Sezona preljuba

Obožavam kad mi se zalomi strahovito busy tjedan. Kad ne mogu mrdnut od obaveza i kad te obaveze zahtijevaju fizički angažman.

Tako sam, npr, prošli tjedan provela u kuhinji, i to totalno zadovoljna.
Najbolja je, naime, otišla s posla. Napustila Veliku Grupu. Ali nije otišla u neizvjesnost, nego je otperjala na novu superglamuroznu poziciju u nadzorni odbor Goleme Korporacije. I tako i prije zadanog roka ispunila ambiciju koja je bila slijedeća na redu (a to je, da nakon što prije 30-e postane direktor marketinga, do 35-e sjedne u neki upravni odbor. A Najbolja još nema 35...). Pa je radila oproštajku. Za 80 ljudi.
Što znači da sam od srijede ujutro do petka u podne pekla, kuhala, miješala, sjeckala, mijesila... Srećom, skompala sam se s kompletnim komšilukom pa sam okupirala i njihove frižidere, inače ne znam gdje bih bila sa svom tom hranom i kolačima.
I sve to sa kronično upaljenim rukama i leđima od pretjeranog pretjerivanja u vježbanju.
I ponosno objavljujem da ništa od svega pripremljenog nisam čak ni probala!

Ok, nije baš da sam 24 sata dnevno samo visila u kuhinji.
Bila sam i par puta pješke do Getroa, odradila jedan light sastanak uz ručak, provjerila situaciju na terenu (kvragu, ipak me B plaća, moram nešto i radit!), i našla se brzinski s Ulagačem, frajerom koji uopće nije za bacit, da bi porazgovarali o mogućnosti da prijeđem raditi kod njega...
Naravno, pronašla sam i vremena za druženje s curama.

Zapravo, najviše za druženje sa Ž. Njoj je druženje u ovome trenutku najpotrebnije na svijetu, a kako ja jedva živim ako ne brinem nečije tuđe brige, tako sam radosno dočekala da ponovo postanem potrebna nekome...

Ž ima problem s Mužićem.
Sve do prošlog utorka Ž-in život je za mene bio totalna, čista i nepatvorena bajka, life to die for, ostvarenje snova i karmički blagoslov za nešto divno što mora da je napravila u prošlome životu, kao i dokaz da ima happyenda i za veze začete u preljubu.

Ž je Mužića upoznala na poslu. Mužić je u to vrijeme bio u braku sa bolesno ambicioznom ženom koja nije htjela djecu. I Ž je u to vrijeme bila bolesno ambiciozna, na boljem položaju od Mužića, i često su ostajali radit zajedno do kasnih sati... I normalno da se među njima rodila luda privlačnost koju su konzumirali prvo kao sredstvo oslobađanja od stresa, a kasnije i jer su se zaljubili...
I tako je Mužić brzinski napucao zakonitu, oženio Ž, i napravio joj prvo dijete otprilike na samom početku medenog vikenda.
Ž je ostavila posao i postala full time kućanica i mama. A kako je u jako kratkom vremenu stiglo još dvoje malenih, a Mužić strelovito napredovao bez ikakvih financijskih obaveza prema bivšoj supruzi, tako je Ž ostala kućanica i mama s pristojnim financijskim statusom.
A i brak im je dobrih 6 godina bio totalna bajka. Ž je uz pomoć spremačice/dadilje i baka uspjevala održavati dom savršenim, svoj izgled i kondiciju besprijekornima, djecu pod totalnom kontrolom i Mužića konstantno zadovoljnim. Seksa nije bilo ništa manje nego na početku veze, dapače. Mužić je svaki dan trčao s posla doma, gdje ga je čekala dotjerana ženica, čoporčić dječice, fina večerica i sve udobnosti obiteljskog raja.

Posljednjih par mjeseci Mužiću je počela nekakva frka na poslu, pa je počeo često dulje ostajati, vraćati se navečer u ured, predugo se zadržavati s dečkima nakon nogometa i teretane, a i seks se nekako prorijedio... Pa je Ž postala zabrinuta za njegovo zdravlje.
Ali nije posumnjala i u njegovu ljubav.
Dapače, odjednom je postao strašno darežljiv, pa je nedavno iz čista mira vodio Ž kod Tomića u shopping novog auta - ona se već dugo žali na Citroen C4 koji vozi, jer je prenizak i stalno udara glavom u vrata kad ulazi, pa su se odlučili na slatki BMW 320d, idealan autić za mame koje razvoze djecu i frendice.
A počeo je često donositi i cvijeće doma, kvintale Leonidas pralina, razne sitnice koje Ž skuplja... Sve da bi se iskupio za to što je prepun posla pa ne stigne više vremena provoditi s obitelji.

Svakoj normalnoj ženi bi to odmah postalo sumnjivo.
Osim mojoj Ž.

Doduše, nije da ni mi, njeni prijatelji, nismo raspolagali određenim informacijama koje bi u najmanju ruku mogle izazvati sumnju, ali ja prva nisam mogla vjerovati da bi Mužić mogao prevariti Ž. Pa oni su, ono, oduvijek bili tako neprirodno zaljubljeni jedno u drugo!
Jednom mi je moj Oženjeni, onako usput, još prije dva mjeseca, spomenuo da Mužića već dosta dugo nije vidio u teretani i na nogometu.
A prije nekoliko tjedana sam dobila poprilično čudnu informaciju od Gospođe Iz Zgrade.
Gospođa Iz Zgrade je jako fina i simpatična teta u četrdesetima, pomalo neugledna, ali jako draga... S njom sam se sasvim slučajno skompala kroz razgovore u liftu, i kad je kratko vrijeme krajem siječnja bila na bolovanju otišle smo par puta na kavicu u kvartovski kafić... I u međuvremenu uhvatile običaj sjesti na kavu četvrtkom i nedjeljom predvečer.
Gospođa Iz Zgrade je, inače, dugogodišnja ljubavnica moćnog regionalnog tajkuna, Mogula dapače, što me je poprilično iznenadilo. Jer nekako je logično zamišljati ljubavnice Mogula kao nedozrele utegnute sponzoruše, ili ambiciozne žderačice muškaraca, ili možda nježne i ljupke cvijetke, a nikako kao neugledne gospođe u 40-ima, s naočalama i trovremenskom Taft-frizurom (postojanijom i od one Dijane Čuljak), s kompletnom obitelji od više komada poluodrasle djece i prilično privlačnog gospon supruga...
Dakle, Gospođa Iz Zgrade je upravo dolazila s posla a ja sam se pozdravljala s Ž, s kojom sam bila na kavi u kvartu, dok je Mužić čekao u Audiju da ona uđe u auto i da se odvezu u zalazak prema City Centru... U liftu mi je Gospođa, dok smo kroz ostakljenu stijenku gledale kako naš par odlazi, povjerila kako su baš lijep par i kako joj je jako žao što se rastaju...
Molim, što?
Moja Gospođa se malo zbunila pa je provjerila da li je ono stvarno Mužić, koji je do prije godinu dana bio član upravnog odbora kod Mogula, i moja Ž, koja je također do udaje radila kod Mogula, i kad sam potvrdila da to jesu oni zajedno smo zaključile da se osoba koja je donijela trač u firmu zacijelo gadno zabunila. Jer oni imaju tako sretan brak i tako se vole, a ta priča s malom Accounticom iz Marketinške Agencije je sigurno patka, ili se odnosi na nekog drugog...
I onda smo se napokon maknule s dometa senzora vrata od lifta i krenule svaka svojoj kući, a kasnije na kavama više nismo načimale temu.

U četvrtak smo se ja i Ž našle na kavi u mom kvartu, i izgledala mi je zastrašujuće čudno. Moja Ž, koja uvijek izgleda tako besprijekorno i uvijek je zastrašujuće sretna, nasmijana i optimizam samo zrači iz nje na sve strane, a da ne spominjem kako bez full make upa nije ni u rađaonicu išla, pojavila se najgoroj šuškavoj trenerci za po kući, tenisicama za trčanje, masne kose u čvoru navrh glave i s golemim Oliver Peoplesicama koje nije skidala ni u mraku kafića. Jer ispod njih ne samo da nije imala ni osnovnu maskaru, nego su se razmjeri golemih podočnjaka nazirali i kroz gradirana stakla.
Bila je toliko rastrešena da je ostavila ključeve u autu, zaboravila naručiti Natreen uz kavu i napomenuti da Coca Cola mora biti Zero, a njoj se to nikad ne događa (bez obzira što konobari redovno fulaju i donesu običnu colu, a zaslađivač redovno zaborave pa moramo trčati na šank kad se kava već ohladila u uzaludnom iščekivanju dečka s kutijicom...).
Taman smo sjele, naručile i Ž je izjavila da se njen svijet raspada, kad se pojavila Jen, pa je Ž odlučila priču ostaviti za priliku kad budemo same.
A nakon 10-ak minuta je izjavila kako više ne može sjediti s nama i otperjala u nepoznatom pravcu.

Zato smo se dogovorile za petak i kavu iza podne u gradu.
Ž se ovaj put u Floresu pojavila besprijekorna kao i uvijek, propisno isfenirana, našminkana i utegnuta. Zato i jest zamolila da se nađemo u gradu - da bi se prisilila dovesti u red i izgledati kao ljudsko biće a ne poljsko strašilo. Doduše, izraz na njenom licu nije nimalo bio besprijekoran, i svakako nije bio u redu.
Zapravo, ništa nije bilo u redu, ali kako smo bile na užasno javnom mjestu bar se suzdržavala da se ne rasplače.

U najkraćim crtama objašnjeno - Mužić je izjavio da je već više mjeseci u vezi, da je jako zaljubljen, da ne može živjet bez svoje male Accountice, i da se ne vraća doma.
Spakovao je osnovnu odjeću za posao, torbu za fitness, uzeo plazmu iz spavaće sobe (ostavio je onu u dnevnom boravku) i svoj Nintendo, i odselio svojoj maloj Accountici.
Svojim roditeljima i sestri (koji su, naravno, na Ž-inoj strani) je objasnio da, osim što je zaljubljen, ne može više dijeliti život sa ženom koja je napustila sve svoje ambicije da bi se zakopala u kuću i rađala djecu (mada je to bila njegova želja) i da ga Ž i djeca guše.

I tako smo ja i Najbolja dobile još jednu cimericu.
Ž je zamolila može li provesti vikend kod nas da ne bude doma sama, a djecu je poslala sa svojim roditeljima na par dana na Otok, dok ne smisli kako će im objasniti situaciju da tate nema... Jer Mužić je, naravno, prljavi dio posla prepustio njoj.
Međutim, vikend je prošao, a Ž je još uvijek kod nas. Mužić se još uvijek nije javio, djeca su još uvijek s djedom i bakom na Otoku, a Ž po cijele dane plače, bulji u televiziju, krka Normabele koji joj baš ne pomažu u borbi protiv nesanice, puši cigaretu za cigaretom na balkonu, cvili, psuje, nariče, jede pa povraća, i odbija napustiti sigurnost naših 80-ak kvadrata.

Strašno mi teško pada gledati kako se čarobna, predivna i uvijek nasmijana žena iz oličenja sreće i plodne ženstvenosti pretvorila u uvenulu sjenku same sebe.
Nemam pojma kako da je utješim, a i svjesna sam da je u ovome trenutku totalno neutješna, pa je mogu samo natrpavati hranom. Koja je zadnjih dana jedino što je raduje i što je može na trenutak trgnuti iz duševne močvare u koju je upala...

U međuvremenu sam pružila rame za plakanje još nekolicini neutješnih.

Mom prijatelju P-u, na primjer.
P je u sretnoj vezi već dvije godine, i prije godinu dana on i njegova draga počeli su živjeti skupa.
Negdje u to vrijeme njihove vesele krevetske sktivnosti su se počele prorijeđivati, da bi u posljednjih 6 mjeseci potpuno prestale. Ne njegovom željom, jer on je jedna hodajuća konzerva feromona pod pritiskom, i za očekivati je bilo da u jednom trenutku negdje i procuri.
A procurilo je prvo s kolegicom iz računovodstva. Kako mu je casual seks bez emocija omilio, tako je moj P postao strašno aktivan na raznoraznim stranicama za parenje, sve dok prije nekoliko tjedana u njegov život nije nahrupio ogromni veličanstveni bojni razarač imena Jen...
P-a sad muči grižnja savjesti, jer unatoč tome što još uvijek jako voli svoju dragu koja ne daje, nije lako ostati ravnodušan na tako privlačnu i osebujnu ženu kao što je Jen. Dapače, čini mu se da polako gubi glavu za njom, dok je Jen poprilično svejedno. P je za nju tek dvokratna avanturica koju je pretvorila u još jednog frenda za dnevno ispijanje kava, još jednog obezglavljenog obožavatelja, još jednu žrtvu u njenom osvetničkom pohodu na muškarce, još jednu stanicu na dugom putu oporavka od Roba... Naravno, to ne znači da Jen nema u planu još koji put se okoristiti njegovim dražima, ali mislim da je to maksimum s njene strane.
A grižnja savjesti muči i mene. Ja sam, naime, ta koja ih je upoznala na kavi...

I za kraj, moj najdraži N je dobio nogu.
Nakon što je ostavio obitelj i prijatelje u Splitu, preselio u Zagreb i prevrnuo cijeli život naglavce zbog Z, Z je zaključio da ipak nije spreman za takvu vrstu veze... I da mu N, sad kad je dostupan i pri ruci, više nije zanimljiv.
Tako da sad imam i njega na grbači.
I za taj ljubavno brodolom se osjećam krivom, jer sam ga nagovarala da ostavi sve i slijedi srce u vrijeme kad su mu svi drugi govorili da bude oprezan, da se on i Z premalo poznaju, da pusti da vrijeme odluči da li je to samo trenutačna zaluđenost ili nešto vrijedno žrtvovanja udobnosti i svega što poznaje i što mu znači. I tako je N sada ostao na suhom, a ja sam opet ispala negativac.

A negativac sam tim više što mi je Oženjeni još uvijek duboko u glavi, i što nema nade da će uskoro izvjetriti iz nje.
I što i dalje imam bludne misli o Malom, unatoč tome što nekako uspijevam ne odgovoriti na njegove sms-ove, odgoditi susret koji moramo obaviti i izbjeći mogućnost da se vidimo. Jer ima curu.
Zahvalna sam mu što me je spojio sa svojim frendom Ulagačem, koji mi nudi da počnem raditi za njega, i morala bih stvarno Malog odvesti bar na piće da mu se nakako odužim... Ali bojim se da to nije pametna ideja.

I da, stvarno previše mislim na Oženjenog. Svakodnevno, u velikim količinama. mada se i sa njim trudim izbjeći svaku komunikaciju.


31.03.2009. u 02:27 sati | 17 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Muke po dupetu, po n-ti put

Tri gubitka dragih i bliskih ljudi u tako malo vremena nisu mala stvar.
Em djeluju pogubno na duh, em imaju razoran utjecaj na tijelo.

Npr. Didin sprovod.
Didin sprovod me je totalno dotukao.
Vijest o njegovoj smrti, mada smo to već dugo iščekivali, bacila me je u tugu, a tuga mene obično baci na frižider. I čokoladu. I kolače.
A kako je sprovod bio po svim dobrim starim običajima, i kako su prijatelji i rodbina poštovali tradiciju vezanu uz žalovanje, tako se kuća na Otoku u ekspresnom roku napunila nevjerovatnim količinama hrane. Em ožalošćena obitelj ne smije trošiti svoje vrijeme i energiju na ništa osim žalovanja, em je to idealna prilika da se gospođe iskažu u kulinarskim vještinama, em stvarno treba nečim nahraniti sve te puste ljude koji će nakon sprovoda doći pustiti suzu za Didom. A Dida je bio baš popularan, tako da se očekivalo stvarno puno posjetitelja. Pa su se rodbina i prijatelji stvarno potrudili...
Ne samo da je bilo nekoliko vrsta divnih domaćih pršuta, maslina, opako dobrog domaćeg kruha (uz kupovni), previše ukusnih sireva da bi bili ostavljeni nedegustirani (neko ima rodbinu na Pagu, neko u Livnu, neki ljudi čak i na Otoku imaju koze...), nego je i teta T donijela golemu teću pašticade i planinu njoka, koje je mijesila i kuhala satima, samo zato jer je njena glavna rivalka u spremanju delicija pripremila nekoliko prokleto dobrih hladnih mesnih rolada punjenih domaćim gljivama i šunkicom...
A tek kolači... O Bože, raj na zemlji od kolača!!!
Susjeda je napravila najnebeskiji ledeni vjetar na svijetu. Ja inače obožavam ledeni vjetar, radim ga i sama, taj kolač uostalom nikako ne može biti loš, ali ovo... ovo je bilo nevjerovatno! Valjda je stavila dvostruku dozu jer je kolač bio jako visok i golem, pun kiwija, jagoda iz kompota, višanja i banana...
Pa onda hrstule, nekoliko vrsta fritula, preznic, brda sitnih kolača, dva-tri rolata, cukarini, ušećereni bademi i arancini i, kao kruna gastronomskog i vizualnog doživljaja, veličanstvena posmrtna torta koju rade časne u samostanu u susjednom Mistu i koju ne može dobiti baš svaka ožalošćena obitelj... A kako je jedna od kćeri Didinog pokojnog bestića sasvim slučajno glavni samostanski chef i slastičarski maestro, tako se i to čudo našlo na našem stolu i izazvalo totalnu ekstazu već blago pripitih žalovatelja... Velika prelijepa četvrtasta torta presvučena bež marcipanom s elegantnim crnim marcipanskim križem, malim tamnozelenim marcipanskim lovorovim vijencem i odgovarajućim ulomkom prigodnog psalma ispisanim nevjerovatno tankim čokoladnim slovima... A ispod marcipana čudo od superukusne jednostavnosti, vlažna torta od rogača s domaćom marmeladom od maginja... Ni previše slatka, ni previše teška, elegantna i odmjerena okusom i pojavom, potpuno primjerena tužnom događaju... Ajme!
I još jednom ajme!
Da mi je dokopat se recepta!
Ali teško... Jedva sam tetu Časnu uprosila recept za nevjerovatno dobre samostanske sirnice, a nadam se da ću se dokopati i recepta za njihov uskršnji vijenac, tako da ne smijem biti pohlepna...

I kad sam već bila izložena takvim divotama od hrane koje su instant ublažile tugu zbog gubitka, normalno da sam se gušila u njoj!
Pogotovo u kolačima!
A u Zagreb sam se zaputila s velikim paketom pršuta i kolača, jedva zakopčanih hlača (ok, otkopčanih tijekom vožnje, priznajem, ali samo zato jer sam bila napuhana...), i s curama sve slistila u dva dana.

I sad sam stvarno debela.
I stvarno na pravoj dijeti.

Zato sam zamolila rodicu da mi pošalje moje drage knjige o dijetama. Imam South Beach dijetu, Montignaca, 90-dnevnu (UN) dijetu, prehranu u Zoni, prehranu po krvnim grupama, rigoroznog Atkinsa (koji je stvarno efikasan ali nakon nekog vremena žena dobije grozan proteinski zadah iz usta pa sam odustala kad je frendica koja se neko vrijeme hranila po Atkinsu i stvarno dobila hollywoodsku liniju počela ispuštati kiselkasti znoj iz tijela i aromu lešine iz usta zbog koje bi se ekipa iz CSI-ja ozbiljno uzrujala) i fasciklu s niskokaloričnom terapijskom prehranom za bulimičarke... Uz još nekoliko rijetkih primjeraka čudnovatih i u svoje vrijeme popularnih knjiga s dijetama iz 50-ih, 60-ih, 70-ih i 80-ih koje sam nalazila po buvljacima i antikvarijatima. Pa nešto specijalnih izdanja ženskih časopisa s dijetama, dijete izrezane iz časopisa i isprintane s neta... Dakle, sve u svemu, imam lijepu kolekciju i širok izbor.
Ali kako je rodica bila lijena da malo bolje potraži po mojoj sobi, tako mi je poslala samo tanku knjižicu mojce Poljanšek i Brede Hrobat...
I to baš u vrijeme kad bojkotiram slovenske proizvode!

Ok, teško je sasvim bojkotirati slovenske proizvode.
Na primjer, ciklu i kisele krastavce Droge Portorož. Šumi bombone od jabuke. Rižu Zlatno Polje. Kupovinu u Mercatoru, koji je ipak moj omiljeni lanac. Murine košulje.
Ili 90-dnevnu dijetu, koja je, vjerujem, najbolji slovenski izvozni proizvod ikad!

Dobra je ta dijeta, zato možda uopće nije loše što mi je poslala samo tu knjigu.
A i opet je jako popularna.
Jede se konkretna hrana, a ima i taj famozni dan s pizzom ili tjesteninom, kolačem i čokoladom...
A vodeni dan jednom mjesečno su svi koje poznajem (a bili su na ovoj dijeti) ionako preskočili, pa su opet totalno smršavili...

Da, znam – dijete su bezveze, treba paziti na prehranu, baviti se nečim, bla, bla i opet bla... Ali kod mene to jednostavno ne funkcionira.
Ja ne mogu promijeniti život, početi živjeti zdravo, jesti normalne stvari u pravo vrijeme, ustajati ujutro zbog trčanja, šetati po prirodi... O, ne!
Lijena sam, komformist i poročna dozlaboga.
Meni treba knjiga pravila koje ću se držati i, otkako ne treniram već nekih 7 godina, grupna aktivnost s nacistički raspoloženim voditeljem tjelovježbe koji ne tolerira zabušavanje.

Kako mi je i kičma u komi, po doma se držim grbavo ko rahitični labud, kondicija je pala nanula bodova, i općenito sama sebi ličim na golemi puding od vanilije, tako sam proteklih mjeseci tražila nekakvo zgodno mjesto za vježbanje. Da nije previše daleko, da mogu doći pješke... I sad sam ga i našla! Dvije zgrade od moje!
Krenula sam na pilates 5 puta tjedno. I unatoč konstantnoj upali mišića osjećam se skroz dobro...

Doduše... ne baš 100% dobro.
Po povratku s Otoka donijela sam iz Splita svoju staru opremu za vježbanje. Punu veliku Reebok torbu tajca, topova, sportskih najci kratkih rukava i sportskih grudnjaka. I oba para Nike tenisica za aerobik, koje mi na pilatesu neće trebati, no ipak... Nikad se ne zna.
Prošle su dobre dvije godine otkako sam prestala redovno (ok, otkako sam prestala UOPĆE) ići na aerobik. U te dvije godine baš sam se lijepo proširila i popunila.
I tako sad imam ozbiljan problem s odjećom za vježbanje.
Skoro sve tajce, duge i one do koljena, su mi preuske, šavovi su rastegnuti na najnezgodnijim mjestima, i općenito ne stoje dobro jer u njima izgledam ko tanker. Ista stvar je i s topovima. Moji preljepi roza, pink, crveni, sivi, modri i crni topići s ušivenim grudnjakom su mi pretijesni i prekratki. A kad ih skombiniram s tajcama, rub topa više ne pokriva struk hlača... O, neeeee... ne više! Sad između ruba topa i struka hlača imam golemi michelinovski šlauf s pozamašnim ljubavnim držačima sa strana!
Mogu, doduše, još uvijek bez problema ući u crne dimijaste plesne Nike hlače do koljena, ali na ovu širinu bokova izgledaju glupo, a i nisu praktične za pilates.
Ne izgledam dobro, ne osjećam se udobno.

Pa vježbam u jeftinim pamučnim tajcama i golemim muškim majcama (ostavština iz bivših veza) koje inače nosim po kući. I u jedinom sportskom grudnjaku koji imam, a koji mi je dozlaboga tijesan. Ali bar ne lovim cice na sve strane po dvorani.

Dobro je trgnuti se malo. Kasno, doduše, ali još imam šanse dočekati ljeto očvrsnula i malo tanja.
Jer ako se stvarno ne potrudim, morat ću kupovat potpuno novu garderobu zato jer se trenutačno u odjeću za kasno proljeće i ljeto ne mogu uvući.

Dakle, već sam pet dana na famoznoj un-dijeti.
I nije dobro.
U petak sam krenula s proteinskim danom. Banana za doručak mi nije bila dovoljna, pa sam dodala još jednu. I sok od 3 grejpa. Volim sok od grejpa. Genijalan. I dobar za dijetu.
Za ručak sam grilala piletinu s ledovom mediteranskom mješavinom povrća, isto ali pola količine pojela za večeru, i to prije 7 sati, a onda se na vratima pojavila ekipa, z, R, P, S1 i M, njih petoro, s Pictionaryjem, dvije boce vina, nekoliko litara piva, svi željni da im nešto spremim za grickanje...
Da ne duljim, Pictionary tulum je začinjen brdom zapečenih palačinki sa sirom i bruschettama s mojim specijalnim namazom, brdom alkohola i tisućama šupljih kalorija...
Ok, zgriješila sam. Ali u knjizi lijepo piše da, ako sam zgriješila, samo nastavim sa slijedećim danom. Svi griješimo. Griješiti je ljudski.

Subota je trebala biti škrobni dan. Ananas za doručak, na ručku sam imala Z i S1 pa sam radila fini light rižoto od povrća, ostatke istog za večeru, a onda me nazvao moj Najbolji, najbolji frend iz srednje škole, koji inače živi u Sarajevu i u zagrebu je trebao biti samo u petak zbog posla, ali eto, ostat će cijeli vikend, pa da se malo nađemo...
Ok, mogu ja to! Idemo na neko nevino pićence, pivica za njega a mineralna ili čaj za mene, i do ponoći sam doma... Tako sam bar mislila.
Dok nismo došli do Khale.
A Khala puna dječurlije, pa sam jednostavno morala od muke popiti dva-tri Absoluta. Čisto da lakše preživim činjenicu da se osjećam starom, i da izdržim dok se mjesto ne počne puniti ljudima naših godina.
Nakon toga smo nastavili do Maraschina, Ritza, svratili do Shamballe (jer je on još nije bio tamo!!! A znala sam da ćemo se opet naći okruženi dječurlijom), našli se s njegovim frendovima u Aquariusu, i, kad smo pred zoru od alkohola bili gladnio ko zvijeri, frendica mog Najboljeg nas je obradovala tako što je otkrila da u autu ima brdo vrećica iz Mekdonaldsa. Punih ohlađenih Royal Cheeseova, pomfrita i studenih pita od jabuke. Otkako noćna hranilišta imaju reducirano radno vrijeme, pametne žene se na vrijeme osiguraju. Ali, ej, kad već doma imam mikrovalnu, zašto ne bi svi otišli do mene i najeli se podgrijanog smeća?
Dobro, dva dana za redom i nisu baš takva tragedija...

Nedjelja je bila rezervirana za voće.
Ah, famozni voćni dan.
Njega sam, nekim čudom, obavila uredno do kraja.
Nagutala sam se suhih marelica za doručak, a za ručak za mene i Z spekla jabuke punjene grožđicama i orasima.
Knjiga kaže 4 punjene jabuke za ručak i dvije za večeru.
Nakon dvije jabuke (za ručak, ne večeru) ja i Z smo bile toliko napuhane da smo se jedva prisilile pokupiti psa i onda omamljeno vrludati po kvartu da ublažimo probavne tegobe. Cijeli dan smo na kraju utukle u probavljanje!
Nakon pola jabuke za večeru i još malo probavnih tegoba odvukla sam se rano u krevet... I probudila oko 4 sata, gladna ko vuk!
Želudac mi je toliko kruljio da se čak i Najbolja probudila! A najbolja ima tvrd san, i još je došla mrtva umorna s puta pa nije bilo baš puno šanse da bi nju nešto moglo probuditi... Ali, eto, moj želudac je uspio...

I, napokon, ponedjeljak
Ugljikohidrati!
Koje blaženstvo!!!
Banane za doručak i pizza za ručak. Ok, sasvim mala i lažna pizza, ali svaka pizza je dobra pizza! Nema loše pizze, takva jednostavno ne postoji!
Bar sam tako mislila dok nisam probala to moje čudo od tijesta, umaka za pizzu, popečene kapule, svježih rajčica, paprike, kukuruza i tikvica.
Inače su sve to sastojci za moju famoznu veggie pizzu, ali... uza sve to obično ide i sir. Puno sira. Jako punog sira, koji zapravo pizzu i čini pizzom!
Nije bilo dobro. Nakon pizze sam se osjećala nekako... prazno. Nepotpuno. I nezadovoljeno.
Satisfakciju sam dobila tek kolačem za večeru i obaveznim komadom čokolade.
Ali izdržala sam! Sasvim dobro sam izdržala puna dva dana i baš se ponosim sobom!

Danas je opet proteinski dan i radujem se omletima s povrćem... Doduše, bolji bi bili sa sirom, ali kako ne smijem miješati proteine... Ah...
Ali bit će dobro. S dijetom treba živjeti iz dana u dan. Tri dana agonije sa zdravom hranom, četvrti dan ugljikohidratne ekstaze...

U međuvremenu sam pripremila mršavu odjeću i postavila sebi cilj – jedva nošene i totalno nove uske tamne Cavallijeve traperice koje mi je prepustila Najbolja. Kupila ih je na jesen ali broj 30 je njoj, onako nježnoj i prozirnoj, ipak prevelik. I lagašni bež Gucci topić bez rukava, veličina S. Dvije haljine koje sam kupila prošlo proljeće u Mangu, jer sam planirala smršaviti na ljeto (baš!). Prekrasna tetina narančastocrvena satenska haljina na vezanje oko vrata iz 70-ih koju sam nekad stalno nila a koja mi je sad tijesna.
Dakle, nije baš da sam si zadala neki nedostižan cilj. 10 kila u tri mjeseca, otprilike 1 i po konfekcijski broj manje.
Ok, nekoj normalnoj ženi to vjerovatno ne bi bio nedostižan cilj. Ali meni je ova dijeta, nakon samo 4 i po dana, već postala teško iskušenje i test karaktera.
Očajnički trebam sladoled...


24.03.2009. u 11:12 sati | 26 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Đorđa me je napustila. A obećala je da neće. Nikad.

Proljeće bi trebalo biti doba godine kada se novi život rađa na sve strane, zar ne? Tako smo bar učili u školi, i tako se priroda ponaša, ono, oduvijek.
Ali ovo proljeće meni donosi samo tužne gubitke.

Ok, možda sam zapravo malo zabrijala s tim proljećem, jer kalendarski još nije počelo. Ali počeli su lijepi dani – bar su do jučer takvi bili. A vidila sam i visibabe po Zagrebu i ljubice na Otoku. Dakle, jest na neki način već proljeće.

Prije nekoliko dana je umro otac mojih dragih rođaka i prijatelja. Iznenada, od čira na želucu. U najboljim godinama, ranim 50-ima... !5 godina nakon smrti supruge prvi put je pronašao novu ljubav. Skućio je sinove, kupio novi auto, planirao malo vjenčanje... i odjednom se ugasio. Bez ikakve najave. Odjednom. Samo tako.
U svibnju se trebao oženiti.

A prije više od tjedan dana umrla je i moja Đorđa, samo što nisam vijest primila odmah.
Poginula je u besmislenoj i bespotrebnoj prometnoj nesreći.
Radila je do kasno u noć, danima je radila do kasno u noć, i jednostavno u jednom trenutku zaspala za volanom. Izletila je na raskršće na crveno i zabila se u auto koji je skretao ulijevo. Nije bila vezana i glavom je prošla kroz šajbu.
Srećom, ako uopće smijem tako reći, ostala je na mjestu mrtva. Nije patila, nije se mučila, zapravo se nadam da je još uvijek spavala u trenutku kad se nesreća dogodila i da je bila pošteđena svake boli.

Đorđa nije njeno pravo ime. U vrijeme dok smo bile cimerice dale smo jedna drugoj imena kojima smo se međusobno nazivale. Imena su bila naša mala tajna, i samo smo mi znale što nam znače i zašto smo ih odabrale. Ona je bila moja Đorđa, a ja sam bila njena Bekica.

Osim što smo bile cimerice pune tri godine i zajedno promijenile četiri stana, i što smo bile bliske i nakon što je otišla iz Hrvatske, Đorđa je među mojim prijateljima zauzimala posebno mjesto i zato jer je bila jedina moja biseksualna prijateljica.
Muški gay frendovi su za mene oduvijek bili najnormalnija stvar na svijetu, još od srednje škole. Općenito, s prihvaćanjem muške homoseksualnosti nikad nisam imala problema, kao što su imale (i još uvijek imaju) neke žene koje poznajem i s kojima se družim. Heteroseksualne frajere da i ne spominjem.
Lezbijke i biseksualke su već bile nešto sasvim drugo...

Do svoje 21-e godine zapravo i nisam imala neki konkretni dodir sa svijetom ženske istospolne ljubavi. Ok, poznavala sam dva općepoznata gradska ženska para koja su se bavila ugostiteljstvom unutar povijesne jezgre, ali one su za mene već tada bile toliko stare i (budimo iskreni, stvarno jesu) grozno ružne, pa se uopće nisam trudila zamarati razmišljanjem o njima.
Imala sam i dva frustrirajuća iskustva koja su me poprilično ustravila od žena istospolnih sklonosti.
Prvo je bilo sa golemom zubatom curom koja me jednom upadljivo snimala u Jazza, i zatim mi priuštila najgrozomorniji ulet u životu: odvalila mi je rame rukom i zaurlala u uho: OŠ PIVU!!!? Naravno da nisam htjela pivu!!! Ne od ženskog ekvivalenta ćelave seljačine koja plaši žene u disku đikanskim uletima! Samo što ova nije bila ćelava, ali je zato bila poprilično krupna i imala je strahovito tanko počupane obrve. I mislim da ispod haljine koja je bila jako uska u gornjem dijelu nije nosila grudnjak, jer su joj se cice prilično prijeteće kretale... Brrrrr... A slučajno pamtim detalje vezane uz nju jer smo ja i društvo također snimali nju – i ogovarali je koliko je ružna! I da, nosila je crveni ruž! A ako nešto stvarno ne volim vidjeti, onda je to crveni ruž na ženi čiji ostatak pojave nije totalno besprijekoran!

Drugo loše iskustvo se dogodilo u Pulsa, i možda ne bi bilo ni tako loše da ja tada nisam bila u stravičnom stanju. Dogodilo se, naime, u vrijeme kad je partijanje bila društvena i moralna obveza svake normalne cure u dobi od 20-ak godina, a zagrijavanja za parti su se odvijala standardno u Jazzu i Pulsu. Naravno da sam tu večer bila odvojena od vlastitog mozga najviše što sam mogla, jer sam išla vani s ekipom iz Geta, koja je bila općepoznata po trgovanju derivatima za podizanje raspoloženja. Tijekom večeri pridružilo nam se par cura koje su, kako smo tada mislili, bile jako druželjubive iz istih razloga iz kojih smo i mi bili, a koji su bili pomalo neprirodno izazvani, ali – ej – bile su to te 90-e i tako je moralo bit!!! Sumnjivim mi se nije činilo ni to što je jedna od njih, jako slatka cura kratke kose, puna dražesnih piercića po licu i jako dobrih cica u prokleto dobrom krznenom topiću, cijelo vrijeme uporno htjela plesati sa mnom, i to poprilično eksplicitno, ali – ej – bile su to te vesele 90-e i svi smo bili jako dragi jedni prema drugima... Tako sam i s frendicama plesala, i obožavale smo rajcati muškiće oko nas light pseudodrpačinom na plesnom podiju... A votke s Red Bullovima su cijelo vrijeme pritjecale u golemim količinama, i to na prazan želudac, i nije bilo ništa čudno što se u jednom trenutku moj organizam pobunio protiv tolike količine agresivnog alkohola u bulimijom oštećenom želucu, i što sam morala odbauljati do wc-a (ovdje moram napomenuti da nikad nisam dozvoljavala da se u javnosti primjeti koliko mi je zlo ili da sam izgubila kontrolu nad sobom... tek sam u miru wc-a mogla dat sebi oduška). A slatka mala se ponudila da će otići sa mnom, i to mi je bilo skroz prirodno. Jer, kao što svi već znamo, žene u wc uvijek idu najmanje u paru (ako već ne u čoporićima).
Samo što je u wc-u postalo nezgodno. Jer dok sam ja kolutala očima, razlijevala se po zidnim pločicama, grlila kotlić i škripala zubima, mala je udarila u priču kako me već dugo gleda po gradu i kako joj se sviđam... i blablabla... Ona nije prestajala, a meni je bilo sve više zlo, dok se napokon nisam izbljuvala narančasto na sve strane, došla k sebi i izjurila van.
U to vrijeme sam živjela u strogom centru, tako da sam se mogla bez problema uputiti pješke doma. Sama, da ne kvarim društvu zabavu, tako sam bar planirala. Ali mala je bila uporna, rekla svima da će me ona ispratit doma da mi se putem nešto ne dogodi, i otišla za mnom. Bože, kako je bila naporna! A ja sam se osjećala previše loše da bi joj mogla reći da me ostavi na miru, pa smo tako kaskale prema mom stanu. Ja šuteći i moleći boga da i ona napokon zašuti, da sretno dođem doma i padnem u krevet, i da možda do sutra u podne i uspijem zaspati (za što je postojala jako mala vjerovatnost), ona pokušavajući me animirati, oraspoložiti, zagrliti...
Nisam znala kako je se riješiti. Srećom, nisam imala ključeve pa sam legla na zvono i probudila moju tadašnju cimericu, pa sam tako imala priliku kliznuti u stan i prepustiti cimerici da otjera uljeza.
Sutradan se dokopala mog broja i nazvala me, i ma koliko se trudila biti pristojna osjećala sam se nekako... hm, ugroženo. Pa sam postala neugodna i prekinula razgovor.
Nakon nekog vremena sam je srela po gradu s dečkom. Pristojno sam je pozdravila, ali gadura nije reagirala, i još sam kasnije čula kako priča da sam ja nju jadnu i svu tako heteroseksualnu gnjavila i opsjedala... Fuj! Krava!
Vjerovatno mi je iskustvo s njom ostalo u tako neugodnom sjećanju jer mi je bilo užasno loše, jer nemam pojma kakve sam znakove ja zapravo njoj davala, i jer sam bila u tako nezgodnom stanju da mi je glava bila bistra kao jutarnja rosa, ali tijelo nije reagiralo na signale iz mozga... I, naravno, jer me kasnije tračala (valjda zato jer je imala dečka, a napad je najbolja odbrana...). Da sam je sasvim pristojno zamolila još u wc-u da me pusti na miru, najvjerovatnije bi me bila i pustila, i do svega toga ne bi ni došlo. Ali ja nisam cijelo vrijeme ni riječi s njom progovorila jer mi je jezik bio oduzet i nisam imala snage za govor!

Đorđu sam, dakle, upoznala na drugoj godini faksa.
Po povratku s Otoka u Split i početkom studija nisam ponovo doselila roditeljima. Složili smo se da je najbolje da živim negdje u gradu blizu faksa i iskusim malo samostalan studentski život i radosti rane mladosti. Naravno, to ne znači da nisam bila svakodnevno na roditeljskom frižideru i, unatoč tome što sam uz studij imala uvijek i posao, roditeljskom novčaniku. Sjela bih na skuter i za 10 minuta doma praznila tanjur i žicala Tatu kune za benzin dok mi se roba centrifugirala u mašini...
Nakon povratka s ljetnog raspašoja na Otoku, moja tadašnja cimerica je najavila da u listopadu dolazi njena sestra na studij, i da potrežim drugi stan.
Frendica od frendice je imala frendicu kojoj je otkazala cimerica, i tako je Đorđa ušla u moj život.
Točnije, ja u njen.

U početku me baš i nije oduševljavala ideja da dijelim životni prostor sa tako starom i ozbiljnom ženom. Meni je bilo 19 i kusur, njoj zrelih 27. Radila je dosadan odrasli posao u marketingu Velike Firme, odijevala se užasno dosadno, izbor glazbe joj je bio pomalo dosadan za moj ukus, a prijatelji koji su dolazili k njoj su bili sve nekakvi dosadni i užasno stari ljudi, od kojih su neki imali prilično preko 30...
Ali stan je bio krasan, velik i dobro opremljen, Đorđa ga je čuvala od jeseni do ljeta nekakvoj obitelji iz Slavonije, i zapravo smo plaćale samo režije i simboličnu stanarinu, a u svojoj sobi sam imala i televiziju i, što je 96-e bio popriličan luksuz, u stanu je postojao laptop, Macintosh PowerBook 540/c. Tako da sam se ipak odlučila za suživot s njom.

Nakon nekog vremena Đorđa je postala najcool osoba u mom životu. Ok, možda nije toliko izlazila, znala sve o svemu i pratila sve moguće modne, društvene, glazbene i tehnološke trendove kao moji prijatelji. Ali bila je tu svaki put kad mi je trebao razgovor, pomoć, savjet, dobronamjerna kritika i kritično oko da mi savjetuje da obrišem pola šminke i pokušam smanjiti količinu boja, uzoraka i materijala koje sam nabacala na sebe. Znala je napraviti najbolje krem-palačinke na svijetu, s brdo čokoladnog preljeva, i slušati moja cmizdrenja o dečkima s kojima sam uvijek imala nekakve drame.
Bila mi je podrška u borbi s bulimijom i jedina prijateljica koja je znala moju mračnu tajnu.
A kad sam zbog nesretnog eksperimenta s blajhom spržila tjeme i kad su mi zbog terapije obrijali kosu, s poslovnih putovanja mi je donijela brdo kapica i šeširića svih mogućih boja i uzoraka.
Većinu sam ih podijelila, pogubila i bacila, ali roza pamučnu kapicu s ljubičastim leopard uzorkom obrubljenu ružičastim perjem još uvijek imam i uvijek je vučem sa sobom (mada se užasno ofucala, a vjenčić od perja je posivio i napola otpao).

Malo sam znala o njenom ljubavnom životu, mada je ona o mome znala sve. Ali u svojoj adolescentskoj egocentričnosti nisam to smatrala čudnim. Svakako sam mislila da je moj život puno zanimljiviji od njenog, i da je Đorđa u godinama kad se u životu ionako ne događa ništa zanimljivo.
Ok, znam da su postojale neke misteriozne osobe o kojima je pričala u šiframa sa svojim prijateljima i s kojima je nekad dugo i intimno razgovarala na telefon. Pokušala sam izvući nešto više iz nje, ali Đorđa je svoj emotivni život čuvala za sebe, i to sam protiv volje poštovala. Općenito, htjela me zadržati na određenoj distanci, ali baš zato što je bila toliko tajnovita ja sam je još više obožavala.
Imale smo dogovor da dečke dovodimo na spavanje i radimo tulume samo kad one druge nema u stanu. Naš stan – naša oaza mira. Meni je to odgovaralo. A čak i da nije, nisam se htjela zakačiti na bilo koji način s njom, jer mi je postala strašno draga i strašno važna u životu.

Kad nam je otkazan stan dogovorile smo se da ćemo zajedno tražiti novi, i tako smo promijenile još dva, koja smo povremeno dijelile s još jednom poznanicom, Talijankom, studenticom koja je dolazila povremeno posjetiti rodbinu u Split preko praznika, dok napokon nismo našle naš zadnji, savršeni stan.
A taj je bio savršen!
U Varoši, dvoetažni, s komadićem dvorišta i velikom nadsjenjenom terasom s pogledom na Brač, idealnom za jutarnje ispijanje kave i popodnevno čitanje knjige u ugodnim proljetnim danima, ili za uživanje u mirnim ljetnim noćima. Pozicija je bila idealna, stan je imao klimu, mašinu za suđe i mašinu za robu, čak i aparat za espresso, bio je sasvim udobno opremljen, i odmah smo se zaljubile u njega...
Samo što je savršeni stan imao jednu malu manu.
U prizemlju smo imale veliki dnevni boravak i zgodnju kuhinju, mali wc i špajzu.
Na katu je bila perverzno velika kupaonica, velika spavaća soba s bračnim krevetom i izlazom na terasu, i druga soba, također s izlazom na terasu... Sićušna sobica u koju nije mogao stati ni kauč na rastezanje, taman dovoljna da u nju stavimo šipku za odjeću, cipele, nekakve priručne police, i pretvorimo je u ormar/skladište...
Činjenica da ćemo morati dijeliti krevet nije smetala ni meni ni njoj. Sve dok imamo priliku živjeti u tako savršenom stanu, i držimo se dogovora o ljubavnim posjetama i tulumima.
Ionako smo rijetko bile doma u isto vrijeme. A Đorđa se toliko sprijateljila s Talijankom da je sve češće odlazila u vikend-posjete u Veneciju, koju je toliko obožavala, i u kojoj je – sumnjala sam po njenom ponašanju i po telefonskim računima – bila pronašla nekakvog dečka.
Zapravo, Đorđa se u to vrijeme promijenila. Njene krem-palačinke su i dalje bile jednako savršene, njen rum-punč u kombinaciji s ramenom za plakanje i dalje najbolja utjeha, naše večeri uz film, hranu, lakiranje noktiju i tračanje i dalje su bile nešto bez čega nisam mogla preživjeti tjedan... I uvijek je bila tu kad sam trebala nekoga da me izvuče iz mojih standardnih nevolja ili u 3 sata ujutro sjedne u auto i dođe po mene u Trogir jer sam se posvađala s dečkom i ostala bez prijevoza doma (uz neizostavno pranje mozga i zakletve kako to neće napravit više nikad u životu... do slijedećeg puta). Ali Đorđa ipak nekako nije bila ista.

Pred kraj moje četvrte godine studija Đorđa mi je saopćila vijest koju nisam dobro prihvatila i koja me je totalno povrijedila i razbijesnila.
Talijanka je diplomirala i odlučila se vratiti početkom ljeta u Split gdje je već čeka posao. A Đorđa je odlučila živjeti s njom.
Trebale smo odlučiti želim li ostati u stanu i pronaći drugu cimericu ili prepustiti stan njima dvjema.
Naravno da sam bila ljuta i povrijeđena! Đorđa je bila dugo vremena konstanta u mome životu, osoba koju sam voljela, na suživot s kojom sam navikla, i činjenica da je odlučila dijeliti stan s nekom tamo... frendicom, koju poznaje kraće od mene, a mene koja je trebam da me pazi i mazi ostaviti na cijedilu, mi jednostavno nije sjela!
Ne bi mi bilo smetalo da mi je rekla da želi živjeti sama. Žene na pragu tridesete, s dobrim poslom i plaćom, prirodno idu živjeti same. Ili s nekakvim partnerom. Ali s drugom cimericom...
Neko vrijeme smo se durile jedna na drugu, ja jer me Đorđa napušta zbog tamo nekakve... Talijanke, Đorđa na mene jer se durim...

Napokon, kad sam je pitala da li je problem u meni, u nečemu što sam napravila ili rekla, otkrila mi je svoju dugo i dobro čuvanu tajnu.
Talijanka i ona se vole. I žele živjeti zajedno jer se vole. A Talijanka se u Hrvatsku vraća samo zbog nje.
I ne, Talijanka nije prva žena u njenom životu otkako nas dvije živimo skupa.
Ok, na početku našeg suživota je bila tako tajnovita jer je bila u vezi s oženjenim muškarcem, nakon toga s kolegom s posla na visokom položaju u firmi, a istovremeno kad i s njim mutila je nešto s ženom za koju sam vjerovala da je kolegica s posla s kojom je jako bliska pa mi je bilo čudno kad su se odjednom gadno posvađale...

Otkriće da moja Đorđa ljubi i žene je bilo pravi šok.
Do tog trenutka sam ozbiljno vjerovala u liberalnu sebe. Dobro, ne baš sasvim... Lezbijska ljubav mi je bila neshvatljiva s plitkog gledišta da je ljubav jednako seksualna privlačnost, a seksualna privlačnost koja ne uključuje lijep prirodan komad mesa smješten tamo gdje i spada mi nekako nije bila... nešto.
Osim toga, imala sam već mog B i ostale prijatelje, i gej je u njihovom slučaju bilo ok između ostalog i zato jer nisam osjećala da bi naše prijateljstvo moglo biti ugroženo zbog par maligana viška (kao što se u tim godinama već događa s muško-ženskim prijateljstvima...).
A nakon Đorđinog priznanja odjednom sam se osjetila ugroženo! Zaboga, pa ja sam s tom ženom dijelila životni prostor nekoliko godina! Dapače, dijelile smo krevet! (mada se često događalo da jedna od nas dočeka jutro krmeći na kauču s daljinskim u ruci... obično ona. Ili da se jedna dovuče doma taman kad se ova druga ustaje za posao... uvijek ja.).
Vjerovatno iz istog razloga iz kojeg se ugroženima osjećaju i heteroseksualni muškarci u društvu onih homoseksualnih.
Dok mi Đorđa nije objasnila da nije baš svaka žena koju privlače žene pobiješnjela nimfomanka koja napada naivne suknje iz zasjede.
I da nemam razloga za paniku jer joj ionako nikad nisam bila privlačna na taj način, mada me jaaaako voli, navikla je na mene i jaaaako joj je žao što više nećemo dijeliti stan. Dapače, da sam premlada i da nikako nisam tip žene koji se njoj sviđa i koju bi smatrala privlačnom...
Što me je, opet, uvrijedilo. Jer ako ona misli da nisam privlačna, koji vrag onda o meni misle muškarci???

Stan sam prepustila njoj i Talijanki. Odmah po završetku predavanja otišla sam s B u Milano, gdje sam nekoliko mjeseci radila kao osobni asistent (i povremeno plesala), a B gradio svoju karijeru. U kontaktu smo bile prvih mjesec dana, kasnije smo izgubile komunikaciju... Po povratku u Split saznala sam da su Đorđa i Talijanka otišle u Veneciju. Talijanka je teško prihvaćala kaotičan mali grad, zaribani mentalitet ljudi i plaću koja je, mada poprilična za hrvatske standarde, ipak bila kikiriki prema onome što bi zarađivala u Italiji. A Đorđa je odmah našla novi posao.
Posao sam našla i ja. Stan u Varoši je nakon njihovog odlaska nekim čudom još bio prazan, i uz svoju plaću i asistenciju roditelja mogla sam udobno živjeti u njemu sama.
I jesam, sve do diplome, zaposlenja na Fakultetu, otkaza i odlaska u Zagreb.
Povremeno su kod mene živili prijatelji kojima je trebao privremeni smještaj, prespavala bi sestra kad bi dugo ostala van, dvaput na kratko vrijeme i neki bivši dečki, ali bez Đorđe više nije bilo isto.

Ponovo smo se srele nakon par godina za Božić, kad sam se vratila iz Zagreba u Split. Veza s Talijankom je bila iza nje, imala je novu partnericu, život i karijeru u Rimu, malu djevojčicu iz usputne avanture s egzotičnim strancem u prolazu, i bila je ljepša nego ikad prije.
Jer unatoč tome što mi se u vrijeme kad sam je upoznala činila tako stara, neugledna, jednostavna i dosadna, Đorđa je uvijek bila jako lijepa, jednostavna, elegantna i zapravo strašno mladolika. A u tih nekoliko godina koliko je nisam viđala dobila je i onu posebnu auru kojom zrače uspješne, zadovoljne i ispunjene žene (na odmet kojoj nisu bile ni skupe cipele, prekrasne torbe i kvalitetna jednostavna odjeća).
Ovaj put je rekla da sam se pretvorila u mladu ženu koju bi smatrala privlačnom. I nisam se osjećala nimalo ugroženom njenom izjavom. Dapače, bila sam sretna i polaskana.
Ponovo smo postale Đorđa i Bekica.
Posjetila sam je nekoliko puta, prvo u Rimu, zatim u Zurichu gdje je radila neko vrijeme, pa ponovo u Rimu, gdje je i ostala do svoje nedavne tragične smrti.

Đorđa se u međuvremenu udala i rodila još dvoje djece, ali u posljednje vrijeme nije bila zadovoljna u braku. Razmišljala je o razvodu. Posljednji put sam je vidjela između Božića i Nove godine. Izgledala je jako nesretno, neprestano se tijekom razgovora žalila na supruga, na život u Rimu koji joj je već pomalo dosadio, na posao u kojem ne napreduje onoliko brzo koliko je bilo očekivano... Između redaka sam osjetila da je nekoga upoznala. I da se radi o ženi. Stalno je spominjala prijateljicu koju je upoznala nedavno, koja odlazi raditi u Švedsku i koja će oformiti svoj tim suradnika, koja joj nudi posao,i kako bi se isti čas pokupila s djecom za njom da nije u braku. Morila ju je grižnja savjesti što je postala hladna prema suprugu, što previše vremena provodi na poslu i odvojena od djece samo zato da bi što manje vremena bila s njim, i što ne može održati svoj uredan građanski katolički brak. Bojala se same sebe i bila nesretna što jedino nad emocijama nije mogla imati kontrolu.

Đorđa je sama sebi postala problem koji nije znala riješiti.
Sudbina ga je riješila umjesto nje. Na nimalo sretan način.

Kao i moja Najbolja, i Đorđa je u mom životu bila konstanta. Čak i u vrijeme dok smo jedva bile u kontaktu. Bila je dio mog života u vrijeme dok sam postajala osoba i žena. Naučila me da ponekad stvarno nije bitno poznavati nečije intimne tajne da bismo tu osobu voljeli i poštovali. I uklonila moje posljednje predrasude i strahove prema ženama koje vole žene.
Svaki ponovni susret s njom bio je kao da smo se srele i jučer, i sada samo nastavljamo jučerašnji razgovor i druženje...
Zauzimala je posebno mjesto u mom životu i već mi strašno nedostaje.

I ljuta sam na nju. Jer me je napustila. A obećala je da neće. Nikad.


23.03.2009. u 02:29 sati | 18 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Dvaput zbogom

Famozni BB Mrkvica me proganja i stalno mi donosi nesreću! Totalno sam uvjerena u to!
Ok, ne viđam ga baš svaki dan, ali počela sam stalno nalijetati na njega, i nekako se uvijek dogodi da stvari krenu naopako kad ga sretnem.

Na primjer, da se u četvrtak nije pojavio na partyju od 24 Sata, sigurna sam da bi večer ostala do kraja dobra. Ali pojavio se, i večer je krenula baš nekako naopako.

Ok, nije baš da sam bila nešto nabrijana na odlazak tamo. Kakav je, uostalom, to party koji se kiti v.i.p. prefiksom ako pozivnicu ima svaka lijeva šuša, uključujući i mene?
Ali kako nikad ne propuštam priliku da se natankam besplatnim alkoholom i prekršim dijetu gomilom kanapea, tako je nisam propustila ni ovaj put.

A bila je ista gužva i isti ljudi kao i prošle godine...
Bili su i M People koje obožavam, i stvarno su dobro odsvirali svoje, ali meni se onda zbog njih baš nekako plesalo. A kako ne želim bit jedna od jedinih 10 budala u gomili koje plešu, a i došla sam s grupicom krepanih žena koje su odspavale pola sata nakon posla, zacementirale još jedan sloj maskare, obukle najmanje zgužvanu krpu u ormaru i dovukle se preko volje, tako sam se vukla za njima po dvorani i predvorju, probijala kroz gužvu, zalijevala čašom ljude oko sebe, bila zalijevana od strane tih istih ljudi, i svako malo utrpavala poneki Rocher u torbicu (da se nađe za doma. Ipak sam na dijeti, pa ne držim čokoladu doma. A i štedim, pa je ne kupujem...).
Srla sam i gomilu znanaca, ali u ovakvim pretjeranim gužvama žena jednostavno nema priliku proći par riječi sa svima s kojima bi to htjela.

Na moju veliku radost, i Tereza Kesovija je bila tu. Ali, na jednako veliku žalost, ako je i bila pijana nije to ničim pokazivala. Dapače, ni teturala nije. U Splitu zna biti jako zabavna. A bila je poprilično vesela i prošlo proljeće na otvaranju Golden Sun casina u Libertasu u Dubrovniku (e to je bilo zabavno...). Event na kojem je prisutna Tereza Kesovija, a da se pritom ponaša sasvim prilično, nikako nije dobar event. Bar ne za moja mjerila.

Kanapeići su me, iskreno, malo razočarali. Oni sa sirom su bili bljutavi, ribljoj pašteti nikako nisam uspjela definirati porijeklo tj. ribu od koje je napravljena, grisini s pršutom su bili zgodni ali su me konobari s njima nekako zaobilazili u širokom luku...
Ok, pogačice su bile super. I kanapeići s pršutom su bili ok... našlo se zanimljive hrane, o da, ali ništa što bi me spriječilo u kasnijem žaljenju što sam se nažderala gluposti.

A i pečatirali su me! Nekim groznim masnim pečatom!
Mrzim kad me netko pečatira na javnom mjestu i kad kasnije moram ribati fleku na zapešću.
Zar je recesija tako stisnula da nisu mogli nabaviti nešto malo elegantnije, narukvice na primjer?

Ali kad se sve zamjerke maknu na stranu, zapravo je bilo skroz dobro.
24 Sata uvijek imaju najbolje partije, a srela sam i brdo ekipe.
Usput sam zadovoljila i svoju dugogodišnju potrebu za škicanjem Ede Bočkaja na javnim mjestima. A to moram uvijek kad ga negdje vidim, jer tako prokleto liči na Chrisa Notha. Budući da je samo po sebi razumljivo da je Chris Noth (osim cipela) jedinik razlog zbog kojeg žena poput mene umire od sreće na svako prikazivanje Seksa i Grada, onda je zapravo moja sreća zbog prisustva dotičnog posve razumljiva...

Ali večer tekla skroz ok dok nisam ugledala BB Mrkvicu, čijim pojavljivanjem se sve okrenulo naopačke.

Prvo sam negdje u njegovoj blizini nabasala na svoju staru i nikad prežaljenu ljubav, Dizajnera, i njegovu užasno ružnu i muškobanjastu suprugu.Dizajner je bio moj prvi stvarno ozbiljni dečko u životu, moja prva duga veza, prva osoba s kojom sam kovala planove za budućnost i bila stvarno ljigava, još davno, tamo negdje kad sam ja imala 18 a on 25...
Nisu me smetale žene koje su došle nakon mene (a i ostali smo bili jako dobri prijatelji). Smeta me monstrum groznog lika i zastrašujućeg karaktera kojeg je na kraju oženio!
I smeta me njena reakcija na našu komunikaciju. Navodno je glupan, nakon što me bio službeno upoznao s njom, rekao da sam ja bila najbolji blowjobber u njegovom životu, i onda je ona zaključila da joj se ne sviđa da njen mužić uopće na bilo kakav način komunicira sa mnom.
Informaciju sam dobila od njegove sestre, koja je sasvim slučajno bila moja superfrendica još puno prije nego sam se dokopala njenog brata (a bila sam opsjednuta njime od 14-e godine, pa smo čekali da malo odrastem), tako da vjerujem da je istinita.
Doduše, u nekom drugom slučaju ovo bi mi trebao biti kompliment. Ali nisam ga tako doživila. Pogotovo ako je to razlog zbog kojeg se on mora ponašati tako glupo kad je i ona prisutna…
Uostalom, smeta mi što moj bivši frajer ikome govori o mojim seksualnim vještinama! Pa čak i svojoj ženi! Ok, i ja okolo curama pričam o tome kakvi su (ili kakvi nisu) bili moji bivši, ali vjerujem da oni ne znaju što sam pričala o njima!!!
Priznajem da sam prije nekoliko godina, kad sam bila izviješćena o razlogu, dugo bila u iskušenju da mu poštom pošaljem bon s popustom za pušenje – prve dvije minute gratis!

Nakon toga sam srela svoju ružnu rodicu Izoperiranu Manekenku/Novinarku/TV Glupaču, koja mi je u samo nekoliko minuta besmislenog samoljubivog monologa ubila sav optimizam i volju za životom.

Ali desert sam dobila na kraju.
Nedaleko od mene ugledala sam Oženjenog. U društvu supruge i nekakvih vrlo zanimljivih muškaraca koji su dobro izgledali u odijelima, praćenih grupicom poprilično neuglednih žena.
Općenito, cijelu večer mi se činilo da muškarci izgledaju puno bolje od žena. Tj. da ima brdo stvarno dobrih muških, a da su žene sve nekako prosječne i neugledne, uz rijetke iznimke. Što je zapravo ok, jer da sam primjećivala žene umjesto muškaraca morala bih posumnjati u svoju seksualnu orijentaciju, a budući da sam trenutačno u jako zbunjujućem životnom razdoblju, novi razlozi za preispitivanje mi uopće nisu potrebni.
Dakle, on. Oženjeni.
Primjetio je i on mene.
Žena mu je, srećom, bila okrenuta leđima meni.
Pogledali smo se dugo. On je namignuo i nasmiješio se, ja sam klimnula glavom i nasmiješila se, gledali smo se još jedno nevjerovatno dugih pola sekunde, i ja sam bila spremna otići kući.

Nakon svega – pogled.
Nije da sam očekivala nešto više od toga u ovakvoj prigodi. Niti sam sama bila spremna dati više.
Zapravo, nisam očekivala čak ni uzvratni kontakt očima, kamoli komunikaciju gestom, pogledom… ovo je čak bilo i previše.
Ali, to je to.
Po nekakvoj zdravoj logici mi nikad nismo prekinuli, jer zapravo nikad nismo ništa ni započeli. I tu se nemam što pitati i misliti… Bilo je i prošlo, od samog početka nije smjelo biti nikakvih emocija jer je bilo jasno da od cijele priče neće biti ništa. I nisam se zanosila nikakvim iluzijama jer sam cijelo vrijeme bila svjesna da se nemam čime zanositi.
Pa ipak… srce mi se osjeća nekako malo slomljeno. Samo malo. Samo okrhnuto. No ipak…

Život bi bio puno jednostavniji da su boli srca jedini emotivni problemi s kojima se žena mora suočavati u ovo teško vrijeme.
U noći s petka na subotu preminuo je moj Dida.

Nije to bilo naglo i neočekivano. Obzirom na njegovo fizičko stanje očekivali smo da će nas napustiti puno prije.
Ali Dida je bio tvrdoglav borac i ljubitelj života.
Godinama se borio s golemim tlakom, srčanim i moždanim udarima, dijabetesom i infekcijama. Zapravo nije imao vremena da umre. Uvijek jet u bila neka knjiga na kojoj je trebalo surađivati, nekakav mjesni događaj koji je trebalo popratiti… Prvo nije smio umrijeti prije Bake, jer kako bi ona, jedina ljubav njegovog života, ako on ode prije nje i ostavi je samu (o, lako bi matrijarhalna mužozlostavljačka rospija od moje bake bez njega, puno lakše nego što je on bio bez nje!). Zatim su bili mjesni izbori. Pa pretposljednja knjiga. Zatim je bio jako kritično, ali nije mogao umrijeti jer je za koji mjesec morao dobiti priznanje za životno djelo, a kako se ipak radilo o životnom djelu tako je Dida smatrao neukusnim da ga primi mrtav. Nakon toga su bili državni i predsjednički izbori. Pa neki vrag na lokalnoj razini. Zatim je mala od moje rodice doživjela bizarnu i opasnu nezgodu u kojoj je jedva izvukla živu glavu, pa se Dida na brzinu oporavio od gadnog udara jer nije bilo baš zgodno da umre u trenutku kad se dijete bori za život i kad je cijela obitelj u panici zbog nje. Zatim su mu amputirali prste na nozi, ali nije bilo baš najzgodnije ni da tada umre (mada je bilo problema s gangrenom i rana od amputacije nije zarastala) jer su masline fantastično rodile pa je obitelj imala previše posla s berbom…
I tako je uvijek nalazio neki rzlog zbog kojeg mu još nije bilo vrijeme.

Ovaj put su godine i stanje tijela bili jači od duha, i Dida nas je napustio u pristojnim 90-ima.

Zbog čega je, naravno, trebalo na brzinu spakovati nekoliko stvari u kofer i otići na Otok. Dostojno ispratiti Didu na onaj svijet, i suočiti se sa gramzivom i krvoločnom najbližom rodbinom.
Ali to je već potpuno druga priča…


18.03.2009. u 22:54 sati | 21 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

T-Com v/s Mrs. Robinson; Mrs. Robinson sreće Casanovu; vino i suze u sjeni nevolja s T-Comom...

Kako je Najbolja već korisnik MaxTV-a i ne mora potpisivati ugovor na licu mjesta za adsl, prije mjesec dana smo nazvale službu za korisnike i zatražili MaxADSL.
Meni je to izrazito važno, jer mi je više puna pipa vukljarenja laptopa po lokalima s free wirelessom ili krađe signala nevinim sustanarima (u rijetkim prilikama kad se pruži prilika za krađu), a i glupi Simpa stick guta kune ko lud. Ovisnica sam, priznajem. O blogu, o Facebooku, o MySpaceu puno manje, zatim o Coolinariki, i općenito o čačkanju za nebitnim stvarima po netu.
A treba mi i za posao.
Ok, za posao mi treba većinom samo zbog maila. Outlook na laptopu mi je namješten na mail B-ove firme, a ja sam preglupa da pregledam poslovnu poštu s nekog drugog kompjutera. Dobro, i malo lijena. Doduše, B me htio natovariti još i Blackberryjem, ali ja ne želim Blackberry – dosta mi je bilo terora stalne mail dostupnosti u dvije zadnje firme, a i što ako (tj. kad) pronađem neki drugi posao i njemu ostane Blackberry s pretplatom viška? Dovoljno je što mi je preuzeo troškove mobitela. U svoju korist, doduše, jer sad kad dijelimo vpn može me satima ugnjetavati svojim ljubavnim problemima, i sve to za nula kuna. Po cijelu božju noć...

Nego, da se vratim ja na moje muke po T-Comu.

Dakle, ljubazna teta je rekla da, budući da modem već imamo, trebamo samo pričekati da nam puste uslugu i pošalju username i lozinku. I da to možemo očekivati kroz najdulje mjesec dana, ali kako nam ne treba dostavljati nikakvu tehniku stvar će biti u funkciji za tjedan dana...

I tako sam čekala i čekala, i prošao je taj prvi tjedan, zatim još jedan, pa još jedan... I tako mjesec i još nešto kusur dana.

Prekjučer sam nazvala službu za korisnike, i neka druga teta mi je rekla da zahtjev, koliko ona vidi, nikad nije zaprimljen!
Nakon malo svađanja, otkriveno je da je ipak zaprimljen, ali nije proslijeđen dalje gdje je trebao biti proslijeđen.
Teta je rekla da će biti riješeno do sutra, dala mi username, i rekla da se za password obratim službi za tehničku podršku. Tehnička mi je dala password i dečko je rekao da će mi pustit uslugu, i da se lijepo spojim, konfiguriram modem pomoću cd-a koji sam dobila s njim, i da je to riješena stvar.

Vraga riješena!
Isto je bilo i s glupim Simpa stickom, kojeg navodno samo gurneš u usb utor i on sve obavi sam, pa sam morala obilazit frendove!!!

Taman sam jučer mozgala kako da se pokušam spojit sama bez izazivanja veće štete, kad je nazvao Mali da se pohvali da je dobio novi posao i počinje odmah sutra, pa sam mu se požalila... I odmah je ponudio da dođe do mene i sredi stvar.

Naravno da sam se odmah obradovala! Em me Mali zove bez nekog konkretnog razloga, em se ponudio da odmah doleti pomoći dami u nevolji! Zraka svjetla u mojoj tmurnoj svakodnevici!
Tako sam bar mislila nekih pola sata.
Dok nije nazvao da mi kaže da je na putu, treba li mi nešto donijeti, i može li sa njim doći i njegova cura!
Njegova cura!
Cura!!!

Isti tren sam se počela osjećati kao kad sam zadnji put radila biskvit za Rigo Janczi, ono kad sam ubacila bijelanjke u čokoladnu smjesu i promiješala, i kad sam jednostavno znala da sam dvaput previše okrenula pjenjačom i da nema šanse da mi se biskvit zbog toga digne kako treba, pa sam sve izlila u zahod i krenula iznova. Što nije nimalo lako, jer je trebalo naribati i rastopiti na pari novih 30 deka čokolade... Jednostavno nije imalo smisla pokušati, ubaciti stvar u peć i nadati se da će se nekim čudom ipak podignuti koliko treba, jer možda je moglo uspjeti, ali možda i nije, ali je veća vjerovatnost bila ona za neuspjeh. A onako sam bar uštedila na struji, vremenu pripreme i, naravno, razočaranju ako biskvit ipak ne ispadne ok.

Dakle, došao je Mali, i sa njim je došla njegova cura.
A ja sam se osjetila ko matora budala.
Ja, sa svoje 32 godine (ok, tek za mjesec i po dana, ali to je zapravo već 32 godine, pa eto...), svojim celulitom i tijelom koje će uskoro početi podlijegati gravitaciji, svojim pametovanjem i presamodostatnim držanjem, svojom omanjom drogerijom u kupaonici kojom pokušavan zaustaviti vrijeme (bar na licu), svojim prizemnim humorom i glupim pričama, svojim... Gaaaaaaaaaaaah! Bolje da ne nabrajam!
Kako sam uopće mogla pomisliti da bih nekom tako još mladom mogla biti zanimljiva pored svježe, mršave, lijepe, dražesne, simpatične, pametne, nevine i životom ne previše taknute studentice iz imućne familije?

Naivna babuskara Elle je i ovaj put samu sebe debelo prešla...
A što je najgore, cura od Malog mi se stvarno svidila.

Možda je to sa sviđanjem zapravo najobičnija samoobrana i samozaštita?
Ono, mala će mi bit totalno super, i onda ću zatomit u sebi činjenicu da mi je privlačan njen dečko, jer ne želim još i grižnju savjesti, niti želim živjeti s nadom da bi mogla unesrećiti jedno tako simpatično stvorenje...

A opet, ostaje činjenica da je cura jako mlada.
U godinama je kad pred sobom ima puno veći izbor frajera od, recimo, mene. Slobodnih, mislim. I ne ogrezlih u samodostatni samački život.
Uostalom, svi znamo kako veze u tim godinama rijetko potraju zauvijek...
Njenim godinama, mislim. Ne njegovim.

Ali, curu na stranu, opet sam u situaciji da nemam internet doma.

Prvo je ispalo da nisu pustili uslugu.
Onda su pustili uslugu, pa opet nije radilo.
Zatim smo opet zvali tehničku podršku, pa je ispalo da neka starija žena nema pojma o čemu priča.
Onda smo opet zvali, pa je neki frajer prekinuo vezu.
I tako nekih 6-7 puta, dok napokon nisu zaključili da možda s modemom nešto nije ok (??? Mislim, ako ne valjaju username i lozinka za modem koje su mi oni dali, onda je valjda od početka jasno!!!), i da će mi danas ujutro poslati nekoga da vidi u čemu je stvar.
Jutros je oko 11 (a to već više nije jutro) opet nazvala neka teta i pitala da li sam pokušavala opet spojiti se, i jesam li uspjela.
Naravno da nisam! Pa što misli ona, da sam ja osnovala Microsoft, izmislila Google, u slobodno vrijeme radim na novom online rezervacijskom sustavu za Generalturist za 3g mobitele i štancam nove modele robotiziranih proteza za mozak s ultrašmultraturbolitijionmagnezij solarnim nanočipovima??? Zaboga, pa ja ne znam novi mobitel spojit na kompjuter i ubacit slike i glazbu u njega!!! A kamoli nešto tako komplicirano kao što je to s tim Thomsonon i njegovim cd-om, kabelima i adslom!!!

Teta je rekla da će mi se danas netko javit, i ako se ne javi do 3-4 sata, da opet nazovem.
Pa je naivna guska Elle opet nazvala, da bi ispalo da su tehničari nešto kao napravili na centrali, tj. pročistili kanal. I da tu stoji da je problem riješen. Over and out.
Mamicu im kanal! Pa jučer smo još zaključili da u kanalu nije problem, ili čemu već!
Trebala sam frajera na licu mjesta, s novim Thomsonom, kao što su rekli!

Zatim sam dobila neki drugi broj, koji nije besplatan, i na kojem mi je neka totalno glupa žena pokušala objasniti kako sam zapravo ja ta koja je užasno glupa i nerazumna. I kako mi je to prva instalacija, pa moram čekati da mi se tehničari jave kad budu mogli, a to može bit sutra, prekosutra ili za 3-4 tjedna. Jer ona ne zna, a ja sam glupa jer ne mogu shvatit...
Ok, ne baš tim riječima, ali svakako u tom kontekstu.
I usput mi napomenula da u logovima lijepo stoji da je moj problem uostalom jutros riješen.

Zatim sam ponovo zvala službu za korisnike, gdje me je neka (svaki put nova) žena opet uputila na onaj prošli broj.
Ovaj put nisam dobila glupaču nad glupačama, nego sasvim pristojnog dečka, koji mi je samo potvrdio da mu je kolegica totalna glupa krava (ne tim riječima, ali svakako je to bilo to), jer ovo što ja imam nije prva instalacija budući da već imam MaxTV i modem, nego tehnički problem, i da se strpim koji dan da me tehničari kontaktiraju.
Jer da imam problem tehničke vrste prijavljen tek danas. Tj. 10 minuta prije našeg razgovora. Tj. prijavila ga je tek žena s kojom sam zadnjom razgovarala u službi za korisnike....

Na kraju je ispalo da sam cijeli prelijepi dan potrošila sjedeći doma, prvo očekujući navodnog tehničara koji je navodno morao doći do 3 ili 4 sata, a zatim se svađajući oko sat vremena na telefon s gomilom glupača!!!

Ne želim ispast neka nabrijana krava. I sama sam radila u raznim službama za korisnike, i znam da ljudi često postanu psihopati kad njihov problem ne može biti riješen onoliko brzo koliko bi oni htjeli da bude riješen, ali ne sjećam se da sam ikad bila puštena da radim prije nego što sam prošla temeljitu obuku, a bogami ni da su moji kolege bili toliko tupavi da ne mogu shvatiti kad im korisnik lijepo objašnjava u čemu je problem. Uostalom, svako neunošenje razgovora i problema u logove, ili čak i samo malo netočan ili netemeljit unos, je rezultirao sankcijama i problemima po aljkavog djelatnika. A da ne spominjem da je svaki grozomorni klijent mučitelj uvijek bio u pravu, i da ako je npr. baba rekla da joj je rečeno da će neko bit poslan na teren kad ona kaže, na kraju neko i bio odmah poslan na teren, mada tako nije zabilježeno u logovima...

Dakle, sad sam pod utjecajem višestruke frustracije.
Em nemam doma internet, em moja simpatija ima curu!

Danas me je nazvao da pita kako je prošla operacija modem, i umjesto da se radujem što ga zanima osjećala sam se jadno.

A možda sam danas grozna jer me malo mori grižnja savjesti.
Opet sam na dijeti, a sinoć sam se natakala vinom.
Ali radilo se o višoj sili; frend me zvao na nekakvu promociju vina u Saloon, i kako da ga odbijem?
Nisam dugo ostala, jedva sat i pol, zato jer sam i u Saloonu bila izložena stresu.

Naime, u jednom trenutku sam snimila Oženjenog.
Bio je tamo s par frendova, od kojih sam dvojicu upoznala u ulozi cure od Tugaljivog.
Jedan od te dvojice me je pogledao s prepoznavanjem i čak mahnuo, ali ja sam se pravila da ga nisam vidila.
Pa sam se ostatak vremena sakrivala od njihovih pogleda i moguće komunikacije...
Sve dok se na putu prema wc-u nisam neplanirano našla oči u oči s Oženjenim. I Mahačem.
Jako neugodna situacija.
Mahač me, kao nonšalantno, pitao što ima s Tugaljivim, jesmo li se čuli u zadnje vrijeme...
Kako da ne! Luda sam ako svaki dan ne nazovem sve svoje bivše frajere i ne napričam se s njima!
A Oženjeni me cijelo vrijeme probadao očima i vrtio čašu u rukama...
I osjećala sam se grozno.
Jer taman kad sam mislila da sam ga zakopala negdje duboko u šupu u kojoj čuvam sve svoje promašaje, ispalo je da zapravo uopće nisam onako ravnodušna kao što sam mislila da sam napokon postala.
Još uvijek mi koljena klecaju kad sam u njegovoj blizini. Još uvijek mi od njegovog pogleda postaje vruće i počinjem pričati gluposti (ok, to možda i od vina kojeg sam konzumirala jako puno. Svaka pozivnica je naime imala 3 listića za 3 degustacije... a kako Z i TT na kraju nisu otišle sa mnom izvadila sam listiće iz njihovih pozivnica i tako zapravo imala 9 besplatnih degustacija, a i frend mi je dao svoja dva, što je bilo 11, i dobila sam još jedan... ). A tek od njegovog dodira...
Kad sam napokon završila kratku besmislenu izmjenu informacija s Mahačem i krenula prema wc-u, Oženjeni me neočekivano primio za ruku i rekao Slušaj... Javim ti se, može?
Ma kako da ne!
Što on sebi umišlja uopće?
Da može nonšalantno prekinut komunikaciju iz nenavedenih razloga, i onda odjednom ponovo uskočiti nazad u moju svakodnevicu kao da je to razumljivo samo po sebi?
Odgovor bi još do prije dva tjedna bio Pa naravno da može!, s velikim smileyćem i srčekima iza uskličnika, ali kako sam sinoć bila totalno nova žena, sva puna samopoštovanja i samokontrole, naravno da sam mu šapnula da može to svoje javljanje zabit sebi u dlakavo dupe, okrenula se na peti i otprašila ponosno, dignutog nosa... ravno u nekakvog stričeka kojeg sam skoro srušila i koji se dobro natopio vinom.

Doma sam se vratila sva jadna i pokisla.
Zapravo ucviljena.
Cvilila sam dok sam čekala taksi na Tuškancu, suzice su mi curile cijelo vrijeme vožnje, a kad me taksist pitao što mi je i može li mi pomoći osjećala sam se glupo jer plačem u javnom prijevozu i zbog razloga zbog kojih plačem, pa sam rekla da mi je umrla baka.
I onda sam se osjećala još gluplje, jer je čovjek bio sav pun sućuti, a moja zadnja baka je umrla prije par godina!

Doma sam se bacila na proizvodnju gorkih krokodilskih suza.
Prvo sam plakala jer stvarno nemam sreće s frajerima.
Jer mi se sviđa Mali koji ima curu i 7 godina je mlađi od mene. Pa sam plakala jer, ma koliko se trudila, ipak nisam ravnodušna prema Oženjenom, a to mi sad u životu uopće nije potrebno.
Zatim sam plakala jer sam bila u Saloonu, za koji me vežu uspomene na 90-e i jednu čudnu i davnu priču.
Pa sam plakala jer mi je užasno dosadno ovih dana i jer želim neki drugi posao.
Pa mi je bilo bolno žao što sam ovo ljeto odrezala svoju dugu, dugu, dugu kosu...
Pa zbog gladnih u Africi, palestinaca pod bombama, svjetske krize i Dide na samrti.

A kad sam se dobro naplakala morala sam stavit brdo Decleorove hidratantne kreme od cvijetnih latica za područje oko očiju, jer je općepoznato da plakanje isušuje nježnu i osjetljivu periokularnu kožu, što uzrokuje prijevremene bore.

Ali osjećala sam se puno lakše.
Ponekad je ženi potrebno samo da se dobro isplače, i svijet je odmah malo podnošljiviji.

Večeras idem na nekakav party od 24 sata, nemam zapravo pojma na što idem. Nadam se da će mi bit zabavno i da neću nekim slučajem nabasat opet na Oženjenog.
Iskreno, ne ide mi se nigdje.
Ali ako se sad prepustim crnim mislima, zatvaranju doma i utješnim suzama (koje izazivaju ovisnost o još plakanja, a bogami i katastrofalan ten i podbuhle oči), postoji mogućnost da upadnem u jako gadno i deprimirajuće stanje koje nije nimalo poželjno sad kad je proljeće na pragu...


12.03.2009. u 17:27 sati | 33 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Golema proljetna emotivna nedoumica

Nakon što sam poduzela sve da vikend sebi učinim predivnim, i nakon što sam vjerovala da sam sebi vikend učinila predivnim, osvanuo je ponedjeljak i odjednom sam shvatila da možda i nije sve tako divno.

Zapravo, trebalo bi bit divno, ali nije!
Bilo bi divno da sam, na primjer, 5 godina mlađa. Ili da, na primjer, na svijetu ne postoji jedna cura mlađa od mene. Ili... na primjer...
Ali polako, doć ću i do toga.

Dakle, nakon što se cijela priča s Oženjenim razvodnila, kao i neuspjeli pokušaj veze s Tugaljivim, moja je svakodnevica zbog nedostatka događanja na emotivnom planu postala siva i jednolična.

Ma koliko se trudila pokušati uspostaviti nekakvu vezu s Tugaljivim, divnim mladim muškarcem koji ne samo da se stvarno trudio i bio potpuno fokusiran na to da sa mnom uspije, nego je i lista njegovih karakteristika bila totalno savršena, jednostavno nisam mogla.

S druge strane, ma koliko se ja trudila ostati emotivno angažirana oko Oženjenog jer je taaaaaaako prokleto dobar i predmet žudnje... hm...
Ostaje činjenica da mi je zapravo bilo teško priznati samoj sebi da me više intrigiralo to što je takav komad bio zapeo baš za mene, nego što sam zapravo bila zainteresirana za njega.
Drugim riječima, godio je mom egu.
Tj, samo razvodnjavanje komunikacije me čak nije ni nešto posebno dirnulo.

Zato sam odlučila opet, po ne znam koji put, okrenuti novu stranicu u životu i popratiti promjenu stava promjenama na sebi. I promjenama u svom društvenom životu.
Više se družiti sa curama. Više izlaziti vani. Ponovo krenuti na dijetu. Biti pozitivnija kad izlazim vani i ne očekivati odmah katastrofu od večeri i sve naopako. Manje gunđati. Više se smijati. Ponovo biti pjenušavo veselo šampanjsko stvorenje koje voli cijeli svijet, i kojeg cijeli svijet voli.
Teška odluka i težak zadatak.

U petak sam otišla na frizuru i trudila se biti sva dotjerana, pozitivna i krasna, a navečer sam izašla do Ritza sa Z, K i TT. Izdržala sam čak do ponoći. Tj. punih 45 minuta bez prigovaranja, gunđanja, pretjeranog opijanja i/ili dosađivanja.
U subotu sam cijeli dan provela u šetnjama i na kavama s curama, trudila se biti dobro raspoložena. Navečer smo imale slatki mali tulumčić kod Z, nakon kojeg smo svratile do Aquariusa. Odlična house glazba, nešto poznatih i dragih ljudi, puno plesanja, i čak sam izdržala do 3. Bez pretjeranog opijanja i/ili dosađivanja.
Čak sam ubacila i silikonske jastučiće u cipele, da izbjegnem bolna stopala i mrzovolju izazvanu njima.
Srela sam neke drage ljude s kojima sam se družila prije par godina intenzivno, i nisu me prepoznali. Zapamtili su me kao mišićavog i umjetno preplanulog komada s tamnom kosom do pola leđa i šiškama, karakteristično duboko dekoltirane odjeće. Nikad nisam nosila ništa drugo osim traperica, uskih, jako niskog struka. Ili minjaka i haljinica. A za izlaske u klubove uvijek oskudne topiće, po mogućnosti bez naramenica, ili nabrane a duboko izrezane. Goleme naušnice, puno svjetlucavog make upa, brdo zlatnih ili srebrnih detalja, i vječna inspiracija lookom Jennifer Lopez. Tako da ih je stvarno iznenadila okruglasta blijeda plavuša kratke kose, u širokim crnim hlačama i crnoj svilenoj bluzi širokih rukava do lakta, pokrivenog vrata... bez dekoltea! Bez imalo dekoltea! S umjerenom količinom šminke i jako diskretnim nakitom. Godine...
Moj stari frendovi B i Lj kažu da sam im ljepša ovakva. Kao, prije sam izgledala uniformirano. Sad moj izgled odaje nekakav karakter, kažu dečki.
Ali ja kažem: fuj karakter! Želim izgledati kao sve ostale našprancane mlade superzgodne cure, pa taman bila totalni klon!

A nedjelju sam dočekala bez mamurluka.
Čak sam uspjela ustati u podne i osjećati se svježe i vedro. Popiti kavu u Yabanima u kvartu (ili se to kaže u Yabaniju? Još ne kužim...).

Pristala sam i na odlazak u prirodu.
Za mene odlazak u prirodu znači spucati se sportsko-šminkerski, u ružičasto-smeđu Baby Phat trenerku (sa zlatno-smeđom leopard podstavom u kapuljači i logom od kristalića na leđima) ili onu modru plišanu Juicy Couture (ali ta mi nije baš jako draga), metalizirane tamnosive Lacoste ili tamnomodre Guess gradske tenisice i kratku bijelu M. Miller pernatu jaknicu s golemim bijelim krznom na kapuljači, nabaciti bijelu Dieselovu sportsku torbicu, goleme tamne naočale, puno sjajila na usne i bronzera na lice, dovesti se autom do Žbirca na Bačvicama ili, u ovom slučaju, parkirati na Jarunu, i zatim sjesti na sunce pred omiljeni kafić, piti kavu, čitati novine, tračati s babama i lijenčariti cijelo popodne. Eventualno promijeniti kafić svakih nekoliko sati.
Tj. tako bi izlazak u prirodu izgledao da sam npr izašla s Najboljom, TT ili nekom drugom postavom.
Samo što je Z imala neke druge planove.
A ni mene sreća nije služila s garderobom.
Naime, nisam planirala prirodu za vikend pa sam u subotu navečer ubacila trenerke u mašinu, a u nedjelju još nisu bile suhe jer sam ih prekasno izvadila.
Kako sam jedine traperice u kojima mogu disati i u kojima ne izgledam ko kamion navučen u kondom oprala s trenerkama, ostala mi je samo suknja od jeansa. I debele najlonke. Na ravne čizme. I kaput, jer bijela jaknica nije izgledala baš lijepo uz ovu kombinaciju.
Ali ne bi me bila briga za to što sam izgledala stvarno bezveze da sam mogla onako pošteno i ljudski doći autom do cilja i onda sjesti na štekat.
O neeeee...
Z je, naime, do mene došla biciklom, i s namjerom da mi otšetamo na tu kavu PJEŠKE!!! Od ulaza na Jarun na Vrbanima, pa sve do Aquariusa! Pješke!
Ok, uputile smo se pješke, ja tako ružno i neprilično odjevena, Z sva nabrijana na šetnju, a oko nas gomila ljudi koja šeta gore-dolje... ljudi na rolama, ljudi s biciklama, ljudi s psima, ljudi s djecom, gdjegod se okrenem sami ljudi oko mene, ljudi lijevo i desno, ljudi na sve strane...
Grozno!
I još gore kad sam skužila da sam obukla čarape koje su se rastegnule u struku.
Cijelim sam putem psovala u sebi jer mi je bilo užasno neudobno.
Struk hulahopa mi je, naime, bio u razini klitorisa, a prepone na pola bedara!

A Z je cijelo vrijeme veselo i neopterećeno skakutala uz mene, u neuglednoj sivoj Nike trenerci (najružnijoj na svijetu!), najbezveznijoj jakni ikad i šugavim kožnim tenisicama.
Sva zadovoljna jer me je preveslala za šetnju!

Pred Aquariusom smo, srećom, srele D i V, koje su bile pametnije od mene i Z. Em su izgledale dolično (ako ito uopće može izgledati dolično u FILI I LOTTU!!! Grozno! Da je bar Reebok ili Adidas...), em su došle AUTOM! Otkriće čega mi je instant skinulo kamen sa srca.
A bile su i u društvu jaaaaako zgodnih frajera. Što mi je svakako popravilo ostatak dana...

Sve u svemu krasan dan, kojeg mi nije uspjela pokvariti ni ružna odjeća, ni gnjavež s prokletim čarapama, ni pretjerana količina prisilnog hodanja koje nisam planirala u društvu najneuglednije odjevene žene na svijetu.
I koji je okrunjen fenomenalnom jumbo pizzom iz novootkrivene pizzerije Peci Bokun, uz buljenje u Dirty Dancing, hipnotizirano micanje glavom u ritmu kukova Patricka Swayzea, i ronjenje suza na Time Of My Life...

Pretvaram se u pozitivnu osobu, dakle. Koja zna uživati u malim, jednostavnim stvarima, koja nedjeljom HODA u čoporu uz vodu, i koja može preživjeti dan u dubokoj divljoj prirodi odjevena u besmislenu i nepriličnu odjeću.

Doduše, sinoć je u planu bio i susret s Malim, koji mi je morao vratit kompjuter. Popravljen, očišćen od napadača, dotjeran i poboljšan.
Nakon cijelog popodneva dogovaranja, ispalo je da Mali nije mogao stići. Pa smo dogovorili susret za danas.
A ja sam otkrila da sam zapravo jaaaaaako napeto iščekivala taj susret. S Malim.

Ne znam ni kako ni zašto, jednostavno se dogodilo da sam počela razmišljati o Malom.

A to što sam počela osjećati potpuno je drugačije od onog što sam osjećala kad su Oženjeni i Tugaljivi bili u pitanju.
Prema Oženjenom sam osjećala čistu, golu, divlju, sirovu požudu. I usto sam bila fascinirana njegovim fenomenalnim izgledom, nevjerovatnim tijelom, samouvjerenim držanjem, ljubavničkim vještinama, i upornošću koju je pokazivao mjesecima dok me napokon nije postavio u horizontalu.
Ali ni u jednom mi trenutku nije srce zakucalo brže kad sam pomislila na njega npr. u kompletnoj odjeći i bez veličanstvene erekcije, ili u nekoj svakodnevnoj situaciji...
Kod Tugaljivog me fascinirao njegov besprijekoran pedigre, u kombinaciji s besprijekorno sređenim životom, besprijekornim izgledom, besprijekornim ugledom, besprijekornim entuzijazmom kad sam ja u pitanju, i općenito njegova savršenost, primjerenost, dobroćudnost i bivanje idealnom prilikom za udaju u svakom pogledu.
I dok moje frendice još uvijek duboko žale za njim, ja zapravo osjećam olakšanje što sam ga se riješila. I znam da nisam luda što sam pustila da mi klizne iz šaka.

Mali je rođak dečka od Najbolje, Tajkuna. U tom sam ga kontekstu i upoznala.
Zapravo, na prvi pogled mi je izgledao kao potpuno neprimjetan stvor. Običan plavi dečko s naočalama... Ni po čemu posebno uočljiv, jedan od onih koji se ne ističu ni po čemu. Čak sam mislila i da je stariji nego što jest.
Ali mislim da sam zapravo već na tom prvom susretu, tj. na toj kratkoj kavi, na neki čudan način poželjela da kava potraje malo dulje, još bar pola sata, još 15 minuta, još samo malo, jer mi je njegovo društvo bilo na taj čudan način... ugodno.
Nakon toga zredalo je oš nekoliko usputnih susreta i druženja, uvijek u nekoj kombinaciji s Najboljom, i svaki put sam mislila kako je dečko baš ugodan mada zapravo ni po čemu poseban, ali eto ugodan, i da bi bilo baš lijepo da još ne ide doma...
Ali, naravno, nisam bila svjesna da mi se Mali polako i sasvim nenamjerno uvlači pod kožu...

A kako sam i mogla?
Napokon, ne udovoljava niti jednom mom kriteriju!
Kao prvo, objektivno gledano, Mali možda ima skroz fini pedigre, vozi opaki auto, ne mora brinuti nizašto u životu, ali je potpuno neugledan. I plav! A ja sam žena kojoj srce zakuca jače za crnim muškarcima! (osim, naravno, Oženjenog Asistenta s faksa i Prevrtljivog Vodenjaka s Maksimira, ali o Oženjenom Asistentu sam već i previše rekla, a Prevrtljivi Vodenjak s Maksimira je već potpuno druga priča...).
Osim toga, kao drugo, Mali je 7 godina mlađi od mene! Njemu je 25 (mada, već sam spomenula, ponašanjem, izgledom i pričom odaje dojam zrelog 28-godišnjaka. Najmanje).
I treće, ali ne i najmanje bitno, Mali ima curu! Ozbiljnu vezu...

A opet, mada sve okolnosti vrište da se držim podalje, ima nešto u Malom što me strašno... ne znam da li bih to nazvala privlačenjem.
Ali mislim da sam na najboljem putu da se zaljubim.
Nakon užasno dugo vremena.

U njegovom društvu se osjećam ugodno.
Previše ugodno.
Zabavan je, nasmijava me, pametan je, bistar i presladak na neki čudan način. Mada ima to skroz obično okruglo lice, besmislenu frizuru, tijelo koje sasvim očito nije vidjelo ni sporta ni teretane, naočale i look dosadno dobrog dečka.
Ali čak i da nije zabavan, i čak i da nije takva čudna i besmislena kombinacija totalnog geeka i zlatnog dečka iz fine familije, Mali je – zauzet! I 7 godina mlađi od mene!

Ne znam zašto mi odjednom to sad u njegovom slučaju smeta.
To što je frajer u vezi nikad mi nije predstavljalo problem. Ustalom, ti zauzeti su obično i najuporniji.
Ili što je mlađi od mene – ovo ljeto sam bez problema konzumirala klinca (ali klinca samo godinama... Samo godinama...) 11 godina mlađeg od sebe i ni u jednom trenutku mi nije palo na pamet da to možda i nije bilo tako lijepo od mene...
A ne bi bio ni prvi bezveznio fini dečko u mojoj karijeri. Još od srednje škole uživam tjerati fine mamine sinove u kvar...

Uostalom, nisam čak ni sigurna želim li ga strpati u krevet! Zar je seks stvarno postao jedino zbog čega bih morala željeti blizinu određenog muškarca?
Zapravo se želim što je moguće više i češće družiti s njim!
Ugodno se osjećam kad je tu, kad pričamo, kad se smijemo, kad izmigolji iz tog svog oklopa dobrog dečkića i kad otkrijem da mali vrag i u njemu čuči...
Ili kad na primjer skužim da imamo potpuno istu definiciju vikend-boravka u prirodi (popodnevni alkohol na betonskoj terasi kafića uz vodu, do kojeg smo se dovezli autom)...
Doduše, i umrem od srama kad Mali izjavi da u životu nije vidio kompjuter toliko pun virusa i crva kao što je moj laptop...
Sviđa mi se kako se smije, sviđa mi se kako priča, sviđa mi se njegov način razmišljanja, sviđa mi se previše toga kod njega da bih se osjećala sigurno i načisto sa samom sobom...

Jer Mali je od mene mlađi 7 godina.
I Mali ima curu.
A meni odjednom to – smeta!

Još gore, zbunjuje me!
Zadnji put sam se osjećala ovako prije ohoho godina, kad sam upoznala Nezakonitog. Počelo je kao osjećaj ugode kad je u blizini i želja da se ti kratki susreti na kavama u širokom društvu nikad ne završe...
Tada uopće nisam razbijala glavu time osjeća li i on isto, niti pokušavala protumačiti njegove riječi, eventualne poglede ili govor tijela... Samo sam htjela da taj blaženi ugodni osjećaj ne prestane nikad...

Ali Mali je mlađi od mene 7 godina!
I Mali ima curu...


10.03.2009. u 00:19 sati | 18 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Užasi korizme i sveopća ogrezlost u dosadi...

Primjetila sam da sam u posljednje vrijeme postala jako mračna i negativna. Mrzovoljna i mizantropična. Grintava i kenjkava.
Frendice se žale na mene, pas se žali na mene, a i postovi su mi prestrašni.

Zato sam se odlučila prebaciti na pozitivnije razmišljanje i postati totalno pozitivna osoba.

Jer, prema Tajni, ovakva kakva sam samo prizivam negativne misli i negativne događaje u svoj život.

Ali osjećam se usamljeno. Pogotovo otkako je B javio da ipak dolazi tek idući tjedan jer ima brdo posla doma, a da Austriju odgađa do daljnjeg.
To s Austijom je u stvari divno! Zapravo, ne baš 100% divno jer sam propustila H&M, ali nije baš ni da sam nešto strašno nabrijana na H&M u ovom trenutku.
Ionako ne bi imala čime kupit još neke crne ili sive hlače, niti par puloverića...

Vrijeme je da se suočim s činjenicom: ja sam totalno na rubu bankrota.
Toliko loše stojim s novcem da je to više nego sramota za jednu ženu mojih godina! I sasvim pristojnih primanja!
Jutros sam, naime, prvi put nakon ne znam koliko mjeseci zatražila na bankomatu ispis stanja računa. Otkako je u petak došao novi Maestro izbjegavam ispis... Ma, inače ga izbjegavam, ali ne baš toliko uporno kao posljednjih par mjeseci.
Dakle, bankomat izbacio papirić, ja bacila pogled, i umalo što mi gastritis instant nije postao čir na želucu!
Prestrašno!
Nemoguće!
Zapravo, skroz moguće.

Najgore od svega je bilo to što su me u autu čekale TT i Jen, nabrijane na ranojutarnji obilazak outleta, i što sam morala odbiti.
Mislim, ko je vidio odlazak u obilazak outleta bez mogućnosti da u istima nešto i potrošim? Čak i ako bih potrošila na nešto što košta manje od 100 kuna?

Sva jadna sam se vratila doma, pokupila laptop i odvukla u Me Gustu u kvartu (i tu imam besplatan wireless), u nadi da će me brza tura po Facebooku malo razvedriti, a i morala sam pregledati B-ove mailove i magnetski nakit na akciji u Glorija Shopu.
Kad tamo novo neugodno iznenađenje!
Navikla sam čim se ulogiram prvo poviriti na profil Oženjenog, da vidim što je radio u posljednje vrijeme, kad ono - zid mu zatvoren!!!
Mogu vidjeti slike, info, sve ostalo osim walla!
Prokl!
Mrzim kad mi netko čije me aktivnosti kopkaju onemogući pristup istima!
Ok, nije onemogućio samo meni, a pretpostavljam da ima i sasvim dobar razlog, ali... neeeeee... Ne želim! Treba mi uvid u njegove dnevne aktivnosti na Faceu! Strašno mi treba! Što ću sad?!? Kako ću sad!?!

Zatim me nazvala Mama. Jedini Dida koji mi je još ostao na ovome svijetu je jako loše i vrlo je vjerovatno da ćemo uskoro imati i još jedan sprovod...
Nije da već dugo ne očekujemo da se to dogodi. Mada je Dida žilav i superizdržljiv, pogotovo kad se uzme u ubzir da je dijabetičar-amputirac s tlakom kojeg ni Blanka Vlašić ne bi mogla preskočit, i da je Dida već dobro zagazio u 90-u.
Ali Dida je, unatoč tome što mu tijelo otkazuje, još uvijek potpuno priseban, lucidan, i radi na ovaj put sigurno posljednjoj stručnoj knjizi na kojoj će bit suradnik (u ovome životu)
Ok, ni njemu se baš nešto više pretjerano ne živi, ne otkako je ostao bez noge do koljena, ali zna li on kako je meni? Ostao mi je samo on, od svih djedova i baka!.

Dovoljno da se osjetim ko zadnja hrpa jada na svijetu.

Inače, nije da je to neki osjećaj od jučer.
Već danima se osjećam pokislo i bezvoljno. I depresivno.
Kiša me uništava, a manjak ozbiljnih obaveza zatupljuje.
Do petka sam relativno besposlena. Sve moje cure su po cijeli dan na poslu, a ono malo njih koje ne rade su prezauzete jezivo prizemnim aktivnostima kao što su trošenje i cjelodnevno metiljanje po kavama. Mada i kod njih primjećujem već lagani zamor.

A i sezona ljubavnih tegoba je zamrla. Kao da odjednom nikoga više ne tište nikakvi problemi, i niko više nema potrebu za mojom veličanstvenom mudrošću i utjehom...

Kao da je Korizma na svih počela utjecati psihički.

Nadala sam se da će mi TT praviti društvo ovih dana, ali od nje nikakve koristi. Ako ne kupuje onda sjedi doma.
Njen dragi je, naime, pao i polomio se.
Zapleo se nogom u pojas dok je izlazio iz auta i ljosnuo na nos (slomljen), pritom se dočekao na desnu ruku (i slomio zglob iste), a pri padu je i iščašio kuk noge koja je ostala zapetljana u pojasu.
Tako da sad leži doma i cmizdri po cijele dane, dok mu TT kuha kokošje juhice, peče kolače, i po cijeli dan gleda filmove s Clintom Eastwoodom i Johnom Wayneom.
Ako se i nađemo na kratkoj kavi ili se čujemo na telefon, sve o čemu je sposobna pričati (osim metoda ublažavanja bolova) je kako su kaubojski filmovi najveće otkriće u njenom dosadašnjem životu...
Hm... Do jučer je bila alergična na njih. Ali nek joj bude.

Jen je još beskorisnija od nje.
Nakon što se vratila iz Milana s privjeskom. Muškim privjeskom.
Ne samo da je ostala kod moje frendice dulje od 5 dana koliko je bilo planirano, i što je postala najbolja prijateljica na svijetu s MOJOM prijateljicom (s kojom se sad čuje svakodnevno, češće nego sa mnom!), nego se slizala s kolegom od njenog zaručnika!
Tako da je u Lilinom stanu u ponedjeljak neočekivano osvanuo gost kojeg joj je Jen zaboravila spomenuti.

Gost se zove Khaled, i neobično je plavokos za jednog Khaleda.
Frajer je, naime, porijeklom nizozemac, kojeg je usvojila fina obitelj muslimanskog porijekla, koja se nakon nešto vremena preselila u Italiju...
Inače sam navikla na iznenađenja kad je Jen u pitanju, pogotovo kad se radi o neobičnim ljudima oko nje. Ali tipični blijedunjavi ružičasti visoki nizozemac krumpirastog nosa, građen kao kobasa bez struka s nogama iksericama, s onom totalno bezveznom crvenkasto-blond kosom (koja meni uvijek nekako vuče na zelenkasto!) i vodnjikavim žuto-plavim očima ispod bezbojnih trepavica, koji šeta unaokolo u pretjerano uskim dizajnerskim trapericama i ljubičastim muškim čizmicama od brušene kože, ima ženstvenije šalove od mene, miriše ko hodajuća parfumerija, ima romantično tursko ime i govori tečnim milaneškim talijanskim, je i za mene previše zbunjujuć.
Što je najneshvatljivije od svega, Khaled čak nije ni gej!!! Niti je njegov odnos s Jen seksualne prirode (u što još uvijek odbijam vjerovati. Ipak je moja rodica Jen u pitanju).
Khaled se bavi rabljenim skupim automobilima, rastavljen je i ima troje djece, a još nema 30 godina.
Khaled ima nevjerovatno dotjeranu frizuru, nokti su mu toliko ispolirani da u njima mogu popravljati šminku, i općenito je jaaaaaaako... paaaaa... ne znam.
Zbunjuje me.

Lile je prvo lagano ispalila na živce suočena s iznenađenjem na svom kauču. Ali kako je njen stan ionako velik i prazan a ona po cijele dane na poslu, na kraju je ipak dopustila da Jen zadrži novu igračku na tjedan dana (toliko naime Khaled može najdulje ostati u Hrvatskoj).

Tako da sad Jen dane provodi s novim ljubimcem i upoznaje ga s čarima grada kojeg ni sama ne poznaje.

Osim toga, jen je promijenila i boju kose.
Povadila je naramke ekstenzija, ošišala se na bob i pofarbala u blond.
Budući da je plavuša postala od brinete, kosa joj još uvijek ima pomalo crvenkastu boju. Tako da ona i Khaled, oboje strahovito visoki i s kroničnim nedostatkom struka, s tim glupavim crvenkastim frizurama izgledaju kao nekakvi čudni blizanci.
Nije da joj stoji loše, ali ja se nikako ne mogu naviknuti na Jen kao plavušu. Zato jer je oduvijek bila brineta, a njena tamnokaramel superdugačka kosa s medenim odsjajem i nekoliko razbacanih svjetlijih pramenova je jednostavno bila prekrasna.

M je užasno zaposlenih zadnjih dana (ipak se on bavi modom, a moda je jako nepredvidiva).
A S1 će neko vrijeme bit doma, na kombinaciji bolovanja i godišnjeg.

S1 je, naime, napokon skupila novce, podigla kredit da nadožunta ostatak koji joj fali, i obračunala se s mrskim neprijateljima koji joj već 34 godine zagorčavaju život.
Drugim riječima, S1 je bila u shoppingu kod plastičara.
Promijenila je nos, bradu i uši.

Ok, to za uši mi je još i shvatljivo, dapače, više nego shvatljivo.
Moja prijateljica je oduvijek imala goleme i klempave uši. Slonić Dumbo meets princ Charles. Zbog kojih cijeli život nosi raspuštenu i nakovrčanu kosu, ili trake u kosi (koje, kako zgodno, navuče preko uški). Ili nisko zavezani rep, s kosom zategnutom preko ušiju da ih prilijepi uz glavu.
Vremenom je S1 postala vrhunski majstor kamuflaže, tako da niko oko nje ko je ne zna dugo i intimno zapravo nema pojma što ona krije pod kosom.
Ali nos i brada...
Ok, S1 ima malo velik nos. i malo orlovski. I izraženu bradu, malo isturenu van. Ali ne toliko da bi bila ružna. Dapače, ima jako markantno i zanimljivo lice. A frajerima se oduvijek sviđala takva kava jest.

Tj. kakva je bila. Sa svime što je imala.
I što od ponedjeljka više nema.

Doduše, nemam pojma kako će izgledati ubuduće.
Trenutačno ima zavoje oko brade, omotan, napunjen i oblijepljen nos, natečene usne, glavu ko bundeva, i dva ljubičastomodra polumjeseca ispod očiju.
Jedva govori, umire u bolovima i jede kašice.
Užasno je asocijalana i samo bi spavala i gledala tv.
I ne osjeća se spremnom uskoro se vratiti na posao. Jer je tek sad shvatila da će poprilično vremena biti natečena i bezveze.
S1 se dugo pripremala za posjet plastičaru. Između ostalog i gledanjem Extreme Makeovera na tv-u. Samo što je na tv-u izgledalo da to brže zarasta i splašnjava. I svakako da manje boli.
Nadam se da je ovo njen prvi i zadnji plastični shopping u životu.

A ja sam usamljena i jadna.
Ok, radim doma. Ili odvučem posao u kafić pa radim u kafiću. Ali raditi doma nije isto kao i raditi negdje konkretno.
Gotovo da patim za normalnim radnim mjestom, normalnim radnim vremenom, normalnim radnim stresom koji izaziva probavne tegobe, opadanje kose i nesanicu. Za ljudima koji se međusobno ogovaraju i svađaju, rokovima koji se ne poštuju, komplikacijama, nedostatkom slobodnog vremena i uredskim flertom.
S druge strane, o ovakvom nečem sanjarim još od prvog dana svog radnog staža.
Niko mi ne sjedi za vratom, ne gnjavi, ne podmeće, ne ogovara, ne uvaljuje mi svoj posao... Imam vremena za sebe, šef mi je najbolji prijatelj, upoznajem neobične ljude, nagrađivana sam lijepim i skupim darovima...
Mogu spavati do kad mi se spava (mada ujutro ustajem kad i Najbolja, u 7), mogu prekinuti sve što radim da bih pogledala Oprah i sapunicu, mogu raditi raščupana i u pidžami, viđati se s prijateljima...

Pa zašto onda nisam sretna?

Zar sam stvarno u ovih 10 godina otkako radim (uz iznimku pet mjeseci zaruka s Nesuđenim, kad sam očajavala doma i pospremala za njim, i dva mjeseca na kraju prošle godine) izmutirala u tipičnu stresoradoholičarku koja pada u depresiju kad je niko ne ugnjetava?

Ili je sve to zbog glupe i dosadne kiše koja već danima pada i ne prestaje, ne prestaje, ne prestaje...


05.03.2009. u 12:13 sati | 19 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Depresivno - anticelulitni post u kojem ogoljujem svoju nesretnu dušu do potkožnog tkiva...

Veljača je oduvijek bila poprilično ružan mjesec za mene.

Činjenica je da ne volim veljaču. Iz nekoliko razloga.

Prvi razlog su rasprodaje. Tako divne i povoljne, rasprodaje i lijevo i desno, rasprodaje na sve strane, a ja se redovno oporavljam od prosinačkog manijakalnog blagdanskog trošenja, pa se ne mogu prepustit trošenju kakvo inače zaslužujem.

Drugo, jer su svi u veljači nekako jadni i nesretni. Oduvijek. Valjda još od vremena studija, kad je veljača bila rezervirana za sjedenje doma i štrebanje, nervozu zbog ispita, nalijevanje kavom po cijele noći, krvave oči i indigo podočnjake. I pusti grad, jer pola ekipe doma štreba a druga polovica ni ne ide vani jer zna da neće biti one prve polovice...
Tako da pretpostavljam da svi kroz te dvije do četiri (tj. sedam, ako ćemo se držati hrvatskih standarda) godine studija razviju neku vrstu Pavlovljevog refleksa kad je veljača u pitanju...

Treće, ni vrijeme veljači baš ne ide u prilog.
Meni ove godine pogotovo. Jer da sam htjela južinu, buru i šiloko ostala bih doma gdje bar imam pravu stvar, a ne bježala u Zagreb, gdje me umjesto snijega dočekala zatupljujuća klima kakvu sam mogla imati i doma. I to jadan kontinentalni surogat.
Jučer sam mislila da ću crknut od glavobolje. Dan sam preživila od kauča do kauča, šopajući se Brufenima od 600 miligrama i buljeći u Style tv u polumračnom dnevnom boravku.
Čak je i pas bio koma!

Srećom, imala sam tablete...
Joj što ja volim tablete! Razne lijekove za razne vrste problema! Progutaš, zaliješ tekućinom, i odoše tegobe svake vrste!
Iskreno, mislim da ne postoji veći fan farmaceutske industrije od mene!
Naravno, volim i ostala pomagala u obliku pastile, kapsule, film-tablete, komprese, sirupa, otopine... Vitamine, minerale, homeopatske pripravke, sredstva za mršavljenje, podizače i spuštače raspoloženja, uspavljivače, aktivatore metabolizma, droge za kosti i mišiće, hormone i sredstva za ljepotu, sredstva za dreniranje, nadomjestke voća i povrća u čarobnoj bočici... Mmmm...
Just ask me, znam sve o svemu, i SVE koristim! Kod mene SVE djeluje! Valjda zato jer duboko vjerujem u SVAKI proizvod koji koristim!
Moja frendica TT (koja je btw. završila psihologiju pa me stalno analizira) kaže da sam ja živući dokaz za djelovanje placebo efekta, ali ni ona nije ništa bolja od mene sa svojom opsesijom aromaterapijom, Bachovim kapima (meni je uvalila neki Rescue Remedy koji je smiješala, navodno je to od nekakvog cvijeća mada meni izgleda i ima okus kao destilirana voda, ali ima nešto u tome...), magnetima, shiatzu masažom, jogom, zenom, akupunkturom i spiritualizmom...
Doduše, netko mi je jednom rekao da bi mi jetra do sada morala biti veličine one u slona, ali koga briga - sigurno nije u gorem stanju od pluća.

Dakle, veljača.
Srećom da je gotova.
Bar kalendarski, mada se meni ne čini da mi je od subote išta bolje.

Valjda to ima neke veze s izlaskom od petka.

Taman kad sam odlučila da sam prestara za izlaske u klubove i da od sada izlazim samo u Me Gusta i Yabani (to su birtijetine za babe i muške komade u kvartu, jako dobar izbor muškaraca), ili šetam s psom po prirodi (čitaj: po pokakanim krpicama travnjaka po kvartu), Z i K su na mene izvršile nevjerovatan pritisak da u petak odemo u Sirup.
Što me jako začudilo jer je ovaj put Z bila ona koja je vršila pritisak da se ide van, a ja ona koja je htjela sjediti doma i igrati Pictionary.
Z je inače vrhunski partibrejker i mizantropična ostajačica doma, otkazivačica u zadnji čas, spavačica do 3 popodne i kraljica asocijalne mrzovolje.

Ja sam inače jako komotna osoba u određenim godinama, navikla na određene standarde, a izlazak sa K i Z nikako nije podrazumijevao komod ni standarde na koje sam navikla.
Jer kad se spoji okolnost da je kraj mjeseca i da su nam svima trima financijske zalihe na samom rubu nedozvoljenog minusa sa činjenicom da su se one dvije odlučile uništiti alkoholom, ostaje zaključak da van ne idemo s autom.
A kako smo s lovom bile jadne, plus nismo imale zagarantirane žrtve za prijevoz doma, tako je jedino riješenje bilo da do Zavrtnice odemo tramvajem, i onda se vratimo taksijem...
Što možda ne bi bilo tako grozno da iz njihovog stana nismo izašle debelo iza ponoći.
I gadno se posvađale oko odlaska na noćni tramvaj.
Prvo zato jer ja nisam bila pijana ko šlapa ko one, pa me nije bilo baš briga za to što ću svoju lijepu odjeću povlačiti po tramvaju.
Uostalom, jedva sam i do njih došla. U čizmicama gležnjačama koje sam posudila od S1, s ubojitom tankom petom i kamikaznim potplatom. Uvrebala sam neke momke u kvartovskom kafiću da me prebace do njihovog stana na Jarunu, i to mi je bilo dovoljno pješačenja za jednu večer.

Nakon što smo se dobro načekale noćnog tramvaja, meni je puko film pa sam otplazila do bankomata, izvadila nešto kuna i zvala prokleti taksi. Za kojeg je operater rekao da dolazi za 5 minuta. U međuvremenu nam je pobjegao noćni tramvaj. Zatim smo, umjesto pet, čekale taksi dobrih 20 minuta.
Kad smo se napokon dokopale Radničke i Sirupa (koji mi, iskreno, nikako nije drag), bila sam već toliko izgnjavljena i umorna da sam trgnula pivo (koje inače mrzim), i tek se onda sjetila da sam zapravo odlučila da neću konzumirat alkohol jer sam bila puna Brufena (glavobolja me mučila tek u nedjelju. U petak je bila riječ o menstrualnim bolovima), i to je bio kraj svake mogućnosti za dobro raspoloženje...

Osim toga, raspoloženje mi je splasnulo i kad sam skužila da je prva osoba koju sam snimila za šankom onaj grozni Mrkvica iz BB-a!

Posljednja dva mjeseca sam razvila pravu kliničku mrkvofobiju! Gdje god se okrenem nalijećem na njega, a totalno mi nije drag. Zbog BB-a. I Rine. BB sam uostalom i gledala samo zbog njega i Rine, jer mi je Rina bila super i navijala sam za to da se on zapravo totalno zateleba u nju a da ona shvati da je jadan pa da ga otkanta, i to pred očima cijele perverzne nacije, a umjesto toga se dogodilo sve grozno što se moglo dogodit...

Dakle, kao da nije dosta to što svaki put kad uđem u KIC nabasam na njega, nego je još i prošli petak bio za šankom u G baru s nekom plavušom, i onda još i ovaj petak za šankom u Sirupu... Nekidan sam čekala tramvaj na Trgu i nabasala na njega... Gaaaaaah!
Od svih mogućih kvaziceleba iz polusvijeta mene mora proganjat baš onaj najantipatičniji!!!

Što je najgore, u Sirupu su svi bili jaaaaako mladi, i skoro svi maskirani, pa sam se osjećala užasno glupo i neprilično u svojim širokim sivim hlačama, šminkerskim cipelama i prozirnoj svilenoj tunici s pojasom koja taaaaako odgovara izlasku na neka skroz druga mjesta, ali je ovdje cijela kombinacija bila užasno staračka i out of place.
A i odjednom sam se u prozirnom i grudnjaku osjećala užasno debelo...
Kad me frend pitao zašto se nisam maskirala odgovorila sam mu O, ali jesam! U mršavu gospođu! I otišla za šank po još alkohola.

Srećom, Z i K su se složile da je u Sirupu koma, pa su odlučile da odemo negdje drugdje ali blizu, npr. u Fly.
Loš izbor.
Jer sam morala tih 4-5 minuta odhodati! Pješke!
I još lošije jer smo usput skužile da Mekdrajv još radi, pa sam morala za njima po hranu.
A nema goreg poniženja kad tri vrhunski spucane cure U GODINAMA, pješke čekaju u redu između auta!!! Mislim, zar to ne rade samo srednjoškolci i studenti bez poštenog prijevoza? TO je definitivno najpatetičniji prizor ikad!

Ali, to nije sve.
O, neeeee....
Kad smo napokon proždrle sladoledni kolač na klupici, dok je rosica uništavala moju pažljivo opeglanu frizuru i probijala kroz staračke osteoporotične kosti, cure su odlučile da je bolje da uhvatimo slijedeći noćni i odemo u centar. U Ritz!
O, ne!
Bila sam toliko neugodno iznenađena promjenom plana da mi je kutija sa srcima od pohanog ementalera ispala na pod! I srca se prosula po istom...
Em sam ostala bez hrane za dušu, em mi se NIKAKO nije tandrkalo noćnim tramvajem do centra!
Ali kako mi je iscurila baterija od mobitela pa nisam mogla zvat taksi, a cure su bile bolesno šparno raspoložene, tako nije bilo druge nego prihvatiti sudbinu i prepustit se daljnjem tijeku događaja u nadi da će se već dogoditi nešto lijepo što bi mi popravilo noć.

Ali nije.
Ostatak večeri sam provela ločući Long Island Ice Tea (pet alkohola u jednom! Pet!) u Ritzu, sva mrzovoljna sama za stolom, dok su cure lepršale unaokolo u maniri pravih društvenih leptirića.
I buljila sva zelena od zavisti u mršavu i uvijek taaaaaako diiiivno odjevenu Jelenu Veljaču.
Zašto je ona tako mršava i ima svu tu divnu odjeću koja joj tako dobro stoji?
Zašto se ona pojavi na istom mjestu n a kojem sam i ja svaki put kad se totalno loše osjećam, i onda mi još nabije par gadnih kompleksa...Zašto JA nisam Jelena Veljača???
Mislim, osobno nemam ništa protiv nje. Ni ne poznajem je.
Ali želim izgledati kao ona!

Srećom, iskopala sam nešto poznatih ljudi, među njima i frenda I koji se spremao doma, pa me je prebacio kući (mada stanuje na skroz drugom dijelu grada), tako da je mučna večer ipak dovoljno brzo završila.

Više nikad neću ići vani!
Dosta mi je do kraja života!
Od sada idem samo u kino, na večere i kućna druženja!

U subotu su mi moji iz doma poslali još nešto garderobe, budući da sam ozbiljno bacila sidro u Zagrebu, a u svemu što imam sam se pojavila već milijun puta.

Nakon što sam pregledala čizme i cipele odlučila sam ih većinu podijeliti curama.
Ionako su sve u savršenom stanju.
Pitam se kako sam uopće po cijele dane funkcionirala na tolikim petama?
Hm, možda zato jer nisam bila osuđena na javni prijevoz... A svaki dan sam se kroz 8 sati kretala jedino od ureda do ureda na istom katu, eventualno do marketing skladišta, dok je najdulja ruta bila onih 250 metara od porte do birtije za pauzu...
A većina odjeće mi je bezobrazno tijesna. Još uvijek.
I užasno sumorna.
Osim večernjih haljinica.
U kojima izgledam ko Aleksandra Grdić u onom crvenom užasu sa sinoćnjeg Red Carpeta - trbušasto i debelo! U najboljem slučaju i uz asistenciju steznog bodija bacam na Oprah. Osim u onima empire kroja, u kojima se bokovi i dupe izgube, ali zato izgledam trudno i sisato.

Srećom, moja najdraža ljubičasta pletena tunika mi stoji još uvijek ok.
Barem mi je tako izgledalo dok sam se gledala u zrcalu u subotu prijepodne. Dok subotu popodne nisam u King Crossu srela muža od stare frendice. Gurao je kolica, izgledao sretno i veselo. Pričao o bebici i kako je divno biti tata... I ja sam bila sretna i vesela zbog njega.
Sve dok me nije odmjerio u struku i pitao imam li i ja nešto lijepo njemu za priopćit, ili....
Gaaaaah!
Nisu pomogle ni isprike, ni izjave da izgledam baš lijepo i zdravo popunjeno, a to što je i njegova ženica na početku trudnoće dobila tako lijepe obrašćice i zaokruglila se u licu pa je on mislio, meni nije zvučalo nimalo utješno!
Misliti je drek znati!
A on je specijalac, i sigurno nema problema s vidom!

Napokon je postalo i službeno: ja sam debela.
Postala sam debela žena.
Golema krmača puna celulita, gromada sala s čvarcima koji kipe iz odjeće...
Ne smijem se više smijati u javnosti, jer onda moje debelo lice izgleda još deblje!
Za godinu-dvije ću tražit hlače u Dorothy Perkins, Eleni Miro... Maxi Pokeru!
Muškarci više neće za mene govorit da sam seksi i komad! Počet će me doživljavat kao onu simpatičnu debelu frendicu cure koja im se sviđa... Pozivat će me vani samo da bi se raspitivali o mojim prijateljicama, ili možda čak i iz sažaljenja! I za opkladu! Ono, daj sto eura jer sam povalio golemog debelog komada!
Možda ću se prestat šminkat i dotjerivat, ili ću postat sklona stravičnoj vrećastoj odjeći u psihodeličnim bojama...
Ostarit ću sama i debela, nakon što se pretvorim u čudakinju sklonu ezoterici, u nekoj šarenoj suknji od indijskog pamuka i golemim nogama punim vena!

A možda to ipak neće bit kraj života za mene?
Možda bi bilo dobro da naučim čitati iz karata? Tarot, visak, kristali?
Ljudi ipak nekako više vjeruju debelim vračarama... Možda bi mogla počet nosit turbane s ljubičastim i zelenim perjem, purpurni ruž i brdo šalova? To bi izgledalo dobro na televiziji... Obojit kosu u crno, prekvarcat se do boje ćevapa, uzet neko egzotično ime, npr. Dona Remedios ili Madame Isolda, počet govorit španjolskim naglaskom i stvarno napravit karijeru na EzoTv, unatoč konfekcijskom broju 46 (mislim, to još uvijek nije moj konfekcijski broj, ali nikad se ne zna, kako sam krenula...)?

U međuvremenu, ne preporučujem Afroditinu kremu 2u1 od Garcinije (ma što ta garcinija bila...).
Jutros sam je kupila u ljekarni i namazala bedra i dupe s njom, i nakon 2 minute sve je bilo crveno, užareno i peklo je.
Sutra ću pokušat s Guamovom. Hladnom. Bez termoefekata!
Možda naručim onu stvar za trbušnjake na tv-u?


02.03.2009. u 11:47 sati | 30 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2009 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Ožujak 2015 (1)
Kolovoz 2014 (2)
Prosinac 2011 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (5)
Svibanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (6)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (8)
Prosinac 2009 (7)
Studeni 2009 (7)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (7)
Ožujak 2009 (8)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (14)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (8)
Listopad 2008 (8)
Rujan 2008 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Opis bloga

Službeni web dnevnik kaotične, hiperaktivne, lijene, zbunjene, infantilne, poročne, ćudljive tridesetineštogodišnjakinje, izgubljene u svijetu dateinga, veza, shoppinga, poništenih kreditnih kartica, poslova koje ne voli, ambicija koje joj se ne da ostvarivati, frajera koji su uvijek pogrešan izbor ali zapne za njih ko pijan za plot... (jel se to tako kaže?)



Spamove, prljave seksi forwarduše, Viagra-mailove i lance sreće šaljite na:

elle.woods.blog@gmail.com

Na Fejsbuku me najdete pod imenom

Elle Woods Gone Brunette

Čitam & komentiram...

Koji
Missilusion

Perez Hilton

Londra
Dijanin vodič...
Shimi
Brineta - Još jedna
Sebastian Wright



I još... korisni blogovi za bonkulovićku kakva san ja

Kolači par exellance...
Kuketa :)