Besposlen pop i jariće krsti. Ili: kako sam postala vegan.

Prvo sam se osjećala fenomenalno.
Zapravo, počela sam se osjećat fenomenalno tek kad me prošao musklfiber u gornjem dijelu tijela od naprednog pilatesa. I kad sam skužila da mi zapravo treba jako malo, i to meni prilagođenih vježbi, a ne vježbi odabranih za grupu, da bi moja leđa ponovo postala ravna...
Ok, možda sam totalno glupa kad je hrana u pitanju, ali kad se radi o fizikali stvarno osluškujem svoje tijelo i dajem mu točno ono što mu je potrebno. 20 godina sporta nije bilo uzalud.
A čim leđa ne bole i izgube oblik broja 2, čim sam ja opet uspravna dulje od 20 minuta bez bolova u križima, odmah se prešaltam u zonu.

Zato sam prošli tjedan, sva tako u zoni, obukla svoju lijepu dugu... ok, dobro, lažem... lijepu dugu šarenu Max Mara haljinu od Najbolje (ali ko da je moja, ona je nikad ne nosi. Haljina je rezultat jednog krizno-terapijskog zlostavljanja Dinersa prošle godine, kad je ušla kupiti bluzu i remen za odijelo, u garderobi primila poziv od kolegice s posla koji ju je užasno uzrujao, pa je na kraju iz dućana izašla ne samo s bluzom i remenom, nego i šeširom, natikačama, haljinom i kaftanom) i gladijatorice, kombinaciju u kojoj se obično osjećam debelo i trudnički (kao i u svakoj drugoj empire krojenoj haljini i ravnim cipelama) ali ovaj put nisam, nabacila golemi cviker (zato jer sam prvo bila mislila kako sam si baš lijepa bez šminke, ali nakon 5 minuta više nisam bila, pa sam na kraju u sumrak bauljala ulicama s velikim naočalama na na nosu...), omotala glavu u maramu (nije mi se dalo prati i peglati kosu, a odlučila sam biti prirodno lijepa, onako aqua e sapone... ali nakon prvog pogleda u prvi izlog ipak sam izvukla maramu iz torbe i spakovala metlu tamo gdje se ne vidi), dala psu pusu i odlebdjela u Avenue Mall...

Malo sam kupovala, onako ne previše, razumno sam potrošila, i na kraju kupila sebi knjigu u Algoritmu za postseks... ups, postshopping cigaretu uz kavu. U onome kafiću koji ima štekat ispred malla.
Izabrala sam jednu na prvi pogled poprilično zanimljivu, Vitka i opaka se zove. Skinny Bitch u originalu, a ja mislim da uopće nije dobro što za naše tržište nije naslov preveden kako treba, tj. Mršava Kuja. Što je sasvim dobar naslov, ako se mene pita.
Zapravo, osobno mislim da bi ovi naši izdavači trebali stvarno konzultirati mene kad se radi o prijevodima i vizuali literature za žene, jer ono što kupim u domaćem izdanju nikako se ne može uspoređivati s (pretežno) engleskim originalom, ni iznutra ni izvana. Knjiga je kao kolač. Ili dobar muškarac. Kako ćeš uopće poželit pojest jedan dobar Rigo Janczy ako mu je biskvit raspucan, glazura nebaršunasta, ili ako je neravno izrezan, ma kako zapravo fantastičnog okusa i majstorski spremljen bio? Ili poželjeti frajera odvesti doma, bez obzira kako obećavajuće zvučale njegove riječi, ako mu dlake vire iz nosa, odjeven je ko FER-ovac, nosi ružne cipele, smrdi na Axe ili se pritom još, ne daj bože, zove Zdravko, Tvrtko ili Perica?

Ali kako mi je ova Mršava Kuja djelovala kao nekakav simpatičan komad chick lita idealan za razbibrigu uz kavu dok jednom rukom gladim svoje lijepe vrećice a drugom uživam u toksičnom Ronhill Slimu, tako sam je kupila.

I sjela. I počela čitati.
I doživjela instant prosvjetljenje!

Jer nisam kupila neku novu verziju Vrag nosi Pradu. O neeeeeeeeee...
Kupila sam svoju novu Bibliju!
Novo sveto pismo prehrane!

I u sat vremena listanja i gutanja shvatila da sam možda zapravo cijeli život podsvjesno htjela, trebala, žudjela biti vegan, samo što to nisam znala!

Zapravo… pa, iskreno, nekako me svi ti opisi mučenja životinja, hranjenja antibioticima i smećem i ostali užasi nisu previše dirnuli. Preskočila. Što ne znam, ne smeta mi. Napokon, ja sam ipak žena u čijem posjedu ima nešto krzna i koja nikad ne bi pristala na nekožne cipele ili torbu, pa taman mi Stella McCartney idućih 100 godina poklanjala svaku svoju kolekciju besplatno.
Ali svakako želim biti mršava, lijepa, prozirna i superuspješna, kao Gwyneth ili Angelina…
Ili autorice? Koje od poznatih svojim savjetima rade superzdrava i nutricionistički superizbalansirana supertanka stvorenja kao što su Gwyneth ili Angelina?

I ne bi li bilo baš supercool i dražesno u nekom društvu onako nonšalantno izjaviti: Ma znate, ja sam vam vegan…?
Ono, vegan, a nisam kao jedno od onih ženolikih stvorenja koja periodično plaše nevine prolaznike na gradskim trgovima svojim strašnim pojavama i agresivnim, radikalnim i nadasve dosadnim promoviranjem životne filozofije i prehrambenog stila, i zbog kojih svi ostali ljudi s redovnim higijenskim navikama imaju fobiju od takvog načina prehrane?
Vegan, a nisam čudnovata studentica kojoj se lice ne vidi od piercinga a tjeme stenje pod dredlocksima, ili nekakva stara cura u ortopedskim šlapama i čarapama, nefarbane duge zapuštene kose s brdom preranih nepotrebnih bora i neujednačenog tena, čudnovata samoprozvana aharhistica, blijedunjavo djevojče u ispranom pamuku kojem noge smrde u cipelama od sintetičkih materijala? Ili neka zen/krišna/new age baba koja brije na Sai Babu, transcedentalnu meditaciju, i grozi ljude izjavama kako im vidi auru, i kako će se kad umru od raka prouzročenog konzumiranjem piletine, junetine i sira u slijedećem životu reinkarnirat ko stalak za kišobrane?

Oh, ma već se vidim… kao visoku (ok, ne visoku. Mislim da konzumacijom Alnatura rižinih krekera s amarantom ipak ne mogu dobit na visini, ali zamislimo da se ipak dogodi da su čuda moguća…), mršavu platinastu plavušu (nešto kao križanac Gwyneth i… Victorie Silvsteed? Gwyneth, ali s tenom i sisama Victorie Silvsted? Može), u dopičnjaku, svu tako bajno lijepu, svježu, blistajuću, zračeću i totalno zdravu od superpročišćenog, ultrauravnoteženog, organski hranjenog organizma…I dok tako pucam od zdravlja, izbalansiranosti, unutarnje i vanjske ravnoteže, a oko mene zrači skoro pa vidljiva moja prelijepa aura… oko mene brdo blijedunjavih, sivih, nesretnih, umornih žena traži da ih prosvijetlim, da podijelim s njima svoju tajnu, i stalno me pitaju kako, o kako sam to postigla.
Na što ja onako skromno i toplo, lijepa kao Buda, karizmatična kao Dalaj Lama, glasom Mahathme Gandhija odgovaram: Ma znate, nije vam to ništa. Mi vegani vam tako izgledamo…

Sva sretna zbog iznenadnog otkrića, sutra sam odmah najranije ujutro očistila frižider i kuhinjski ormar od svih zala i neprirodnih otrova, što znači da sam pobacala sve, od tortilja, tjestenine i Rio Mare tune do jaja, Lagano Jutro mlijeka bez laktoze, neorganskog muslija, sakrivene zalihe Nutelle, pa sve do pilećih prsa iz zamrzivača i Salakis Fete.
Čak sam i prašak za pecivo i vanillin šećere pobacala. I brašno. I smeđi šećer. I Natreen, jer aspartam je najveći kancerogeni neprijatelj I čisto zlo u komprimiranom obliku.
I otišla u najbliži Bio&Bio opskrbiti se zalihama.
I krenula se hraniti od doručka prema knjizi.

A nije da me voće za doručak učinilo sretnom. Dapače. Ja i voće se inače baš nešto ne volimo. Ali ako želim postat čarobno stvorenje u skladnom i izbalansiranom tijelu, onda je svaka patnja opravdana.

Kao slijedeća žrtva na listi prehrambenih užasa pala je kava.
Jako težak korak za kroničnu ovisnicu o kofeinu.
Kupila sam nekakvu zamjensku mješavinu od žitarica, dodala sojino mlijeko, i skoro se izbljuvala. Nakon 2-3 gutljala polako mi je počelo biti svejedno. Možda se čak i naviknem… Doduše, danima već osjećam užasnu apstinentsku krizu pa se počastim s tri-četiri obične kave s mlijekom... i Natreenom... Ali to samo dok prođe kriza...

Inače, B je bio tu na par dana, i u petak sam mu izložila svoj plan o tome kako je važno da svi postanemo vegani i glamurozni, pa se složio sa mnom i odlučio da će i on postat vegan i glamurozan.
Nekako mi je strašno smršavio ovih par tjedana. Lice mu je ko u Kate Moss, a bedra ko u pjevača iz Muse... Izgubio je ono svoje sočno dupe, vratio se u proporcije iz mladih dana kad je bio model (a heroin šik u điru...). Rekla sam mu da je ogavno mršav i da mu njegova lijepa i skupa odjeća grozno visi na stanjenom tijelu, a on je skoro proplakao od sreće i izljubio me sav ganut...
Naime, dobio je ponudu od dotičnog dizajnera kojem je u jednoj fazi bio muza da prošeta ponovo pistom za njega na milanskom Fashion Weeku, a da bi prošetao pistom potrebno je da se ponovno stisne u mušku nulu. Pa zdušno radi na tome zadnjih dana...

Dakle, u misiji da postanemo totalno zdravi, mršavi i glamurozni vegani, na putu do našeg frenda T svratili smo u Makronovu da se priviknemo na našu novu prehranu, ispunjeni žudnjom za algama i miso juhom, jer smo načuli da jedino tamo možemo kupiti gotovu kuhanu hranu koja je veganska a usto još i puno zdravija od ob ične veganske jer je makrobiotička i u toj hrani ima svega onoga što je nabrojano u knjizi..
Kupili tri nekakve plate za takeaway...
I tri kolača (ogromna. Skupa).
Otvorili kod T-a kutije od stiropora.
Gledali u hranu.
Pokušali prepoznati namirnice opisane u meniju: tofu, riža, salata... nešto, nešto, nešto, nešto... Odustali.
S radošću zaključili da prepoznajemo krastavce u... majonezi od tofua?
Probali salaticu iz plastične kutijice. Prožvakali ono nešto što liči na gigantske spermiće s repićima, ispljunuli kockice nečega što bi možda moglo biti neka vrsta prekuhane gomoljike, ali vjerovatno je nešto jako odvratno, no sigurno nije ukusno.
Dvojili oko listova tamnozelenog polukuhanog patuljastog fikusa. Odlučili da nećemo riskirati.
Probali rižu. Zgađeno ispljunuli. zaključili da je tako ružna jer je gluha. Posolili. Ponovili postupak kušanja. Odustali.
Ja sam prepoznala nešto što je možda mogla biti gljiva, a možda i nije, ali nije bilo jestivo. Vjerovatno neka dekoracija od 100% organskog poliuretana...
Zaključili da marinirani tofu na žaru nije za ljude. Dali kradom dobermanu od T-ove mame komadić da proba. Pas uz cvilež pobjegao...
Pojeli kolače. Bili su odlični.
Naručili pizzu. Bez šunke. Ustupak novom veganskom lifestyleu.

Ali nije da sam odustala. Naprotiv. Svaki dan proučavam veganske recepte na netu. Sigurna sam da ću naći neki za mene...
Želim biti glamurozno zdrava i mršava kao Gwyneth i Angelina. I ne želim da životinje pate jer ih uzgajaju da budu naravni odresci i pileći netsi.

A što se tiče krznenih bundica i kožnih jakni, ako me ljudi pitaju, to sam sve naslijedila, dobila i kupila prije nego što sam postala vegan. Tako da zapravo imam puno pravo nositi ih bez srama.


16.06.2009. u 02:34 sati | 58 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Reduciram. I dvojim.

Ovih dana sam došla u situaciju da sve nešto ne znam...

Prvo dvojim oko frizure. Kosa mi užasno brzo raste. Posljednji put sam se šišala prije dva mjeseca, kratko ali slatko i gljivasto, i Marina me tako genijalno ošišala da kosa cijelo vrijeme izrasta u smislenu i definiranu frizuru. Jednostavno nemam potrebe za šišanjem.
Ako kosu pustim na miru, za dva mjeseca taman dobim lijepi mali bob (uz par rezova... ali tek za dva mjeseca). A onda je mogu pustiti da opet raste.
Fali mi moja duga kosa. 10.07. slavim godinu dana otkako sam skoro do struka dugu crrnu grivu potkresala u dosadni bob, a nakon toga u kratko blond čudo.
Ne fali mi tamna boja. Fali mi dužina. Fali mi zamahivanje kosom (još se tu i tamo uhvatim kako zamahnem u prazno...), igranje kosom, petljanje po kosi, frćkanje pramena u spiralu, pravljenje frizura... Kosa je totalno najbolje moguće žensko oružje ikad!
Doduše, svi kažu da sam im ljepša s ovakvom kratkom. Da mi otvara lice. Moja psihoterapeutkinja kaže da se zapravo opet želim sakriti iza kose jer se bojim biti samouvjerena kratkokosa žena koja kosu ne koristi kao... ne znam više što. Moja Rejuvenation terapeutkinja mi sasvim praktično sugerira da ipak pričekam da prođe ljeto, jer je ljeti ipak kratka lakša za održavanje (budući je moja kovrčava i peglam je...). A moja terapeutkinja za poremećaje prehrane kaže da je to zato jer sam u svojoj debeloj i nezadovoljnoj fazi pa se želim sakriti iza kose, i još gomilu toga što nisam zapamtila jer sam buljila u okrhnuti lak na nožnom prstu...

Kakobilo.
Ja volim vidjeti dugu kosu, i na sebi i na drugima.
Uostalom, i Najbolja je odlučila ponovo pustiti kosu, i pušta je već neko vrijeme. Samo što ona ima dosta slabu i sporo joj raste, a moja buja na sve strane i već polako traži sve više vremena za oblikovanje...

Osim toga, već neko vrijeme sam konstantno ušlagirana. Uz liječnički nadzor i blagoslov.
Ponovo sam krenula kod tete koja me je liječila od emotional eatinga i uspješno mi pomogla da se na dulji period izvučem iz pakla bulimije. Kako sam se sad pretvorila u emocionalnu prejedačicu, i osjećam da moj problem zapravo uopće nisu kile koje sam pokupila nego opet moj glupi emotivni odnos prema hrani, i kako me faze orgijanja u ugljikohidratima i superstrogih ništanejedućih dijeta sve više fizički i psihički iscrpljuju a ne daju nikakve rezultate, tako sam odlučila i na tom planu potražiti pomoć.
Da barem mogu biti latentna cjeloživotna anorektičarka ko Mama... Uspješno bih držala konfekcijski broj pod kontrolom, uspješno organizirala svoj život, ostvarivala zacrtane životne i karijerne ciljeve, a pritom još izgledala ko (10 godina mlađi) avion čak i u svojoj 60-oj...

Ali ja nisam moja Mama. Na Maminu veliku žalost. A i na moju.
Ja nisam visoka tanka crvenokosa matrona u skupoj odjeći i skupim službenim kolima, nisam uspješna žena od karijere koja nema namjeru u mirovinu dok ne rikne (a neće riknut nikad jer žene u našoj familji žive skoro do stote), ne znam živjeti od kutije cigareta i pola litre kave plus 3 lista zelene salate i pola pilećih prsa dnevno, nakon kockice čokolade ne usisavam i ribam cijelu noć stan da bi tu kockicu potrošila (zapravo, nakon table čokolade ja obično zalegnem na kauč, i tamo slistim još jednu), i svakako me ne privlače tečajevi autogenog treninga, callanetics vježbi niti joge za zrele gospođe...
Ja sam mala okrugla zbrčkana genetska greška u svojoj lozi, izgubljeni slučaj s kojim nitko ne zna što bi.
I kad već tako grozno odudaram, i kad već 32 godine nitko nije uspio skužit kako od mene napraviti pravu stvar, onda valjda ipak moram odustati i napraviti sama od sebe svoju vlastitu pravu stvar.
Ali bez pomoći hrane...

Terapeutkinja kaže da su moji problemi s hranom vezani uz moju savršenu Mamu i naš krnji odnos, i da zbog toga imam one čudne napade straha od gladi, pa onda jedem za svaki slučaj, da mi se slučajno ne bi dogodilo da u jednom trenutku u noći zapravo ne budem stvarno gladna a u kući nekim čudom ne bi bilo hrane, i onda smo to sve povezali sa... pa, sa iznenađujuće puno toga što meni nikad ne bi palo na pamet.

Zatim smo se neko vrijeme natezale oko idealne prehrane i pristupa toj prokletoj hrani...
Kontrolirana dijeta ne pali kod mene; jednostavno padne noć, prođe ponoć, a ja skačem na frižider.
Antidepresive i ostale psihofarmake sam odbila, uz sasvim logično objašnjenje da ja volim izlaziti i piti alkohol, i da moja psihička stabilnost i društveni život proporcionalno ovise o količini etanola unešenoj u organizam.
A nisam imala baš dobra fiziološka iskustva s nekim antidepresivima za bulimičarke prije nešto godina...

I tako je kao najpametnije rješenje u ovome trenutku odabran Lijek.

Naravno da sam bila nevjerovatno presretna kad sam obavila sve pretrage, proglašena podobnom i dobila recept!
Pa Lijek je ona toliko žuđena čudesna tableta pomoću koje debeli ljudi gube apetit pa onda mršave!
A ja je nisam htjela pokušavati nabaviti jer sam se ipak držala one da nije za ljude s BMI iznad 30, koji imaju stvarno ozbiljnih problema... I da ima poprilično neugodne nuspojave kod dosta korisnika.
I sad sam ih dobila! Lijepa, divna, voljena kutija Lijeka od 10 mg, cijela samo za mene...

Po mojoj terapeutkinji, cilj je zatući svaki osjećaj gladi, tako da se mogu držati uredne, redovne, zdrave prehrane (redukcijske, naravno), naviknuti organizam na cikličko uredno hranjenje, odviknuti ga od smeća, promijeniti prehrambene navike bez tuge, jada, uvelosti, mrzovolje, agresivnosti i društvene nepodnošljivosti koji se kod mene javljaju u odsutnosti šećera i ugljikohidrata... I usput izgubiti ove neke kile koje mi zagorčavaju život, jer jednostavno ne funkcioniram normalno kad me ima.
Po meni, cilj je jedino i isključivo izgubit kile. Cilj opravdava sredstvo. Svako sredstvo pod svaku cijenu. Sve ostalo je nebitno. Ako je Lijek rješenje, onda ja volim to rješenje i držat ću se terapije...

Ok, već sam u pet dana otišla kilo dolje.
I osjećam se divno iz nekoliko razloga. Nisam gladna, mogu totalno hladnokrvno proći kraj Millenniuma kad idem na kavu u grad, sjediti ispred Floresa bez da poželim naručiti tortu od limete, raditi na projektnoj dokumentaciji cijelu noć samo uz zeleni čaj (jesam li spomenula da je jedna od nuspojava i nesanica?)... Umjesto 5, ipak jedem samo tri obroka dnevno, a i to jedva jer sam nakon male količine supersita. I mogu jesti stvarno zdrave i organizmu korisne stvari, kao što su meso i povrće, juha ili voće, bez želje da drmnem komad pizze ili pjat paštašute... Ionako mi je svejedno, kad sve ima isti okus - gorkast.
Tako sam diiiiiivno puna energije... I raspoloženje mi je stalno isto - vedro i optimistično. Nemam ups&downs, nemam napade cmidrenja, nemam mene niko ne voliiiiiiiii jer sam ruuuuuuuužnaaaaaaaaaaa faze, i uopće više ne padam u duboke bedove kad ne znam što bih obukla.

Bitno je da mi se već neko vrijeme život ne vrti oko hrane, oko toga što sam pojela ili što nisam pojela, a za sve ostalo me totalno nije briga.
Mada, osjećaj je zapravo malo amfetaminski.
Pa i okus u ustima.
Mada to zapravo ne bih ni znala da 90-e nisam provela znojeći se po cijele noći u klubovima...
Pitam se samo nije li to zapravo samo remake nekog od onih vintage sredstava za mršavljenje i uspješno održavanje kućanstva koja su trošile kućanice 50-ih?
Ali dok funkcionira nije me briga.
Mislim, jučer sam u Stefanu odbila one super bruschettice za predjelo, jedva ugurala dva njoka u sebe, i pojela tek okrajak one nevjerovatne čokoladne torte (mislim, ipak nisam mogla odolit bez da naručim desert!), i zar to nije nešto? Ha?

Navečer trčim, ujutro cijepam po naprednom pilatesu s DVD-a, idem na fitness, i strašno radim na tome da dobijem svoje staro tijelo nazad.
Ok, pola cijelog tog vježbanja, kao i preskakanje međuobroka sam prešutila terapeutkinji, jer imam osjećaj da ona ne bi bila baš najsretnija, a i ja stvarno nisam luda za nekakvim voćem u glupo doba dana, malo sam i lagala u dnevniku prehrane (ubacim tu i tamo ponešto što sam trebala pojest a nisam...), ali cilj opravdava sredstva...
Kad jednom opet budem imala svoje staro tijelo kakvo zaslužujem, onda ću valjda opet bit ona stara ja.

Dodatna motivacija mi je bio subotnji izlazak u Gallery. Okružena svim onim vitkim, pokvarcanim i mišićavim bedrima u dopičnjacima koja su se zatekla u društvu, jednostavno nisam mogla izdržat da me ne uhvati nostalgija za vremenima kad sam i ja bila takvih dimenzija i tog stupnja čvrstoće...

Sad kad opet imam cilj, misiju i viziju, kad radim na svom rebrandingu i poboljšavam vizualni identitet, sad je opet sve na svom mjestu...
A upravo Zagreb je zaslužan za moje novo zen stanje.

Ali...
Odjednom se pojavio problem.
Dobila sam, naime, dvije poslovne ponude. Jako dobre ponude, jako primamljive ponude. I financijski, i bonusno, i beneficijski, a karijerno da i ne spominjem...

Problem je što je ona puno primamljivija u Splitu!
Radi se o poslu u branši koja mi je oduvijek bila strašno privlačna, o senior poziciji, o takvom radnom mestu i takvim uvjetima da bih mogla ne samo dignutog nosa prošetati pred svojim bivšim šefom nego ga još i nabiti (u prenesenom značenju, naravno) u mjesto u koje zaslužuje... I, naravno, raditi nešto što mi je divno, drago i blisko... Ali posao je u Splitu!
A meni se zapravo ne da opet živjeti u Splitu.
Doći malo doma je ok, doći malo na kupanac, vikend-izlazak i ostale radosti je ok, ali ne da mi se opet živjeti u Splitu...

A problem s ovim drugim je u tome što se radi o poziciji u industriji koja mi nije draga. Neinspirativna branša, jako konzervativna... A atmosfera ko na groblju. Punom psihopatskih zombija. Ne samo zato jer S1 radi tamo (ona mi zapravo i namješta posao, mada radi u drugom odjelu) pa znam kako je po njenim pričama, nego zato jer sam i sama osjetila ozračje kad sam dvaput bila na razgovoru...
Krasan autić, lijep paketić koji bi išao uz ugovor, ured u idealnom dijelu grada...
Umjesto da padnem u nesvjest od sreće, ja sam zbunjena.

U Splitu mi se nudi posao iz snova. samo što je u Splitu.
U Zagrebu mi se nudi posao koji bi riješio sve moje egzistencijalne i statusne probleme, i omogućio mi ostanak u Zagrebu i povratak starom životnom stilu (ako uspijem dovoljno smršaviti za svoja dva prošlogodišnja Max Mara odijela...).
I što, zaboga, što sad da radim?

Nego, Ž popravlja odnose s Mužićem.
Još uvijek ga ne pušta da se vrati doma, ali idu zajedno na terapiju. A i procvala je otkako opet radi. Druga žena. Ne samo duhom. I fizički se promijenila. Podrezala je kosu, reducirala šminku i bronzer, skockala se u zaposlenu tetu, nabacila samopouzdani look, i neprepoznatljivo je divna.
A ja sam tako ponosna na svoju prelijepu prijateljicu.


08.06.2009. u 08:57 sati | 37 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Elle Woods gone Bridget Jones

You are a loser. For some reason nothing seems to go right for you. You are fucked up because you smoke, you're fat, and you're single and seems like you'll always be. However, you have a good heart, you always mean well, you're just very unlucky.

Eto. Napokon sam pogledala istini u oči.
Da bih istini pogledala u oči, prvo sam morala otvoriti svoje vlastite oči.
Ali kako mi se samoj nije dalo otvarati vlastite oči, sudbina je odlučila da bi najbolje bilo da mi ih ona sama otvori viralno i gerilski.
Kako sudbina zna da sam ja Facebook ovisnik, i kako zna da sam nedavno pokupila ružan malware preko istog dok sam rješavala jedan od onih stupidnih FB testića koje ja naprosto obožavam, tako mi je odlučila poslati poruku baš pomoću jednog od onih stupidnih FB testića koje ja naprosto obožavam, i preko kojih sam dotični virus i pokupila. A poruku je upakirala u testić koji se zove Wich movie heroine are you.

Ok, nije neki strašni test, pomislila sam kad sam ga vidjela na wallu od Najbolje. Ona je ispala Maria iz Moje pjesme moji snovi. A našla sam ga i kod moje I, koja je totalna Holly Golightly iz Doručka u Tiffannyju, a pritom mislim na to da je ona stvarno totalna Holly, ne samo u testu.
Dakle, koja bih ja bila? Moja draga Elle Woods? Možda Holly Madison, mwahahahahahahahaha... Ali ona je stvarni lik, a Playboy Mansion nije film nego reality show... Neka plavuša utjelovljena od Marilyn Monroe? Ili neka šampanjska dražesna cura koju glumi Kate Hudson? U svakom slučaju plavuša, to je sigurno...
I onda sam krenula rješavati test, a kad sam poklikala sve prave odgovore i izabrala 15 prijatelja kojima sam poslala pozivnice lijepo sam pričekala nekoliko sekundi da se na monitoru pojavi odgovarajuća plavuša...
I pojavila se!
U vidu grozne Renee Zellwegger u debeloj fazi!
Sa zastrašujućim tekstom ispod slike:

You are a loser. For some reason nothing seems to go right for you. You are fucked up because you smoke, you're fat, and you're single and seems like you'll always be.

I lijepim ljubičastim fontom ispisano ime moje filmske srodne duše:
BRIDGET JONES!

Kako grozno, kako istinito!
Pretvorila sam se u... u Bridget Jones!
Ja sam loserica.
I sve mi ide naopako.
Sjebana sam jer pušim, jer sam debela, jer sam singlica i izgledno je da ću to i zauvijek ostati...
I koga briga ono što još piše iza toga, da imam dobro srce i dobre namjere, al me sreća neće, kad me sreća stvarno neće, a dobro srce bih odmah dala kome bilo, ako će mi usput odnijet i kantu masti s pozadine, i za zamjenu mi dati frajera kalibra Colina Firtha u krevet i prsten na pravom prstu ...


Moj se život pretvorio u neprekidno brojenje cigareta, brojenje kalorija i beskrajnu borbu s tih 10 kila viška, povlačenje s krivim likovima od nemila do nedraga, čitanje selp helf knjižurina iz popularne psihologije, lamentiranja o muškarcima sa single frendicama, frendicama u disfunkcionalnim odnosima s muškarcima, i frendovima koji su single ili u disfunkcionalnim vezama s muškarcima... I sve to uz brdo alkohola.

Osim toga, moj Mr. Darcy je oženjen.
I nema nade da će to s nama završiti happyendom.
Jer je jednostavno prezgodan, savršeno imućan, divan i čaroban, i totalno neka druga kategorija od ove moje...

Kuku leleeeeeeeeeeeeeeeeee....

Ok, upala sam u klopku samosažalijevanja.
U klopku samosažalijevanja sam upala jer sam zapravo stravično zaljubljena.
Zaljubljena sam u Oženjenog, naravno!
Oženjeni i ja ponovo komuniciramo. Ovaj put sam mu se ja prva obratila. Naime, trebao mi je kontakt s jednim njegovim poznanikom, zapravo kontakt mi je trebao za mog frenda čija firma ima ponudu za firmu od frenda od Oženjenog...
Ok, ne baš mog frenda; ja i dotični smo se upoznali prošle godine i taman kao započeli neku vrstu veze (ipak je on zgodan četrdesetogodišnji single hetero rastavljeni poduzetnik u dobrom autu i s kućom na Mejama... pa zašto ne), ali onda sam ga otkantala jer sam odlepršala na bolesni vikend u Albaniju s Duhovotim koji me na neko vrijeme totalno opsjeo i zatravio (jer nema boljeg načina za zaposjedanje srca i duše stare cure od provjerene taktike loše-poševi-.mikroskopskom-alatkom-i-onda-je-otkantaj, naravno! Naivna žena se odmah nakači!). Kako sam ga otpisala zbog goreg (u svakom pogledu), tako sam osjetila grižnju savjesti pa mu sad stalno radim nekakve uslugice kad god stignem...
Dakle, komunicirali smo.
Tj. još komuniciramo.
Onako, malo, kao poluslužbeno.
Totalno sam pala, i prije izjava tipa inače ne radim takve stvari, ali znaš da ću za moju zelenooku princezu uvijek sve napravit, a još više me pali (i zbunjuje, više nego pali) to što je nekako sav rezerviran i ne pokazuje previše interes niti predlaže susret...
Prokl! Grom i pakao! Služi se mojom taktikom!

Osim toga, upoznala sam još jednog muškarca.
Vrlo lako fatalnog.

Ne zato jer sam pala na njega tako divnoga jer je tako... tako divan, nego zato jer me zastrašujuće podsjeća na Nezakonitog.
Unatoč svemu što je bilo i kako je bilo u našoj vezi i životnoj zajednici, unatoč svemu što se događalo tih posljednjih godinu dana zajedničkog života, unatoč razlozima zbog kojh sam prije godinu i pol dana otišla od njega, jednostavno ne mogu prestati misliti na njega.
Ok, svi mi imamo neku svoju veliku, fatalnu ljubav, nekoga koga smo izbacili iz života, djelomično iz glave, ali ne i iz srca, i taj netko nam se, bez obzira što to ne želimo, svako malo vrati u misli...

Ovaj novi slučaj moguće opčinjenosti sam upoznala sasvim slučajno, i na sasvim sličan način kao i Nezakonitog. čak su i fizički slični, a imaju i slično držanje, nastup, onu fatalnu dozu arogancije i testosteronske samouvjerenosti... nemam pojma kako opisati tu mješavinu svega onoga što je obično kod frajera fatalno za mene, a može se definirati kao... kao Muško s velikim M. Do jaja.

Bože, kako mi fali B!
Zašto, o zašto je tako zauzet ovih dana???

Inače, naše malo kućanstvo je ovih dana totalno u komi.
Najbolja i Tajkun su se posvađali do krvi i prekinuli. Po n-ti put, ali ovaj put je izgleda nekako baš surovo. Tako da sad imam i nju i njenu depresiju na grbači.

A terijerka nam ima lažnu trudnoću.
Prvo smo bile tako ponosne što imamo nevjerovatno inteligentnog psa - zadnja dva mjeseca mala kupi svoje igračke i razne stvari po stanu (čarape, hotelsku papuču, ortopedsku cipelu...) i uredno ih slaže u svoj stari krevetić iza kauča. Ponekad se poigra s nekom, ali svaki put je uredno vrati.
A onda smo se zabrinule... već su dva mjeseca prošla otkako se prestala tjerati, a cice su joj natečene. Osim toga, pretjerano jede i stalno je žedna, pomalo je i ćudljiva i pretjerano emotivna... Pa smo je vodile kod veterinara.
Gdje smo saznale da je krajnje vrijeme ili da je parimo (odmah kad se opet bude tjerala) ili steriliziramo. Zbog njenog zdravlja.
I da je naše malo zlato umislilo si da je trudno, i da osim već navedenih fizioloških simptoma ima i onaj sa pravljenjem "gnijezda"...
Sunce malo...
Zapravo, koja sretnica! Čim se opet bude tjerala dobit će svoju porciju, i to pažljivo serviranu, jer će se mamice pobrinuti za to...

A ne ko nas dvije jadne... U stalnoj potrazi za.

U svakom slučaju, jadno se osjećam zadnjih dana...


03.06.2009. u 14:21 sati | 24 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< lipanj, 2009 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Ožujak 2015 (1)
Kolovoz 2014 (2)
Prosinac 2011 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (5)
Svibanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (6)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (8)
Prosinac 2009 (7)
Studeni 2009 (7)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (7)
Ožujak 2009 (8)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (14)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (8)
Listopad 2008 (8)
Rujan 2008 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Opis bloga

Službeni web dnevnik kaotične, hiperaktivne, lijene, zbunjene, infantilne, poročne, ćudljive tridesetineštogodišnjakinje, izgubljene u svijetu dateinga, veza, shoppinga, poništenih kreditnih kartica, poslova koje ne voli, ambicija koje joj se ne da ostvarivati, frajera koji su uvijek pogrešan izbor ali zapne za njih ko pijan za plot... (jel se to tako kaže?)



Spamove, prljave seksi forwarduše, Viagra-mailove i lance sreće šaljite na:

elle.woods.blog@gmail.com

Na Fejsbuku me najdete pod imenom

Elle Woods Gone Brunette

Čitam & komentiram...

Koji
Missilusion

Perez Hilton

Londra
Dijanin vodič...
Shimi
Brineta - Još jedna
Sebastian Wright



I još... korisni blogovi za bonkulovićku kakva san ja

Kolači par exellance...
Kuketa :)