Nevjerovatno koliko nova krpa može napraviti za ženino samopouzdanje, sebeljublje i samoljublje, samosvijest i sve ostalo što već spada u tu kategoriju...
Ok, možda ne toliko kao nova frizura. Ili, da budemo precizni, na drugačiji način nego nova frizura...
Frizura je neka skroz druga kategorija, u koju u ovome trenutku ne smijem dirati. Jer sam usred procesa naoružavanja. Tj. u fazi puštanja kose. Točnije, trenutačno u onoj prokletoj fazi kad malo toga mogu s njom. Preostaje mi jedino redovno je oblikovati peglom u nekakav ultramini bob s šiškama, i pritom izmišljati čudesa s onim dijelom na vratu koji mi smeta... Jer je ošišana za puštanje i izrastanje u smislenu frizuru, i ako slijedećih mjesec-dva napravim i najmanji rezić samo ću upropastiti cijeli koncept istinske frizerske genijalke. Tj. sve ću opet vratit na početak...
A svaki dan padam u iskušenje da uhvatim škare, britvicu, kliješta, pincetu, bilo što, i skratim si muke. I svakih 20-ak dana zblajham opet korijen do nijanse koje bi se posramila i Madonna u svojoj deepest True Blue fazi... Trenutačno mi tako paše ekstremno bijelilo. Gwen, Gwen, Gwen... Lady Gaga... Bijelo, bijelo, bijellje i čišće nego ikad. Jednostavno perverzno zblajhano...
Ok, mislim da već zvučim pomalo psiho...
I da sam se udaljila od teme...
Dakle, krpe.
Lijepo je za promjenu nakon nekoliko godina klasike i eventualno business casuala, te ovogodišnje stilske izgubljenosti, napokon navući na sebe nekoliko komada koji nemaju veze s onim kako bih morala izgledati, nego su točno ono što i kako se osjećam.
I što je najluđe, uopće nisu skupe te moje nove krpice. Ali se u njima osjećam predivno i moćno.
I tako ležerno i opušteno...
Nabola sam na savršenu pletenu haljinicu s balon završetkom u X Nationu za manje od 300 kuna. I jednu pletenu boje bjelokosti u Benettonu. I sašila neke (ok, frendica je šila, po mojoj ideji. Nekad je usputno buljenje u retardirani Fashion TV na plazmi u kafiću ipak korisna aktivnost...). Dugačke boho haljine, do pola listova ili skoro do poda, od mekanih laganih štofića u zagasitim bojama, empire kroja ili totalno nestrukirane, sa ili bez volana na dnu, sa ili bez ukava, sa ili bez rol ovratnika... u njima se osjećam ugodno, i kad navučem ravne čizme ili tenisice i prebacim omnia mea mecum torbetinu preko ruke spremna sam provesti cijeli dan negdje na nogama, bez da se osjećam imalo neudobno ili da mi stopala bar malo pate...
A i prikladne su za posao.
Tj. za još ova dva i pol dana na poslu, koliko mi je još ostalo...
Što ću kad ono oduvijek, otkako znam za sebe, volim odjeću...
Šarmantni Gad je na godišnjem ovih par dana između Božića i Nove godine. I bolje, jer ga ne moram viđati. A i ne čujem ga.
Jednostavno, ne javlja se. Ignorira. Ne postojim.
Nije čak odgovorio ni na mms čestitku-forwardušu koju sam za Božić spucala svima u adresaru mobitela.
Ignorira.
Ali to je ok.
Jer ima već neko vrijeme da osjećam da mu nisam više zanimljiva... Jednostavno znam. A ovako je poštedio muka i sebe i mene.
Osjećam se blesavo.
S jedne strane mi je laknulo. Ne pitam se više što je meni ovo trebalo i u što sam se to zaboga uvalila, jer ako sam od početka znala da je sve to skupa s njim i s poslom totalno zlo i naopako, onda je sasvim sigurno da sam bila cijelo vrijeme u pravu.
Ali ne žalim. Nimalo. Jer sam totalno tresnula na dno vlastite samotolerancije. I na glup način spoznala koliko sam spremna isključiti mozak i raditi protiv sebe. Nijedna cijena nije previsoka ako žena plaća finalnu spoznaju vlastite gluposti.
S druge strane mi je malo žao.
Dugo ga već poznajem, dugo smo komunicirali i družili se, i bio mi je jako drag. I fascinantan. Jer mene oduvijek fasciniraju muškarci koji su uspjeli unatoč nedostatku obrazovanja, prilika, veza i sličnih pogodnosti. A opet, voljela sam i njegovu nesavršenost. I nesigurnost. Potrebu da se stalno dokazuje nekomu i nečemu. I njegov bezgranični potencijal, kojeg on uopće nije svjestan. I njegov stvarno bezrazložni kompleks inferiornosti (koji se trudio prikriti). Pogotovo kad je bio sa mnom u društvu, i kad me pokušavao fascinirati nekim ljudima i mjestima, putovanjima... svime što sam ja već odavno posjetila, upoznala, prošla, proboravila, apsolvirala. Mojim poznavanjem nekoliko jezika, lakoćom komuniciranja, poznavanjem pravila ponašanja i sličnim... i ne, nisam mu ništa od toga nikad, kroz sve ove godine poznanstva i druženja gurala pod nos.
Na žalost, dozvolila sam sebi da postanem jedan od alata njegovog dokazivanja samome sebi. U trenutku kad sam bila najslabija i najranjivija.
Kako bilo, sad je gotovo.
I ok, priznajem, boli.
Ali ne zbog njega kao njega. Boli me zbog mene same.
Boli me spoznaja da sam došla do krajnjih granica nevoljenja sebe, pokušavajući opet i po ne znam koji put dati sebi vrijednost u vlastitim očima kroz nekakvog glupog frajera.
Žena-ukras, žena-trofej, žena-igračka...
Kvragu, zar mi to stvarno treba u životu???
Jutros sam na njegovom radnom stolu ostavila kutiju s darovima kojima me tako nerazumno i bespotrebno zasipao u posljednje vrijeme. Ok, nisam mu vratila pršut, vino i ostale prehrambene divote koje su već odavno našle mjesto u želucima mene i mojih cura. To bi stvarno bilo... uhm, ne znam zapravo kako bih to izvela.
Ali ne želim i ne trebam ništa od njega.
Kvragu, trebam! To mi je zapravo palo najteže od svega! Meni, totalnom materijalistu!!! Odreći se roze navlakice za iPod, cd-a (ok, prebacila sam ih u komp...), prsluka od umjetnog krzna (za kojim sam bila slinila pred izlogom Zare pa mi ga je kupio, malo prije nego sam poklekla pred njegovim čarima), nove Nokie (one bijesne, s tastaturicom, predbožićni dar), svega... Ajme!!! Srce mi je prokrvarilo!
Ok, još imam dovoljno vremena da se predomislim i kutiju ipak odnesem doma. Ali neću.
(nadam se da neću...).
Ali ne želim više da me netko nedostojan u predkoitalnom zanosu zasipa glupostima prije nego zabije gol i zbriše doma na još jedan čin glumljenja savršenog supruga, oca i zeta u obiteljskoj drami u kojoj ja imam sporednu ulogu!!!
Zapravo, u ovome trenutku ne želim nikoga.
I bez brige, neću se pretvorit u frustriranu babu kojoj fali. Još uvijek imam na broju sve svoje dobre stare frendove s povlasticama... A možda se upustim i u zanimljivi eksperiment preživljavanja nekoliko mjeseci bez seksa?
Ili možda ne...
Možda bi to ipak bio preveliki zalogaj za slabu ženicu u ovoj životnoj fazi...
Kako bilo, osjećam se čudno. Nekako između totalno sjebanog i veličanstveno svemoćnog.
Ali ne šljivim nikoga, i to je savršeno.
Napokon sam smogla snage i totalno otkazala poslušnost. I trenutačno sam u najgoroj mogućoj nemilosti od strane cijele La Famiglie ikad! Osim kad je Tata u pitanju. Ali on jadan ionako nema nikakvih prava u obitelji. Pa se sa mnom viđa tajno. Ali svakodnevno.
Nas dva otpadnika...
Zaravo mi ga je žao.
I on je cijeli život crna ovca.
Prvo u obitelji u kojoj je rođen, jer jedini nije završio studij. Započinjao je nekoliko, odustajao od svakoga jer mu niti jedan od fakulteta na koje je bio prisiljavan nije odgovarao njegovom senzibilitetu. Nesuđeni politolog, pravnik, lingvist i veterinar, napokon je sebe pronašao na Likovnoj Akademiji u Beogradu, ali je morao zbrisati iz zemlje na trećoj godini grafike jer je s frendovima nešto gadno politički zaj... Povlačio se po brodovima, u Americi se školovao za kuhara, započeo karijeru chefa na luksuznim cruiserima, oženio se i razveo (Da, ja imam još jednog brata. Stranog državljanina i vrlo poznatog arhitekta) i u ne baš najsvježijim godinama skrasio s mojom Mamom. Ženom koju još uvijek obožava i koja ga još uvijek fascinira... I koja ga zapravo baš i ne voli. Ali ga je odabrala zbog praktičnosti. Jer joj je bilo već 30 i vrijeme za udaju. Jer je svim njenim frendicama bio tako prokleto zgodan i dobra prilika. I jer je bio suprug koji masno zarađuje, a pritom je doma jedva nekoliko mjeseci u godini...
Crna ovca je i u Maminoj La Famigliji. Jer je jedini suprug koji zapravo baš i nije neki trofej. I jedini bez akademske izobrazbe tj. prihvatljive diplome u džepu. I jedini bez nekakve od klana odobrene karijere.
I osjećam groznu grižnju savjesti.
Jedina osoba u cijeloj mojoj obitelji koja me oduvijek bezuvjetno voli upravo takvu kakva jesam. I upravo zbog toga što jesam. Koja me na svoj tihi i diskretni način oduvijek poticala da budem ono što jesam a ne ono što se od mene zahtjeva da budem. I kojoj je oduvijek dovoljno samo to što postojim. Jedina osoba koja me oduvijek držala ko princezu i koja je bila uz mene u svakom trenutku. Da, to je moj Tata. A ja sam ga uvijek uzimala prokleto zdravo za gotovo. Kao komad namještaja.
Moj predivni tata kojeg nikad nisam doživljavala.
I moja ekscentrična Tetica, koja mi je oduvijek bila podrška. I koja mi je u svakom trenutku u životu pružala utočište kad mi je bilo potrebno.
A Bog zna da mi je bilo potrebno previše često...
Ja sam zapravo loša osoba.
I glupa osoba.
I slijepa osoba.
I isprazna.
I zaista nemam razloga kriviti bilo koga zbog toga osim sebe same.
Ali baš me briga.
Jer ako baš i jesam tako sva loša i nepotpuna i nekvalitetna, barem sam napokon cijela samo svoja.
A usput rečeno, baš sam sva genijalna...
Ovih dana mi je N jako puno plakala. Na Facebooku, msn-u, telefonu, mobitelu i ramenu.
Naime, našla se u nekakvoj skroz glupoj situaciji, a pomalo sličnoj ovoj mojoj...
Negdje u lipnju ju je najurio višegodišnji zaručnik, upravo u vrijeme kad je dobila nogu na poslu na kojem je imala vrlo perspektivnu karijeru i odličnu plaću. Zbog rezanja troškova izbacili su županijske voditelje na ulicu i njihov posao odlučili prebaciti na jednog voditelja cijele regije Jug. Taj voditelj je trebala biti ona, totalna zvijezda firme i žena s najboljim prodajnim rezultatima, ali je na kraju posao dobila jedna od njenih kolegica koja je na jednoj od županijskih pozicija radila tek tri mjeseca, ali je sasvim slučajno usto još bila i nevista od Glavnoga.
A njenom zaručniku nekako nije odgovaralo da se zakonski veže uz gubitnicu bez posla.
I tako, dok je njena otpremnina kopnila na plaćaje računa i pola režija i stanarine u stanu kojeg je dijelila sa sestrom studenticom, u život joj se ušuljao Debil, superfrend od bivšeg zaručnika. Frajer koji ju je proganjao par godina na jako ljigav način.
Naravno, onako usamljenoj i bez love obećao joj je posao referentice u svojoj firmi, čime joj se instant uvukao u srce. I krevet.
Ah, da, moram li uopće spominjati da je Debil, osim što je relativno uspješan lokalni poduzetnik, usput i oženjen, a usto još i kronični womanizer?
I tako je Debil nekoliko mjeseci obećavao, obećavao, a usput i šarmirao, uselio je u svoj rezervni stan u gradu (gdje ju je mogao neometano i diskretno posjećivati u vrijeme ručka ili rano ujutro prije posla), uporno obrađivao njen vrt i usput je uspješno oplodio, odveo na pobačaj a zatim i na Maldive, i na kraju je zaposlio u svojoj firmi na određeno s probnim rokom...
I evo, nakon 56 dana rada moja N je dobila otkaz. Jer nije udovoljila i zadovoljila. Sve uredno i po zakonu, a samo zato jer nije nikako pristajala na igrice utroje s još jednom od njegovih frendica za koju nije ni znala da postoji... Kvragu, žena se zaljubila u čovjeka koji joj je daao kruh u ruke i krov na glavom, i automatski pomislila da se on stvarno želi brinuti za nju!
Debil joj je priredio stvarno najočajniji Božić u životu.
E, sad...
Kako je N nedavno crko laptop, Debil joj je obećao da će joj kupiti onaj slatki mali ljubičasti Lenovo s T-Comove akcije... Tj. njemu je trebao još jedan mobilni stikić od interneta, a kako je ovaj laptopić uz taj stikić bio nekih 600-tinjak kuna ili tako nešto, njemu se to činilo zgodno i jeftino.
Pa ga je kupio i donio u firmu par dana prije nego što ju je počastio otkazom.
Ona glupača, onako sva skromna i zahvalna na svemu što je već od njega dobila, nije ni pomislila da ga zatraži. Ni prije ni nakon otkaza.
Ali sad je stvarno u nevolji, jer joj treba kompjuter, pa žica sestrin kad ova ne visi na njemu.
Na jučerašnjoj kavici (ok, jučerašnjim Jegerima u podne!) je stvarno sva bila totalno jadna i očajna, pa sam ja odlučila da je krajnje vrijeme da se moja dragica napokon malo izbori za sebe.
Mislim, kakve joj koristi od toga da bude dama i prihvati otkaz, nogu u dupe i ukidanje komunikacije? A još je i bez obećavanog kompjuterića ostala...
I tako smo danas na mojoj pauzi u djelo sprovele moj plan.
Prvo sam je natjerala da trgne miksić koji sam spremila za nju: unučić Vigor votke (da, znam, fuj) smiješan s bitter lemonom u plastičnoj bočici od po litre. Njoj, slabo otpornoj na alkohol, taman dovoljno da se cvrcne dovoljno da skupi hrabrost za ono što slijedi.
Nazvala ga je s mog mobitela (jer njene pozive i poruke ignorira) i rekla da je trenutačno na putu do njegove firme (što je bila istina) i da dolazi po svoj laptopić koji joj je ostao dužan.
Debil je prvo ostao bez teksta, a onda je rekao da sjaši, i da od njega nema što više tražit. Ok, rekla je ona, onda će svima proslijedit videić koji je snimila dok on nije bio baš previše svjestan, a na kojem se vrlo jasno vidi kako oralno obrađuje nepoznato žensko brazilski depilirano međunožje... na što se Debil smrznuo i ostao bez teksta na skoro cijelu minutu. A onda rekao da ok, da će je nazvat kasnije da se dogovore gdje da joj ga donese. N bi bila pristala na to, ali kvragu i sama zna kakav je Debil, pa joj nisam dozvolila nego sam je natjerala otrovnim pogledom da izjavi da dolazi sad odmah, id a nema mile-lale...
I došla je. Ušla, što nije bilo jednostavno. Mislim, prošetati između 10-ak ljudi s kojima je do neki dan dijelila radni prostor, i koji su bili svjedoci njenog ponižavajućeg otkaza. A vjerovatno su i znali da se ševi s gazdom, jer se ovaj ponašao poprilično indiskretno na poslu. Uzela je svoju kutiju. I u naletu iznenadne inspiracije, izvadila sim karticu iz službenog mobitela kojeg još nije bila vratila (onaj lijepi rozi touch Samsungić) i rekla da će zadržat i njega.
I još mu je izbljuvala otrovno u facu da je sve to premala cijena za njeno dijete koje je koknuo mada ona to nije htjela (a istina je da zapravo ni ona nije bila oduševljena trudnoćom)...
Debil nije rekao ni riječ.
Ma, ni pogledao je u oči nije.
Ah, da – ako nekoga zanima video s mobitela... Hm, taj video zapravo uopće ne postoji. Ali kako je Debil jako volio snimati slatke male kućne uratke sa spolnim činovima (bez lica doduše, samo konkretne organe u akciji. Diskretno, da se ne kompromitira), a ni N to nije bilo mrsko, tako je bez problema povjerovao u njegovo postojanje.
Naravno, N nije iz Debilove firme izašla preporođena, snažnija nego ikad, puna girl powera i općenito nije bila nimalo onakva kakva bi bila da se slučajno radilo o sceni iz nekakvog chick-flicka (mada nam je, ako ću već bit iskrena, onako nafilanima Jegerom u podne inspiraciju dala određena scena iz određenog blesavog filma o određenoj pofarbanoj plavuši...).
Izašla je slomljena, rasplakana, jadna i nikakva...
I naravno da mi danas cijeli dan cmizdri. U pauzama instaliranja Windowsa i raznih programa na svoj novi ljubičasti Lenovo laptopić s bijelim cvjetićima...
I naravno da će biti tako raspoložena još neko vrijeme...
Ali je na kraju ispalo da baš i nije sve tako jako crno kako je mislila da bi moglo biti.
Jer joj sredinom siječnja ističe oročenje na stambenu štednju. I to pozamašnu. Deset godina urednog uplaćivanja lijepe cifre urodilo je pristojnom sumom, dovoljnom da preživi neko vrijeme bez posla... Kvragu, mora se pomiriti s činjenicom da još dugo vremena neće useliti u vlastite kvadrate, ali zar je to u ovome trenutku najvažnija stvar na svijetu?
Doduše, ona trenutačno to uopće ne doživljava kao dar s neba i sreću u nesreći, zapravo ne doživljava to uopće. Ali dovoljno je velika da zna da neće patit vječno. I nije joj prvi emotivni slom u životu. Tako da vjerujem da će kroz nekoliko mjeseci doći k sebi.
A valjda ću, nadam se, uskoro i ja...
Post je objavljen 28.12.2009. u 23:31 sati.