Update prošlog posta: tekst koji me je ostavio bez daha

Doslovno.
Frendica mi je predložila ovu pjesmu za playlisticu razdora. Kad sam je čula skoro sam pala sa stolice od šoka i nevjerice.
Mislim, svega sam čula u životu, od raznih Šumica do Vrabaca i komaraca, ali nema te Minee koja bi se mogla mjerit s MINELOM!!!

Minela
Ti Propadaš


Za tebe bila sam ja
u gradu drolja poslednja
I sve sam pristala ja
samo da bih s tobom ostala/2x

Ref.
Ti propadaš, ti propadaš
jer se opijaš
ti propadaš ti propadaš
jer se drogiraš./2x

I htela zauvek sam ja
kraj tebe biti robinja
i ona kap iz oka
što uteče kad si drogiran./2x

Ref.
Ti propadaš, ti propadaš
jer se opijaš
ti propadaš ti propadaš
jer se drogiraš./2x

Okreće se svet
i sa njime ja
svako zaljubljen
samo nisam ja./2x

Nek brinu sad oni svi
što piju isto kao ti
nek brinu isto kao ti
svoj život što su srušili./2x

Ref.
Ti propadaš, ti propadaš
jer se opijaš
ti propadaš ti propadaš
jer se drogiraš./2x


Naravno da ne volim ovakvu vrstu glazbe. Ali valjda se i u tom žanru nađe neko ko sastavi smislen tekst.

Međutim, ovo mi nije jasno: što je to, nekakvo propagiranje maloljetne prostitucije? Promiskuiteta?
I kakva je to droga od koje teče suza iz oka?
I koji je uopće njegov pravi problem u životu? Alkoholizam ili narkomanija?

I ono, mislim, what the hell???

A tek izgled male pevaljke (to je neka klinka) i njezin zbunjujući glas... Ok, pretpostavljam da nije lako pjevat narodnjak, sa svim tim vokalnim arabeskama i sitnim vezom i meketanjem... Ali ona zvuči ko OVCA!!!
Žena imitira OVCU!!!

Za one koji ne vjeruju link na Jubito je u prethodnom postu.

A najkomičnije od svega je to što se mom kolegi Frajeru pjesma strahovito SVIĐA!!! Misli da je predobra!


29.09.2008. u 09:41 sati | 27 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Agonija i ekstaza

Posao i dalje koma. Patim i trpim...
Ali bar sam ova zadnja tri dana sama u uredu, pa slušam što mi padne na pamet, radim što mi padne na pamet, i lipo li mi je...
A idući cijeli tjedan sastančim diljem lijepe naše, tako da se imam čemu radovati... Freedom on the road, hotelske sobe u postsezoni i dnevnice... tj. haljinica koju već dugo gledam, a baš nekako nikako da odvojim za nju...

Hvala na dobronamjernim savjetima o slušalicama u ušima i isključivanju. Na žalost, telefon zvoni često, svako malo upada netko od kolega iz drugih odjela sa zahtjevima, uberšef svako malo plazi po našem uredu (a on nikako ne odobrava slušalice u ušima...).

Ali zato sam genijalno riješila problem.
Zavadila sam Thompsonoljupce do krvi!!!

Iz random razgovora saznala sam da frajer rado izlazi u Pupe i da jaaaako voli cajku. A Imoćanka povratnica je strahovito nacionalistički nastrojena.
Uz pomoć susjede sam složila playlisticu. Nekoliko turbofolk/trash/discocajka komada koji su dovoljno humoristični da ih i ja mogu poslušat bez instant glavobolje:
Bunda od nerca
Aspirin
Koža pamti
i za kraj, jedna i jedina, neponovljiva:
Minela!!! Ti Propadaš!!!
(ova posljednja mi je favorit!!! Takvu gomilu besmislica ko što je ovaj tekst u životu nisam čula...)

Pametnome su i četiri dosta.

Čekam ja tako da Imoćanka izađe na trenutak, pa pustim mjuzu... Kad ono, da vidiš oduševljenja! Frajer samo što se ne baci kroz prozor od sreće! Treska se na stolici, pjeva, ma šta pjeva - svaku napamet zna, prepričava doživljaje iz narodnjačkih klubova diljem Lijepe naše i komšiluka, čudo jedno.
Sreća je potrajala dok nije došla Imoćanka i doživila instant slom živaca, da kako možemo tu srpsku đubrad slušat, kako nas nije sram, kakvi smo mi to hrvati...
Na što Frajer poludi na nju i počne branit svoj glazbeni ukus... I to je ukratko to.

Ja šutim i radim svoj posao.

Oni ne razgovaraju.

Ja u dobitku...

Predložim da zašto ne bi sad svi lijepo upalili Otvoreni radio ili Radio Dalmaciju, da imamo glazbenu podlogu a ne sukobljavamo se više oko glazbe... prijedlog jednoglasno prihvaćen.

Jedan problem manje.

Ali to još uvijek ne znači da sam išta sretnija poslom i situacijom na njemu.


26.09.2008. u 12:10 sati | 18 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Pakao zvan posao 2

Plus: Raznorazne masturbarije kojima dotična drčna dama krati dan na svom omraženom radnom mjestu, te nekoliko randomly nabačenih misli i događaja koji su je potresli i nasmijali, ali je svakako nisu ostavili ravnodušnom...

Konstantna jutarnja mučnina izazvana frustracijom poslom počela se pretvarat u jaki refleks povraćanja (jel se to tako kaže?).
Dupe mi opada rapidno i totalno sam zadovoljna time. Mada nisam zadovoljna razlozima zbog kojih opada. Ali bar ću se udobno uvalit u one divne Hilfigerice koje sam kupila prije točno godinu dana s namjerom da ih nosim čim uhvatim vremena da ih skratim za par centi (preduge su i za najvišu štiklu. Ja sam ipak mala žena), a u međuvremenu sam nabila krmu pa su ispale totalno propala investicija... A krasne su, klasične, tamni tvrdi jeans sa blago izlizanim efektom na pravim mjestima...
A nije da ne jedem. Jer jedem - u trenucima kad apetit pobijedi mučninu. Nego sve što stavim u sebe brzo izađe iz mene u tekućem stanju.

Ko klinka sam se uporno trudila obolit od bulimije... dok napokon nisam uspjela u tome. Dapače, prednosti povraćanja i laksativa nad odricanjem od čokolade, pizze, krempita, čokoladnih krafni, sladoleda (na kile) i mortadele u kombinaciji s gaudom i bijelim kruhom sam otkrila puno prije globalne epidemije poremećaja prehrane.
Dugo sam tako uspješno održavala liniju (ok, i trenirala sam, priznajem...), ali kad je vrag odnio šalu još duže sam se liječila (i još se liječim).
Tako da mi danas, kad imam nekoliko centimetara debelog crijeva manje, oštećeni želudac i pobiješnjelu heliobakteriju u njemu i podeblji dosje kod kliničkog psihologa, purgativna proljev/povraćanje dijeta ne mami osmijeh na lice.

Ali opet... I ja sam tek žena, i svaki dekagram manje me raduje.

Na poslu sam gora nego ikad. Toliko visim na svemu na čemu mogu visit da je to sve skupa već postalo gadljivo. Ne samo na Facebooku i My Spaceu, na kojima sam ionako stalno, nego čak i po Linked Inu stalno kopam i čačkam, tražim zajedničke poznanike kod svojih kontakata, prijavljujem se u grupe... Čitam blogove, radujem se ljudima, komentiram...
Volila san čitat Jazzie nekad prije. Di je ona? Vidim odavno ne piše...

Totalni sam sjeb od žene.

Ne mogu na Madonnu u Budvu! Imala sam vip karte! One od 100 eura! Tri! Prijevoz, smještaj, sve je bilo osigurano! Čak sam i bolovanje planirala naštelit (sutra sam se planirala užasno loše osjećat), kad ono... ništa od toga. Karte su završile kod curki. ja posla imam brdo...

Ove godine sam sve živo propustila: Snoopa (posao), Lennija (posao), Iron Maiden (tvrdoglavost, plus u ponedjeljak sam morala bit u Zagrebu poslom), Hladno pivo (reunion ekipe s faksa), Armanda Van Heldena (ljetna viroza)... a za sve sam imala karte mukte!!!
Da bar nisam, ne bi mi bilo krivo. Ovako se besposličarka J sa svojim novim besposličarskim frendovima nauživala koncerata.

A sutra opet u pakao. U jebeni Kučkinjak.... Koji mrzim.

Dvoje ljudi s kojima dijelim ured obožavaju Thompsona. Ne samo da obožavaju, oni oboje vjeruju u umjetničku vrijednost stihova koje Thompson pjeva, kao i univerzalnu ljepotu čobanskog melosa koji te stihove prati.
Nakon višesatnog zlostavljanja ljubazno sam ih zamolila da promijene muziku. Da bi dobila - Dražena Zečića!!!

Muka mi je. A sutra moram na posao.....


23.09.2008. u 20:47 sati | 15 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Pjesma...

...koju obožavam.
Imala sam je na staroj longplejki od tete i slušala stalno.
Kasnije mi se u digitalnoj mp3 verziji više nije sviđala. Falilo ono šumljenje i pucketanje, i suzice koje mi je izmamljivala u dugim i usamljenim šesnaestogodišnjačkim noćima dok qurtza nisam imala pojma o čemu tata Neil pjeva... a patila sam za jednim punkerom Hrvojem koji je hodao s mojom starijom frendicom kojoj sam bila tako dobra frendica samo zato jer je ona s njim bila, a ja hodala s njegovim frendom samo zato jer mu je bio frend...
A ja nikako da nađem ovu pločuuuuuuu...

NEIL YOUNG, WINTERLONG

I waited for you, Winterlong
You seem to be where I belong.
It's all illusion anyway.

If things should ever turn out wrong
And all the love we have is gone,
It won't be easy on that day.

Waiting to follow
Through the dreamlight of your way
Is not so easy for me now.

Half the time has passed away
Things we thought of yesterday
Come back now, come back now.

Waiting to follow
Through the dreamlight of your way
Is not so easy for me now.

Half the time has passed away
Things we thought of yesterday
Come back now, come back now.

I waited for you Winterlong
You seem to be where I belong

Neil Young, Winterlong


19.09.2008. u 21:33 sati | 10 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Dijelim gene s TUKOM!!!

Namjera ovog posta nije da pametujem, izvlačim mudre zaključke ili tugujem nad nepravdom, zgražam se i tome slično. Nego jednostavno ne razumijem taj mentalni sklop.

Namjera ovog posta je da OTRAČAM svoju rodicu/blisku prijateljicu/intimusicu/čedo/pulena!!!

Ne, nisam ljubomorna. Svoju šminku, štikle u Karle i Guessove torb(ic)e kupujem sama sebi kad imam para, a kad nemam jednostavno ne razmišljam o tome i krpim se. Život u zajednici s hrpom dragih čudaka sam odabrala sama, ne zato jer novaca za go solo nemam nego zato jer mi to baš nekako paše... I ne, ljubomora nije razlog.
Ali jednostavno ne razumijem taj mentalni sklop! Jebenog razmaženog derleta!

Dakle, radi se o J.
J je lijepa i plava, ima 25 godina, mršava je taman koliko treba, krasnih zelenih očiju, predobrog stila. J je upisala osnovnu školu s 5 godina, članica je MENSAe, diplomirala u roku arhitekturu u inozemstvu i položila stručni priznat u EU. J ima mamu koja je poznata gradska poduzetnica u vezi s fakultetskim profesorom. J ima tatu koji je moćan čovjek na položaju u glavnom gradu i ima suprugu koja je jednako tako važna, plus utjecajnu braću. J ima stan u centru koji je dobila od mame (koja btw plaća sve račune, uključujući i mobitel), auto koji je dobila od mame, Ininu karticu za benzin na maminu firmu, godišnju parkirnu kartu za centar i shopping&razbibriga putovanja na koncerte i izložbe kad joj puhne.
Uza sve to, J nije napuhana gradska šminkerica. J kupuje u Mangu, H&M-u i Top Shopu, prosmuca se po buvljacima, nosi mamine vintage stvari, obožava starke i kosu farba sama, ali može sebi priuštit bez da trepne Bossovu haljinu ili Furlinu torbu i skombinirati je sa Terranovom.
J se druži s krasnim i kreativnim ljudima, bavi egzotičnim sportovima tipa mačevanje, picigin i šah, uzgaja bonsai masline i jede isključivo kolače. A da joj se ne primaju na struk i guzu.
J ima život o kakvom mi obične žene samo sanjamo.

J je odmah po diplomi dobila posao kod ugledne gradske arhitektice, kod koje je provela nekih 9-10 mjeseci, i onda dala otkaz. Zašto? U početku je J bila zadovoljna. Onda je počela izvodit bijesne gliste. Umjesto da se zbliži sa šeficom, ide sa njom na sajmove i seminare, gradilišta i terene, prilagodi se njenim potrebama (ali ne, J ne želi raditi u Autocadu, ona radi samo u Archicadu i slično...), gospođica je počela bit opsjednuta šefičinim Guccijima i Fendijima, kućom podno Marjana i hoch ekipicom s kojom se šefica druži...
Pripravnička plaća od 5000 kuna je odjednom postala smiješna. Jer J je sebe procijenila na puno više.
Onda je J provalila da ne želi iznajmljivati svoje tijelo i um na 8 sati dnevno.
Pa je zatim J tražila posao po ovlaštenim arhitektonskim uredima, a Boga molila da ga ne nađe.
Odbila je stalni posao kod važne osobe jer je htjela ljeto za kupanje i trčanje po Komiži za napušenim pseudoumjetnikom koji je nije htio..
Odbila je voditi splitski ured poznate interijeristice jer da "neće ona namještaj prodavat", ma što joj to značilo.

Došla jesen i J se zaželila posla.
Mama joj je sredila nekoliko razgovora za posao... E, ali J ima neke svoje filmove i planove. Ona ne bi radila u ovlaštenom uredu stvarno kvalitetnog arhixtekta od kojeg bi mogla puno naučiti jer tamo kad je došla na razgovor nije bilo glazbe i učinilo joj se da je atmosfera "komorna". Eeeeeeej, UČINILO! I još joj se čini da je 6000 kuna mala plaća (da, čovjek joj je fakat toliko ponudio. S 9 i po mjeseci radnog iskustva i bez stručnog ispita).
Grozno joj je što joj je odmah ponudio ugovor na godinu dana, jer kako će ona putovat, nije bila 5 mjeseci u inozemstvu...
Ona bi kod ovog drugog (koji je njenoj staroj off the record rekao kako ima nekoga u planu...). Tamo je mlada ekipa, u uredu je svirao house i snimila je dva preslatka frajera...

Naravno, onda je mami puknuo film. I u dogovoru s njenim starim zavrnuli su joj pipu (od kojih 4-5 tisućica mjesečno najmanje), mama je odjavila s plaće na jednoj od svojih firmi, računi za jedan mjesec su ostali neplaćeni, i J od 15.10. počinje raditi kod ovog prvog kojeg nije htjela... I sva je nesretna i jadna.

Ok, priča je završila dobro za svih.

Ono što ja ne razumijem je kako se jedna jednostavna i draga te pritom još i inteligentna cura može pretvorit u TIPIČNU SPLITSKU BESPOSLIČARSKU GLUPAČU?? Jednu od onih napirlitanih žena koje se smucaju od jedne do druge kave i izlazaka s frendicama sportski izbrendirane u Replayu i Dieselu (ah, da - i J je počela padat na skuplju robicu i pazit da je sve cici-pici, nema veze što je Vuittonova torba na njoj lažnjak). Koje pokupe nekog debila koji im napravi dijete i oženi ih pa rastavi, ili pobjegne glavom bez obzira, pa onda imaju neku curu koju plaćaju da im čuva dijete ili zlorabe baka-servis... I sa 40 godina hvataju klince od 27-28... Jer ih ovi bogati njihovih godina neće (Zašto? Pa pametne su! Takvim frajerima to ne treba!).
A J je zrela da joj neki krelac napravi dijete i zbriše...
Osim toga, ponio ju je način života kakav vode neki naši frendovi, kao B na primjer, ili E, koji često lepršaju gradom i idu na fensi šmensi ručkove sa klijentima, poslom posjećuju Cavallijeve revije, Boat Show i Aci Match Race tulume, ali pritom zaboravlja da se ti isti ljudi krvavo narade u vrijeme kad ih ona ne vidi, uključujući i zavrtanje rukava i fizički rad sa svojim radnicima, titranje jajca svakojakim ćudljivim klijentima, i sve ono što zapravo donosi novac.

A ja sam sva ljuta. Zašto neki imaju sve i umjesto da to cijene pretvore se upravo u ono što su do jučer prezirali i čemu su se do jučer smijali?
Zašto neki roditelji 25 godina nisu tu, osim kad treba iskeširat lovu, i onda odgoje dijete da cmizdri, žica i izvolijeva, a kad se dijete napokon pretvori u vrhunskog muktaroša cvile da kako to, da oni nisu bili takvi, da oni nisu tako malu odgojili, da sve su joj dali... I onda, kad je stvarno već prekasno, pribjegavaju nekim odgojnim mjerama koje u tim godinama sigurno neće polučiti željene rezultate!

U svakom slučaju, za J nije baš toliko kasno. Radit će, i prvi put u životu plaćat svoje račune, čak i stanarinu. Maknut se od onih svojih faux Gucci đabalebarošica. Ustajat ujutro u 7 i rušit se navečer u krevet puno prije 3 ujutro (ma prije ponoći...).

I ma koliko sam na početku pisanja ovog posta bila ljuta na nju i njeno izvolijevanje, zapravo J nije kriva jer je postala takva. J je tipičan produkt tranzicijske srednjeobrtničko-državnoagencijske disfunkcionalne obitelji, a živi mukte i izvolijeva zato jer to - može!
Isti ti roditelji bi joj rado i bez problema kupili diplomu na Prometu da J slučajno nije bila sposobna ili nije htjela završiti studij. Jer u tome ne vide ništa loše, ako dijete veseli. Nek ima mala što nisu imali oni...

I ne, nisam uopće ljubomorna!
Ok, možda jesam samo malo. Jer mi se ne da ustajat svako jutro i ići na posao koji mrzim, kad neki drugi mogu sebi priuštit da im ne bude zlo na dnevnoj bazi, i da oh tako lijepo spavaju dok vani pada kiša, i gledaju reprize Seksa i grada iza ponoći, i kupe onu Guess torbu za kojom slinim već neko vrijeme... Sigurna sam da bih ja taj novac puno bolje iskoristila!


17.09.2008. u 14:38 sati | 1 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Preživjeh još jedan vikend

Jutros sam duboko udahnula i hrabro ustala, prevladala osjećaj mučnine kojeg se ne mogu riješiti već tjednima, odustala od povraćanja jer nisam imala što povraćati, odlučila da neću uzimati bolovanje nego ipak otići na omraženi posao...
I onda se pojavio PROBLEM!!!

Naime, jučer je padala kiša cijeli dan. I noćas cijelu noć!!! što znači da :
1. sam se cijelu noć smrzavala ispod nekoliko random nabačenih komada odjeće i dva ručnika za plažu preko tanke plahtice s kojom inače spavam (zgužvanom u kutu kreveta, tek zlu ne trebalo) jerbo sam bila užasno lijena ustat se, zatvorit prozore i izvadit deku iz ormara;
2. ću se opet razbolit ko kobila, a taman sam se riješila ljetne viroze koja me peglala dobra 4 tjedna. Dapače, kosti mi se već pretvaraju u maslac;
3. jutros nisam znala što ću obući na sebe kad izađem iz kuće!
Sva međusezonska odjeća je vakumirana i potrpana ispod kreveta, a ja sam sinoć bila lijena razmišljati o tome kakvo će vrijeme biti danas (ko da nije bilo očito! Bah!).
Tako da sam na brzinu izvukla nekoliko stvari iz prvog Space Baga ispod kreveta i nabacila ih na sebe, i sada na sebi imam:
- tanku svilenu suknju bež/smeđe/crnog uzorka, do koljena, krojenu u puni krug tako da je svaki dašak vjetrića baca preko glave ( to je ljetna suknja, predviđena za bonacu!!! Ne za južinicu u kombinaciji s tangama!!!);
- vuneni crni pulover koji me grebe jer ispod njega nemam ništa osim grudnjaka. DA, VUNENI!!!
- kratke sportske roza-žute čarapice, koje se srećom ne vide, jer preko njih imam:
- smeđe kožne čizme na visoku petu (jako praktično za klizanje po mokroj tehnobetonskoj rivi!!!) do pola listova!!!
A da sve bude još besmislenije, preko svega sam jutros nabacila i smeđi vuneni PONČO!!!
Ne samo da izgledam ko kompletni IDIJOT, nego u uredu umirem od vrućine, a kad izađem vani smrzavaju mi se noge i dupe ispod tanke suknje...

Pametni ljudi bi obukli:
- gradske tenisice, crne (ili u mom slučaju metalik tamnosive, Lacoste)
- neke duge hlače
- pamučnu majcu dugih rukava
- još jednu kratkih rukava u torbi (za svaki slučaj)
- jaknu ili sako.

Ali ja sam daleko od svake pameti. I zato se sad i kuham u znoju lica svog, a džemper svrbi i češe...
Jedina mi je utjeha to što su se danas na poslu ljudi pojavili u još čudnovatijim kombinacijama, tako da se neki smrzavaju a neki kuhaju...

Naravno, nije da nemam takvu kombinaciju, samo za neke stvari ne znam gdje su.
A neke su stradale na kiši jučer.

Ali prvo, moram priznati da sam imala čudan vikend. 100 godina nisam bila vani. Pa tako nisam ni ovaj vikend. Mislim, nisam imala PRAVI izlazak. Ono, do zore (ali da iz kuće ne izađem prije 11 i po!).
Ali sam bila prvo na tradicionalnoj podnevnoj kavi s N do Egoista. I N mi je pokvarila raspoloženje. Naime, nije da sam zločesta pa se ne radujem zbog drugih, dapače, drago mi je totalno, ali N još nije diplomirala, apsolvent je već godinama, radi kao referent u telekomunikacijskom divu, i sada je dobila fenomenalan managerski posao sa svim mogućim benefitima... Ono, N je to zaslužila... Stvarno je. Ali... Uvijek sam ja bila ta koja je uspješna! Najuspješnija od svih nas cura! A sada sam hrpa jada u duši, ne usuđujem se to nikome reći, a čini mi se da svima oko mene ide na bolje samo ja propadam...
Zatim sam navečer izašla do Egoista (opet! A šta ću kad volim to mjesto!) s mojim dragim N i njegovim dečkom iz Zagreba. Da napokon upoznam to divno stvorenje koje je mom prijatelju promjenilo život na bolje i vratilo mu zvijezde u oči i leptiriće u sixpack... Naravno, nakon dvije votke, dva Freixenetića, jednog Long Island Ice Tea (a to je 5 alkohola!!! U jednom!!!) i jednog Tuborga (inače ne pijem pivo, ali ovo mi je poslao frend, i to sa roza slamkom, pa kako sam mogla odbit... p.s. sve skupa mislim da je bilo 9 vrsta alkohola!) upala sam u pijanu depresiju.
Naime, svi imaju ljubav! Svi imaju partnera! Svi su napokon našli sreću, razumijevanje, redovan seks i sve ostalo što uz to ide, samo jaaaaaa nisaaaaaaaaaaaaaaaaaaammmmmm!!!!!
I tako sam se opet sramotila pred dvoje divnih ljudi (koji su cijelo vrijeme pili Oranginu, za razliku od mene), pijana i patetična, umjesto da budem zabavna, šarmantna i duhovita, da se light družim s njima, da budem radosna zbog N i eventualno zbarim nekog zgodnog lika.
Na kraju sam ih natjerala da idemo na krafne u Mate (jer njegov dečko mora posjetiti i taj kulturno-prehrambeni spomenik našeg grada), da bih ja završila ridajući nad burekom od sira o svojoj mračnoj sudbini, a oni umirući od neugode zbog ljudi oko nas...

Sutra ujutro sam se osjećala loše, pulsirajuću glavobolju da i ne spominjem.

Zato sam odlučila nedjelju provesti u napornom radu, jer u radu je spas. Pa sam sjela za stol i izvadila laptop, kad ono... ostavila sam ga uključenog kad sam ga u petak ugurala u torbu i sad je baterija bila prazna, a nisam pokupila miša i kabel, pa ga nisam mogla uštekati u struju! Normalno da projekt na kojem radim NISAM prebacila na stick ili ga pametno poslala na svoj privatni mail da ga mogu otvoriti na drugom laptopu, kud bi se ja toga sjetila, pa nisam imala pametnijeg posla nego se s mojom J i dragim B smucati po gradu. Po pljusku.
Naravno, u svojim jedinim tenisicama u kojima mogu ići na posao, jedinim sivim hlačama koje nisu predebele i jedinoj jakni u koju još mogu zakopčati preko sisa.
I, naravno, na povratku kući sam, izlazeći iz auta, nagazila s obje noge u lokvu, jako duboku, a onda se na mene slila rijeka prljave vode s nečijeg balkona!!!

A nije ni da nam je bilo nešto ekstra zabavno. Samo smo sjedili po Luxoru i ST Rivi, šalabazali po kiši po pustome gradu, ispijali kave i tračali... I da, družili se sa onim super malim konobarom iz Luxora.
J je pričala o tom tipu s kojim se kao sms-a na dnevnoj bazi, B o tipu s kojim ga je upoznala J (ali J je malo ljubomorna, čini mi se... jer se ona palila na frajera, izgledao je totalno hetero, i onda ga upozna s B i ispadne da je on hetero koliko i ja latino), a ja... o ničemu! :(((

Ali zato sam se prisjećala studentskih dana. I tada sam se družila s B. Bili smo totalno ludi, mladi, lijepi i neopterećeni. On je bio jednostavno čaroban, ja preluda, a naše društvo najljepša ekipa na svijetu. Nedjeljna popodneva nakon subotnjih partija smo provodili šalabazajući po gradu, s obaveznim Suedeom u discmanu i podijeljenim slušalicama (Trash i Modern Boys su bile naše himne), ispijajući kavice od kafića do kafića, i kujući planove za budućnost. On je bio model, i htio je postati ovo što je danas, u čemu je tako nevjerovatno uspješan. Ja sam sebe vidjela kao... slikaricu/web dizajnericu/modnu dizajnericu/znanstvenicu s mjestom redovne profesorice na mom faksu/event managericu/ono što mi je već taj tjedan bilo napeto da budem, ali zapravo nisam pretjerano razmišljala o budućnosti. Kišni jesenji dani su bili puni poetike i ljepote, a mi mladi, lijepi, neobuzdani i divlji.
B se nije nimalo promijenio.
Ja se jesam totalno, ali samo izgledom.
Većina naše ekipe se pogubila negdje putem. Mislim, fizički su još prisutni u istome gradu, ali nisu se maknuli dalje od točke na kojoj su zaglavili u trenutku kad sam ja odlučila da je vrijeme da odrastem.
Samo što je sve ono što je u ranim 20-im bilo tako cool, hip dobro i ispravno, vremenom postalo - smiješno. Studentski poslovi, skaterske tenisice, cjelodnevno izležavanje i šalabazanje po gradu, garažni bendovi, koncerti i partiji, hipijevske nesretne samohrane mame... sve to postaje otužno kad su protagonisti već zagazili u trideset i neku.

I tako, i ovaj vikend smo izvukli nekoliko korisnih zaključaka:
1. Ne možeš se zabavit na silu. Ako si jadna, jadna si. Ako si zavidna...
2. ...jebi ga, to je emocija od koje ne možeš zbrisat. Ako si zavidna, zavidna si. I to je to. proći će.
3. Prizivanje lijepe prošlosti je naporno
4. Prizivanje lijepe prošlosti otvara apetit
5. Turisti po kiši nose majce kratkih rukava i hodaju u gumenim japankama. Ili bosi!!! I to im je valjda dražesno! Ajme budala!
6. Ali ionako već odavno znamo da su turisti budale jer uopće dolaze u Hrvatsku, gdje su izloženi općem podsmjehu, prijeziru i pljački

A ja sam spremna za još jedan pakleni i tužni radni tjedan ispunjen mučninom i nadom da će se u Kučkinjaku (novo ime za moj ured. Ne i ostatak firme, ostatak je ok...) nešto promijeniti na bolje.


15.09.2008. u 09:47 sati | 11 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Prava žena ispod krive kose

Danas sam poprilično ok što se tiče posla. Pomirila sam se sa stanjem takvim kakvo je. Potrudit ću se radit najbolje što mogu, a u međuvremenu očajnički i grčevito tražiti novi posao.

U posljednje vrijeme sam sva jadna i neodlučna po pitanju frizure. Kosa je, naime, nama ženama strahovito važna. I laže ona koja kaže da nije tako.
Kosa je sve. Kosom izražavamo stav, deklariramo lifestyle i pripadnost subkulturi, higijenske navike, društveni status, ono, jednostavno - sve!
Mogla bi sat satima razglabat o tipovima žena i osobama koje se kriju ispod različitih frizura, ali neću. Nebitno u ovome trenutku.

Ali...
Dugo sam nosila kratku, čak i ekstremno kratku kosu (look pripadnika zločinačke skupine...sa količinom šminke koje se ne bi posramila ni najokorjelija drag queen), većinom blond sa izletima u bordo, pink, tirkiz i ostale užase, ali to je bilo vrijeme srednje škole i faksa, kože i martensica, pa opsjednutošću Gwen Stefani u Return Of The Saturn fazi (indijski bindi na čelo, dolje adidas trenerka ili combatice s vans tenisicama, gore trash glamour, glitteri i inkarat od šminke... deset godina poslije slike ni ne vadim iz kutije...).

A onda sam otkrila nekoliko važnih istina o sebi i životu:

1. Mama je ipak oduvijek bila u pravu: u dubini duše sam od malih nogu bila latentna šminkerica...
2. Naravno da muškarci više vole plavuše, ali manje vole žene s kratkom kosom;
3. Skateri, coreri, alternativci, okorjeli pohoditelji partija i ostali frajeri na koje sam se palila su naglo odrasli, zaposlili se, ošišali (ili pustili) kosu, uskočili u košuljice i Lacoste majčice, i bogami nisu nimalo loše izgledali....
4. 10 centi štikle vizualno skida 10 kila guze :D!!!
5. Prihodima moram pokrivati troškove nove garderobe, manikure i frizera, cipele da i ne spominjem, a volim izlaziti na mjesta na koja izlaze ti novi/stari frajeri, plus njima slični... Pa mi netko mora sponzorirati alkohol i upade u klubove;
6. Tašta sam! Volim kad se okreću, kad mi ulijeću, kad glumim da mi idu na živce, kad mi radnici dobacuju (DAAAAA!!!!! Volim! Sve mi žene to zapravo volimo!)

I tako sam počela puštati dugu lijepu plavu kosu. Hollywoodski blond! Potpuno svijetli pramenovi na svijetloj temeljnoj boji. Baby blond. CBK blond (Carolyn Bessette Kennedy, ako netko ne zna...). Najsavršenija blond ikad! U isto vrijeme je peglanje kose je postalo must, a ja sam zahvaljivala bogu na frendici popularnoj frizerki, koja je moju crnu kovrčavu kosu pretvorila u anđeoski plavu i ravnu ko staklo, i još je besplatno godinama održavala takvom dok nisam savladala sve tajne njenog zanata, susjedi kozmetičarki koja je od moje debele crne jednoobrve napravila dvije dražesne svijetlosmeđe (nije da ja to prije nisam održavala... ali nikad nisam mogla napraviti savršeni barbie-luk kao ona) i puštala me u solarij kad nije bilo šefice u salonu, frendicama koje sam zadržala po Magmi, Dieselu i ostalim dućanima u kojima sam radila tijekom studija i koje su mi sređivale krpice po cijeni po kojoj su one mogle uzimati...
I zvijezda je bila rođena!

Prije toga sam bila samo surogat plavuše, lažnjak; studentica ofarbana jeftinom farbom iz DM-a, više žuta nego blond, ili grozomorno izblajhana, a to nije bila prava stvar.
Sada sam postala prava stvar.
Plavuša! Prava! Rasna!
Plavuša bez izrasta i bed hair daysa!

Naravno, vremenom sam upala u neke ekstreme... Naime, svima je dobro poznato da žena nikad ne može bit dovoljno mršava, a plavuša nikad dovoljno svijetla... A kad se osvrnem na moju prijespomenutu sklonost Gwen Stefani, jasno je u startu da sam uskoro otišla u platinasto.
Zatim, svi znamo da kosa nikad nije dovoljno duga. Pa je platinasta plavuša nakalemila metar ektenzija na glavu i dvije godine patila od glavobolja i bolova u vratu i leđima (imalo je to veze i sa tako popularnim špicastim stiletto štiklama tankih peta na kojima sam provodila sate i sate dnevno) zbog 200-tinjak komada pramenova tuđe dlake teške par kila na glavi. A frendica je gubila razum peglajući tu instalaciju za torturu na mojoj glavi svaka tri dana.
Ali i frajeri su gubili razum kad bih zamahivala blond zavjesom po plesnom podiju, tako da se muka isplaćivala...

Nakon dvije godine plavojka se opametila. Otišla sam ponovo staviti ekstenzije, i kad je frizerka povadila pramenove (a žena je bila vrhunska! Njene ekstenzije gotovo nikad nisu ispadale!), malo prije nego je počela pripremati kosu za novu seriju umetaka, doživjela sam prosvjetljenje... osjećaj na glavi je bio toliko ugodan i lagan, da sam odlučila da su dani ekstenzija zauvijek gotovi.

Ali nisam odustala od plave kose.

Dapače, svi su me navikli doživljavati kao plavušu, zvati "moja plavuša", "naša plavuša", a ni ja sebe nisam mogla zamislit ko nešto ili nekog drugog.
Čak je i moj tamni izrast širi od pola centimetra u meni izazivao sumnju u vlastiti identitet...

I sve je bilo dobro, divno i skladno do proljeća prije neke tri i pol godine.
Odjednom svijet više nije bio cvjetan, ružičast i pozitivan. Tmurni su se oblaci nadvili nad život plavuše. Stvari su se počele događati naopako i činiti me nesretnom i zbunjenom. Počela sam se debljati unatoč redovnom bavljenju sportom i zdravoj prehrani (kasnije se otkrilo da je problem štitnjača).

I onda se dogodilo TO!
Još uvijek nemam pojma kako i zašto. Jednostavno mi je nešto puhnulo u glavu. Ušla sam u DM, kupila L'Orealovu Excellence tamnoblond boje (ljudi je vole zvati i svijetlosmeđa...) i ofarbala kosu. Nakon mjesec dana kupila sam za nijansu tamniju. Zatim boju čokolade. Pa kestenjastu. I na kraju tamnokestenjastu, koju imam na glavi već 3 godine.

Takva je zapravo moja prirodna boja. Samo što prirodnu kosu ne mogu pustiti jer imam brdo sijedih.

I tako... već tri godine mojim životom upravlja neka naopaka sila. Otkako sam brineta (skoro pa crnka).
Moj vedski astrolog kaže da je to zato jer mojom natalnom kartom vlada Ketu, mračni planet, čija vladavina traje 7 godina.

A ja već tri godine, otkako sam napravila taj surovi zahvat na mojoj osobnosti, svaki mjesec donosim odluku... i nikako da se odlučim ponovo postat plavuša.


11.09.2008. u 13:48 sati | 6 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Pakao zvan posao 1

Koja grozna tema za prvi post na novom blogu...
Ali, na žalost, na užas, tako je kako je i ja tu ne mogu ništa promijeniti.

Ako ne dam otkaz kroz slijedećih mjesec dana sigurno ću ga dobit od šefova. I zato očajnički tražim novi posao.

Možda šef nije mislio baš tako. Možda je to bila još jedna od njegovih taktika i tehnika zastrašivanja/motiviranja/bahaćenja pred djelatnicima, ali u svakom slučaju nije djelovala nimalo motivirajuće. Umjesto da navalim na posao i trudim se postići nekakve opipljive rezultate, ja sam navalila na MojPosao, frendove i poznanike, sve moguće i nemoguće veze i kontakte, samo da se što prije dokopam nekakvog posla...
Što je najgore, sada sam već u situaciji da tražim BILO ŠTO! ne bih imala ništa protiv ni da radim kao prodavačica, samo da se maknem iz ove demotivirajuće i deprimirajuće radne sredine...

Produžit će mi ugovor na MJESEC DANA!

I naravno da svu svoju energiju trošim na uzrujavanje umjesto na posao!

Da bar mogu sebi priuštiti da dam otkaz... Ajme! To bi bilo divno!
Ali ne mogu.
Imam golemi minus, kredit, a nemam starce koji bi uzdržavali sve moje dražesne potrošačke navike...

I počelo je. Toliko sam jadna da ne mogu zaspati bez Normabela, ujutro se jedva budim, izgubila sam apetit, povraća mi se i imam proljev...
Što zapravo i nije toliko loše, jer ionako imam nekih desetak kila viška koje sam nabila u zadnjih godinu dana, i ne znam kako ih riješiti...

Ali čak ni to me ne raduje! Čak ni mogućnost lakog, usputnog i gotovo neprimjetnog mršavljenja bez puno odricanja i bez noćnih agonija dok apstiniram od pizze i čokolade ne vidim kao svjetlu točku u moru jada, užasa i očaja u koje sam upala.
To je već pokazatelj ozbiljne krize.

I pokazatelj kako sam GLUPA bila prije 3 mjeseca kad sam dala otkaz u velikoj firmi, na skroz dobroj poziciji u izvozu koja je podrazumijevala dosta putovanja i sastanaka na visokim poslovnim razinama, dosta kontakata, dosta glumatanja... i, naravno, najzanimljiviji posao na svijetu ali za ne vjerovat malu plaću... da bi došla u ovaj kretenizam od firme koja se predstavljala divnom i krasnom...
Čak ni ne radim posao za koji sam zapravo i došla tu.

Kolegice me nisu prihvatile jer dolazim iz velike firme. Bačena sam na smiješni posao prodaje i gnjavljenja ljudi proizvodom kojeg niko neće.

Jadna sam!

Ali sama sam sebi kriva....


10.09.2008. u 09:08 sati | 3 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  rujan, 2008 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Ožujak 2015 (1)
Kolovoz 2014 (2)
Prosinac 2011 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (5)
Svibanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (6)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (8)
Prosinac 2009 (7)
Studeni 2009 (7)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (7)
Ožujak 2009 (8)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (14)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (8)
Listopad 2008 (8)
Rujan 2008 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Opis bloga

Službeni web dnevnik kaotične, hiperaktivne, lijene, zbunjene, infantilne, poročne, ćudljive tridesetineštogodišnjakinje, izgubljene u svijetu dateinga, veza, shoppinga, poništenih kreditnih kartica, poslova koje ne voli, ambicija koje joj se ne da ostvarivati, frajera koji su uvijek pogrešan izbor ali zapne za njih ko pijan za plot... (jel se to tako kaže?)



Spamove, prljave seksi forwarduše, Viagra-mailove i lance sreće šaljite na:

elle.woods.blog@gmail.com

Na Fejsbuku me najdete pod imenom

Elle Woods Gone Brunette

Čitam & komentiram...

Koji
Missilusion

Perez Hilton

Londra
Dijanin vodič...
Shimi
Brineta - Još jedna
Sebastian Wright



I još... korisni blogovi za bonkulovićku kakva san ja

Kolači par exellance...
Kuketa :)