O single ženama i oženjenim glupanima. I još malo introspekcije...

Nevjerovatno koliko nova krpa može napraviti za ženino samopouzdanje, sebeljublje i samoljublje, samosvijest i sve ostalo što već spada u tu kategoriju...

Ok, možda ne toliko kao nova frizura. Ili, da budemo precizni, na drugačiji način nego nova frizura...
Frizura je neka skroz druga kategorija, u koju u ovome trenutku ne smijem dirati. Jer sam usred procesa naoružavanja. Tj. u fazi puštanja kose. Točnije, trenutačno u onoj prokletoj fazi kad malo toga mogu s njom. Preostaje mi jedino redovno je oblikovati peglom u nekakav ultramini bob s šiškama, i pritom izmišljati čudesa s onim dijelom na vratu koji mi smeta... Jer je ošišana za puštanje i izrastanje u smislenu frizuru, i ako slijedećih mjesec-dva napravim i najmanji rezić samo ću upropastiti cijeli koncept istinske frizerske genijalke. Tj. sve ću opet vratit na početak...
A svaki dan padam u iskušenje da uhvatim škare, britvicu, kliješta, pincetu, bilo što, i skratim si muke. I svakih 20-ak dana zblajham opet korijen do nijanse koje bi se posramila i Madonna u svojoj deepest True Blue fazi... Trenutačno mi tako paše ekstremno bijelilo. Gwen, Gwen, Gwen... Lady Gaga... Bijelo, bijelo, bijellje i čišće nego ikad. Jednostavno perverzno zblajhano...
Ok, mislim da već zvučim pomalo psiho...
I da sam se udaljila od teme...

Dakle, krpe.
Lijepo je za promjenu nakon nekoliko godina klasike i eventualno business casuala, te ovogodišnje stilske izgubljenosti, napokon navući na sebe nekoliko komada koji nemaju veze s onim kako bih morala izgledati, nego su točno ono što i kako se osjećam.
I što je najluđe, uopće nisu skupe te moje nove krpice. Ali se u njima osjećam predivno i moćno.
I tako ležerno i opušteno...
Nabola sam na savršenu pletenu haljinicu s balon završetkom u X Nationu za manje od 300 kuna. I jednu pletenu boje bjelokosti u Benettonu. I sašila neke (ok, frendica je šila, po mojoj ideji. Nekad je usputno buljenje u retardirani Fashion TV na plazmi u kafiću ipak korisna aktivnost...). Dugačke boho haljine, do pola listova ili skoro do poda, od mekanih laganih štofića u zagasitim bojama, empire kroja ili totalno nestrukirane, sa ili bez volana na dnu, sa ili bez ukava, sa ili bez rol ovratnika... u njima se osjećam ugodno, i kad navučem ravne čizme ili tenisice i prebacim omnia mea mecum torbetinu preko ruke spremna sam provesti cijeli dan negdje na nogama, bez da se osjećam imalo neudobno ili da mi stopala bar malo pate...
A i prikladne su za posao.
Tj. za još ova dva i pol dana na poslu, koliko mi je još ostalo...

Što ću kad ono oduvijek, otkako znam za sebe, volim odjeću...

Šarmantni Gad je na godišnjem ovih par dana između Božića i Nove godine. I bolje, jer ga ne moram viđati. A i ne čujem ga.
Jednostavno, ne javlja se. Ignorira. Ne postojim.
Nije čak odgovorio ni na mms čestitku-forwardušu koju sam za Božić spucala svima u adresaru mobitela.
Ignorira.
Ali to je ok.
Jer ima već neko vrijeme da osjećam da mu nisam više zanimljiva... Jednostavno znam. A ovako je poštedio muka i sebe i mene.

Osjećam se blesavo.
S jedne strane mi je laknulo. Ne pitam se više što je meni ovo trebalo i u što sam se to zaboga uvalila, jer ako sam od početka znala da je sve to skupa s njim i s poslom totalno zlo i naopako, onda je sasvim sigurno da sam bila cijelo vrijeme u pravu.
Ali ne žalim. Nimalo. Jer sam totalno tresnula na dno vlastite samotolerancije. I na glup način spoznala koliko sam spremna isključiti mozak i raditi protiv sebe. Nijedna cijena nije previsoka ako žena plaća finalnu spoznaju vlastite gluposti.

S druge strane mi je malo žao.
Dugo ga već poznajem, dugo smo komunicirali i družili se, i bio mi je jako drag. I fascinantan. Jer mene oduvijek fasciniraju muškarci koji su uspjeli unatoč nedostatku obrazovanja, prilika, veza i sličnih pogodnosti. A opet, voljela sam i njegovu nesavršenost. I nesigurnost. Potrebu da se stalno dokazuje nekomu i nečemu. I njegov bezgranični potencijal, kojeg on uopće nije svjestan. I njegov stvarno bezrazložni kompleks inferiornosti (koji se trudio prikriti). Pogotovo kad je bio sa mnom u društvu, i kad me pokušavao fascinirati nekim ljudima i mjestima, putovanjima... svime što sam ja već odavno posjetila, upoznala, prošla, proboravila, apsolvirala. Mojim poznavanjem nekoliko jezika, lakoćom komuniciranja, poznavanjem pravila ponašanja i sličnim... i ne, nisam mu ništa od toga nikad, kroz sve ove godine poznanstva i druženja gurala pod nos.
Na žalost, dozvolila sam sebi da postanem jedan od alata njegovog dokazivanja samome sebi. U trenutku kad sam bila najslabija i najranjivija.

Kako bilo, sad je gotovo.
I ok, priznajem, boli.
Ali ne zbog njega kao njega. Boli me zbog mene same.
Boli me spoznaja da sam došla do krajnjih granica nevoljenja sebe, pokušavajući opet i po ne znam koji put dati sebi vrijednost u vlastitim očima kroz nekakvog glupog frajera.
Žena-ukras, žena-trofej, žena-igračka...
Kvragu, zar mi to stvarno treba u životu???

Jutros sam na njegovom radnom stolu ostavila kutiju s darovima kojima me tako nerazumno i bespotrebno zasipao u posljednje vrijeme. Ok, nisam mu vratila pršut, vino i ostale prehrambene divote koje su već odavno našle mjesto u želucima mene i mojih cura. To bi stvarno bilo... uhm, ne znam zapravo kako bih to izvela.
Ali ne želim i ne trebam ništa od njega.

Kvragu, trebam! To mi je zapravo palo najteže od svega! Meni, totalnom materijalistu!!! Odreći se roze navlakice za iPod, cd-a (ok, prebacila sam ih u komp...), prsluka od umjetnog krzna (za kojim sam bila slinila pred izlogom Zare pa mi ga je kupio, malo prije nego sam poklekla pred njegovim čarima), nove Nokie (one bijesne, s tastaturicom, predbožićni dar), svega... Ajme!!! Srce mi je prokrvarilo!
Ok, još imam dovoljno vremena da se predomislim i kutiju ipak odnesem doma. Ali neću.
(nadam se da neću...).

Ali ne želim više da me netko nedostojan u predkoitalnom zanosu zasipa glupostima prije nego zabije gol i zbriše doma na još jedan čin glumljenja savršenog supruga, oca i zeta u obiteljskoj drami u kojoj ja imam sporednu ulogu!!!

Zapravo, u ovome trenutku ne želim nikoga.

I bez brige, neću se pretvorit u frustriranu babu kojoj fali. Još uvijek imam na broju sve svoje dobre stare frendove s povlasticama... A možda se upustim i u zanimljivi eksperiment preživljavanja nekoliko mjeseci bez seksa?
Ili možda ne...
Možda bi to ipak bio preveliki zalogaj za slabu ženicu u ovoj životnoj fazi...

Kako bilo, osjećam se čudno. Nekako između totalno sjebanog i veličanstveno svemoćnog.
Ali ne šljivim nikoga, i to je savršeno.

Napokon sam smogla snage i totalno otkazala poslušnost. I trenutačno sam u najgoroj mogućoj nemilosti od strane cijele La Famiglie ikad! Osim kad je Tata u pitanju. Ali on jadan ionako nema nikakvih prava u obitelji. Pa se sa mnom viđa tajno. Ali svakodnevno.

Nas dva otpadnika...
Zaravo mi ga je žao.
I on je cijeli život crna ovca.
Prvo u obitelji u kojoj je rođen, jer jedini nije završio studij. Započinjao je nekoliko, odustajao od svakoga jer mu niti jedan od fakulteta na koje je bio prisiljavan nije odgovarao njegovom senzibilitetu. Nesuđeni politolog, pravnik, lingvist i veterinar, napokon je sebe pronašao na Likovnoj Akademiji u Beogradu, ali je morao zbrisati iz zemlje na trećoj godini grafike jer je s frendovima nešto gadno politički zaj... Povlačio se po brodovima, u Americi se školovao za kuhara, započeo karijeru chefa na luksuznim cruiserima, oženio se i razveo (Da, ja imam još jednog brata. Stranog državljanina i vrlo poznatog arhitekta) i u ne baš najsvježijim godinama skrasio s mojom Mamom. Ženom koju još uvijek obožava i koja ga još uvijek fascinira... I koja ga zapravo baš i ne voli. Ali ga je odabrala zbog praktičnosti. Jer joj je bilo već 30 i vrijeme za udaju. Jer je svim njenim frendicama bio tako prokleto zgodan i dobra prilika. I jer je bio suprug koji masno zarađuje, a pritom je doma jedva nekoliko mjeseci u godini...
Crna ovca je i u Maminoj La Famigliji. Jer je jedini suprug koji zapravo baš i nije neki trofej. I jedini bez akademske izobrazbe tj. prihvatljive diplome u džepu. I jedini bez nekakve od klana odobrene karijere.

I osjećam groznu grižnju savjesti.
Jedina osoba u cijeloj mojoj obitelji koja me oduvijek bezuvjetno voli upravo takvu kakva jesam. I upravo zbog toga što jesam. Koja me na svoj tihi i diskretni način oduvijek poticala da budem ono što jesam a ne ono što se od mene zahtjeva da budem. I kojoj je oduvijek dovoljno samo to što postojim. Jedina osoba koja me oduvijek držala ko princezu i koja je bila uz mene u svakom trenutku. Da, to je moj Tata. A ja sam ga uvijek uzimala prokleto zdravo za gotovo. Kao komad namještaja.
Moj predivni tata kojeg nikad nisam doživljavala.

I moja ekscentrična Tetica, koja mi je oduvijek bila podrška. I koja mi je u svakom trenutku u životu pružala utočište kad mi je bilo potrebno.
A Bog zna da mi je bilo potrebno previše često...

Ja sam zapravo loša osoba.
I glupa osoba.
I slijepa osoba.
I isprazna.
I zaista nemam razloga kriviti bilo koga zbog toga osim sebe same.

Ali baš me briga.
Jer ako baš i jesam tako sva loša i nepotpuna i nekvalitetna, barem sam napokon cijela samo svoja.

A usput rečeno, baš sam sva genijalna...

Ovih dana mi je N jako puno plakala. Na Facebooku, msn-u, telefonu, mobitelu i ramenu.
Naime, našla se u nekakvoj skroz glupoj situaciji, a pomalo sličnoj ovoj mojoj...

Negdje u lipnju ju je najurio višegodišnji zaručnik, upravo u vrijeme kad je dobila nogu na poslu na kojem je imala vrlo perspektivnu karijeru i odličnu plaću. Zbog rezanja troškova izbacili su županijske voditelje na ulicu i njihov posao odlučili prebaciti na jednog voditelja cijele regije Jug. Taj voditelj je trebala biti ona, totalna zvijezda firme i žena s najboljim prodajnim rezultatima, ali je na kraju posao dobila jedna od njenih kolegica koja je na jednoj od županijskih pozicija radila tek tri mjeseca, ali je sasvim slučajno usto još bila i nevista od Glavnoga.
A njenom zaručniku nekako nije odgovaralo da se zakonski veže uz gubitnicu bez posla.

I tako, dok je njena otpremnina kopnila na plaćaje računa i pola režija i stanarine u stanu kojeg je dijelila sa sestrom studenticom, u život joj se ušuljao Debil, superfrend od bivšeg zaručnika. Frajer koji ju je proganjao par godina na jako ljigav način.
Naravno, onako usamljenoj i bez love obećao joj je posao referentice u svojoj firmi, čime joj se instant uvukao u srce. I krevet.
Ah, da, moram li uopće spominjati da je Debil, osim što je relativno uspješan lokalni poduzetnik, usput i oženjen, a usto još i kronični womanizer?

I tako je Debil nekoliko mjeseci obećavao, obećavao, a usput i šarmirao, uselio je u svoj rezervni stan u gradu (gdje ju je mogao neometano i diskretno posjećivati u vrijeme ručka ili rano ujutro prije posla), uporno obrađivao njen vrt i usput je uspješno oplodio, odveo na pobačaj a zatim i na Maldive, i na kraju je zaposlio u svojoj firmi na određeno s probnim rokom...
I evo, nakon 56 dana rada moja N je dobila otkaz. Jer nije udovoljila i zadovoljila. Sve uredno i po zakonu, a samo zato jer nije nikako pristajala na igrice utroje s još jednom od njegovih frendica za koju nije ni znala da postoji... Kvragu, žena se zaljubila u čovjeka koji joj je daao kruh u ruke i krov na glavom, i automatski pomislila da se on stvarno želi brinuti za nju!

Debil joj je priredio stvarno najočajniji Božić u životu.

E, sad...
Kako je N nedavno crko laptop, Debil joj je obećao da će joj kupiti onaj slatki mali ljubičasti Lenovo s T-Comove akcije... Tj. njemu je trebao još jedan mobilni stikić od interneta, a kako je ovaj laptopić uz taj stikić bio nekih 600-tinjak kuna ili tako nešto, njemu se to činilo zgodno i jeftino.
Pa ga je kupio i donio u firmu par dana prije nego što ju je počastio otkazom.
Ona glupača, onako sva skromna i zahvalna na svemu što je već od njega dobila, nije ni pomislila da ga zatraži. Ni prije ni nakon otkaza.
Ali sad je stvarno u nevolji, jer joj treba kompjuter, pa žica sestrin kad ova ne visi na njemu.

Na jučerašnjoj kavici (ok, jučerašnjim Jegerima u podne!) je stvarno sva bila totalno jadna i očajna, pa sam ja odlučila da je krajnje vrijeme da se moja dragica napokon malo izbori za sebe.
Mislim, kakve joj koristi od toga da bude dama i prihvati otkaz, nogu u dupe i ukidanje komunikacije? A još je i bez obećavanog kompjuterića ostala...

I tako smo danas na mojoj pauzi u djelo sprovele moj plan.
Prvo sam je natjerala da trgne miksić koji sam spremila za nju: unučić Vigor votke (da, znam, fuj) smiješan s bitter lemonom u plastičnoj bočici od po litre. Njoj, slabo otpornoj na alkohol, taman dovoljno da se cvrcne dovoljno da skupi hrabrost za ono što slijedi.
Nazvala ga je s mog mobitela (jer njene pozive i poruke ignorira) i rekla da je trenutačno na putu do njegove firme (što je bila istina) i da dolazi po svoj laptopić koji joj je ostao dužan.
Debil je prvo ostao bez teksta, a onda je rekao da sjaši, i da od njega nema što više tražit. Ok, rekla je ona, onda će svima proslijedit videić koji je snimila dok on nije bio baš previše svjestan, a na kojem se vrlo jasno vidi kako oralno obrađuje nepoznato žensko brazilski depilirano međunožje... na što se Debil smrznuo i ostao bez teksta na skoro cijelu minutu. A onda rekao da ok, da će je nazvat kasnije da se dogovore gdje da joj ga donese. N bi bila pristala na to, ali kvragu i sama zna kakav je Debil, pa joj nisam dozvolila nego sam je natjerala otrovnim pogledom da izjavi da dolazi sad odmah, id a nema mile-lale...
I došla je. Ušla, što nije bilo jednostavno. Mislim, prošetati između 10-ak ljudi s kojima je do neki dan dijelila radni prostor, i koji su bili svjedoci njenog ponižavajućeg otkaza. A vjerovatno su i znali da se ševi s gazdom, jer se ovaj ponašao poprilično indiskretno na poslu. Uzela je svoju kutiju. I u naletu iznenadne inspiracije, izvadila sim karticu iz službenog mobitela kojeg još nije bila vratila (onaj lijepi rozi touch Samsungić) i rekla da će zadržat i njega.
I još mu je izbljuvala otrovno u facu da je sve to premala cijena za njeno dijete koje je koknuo mada ona to nije htjela (a istina je da zapravo ni ona nije bila oduševljena trudnoćom)...
Debil nije rekao ni riječ.
Ma, ni pogledao je u oči nije.

Ah, da – ako nekoga zanima video s mobitela... Hm, taj video zapravo uopće ne postoji. Ali kako je Debil jako volio snimati slatke male kućne uratke sa spolnim činovima (bez lica doduše, samo konkretne organe u akciji. Diskretno, da se ne kompromitira), a ni N to nije bilo mrsko, tako je bez problema povjerovao u njegovo postojanje.

Naravno, N nije iz Debilove firme izašla preporođena, snažnija nego ikad, puna girl powera i općenito nije bila nimalo onakva kakva bi bila da se slučajno radilo o sceni iz nekakvog chick-flicka (mada nam je, ako ću već bit iskrena, onako nafilanima Jegerom u podne inspiraciju dala određena scena iz određenog blesavog filma o određenoj pofarbanoj plavuši...).
Izašla je slomljena, rasplakana, jadna i nikakva...
I naravno da mi danas cijeli dan cmizdri. U pauzama instaliranja Windowsa i raznih programa na svoj novi ljubičasti Lenovo laptopić s bijelim cvjetićima...
I naravno da će biti tako raspoložena još neko vrijeme...

Ali je na kraju ispalo da baš i nije sve tako jako crno kako je mislila da bi moglo biti.
Jer joj sredinom siječnja ističe oročenje na stambenu štednju. I to pozamašnu. Deset godina urednog uplaćivanja lijepe cifre urodilo je pristojnom sumom, dovoljnom da preživi neko vrijeme bez posla... Kvragu, mora se pomiriti s činjenicom da još dugo vremena neće useliti u vlastite kvadrate, ali zar je to u ovome trenutku najvažnija stvar na svijetu?
Doduše, ona trenutačno to uopće ne doživljava kao dar s neba i sreću u nesreći, zapravo ne doživljava to uopće. Ali dovoljno je velika da zna da neće patit vječno. I nije joj prvi emotivni slom u životu. Tako da vjerujem da će kroz nekoliko mjeseci doći k sebi.

A valjda ću, nadam se, uskoro i ja...


28.12.2009. u 23:31 sati | 35 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Martha Stewart!

Eto, napokon je prošao i taj Božić... I preživila sam. Živa, zdrava, zadovoljavajuće sita i jednake kilaže.
Da, nevjerovatno ali istinito – ove godine nisam se prežederavala. Ni blaže prejedala. Čak ni sasvim malo zatrovala hranom.

Badnjak sam odsjedila doma, uz komp i tv. Božić sam provela sa svojima, tj. sa Teticom kod koje sam se (opet) privremeno (do daljnjega) smjestila. Krčkala božićni ručak. Slala i primala sms-ove s čestitkama. Malo tračala na telefon...
Nisam otvarala darove – ove godine za Božić nisam dobila ništa. Niti sam to očekivala, ali to je ok. Uopće me nije taknulo. Mah, darovi. I totalno sam ozbiljna pritom... Navečer s N svratila do Egoista na malo vina, puno trača, i sve to bez šminke, u najbezveznijem sivom puloveru i tenisicama. I uopće me nije smetalo što sam takva dočekala 11 sati navečer, kad se lokal počeo puniti komadima u štiklama i haljinicama, frajerima u košuljicama i Željkom Kerumom.

Doduše, danas sam planirala dan provesti na kavama s prijateljima, propisno dotjerana, ali me malo zeznula polica u špajzi koja je negdje pred zoru odlučila iz nekog razloga pasti, i usput polomiti ne samo sebe i sav svoj sadržaj, nego i napraviti krš na policama pod sobom... Tako da sam na kraju dan provela u čišćenju stakla, keramike i plastike, ribanju sadržaja polomljenih posuda s poda, zidova i ostalog namještaja... I uspješno sprovela totalni declutter špajze.

Ah, kakvo vrhunsko spajanje neugodnog s beskorisnim...
Ali zapravo se osjećam skroz ok.
Doduše, imam nekakav čudan osjećaj da ću se sutra ujutro probuditi razvaljena od musklfibera, ali to bi moglo biti skroz korisno. Jer em sam razmrdala određene mišiće za koje sam uopće zaboravila da postoje, em sam sagorila gomiletinu kalorija, em više neću doživljavati mini slom živaca svaki put kad uđem u špajzu samo na par sekundi da pokupim nešto a izađem nakon minimum 15 minuta opsežnih arheoloških radova...

Moja Tetica, stvorenje koje obožavam najviše na svijetu i koje me odgaja i tetoši cijeli život, je vjerovatno u nekom od prošlih života bila hrčak.
Doduše, sindrom hrčka je nešto što mori većinu žena iz Maminog klana.
Baka je bila sakupljač. I Mama je, još uvijek. I Teta, i manje – više sve Rodice redom.
Ja sam, izgleda, i na tom području totalni izrod.
Ne samo da bacam ili darujem odjeću i cipele koje više ne nosim (ili ne mogu navući, bez obzira koliko emotivno bila vezana za njih). Nego se nakon određenog vremena rješavam i svih nepotrebnih uspomena, predmeta, namještaja, ono, svega.
CD-a koje više ne slušam. VHS-ova, DVD-ova, kutijica za sitnice, bižuterije koja se izlizala (i ako ponovo postane in, sigurno je neću nosit jer se sve već istrošilo i ofucalo). Walkmana, discmana, mp3 playera, svega što spade u tu kategoriju. Ofucanih torbica i šalova, krpica koje bi se mogle prepraviti, prekrivača za fotelje kojih sam se zasitila, navlaka za jastučiće... Mah, svega nepotrebnog.
Osim fotografija. Koje čuvam u slatkim malim jednakim rozim albumićima po 100 komada. I knjiga. I nekih starih dnevnika. Ali to bi bilo manje-više sve.

Ali žene iz Maminog klana nisu takve.
O neeeeee...
Žene iz Maminog klana sakupljaju.

Prva faza, ona koja dolazi udajom i napuštanjem roditeljskog doma (da, i tu sam crna ovca i izrod, ona koja se odvažila na samostalni život. Žene iz Maminog klana ne napuštaju obiteljski dom do udaje. Osim ako eventualno ne odu na studij negdje van roditeljskog prebivališta. U tom slučaju sakupljaju da bi punile djevojačku sobu u roditeljskom domu, te sobu u iznajmljenom stanu... jer žene iz Maminog klana nisu sposobne preživjeti u skučenim uvjetima studentskog doma, niti bi si dozvolile da spadnu na takvo nešto).

Kad se propisno skuće, u dovoljnom broju kvadrata, započinju sa sakupljanjem. Jer dota od brda ručnika, stolnjaka, kristala, staklarije i ostalog trasha nikako nije dovoljna za preživljavanje.
One moraju imati jako puno jako divnog namještaja. Posteljnog i stolnog rublja. Presvlaka za sve živo što se da presvući nekakvom tkaninom. Jako puno udobnih jastučića razbacanih svugdje gdje ih se razbacati da, prema pravilima udobnosti , zdravog razuma i dobrog ukusa (a još više protiv pravila istih).
Svi prozori i balkonska vrata doma moraju biti prekriveni minimalno s dva sloja zavjesa – debljim neprozirnim i tankim prozračnim ispod ovih debljih... Ljeti su to lagane pamučne zavjese pastelnih boja, zimi teži zastori. A sve se to mijenja otprilike svaka dva tjedna, da odgovara prekrivačima na kauču, nadstolnjaku (koji ide preko kukičanih stolnjaka ispod staklene ploče na stolu), jastučićima, posteljini i ostalim tekstilnim noćnim morama...

Osim toga, žene iz Maminog klana pate od mijenjanja namještaja otprilike svakih 5 do 7 godina. Uz što obično ide i čejnđ pločica, parketa, staza, tepisona, boja zidova i svega što se već da u stanu/kući promijeniti.
Pri čemu dio (uvjetno rečeno) starog namještaja završi kod ostalih pripadnica klana (što ove obično samo potakne da se i one upuste u redizajn životnog prostora, da bi ga prilagodile kabinetnom ormariću prababe Kate, ili fantastično bezvremenski dizajniranom Lesnininom ugradbenom ormaru iz 80-i-neke...). Ostatak se smješta u šupe i iznamljene garaže, jer zaboga već će fantastično poslužiti kad se neka od curki bude kućila...

Ipak, jedna od najvećih strasti žena iz Maminog klana je sakupljanje raznoraznih kućnih i kuhinjskih pomagala na struju, te kvalitetnog posuđa, pribora za jelo, tanjura, čaša i uporabnih predmeta iz srodnih kategorija.

Npr, tamo negdje 60-ih i 70-ih su sve morale imati kućni aparatić za vakumiranje najlonskih vrećica, kućni stoj za faširanje mesa, onu stvar za rezanje salame i sireva ali manjih dimenzija nego oni u samoposlugama, bauhausovske džezve za espresso...
80-ih se obavezno moralo imati Iskrine telefone u verziji s brojčanikom i verziji s tipkama, one žute, crvene ili plave, s crnom slušalicom... Zatim famozni Cento Gradi za pranje i čišćenje kućnih površina na paru pod pritiskom, mali ručni usisivač za stol i namještaj, najmanje jednu supersvemoguću šivaću mašinu običnu i jednu oberlokericu (mada je od svih samo Tetica znala šiti. Dapače, ona je šivala svima – mlatila je lovu ko šnajderica na crno, i manje više sve najkompliciranije fensi vjenčanice u gradu su se šile u mojoj današnjoj spavaćoj a njenoj nekadašnjoj radnoj sobi). Naravno, moralo se imati i stroj za pletenje. Pa zatim toster na iskakanje i onaj kontaktni na preklop, ogromnu pretpotopnu mikrovalku, najveći sokovnik u susjedstvu, Gaggia aparat za espresso i cappuccino, kokičare, hot doggere, blendere raznih dimenzija i sve moguće kuhinjske spravice za rezanje, miješanje, sjeckanje, miksanje i maltretiranje prehrambenih namirnica...
90-ih su se samo još gore raspomamile, što je bilo pogodovano službenim dolaskom kapitalizma i invazijom Baba Zepteruša, Tupperwareovki i inih. A ulaskom u novi milenij su natjecateljsko-sakupljačke strasti za posjedovanjem što većeg broja što beskorisnijih kućanskih aparata kod žena iz Maminog klana doživjele totalni vrhunac...

Posebno u Tetičinom slučaju.
Koja je prije nekih 7-8 godina zbog zdravstvenog stanja skoro sasvim prestala izlaziti iz kvarta, ulice, zgrade... ali je zato otkrila Neckermannove kataloge i tv prodaju.
I tako natrpala stan još i posebnim tavama za palačinke (i creppe i pancake tipa), aparatićima za vafle, setovima noževa za rezanje, komadanje, brušenje, guljenje i klanje, sakupljačima vlage, stolnim zen-fontanicama...

Osim hrčkarenja s predmetima iz gore navedenih kategorija, za žene iz Maminog klana je karakteristično i to da se panično boje trećeg svjetskog rata, atomske bombe, tajfuna i monsuna, uragana, kataklizme, sudnjeg dana i 7 jahača Apokalipse.
Zbog čega u svojim domovima obično imaju bar nekoliko ladica sa zalihama medicinskog etanola, AC/DC-a, Rivanola, zavoja, flastera, antibiotika, analgetika, antipiretika, antihistaminika, antidepresiva, antibejbi pilula i što ja znam čega sve ne za pružanje prve, druge i posmrtne pripomoći. Hvala Svevišnjem što se još nitko nije sjetio ponuditi u slobodnoj prodaji male priručne kućne defibrilatore, sklopive kirurške stolove i obiteljske kitove za anesteziju te manje kirurške zahvate...

Ali svakako niti jedna žena iz Maminog klana nije propustila uvaliti u svoj dom barem jedan golemi “obični” frižider (zadnjih godina SVE imaju onaj dvokrilni, s ledomatom) i jednu manju ledenicu koja izgleda kao obični frižider pa može biti u kuhinji, kao i škrinju za duboko smrzavanje u špajzi.
Kupovanje mlijeka, ulja i mineralne na gajbe, brašna i šećera na desetke kila, mesa u količinama dovoljnima za tjedne potrebe javne kuhinje, sredstava ža čišćenje, higijenskih potrepština... Sve je to simptomatično za Žene iz Maminog klana.

Izgleda da sam jedino ja nekim čudom, unatoč genetskim predispozicijama i tradicionalnom odgoju, izbjegla nekako razviti tu karakternu osobinu.

Srećom, žene iz Maminog klana su nekako uvijek imale prostrane domove bogate prostorijama pogodnima za hrčkarenje...

A od svih gradskih žena iz Maminog klana, Tetica je po pitanju kvadrature nekako prošla najbolje.

Tetica živi u dvoetažnom stanu kvadrature debelo preko stotke. Nikome nije jasno koju je zapravo vezu morala potegnuti tamo negdje 74-e da dobije u prestižnoj novogradnji dvoetažni stan s tri spavaće, komfornom dnevnom sobom spojenom s golemom kuhinjom/blagovaonicom, dva kupatila i ostavetinom, a nije imala ni petoro ni četvoro, ni troje, čak ni dvoje djece. Jedno dijete i muž...
Mama, Teta i dio Rodbine su sumnjali na mog pokojnog Didu, visokopozicioniranog političara u to vrijeme. Ali ja ne vjerujem. Dovoljno sam dobro poznavala pokojnu Baku da mogu biti sigurna da bi mu se ona krvi napila da je samo pokušao... Znam koliko je zavidna bila na Tetičinom Stanu, do posljednjeg daha... Ja nekako sumnjam u Admiralušu, Tetičinu pokojnu kompićku kojoj je ova svaki mjesec mukte šila fensišmensi robicu za nju i njene kćerkice prema talijanskim i američkim časopisima, i s kojom je imala tamo negdje od 50-ih do sredine 90-ih mali biznis sa švercanim bundama. Naime, Admiraluša je imala sestru udanu u Rusiji, sestra ju je posjećivala skoro svaki mjesec, a Tetica je imala mušterije koje su voljele biti dobro odjevene, i tako... Nercić vamo, lija tamo, malo Ballantinesa i Marlbora, koji jugodinar pravom čovjeku na pravom mjestu... I eto prekomande za muža iz makedonske vukojebine u toplije krajeve, eto savršenog stana, eto i stipendije u inozemstvu za jedinu kćerkicu...

Jer osim hrčkarenja, jedna od najkarakterističnijih osobina žena iz Maminog klana je i ta da su sve obdarene vrlo poduzetnim mozgom. Kao i vještinom sklapanja korisnih veza i zgrtanja materijalnih bogatstava.
Međutim, izgleda da je, kao i hrčkarenje, i ta osobina mene preskočila...

Što je nebitno za ovu priču.

Ono što je bitno jest da je jutros ranom zorom jedna od polica u Tetičinom brlog... ovaj, Tetičinoj ostavi otkazala poslušnost.
Ona s kiselim paprikama, miješanom salatom, džemovima, postoljem za nekakvu profesionalnu megaheavy peglu na paru (skupa s peglom, naravno) i kućnim aparatićem za vakumiranje.
I da se sve to sručilo na policu koja je bila ispod nje...
Što je uzrokovalo rušenje stvari s još polica ispod ove.
Pri čemu su predmeti letjeli u svim smjerovima i usput rušili još neke stvari sa susjednih polica, odvalili ručicu na vratima ostavnog ormara, oštetili usisivač s vodenim filterom (onaj koji izgleda ko R2-D2 iz Star Warsa...), uzrokovali više manjih srčanih udara u cijeloj vertikali, i, naravno, totalnu štetu i kaos u ostavi...

A meni napokon pružili priliku da odvučem nekoliko kutija i crnih vreća krame ravno u kontejner.

I bogami se osjećam vrhunski zbog toga.
Uz svoju sobu i malo kupatilo na donjoj etaži koje samo ja koristim, napokon je još jedna prostorija u stanu astma-free. Nema više klaustrofobije, nema više padanja u duboki očaj dok razgrćem sokovnike, ho/re/ca ambalaže cikle, komplete alata i pakete nikad korištenih kuhinjskih krpi u potrazi za najobičnijom peglom vulgaris (ne nekom specijalnom koja npr. usput obavlja depilaciju bikini zone, plete ribarsku mrežu i uzgaja svilene bube dok glačam košulju...).

Osjećam se apsolutno zen i fengšuizirano.
Preplavljena sam poletom i inspiracijom.
Želim... Želim... Želim i trebam veliki declutter Tetičinog stana! Želim to više od bilo čega na svijetu! Potrebno mi je! Nasušno potrebno! Kao zrak, kao voda, kao burek iz Mate tijekom PMS-a ili malo maskare i rumenila prije izlaska iz kuće!!!

Poletna i inspirirana, otkrila sam što zapravo želim biti u životu.
O daaaaaaaaaa...
Ne želim više biti lokalna it girl.
Ne želim više niti vratiti svoju nekad uspješnu karijeru u marketingu.
Neću ni ovce, ni novce, niti zgodnog i uspješnog a popularnog partnera pofutranog novčanika s pozamašnim draguljem među nogama, svim zubima na broju (ili bar s titanijskim implantatima u vilici), te usto još i romantičnog kao Austin/Bronte hibrid Mr. Darcyja i Heatcliffa...
Ne!

Želim biti Martha Stewart!
Boginja i guru svake kućanice koja drži do sebe!
Želim biti Nigella Lawson!
Superseksi kuhinjska genijalka!
Želim...
Ajme, toliko ih ima da zapravo ne znam u ovome trenutku tko i što sve želim biti.
Ali želim...
Želim...
Želim...

Mah!
Zapravo samo želim unijeti malo reda i zraka u prostor koji je u ovome trenutku moj dom.
Potrebno mi je to.
A nekako imam osjećaj da je potrebno i mojoj trenutačnoj obitelji, ma koliko režali i gunđali protiv promjena...
Ali primjetila sam da se Tetici zapravo sviđa novi red i poredak u špajzi, kao i neki noviteti koje sam unijela u uobičajeni meni, što mi daje nadu i podstrek da ustrajem na tome.

Napokon, ja sam sada u stadiju promjena.
A promjene treba počinjati od malih stvari.
Uostalom, nije da ću propustiti nešto stvarno važno ako se par dana ne budem smucala po places to be, ne budem među people to see... Jer ionako je iz dana u dan oko mene uvijek sve isto.


26.12.2009. u 23:36 sati | 12 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Zli Duh Božića u liku i djelu Rodice Krave. I duhovni preporod. Po n-ti put. Ali ovaj put zapravo...

Nakon poprilično lijenog ali ugodnog vikenda u snijegu (ne, nisam krivo napisala. U, ne NA snijegu...), povratak u Split je došao kao slana voda na ozlijeđenu zanokticu!

Jer dok sam ja bužala štiklom (ok, nisam izdržala dugo u Uggsicama...) stope po snježnim nanosima i skakutala naokolo ko zeko (te završila mokra do koljena, s nosom koji slini do istih), u Splitu se nakon dugog izbivanja pojavila moja najgora noćna mora – Rodica Krava!

Ah. Uh. Joj.
Jednostavno ne znam odakle da počnem.

Rodica Krava je jedno od onih napornih opsesivnih stvorenja koje žena nikako ne može izbjeći. Ne samo zato jer je sveprisutna. Nego i zato jer je ko golemi gadni podivljali pitbull – kad ščepa žrtvu ne pušta dok je ne raskomada. A najviše od svega je beskrajno iritantna...

Pa zašto se onda uopće družim s njom?

Iskreno, ne znam. Rodica Krava je moj porok i moja loša navika. Znam da mi škodi psihičkoj ravnoteži i probavnom sustavu, ali ne mogu sebi pomoći. Rodica je. Odrasle smo manje – više skupa. Odgojene smo da se blisko družimo unutar obiteljskog klana. I unatoč tome što neko vrijeme provedeno s njom obavezno izaziva gastritis, jednostavno ne mogu izbjeći a da nekako ne provodim neko vrijeme s njom.

Vijest o povratku Rodice Krave dočekala me na zaslonu mobitela otprilike u isto vrijeme kad sam prešla BiH granicu, vratila osobnu u novčanik, utaknula slušalice iPoda u uši i na brzinu bacila pogled na ljubljeni novi telefončić prije nego se odam mojoj mračnoj strasti – slušanju tajne plačipič... plačljivaste playliste prepune BoysIIMen, Celine i Mariah.
I stvarno, ali stvarno mi je došlo totalno zlo.

Moja J je bila slabije sreće od mene – povratak Krave u Hrvatsku ju je zatekao potpuno nespremnu. Ono, samo se pojavila pred njenim vratima, s Tiffanyjevom vrećicom (ne, nisu bili dijamanti. J je, kao i ja, slaba na Tiffanyjeve srebrne ogrlice s privjescima. Kako je financijski uvijek puno bolje stajala od mene, a usput studirala i završila master u inozemstvu, tako je sebi mogla priuštiti lijepu malu kolekciju, dok sam ja u životu imala samo jedan model. Dva puta. Oba puta sam ogrlicu izgubila...) u jednoj i kolačima iz Francuza na Rivi u drugoj ruci, i to u 9 sati ujutro!!! Normalno da J nije mogla biti bijesna na nju kako već na Kravu treba biti bijesna, jer ipak se pojavila s Tiffanyjevom Elsa Peretti ogrlicom s akvamarinom... koju J već očajno dugo očajnički priželjkuje, i prokleto dobrim čokoladnim kolačem, i kako sad da je izbaci kroz prozor?

Inače, Krava se pojavila u vrlo neobičnoj kombinaciji.
Prije 6 godina Rodica Krava je upisala MBA negdje u Njemačkoj, i tamo upoznala nekakvog britanskog papka čiji je tata nekakva faca a mama hrvatica, pa se na brzinu udala i zbrisala s njim za UK. I sad tamo ne radi manje-više ništa pametno u životu, osim što zlostavlja svog jadnog anemičnog supruga. Koji je, vjerujem, bio zapravo skroz simpatična osoba dok nije upoznao aždaju. I koji je u međuvremenu spas iz naporne bračne zajednice potražio u naganjanju karijere u određenoj poslovnoj banci i vikendima na selu s braćom, roditeljima i psima, jer je to jedino mjesto na planeti na kojem njegova ženica odbija provoditi vrijeme i jedini ljudi koje ona ne podnosi više nego što oni mogu podnijeti nju.

E, sad... Dok sam ja očajavala zbog niza nesretnih okolnosti koje su se zaredale u mom životu posljednjih mjeseci i pritom zaboravila na neke ljude na koje nisam smjela zaboraviti, čudne su se stvari događale na suprotnoj strani Jadranskog mora, i neki od zaboravljenih ženskih ljudi su se spojili u vrlo neobičnim kombinacijama.
Jedna od tih zaboravljenih ženskih ljudi, moja monumentalna australska rodica Jen, je ponovo završila u Italiji, kod moje talijanske superfrendice Simo, koja je u međuvremenu postala i njena talijanska superfrendica Simo... A Simo je postala i superfrendica s J, jer sam ih spojila još ovo proljeće kad je J tražila smještaj u gradu u kojem je stažirala u sklopu svog mastera...
I tako je J boravila u Italiji ovu jesen u vrijeme kad je Jen opet svratila do Simo, pa su se tako upoznale i skompale. Nisu se poznavale ranije, jer Jen je moja rodica s mamine a J s tatine strane. A nekako ih nisam uspjevala potrefiti zajedno u Zagrebu, i tako...
Kako je u međuvremenu Krava boravila na istom mjestu, i inzistirala na druženju s J, tako je J upoznala Kravu i Jen, pa je Jen na kraju završila kao gost na par mjeseci kod Krave u Glasgowu. A sad je došla s njom u Split, u kratku blagdansku posjetu rodbini...
A smjestila se kod ni manje ni više nego Rodice Krave!!!

Nevjerovatno!
I nepodnošljivo!!!

Jer ako se želim viđati s jednim od meni najdražih a genetski povezanih stvorenja na svijetu, koje je također jedno od rijetkih stvorenja koje me u ovome trenutku... ispravljam, koje bi me u ovom trenutku moglo izvući iz kaljuže ljigavih emocija i razvedriti mi mračne dane, moram pristati na druženje s jednom od najgorih emocionalnih vampirica i trollova na planeti!!!

Koja je, usput, i meni donijela dar!
Ali ne tako lijep kao onaj za J. O neeeeee...
Jer ja sam sada siromašna rođakinja, ona koja nema barem mamu poduzetnicu i šminkerski stan u centru, ako već nema odgovarajućeg muškarca da je uzdržava, održava i čini pristojnom ženom.
Ja sam od Krave dobila sivi kašmirski Pringle šal i Wellingtonke.
Što uopće ne bi bilo tako loše da se ne radi o šalu koji sam prošle i pretprošle zime viđala na rodici Kravi. O, da – lijepo ga je upakirala, i odlično je održavan, ali to je ipak taj šal, vidi se na njemu da nije baš najnoviji (you can’t fool a cashemere fool, ne-ne, tako blesava ipak nisam...), a zaboga nema ni kutiju ni etiketu... I mada se ipak radi o Pringle of Scotland pletivu, bože moj, ipak me nimalo nije obradovao. Niti se namjeravam potruditi uopće stavljati taj glupi šal oko vrata. Ok, bar ne dok je Krava u Splitu.
I ne bi uopće bilo loše da moje nove Wellies nisu glupe crvene Hunterice kakve već imam. Broj prevelike! Za koje bih se mogla zakleti da ih je kupila sebi, bez isprobavanja, i onda skužila da ne može svoj uberdebeli list kojim ju je majka Priroda nagrdila (pa ne zovemo je uzalud Krava! Kad je građena ko govedo! Mada ona voli reći da je građena kao Fergie... ali ne Fergie iz Black Eyed Peas, nego bivša nevista od Kraljice. I tu nikakve dijete i čudesne vježbe za istezanje mišića ne pomažu) nabiti u čizmu...
Uostalom, mogla je pitat Jen da je htjela – moje crvene Wellies mi je Jen kupila i poslala prije par mjeseci, po Kravinoj sestri kad se ova vraćala iz posjete familiji.
Ali Krava ionako zna da ja znam da ona zna da nisam baš toliko blesava, i da ću skužit da mi je poklonila rabljene stvari. Kao i to da će mi odmah bit jasno što mi je namjeravala poručiti time.

A poručila mi je da sam sada službeno no good enough za nju i njene dragocjene britanske funte.
Ma daaaaaaaaaaaaj...

A opet, ma koliko je pokušavala škartati, ipak je završilo na tome da se s njom viđam na dnevnoj bazi. I da se nakon kavica i razgovorčića nikako ne osjećam dobro.

Nekako me uvijek uspije izbaciti iz takta svojim bezazleno upakiranim komentarima okrutno usmjerenima na moju težinu, izgled, kosu, ten, odjeću, frizuru, karijeru tj. nedostatak iste, bračni status tj. nedostatak istog, a odnedavno i imovinsko stanje.
Nakon čega se pretvaram u najbijedniju hrpu očaja, a samopouzdanje nestane bestraga...

Ah, da – Rodica Krava me toliko baca u očaj zadnjih dana, da sam potpuno zaboravila na najvažnije...
Naime, u ponedjeljak sam dala otkaz.
Sjela sam sa Šarmantnim Gadom u četiri oka, i objasnila mu kako ovo nije dobro ni za mene ni za njega.
Iskreno, u ovome trenutku najmanje od svega me briga koliko je to dobro za njega.
Najvažnije mi je da sam napravila nešto dobro za sebe.

Njemu ionako ne mogu pomoći.
Njegovi problemi nisu i ne smiju postati moji problemi. A njegov najveći problem je što nije sposoban za ljubav. Pri čemu ne mislim samo na ljubav kao... jelte, ljubav.
Jer on ne voli i ne može voljeti nikoga. Najmanje sebe. Za njega je život potraga za adrenalinom, uzbuđenjima, osvajanjima, postignućima na bilo kojem polju, planu i obliku. I opsesivno sakupljanje trofeja. A ljudi koje vezuje uz sebe tek igračke. I prijatelji, i obitelj, i žene...
A ja odbijam biti bilo čija igračka. Čak i svoja vlastita.

Ali naravno da mu nisam baš to tako rekla...
Zapravo, samo sam dala otkaz.
Prave razloge sam zadržala za sebe.
Još uvijek nisam spremna potpuno prekinuti svaki odnos s njim. Odluka u meni je poprilično zrela, ali ne dovoljno.
A i želim otići polako.
Zapravo, radoznala sam... Ali moja radoznalost nema ovoga puta nikakve veze s njim. Nego isključivo sa mnom.

I tako, tu sam gdje jesam do kraja mjeseca.
S početkom 2010. godine i ja počinjem iznova.

I iskreno, užasno se bojim.
Jer dati otkaz u trenutku kad je stanje u državi iz dana u dan sve gore, kad nemam nikakav posao u sigurnoj (ma, uopće u nikakvoj) rezervi, kad moja egzistencija ovisi o milostinji rodbine i prijatelja, definitivno znači krenuti u najveću, najsmjeliju i najuzbudljiviju avanturu života.

A avantura života donosi gomilu stvarno opakih izazova.

Ne ovisiti o muškarcima, ma kako se zapravo bojala biti sama.
Jer ja sam cijeli život bila jedno od onih stvorenja koje je obavezno moralo imati nekakvog dečka, nekakvog partnera, i to takvog čije bi mi imovinsko stanje ili društveni položaj podizali status u očima ljudi oko mene i – najviše – očima moje krvoločne obitelji.
I da, ne prihvaćati da se La Famiglia ili “prijatelji” prema meni odnose kao da sam kužna samo zato jer još uvijek imam isto prezime, prazan prstenjak i trbuh bez strija, i sve to bez Audija kojeg mi je muž kupio na firmu bez pdv-a...

Ne ovisiti o mišljenju obitelji.
Ok, crna sam ovca uvijek bila, crna ovca sam i dalje bez obzira koliko se trudila slomiti samu sebe i igrati po pravilima klana, i crna ovca ću bit i ubuduće, ma koliko se trudila raditi na sebi da bih zadovoljila njihove uvjete. Jer time nikome ne činim dobro. Samo sam beskrajno nesretna. I ja, i Mama, i La Famiglia. Ne tražim da me vole. Bojim se da nitko od njih, osim Tate (a i on je godinama emotivno zlostavljan), nije sposoban voljeti. Ali tražim da me private takvu kakva jesam. Ako ne mogu – e, to više nije moj problem. Uvijek ih mogu voljeti nesretno i platonski, ali s razumne distance.

Ne ovisiti o mišljenju gomile marginalnih ljudi kojima sam okružena.
I ne, nisu mi prijatelji svi kojima dopuštam da me nazivaju prijateljicom.
Riješiti se emotivnih vampira, ugnjetavača/ugnjetavačica, daveža, kvaziekipe i ostalih društvenih trofeja s kojima održavam odnose koji me zapravo žuljaju, samo zato da bih zadržala nekakvi krhki i proforma a zapravo nepostojeći status u nekakvim krugovima koji su toliko falši da... Da mi se zapravo povraća od svega.

Naučiti biti sama, u svakom pogledu.
Moći provesti neko vrijeme sama sa sobom, bez da očajavam od pomisli da se negdje svi ludo zabavljaju, da život prolazi dok sam ja doma i da ću propustiti nešto krucijalno i sudbinski ako se ne pojavim na pravom mjestu u pravo vrijeme, ako se ne okružim pravim ljudima i bla... Uostalom, sam pojam pravog mjesta, kao i definicija pravih ljudi, je nešto vrlo relativno...

I, napokon, raščistiti sama sa sobom što zapravo želim raditi u životu.
Da, što me zaista veseli. Što je moj pravi poziv.
Studij i master sam odabrala da bih prkosila ili zadovoljila obitelj. Poslove sam birala po tome koliko su fensišmensi u određenom trenutku i koliko su društveno in, te koliko mi novaca, povlastica i bonusa mogu donijeti u životu.
Sve što sam radila, radila sam na ovaj ili onaj način zbog drugih.
I nikad nisam bila zaista sretna.
Sada želim raditi nešto za sebe i zbog sebe.
I stvoriti nešto za sebe. I za druge.
Ok, nikada nisam razmišljala o tome da promijenim svijet, niti me to zapravo zanima. Ali nikada nisam ni razmišljala o nekom drugom svijetu van ovog mog malog, skučenog, ograničenog i sebičnog svijeta...
I ne, ne želim biti bolja osoba. Želim prvo postati osoba, tj. shvatiti kakva sam osoba, da bih mogla znati treba li me uopće poboljšavati.

Ne biti ono što se od mene očekuje, jer to mi ionako nikada nije polazilo za rukom.

I, najviše od svega, prestati bježati.
Odoljeti porivu da opet, još jednom, pobjegnem od svega što me tišti i guši.
Od problema, od ljudi, od loših emocija, besparice, obitelji, neprijateljske sredine...
Jer ma gdjegod ja pobjegla, u drugi grad, drugu državu, drugu galaksiju, drugu dimenziju... Moji problem nekako svugdje idu za mnom. A ako me već ne slijede, onda me dočekaju na istom mjestu odakle sam krenula. I tako do u nedogled.
Ali ovaj put bez psihoterapije, bez self-help knjiga, bez papilova ezoterije i čudnovatih gurua.
A nisam baš sigurna da će mi poći od ruke.
Zapravo, užasnuta sam.

Srećom, odgodila sam početak preobrazbe za par tjedana. Taman kad se otrijeznim od planiranih sezonskih tuluma.
Jer ko je vidio krenuti s duhovnom obnovom u vrijeme kad je duh pomućen alkoholom, i kad su se svi dragi ljudi vratili doma da proslave izlazak iz loše 2009. i ulazak u još beznadniju 2010-u...


23.12.2009. u 21:47 sati | 19 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Depresivni post žene zametene snijegom

Ove godine me nekako preskočilo blagdansko raspoloženje.
Ne diraju me slabo ili uopće neokićeni izlozi, traljava atmosfera u gradu, gužve pred malom FINA-om na Prokurativama (gdje skoro svaki dan svratim obaviti uplate i ostale stvari koje se kolegici ne daju obavljati jer ne voli po šugavom vremenu izlaziti iz ureda, a meni su taman usput kad idem na pauzu u svojim lijepim crvenim Huntericama. I osjećam se grozno dok me zaštitar pušta kao pravnu osobu u toplu poslovnicu, a kolona promrzlih i od kiše mokrih gladnih umirovljenika ostaje visiti pred vratima da bi predigla Kerumovu božićnicu)...

Ne raduju me čak ni obilna sniženja. Na kojima ima pregršt povoljnih čizama broj 39 i odjeće moje veličine... Naime, moje stopalo je upravo one veličine koje su i stopala većine žena koje kupuju cipele koje i ja želim imati (prokleti 39/40), tako da moje veličine nestane i prije rasprodaja. A o odjeći broj 44 (hlače i suknje) i 40 (majce, puloveri, bluze...) da i ne govorim. Moram ih grabiti čim stignu na police. Jer dobri komadi te veličine ne dočekaju rasprodaju.
Moja AA ima sasvim dobro objašnjenje za tu pojavu: žene koje rade i imaju novaca za određenu odjeću obično satima sjede na poslu, voze se autom, nemaju vremena za redovno vježbanje i na pauzama se hrane smećem, pa zato imaju široko dupe. E, one kupuju odjeću odmah kad dođe na police, jer im ta odjeća treba, i ne razbijaju previše glavu cijenama. Dok studentice, besposličarke i domaćice/mlade majke obično imaju vremena za jurcanje naokolo, vježbanje i dijete, ili uopće nemaju vremena i mira i stalno su negdje u pokretru (pogotovo mame sa sitnom dječicom), njihovi guzovi su veličine graška a struk širine grisine, i one mogu si priuštiti čekanje da krpe padnu na 30% prvotne cijene. One kupuju na rasprodajama.
A tu je i ona posebna kategorija žena kao što je moja I, od koje ne bježe samo muškarci glavom bez obzira. Nego i celulit, i masne nakupine u svim mogućim verzijama i oblicima. Proklete džepne Venerice sa svim oblinama na mjestu, ali u mikroskopskim dimenzijama. Kraljice savršene konfekcijske veličine 34/36, sa sitnim nožicama 37/38. One koje mogu najsavršenije traperice naći u dječjem Dieselu i platiti ih jedva 500 kuna po punoj cijeni. Kojima ne znači ništa to što zlatne visoke Nike tenisice u cijelom Splitu već dva mjeseca ne možeš naći u veličini za odrasle ni da ti život ovisi o tome. Jer su već odavno kupile preslatke visoke retro bijele Pume a' la Nataša Bebić (one sa uberdražesnim sitnim zvjezdicama u fluorescentnim bojama) na dječjem odjelu, i još upotpunile kombinaciju superkul plišanom roza trenerkom, i sve to u pola cijene koliko koštaju iste stvari za nas odrasle krmače! Prokletnice koje mogu minjake i tajce kupovati u Zerododici Benettonu!!! Gaaaaaaaaaaaah!
Takve ženice u Karlinom outletu kupe prošlosezonske Fabi zlatne sandale s remenčićima i kristalićima za 300-400 kuna, jer su zadnje i još u veličini 36...
Dok se ja pokušavam bezuspješno ugurati u zadnje Abercrombieve hlače od trenerke u veličini L i pitam se jesam li možda nekako slučajno upala u nekakav paralelni svemir u kojem je sve isto osim što je konfekcijski broj XS u njemu slučajno zamijenjen onim XL... na svim odjevnim artiklima!!!

Ali zapravo moram priznati da mi ovakvo stanje nimalo ne smeta.
Dapače, ovo je najopušteniji prosinac u, mislim, posljednjih 20-ak godina mog života...
Ne obilazim dućane. Ne kupujem manijački darove za sebe, sebe, sebe, pa još malo za mene, i onda za rodbinu i prijatelje. Ionako sam se s najbližom ekipom dogovorila da ove godine darova nema. I odmah nam je nekako lakše...
Ništa ne očekujem. I ništa ne pripremam.
A da ne spominjem kakvo su olakšanje ovi blagdani donijeli i obiteljskom budžetu i općenito liniji...
Inače već početkom mjeseca počinjem s manijakalnim pečenjem kolača i pripremanjem raznoraznih maštovitih obroka, a počinju i svi drugi ljudi oko mene. Pa se onda stalno nešto jede, kruži po susjedstvu s tanjurima kolača, izmjenjuje recepte, reže, sjecka, mijesi, kuha, peče, prelijeva, maže, dekorira...
Ove godine nema toga. Ono, nema. Ma kakvi.
Em smo ušparali na orasima i margarinu, em smo ušparali na struji, em nema nepredviđenih troškova za Gastale i laksative... A i ne buše se nove rupice na remenju.

Ok, nije baš da nemam apsolutno ništa fino za jelo doma. Jučer sam dobila neočekivani dar od Šarmantnog Gada – napokon se dokopao Splita, ali nismo išli za Zagreb (opet!!!). Zbog stanja na cestama. Pa sam ja bila malo tužna jer sam se nadala vidjeti malo moje cure i psa. I on je bio malo tužan, jer se nadao malo zapiti s (još jednim) kumom.
Bila sam baš tako očito i upadljivo tužna, da se navečer pojavio na parkiralištu s utješnim darom. Golemom zlatnom vrećicom. Punom – ajme meni – njegovih ruku djela!!!
Par boca vina iz NJEGOVOG obiteljskog vinograda, uredno vakumiranim narezanim pršutom kojeg je ON sušio i friškim domaćim kobasicama koje je ON radio (ok, neću uopće razmišljati o tome kako je oduševljeno htio pričati o tome kako je ON klao prasca... uh!), bocom rakije koju je ON pekao... I jnekakvim prokleto dobrim sirom kojeg doduše nije radio on, ali svejedno...
Jednostavno se pojavio, natovario me spizom, dao pusu u obraz i otperjao na mali balun s ekipom, a ja sam ostala malo onako... hm, ne znam...

Ne znam što bih mislila o TAKVOM daru.
Možda ima nekakvu grižnju savjesti, ili osjeća obavezu da me nahrani u ovim kriznim vremenima? Možda se malo i uznemirio zbog promjena na mom tijelu u posljednjih mjesec dana ili mu više nisam privlačna? Jer primjetio je da sam se ozbiljno stanjila u struku. Pa me već par puta zabrinuto upitao hoće li mi se smanjiti i cice, i koliko ja to uopće namjeravam izgubiti u dupetu...
Na moju veliku žalost, a vjerovatno na njegovu radost, moji pršuti su ipak komad mišića, a cice uvijek ostaju iste – debljala se ja ili mršavila.

AA ima sličnih problema – njen nekovrsni dečko (viđa se dotičnim gospodinom, na njenu sreću slobodnim) je strastveni lovac. Umjesto s njom, većinu vikenda provodi na čeki, i redovno je uveseljava raznoraznom divljači. S kojom ona nema pojma što bi, jer baš i nije neki mesojed. Dok on itekako zna što bi da ona napravi s tim. Samo što njoj spremanje divljači nikako ne ide od ruke.

Vjerovatno je ova kriza u muškarcima probudila nekakve primarne mužjačke nagone, koji ih tjeraju da ženke opskrbljuju mesom i mesnim prerađevinama. A to nije dobro. Nešto je čudno u zraku, i bojim se da će sukladno promjenama kod mužjaka moj idući potez biti presađivanje božićne pšenice u pitare na balkonu, ili sakupljanje bobica po gradskim nasadima i ukuhavanje marmelade...

Iskreno, ovaj me prosinac totalno izdeprimirao. ne osjećam se dobro u Splitu.

Zato sam ovaj vikend zbrisala do frendova u BiH.
I upravo u ovome trenutku mislim kako je to bio apsolutno krivi potez.
Zametena sam! Snijegom! Ogromnim količinama superledenog snijega... Unatoč grilonkama, tajcama, jednim običnim soknama i termo čarapama povrh njih, i dobrim starim Uggsicama, osjećam se ko sudionik marša na Igmanu. Hladno mi je. i baš me briga što izgledam ko prokleti medvjed s 10-ak potkošulja, majca i muških debelih džempera na sebi. Unatoč grijanju u svim mogućim zatvorenim prostorima, meni je prokleto studeno!!!

Iskreno, jedva čekam nedjelju i povratak u dosadni Split.


19.12.2009. u 16:44 sati | 19 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Nije dobro?

Nije dobro.
Njega ovih dana nema u Splitu.
Ja sam mu se morala pridružiti u Zagrebu danas, ali zbog nereda na cestama niti je on dospio s juga doći do Splita po mene, niti sam ja htjela riskirati zastoj u koloni i druženje s kamiondžijama ispred Sv. Roka.

Savršena prilika da sjednem malo sama sa sobom i dobro razmislim što želim u životu.

I promislim malo o sebi i svojim vezama.
Jer sasvim je očito da imam ozbiljan problem. A da pritom uopće nemam nikakvu vezu.

Nedjelju sam provela na opuštajućoj kavici s jednim od kandidata s kojima sam dejtala do trenutka kad sam izgubila glavu za Šarmantnim Gadom.
Onim stabilnim, pouzdanim, vrlo zaposlenim i poduzetnim dečkom koji mi je bio i ugodan i privlačan i miran i dosadan…
I uspjela opuštajuću podnevnu kavicu pretvoriti u cjelodnevni druženje po mom guštu.

Zašto, o zašto se u mom životu stalno pojavljuju takvi nekakvi uredni, pouzdani, pa čak usto i situirani muškarci. I još žele mene ovakvu u svom životu. Takvu jednu… tako maničnu, bipolarnu, nesređenu, zbunjenu i općenito nepouzdanu ženu koja uporno odbija odrasti.
A ja ih onda nogiram zbog nekakvog kretena koji lijepo priča i kupuje darove, koji je nepredvidljiv, izazovan, nedostupan, usput još obavezno i lažljiv, šarmantan i zavodljiv do gadljivosti… I očito još nezreliji od mene?

Dečko, ovaj pouzdani, zapravo uopće nije loš.
Zna bit poprilično zabavan. Ok, ispao je zabavan jer sam ga uspjela natjerati da se napije ko konj u 11 sati prijepodne. Pa smo se vozali po splitskom zaleđu uz Iron Maiden kao zvučnu pozadinu.
Onda me još vodio i kod sebe u firmu i pričao o poslu kojim se njegova obitelj bavi. I uopće nije bilo dosadno, dapače. Mislim da mi se sviđa ono što radi.
I mislim da je predivno kad netko s toliko strasti priča o svom poslu.

Ok, i Šarmantni Gad obožava svoj posao. Ali na sasvim drugi način.
Šarmantni Gad obožava status koji mu pruža njegov posao. Uživa u kontaktima i pal-pal odnosima s glavonjama, u materijalnoj koristi koju ima od svog posla, u adrenalinu i stresu… U mrcini od službenog vozila koje je jedino takvo u gradu (i činjenici da sad uzima noviji, bješnji model). U gomili gluposti koje idu uz njegov posao, koje hrane njegovu taštinu, i zapravo čine da on taj svoj posao obavlja tako dobro.

Za razliku od njega, Dečko ne šljivi previše materijalne stvari.
Doduše, odrastao je u blagostanju kao obrtničko-poduzetničko dijete još u onom starom sistemu, ali ne razbacuje se niti ga je briga. Voli udobnost, ali ne i preplaćenu. I nije mu stalo do toga da se druži s raznoraznim Kerumima i sličnom ekipom, da voza neku zvijer koja mjesečno troši benzina u iznosu prosječne blagajničke plaće, ili ima bolji sat od najboljeg Sanaderovog.
Dečko ne pokušava šarmirati ljude koji mu ne znače nešto u životu.
Dečko izlazi na prosječna mjesta na koja izlazi ekipa naših godina.
Dečko ne stanuje u previše nepotrebnih kvadrata (mada je lokaciju dobro izabrao... Što ću, ja sam lokacijski snob...).
Dečko, doduše, ima i jednu sasvim malu i dražesnu obavezu i grešku iz prošlosti, ali meni to ne smeta. Dapače. Dečko je second hand, ali na onaj dražesni vintage način...

Ali… mada se nešto promijenilo, i mada mi je postao malo zanimljiviji, opet se ne osjećam 100% ugodno u njegovom društvu.

Jer znam da sam ga u nedjelju nazvala da odemo na tu kavu samo zato jer sam se cijeli tjedan osjećala šugavo zbog Šarmantnog Gada, i jednostavno sam htjela ubiti vrijeme s nekim čije bi društvo laskalo mojoj taštini. Da me frendovi Šarmantnog Gada vide u pravo vrijeme i na pravom mjestu s jednim od trenutačno poželjnih gradskih raspoloživih materijala. I što sam pristala i da jučer odemo na nekakvu večeru samo zato jer ne želim večer provesti doma za kompjuterom, ili na nekom od ispraznih druženja uz vino s curama koje melju o trivijalnim glupostima dok se ja trudim da ne zacmizdrim, a ne mogu guknut što me mori jer ne smijem u opticaj pustiti priču o romansi iz Pakla s oženjenim šefom…
Jednostavnije rečeno, odlučila sam jednim udarcem ubit dvije muhe: pojavljivat se s potencijalnim kandidatom na javnim mjestima na kojima ćemo bit primjećeni od njegovih momaka i tako izazvat reakciju kod Oženjenog Gada, i istovremeno malo klin klinom izbijati (ne nužno doslovno…).
Što je, naravno, ljekovita taktika koja je uvijek do sad palila…
Međutim, čini mi se da ovaj put osjećam grižnju savjesti…
Što je loše.
Vrlo atipično za mene.

Mislim, odakle mi sad odjednom, nakon 32 godine poprilično sebeljubivog i neispravnog života, takav osjećaj za moral i ispravno?
Da li je moguće da se ljudi zapravo promijene u tako poznim i ocvalim godinama?
Nešto kao Ebenezer Scrooge?
Jeli to možda zbog duha recesijskog Božića i opće atmosfere vraćanja pravim vrijednostima (u nedostatku sredstava za shopping)?

I što li će, zaboga, onda bit slijedeći korak?
Hoću li otkriti da zapravo imam savjest? Hoće li me ta savjest jako gristi? Hoće li mi to izazvati nekakvu neugodu? Hoću li zbog toga opet početi jesti?
Možda ću osjetit potrebu da nakon… hm… (mislim, ali nisam sigurna) 9 godina napokon opet odem na ispovijed?
Hoću li ovaj put na ispovijedi prvi put u životu ispovijediti stvarno sve? Bez da išta slažem ili prešutim? Ono, hoću li stvarno ispričati sve, ili ću opet smuljat nešto kako sam slagala nekakvu sitnicu obitelji, ogovarala kolegicu na poslu i samo dva puta zgriješila bludno, ali s dugogodišnjim dečkom za kojeg sam zapravo zaručena pa to i nije neki grijeh, i zbrisati na porciju trača s par Zdravomarija na koje ću zaboravit čim prijeđem prag Gospe od Cukara i osjetim miris sumpora s Rive u zraku?

Mada me u ovome trenutku više brine kako ću sutra, ako ne odem za Zagreb, preživjeti još jedan dugi dosadni dan na poslu…
Bez Darcyjevskih pogledića Šarmantnog Gada, bez njegovog sočnog dupeta u trapericama naslonjenog na rub mog stola, bez urlanja kroz vrata da mu nazovem nekoga i spojim mu poziv, bez kreštavih poziva njegove zakonite koja po stoti put pita da li joj je muž u uredu jer na mobitel nedostupan, bez ne znam ni ja sama više čega…

Prekopala sam mu sve mailove i nisam našla ništa zanimljivo.
Prekopala sam mu sve ladice i police, ni tu nisam našla ništa zanimljivo osim polupotrošene boce hot lubrikanta kojoj je prošao rok trajanja i neraspakiranog para crnih muških čarapa. I male kutije Bajadere, koja me danas par sati dovodila u iskušenje da je otvorim i smažem.
Pijem po cca 10-ak kava.
Ispunjavam nekakve putne i radne naloge, čitam talijanski Vogue od kolovoza koji je kolegica ukrala kod krojačice, otkrila sam i da ima bookmarkiranu Iskricu (Gad. Ne kolegica) i odredala abecedu da nađem korisnička imena s kojima se logirao. I našla ih, tri komada. Na žalost, Google Chrome nije zapamtio zaporku…

Osjećam se bezveze.
Totalno ne kužim.
Zapravo, uopće mi više nije nužno da otkrijem u što sam se ovo uvalila.
Više mi nije važno.
Postalo je naporno.

Strašno mi fali moj B u ovakvim trenucima. Užasno, sebično mi fali. Da je živ, iskoristila bih priliku ovih dana da produljene pauze (kojom se svi koriste u odsustvu šefa) potrošim na lamentiranje i analiziranje situacije s njim. B je uvijek znao dati pravi savjet i prisiliti me da ga se i pridržavam.

Ali baš me briga.

Jer otkako sam pretumplala prošlotjednu krizu i postala sva tako hebeno cool, te pažnju malo posvetila i jednom kvalitetnom a zanemarenom kandidatu, Šarmantni gad je okrenuo ploču. Kao da je nanjušio da sam ga pustila da otklizi…
Vrlo je pažljiv, redovan u telefonskom i sms provjeravanju mog zdravlja i općeg duhovnog stanja, pun nježnih riječi (bez glupih obećanja i razmetanja praznim ljubavnim izjavama), I obavezno navečer potroši bar 45 minuta na intimne razgovore… Onako ozbiljne, o poslu, problemima, svađi s kumom, getribama i felgama, malonogometnim rezultatima, vremenu, debeloj jakni koju nije ponio i slično.

I što ja sad da mislim o svemu?

Još sam ljuta. Ali mi fali.
Nisam sigurna da li jedva čekam sutrašnji susret, ili se bojim.
Za svaki slučaj, njemu sam rezervirala sobu u Panorami a sebe smjestila kod Najbolje. Zvučao je stvarno tužno i razočarano kad sam mu to saopćila. I izbiflao priču o tome kako zna da je bio gad u zadnje vrijeme i kako se osjeća grozno jer nema pojma koji mu je vrag bio. I onda sam ja bila vrlo cool i puna oprosta ali rezervirana.
I ok, priznajem, nekako se bojim da ću na kraju i ja završit u Panorami a ne na Vrbanima, ali ovaj put stvarno moram biti ono što inače nikad nisam i što mi ne polazi za rukom – dosljedna. Što će bit jako teško (pitam se djeluje li brom jednako i na žene, i ima li se toga negdje nabavit legalno?…).
Skoro pa da mi dođe da bacim neki urok tako da sutra na cestama bude totalni kaos…

Nije dobro.
Ali bar sam se opet nekako scoolirala i držim, ako ništa drugo, samu sebe pod kakvom-takvom kontrolom…


16.12.2009. u 20:31 sati | 12 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Žena na rubu živčanog sloma

Cijela ova priča s Šarmantnim Gadom totalno loše djeluje na mene!!!
Primjetila sam da sam se od jedne poprilično vesele i pozitivne plavuše pretvorila u konstantno živčano stvorenje.
Stanje u kojem se nalazim posljednjih tjedana… Hm, ne znam kako bih to uopće opisala. Možda da sam stalno bijesna? Ili bi točnije bilo da sam ljuta od trenutka kad se probudim, pa sve dok ne uspijem zaspati izmrcvarena mislima o tome kako je današnja komunikacija/nekomunikacija među nama bila posljednja u mom životu i kako ga više nikada ne želim/sad i odmah najviše na svijetu želim ni čuti ni vidjeti/odmah čuti i vidjeti?
Nisam baš sasvim sigurna mrzim li ga iz dna duše ili obožavam do ludila.
Znam samo da ne mogu više sjediti u istom uredu s njim, raditi s njim, imati bilo kakve veze s njim…
I da bi isti čas dušu vragu prodala samo da bar jednom, eto, samo bar jednom ispoštuje dogovor i javi se ili pojavi na dogovorenom mjestu na vrijeme!

Na radnom mjestu smo službeni.
I pristojni.
I totalno nevini.
Zato jer sam ja većinu vremena BIJESNA na njega.
I jer on zna da je opet nešto za***o.
I onda mi onako u prolazu kroz vrata dobaci onaj svoj pokajničko-šarmantni “znam da sam kriv i ubij me ali to je jače od mene i bla” topli pogledić , i još ga začini osmjehom pred kojim bi Hugh Grant umro od srama, i ja mu u sebi nekako odlučim sve oprostit do daljnjega…
Ono, kao, još ću malo trpit svo to maslanje jer je tako neodoljiv. I jer je seks s njim tako veličanstven.

I onda mi opet pošalje poruku da rezerviram vrijeme od-do za njega, i još mi nabaja gomilu divnih planova koje ima sa mnom. Pa se ja ljutim i otpišem mu da je kreten nad kretenima i da imam druge planove.
Onda on pita kakve, pa ja lažem da imam dogovor s nekim prijateljem, na što on pobijesni i ispituje koji je to prijatelj, pa opet ne želim reći (jer lažem, naravno). I onda moli da će ovaj put bit točan, da će crknut ko pas od tuge, jada, želje i čežnje, i neka mu to ne radim, i da će za pola sata bit na mom parkingu…
Naravno, javi se za 45 minuta. Da dolazi za 15.
Pojavi se nakon 20.
Ja ne želim sići.
Svađamo se.
Isključujem mobitel.
Ili se javi tek za sat, sat i pol vremena, pa mu kažem da mi je žao jer da već imam dogovor.
I da sam upravo izašla, tako da mi ne znači puno to što je on upravo došao ispred moje zgrade. Dok u stvarnosti sjedim doma i tražim neki komad posuđa kojim mi neće bit žao tresnuti o pod.

Mrzim ga! Bože, kako ga mrzim jer mi to radim!

A onda mi priredi vikend iz snova.
I onda totalno zaboravim koliko ga mrzim…

Stalno mi nekog vraga laže i mulja. I uvijek kasni jer mu je neko završio u bolnici, jer mu je riknulo auto, jer je cijelo popodne povraćao (ma baš! I onda nakon cijelog popodneva povraćanja sutra hladnokrvno smaže duple ćevape s ekstra lukom i cijelom Podravkinom godišnjom zalihom ajvara???).
Naravno, ja mu svaki put kažem da znam da laže, i da ne kužim kojeg vraga misli postić tim maslanjem kad mu tako loše ide. Napokon, u svojoj kratkoj prosvjetnoj karijeri sam imala učenika petog razreda osnovne škole koji su mogli izmisliti priču koja bi kod nekog malo manje iskusnog držala vodu više od bilo koje njegove umotvorine!!!

Jedino pozitivno u svemu ovome je to što sam konstantno toliko bijesna i živčana, ili blažena i zadovoljna, da sam skoro potpuno zaboravila jesti.
Jutros sam izašla na pauzu s frendicom koja radi relativno blizu, a koja me nije vidjela četiri tjedna, i koja me upitala jesam li na nekoj posebnoj dijeti. Jer da joj se čini da sam nekako mršavija…
I stvarno, skužila sam da već tjednima ujutro samo trgnem kavu, da zapravo živim isključivo na golemim količinama kave i kutiji cigareta dnevno, da ubacim usput u kljun neku bananu ili mandarinu ili keks tek kad mi se ruke počnu tresti od gladi, da na večerama i ručkovima s njim pretežno samo brljavim po tanjuru…
B-ove tamne Replay traperice koje često nosim na posao (jer su jedini neupadljivi, neobrađeni, klasični komad jeansa u mojoj garderobi koji može proći pod business casual), i koje su mi prije tri tjedna uzrokovale zastoj cirkulacije u dupetu i bedrima, sada mi padaju niz kukove i pokrivaju svih 12 cm pete na čizmama.
A ponovo mogu obući i neke prošlogodišnje pletene haljine, u kojima više ne izgledam ko Barbara Kolar u prošloj sezoni Plesa sa Zvijezdama. Nego sasvim pristojno.

Pa ipak, to me ne veseli baš previše.

U što sam se ovo uvalila?

A opet… ne mogu se odlijepit od njega.
Jer se tako fenomenalno ljubi.
Jer me tako obasipa beskrajnim nježnostima i pažnjom kad je sa mnom.

A ne smijem zanemariti ni darove.

O, da, uvijek ima neko iznenađenje spremno za iskupljenje.
Pamti dok ja meljem o glupostima, i uvijek zna pripremiti pravu stvar za trenutak kad odlučim prestati bijesniti i uvučem kandže.
Upamtio je da već dugo uzalud tražim roza futrolicu za svoj pink iPod. Nekako nikako da nađem rozu. Uvijek i svugdje imaju neke žute, plave, bijele, prozirne… Nikako da nađem rozu! A on ju je pronašao! Prošlu subotu sam bila bijesna ko najbijesnija divlja zvijer ikad, i grozomorno sam se durila više od sat vremena pretvarajući zajedničku jutarnju kavu u pakao za oboje. A onda je skoknuo do auta i vratio se s dva cd-a koja tražim već 100 godina (jedan meni vrlo poseban album Ryuichi Sakamota i prva izdana Disco Kandi kompilacija), i nije mi bilo druge nego da se prestanem duriti. Nedavno sam izgubila jednu od mojih omiljenih Morrelato naušnica, zbog čega sam bila sva jadna, i iznenadio me novim parom istih. Zna da obožavam L’Erbolariov losion od bugarske ruže, koji tako predivno i intenzivno miriše, a kojeg nema na hrvatskom tržištu, pa je zamolio frenda koji je skoknuo do Italije da mi ga donese…
A donio mi je iz Zagreba i moje najdraže praline, one s limetom…
Nisu to nekakvi skupi darovi od kojih se pada u nesvijest. Dapače.
Ali su sitnice koje meni znače, stvarčice do kojih mi je stalo, a on se nekako potrudio da ih upamti.
Za razliku od svih onih bajnih i divnih ludo zaljubljenih i inače pažljivih frajera koji zapravo nikad ne slušaju. Pa tako zaborave da sam alergična na rakove, školjkaše i ostale morske dražesti pune histamina i ostalih alergena, i onda mi doma pripreme (ok, naruče. Nisam toliko blesava da povjerujem da su stvarno sami kuhali!!!) večericu od plodova mora. Koji kupe parfem samo zato jer je skup pa im se čini prikladnim darom, bez da su se sjetili barem saznati koje mirise koristim (to je bar lako. Uvijek ista tri), pa parfem na kraju završi među darovima za reciklažu… I nije jedan od onih koji vode na romantičan vikend u prirodu u vrijeme cvjetanja ambrozije, pa se romantični vikend pretvori u dva dana pakla začinjena kihanjem, curenjem nosa, gušenjem i natečenim očima. Niti jedan od onih koji misle da je neudobno rublje s previše čipke, proreza, mašnica, pa još s neodgovarajućim krojem košarica ili neudobnim izrezom na dupetu, nešto što će me baciti u ekstazu čim odmotam kutiju…
Osim toga, ne volim primati darove zbog kojih se prvo moram nekako osjećati dužna. A onda se još i praviti oduševljena, dok u glavi mozgam kako izbjeći isprobavanje dva broja pretjesnih neudobnih i izrazito ružnih haltera, ili kome ću uvaliti grozni parfem od kojeg mirišem kao slastičarnica u kojoj rade isključivo kolače od vanilije a usput prodaju i cvijeće za sprovode…

Ali priznajem da me totalno kupio cd-ovima i futrolicom za nano...

Mada to ne znači i da opet nisam bijesna ko pas.
I ne sviđa mi se sve ovo.

Jer osjećam da se zaljubljujem.

Ne onako “vrijeme mi je da se skrasim a on djeluje kao stabilan dečko” zaljubljujem, kao što je bio slučaj s GMOP-om.
Ovo je nešto drugo.
Ovo je čisto ludilo.

Ne spavam, ne jedem, ne razmišljam o ničem drugom osim o njemu.
A on mi je stalno tu pri ruci, i istovremeno tako nedohvatljiv…

Svjesna sam da imamo rok trajanja, i sasvim sam ok s tim. Ni prvi ni zadnji. Ali previše gorim, i on previše gori, i bojim se da jednostavno ne sagorimo prebrzo. Tj. da on ne izgori prvi.
A niko ne voli bit ostavljen.

Srce mi govori da se opustim, prepustim, ne razmišljam. U redu, možda ipak ne srce nego neki organ malo niže smješten od srca…
Mozak vrišti upozorenja.
Nije dobro. Nikako nije dobro.

Sve češće razmišljam o tome da jednostavno dam otkaz.
Sve teže podnosim činjenicu da radim s njim i zapravo za njega…

A najgluplja moguća stvar koju mogu napraviti jest da dam otkaz u trenutačnoj situaciji.
Odbila sam neke druge prilike, za koje ne znam hoće li mi se opet pružiti. Pogotovo kad oni koji su mi ih ponudili saznaju da sam jedva mjesec dana izdržala na novom poslu.
Zaboga, kako će to izgledat u mom životopisu?
Što ću ja sama misliti o sebi?
I što će, napokon, moja obitelj misliti o tome?
Što reći ljudima oko sebe? Prijateljima, poznanicima, svima s kojima se družim?
Naravno da ne mogu reći da sam dala otkaz jer sam zaljubljena u svog oženjenog šefa s kojim se ševim. Osim AA i Najbolje niko nema pojma… Mada svi sumnjaju da se sa mnom nešto događa.
Ali onda će svi pomislit da sam zapravo DOBILA OTKAZ, i to nakon samo mjesec dana. Što bi stvarno bilo ponižavajuće. Jer ja sam JA, cura (ok, malo ocvala cura… ali još uvijek cura) s besprijekornim životom i besprijekornom karijerom, koja svoje mračne strane, slabosti, poroke i općenito sve što nije besprijekorno krije ko zmija noge. Unatoč određenoj reputaciji, koju sam ipak nekako uspjela zadržati pod kontrolom…
Ako dam otkaz par dežurnih zlih jezika će iskoristit priliku. I puknut će bruka.
A priznajem da mi zapravo više smeta mogućnost da ljudi o meni pričaju da sam dobila otkaz, nego da se naslađuju činjenicom da sam se peglala s oženjenim šefom.

On je totalno loša stvar u mome životu.
Kompletno sam luda za njim.
Čini me nesretnom recipročno koliko me baca u ekstazu.
I gubim kontrolu nad sobom, a to ne volim. To nikako ne volim. Svaki put kad sam izgubila ovako glavu za nekim na kraju je ispalo … Pa, ispalo je jako loše.

Nisam dobro.
Ajme meni, u što sam se ovo uvalila…


12.12.2009. u 23:23 sati | 22 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Intermezzo

Šarmantnog Gada nema ovih dana u uredu.
Nije u Splitu. Ali nije mi mene poveo sa mnom.
Doduše, za neke rutinske stvari tu po Hrvatskoj mu ni trebam.

U ovome trenutku bijesna sam ko pas na njega. Privatno, kao žena. Ne kao njegov mali Crni Sambo iz firme, nego kao ljuta i povrijeđena i uvrijeđena žena.
Doduše, ipak je zvao u nedjelju.
A ja nisam nimalo oklijevala pokazati mu svoj bijes i prezir na fini način.
Toliko da je pod teretom moje ledene mrzovolje i sms odbijanja jednostavno pao ko patka i rascmizdrio mi se u 2 ujutro, u pidžami u garaži (zbrisao je iz kuće da ga žena ne čuje, pretpostavljam.).
Do 3.30 sam mu pet puta dala otkaz, i pet puta ga je odbio.
Nisam mu uopće dozvolila da dođe do riječi.
Prala sam mu uši punom parom, izlajala sve i svašta, dizala nos, ljutila se, značajno šutila po nekoliko minuta, prekidala vezu (i telefonsku i onu među nama...)…

U ponedjeljak sam došla sva ljuta na posao, spremna ozbiljno dati otkaz, i saznala od kolege da je u petak onako izjurio iz ureda bez pozdrava jer je imao iznenadnih problema u obitelji…
Ok, službeno se ne ljutim. Kao, nemam razloga za ljutnju.
Neslužbeno, jadna sam ko najjadnija hrpa jadnog jada na svijetu…
Ali, napokon, nema on meni što polagat račune kad se radi o privatnim stvarima…

A opet…
Mah.
Možda nemam pravo, ali ljuta sam.
Sebično ljuta.
Unatoč tome što kaže da je njemu grozno nezgodno jer nikad prije nije bio u ovakvoj situaciji, da ima nešto s nekim s posla, pogotovo ne s izravno podređenom osobom… Da nema pojma što je meni u glavi, da se boji da sam ga ja zapravo izmanipulirala nekako da mi ponudi posao a da mi nije ni najmanje stalo do njega, dok se on kompromitira…
Haloooooooo?
E, upravo zbog toga sam ljuta!!!

Nisam ja žicala posao od njega!
Sam mi ga je ponudio!
Ako je smatrao da bi se mogao uvaliti u probleme ili je mislio da ga iskorištavam, mogao mi ga je
jednostavno ne nuditi!

A ljutim se i zbog njegovog ponašanja na poslu.
Neoprezan je.
Primjetila sam da mu se svako malo omakne “ti” umjesto “vi” kad mi se obraća, a pravilo je u uredu da se svi kao strogo persiramo… Osim toga, jučer je sjedio na sastanku s terencima i projektnima i zazvao me na mobitel da pogledam jeli stigao mail. I kako mi se obratio pred prostorijom punom kolega? Nije rekao Elle, pogledajte u moj Outlook jeli mi stigao odgovor na ponudu od XYZ-a. rekao je Elleice, daj mi pogledaj u moj Outlook jeli mi stigao odgovor na ponudu od XYZ-a!!! I tako u nekoliko prilika i situacija!!!
Doduše, saznala sam od dečkiju da sam ja najmlađa do sada ženska osoba koja je radila u ovoj strogo testosteronskoj firmi, i da svi nekako misle da sam ja piletina nedavno ispilila s faksa ili tako nečega. I većini momaka se svako malo ispuzne ono mala i Elleica, čak i onima u ranim 20-ima…
Doduše, saznala sam i da je kolegica koju naslijeđujem a koja se udaje za potkoženog poduzetnika bila oko dvije godine mlađa od mene… Bem ti kvalitetnu kozmetiku protiv bora, kratku frizuricu, nezrelu facu, plavu kosicu i ružičasto sjajilo!!! Koji su me doveli do toga da me i 20neštogodišnjaci patroniziraju (umjesto da me kategoriziraju pod milfice, u koje već polako i spadam po godinama…).

Ok, onda je u ponedjeljak popodne nešto obećao. Samoinicijativno. I nakon par sati pogazio obećanje. Jer je nešto važno iskrslo, i on je hitno morao izaći na teren! U 9 SATI NAVEČER!!!
Ali se valjda malo napio jer me oko 11 nazvao i neoprezno se izlanuo, pa sam saznala da je zov Texas Hold’Em-a s ekipom ipak bio malo jači od zova hormona i bezgranične iznenadne ljubavi koju već dugo navodno osjeća prema meni. Tj. on je planirao bacit đir na poker, pa se tek onda zabavit komadom. Samo što mu je jezik bio malo brži od pameti, a komadu hidrogen od blajhanja još nije toliko nagrizao mozak da ne bi percipirala da nešto mulja…
Ok, bijesnila sam. Baš me bilo briga, pa sam dala si oduška.
Ok, nazivao me onda i ljubavi, i zlato, i dušo, i anđele, i svašta nešto slatko i malo i bucmasto i okruglo a plavokoso, i pojavio se oko ponoć i po na parkingu moje zgrade s punim naramkom dekorativne vegetacije koju je valjda pijano počupao s javnih površina Parkova i Nasada, na što sam tek stvarno pukla! Mislim, ako su ti cvjećarne zatvorene, ne moraš zato radit štetu na javnim nasadima koje JA financiram porezima, prirezima i ostalim nametima, seljačino jedna neuglađena!!!
A morala sam se naći s njim, jer je prijetio da se neće maknut s parkinga dok se ne pojavim. I još sam ga morala umoliti da se prebaci s parkinga od zgrade na manje upadljivi parking ispred Kerumove barake, jer stvarno nisam bila spremna za još jedan incident u sitne noćne sate na radost cjelokupnog komšiluka. Naime, susjedima je već puna kapa još od onog nemilog događaja otprije par godina kad je Boksač u 2 ujutro puštao srcedrapateljske narodnjake pod mojim balkonom i urlao KURVONAŠLASIDRUGOGAAAAAAAAAAAAA, pa je morala intervenirati policija, a policija je općenito nerado intervenirala kad su Boksač i njegovi momci u pitanju jer … Mah, nebitno. I kad sam izbjegavala liftove punih nekoliko tjedana i šunjala se stubištem, u pokušajima skrivanja od krvoločno radoznalih susjeda koji su sutradan na posao išli neispavani, pjevušeći Milu Kitića koji im se te noći prisilno uvukao u snove…
Otjerala sam ga doma ženi.
Bila sam stvarno bijesna i ljuta.
I još sam.

Dođe mi da dam otkaz.
Odmah.
Hitno.
Po najkraćem mogućem postupku.
Ovo je malo psihički too much za mene.

U međuvremenu, ova dva dana kljucam po najdosadnijim mogućim administrativnim poslovima koje sadistički birokratsko nastrojen ljudski mozak može uopće smisliti.
Ispunjavam ručno knjigu radnih naloga, nakon čega sve to pretipkavam u glupe tablice, i onda sve to skupa printam u nekoliko primjeraka, sortiram po mjesecima, velikim i malim klijentima, starim i novim klijentima, instalacijama, servisima i održavanjima, pa ulažem u košuljice i raspoređujem po registratorima… Prekopavam njegov inbox (u kojem nema ništa juicy, na žalost), tražim i printam neke stvari, zatim i to raspoređujem po registratorima… Žutima, crvenima, plavima, ljubičastima, imaju čak i dva roza…

A on komunicira s kolegicom. Kao, dok se ja ovako nova još malo ne snađem, jer ona točno zna što mu treba, a sve mu je toliko hitno, i onda bolje da se mala (gaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaah!) malo nauči snalazit s dosadnim stvarima, a pa će onda malu kolegica već polako uputit u hodu kad bude manje gužve…

Osim toga, glupan jedan glupi pokvareni je jučer ujutro, kad je samo svratio prije puta da pokupi neke stvari iz ureda, stavio na radni stol uokvirenu fotku na kojoj se radosno klebesi u kameru sa cijelom svojom užom i širom obitelji!
Te slike nije bilo tu kad sam počela raditi. Dapače, izgleda da je odavno nije bilo tu, jer je kolegica par puta malo začuđeno pogledala u smjeru slike kad je ušla u ured…
I što on sebi umišlja? Da ću ja sad tu nešto plakat, slinit i suze ronit od ljubomore kad vidim kako on sav sretan u krugu svog klana okupljenog u ugostiteljskom objektu pozira iznad janjetine??? Prije ću svisnut od muke i žudnje prema krumpirima, salati i tartaru (bar slutim da je ono u zdjelicama uz spizu tartar, ili nešto slično što dobro ide uz krumpire ispod peke…), nego od jada pri pogledu na njegovu zakonitu. Prema kojoj sam avion. A i u jednu njegovu zakonitu stanu dvije Elle, tako da me baš briga.

Nisam ljubomorna, ni najmanje.
Smiješan mi je taj patetični pokušaj.
Ali da sam ljuta, bogami jesaam.

Jer ga ne mogu izbacit iz glave, joj nikako! I onda sam ljuta najviše na sebe…
Mrzim ga, mrzim ga, mrzim!!!

Osim toga, ljuta sam i zbog subotnjeg izlaska, a jednako je ljuta i AA.
Objema nam se baš gadno zakompliciralo…

U društvu koje nam se prilijepilo još u Hedonistu i nastavilo nas pratiti cijelu večer, i kojem se prikrpao i grozni Versace (ok, i nije baš tako grozan fizički. Jedino se malo koma oblači, a ona majca s natpisom Versace nategnuta preko golemih prsa i bicepsa, a koju sam zapamtila s ručka u Pimpinelli i koju smo ja i Šarmantni Gad zločesto komentirali je definitivno bila vrhunac tekstilno-odjevnog užasa, ultimativni pobjednik uberhorror kategorije za godinu 2009-u… Btw. jesam li spomenula da je majica bila u neukusno žarkoj pastelnoj apsolutno antimuževnoj boji?)…
Ups, izgubila sam se malo.
Dakle, bile smo u društvu njenog bivšeg prijatelja s povlasticama, El Mafijoza (da se razumijemo, tako ga zovemo isključivo zbog stava i frizure), čijim se zagrljajem tješila u fazi razvoda, i s kojim je ostala u superprijateljskim odnosima, i njegovog bliskog frenda Connana (dotični splitsko-zagrebački poduzetnik koji već stoljećima svoju dugu kosu vezanu u rep farba nekom za mrvicu previše mahagoni bojom da bi izgledala prirodno. A i primjeti mu se povremeno i sijedi izrast, pa unatoč tome što ga zovemo Connan možda bi mu bolje pristajalo Red Sonja). I onda je ona upala u priču s, jeli, dotičnim Connanom, koji je pokazao interes za njen biznis, i ponudio joj nekakvu suradnju, pa su tako izmijenili i brojeve mobitela… na što je El Mafijozo totalno ispalio od ljubomore jer on i dalje trčkara za AA mada glumi da nije. Pa je odmah sutradan počeo zivkati AA, da kako joj je seksi ona plava prija koja je bila s njom, da jeli ona može njemu dat moj broj, bla… Naravno da je AA to bilo komično, jer ona zna da se ja i El Mafijozo poznajemo, ono, već 500 000 godina, tj. on je surađivao poslovno i blisko se družio s Nezakonitim, bio je i gost više puta kod nas doma, a i sve njegove žene su do sada uvijek bile po istom klišeju (u koji totalno upada AA, ali ne i ja – visoke, tanke, s kosom do dupeta. Što više prirodne dlake i ekstenzija, to bolje. Čovjek pada na brdo kose…).
AA je sve to bilo smiješno, ali je El Mafijozo inzistirao, pa je prvo nazvala mene da provjeri smije li mu dat broj. Naravno da se meni to učinilo zabavno, pa sam rekla neka ga baš da, pa da vidimo što će ispast od toga.
I ona mu je dala moj broj.
Ali…
El Mafijozo me još nije nazvao.
Nije mi poslao niti SMS, O neeeeeeeeee…..
Ali mi je zato sinoć Versace sms-om zaželio laku noć, a jutros i dobro jutro, te više puta tijekom dana i dobar dan…

I sad je AA ljuta na El Mafijoza.
Jer je tek u posljednje vrijeme počela kužit da joj je zapravo počeo bit sve draži, valjda kad se polako počeo umarati od proganjanja… I taman kad je mislila da ga je malo izdresirala, on napravi glupost kakvu ne bi napravio ni najgluplji srednjoškolac… Premaslao je da mu da moj broj, koji je on onda distribuirao dalje. I jer je priča bila tako debilna. Kao, on mene zapravo ni ne zna. I nije me npr. on sam mogao pitat za broj da je htio. Ili jednostavno nazvat Nezakonitog, koji ima moj broj… I s kojim me nedavno sreo na subotnjoj kavi u ACYja!!! Jer mi se ipak povremeno još uvijek viđamo na kavama…
AA sad misli da se ja zato ljutim na nju.
Ali ja se uopće ne ljutim na nju. Mada nikako da je razuvjerim.
Ljutim se na El Mafijoza.
Zaboga, pa poznajemo se dovoljno dugo!!! I kakvo mu je to ponašanje i kakve su mu uostalom to idiotarije??? I zašto je moj broj dao glupom Versacetu??? Jer AA ga je pritisnula odmah jutros, pa je pod prijetnjom kopanja očiju francuskom manikurom i doživotnog ukidanja komunikacije ovaj sve priznao…
El Mafijozo je sad ljut i na Connana, dugogodišnjeg bestića, jer misli da Connan kuva ženu za koju zna da je on, El Mafijozo, njegov bestić, lud za njom!
Connan je zbunjen i ljut, jer mu nije jasno što ovaj toliko šizi kad njega stvarno i iskreno zanima njen posao, a ne ona.
Ja sam sinoć sišla do Egoista i čekajući N-a ispričala Connanu kako sam sad i ja bijesna na El Mafijoza, jer mi je uvalio ovog kretena od Versacea, a i koristio je mene da bi AA napravio ljubomornom...
Connan mi je povjerio kako njega stvarno, ali stvarno zanima samo posao kad je AA u pitanju, i da mu je više puna pipa pubertetskih šema...
Naime, svi muškarci u ovoj priči su već dobrano na samom kraju tridesetih ili već ozbiljno zagazili u 40-e...

A ja imam inbox pun sms-ova od frajera na kojeg mi se povraća. I jedan jedini od Šarmantnog Gada, koji je stigao prije nekih pola sata. i u kojem mi kaže da mu fali njegova jube i da će mi u petak kampirat ispod balkona ako treba, samo da oprostim i izliječim mu ranjeno srce jer on je gad i svinja i bla.

Ajme meni.
Najrađe bi odmah dala otkaz.
U što sam se ovo uvalila???


02.12.2009. u 21:49 sati | 20 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< prosinac, 2009 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Ožujak 2015 (1)
Kolovoz 2014 (2)
Prosinac 2011 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (5)
Svibanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (6)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (8)
Prosinac 2009 (7)
Studeni 2009 (7)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (7)
Ožujak 2009 (8)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (14)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (8)
Listopad 2008 (8)
Rujan 2008 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Opis bloga

Službeni web dnevnik kaotične, hiperaktivne, lijene, zbunjene, infantilne, poročne, ćudljive tridesetineštogodišnjakinje, izgubljene u svijetu dateinga, veza, shoppinga, poništenih kreditnih kartica, poslova koje ne voli, ambicija koje joj se ne da ostvarivati, frajera koji su uvijek pogrešan izbor ali zapne za njih ko pijan za plot... (jel se to tako kaže?)



Spamove, prljave seksi forwarduše, Viagra-mailove i lance sreće šaljite na:

elle.woods.blog@gmail.com

Na Fejsbuku me najdete pod imenom

Elle Woods Gone Brunette

Čitam & komentiram...

Koji
Missilusion

Perez Hilton

Londra
Dijanin vodič...
Shimi
Brineta - Još jedna
Sebastian Wright



I još... korisni blogovi za bonkulovićku kakva san ja

Kolači par exellance...
Kuketa :)