Kako i zašto sam ostala doma umjesto da odem na Beyonce, i kako sam za sebe mislila da sam bludna razvratnica bez samokontrole (a nisam)

Svi su bili na Beyonce sinoć!!! Samo ja nisam!!!
Dapače, bila je i Z, za koju sam se tiho radovala što neće ići, na kraju sam joj dala MOJU kartu, i svima je bilo super...
A negdje oko stagea je primjećen i Duhoviti, osoba iz moje prošlosti (tj. osoba od prije godinu dana, moja prvomajska avantura) koja će rado otići na Vucu, Iron Maiden ili svirku nekakvog opskurnog punk banda u nekakvu blatnu rupu na kraju grada, ali na Beyonce...

SVI su bili. Osim mene.
Ja opet ležim doma. Dapače, upravo sam jutros saznala da prebolijevam upalu pluća za koju pojma nisam imala da je imam...

A za sve je kriva ta svadba.
Naime, toliko sam se isplesala, naskakala, zabavila, napila... I to preznojena, s nezaliječenom boleštinom, na otvorenom... (da, svako malo sam trčkarala van...), da sam potpuno izgubila svaku mjeru. I osjećaj za vlastiti organizam.
Cijelo vrijeme sam se osjećala blago vuneno, ali koga briga kad je bilo zabavno...
Doduše, od par stotina uzvanika dio ih je (uključujući Najbolju i Tajkuna i ostale fensišmensi uštogljene goste) bio zgrožen, šokiran i uvrijeđen jer je glazba u jednom trenutku postala užasna i seljačka do bola, i nastavila biti takva. Mladenka je imala bolesno skupu ali zato najružniju vjenčanicu na svijetu (totalno i neopisivo ružnu, toliko ružnu... OMB! - Jednostavno RUŽNU!!!), proslava se pretvorila u razulareni dernek starije gospode i dama koji su do dna prve boce već prestali glumit nekakvu middle class creme' i dopustili da im pastirski korijeni izbiju na sve pore, mi mlađarija (ako se još smijem svrstati u tu kategoriju) smo divljali unaokolo... Sve u svemu, gomila uludo spiskanog novca na trećerazredni glam, i brdo zabave.
Srećom, bivša cura od Brata je otišla već oko 9 sati jer poderala haljinu, i nije se vratila (mada je bila kuma), pa se Brat opustio...
Dečko ništa posebno kao muškarac, ali strahovito zabavan, i mislim da sam našla frenda.
Dobro je bilo što su mlađi muškarci većinom došli u trapericama, košuljama i sakoima, a mlađe žene u ležernijim i nepretencioznim coctail haljinama, pa smo negdje oko 1 sat zbrisali u lokalnu diskoteku...
Zadnje čega se sjećam prije nego sam se ujutro probudila jest da sam sjedila s curom od Malog na haubi nečijeg auta pred diskom, s bocom vina ukradenom sa svadbe u jednoj i cipelama koje su me malo izmorile u drugoj ruci, i odbijala nečiju jaknu mada je vani bilo prilično prohladno i rosno, i da mi je bilo nekako baš pamučno i ne baš najbolje u kostima...

A probudila sam se u nepoznatoj sobi, na polovici nepoznatog razbacanog bračnog kreveta, u nepoznatim muškim hlačama od pidžame i još nepoznatijoj muškoj majci.
Ajme meni!
Em me je prašio mamurluk, em me je prašila temperatura, em sam se gušila u nekontroliranom kašlju i litrama sluzi iz sinusa, em sam se nalazila U TUĐEM KREVETU, odjevena u TUĐU ODJEĆU ZA SPAVANJE, a nisam se sjećala POLOVICE NOĆI!!!

Dakle, postala sam totalna drolja! Ko zna s kime sam zaglavila noć prije!
Pokušavala sam odvrtit u glavi sve muške face s kojima sam se družila tu večer, prisjetiti se s kim sam imala vibru (s nikim!), ko mi se uvaljivao (par totalnih jhadnika. Uf!), a onda... Užasno otkriće mogućnosti da sam možda zaglavila s nekim lokalnim grozomorcem!

Prilično strašan osjećaj, pogotovo kad je praćen lošim fizičkim stanjem, temperaturom u porastu, potrebom za povraćanjem i...
Uh, joj!
Koja sramota!
Čak nemam pojma ni s kim sam to zaglavila...

I dok sam tako vrtila užasne moguće prizore pijane sebe u ljubavnom klinču s nekim nepoznatim pastirom, i radila pakao u vlastitoj glavi, u sobu je ušla mama od Malog da me provjeri jesam li došla k sebi.

Kakav užasan kraj prijateljstva s ovom obitelji!
Izgleda da sam ipak završila u krevetu s Malim!!!
A do prije nekoliko sati sam bila dobra s njegovom curom!
Bili smo frendovi, popravljao mi je kompjuter, družili smo se...
Najbolja će me se sigurno odreći, jer će ova moja avantura pokvariti njenu vezu s Tajkunom kojem sam se takla u familiju, a sve zbog one s kim si takav si......
S mamom od Malog više neću izmjenjivati recepte...
Nema više mukte putovanja u inozemstvo, usluga vozača, lijepih darova...
Nema više najbolje prijateljice...

Ali zašto se onda mama od Maloga tako divno ponaša prema meni?
Zašto mi je donijela kamilicu i toplomjer, zašto u ruci ima moju torbicu koju sam večer prije negdje zagubila?

Zato jer sam se ja glupača tu noć skoro onesvijestila na haubi Toyote jer mi je naglo skočila temperatura. Kako nigdje nisu mogli naći moju torbicu s ključevima od stana, a nisu me htjeli ni ostaviti samu dok se tresem i buncam gluposti, tako su me Mali i Brat odveli kod Maloga doma i prepustili mami na brigu. A ona me obukla u staru pidžamu svog muža i stavila u sobu za goste, dok sam krevet iskupusala sama, jer sam se u snu prevrtala po njemu.

Ah, kakvo olakšanje...

Još veće olakšanje bi mi bilo da sam ostala cijeli dan chillati u tihoj zamračenoj sobi s poledom na krošnju i ispunjenu smirujućim crvkutom ptičica sa Šalate, ali kako nisam htjela ljudima biti na teret dok se i sami trijezne uzela sam taksi i sprašila doma.
Patiti se sama.
Jer je Najbolja prespavala kod Tajkuna i provela s njim cijeli dan.
A kako on nije često u Hrvatskoj, tako joj nisam htjela kvariti intimne trenutke...

Temperatura je brzo pala (besmisleno je kako te velike temperature padnu odmah, a one male od 37 i nešto danima gnjave i nikako ih se riješit), pa sam ostatak popodneva provela zgažena na kauču, tješeći se kolačima sa svadbe koje mi je zapakovala mama od Malog, s laptopom u krilu i daljinskim u ruci, iscrpljena i jadna, nesretna i tužna, kašljuća i hripajuća...

Naravno, ja sam u planu imala zbrisati još samo na Beyonce, eto, još samo to, i onda bolovati od ponedjeljka, ali obzirom na stanje organizma bilo je potpuno neizvedivo...
Jedino za što sam imala snage je bilo ležanje. I ležanje. I još ležanja.
I jedenje. naravno.

I zato sam propustila sinoćnji koncert. I ne osjećam se nimalo utješenom činjenicom da sam ga propustila iz opravdanih razloga.
Jer kakve sam sreće, kad bude trebalo ić na Depeche Mode sigurno ću obolit od ebole ili svinjske gripe...

Jutros me najbolja odvela prije posla kod svog doktora, i ispalo je da imam glupu uplu pluća. Što znači bar još tjedan dana kiseljenja u stanu i buljenja u tv i kompjuter.
A sutra mi je rođendan, meni i Najboljoj, i umjesto piknika za vikend odlučile smo se za malu kućnu feštu s 15-20 najbližih prijatelja, jer ja za vikend sigurno neću još biti u stanju za piknik...


27.04.2009. u 09:21 sati | 29 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Danas glumim novu curu frajeru kojeg u životu vidila nisam :)

Nisam nego malo došla k sebi, a već sam se do grla uvalila u obaveze. I to beauty obaveze.
Inače bih u tome uživala totalno, ali kako mi organizam baš i nije bio u najboljem stanju tako se sve pretvorilo u bezgraničnu patnju...

U četvrtak sam morala odraditi dosadnu pedikuru i manikuru, što mi je inače radost i užitak, ali budući da sam ovaj put geliranje morala kombinirati sa stalnim ispuhivanjem nosa (uvijek me fasciniralo kako u tako male šupljine kao što su sinusi može stati tako golema količina sluzi? Kako? Kako???!!!???), tako cijeli proces nije bio nimalo ugodan. Ni po mene ni po Jelenu.

Jelena je, naime, genijalna manikirka koju ja i cure trošimo već tri mjeseca. Preporučila mi je teta Ljubavnica od Mogula, a osim što je odlična dobro je i to što mi dolazi doma pa se ne moram gnjaviti odlaskom po salonima... A i jeftina je, pa mogu svaka dva tjedna sređivati nokte bez velikih troškova.
Osim toga, nas pet cura je naruči čoporativno, i onda napravimo tulum od 5 do 7 sati manikure, pokoje pedikure, kolača, light alkohola (da, svi žderemo i pijemo, čak i naša Jelena), družimo se, tračamo... I sve zadovoljne. Pogotovo Jelena, jer joj obavezno ostavimo onih par desetaka kuna kolika je razlika njene cijene od okrugle cifre, pa ode doma s bar 200 kuna plusa u novčaniku, i to nakon vrhunske partije trača i blago cvrcnuta.

Ovaj put me ovako rekonvalescentnu beauty session totalno izmorio pa sam se morala povući u sobu i zakomiti, dok su cure kričale u dnevnom.
Mada sam trebala biti puna energije jer sam bila skroz zadovoljna: nokti su kao i obično dugi, lijepi, natural zaobljeni, s totalno prirodnim frenchom i sićušnim bijelo-bež cvjetićima i kristalićima na prstenjaku, ali trenutačno su, kao i nokti na nogama, premazani mračnim tamnosmeđimi blago svjetlucavim O.P.I-jevim I'm Fondue Of You lakom. Volim tu boju, toliko tamnobrončanu da izgleda skoro crna.
Doduše, takvi su jer sam potrošila cijeli Rouge Noir od Chanela, a nigdje ga nisam uspjela naći ovih dana pa je O.P.I. došao kao neka najbolja zamjena u ovome trenutku...,
Ok, slažem se, O.P.I. uvijek ima tako genijalne boje lakova,savršeno glitterasti crveni An Affaire In A Red Square na primjer, ili Kinky in Helsinky ljubičasti, ili Privacy Please baletno rozi......
Ali Rouge Noir je samo jedan!

Srećom, frizuru sam obavila prošli petak, nisam se morala gnjaviti još i šišanjem i bleachanjem, ali zato me haljina izmorila...
I to gadno. Dala mi je toliko muke da sam još uvijek fizički iscrpljena.

Naime, kako se ne ženi nitko meni previše poznat nego ljudi koje sam upoznala tek nedavno, a...
Ok, da ipak krenem ispočetka: ženi se Nećak od Tajkuna moje Najbolje, i rođak mog Malog. Kako je Nećakovog Brata nedavno ostavila cura koja je, na nesreću, rodica Nećakove buduće supruge pa će pod obavezno biti prisutna na svadbi (i to još kao kuma), Malome je sinula genijalna ideja da ja glumim pratilju i novu ljubav Bratu... A kako se Najboljoj i Tajkunu to učinilo kao isto tako genijalna ideja, hm... pokušala sam se izvući da nemam pojma što bih obukla, ali rekli su da neka izvolim u gradu sebi izabrati bilo kakvu haljinu i cipele i lijepo se nacrtam na vjenčanju...

Da, da, sve je to bilo lijepo sročeno, a ne smijem zanemariti ni besplatni glam koji su mi ponudili, pa eto...
Krenula tako ja jučer u grad da kupim sebi neku lijepu haljinu, a i papak pride (ako se krpa ne bude slagala uz ni jedne već postojeće cipele u mom ormaru...). Uvjet: da mi mrak stoji, da ne košta više od tisuću i po kuna (ali po mogućnosti i manje od tisuću, žao mi oguliti ljude), da je mogu najnormalnije kasnije koristiti za večernje izlaske ili neke druge prigode, i da je - ako je ikako moguće - mogu nositi na normalni grudnjak ili onaj bez naramenica, bilo što normalno samo ne na ona samoljepljiva čuda što se nalijepe ispod cice i onda boli kad ih skidam s onom glupom tekućinom za otapanje lijepila (a da ne spominjem kako s ta dva glupa ispodsisna oklopa mogu zaboraviti na svaki neplanirani ljubavni sraz s tajanstvenim privlačnim neznancem kojeg bih mogla upoznati na tom vjenčanju...).
Ili glupe trake koje drže haljinu prilijepljenu za tijelo.
Dakle, haljina.

Našla sam lijepu i cijenom totalno odgovarajuću u Hippy Gardenu, ali naravno da je na kraju ispalo da bi u kompletu s njom išle i dvostrane trake i ispodsisne mučilice, pa sam odustala.
Našla sam i zgodnu malu crnu haljinu s malo nekih diskretnih sjajnih niti u Maku, ali nisu imali moju veličinu. Ok, imali su zapravo, ugurala sam se u 40, ali nešto su valjda fulali s krojevima, jer sam izgledala katastrofalno, ko Barbara Kolar kad je ono obuku u broj manju krpu iz koje onda Barbari sve kipi, a nekim čudom je na Najboljoj ta ista haljina u toj istoj veličini izgledala ko salivena... mada Najbolja inače nosi 36!
Zatim sam sva očajna lutala Ilicom od Trga do Britanca, pokušavajući se snaći s nekim umjerenim high street komadom, ali nisam našla ništa. Osim one divne plave haljine u Herucu, zaboravila sam čije, od koje sam u suzama odustala jer košta jebenih 1000-icu eurića, a ne pada mi na pamet oguliti čovjeka za te novce ili upasti u minus za još jednu plaću samo da se prošetam u prokletoj dugoj večernjoj/popodnevnoj coctail/pool-party haljini koju bih eventualno mogla obući opet jedino da me neki bogati ljepotan pozove da provedemo ljeto na njegovoj jahturini, pa eto, kad već budemo u Cannesu... Ali kako taj film u ovome životu neću gledat, a i opet bi mi trebali samoljepivi podsisnjaci (zbog velikog izreza koji ogoljuje leđa... tješim se...), zadovoljila sam se bež 605-icama o kojima sam baš jučer ujutro čitala u Elleu, a koje koštaju samo 450 kuna i genijalno su glamurozne!!!

I kad sam već polako počela padati u totalno beznađe i očaj i zaputila se prema Dinari kupit brdo finih kolača za ubijanje očaja i tuge, odjednom se dogodilo čudo i snimila sam onaj butikić Jolie koji inače izbjegavam jer je pun onih Rinascimento haljina za žene-kosture, ali eto, što me košta da pogledam...
I, naravno, tamo sam je našla!
I to ne samo jednu, nego dvije iste, tamnosmaragdnu i boje šljive!
Savršena mala coctail haljina, diskretno uz tijelo i duljine taman preko koljena, skromnog okruglog izreza, bez rukava, kao da je sašivena od širokih traka viskoze (prvo sam mislila da je matirani saten), jednostavno savršen komad za jako puno prilika...
I sasvim umjerene cijene od 950 kuna.
Uzela sam onu boje šljive, ne tuče se previše s lakom na noktima, a u Aldu sam našla i odgovarajuće sandale (crne s kamenčićima, savršeno idu uz novu sićušnu lakiranu torbicu s kopčom-kamenom i jako dugim tankim remenom, a još su i na rasprodaji, zimski ostaci...)...
I totalno sam sretna!!!
Sva sam si lijepa kad se skockam!
Čak se danas ne osjećam nimalo debelo!!!
A i posljedice viroze (natečeni, oguljeni i crveni nos, hripanje i kašljucanje, Vlado Kalember glas i dosadna crpljenost) su poprilično nestale, tako da imam šanse predstavit se prisutnima kao normalno ljudsko biće.

A za pola sata idem na šminkanje s Najboljom, pa na brzo dotjerivanje frizurice, i onda popodne idem glumit novu curu frajeru kojeg u životu vidila nisam wink


25.04.2009. u 10:57 sati | 17 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ja bolesna i kraj jednog braka

Mada nisam baš imala u planu vući poslijedice burnog vikenda, ispalo je da ne samo da mi je stradala noga, nego je i ostatak organizma ošo kvragu...
Nedjelju, ponedjeljak i utorak sam provela ko cipal na suhom - samo sam zijevala i gestikulirala, zbog nemogućnosti artikuliranja bilo kakvih glasova. Em je svaki pokušaj glasanja bio bolan do besvjesti, em i potpuno uzaludan - osim hripanja, škripanja i Darth Vaderovskih zvukova, iz mene nije moglo izaći ništa suvislo.

Najgore od svega, u nedjelju se Najbolja vratila s dvotjednog chillanja na egzotičnoj destinaciji, sva sašivena od jet laga i goleme vremenske razlike, i tako smo, umjesto u razmjenjivanju doživljaja i iskustava, dan provele svaka na svom kauču, svaka sa svojom šalicom čaja, obje u svojim polusvijesnim stanjima...

Jer ne samo da me morilo grlo, a uz grlo i neobično okrutna viroza, nego me cijelu nedjelju šio i spektakularni mamurluk...
Naime, mada sam ispičutura i alkofil, ipak nisam toliko savršena u svom alkoholičarstvu. Zapravo, količinski baš i ne mogu popiti jako puno, a što idem starija to mogu sve manje, a imam i taj problem s miješanjem...
Ne samo da ne smijem miješati vrste alkohola (osim ako pijem koktel, ali onda moram cijelo vrijeme piti baš taj isti koktel...), nego ne smijem miješati ni dodatke alkoholu. Bože me sačuvaj da, ako sam cijelu večer cugala votku bitter, popijem jedan votka juice!!! Želudac i glava se isti čas pobune!
A kako sam u subotu stvarno izmiješala sve i svašta, od pjenušca i Absoluta, preko neke egzotične izmišljotine od rakije i tonika, do mastike i Metaxe... Tako sam se u nedjelju probudila nakon samo 3 sata sna, užasno želeći plastičnu kantu kraj sebe.
I onda do podne ležala u mračnoj sobi, s psom na glavi i ledenim termoforom na skočnom zglobu, bez snage, volje i želje da zatvorim prozor...

Bolesna sam.
Bole me glava, grlo, sinusi i raznorazni unutrašnji organi. Tri dana zaredom sam imala onu glupu temperaturicu oko 37 i nešto, koja nikako da padne, ali zato iscrpi čovjeka pošteno... A danas, nakon, litri i litri čaja, Aspirina C i Coldrexa, kremastih parfea iz Millenniuma i šaumroli iz Z-ine kvartovske slastičarnice (da, ja kad sam bolesna jedem slatko, pa onda povraćam...) temperatura je napokon pala. Ali me zato svaka kost boli, i užasno sam loše.
A ja totalno mrzim bit bolesna!

U međuvremenu, kako nisam uopće bila sposobna ni slušati ni govoriti, primila sam kilometarski mail od moje drage Ž. O njoj i Mužiću.

Mužić je, naime, došao na Otok posjetiti djecu i nju, i razgovarati o mogućnosti povratka.
Kao, razmislio je, i želi se vratiti obitelji.

A evo što ja mislim:
Accountica je više od 10 godina mlađa od Mužića, još uvijek u 20-ima, željna izlazaka, i to na mjesta kakva se Mužiću nikad nisu sviđala. Naime, Mužić je oduvijek bio fin dečko šminkerski, a Accountici je vrhunac večeri otići u Jabuku. A i Mužić je definitivno u godinama kad mu se ne ide van osim tu i tamo na pokoji eventić...
Osim toga, Mužić nije navikao na život u malom stanu u Novom Zagrebu, o neeeee... Mužić je navikao na život u kući s dvorištem i vrtom, savršeno čistoj i održavanoj kući koju su Ž i spremačica održavale besprijekornom za njega.
Mužić je navikao i na uvijek lijepu i dotjeranu ženicu (čak i kad je po doma u trenerci), na to da prijatelji dolaze u njegov savršeni dom i osjećaju se udobno i ugodno, da ga uvijek čeka fina domaća papica...
A Accountica je po cijele dane na poslu, nakon posla često ostane u gradu s društvom, nije ju baš ubila urednost (što je i razumljivo ako cura po cijele dane radi) a stan je toliko mali da ne može pozivati društvo na kartanje i gledanje utakmica, a kamoli nedjeljom roštiljati u dvorištu kao što je navikao... Osim toga, Accountica ne kuha, odjeća joj je pretežno crna i siva i jednostavno ne zna oprati bijele košulje da budu besprijekorno bijele, a kamoli ih još i savršeno opeglati... Ne pada joj na pamet peglati njegove gaće i slagati čarape u parove.
I naravno da je tek sada otkrio da se novo donje rublje, britvice, kozmetika, toaletni papir i hrana ne stvaraju u stanu sami od sebe nego ih netko treba i kupovati, a Accountica očekuje da i on dio takvih obaveza primi na sebe...
I da, odbila je da njen mali stan iznajme nekome, a sami uzmu bar malo veći. Što mi je nekako i logično - cura je stan tek kupila, od svojih novaca, uložila je puno ljubavi i napora u uređenje, i ne želi ga sada pustiti nekome drugome. Ona misli da je stan sasvim dovoljan za dvoje, ali on ne dijeli njeno mišljenje...

A kako ja to sve znam?
Naravno, moj Oženjeni (koji je vrhunska tračibaba) me redovno updatea, jer je Mužić trenutačno glavna tema tračeva u njihovom društvu s nogometa i iz teretane.
A tu i tamo dobijem i koju novost od Tugaljivog. Mi smo sad, kao, frendovi, tu i tamo se čujemo, i to je ok. Zapravo, čak sam se bila i obradovala zbog njega jer mi je rekao da se viđa s nekim, ali Oženjeni mi je rekao da to nije istina, pa sad više ne znam...

Nego da se ja vratim mojoj Ž...
Nakon što je godinama pričala kako živi u idili, moja prijateljica je po prvi put odlučila otkriti kako možda i nije bilo baš tako idilično kako je ona htjela da svi misle.
Jer njihov brak je zaštekao u najvažnijoj stvari - u seksu.
Moja draga prijateljica, naime, ne voli raditi neke stvari. Koje su njenom Mužiću bile važne. Otkako je rodila prvo dijete, umislila je da su joj cice gadne i obješene od dojenja pa nije dozvoljavala ni da ih pogleda, kamoli dirne. Također više nije dozvoljavala ni cunnilingus, a kamoli pogled na svoje međunožje, jer je umislila da je užasno ružo zbog šavova od porođaja. Svakom novom trudnoćom i porođajem njena slika o vlastitom tijelu je postajala sve gora, opsjednutost vježbanjem i dijetama sve jača, depresije i želja za korektivnom plastikom sve veće... često su se svađali jer on nije slagao s time da Ž čejnđa svoje (vjerujte mi, stvarno fantastične, i to nakon troje djece i tri ture dojenja!!!) prirodne cice za umjetne. A nakon toliko godina seksa u mrklom mraku i položajima u kojima nije mogao ni vidjeti ni opipati ništa od onoga za što je ona sebi umislila da je ružno, oštećeno i deformirano, čovjek je jednostavno poželio malo normalnog i opuštenog općenja.

Nije da ga opravdavam. Ali mogu ga razumjeti.

S druge strane, šokiralo me prijateljičino priznanje.
Ni u ludilu nisam mogla zamisliti da ona, uvijek tako vesela, zabavna i naizgled neopterećena bilo čime osim svojom predivnom obitelji ima takav problem sa self immageom.
Pogotovo jer je uvijek izgledala tako dobro, i bez problema a totalno samopouzdano i bezazlezno koketirala s čoporima frajera koji su joj uvijek ulijetali...
Pojma nisam imala da je toliko nesigurna.
Ona vjeruje da je to počelo od trenutka kad je ostala prvi put trudna, i nakon porođaja odlučila ostati doma s djetetom. Svjesna da je Mužić svakodnevno na poslu okružen ženama, i to uspješnim ženama kakva je i ona sama nekad bila, počeo ju je mučiti osjećaj manje vrijednosti i nesavršenosti...
I to se nije odrazilo samo na njihovom seksualnom životu, nego na cjelokupnom komuniciranju.

Ipak, ma koliko on htio nazad, Ž je svjesna da u ovome trenutku povratka na staro nema.
Možda jednom... Ali sada mora prvo stati na vlastite noge i ozbiljno potražiti pomoć. jer je u vlastitoj glavi sama sebi stvorila pakao iz kojeg mora izaći.

U međuvremenu, kako čujem, Mužić se sprema iseliti iz stana svoje cure i useliti kod roditelja dok ne vidi što i kako dalje.

A S1 je napokon prošetala svoj novi nos, bradu i uši... I, ma koliko sam se bunila protiv te korekcije jer sam vjerovala da joj njen markantni nos savršeno stoji i čini je zanimljivom, toliko sad mislim da zapravo uopće nije napravila lošu stvar. Dapače! Prije je bila jako zanimljiva i lijepa na osebujan način, ali sada... Je predivna! Nije ga nešto značajno smanjila, ili napravila nekakav prćasti krumpirić kakav ne pristaje njenom licu. Samo ga je skratila za par milimetara, maknula orlovsku grbicu i dobro ga centrirala (kao klinka ga je bila slomila, zbog čega je stajao malo ukrivo), što joj je potpuno otvorilo lice i učinilo je ljepšom. A isturenu bradu je također smanjila za par milimetara. Čisto zbog ravnoteže na licu.
I baš dobro izgleda.
Bojala sam se da ne pretjera, ali korekcije su toliko male, nos izgleda skroz prirodno i totalno u skladu s licem, i zapravo bi sigurno tako izgledao da ga nije slomila kad je bila mala.


22.04.2009. u 13:10 sati | 16 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Podivljala Venera, Špica i Cro-a-Porter...

I mi žene smo samo ljudska bića. I imamo određene fiziološke potrebe, jednako kao i muškarci. Pogotovo u proljeće, kad se priroda probudi i hormoni podivljaju...
A pod fiziološkim potrebama ne mislim samo na spavanje, piškenje, kakanje, pričanje tračeva, solarij i hranjenje.
O, daaaaaa... Naravno da mislim na razmnožavanje!
Ili bar na čin koji bi morao voditi nastavku ljudske vrste, a inače ga prakticiramo for pure pleasure...

Iz stana do mog krajem siječnja iselila je Slatka Mala Obitelj, koja se sastojala od Vječno Odsutnog Tatice Na Terenu, Malog I Slatkog Ali Napornog Trogodišnjeg Daveža i Besposlene Mamice, ženskice u srednjim dvadesetim koja je izgledala kao da joj je najmanje 35 (meni i Najboljoj je ispala vilica kad smo saznale da je 6 godina mlađa od nas... I onda smo još mjesec dana naricale nad svojim jalovim maternicama i praznim prstenjacima dok godine prolaze...), i od koje sam često posuđivala šećer, kalup za tortu i omekšivač za rublje u 10 navečer...

...I doselio se Sportivo, dobro građen 29-godišnjak s arsenalom bicikala, sportske opreme i smrdljivih tenisica, i definitivno beskorisan kao susjed. Jer je od trenutka kad je jedne subote u 10 sati navečer zakucao na vrata da posudi rolu toaletnog papira bilo očito da takav lik nema kalup za tortu, i da ću ga napokon morati kupiti sama...

Inače mi takvi tipovi muškaraca nisu zanimljivi. Pretjerano dobro fizički održavan, ali bez stila, uopće bez svega onoga na što se ja palim, a usto još pomalo i babyface...
Pa onda oni sanduci Ožujskog koji su se danima vukli pred vratima stana uoči rukometnog prvenstva, i nagrđivali hodnik našeg lijepog kata u našoj lijepoj posh zgradici...
Pa onda svi oni čudni frendovi koji su mu dolazili...

Ali unatoč tome što Sportivo nije ni u čemu moj tip, ipak je ispao simpatičan, pa sam počela nekako usputno komunicirati sa njim...

Kad sam skužila da će za Uskrs biti sam u stanu, jer su mu starci rastavljeni i imaju druge brakove i djecu pa bojkotira obje obitelji, odlučila sam iskoristiti ga za društvo.
Jer unatoč tome što sam subotu, nedjelju i ponedjeljak provela s prijateljima i psom kružeći oko nekakve vode (tj. ispijala kave po Jarunu), a za Uskršnji ručak se pokušala s N-om prežderati francuskom i narescima (ali nam nije uspjelo. Opao nam kapacitet...), što sam po 100-ti put pogledala Kung-Fu Pandu i plakala ko kišna godina, što sam imala i brdo posla i što sam bila poprilično zabavljena tijekom dana... Noći su mi ostale nekako nedefinirane...

Pa sam s oduševljenjem prihvatila Sportivov poziv na druženje uz alkohol i stare kung-fu filmove (to nema veze s Pandom).
Pogotovo zato jer dugo nisam gledala U Zmajevom Gnijezdu, a ono kad Bruce Lee nađe osušeni i obješeni leš onog svog crnog frenda s mikrofonkom me uvijek rasplače...
A iskreno, bila mi je više i puna pipa jadnog Isusa u 100 verzija i 100 loših interpretacija, i to na svakom blaženom božjem nacionalnom kanalu, a nisam baš bila u raspoloženju za gledanje nečega bez titlova, čak ni omiljenog Style TV-a.

I tako sam se uvalila kod njega u subotu navečer, napila, nasmijala i zabavila.
A u nedjelju navečer Sportivo je ponovio poziv, samo što se ovaj put radilo o akcijskim filmovima moje mladosti.
Još kad sam vidila da uz sve Ramboe (Rambove? Rambote?) ima i Delta Force, odmah sam pristala na još druženja...

E, sad...
Moj susjed Sportivo je popodne bio otišao van, a kako je u dnevnom boravku ostavio rublje da se suši, tako je malo ubrzao proces sušenja time što je namjestio temperaturu na maksimalnih 30 stupnjeva. A onda mu se ona okrugla vrteća stvar za podešavanje zaglavila kad je pokušao sniziti temperaturu, pa je on onako muški odvalio termofor... Tako da je, unatoč svim otvorenim prozorima u stanu bilo poprilično vruće.

Vrućina i alkohol ponekad znaju biti pogubna kombinacija za dvoje heteroseksualnih ljudi različitih spolova koji se nađu u istom prostoru na nekoliko sati.
Pogotovo ako muška polovica leži na kauču odjevena samo u poprilično usku siledžijku i kratke hlače, pri čemu otkriva vrhunski nabildan torzo, fenomenalno oblikovane noge ruke za krepat dobre, i sitne kapljice znoja na golišavoj koži svega nabrojanog...
A ženska polovica se izležava na istom u relativno kratkoj i relativno oskudnoj pamučnoj haljini...
Tako da toliko gole kože u kombinaciji s toplom prostorijom i toplim pivom...
Uhm...
Dakle, muška polovica je emanirala feromone, ženska polovica ih je nanjušila, količina estrogena i testosterona su dosegle opasnu koncentraciju u oba organizma. On je započeo sa ofucanom pričom daj da ti legnem malo u krilo pa me češkaj, ja sam vrlo rado počeškala na vrlo sugestivan način...
Mislim, što se tu ima više reći?

Osim da je bilo poprilično dobro, ali i da se nalazim u totalno glupoj situaciji.

Ok, seks je dobra i zdrava stvar, i ako žena nema stalnog partnera treba ga s vremena na vrijeme prakticirati s random odabranim potentnim primjerkom muške vrste.
Često se događa da se žena nakači na objekt prakticiranja jednokratnog seksa. Blesavo, ali frajeri su uvijek ludo zaljubljeni i skidaju zvijezde s neba dok se ne dokopaju međunožja, nakon čega obole od amnezije pa izgube curin telefonski broj, zaborave njeno ime, i uopće izbrišu epizodu iz sjećanja. Dok se žene obično navuku na frajera nakon konzumacije njegovih draži, i onda očajavaju što dotični više ne zove, što pokazuje manjak interesa, što mu je pas stalno bolestan pa treba 24-satnu njegu a kombinacija gužve na poslu i dolazak tetke iz Pušče Privulvine mu oduzima svo slobodno vrijeme...

Međutim, ponekad se dogodi i obrnuto.
Sportivo je vrhunski komad mesa, priznajem. I pritom mislim na cjelokupno pakiranje, ne samo na ključnu... kobasu.
Dečko je, osim toga, simpatičan i bistar, ima duha, zabavan je...
Ali ne dovoljno.
Uostalom, nikad mi nisu bili zanimljivi ti likovi koji po cijele dane provode u raznoraznim sportskim aktivnostima na svježem zraku, a za život zarađuju kao privatni treneri bildajući sićušne guzičice jedva punoljetnih poduzetničkih kćeri i kržljave bicepsiće raznih poluzvjezdica... Da su mi bili zanimljivi, sigurno bih prvo bila zagrabila u nepresušno vrelo golemih mišića kolega iz kluba dok sam još aktivno trenirala.
Ali ja nekako baš vjerujem da u zdravom tijelu sa zdravim duhom nema peviše izazova. Nekako je sve tu previše zdravo i previše... nekomplicirano.
I dajem prednost uredskom mliječnom tenu nad preplanulošću sa svježeg zraka.

Uostalom, ponekad tijelo jednostavno zatraži svoje, pa se žena dohvati prvog koji joj je pri ruci...

E sad...
Čini mi se da susjed Sportivo ne dijeli moje zdravorazumske stavove.
Tj. izgleda da se ja njemu zapravo već neko vrijeme sviđam.
O, Bože...

Puno bi jednostavnije bilo da mi, na primjer, nije susjed. Vrata do mojih!
I da dan poslije nije nekoliko puta pozvonio s prijedlogom da se opet družimo...
Prva tri puta sam provirila na špijunku, a onda se pravila da me nema doma, mada je pas lajao na vrata iz sve snage, a iz stana se čula glasna glazba. Četvrti put sam napokon otvorila vrata i pristojno ga najurila uz sasvim istinito opravdanje - naime, radila sam proljetno generalo čišćenje, čemu je u prilog govorila i moja slijepljena kosa, mokra i prljava majca i goleme žute gumene rukavice...
Peti put sam na njega naletjela isto popodne, kad sam uzela malu pauzu da svratim do solarija i dućana, i na moj užas stajala u redu pred blagajnom točno iza njega. Pa smo morali zajedno do doma, jer bi bilo krajnje nekulturno da sam odbila te 3 minute hoda u njegovom društvu. Uostalom, iskoristila sam priliku da kupim veću količinu sredstava za čišćenje i dvije vreće od 3 kile deterdženta, jer je bilo podrazumijevajuće da će se on kavalirski ponuditi da mi stvari dotegli do stana...

Srećom, ostatak tjedna mi je bio previše ispunjen i strahovito stresan, tako da sam iz stana izlazila jako rano ujutro, vraćala se jako kasno navečer, i tako izbjegla svaku mogućnost neželjenog susreta...

Prvi razlog moje superhiperzaokupiranosti je, naravno, posao koji smo ja i M pokrenule. Kako smo odlučile u stvar ući baš ono totalno jako ozbiljno od samog početka, a ona već ima jaaaaako ozbiljan i važan posao koji joj oduzima većinu dana, tako sam po cijele dane sastančila, zvala, kopala po netu, naganjala prijatelje i poznanike iz mog starog korporativnog života, jurcala do Opatije, Pule, Svetog Martina, a dogovorila i Dubrovnik, Split i Varaždin za slijedeći tjedan...

A usput sam morala obaviti i jako puno društvenih obaveza.
Naime, brdo je frendova, od kojih se dosta njih bave modom i modelingom a ostatak je tu for pure fun&pleasure, zbog Cro-a-Portera ovih dana dolepršalo u Zagreb. Što iz ostatka Lijepe Naše, što iz regije... Ali se u svakom slučaju dogodilo da je brdo ljudi koje ne viđam često bilo tu.
Što je značilo brdo kava po gradu, brdo tračeva, brdo duženja i brdo radosti... I totalna prezasićenost dijelom zagrebačkog centra na potezu od KIC-a do Maraschina, i od Cvjetnog trga do vrha Bogovićeve... I, naravno, Jaruna, zbog dragih ljudi iz Splita i glupog običaja ispijanja kave uz nekaku... vodu.
Tako da s radošću očekujem povratak cappuccinu u kvartovskom Yabaniju, i svakodnevnim brigama onih prijatelja koje sam na tjedan dana zapustila.

Eh, da, odradila sam i Cro-a-Porter, ali više nekako reda radi nego zato jer bi mi stvarno bilo napeto gledati revije...
Ja sam nekako van ove naše mode. Dvaput sam kupila haljinu sestara Budoarki, čija mi se odjeća puno više sviđala do prije nekoliko godina, Elfsi su mi zakon i imam jednu njihovu torbu, ali kako rade odjeću koja dobro izgleda samo na jako tanušnim ženama tako ne želim ni razmišljati o njima... Sviđa mi se i Klarić, Makovu konfekciju sam kupovala i prije Tea Perića (znala sam naći ok stvar među prilično bezveznim komadima), a jednom sam kupila Hippy garden haljinu u koju malo nakon toga više nisam mogla ugurat cice... I to bi bilo to.
Iskreno, nekako mi svi ti fancy must-go događaji polako počinju ići na živce. Zbog pritiska na frendove za još malo pozivnica, pa moljenja još više pozivnica i za ekipu koju obavezno želimo ugurati, pa vječnog kašnjenja nekih pojedinaca (a sve pozivnice su u pravilu kod samo jedne osobe... i to obično kod one koja kasni), pa dotičnih pojedinaca koji se ponašaju sramotno jer pokazuju oduševljenje kadgod vide svoje omiljene celeb likove (haloooooo?)...

A zapravo sam u četvrtak išla samo zato jer sam znala da će doći Oženjeni s nekom svojom frendicom s bivšeg posla. Tako mi je bar najavio mailom, jer sam danima bila nedostupna na Skypeu...
Ok, nedostupna sam bila i zato jer sam kao prava izblajhana plavuša naivno pokupila glupi virus preko Facebooka (isti onaj koji sam prije 2 godine pokupila i preko My Spacea...), pa sam na net mogla samo u safe modeu... Ali to je već previše blamirajuća priča, a i nema veze s Oženjenim.
Dakle, trebali smo se kao vidjeti na Velesajmu, ali smo se na kraju samo pozdravili pogledom.
A i opet smo imali problema s ulazom, tako da sada gotovo pa imam razumijevanja prema Marku Grubniću.
Naime, D je imao pozivnice za nas 6-oro, ali D je kao i obično kasnio, a iritantna teta nam je stalno ponavljala da je korisnik isključio mobilni telefon, tako da smo na kraju morali s M-om ući na backstage. D se pojavio sa sat i pol zakašnjenja i blaženim izrazom zadovoljene pohote na licu, bez isprike i željan razumijevanja, pa smo cijeli ostatak večeri i cijeli petak nakon toga odbijali komunicirati sa njim. Bez imalo razumijevanja, jer je pao na prozirnu priču svoje bivše cure za kojom je još lud a koja ga je nogirala zbog nekakvog starog kretena, i sad kad je stari prdonja nogirao nju D-a drži na stand by-ju dok ne vidi hoće li u međuvremenu upecati nekog imućnijeg od D-a...

Petak i subotu sam propustila, zbog jako dobrih tuluma kod B-a (koji se pojavio na dva dana i opet trči na teren) i frendice N koja se preselila u Zagreb, mada mi je zapravo bilo malo napeto vidjeti Elfse. I Nataša Bebić inspired kolekciju.
Uostalom, ja obožavam tetu Natašu. Unatoč tome što mi je nekoliko puta priredila instant napadaj čira na želucu u rano jutro, kad je njeno lice u krupnom planu bilo prvi prizor koji sam ugledala u samoposluzi u zgradi prije posla... Odrasla sam uz tetu Natašu kao obiteljsku prijateljicu i susjedu, i ako je netko totalna legenda onda je to definitivno ona.
Unatoč tome što je obožavam, i dalje smatram da je izrazito nepristojno i da bi trebalo biti protuzakonito da žena u njenim godinama ima onakvo tijelo... Ok, osim cica, ali ipak...

Ali zato smo u subotu pravo s N-inog tuluma išli čoporativno na afterparty u Best.
Što je bilo totalno gubljenje vremena, jer je zabavnije bilo ostati u kući s dobrom zvučnom izolacijom, derati se na karaoke, peći palačinke i tražiti trash po You Tubeu (počelo je time što određene individue nisu još čule za Susan Boyle, a bogami ni za Ken Lee Tulibudibu s Bugarskog idola, pa smo morali pogledat i genijalnu montažu Vuce na Bollywoodski Triller, Nightwish kako pjevaju narodnu, Rihannu koja pjeva Aspirin i Djoganija u izvedbi JLo i 50 Centa (daaaaaa... Neki ljudi jednostavno još nisu ni vidjeli ni čuli! Prestrašno! Čime se oni uopće bave u životu po cijele dane!?!?), s vrhuncem na Zdravka Čolića koji pjeva Glavo Luda u pratnji Sedmorice mladih odjevenih u Lokice...
Da, to je totalno bilo zabavno.

A tamo u bestu ipak malo manje zabavno.
Ok, glazba je bila predobra, i bila sam u super društvu, tako da sam se naplesala i družila do besvjesti... Ali to je bilo to. Bezveze. Nitko stvarno zanimljiv.
S druge strane, nekad je zapravo skroz super doći na fenomenalno sređeno a poluprazno mjesto i razbacati se na prilično pustom plesnom podiju (uopće mi nije jasno zašto su se svi tako naguravali u taj neki vip space u kojem je bila gužva, zagušljivo i nezanimljivo, a da ne govorim o problemu izbacivanja uljeza s našeg stola!).
Dapače, totalno je osvježenje moći uživati u klubu bez gužve.
N i Z (da, opet su skupa. Nije da odobravam, ali moram jer mi je Z obećao neke super role za rođendan, a i naučit će me napokon vozit te role koje valjda znaju vozit svi na svijetu osim mene...) su izgledali tako divno, totalno out među ekipom pretjerano promišljenog izgleda, oboje u bijelim majcama kratkih rukava i ispranim starim Levisicama, i ne samo da su izgledali (sasvim slučajno) kao Erasure iz 80 i neke, nego su i plesali tako, razbacanih ruku i nogu na sve strane... Gotovo bolje od B-a, koji je bio sav seksi u Miami Vice izdanju. Ali nimalo bolje od V i N koje odavno nisu bile ljepše, ili Talijana, koji je bio prejebeno seksi na tipičan talijanski način (osim što je netipično visok za jednog čistokrvnog južnjaka), ili M-a i T-a, I-a... Pa čak i izdajnika D-a... Ili ženske D, koja nije izgledala nimalo umorno od revija koje je iznosila ovih dana, i koja je zapravo imala druge planove ali nam se na kraju pridružila...
Ponekad se pitam jesam li ja uopće normalna kad toliko volim svoje prijatelje i kad su mi toliko lijepi, dobri i dragi...
Jer vjerovatno bi se našlo ljudi koji možda ne bi dijelili moje mišljenje, ali što ću kad sam takva.
Da ih ne smatram toliko predivnima u svakom segmentu njihovog postojanja sigurno se ne bih ni družila s njima.

Doduše, moje oduševljenje nije baš dugo potrajalo. Poskliznula sam se na nekakav čik (jer se nitko nije sjetio staviti pepeljare na šank!!!) i srećom se uhvatila za ogradu jer bih bila nosom pobrisala pod... Ali nisam izbjegla neugodno izvrtanje skočnog zgloba, zbog čega je daljnje cupkanje uz house na 12 cm štikle postalo nemoguće..
I tako su me oko 2 i pol morala doma, dok je ostatak društva krenuo dalje.

Ali nije da mi je smetalo, dapače.
U posljednje vrijeme sam primjetila da mi se baš nekako ne da po cijelu noć biti vani. Ako izađem oko ponoći, 2 je otprilike moj limit. Zatim me počnu žuljati cipele, pusti me alkohol, a ako je prevelika gužva totalno mi se ide kući...
Nekako mi se čini da starim. Starim li? Joj, ne bih baš...


19.04.2009. u 23:49 sati | 18 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

SuperElle meets Rainbow Warrior i postaje poduzetnica. Plus: kako sam dokazala svoje, pravila se važna, i druga umišljena hvalisanja snobičaste plavušice...

S Mamine i s Tatine strane imam brdo rođaka. I sa svima sam jako bliska.
Budući da sam ja ipak otočanka, tako sam blisko povezana i sa onima koji mi nisu prvo i drugo koljeno, dapače, neke strahovito daleke rođake smatram bližima od djece svojih tetki i barba.

Jedan od takvih mojih nešto daljih ali najdražih i najneobičnijih rođaka, Rainbow Warrior, ovih je dana bio u Zagrebu, i naravno da smo jednostavno morali provesti neko vrijeme skupa...

Rainbow Warrior je jako posebna osoba, i jedna od splitskih ikona. Svašta čovjeku padne na pamet kad se spomene njegovo ime: od gomile oslikanih interijera raznih ustanova, privatnih kuća, lokala i poslovnih prostora, preko picigina i Bačvica, do Greenpeacea i ronjenja.
Moj Warrior je Jacques Cousteau i Chris In The Morning u jednom. Živio je u Zadru, školovao se u Francuskoj i Švicarskoj, bacio bazu u Splitu, a još krajem 80-ih se otisnuo s Greenpeaceom na sjeverne pučine u borbi za čišći i humaniji planet. Ronio je, čistio naftne mrlje, napadao kitolovce, živio s kanadskim Indijancima... I jedini je Rainbow Warrior hrvatskog porijekla, ikad.
A onda je zaključio da je u Splitu ipak najbolje provoditi većinu vremena, i povremeno odlutati negdje...
Jer samo u Splitu može cijelu zimu provesti bacakajući se po plićaku u Speedo gaćicama za oguljenom teniskom lopticom, ispijajući kave ispred Žbirca i uživajuću u životu punim plućima... U gradu u kojem poznaje svih, i u kojem ga svi znaju.

Moj Warrior je jedan od onih rijetkih i posebnih ljudi koji su toliko pozitivni i dobroćudni da čovjek jednostavno ne može povjerovati u njihovo postojanje dok ih ne upozna i ne uvjeri se da su stvarni.

I tako sam, u trenutku kad sam ga napokon ugledala s druge strane ceste na Savi, skoro počela skakati i vrištati od sreće što je tu.
Onako nestvarno preplanulog, dugokosog, u vječnim praktičnim khaki hlačama i crvenoj vjetrovci, s ruksakom preko ramena i metaliziranim naočalama na nosu, kako njuška proljetni smogizirani zagrebački zrak s osmjehom na mirnom licu...
Moj Warrior, piciginaš i umjetnik, ronilac i lutalica, duša galeba u tijelu čovjeka...
Joj, stvarno postajem patetična kad mislim na njega.

Ali donio je sa sobom komadić mog Splita, za koji sam na neko vrijeme zaboravila da mi nedostaje. Donio mi je miris sumpora iz termi s Rive po južini, osjećaj pijeska s Bačvica pod bosim nogama, dodir nemilosrdnog proljetnog sunca na obrazima i aromu brodske piture sa Zente...

Proveli smo cijelo proljetno popodne u Baschieri u Horvaćanskoj, uz otvoreni prozor s pogledom na krošnje. Na žalost, nismo mogli odšetati do Jaruna i praviti se da sjedimo na štekatu na Ovčicama jer sam ja bila u previsokim štiklama s užasno tankom petom, ali zato smo to nadoknadili slijedeći dan.
A slijedeći dan mi je priredio pravo splitsko popodne, nekoliko sati šetnje po šljunku uz... pa, uz nekakvu vodu, u trenerci i tenisicama (srećom je Jarun preko tjedna poprilično prazan), i uuuuuuužasnoooooooooo duuuuuuuuuugo ispijanje kave na otvorenom s pogledom na.......... pa, na nekakvu vodu...

Vrijeme s Warriorom je uvijek najbolje provedeno vrijeme na svijetu.
Nije da je vrijeme s mojim prijateljicama loše provedeno vrijeme, ali ponekad je stvarno lijepo pričati o stvarima koje se ne tiču tuđih života, tuđih problema i oblikovanja kose.
Warrior me svaki put podsjeti da zastanem, usporim tempo, ispraznim misli i pomirišem cvijeće.

Pa sam tako zastala i pomirisala više vrsta cijeća.
Od čega najviše Marc Jacobsov Daisy, Givencyjev Very Irrisistible i onu golemu bocu Zarinog parfema od ruža koji koristimo da bismo namirisale sobe u stanu.
A mislim da je isto u međuvremenu napravila i moja frendica M, jer je nakon dugo vremena razmišljanja i premišljanja napokon donijela odluku - ipak idemo u posao!

M daje novce, logistiku i svoje iskustvo u struci.
Ja dajem svoje iskustvo u prodaji, iskustvo u marketingu, operativne sposobnosti i jaaaaaaaaaako puno pravih kontakata.
Ona u priču ulazi s novcem i idejom, ja sam ona koja odrađuje stvar točno onako kako mora biti odrađena...
I za sad je sve jako dobro.
Jer općepoznato je da u recesiji uvijek i jedino cvate industrija luksuza.

Što ne znači da više ne radim za B i da više nisam u potrazi za NORMALNIM poslom. Jer naš mali posao se već nekako postavlja na noge sam od sebe, ulistane smo brzinom svjetlosti kod nekoliko ključnih lanaca, promociju i oglašavanje radimo napola gerilski i isplanirano je za cijelu godinu, a na tržištu postoji golema rupa upravo u našoj kategoriji...
Ali ja samo želim NORMALAN posao.
Raditi za nekog. Nekog velikog, po mogućnosti. Biti jedan od (onih malo većih, naravno) kotačića u složenom mehanizmu... Tako radim cijeli život, tako sam navikla, najbolje se snalazim u korporativnom loncu, i stvarno mi strašno fali...
Već sam se jednom opekla na maloj firmi od 60-ak ljudi, i ne namjeravam to ponoviti, o ne... Nikad više kod malog poslodavca!
Ali fale mi moje dosadne crne i sive hlače, fale mi organizacijski i operativni izazovi, fale mi pauze na kojima se uvijek trača direktore, neorganiziranost drugih odjela i kolegicu koja fali...

A moj i M-in mali posao (koji ima potencijala da postane i nešto veći) je zabava za popodnevne sate i vikende, i izvor prihoda za džeparac.
Jer mislim da je krajnje vrijeme da napokon kupim svoj vlastiti auto.
A možda bih čak mogla jednom više službeno položiti i tu B kategoriju, prestati se šlepati na davno položenu A, i napokon legalizirati svoj status na hrvatskim cestama...

Kad sam već kod vožnje, moja rodica Pravnica nikad nije vjerovala da u Hrvatskoj zaista postoje ljudi koji imaju vozače.
Za nju je to nekakava čudna navika egzotičnih zemalja kao što je New York (jer je jedino tamo viđala ljude koji posjeduju auto ali ga ne voze sami).
Pravnica je ljubiteljica velikih, niskih, brzih i skupih mašina, i već sama mogućnost da bi netko mogao dozvoliti da ga vozi neka druga osoba koja je plaćena za to joj je prestrašna...
Osim toga, jednostavno nikad nije zavirila u krug ljudi koji sebi mogu priuštiti takav životni stil.

Ali ja poznajem ljude koji imaju vozače.
Moj B, na primjer, plaća osobu koja ga vozi.
Ali zato jer je još u auto školi imao jako gadan bliski susret s kombijem i neželjeni modni dodatak u obliku sivog Šanca oko vrata, polomljenih prednjih zuba o volan, i sasvim je razumljivo što se boji vožnje.
Njegov choffeur je zapravo sin njegove računovotkinje, i vozi ga naokolo kad treba negdje ići poslom. U krasnom šminkerskom pick-upu, za kojeg bih ja ubila da ga imam bar na tjedan dana. Kad nije potrebno obilaziti terene i razvoziti uzorke, vozač sjedi doma. A B se vozi taksijem, pješači (zato i ima onakve noge bez imalo vježbanja) ili koristi javni prijevoz.
Ali B još uvijek nije ONA kategorija ljudi koji imaju vozača.

Tajkun, dečko i odnedavno zaručnik moje Najbolje, čovjek s više državljanstava, ima Vozača. I to Vozača u odijelu. Koji usput i obavlja stvari za njega...
I sve to tu, usred Zagreba.
I nije jedini koji ima vozača, ali je jedini čovjek s vozačem kojeg tako dobro i osobno poznajem.

Kad Tajkun boravi u Hrvatskoj, Najbolja iza posla odlazi ravno kod njega na Tuškanac i od njega ujutro na posao, a Vozač obično pokupi mene, psa i njenu sestru i dovozi nas kod njih. Pa nas isto tako i vraća.
Fenomenalan je osjećaj sjediti na stražnjem sjedištu golemog customiziranog Mercedesa i kroz zatamnjena stakla gledati manje sretne smrtnike u običnim autima... A na naslonima prednjih siceva imam i ekrančiće, i onda mogu gledat film... Tj, mogu ga gledat teoretski, jer se nikad nisam vozila toliko dugo da bi mi stvarno trebao film da mi ubije vrijeme, ali dobar je osjećaj već i kad znam da bih mogla kad bih htjela...
Ok, ima Tajkun još par auta, ali ovaj mi je nekako najdraži.

Ima na primjer i onog nekog Passata karavana, koji služi za brze kupovine i obavljanja raznih stvari po gradu.
Otkako je Najbolja Cartierom prstenovala status, počela je slobodnije koristiti zaručnikove resurse za svoje privatne poslove. A kako ona nikako nema vremena za obavljanje privatnih stvari kao što su kupovine većih zaliha hrane ili namještaja, darova za obitelj, knjiga, opreme za psa i sličnog, a ja sam ona koja ima gomilu vremena na bacanje i za razliku od nje uživa u robno-novčanim transakcijama svake vrste (drugim riječima, shopping je uvijek shopping, čak i kad kupujem 50 kila hrane za činčile, sadnice kivija, gumeni podmetač za tuš-kadu ili 20 drvenih vješalica - 25 kuna set od četiri vješalice... i to pastelno roze! U Konzumu!).
I onda se nekako potrefi da sve to treba biti obavljeno brzo i u određenom vremenskom roku, a sve je smješteno van linije tramvaja, i onda dobijem Vozača i karavan...

A da ne spominjem onaj fenomenalni feeling kad me Tajkun zamolio da odaberem božićne poklone za obitelj od Najbolje, što je trebalo biti iznenađenje za nju, i kad sam krstarila Kaptol centrom s Vozačem dva koraka iza sebe, nonšalantno birala komplet Samsonite kofera s uzorkom krokodilske kože (plastični, ali baš lijepi, i njena teta ih obožava), cipele i vjetrovke za jedrenje u Paul and Sharku, bluzice i torbice, šalove i marame, knjige i lule, a Vozač je vadio gotovinu i plaćao, i još teglio i vrećice... Ah, koji dobar osjećaj! Totalno nestvaran!
Doduše, Vozač je elegantan i markantan gospodin u 50-im godinama, uvijek u diskretnom odijelu, upečatljivog držanja, i možda sam više izgledala kao neka njegova razmažena kćerkica ili rastrošna ljubavnica nego kao faca kakva sam sama sebi bila u vlastitim očima, ali nema veze... Osjećaj je bio predobar da bi bio istinit.

Ali, naravno, Pravnica ne vjeruje da u Hrvatskoj postoje ljudi koji imaju vlastite vozače, mada Tajkun nije jedini...
Pa sam iskoristila priliku da se pravim važna pred njom.

Naime, trebalo je kupiti taj neki glupi dodatak hrani za činčile.
Tata od Najbolje je, još tamo 90-ih, htio ući u posao s činčilama, ali ispalo je da nekako nema srca da ih onako fino ugojene i odrasle prodaje za klanje, pa je na kraju smanjio broj životinjica i već godinama ih drži i uzgaja kao ljubimce... Dapače, neke i prodaje kao kućne ljubimce.
Dakle, trebalo je kupiti to... nešto za činčile.
A ja sam usput trebala Pravnici odnijeti iPod koji sam joj napunila glazbom, jer ona to već dobre dvije godine ne može savladati sama. Tako da joj uvijek netko vadi i stavlja sadržaj, radi playliste, i ostale gluposti koje su inače piece of cake (mada, iskreno, čisto sumnjam da je ona baš toliko tupa... prije bih rekla da je nekako malo lijena prčkati s iTunesima...).
A kako je Vozač genijalan gospodin s kojim je užitak popiti kavicu, baciti vic-dva i sve lijepo dogovoriti, nagovorila sam ga da dođe po mene s The Autom.
I da onako nonšalantno pričekamo Pravnicu da se iskobelja iz tornja u kojem radi, dođe sama po svoj iPod, i da uživamo kako joj vilica ispada od šoka i bijesa (naime, navukla sam je na opkladu u 50 Eura) dok joj Vozač otvara stražnja vrata da uđe na stražnje sjedište, na kojem sjedim ja i cerekam se pobjedonosno... I čekam svojih 50 Eura... Ooooo daaaaaaa...

A kad se već pravim važna, dobila sam još nekoliko genijalnih darova od Najbolje na povratku iz Londona...
Genijalni Jo Malone gel za tuširanje od grejpa, Molton Brown losione za tijelo Coco De Mer i Blissful Templetree, i genijalnu Bulgarijevu oživljavajuću emulziju za lice u krasnim tubicama, malo džepno čudo za instant osvježenje i vraćanje vlage proljećem zbunjenom tenu.
I navodno genijalnu St. Tropez Whipped Bronze Self Tanning Mousse, pjenu za samotamnjenje za kojom luduje Elle MacPherson, koju sam - naravno - odmah isprobala.
I ispala NARANČASTA!
Da, umjesto u elegantnog brončanog komada, pretvorila sam se u golemu mandarinu!!!
Ako ne vjerujete, pitajte Rudarku , ona me je imala priliku vidjeti obojanu u narančasto...


10.04.2009. u 03:31 sati | 22 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Što život čini teškim u proljeće...

Ž je trenutačno na rehabu na Otoku sa svojim roditeljima i djecom, a pridružili su im se i bijesni Mužićevi starci.
Izgleda da ovo nije bio prvi njegov izlet u vanbračne radosti. Apsurdno je da ja to sada znam, ali ona ne. Još apsurdnije je to što me je o njegove prijašnje dvije afere tijekom bjesomučnog ranojutarnjeg chatanja na Skypeu izvijestio moj Oženjeni, a isto mi je ispričao i Tugaljivi, s kojim sam se u petak našla na brzoj kavici u mom kvartu.
A najapsurdnije od svega je to što je Ž totalno odobravala moje petljanje s Oženjenim, i to joj se činilo strašno zabavnim i romantičnim... Što je najluđe, ne usudim se više spomenuti ga pred njom kao predmet moje žudnje, sad se u mojim ustima pretvorio u zločestog negativca, ali ona je i dalje na njegovoj i mojoj strani...
Ne razumijem!

Ja se trenutačno nalazim u totalno nezavidnoj situaciji.
S jedne strane me užasno svrbi jezik da joj kažem da je Mužić i prije močio grisinu u tuđi fondue, i da ga to čini ukupno trostrukim preljubnikom. Za sada. Ne znamo što će se još otkriti u skoroj budućnosti... A nekako ne bi bilo u redu da joj to prešutim.
Kakva sam ja to prijateljica do groba ako joj ovako nešto zatajim???
S druge strane, ne želim situaciju učiniti još gorom... I ovako je užasno u komi, mada mi po deset puta dnevno na telefon kaže da joj je baš superić, da po cijele dane šeta s djecom, peče palačinke i igra briškulu s rođacima... Ali da je stvarno sve superić, ne bi me zvala deset puta dnevno po pola sata da mi govori kako joj je baš superić... Jer ako joj je stvarno superić, kako onda od svog tog superića uspije pola dana provesti sa mnom na telefonu, a drugu polovicu na internetu ili u telefonskim maratonima s još ne znam koliko prijateljica? Kad onda igra tu briškulu? U zoru? Između 19:15 i 19:23 navečer?
A kakva sam ja to prijateljica ako joj sad dok je u komi serviram ovakve informacije???

U međuvremenu ja sam upala u strahovito čudno stanje...
Dane pretežno provodim za kompjuterom, jer sam dobila par zgodnih honorarnih stvari koje će mi donijeti lijepu cifru na račun... Zapravo na ruke, kune računa neće ni vidjeti, ali to su detalji...

Jedan od rizika provođenja dana za kompjuterom je da se navučem na Sorority life na Facebooku i da manijački povećavam svoje sestrinstvo, kupujem glamuroznu odjeću i vozila, koljem bijačiz i terminalno deprimiram i uništavam nesretnice slabije od sebe, svako malo se preodijevam i mijenjam frizure (u ponudi postoji moja "Rihanna" frizura, ali samo u crnoj verziji, pa sam dugo bila u dvojbi da li da ipak budem plavuša, ali dugokosa, ili da imam svoju frizuru, ali u totalno krivoj boji... Trenutačno je prevladala forma nad bojom, ipak jedna modno osviještena žena danas ne može sebi priuštiti pojaviti se u javnosti dugokosa!)...

Drugi od rizika je da i dalje ostanem navučena na Yoville, u kojem sam upravo kupila lijepu veliku kuću i promovirana u vicepresidenta tvornice, pa moram zarađivat novce i opremit tu kućerinu sukladno svom novom društvenom statusu. Ali ako kupujem opremu za kuću i vrt ne mogu trošiti novce na novu skuplju odjeću, cipele i sunčane naočale, tako da mi nije baš lako... Ali našla sam rješenje: kako imam i osobni profil i blog-profil, tako moj avatar s blog-profila zaradi novce i kupi stvari za opremanje stana, pa te stvari daruje mom avataru s osobnog profila...

Treći rizik je da mi sve te glupe FB igre ponovo probude strast za Simsima...
Naravno, opet sam se navukla. Malo igram verziju na robinzonskom otoku koju imam na laptopu jer zauzima manje prostora, malo onu običnu koja mi stoji na rezervnom disku...

Prestrašno! Cijela noć mi ode na gluposti! U krevet ne idem prije 4, a teškom mukom se budim oko 10... Naravno, potegnula bi ja i dulje, ali treba psa izvesti van, treba i neke stvarne novce zaraditi, otići na Pilates, skoknuti na koju kavu...
Mada sam malo smanjila bavljenje glupostima kad me je u subotu N dobro oprao.
Trebali smo ići na ručak u Staru Savu a onda u šetnjicu i kavicu na Jarun, i N se kod mene pojavio na vrijeme, u podne, ali me nije mogao odlijepiti od laptopa do 3.
Nakon što smo proveli dan u ugodnom druženju, sreli prijatelje i mjerili piletinu koja je šetuckala uz baruštinu, oko 7 smo opet došli kod mene. Spremila sam nam večericu, stavila Slumdog milijunaša u dvd, i dok je on gledao film ja sam se opet zalijepila za prokleti laptop...

Četvrti i najveći rizik jest taj da mi u jednom trenutku na ekran izleti prozorčić od Skypea, a u njemu poruka od Oženjenog: mala, kako život?

Kako mrzim kad me netko samo 6 mjeseci stariji od mene zove mala!!! Jer to možda znači da misli na moju visinu, koja baš i nije nešto čime se mogu pohvaliti... Ili me doživljava nezrelom, ili patuljastom (a prema njegovih metar i 95 svakako jesam patuljasta, budući da nisam tako daleko od onog poražavajućeg metra i pol... Inače se ne bih tako mazohistički lomila na štiklama više od pola dosadašnjeg životnog vijeka...)!!!
I kako se ja samo pravim da mrzim kad mi netko koga tako teškom mukom ignoriram na FB-u upada u vidno polje usred uništavanja neke jadnice koja ima u svom sestrinstvu duplo manje članica, i upropasti mi skoro pa uspješno tjeranje iste u terminalnu depresiju jer sam joj satrala samopoudanje i usput pokrala novce...
Jer mi u takvim trenucima srce zapravo počne tući ko ludo, a lice mi se iskrivi u totalno retardirani cerek estrogenizirane proljetne blaženosti...

Pa sam prvo kao bila malo hladna, jer ipak sam ja jedna fina dama koja oklijeva točno onoliko koliko je pristojno, a onda smo opet krenuli s bjesomučnim komuniciranjem...

E baš sam tuka!
Stalno sebi govorim da neću opet past na njega, ali kad je on u pitanju bespomoćna sam do granica smiješnog.

A i on se nekako promijenio...
Od prezgodnog misterioznog muškarca u odijelu koji zastrašujuće seksi prigušenim glasom priča o jako šarmantnim stvarima od kojih žena gubi glavu, zbog čega sam ga doživljavala nekako starijim od sebe, preko gentlemana koji na rukama nosi uza stepenice cmizdravu princezicu mene sa slomljenom petom na štikli i izvrnutim skočnim zglobom, i razbiješnjelog navijača u sažvakanoj majci, boksericama i čarapama koji psuje majku sucu dok skače po namještaju i zlostavlja dekorativni jastučić, do...
... Pubertetlije???

Unatoč tome što ima nevjerovatno puno posla u posljednje vrijeme (što dijelom znam jer pratim medije, dijelom jer slušam glasine, a dijelom jer mi se stalno žali i cmizdri), stalno visi na netu.
Jednako manijački kao što ja igram Sorority Life, on pegla po skoro istoj ali muškoj igrici - World Waru. A zajedno smo ovisni o Yovilleu.
Uspješno sam ga zarazila i Simsima, a onda sam otkrila da je u svoje vrijeme bio jednako ovisan o Warcraftu kao ja o Silent Hillu i Resident Evilu.

Osim glupe fascinacije igrama i igricama, počeo je manijakalno postati najdraže pjesme najdražih bendova na FB. A ja sam mislila da jedino ja prijateljima spamam feed glupim spotovima.
Naravno, dok su moji totalno girly (od Madonne, preko Gwen Stefani u No Doubt fazi - posebno Return Of Saturn album, do raznoraznih houseoidnih hitova), njegovi su totalno boyish (brdo metala, nešto punka - gomila rocka u svakom slučaju).
navukao se i na one Pick Five šeme - ja biram 5 omiljenih brandova ručnih torbi, 5 omiljenih glossy časopisa, 5 omiljenih filmova (srcedrapateljski i romantični svi redom), 5 omiljenih coctaila, 5 omiljenih knjiga (self help i chick lit), on bira 5 albuma koji su mu promijenili život (In Utero od Nirvane??? Metallica Black Album??? Ma daaaaaaaaaaaaj...), 5 omiljenih filmova (ratni i akcijski), 5 najboljih piva, 5 najdražih knjiga (stručne knjige iz marketinga??? ratni trileri???)...

A počeli smo izvoditi i totalno nerazumne stvari.
Jedne noć sam, na primjer, od dosade prekinula s poslom, ubacila nekakav stupidni dvd Line Dancing For Beginners, našla ljetni slamnati stetson, obula kaubojke od Najbolje (one koje su bile popularne oko 2002-e) i radila budalu od sebe po stanu, uz pjesme tipa All My Ex's Live In Texas...
Oženjeni je skypenuo oko 2 sata, i onda smo otkrili da možemo upaliti kamere i plesati po kaubojski, i moram priznati da mu fenomenalno ide...
A prije toga je bio strašno poželio palačinke, ali je bio sam doma, nikad ih nije radio, a nije mogao naći nikakvu dostavu iza ponoći, pa sam mu davala instrukcije i kamerom nadgledala prve pokušaje...
Muškarac koji u pidžami i papučama radi nered po kuhinji dok pokušava ispeći prvu palačinku u životu uopće nije seksi prizor...

Otkrila sam i neke zbunjujuće stvari o njemu.
Na primjer, da je sposoban u jako malo vremena pojesti sam cijelu teglu Nutelle VILJUŠKOM, dok istovremeno jako ozbiljno priča o problemima na poslu...
Da spava u pidžami od frotira (nekako sam uvijek mislila da je on tip za bokserice i majcu... ili Adamov kostim). A pidžama, pogotovo frotirnata, s pasicama oko rukava i nogavica, je... pa, nekako... dječji odjevni predmet.
Da karaoke obožava možda čak i više od mene (manijak!), ali da se nikad nije usudio opustiti s mikrofonom na javnom mjestu, samo u društvu prijatelja...
Da ima sve Dylan Dogove koji su izašli prije rata.
A čuva i Action Mana, J.I.Joea, He Mana i Transformerse koje su mu 80-ih donosili roditelji i rođaci iz inozemstva. Čak mi ih je i pokazao, na što sam umrla od smijeha! Ok, imam i ja još uvijek Barbike, Pucci i My Little Ponyje koje je Tata donosio 80-ih, čak i moju Cabbageicu i Monchichije, ali nije baš da ih rado pokazujem javno... u ovim godinama...
I u nižim razredima osnovne je stvarno obožavao Lepu Brenu!!!

I onda, kako sad da budem pametna?
Doduše, olakšava mi time što ne predlaže nikakav susret. Izgleda da samo uživa u druženju. Kao i ja.
I tu i tamo zatraži rame za plakanje.
Ponekad se požali kako mu je koma jer je u problemima na poslu, situacija je stvarno neugodna, razmišlja o tome da potraži novi posao, a doma stalno dobiva komentare kako mu je zapravo jako lako i kako je neodgovoran, kako ne radi ništa...
Ne priča puno, ne spominje ženu, a ja ne pitam.
Iskreno, i ne zanima me. Napokon, frendovi smo... I nema šanse da to ponovo postane nešto više od noćnih razgovora i glupiranja dvoje... pa, recimo, uvjetno rečeno, odraslih ljudi.

Naravno, i dalje sam užasno slaba na njega. Ali na onog starog njega, tajanstvenog, seksi, uspješnog igrača.
S ovim novim njim ionako ne bih znala što započeti. Mislim, nije da je ovakav neprivlačan, daleko od toga, neodoljiv je u svakom pojavnom obliku i svakom segmentu sebe, ali... Previše toga stoji između nas.
A bojim se da bih se, što ga više upoznajem, stvarno mogla zaljubiti. Onako, totalno. Zapravo.

Zato sam jedva dočekala najavljeni dolazak mog rođaka Rainbow Warriora u Zagreb, da mi odvuče misli od Oženjenog.


06.04.2009. u 22:51 sati | 26 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Kako smo pokušale naći utjehu, osvetu i zaborav

Nakon nekoliko dana očaja i depresije Ž se odjednom prešaltala u neko zastrašujuće bijesno stanje duha i uma, što je opet bolje nego da nam cvili u stanu i po cijelu noć gleda televiziju.
Tako mi je odala i svoju dobro skrivanu tajnu, i odlučila kln klinom izbiti... Pa smo odlučile svratiti do Opatije.

Tajna ima jako seksi ime, markantnu pojavu, i živi u Rijeci. Ž i Tajna su bili najbolji frendovi na faksu, ona vrsta frendova između kojih vječno ima nešto što nikako da se realizira, jer jedna strana uvijek ima nekog drugog dečka ili curu u vrijeme kad je ona druga strana solo, i tako...
Ž i Tajna su nakon diplome izgubili kontakt; on se vratio doma u Rijeku a Ž se zaposlila, zatim upoznala Mužića, pa onda udala... Ponovo su se sreli na nekakvoj godišnjici ekipe s faksa prije dvije godine i obnovili prijateljstvo. Niti jedan Tajnin poslovni dolazak u Zagreb nije prošao da se ne nađu na nekakvoj kavici, i uskoro je Tajna počeo diskretno pokazivati želju da bi se to njihovo druženje moglo pretvori u nešto više... Samo što mojoj Ž, tako beznadno zaljubljenoj u svog Mužića, to ni u ludilu nije padalo na pamet. Ali sviđalo joj se da ima simpatiju, tj. da se nekome sviđa i da je neko želi...

Ok, nije baš da smo mi njeni prijatelji toliko blesavi da nismo primjetili da je strašno napeta tom svom prijatelju s kojim se viđa bar jednom u dva tjedna, ali naravno da smo znali da ona nikad ne bi... Napokon, zar ona i Mužić nisu bili par iz bajke?

Ali Ž je sada povrijeđena, pokazalo se da je brak iz snova bio samo iluzija, i tako je moja draga prijateljica odlučila da bi baš nekako mogla vratiti Mužiću milo za drago.

Naravno, nije imala hrabrosti ići sama, a kako sam ja jedina raspoloživa i s gomilom vremena za bacanje, tako me je dopalo da je pratim u bludni pohod.
Malo nezgodno, doduše, jer je B u Zagrebu i odrađuje neke intervjue za fensi-šmensi lifestyle časopis i političko-zabavni tjednik, a traži i novi uredski prostor u centru, pa sam mu baš jako potrebna. Ali kad smo sjeli u troje i kad smo mu objasnile o čemu se radi dobio je napad bijesa i mržnje prema Mužiću, i odmah mi darovao čak dva slobodna dana, uz želju da i ja pronađem sebi nekakvu zabavu.
Čak nam je pomogao i da se udobno smjestimo. Ž je, naime, planirala da ostanemo kod njene bake u Rijeci, ali B je nazvao prijatelja koji ima stan u centru Opatije pa smo dobile ključeve i blagoslov za blud. I jučer rano ujutro se zaputile prema moru.

Osobno nisam neki ljubitelj Primorja ni Istre, i cijelog tog dijela obale. Kao dalmatinki, nije mi baš ugodno da kraj uz more ima toliko zelenila i bude toliko uljuđen. Naročito me frustrira Istra. Smatram da je neprirodno da bude toliko zelena. Pa svi znamo da uz more mora bit kamen! I malo kamenite zagore! Ono, bijelo, sivo, bijelo, i onda plavo... Zato mi u Dalmaciji i na otocima problem suvišnog i neprirodnog zelenila riješimo tako da svako ljeto tu i tamo zapalimo ono malo viška, pa sve bude u redu.
Split mi je ok po južini, to je moj grad i na njega sam navikla, ali nedomaći krajevi uz obalu po ovakvom vremenu znaju biti prava frustracija.
A pogotovo kad moje društvo ima pametnijeg posla.

Kako smo krenule rano ujutro, u Opatiji smo bile već oko 10, a Tajna je bio zauzet do nekih 3-4 sata popodne, pa smo uputile u šetnjicu. Koju nam je pokvarila kiša, tako da smo na kraju tri sata odsjedile u Monokiniju, svaka sa savojim laptopom u krilu, zabavljene Facebookom i poslom, a zatim otišle u Istranku obžderavati se maneštrom s bobićima i paštom. Ja sam izabrala verziju s predivnim divljim šparogama, Ž se odlučila za tartufe. Koje ja nikako ne volim, jer mi imaju okus i miris po spermi (valjda ih zato i smatraju afrodizijakom...).
Popodne i večer su Ž i Tajna morali provesti zajedno. I ja sam, kad sam se već zatekla u Opatiji, imala neke planove, posjetiti rođake i prijateljicu koja predaje na turističkom managementu na primjer, ali kiša je u meni ubila svaku želju za druženjem. Taksijem sam se odvukla do Tower centra u Rijeci, slinila neko vrijeme nad nekim cipelama, kupila shea maslac u L'Occitaneu, i vratila se u dražesni opatijski stan taman na vrijeme da Ž napravim frizuru i da odaberemo outfit za večeru.

Unatoč tome što su proveli skupa nekoliko sati u ugodnom druženju i što mu je na diskretan ali jasan način dala do znanja što vrlo ozbiljno namjerava s njim iste večeri, i što se osjećala puno bolje i samopouzdanje joj je bilo totalno do plafona, mislim da je Ž više bila zabavljena samom pomisli da se odlučila na preljub nego što je zapravo bila uopće oduševljena idejom da taj preljub stvarno i počini.
Ali poslala sam je na tu večeru stvarno lijepu. Okupanu, namirisanu, propisno idepiliranu, omekšanu peelingom, nafriziranu, diskretno našminkanu, odjevenu casual ali elegantno i tako da svi njeni atributi (a ima ih kolko oćeš) budu istaknuti na pravi način, a zatim sam uzela One Fifth Avenue, upalila televiziju, i čekala...

Nisam baš jako dugo čekala.
Ž se vratila negdje oko ponoći, sva u suzama i cijela nikakva.
Jednostavno nije bila u stanju dozvoliti ni da je ovaj poljubi.
Toliko o njenoj odlučnosti da gadu od Mužića uzvrati milo za drago.
Ž jednostavno nije tip osobe koja bi se, unatoč određenoj privlačnosti koja postoji, mogla upustiti u casual seks s jednim muškarcem dok umire od ljubavi za drugim, što je meni koja strogo dijelim dublje emocije od seksualne privlačnosti totalno neshvatljivo... Ali, eto, ona ne može.

Ali zato je sinoć Ž počela malo trijeznije gledati na svoju situaciju.
Zapravo, uopće razmišljati o tome što će sada.
Jer ovo u čemu se našla nije obična noga u dupe u vezi u kojoj je dvoje ljudi živjelo zajedno.
Ovo je prekid braka u kojem, osim nekretnina i imovine zajednički stečene postoji i troje komada male djece, žena koja već 6 godina ne radi, i život četvero ljudi koji se mora reorganizirati i ponovo postaviti na nekakve temelje.
Ok, Mužić se odselio. Najavio je preko zajedničkih prijatelja da će joj se javiti vezano uz razvod. I nije čak ni pokazao želju da vidi djecu (samo je pitao za njih svoje roditelje).
Djeca su trenutačno s bakom i djedom i ništa ne slute. Dapače, dvoje starijih su sretni jer ne trebaju ići u vrtić.
Umjesto da se bavi glupim idejama dokone kućanice o tome kako da preljubniku vrati milo za drago, treba prvo smisliti kako što bezbolnije objasniti djeci novonastalu situaciju, i zašto tata, mada je odsutan, ne nazove svaku večer da ih pita kako su proveli dan i da im kaže da ih puno voli i što žele da im donese s puta.

Srećom, moju Ž je oduvijek krasila velika količina zdravog razuma, snalažljivosti i praktičnosti.
Jutros smo se vratile iz Opatije i ona je pokupila stvari iz našeg stana, vratila se u svoju kuću i prionula na terapijsko pospremanje. Usput je skinula maksimalnu moguću količinu gotovine s obiteljskog Americana i Dinersa, počistila zajednički tekući račun do krajnjih granica dozvoljenog minusa, ispraznila zajedničku štednju i sve stavila na svoj tajni rezervni tekući.
Budala od Mužića, zaslijepljena čarima svoje nove ljubavne akvizicije, nije poduzela još ništa po pitanju novaca... Ali zato Ž jest, hehehe... Itekako jest!
Krediti koje imaju su ionako na njemu i njegovom tekućem računu.
A kuća je na njenim roditeljima, koji su je svom jedinom djetetu kupili od svoje prodane zemlje, i nekako cijelo vrijeme iz praktičnih razloga zaboravljali prebaciti vlasništvo na nju...
Nazvala je i strica koji ima firmu da je privremeno zaposli kao administratora dok ne nađe neki posao koji više odgovara njenom obrazovanju i radnom iskustvu koje je imala prije braka.
Mislim da u ovom trenutku traži savjet od moje rodice stručnjakinje za brakorazvode, ili provodi terapiju ribanjem stana i pranjem zavjesa...
Ali štogod da radi, sretna sam što je nakon jako kratkog vremena uspjela uhvatiti uzde u svoje ruke. Jer u ovakvim situacijama ženi obično treba puno više od 6 dana da izroni iz kaljuže depresije, samosažalijevanja, samookrivljavanja, proklinjanja sudbine i obžderavanja/gladovanja.

U međuvremenu sam se napokon čula s Malim. Jučer popodne, dok mi je bilo dosadno.
I provela dobra dva sata u casual blebetanju s njim.
Joj, da bar nema curu...

A i da nema, što bi ja s njim?
Dečko je još uvijek u godinama kad nema pojma što bi sa sobom van posla, a ja sam baba koja, iskreno, svakog muškarca koji joj uplovi u život promatra kao potencijalnog oca svoje buduće djece...
Osim toga, dečko je previše dobar da bih ja sama dopustila da spetlja s promašenim slučajem poput mene. Dapače, toliko dobar da nemam pojma kako mi se svidio.
Nešto kao moj Tugaljivi, uz male razlike.
Na primjer, za razliku od Tugaljivog, Mali mi je jako privlačan. Mada je Tugaljivi jako lijep muškarac, i fizički totalno komad.
Ono što mi se kod Tugaljivog činilo dosadnim i bezveze, na primjer plava kosa, blijedoputost, naočale i nošenje sakoa čak i na traperice, kod Malog mi je odjednom tako slatko...
Čak mi ni činjenica da je fini dobri dečko iz uzorne obitelji nije odbojna.

A tu je i taj prokleti Oženjeni koji me već mjesecima proganja u snovima i kojeg se trudim izbjeći na sve moguće načine, dok istovremeno umirem od želje za njim. Zločesti švaler koji tako prokleto dobro izgleda i tako prokleto dobro ševi, i koji se tako prokleto dobro zna uvući ženi pod kožu... I koji ipak nije 7 godina mlađi od mene (dapače, među nama je samo 6 mjeseci razlike - u njegovu korist, a i horoskopski si savršeno odgovaramo). I koji je toliko pun života, duha i šarma, da bi ga trebalo zakonom zabraniti...


01.04.2009. u 15:52 sati | 22 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< travanj, 2009 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Ožujak 2015 (1)
Kolovoz 2014 (2)
Prosinac 2011 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (5)
Svibanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (6)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (8)
Prosinac 2009 (7)
Studeni 2009 (7)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (7)
Ožujak 2009 (8)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (14)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (8)
Listopad 2008 (8)
Rujan 2008 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Opis bloga

Službeni web dnevnik kaotične, hiperaktivne, lijene, zbunjene, infantilne, poročne, ćudljive tridesetineštogodišnjakinje, izgubljene u svijetu dateinga, veza, shoppinga, poništenih kreditnih kartica, poslova koje ne voli, ambicija koje joj se ne da ostvarivati, frajera koji su uvijek pogrešan izbor ali zapne za njih ko pijan za plot... (jel se to tako kaže?)



Spamove, prljave seksi forwarduše, Viagra-mailove i lance sreće šaljite na:

elle.woods.blog@gmail.com

Na Fejsbuku me najdete pod imenom

Elle Woods Gone Brunette

Čitam & komentiram...

Koji
Missilusion

Perez Hilton

Londra
Dijanin vodič...
Shimi
Brineta - Još jedna
Sebastian Wright



I još... korisni blogovi za bonkulovićku kakva san ja

Kolači par exellance...
Kuketa :)