ispod nekog frajera (doslovno izvlačit... i tražit gdje su joj završile gaćice), ili će B završit s bocom u naručju i suzama u očima zbog nekog bivšeg kojeg je vidio s nekim drugim bivšim... A ja, ovako nerazumna, uvijek ispadnem jedini glas razuma. Što nikako nije dobro.
S curama iz bivše firme ne mogu van, mada me stalno zovu. Ne želim ničije sažaljenje. Nek me pamte kao onu staru, zvijezdu, koja je odjedrila iz firme na novo i bolje plaćeno radno mjesto... dok ne nađem novi posao, a onda pravim tulum.
A moj stari N... Jučer smo se cijeli dan dogovarali, da bi na kraju zaključili da nam je užasno važno hoće li ispasti Marko ili Monika, i da ne smijemo propustiti BB.

Naravno, postoji još jedan problem.
Naime, svako društvo ima svoju tetku. B je moj najbolji prijatelj, ali i N u mome životu ima ulogu skoro kao B. B i N se ne podnose. B misli da je N depresivni peder, a N se nervira kad vidi B jer ga smatra bahatom rasipnom umišljenom tetkurinom. Osim toga, u ono prvo društvo spada i naša V, koja ima najboljeg frenda O, kojeg i N i B jednostavno mrze, jer je (citiram) "odvratni pokvareni droljasti femi glumac", što možda ima nekakve veze s time što su u nekom trenutku svoje prošlosti i B i N imali intimniji odnos sa O.
A tu je još i R, koji se druži s mojom frendicom A s bivšeg posla, i koji se gnuša tj. boji svih njih. On je, naime, još u ilegali, i boji se da ga ne prokuže... (kao da već cijeli grad nije).
Tako da susreti frendova ponekad završe jako nategnuto i neugodno.

Doziranje društava i gej frendova je dakle postalo naporno. Nekako sam uvijek mislila da bi bar oni morali imati razumijevanja jedni prema drugima i živjeti u međusobnom skladu i razumijevanju, budući da im je u ovom našem malom mačističkom i homofobnom društvu život već sam po sebi otežan, ali jok!
Ako se prilikom susreta još i malo više popilo, postoji opasnost da završim večer okružena obješenim nosevima, kiselim facama, prljavim i detaljnim ogovaranjem i, rijetko ali moguće, pravim catfightom.

Sve u svemu, moj život se pretvorio u beskonačno i besmisleno metiljanje.

A dupe se proširilo do neslućenih razina. Široka sam ko stara Renault četvorka. Na dnevnoj bazi pratim u ogledalu kako se J.Lo polako ali sigurno pretvara u Elizabetu Gojan, i kako je Elizabeti Gojan zapravo sasvim svejedno. Zapravo, nije da je ono totalno svejedno, ali nekako nije baš da sam se pretrgala da okončam degustaciju svih mogućih kombinacija okusa Grandissimo sladoleda koje se Ledo sjetio ponuditi, kao i Jami pita (zalijem ih duplim vrhnjem, bolje je) i ostalih masno-ugljikohidratnih divota prehrambene industrije...
Imam super teretanu 5 minuta od kuće, kilometre i kilometre plaža na kojima sam nekada svako jutro prije posla trčala također 5 minuta od kuće (samo u suprotnom smjeru od teretane). Imam krasne hlače za jogging od Nikea, dva nova Nike sportska grudnjaka (rasprodaje, rasprodaje..), brdo muških majci od bivših, neotvorene crne Nike tenisice za aerobik i jedne rozo-bijele Adidaske za trčanje. Imam i pilates loptu (uguranu između kreveta i ormara, idealnu za odlaganje odjeće),bučice, utege za noge, nenapunjenu vreću za udaranje i par pari rukavica raznih... I užasno pomanjkanje volje da se pomaknem s kauča.

A imam i ozbiljno pomanjkanje odjeće za izlaske kao alibi za zapuštanje. Naime, za izlaske već godinama rabim isključivo haljine. Duge haljine, kratke haljine, zlatne haljne, crne haljine (male i velike), sive, pink, crvene, ljubičaste, sjajne i mat...
Prošle godine se baš nisam pretrgala u kupovanju, tako da su sve manje-više od pretprošle godine, milijun puta viđene. I cipele za izlaske su relativno stare. Prošle godine sam voljela šokirati sandalama na golu nogu usred siječnja (na prošvercani ruski komunistički nerc pokojne bake... so NY!), što je rezultiralo time da nisam obnovila salonke. Frendica mi je doduše poklonila svoje totalno nenošene Prade, prve Prade u mom životu (a kako je počelo i zadnje...), ali nakon prvog odijevanja i šminkanja za izlazak shvatila sam zašto mi ih je poklonila. Naime, Prade su, unatoč svojoj izvanzemaljskoj ljepoti, skulpturalnosti potplata i pete, i savršenoj nježnoj mekoći brušene kože, nenošene zato jer su NENOSIVE!!! Osim, naravno, ako ne želim slomiti nogu. Obje noge. U zglobu. Sa svim sitnim košćicama stopala. I vrat.
Tako da zapravo ne želim izlaziti u staroj odjeći, koja mi je još i tijesna i iz koje mi cice kipe van ko da sam se obukla za Oktoberfest, a bedra izgledaju ko pršuti, a kako nemam novaca za obnovu večernje garderobe u veličini za slonove, televizija i Big Brother se nameću kao najbolje rješenje.

Kad sam već kod odjeće, moram priznati da zapravo nemam odjeće ni za chillanje po gradu. Izvadila sam zimsku garderobu iz Space bagova, i s užasom otkrila da između bezbroj pari hlača, sukanja i štofanih haljina bez rukava u svim mogućim nijansama sive i crne, brda godinama kupovanih bijelih i crnih košulja (s pokojom prugicom), bijelih i crnih dolčevita, par crnih dugih kaputa (zašto sam uopće svake zime kupovala novi kad vjerovatno niko nije primjetio da su novi? Sigurno svi misle da godinama nosim isti), gomila crnog hulahopa (likra, 60 dena, trojka, Calzedonija, uvijek iste... neuništive su!), crnih salonki, balerinki i čizama, ne mogu naći normalnu, ležernu kombinaciju za podnevnu kavu!!! Ok, imam crvene Calvin Klein salonke, ni tupog ni oštrog vrha, od brušene kože, (kupljene u outletu, za smiješnu lovu), ali one izgledaju bolesno pretenciozno i toliko su osjetljive da im ostaju fleke od krivog pogleda, skupe traperice koje ne mogu zakopčati, suknju od jeansa iz koje ne izlazim posljednja dva mjeseca, haljinu iz Xnationa (od 50 kuna! Famozna je, ali mogu je nositi samo na golu nogu jer se penje na hulahop do pola bedara!), dugu bijelu pletenu vestu na kopčanje u kojoj izgledam ko junica, crvenu dolčevitu s tragom od pegle i tamnožuti v-pulover s rupom na struku.
A ne želim sjediti na kavi u odijelu!!!

Mogu se jedino nadati da će se uskoro nešto promijeniti. Budući da me u ovoj životnoj fazi zaista ništa ne može obradovati osim hrane.


15.11.2008. u 22:08 sati | 11 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< studeni, 2008 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Ožujak 2015 (1)
Kolovoz 2014 (2)
Prosinac 2011 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (5)
Svibanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (6)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (8)
Prosinac 2009 (7)
Studeni 2009 (7)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (7)
Ožujak 2009 (8)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (14)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (8)
Listopad 2008 (8)
Rujan 2008 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Opis bloga

Službeni web dnevnik kaotične, hiperaktivne, lijene, zbunjene, infantilne, poročne, ćudljive tridesetineštogodišnjakinje, izgubljene u svijetu dateinga, veza, shoppinga, poništenih kreditnih kartica, poslova koje ne voli, ambicija koje joj se ne da ostvarivati, frajera koji su uvijek pogrešan izbor ali zapne za njih ko pijan za plot... (jel se to tako kaže?)



Spamove, prljave seksi forwarduše, Viagra-mailove i lance sreće šaljite na:

elle.woods.blog@gmail.com

Na Fejsbuku me najdete pod imenom

Elle Woods Gone Brunette

Čitam & komentiram...

Koji
Missilusion

Perez Hilton

Londra
Dijanin vodič...
Shimi
Brineta - Još jedna
Sebastian Wright



I još... korisni blogovi za bonkulovićku kakva san ja

Kolači par exellance...
Kuketa :)