Besposlen pop i jariæe krsti. Ili: kako sam postala vegan.

Prvo sam se osjeæala fenomenalno.
Zapravo, poèela sam se osjeæat fenomenalno tek kad me prošao musklfiber u gornjem dijelu tijela od naprednog pilatesa. I kad sam skužila da mi zapravo treba jako malo, i to meni prilagoðenih vježbi, a ne vježbi odabranih za grupu, da bi moja leða ponovo postala ravna...
Ok, možda sam totalno glupa kad je hrana u pitanju, ali kad se radi o fizikali stvarno osluškujem svoje tijelo i dajem mu toèno ono što mu je potrebno. 20 godina sporta nije bilo uzalud.
A èim leða ne bole i izgube oblik broja 2, èim sam ja opet uspravna dulje od 20 minuta bez bolova u križima, odmah se prešaltam u zonu.

Zato sam prošli tjedan, sva tako u zoni, obukla svoju lijepu dugu... ok, dobro, lažem... lijepu dugu šarenu Max Mara haljinu od Najbolje (ali ko da je moja, ona je nikad ne nosi. Haljina je rezultat jednog krizno-terapijskog zlostavljanja Dinersa prošle godine, kad je ušla kupiti bluzu i remen za odijelo, u garderobi primila poziv od kolegice s posla koji ju je užasno uzrujao, pa je na kraju iz duæana izašla ne samo s bluzom i remenom, nego i šeširom, natikaèama, haljinom i kaftanom) i gladijatorice, kombinaciju u kojoj se obièno osjeæam debelo i trudnièki (kao i u svakoj drugoj empire krojenoj haljini i ravnim cipelama) ali ovaj put nisam, nabacila golemi cviker (zato jer sam prvo bila mislila kako sam si baš lijepa bez šminke, ali nakon 5 minuta više nisam bila, pa sam na kraju u sumrak bauljala ulicama s velikim naoèalama na na nosu...), omotala glavu u maramu (nije mi se dalo prati i peglati kosu, a odluèila sam biti prirodno lijepa, onako aqua e sapone... ali nakon prvog pogleda u prvi izlog ipak sam izvukla maramu iz torbe i spakovala metlu tamo gdje se ne vidi), dala psu pusu i odlebdjela u Avenue Mall...

Malo sam kupovala, onako ne previše, razumno sam potrošila, i na kraju kupila sebi knjigu u Algoritmu za postseks... ups, postshopping cigaretu uz kavu. U onome kafiæu koji ima štekat ispred malla.
Izabrala sam jednu na prvi pogled poprilièno zanimljivu, Vitka i opaka se zove. Skinny Bitch u originalu, a ja mislim da uopæe nije dobro što za naše tržište nije naslov preveden kako treba, tj. Mršava Kuja. Što je sasvim dobar naslov, ako se mene pita.
Zapravo, osobno mislim da bi ovi naši izdavaèi trebali stvarno konzultirati mene kad se radi o prijevodima i vizuali literature za žene, jer ono što kupim u domaæem izdanju nikako se ne može usporeðivati s (pretežno) engleskim originalom, ni iznutra ni izvana. Knjiga je kao kolaè. Ili dobar muškarac. Kako æeš uopæe poželit pojest jedan dobar Rigo Janczy ako mu je biskvit raspucan, glazura nebaršunasta, ili ako je neravno izrezan, ma kako zapravo fantastiènog okusa i majstorski spremljen bio? Ili poželjeti frajera odvesti doma, bez obzira kako obeæavajuæe zvuèale njegove rijeèi, ako mu dlake vire iz nosa, odjeven je ko FER-ovac, nosi ružne cipele, smrdi na Axe ili se pritom još, ne daj bože, zove Zdravko, Tvrtko ili Perica?

Ali kako mi je ova Mršava Kuja djelovala kao nekakav simpatièan komad chick lita idealan za razbibrigu uz kavu dok jednom rukom gladim svoje lijepe vreæice a drugom uživam u toksiènom Ronhill Slimu, tako sam je kupila.

I sjela. I poèela èitati.
I doživjela instant prosvjetljenje!

Jer nisam kupila neku novu verziju Vrag nosi Pradu. O neeeeeeeeee...
Kupila sam svoju novu Bibliju!
Novo sveto pismo prehrane!

I u sat vremena listanja i gutanja shvatila da sam možda zapravo cijeli život podsvjesno htjela, trebala, žudjela biti vegan, samo što to nisam znala!

Zapravo… pa, iskreno, nekako me svi ti opisi muèenja životinja, hranjenja antibioticima i smeæem i ostali užasi nisu previše dirnuli. Preskoèila. Što ne znam, ne smeta mi. Napokon, ja sam ipak žena u èijem posjedu ima nešto krzna i koja nikad ne bi pristala na nekožne cipele ili torbu, pa taman mi Stella McCartney iduæih 100 godina poklanjala svaku svoju kolekciju besplatno.
Ali svakako želim biti mršava, lijepa, prozirna i superuspješna, kao Gwyneth ili Angelina…
Ili autorice? Koje od poznatih svojim savjetima rade superzdrava i nutricionistièki superizbalansirana supertanka stvorenja kao što su Gwyneth ili Angelina?

I ne bi li bilo baš supercool i dražesno u nekom društvu onako nonšalantno izjaviti: Ma znate, ja sam vam vegan…?
Ono, vegan, a nisam kao jedno od onih ženolikih stvorenja koja periodièno plaše nevine prolaznike na gradskim trgovima svojim strašnim pojavama i agresivnim, radikalnim i nadasve dosadnim promoviranjem životne filozofije i prehrambenog stila, i zbog kojih svi ostali ljudi s redovnim higijenskim navikama imaju fobiju od takvog naèina prehrane?
Vegan, a nisam èudnovata studentica kojoj se lice ne vidi od piercinga a tjeme stenje pod dredlocksima, ili nekakva stara cura u ortopedskim šlapama i èarapama, nefarbane duge zapuštene kose s brdom preranih nepotrebnih bora i neujednaèenog tena, èudnovata samoprozvana aharhistica, blijedunjavo djevojèe u ispranom pamuku kojem noge smrde u cipelama od sintetièkih materijala? Ili neka zen/krišna/new age baba koja brije na Sai Babu, transcedentalnu meditaciju, i grozi ljude izjavama kako im vidi auru, i kako æe se kad umru od raka prouzroèenog konzumiranjem piletine, junetine i sira u slijedeæem životu reinkarnirat ko stalak za kišobrane?

Oh, ma veæ se vidim… kao visoku (ok, ne visoku. Mislim da konzumacijom Alnatura rižinih krekera s amarantom ipak ne mogu dobit na visini, ali zamislimo da se ipak dogodi da su èuda moguæa…), mršavu platinastu plavušu (nešto kao križanac Gwyneth i… Victorie Silvsteed? Gwyneth, ali s tenom i sisama Victorie Silvsted? Može), u dopiènjaku, svu tako bajno lijepu, svježu, blistajuæu, zraèeæu i totalno zdravu od superproèišæenog, ultrauravnoteženog, organski hranjenog organizma…I dok tako pucam od zdravlja, izbalansiranosti, unutarnje i vanjske ravnoteže, a oko mene zraèi skoro pa vidljiva moja prelijepa aura… oko mene brdo blijedunjavih, sivih, nesretnih, umornih žena traži da ih prosvijetlim, da podijelim s njima svoju tajnu, i stalno me pitaju kako, o kako sam to postigla.
Na što ja onako skromno i toplo, lijepa kao Buda, karizmatièna kao Dalaj Lama, glasom Mahathme Gandhija odgovaram: Ma znate, nije vam to ništa. Mi vegani vam tako izgledamo…

Sva sretna zbog iznenadnog otkriæa, sutra sam odmah najranije ujutro oèistila frižider i kuhinjski ormar od svih zala i neprirodnih otrova, što znaèi da sam pobacala sve, od tortilja, tjestenine i Rio Mare tune do jaja, Lagano Jutro mlijeka bez laktoze, neorganskog muslija, sakrivene zalihe Nutelle, pa sve do pileæih prsa iz zamrzivaèa i Salakis Fete.
Èak sam i prašak za pecivo i vanillin šeæere pobacala. I brašno. I smeði šeæer. I Natreen, jer aspartam je najveæi kancerogeni neprijatelj I èisto zlo u komprimiranom obliku.
I otišla u najbliži Bio&Bio opskrbiti se zalihama.
I krenula se hraniti od doruèka prema knjizi.

A nije da me voæe za doruèak uèinilo sretnom. Dapaèe. Ja i voæe se inaèe baš nešto ne volimo. Ali ako želim postat èarobno stvorenje u skladnom i izbalansiranom tijelu, onda je svaka patnja opravdana.

Kao slijedeæa žrtva na listi prehrambenih užasa pala je kava.
Jako težak korak za kroniènu ovisnicu o kofeinu.
Kupila sam nekakvu zamjensku mješavinu od žitarica, dodala sojino mlijeko, i skoro se izbljuvala. Nakon 2-3 gutljala polako mi je poèelo biti svejedno. Možda se èak i naviknem… Doduše, danima veæ osjeæam užasnu apstinentsku krizu pa se poèastim s tri-èetiri obiène kave s mlijekom... i Natreenom... Ali to samo dok proðe kriza...

Inaèe, B je bio tu na par dana, i u petak sam mu izložila svoj plan o tome kako je važno da svi postanemo vegani i glamurozni, pa se složio sa mnom i odluèio da æe i on postat vegan i glamurozan.
Nekako mi je strašno smršavio ovih par tjedana. Lice mu je ko u Kate Moss, a bedra ko u pjevaèa iz Muse... Izgubio je ono svoje soèno dupe, vratio se u proporcije iz mladih dana kad je bio model (a heroin šik u ðiru...). Rekla sam mu da je ogavno mršav i da mu njegova lijepa i skupa odjeæa grozno visi na stanjenom tijelu, a on je skoro proplakao od sreæe i izljubio me sav ganut...
Naime, dobio je ponudu od dotiènog dizajnera kojem je u jednoj fazi bio muza da prošeta ponovo pistom za njega na milanskom Fashion Weeku, a da bi prošetao pistom potrebno je da se ponovno stisne u mušku nulu. Pa zdušno radi na tome zadnjih dana...

Dakle, u misiji da postanemo totalno zdravi, mršavi i glamurozni vegani, na putu do našeg frenda T svratili smo u Makronovu da se priviknemo na našu novu prehranu, ispunjeni žudnjom za algama i miso juhom, jer smo naèuli da jedino tamo možemo kupiti gotovu kuhanu hranu koja je veganska a usto još i puno zdravija od ob iène veganske jer je makrobiotièka i u toj hrani ima svega onoga što je nabrojano u knjizi..
Kupili tri nekakve plate za takeaway...
I tri kolaèa (ogromna. Skupa).
Otvorili kod T-a kutije od stiropora.
Gledali u hranu.
Pokušali prepoznati namirnice opisane u meniju: tofu, riža, salata... nešto, nešto, nešto, nešto... Odustali.
S radošæu zakljuèili da prepoznajemo krastavce u... majonezi od tofua?
Probali salaticu iz plastiène kutijice. Prožvakali ono nešto što lièi na gigantske spermiæe s repiæima, ispljunuli kockice neèega što bi možda moglo biti neka vrsta prekuhane gomoljike, ali vjerovatno je nešto jako odvratno, no sigurno nije ukusno.
Dvojili oko listova tamnozelenog polukuhanog patuljastog fikusa. Odluèili da neæemo riskirati.
Probali rižu. Zgaðeno ispljunuli. zakljuèili da je tako ružna jer je gluha. Posolili. Ponovili postupak kušanja. Odustali.
Ja sam prepoznala nešto što je možda mogla biti gljiva, a možda i nije, ali nije bilo jestivo. Vjerovatno neka dekoracija od 100% organskog poliuretana...
Zakljuèili da marinirani tofu na žaru nije za ljude. Dali kradom dobermanu od T-ove mame komadiæ da proba. Pas uz cvilež pobjegao...
Pojeli kolaèe. Bili su odlièni.
Naruèili pizzu. Bez šunke. Ustupak novom veganskom lifestyleu.

Ali nije da sam odustala. Naprotiv. Svaki dan prouèavam veganske recepte na netu. Sigurna sam da æu naæi neki za mene...
Želim biti glamurozno zdrava i mršava kao Gwyneth i Angelina. I ne želim da životinje pate jer ih uzgajaju da budu naravni odresci i pileæi nuggetsi.

A što se tièe krznenih bundica i kožnih jakni, ako me ljudi pitaju, to sam sve naslijedila, dobila i kupila prije nego što sam postala vegan. Tako da zapravo imam puno pravo nositi ih bez srama.

16.06.2009. u 02:34 sati | 58 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Reduciram. I dvojim.

Ovih dana sam došla u situaciju da sve nešto ne znam...

Prvo dvojim oko frizure. Kosa mi užasno brzo raste. Posljednji put sam se šišala prije dva mjeseca, kratko ali slatko i gljivasto, i Marina me tako genijalno ošišala da kosa cijelo vrijeme izrasta u smislenu i definiranu frizuru. Jednostavno nemam potrebe za šišanjem.
Ako kosu pustim na miru, za dva mjeseca taman dobim lijepi mali bob (uz par rezova... ali tek za dva mjeseca). A onda je mogu pustiti da opet raste.
Fali mi moja duga kosa. 10.07. slavim godinu dana otkako sam skoro do struka dugu crrnu grivu potkresala u dosadni bob, a nakon toga u kratko blond èudo.
Ne fali mi tamna boja. Fali mi dužina. Fali mi zamahivanje kosom (još se tu i tamo uhvatim kako zamahnem u prazno...), igranje kosom, petljanje po kosi, frækanje pramena u spiralu, pravljenje frizura... Kosa je totalno najbolje moguæe žensko oružje ikad!
Doduše, svi kažu da sam im ljepša s ovakvom kratkom. Da mi otvara lice. Moja psihoterapeutkinja kaže da se zapravo opet želim sakriti iza kose jer se bojim biti samouvjerena kratkokosa žena koja kosu ne koristi kao... ne znam više što. Moja Rejuvenation terapeutkinja mi sasvim praktièno sugerira da ipak prièekam da proðe ljeto, jer je ljeti ipak kratka lakša za održavanje (buduæi je moja kovrèava i peglam je...). A moja terapeutkinja za poremeæaje prehrane kaže da je to zato jer sam u svojoj debeloj i nezadovoljnoj fazi pa se želim sakriti iza kose, i još gomilu toga što nisam zapamtila jer sam buljila u okrhnuti lak na nožnom prstu...

Kakobilo.
Ja volim vidjeti dugu kosu, i na sebi i na drugima.
Uostalom, i Najbolja je odluèila ponovo pustiti kosu, i pušta je veæ neko vrijeme. Samo što ona ima dosta slabu i sporo joj raste, a moja buja na sve strane i veæ polako traži sve više vremena za oblikovanje...

Osim toga, veæ neko vrijeme sam konstantno ušlagirana. Uz lijeènièki nadzor i blagoslov.
Ponovo sam krenula kod tete koja me je lijeèila od emotional eatinga i uspješno mi pomogla da se na dulji period izvuèem iz pakla bulimije. Kako sam se sad pretvorila u emocionalnu prejedaèicu, i osjeæam da moj problem zapravo uopæe nisu kile koje sam pokupila nego opet moj glupi emotivni odnos prema hrani, i kako me faze orgijanja u ugljikohidratima i superstrogih ništanejeduæih dijeta sve više fizièki i psihièki iscrpljuju a ne daju nikakve rezultate, tako sam odluèila i na tom planu potražiti pomoæ.
Da barem mogu biti latentna cjeloživotna anorektièarka ko Mama... Uspješno bih držala konfekcijski broj pod kontrolom, uspješno organizirala svoj život, ostvarivala zacrtane životne i karijerne ciljeve, a pritom još izgledala ko (10 godina mlaði) avion èak i u svojoj 60-oj...

Ali ja nisam moja Mama. Na Maminu veliku žalost. A i na moju.
Ja nisam visoka tanka crvenokosa matrona u skupoj odjeæi i skupim službenim kolima, nisam uspješna žena od karijere koja nema namjeru u mirovinu dok ne rikne (a neæe riknut nikad jer žene u našoj familji žive skoro do stote), ne znam živjeti od kutije cigareta i pola litre kave plus 3 lista zelene salate i pola pileæih prsa dnevno, nakon kockice èokolade ne usisavam i ribam cijelu noæ stan da bi tu kockicu potrošila (zapravo, nakon table èokolade ja obièno zalegnem na kauè, i tamo slistim još jednu), i svakako me ne privlaèe teèajevi autogenog treninga, callanetics vježbi niti joge za zrele gospoðe...
Ja sam mala okrugla zbrèkana genetska greška u svojoj lozi, izgubljeni sluèaj s kojim nitko ne zna što bi.
I kad veæ tako grozno odudaram, i kad veæ 32 godine nitko nije uspio skužit kako od mene napraviti pravu stvar, onda valjda ipak moram odustati i napraviti sama od sebe svoju vlastitu pravu stvar.
Ali bez pomoæi hrane...

Terapeutkinja kaže da su moji problemi s hranom vezani uz moju savršenu Mamu i naš krnji odnos, i da zbog toga imam one èudne napade straha od gladi, pa onda jedem za svaki sluèaj, da mi se sluèajno ne bi dogodilo da u jednom trenutku u noæi zapravo ne budem stvarno gladna a u kuæi nekim èudom ne bi bilo hrane, i onda smo to sve povezali sa... pa, sa iznenaðujuæe puno toga što meni nikad ne bi palo na pamet.

Zatim smo se neko vrijeme natezale oko idealne prehrane i pristupa toj prokletoj hrani...
Kontrolirana dijeta ne pali kod mene; jednostavno padne noæ, proðe ponoæ, a ja skaèem na frižider.
Antidepresive i ostale psihofarmake sam odbila, uz sasvim logièno objašnjenje da ja volim izlaziti i piti alkohol, i da moja psihièka stabilnost i društveni život proporcionalno ovise o kolièini etanola unešenoj u organizam.
A nisam imala baš dobra fiziološka iskustva s nekim antidepresivima za bulimièarke prije nešto godina...

I tako je kao najpametnije rješenje u ovome trenutku odabran Lijek.

Naravno da sam bila nevjerovatno presretna kad sam obavila sve pretrage, proglašena podobnom i dobila recept!
Pa Lijek je ona toliko žuðena èudesna tableta pomoæu koje debeli ljudi gube apetit pa onda mršave!
A ja je nisam htjela pokušavati nabaviti jer sam se ipak držala one da nije za ljude s BMI iznad 30, koji imaju stvarno ozbiljnih problema... I da ima poprilièno neugodne nuspojave kod dosta korisnika.
I sad sam ih dobila! Lijepa, divna, voljena kutija Lijeka od 10 mg, cijela samo za mene...

Po mojoj terapeutkinji, cilj je zatuæi svaki osjeæaj gladi, tako da se mogu držati uredne, redovne, zdrave prehrane (redukcijske, naravno), naviknuti organizam na ciklièko uredno hranjenje, odviknuti ga od smeæa, promijeniti prehrambene navike bez tuge, jada, uvelosti, mrzovolje, agresivnosti i društvene nepodnošljivosti koji se kod mene javljaju u odsutnosti šeæera i ugljikohidrata... I usput izgubiti ove neke kile koje mi zagorèavaju život, jer jednostavno ne funkcioniram normalno kad me ima.
Po meni, cilj je jedino i iskljuèivo izgubit kile. Cilj opravdava sredstvo. Svako sredstvo pod svaku cijenu. Sve ostalo je nebitno. Ako je Lijek rješenje, onda ja volim to rješenje i držat æu se terapije...

Ok, veæ sam u pet dana otišla kilo dolje.
I osjeæam se divno iz nekoliko razloga. Nisam gladna, mogu totalno hladnokrvno proæi kraj Millenniuma kad idem na kavu u grad, sjediti ispred Floresa bez da poželim naruèiti tortu od limete, raditi na projektnoj dokumentaciji cijelu noæ samo uz zeleni èaj (jesam li spomenula da je jedna od nuspojava i nesanica?)... Umjesto 5, ipak jedem samo tri obroka dnevno, a i to jedva jer sam nakon male kolièine supersita. I mogu jesti stvarno zdrave i organizmu korisne stvari, kao što su meso i povræe, juha ili voæe, bez želje da drmnem komad pizze ili pjat paštašute... Ionako mi je svejedno, kad sve ima isti okus - gorkast.
Tako sam diiiiiivno puna energije... I raspoloženje mi je stalno isto - vedro i optimistièno. Nemam ups&downs, nemam napade cmidrenja, nemam mene niko ne voliiiiiiiii jer sam ruuuuuuuužnaaaaaaaaaaa faze, i uopæe više ne padam u duboke bedove kad ne znam što bih obukla.

Bitno je da mi se veæ neko vrijeme život ne vrti oko hrane, oko toga što sam pojela ili što nisam pojela, a za sve ostalo me totalno nije briga.
Mada, osjeæaj je zapravo malo amfetaminski.
Pa i okus u ustima.
Mada to zapravo ne bih ni znala da 90-e nisam provela znojeæi se po cijele noæi u klubovima...
Pitam se samo nije li to zapravo samo remake nekog od onih vintage sredstava za mršavljenje i uspješno održavanje kuæanstva koja su trošile kuæanice 50-ih?
Ali dok funkcionira nije me briga.
Mislim, juèer sam u Stefanu odbila one super bruschettice za predjelo, jedva ugurala dva njoka u sebe, i pojela tek okrajak one nevjerovatne èokoladne torte (mislim, ipak nisam mogla odolit bez da naruèim desert!), i zar to nije nešto? Ha?

Naveèer trèim, ujutro cijepam po naprednom pilatesu s DVD-a, idem na fitness, i strašno radim na tome da dobijem svoje staro tijelo nazad.
Ok, pola cijelog tog vježbanja, kao i preskakanje meðuobroka sam prešutila terapeutkinji, jer imam osjeæaj da ona ne bi bila baš najsretnija, a i ja stvarno nisam luda za nekakvim voæem u glupo doba dana, malo sam i lagala u dnevniku prehrane (ubacim tu i tamo ponešto što sam trebala pojest a nisam...), ali cilj opravdava sredstva...
Kad jednom opet budem imala svoje staro tijelo kakvo zaslužujem, onda æu valjda opet bit ona stara ja.

Dodatna motivacija mi je bio subotnji izlazak u Gallery. Okružena svim onim vitkim, pokvarcanim i mišiæavim bedrima u dopiènjacima koja su se zatekla u društvu, jednostavno nisam mogla izdržat da me ne uhvati nostalgija za vremenima kad sam i ja bila takvih dimenzija i tog stupnja èvrstoæe...

Sad kad opet imam cilj, misiju i viziju, kad radim na svom rebrandingu i poboljšavam vizualni identitet, sad je opet sve na svom mjestu...
A upravo Zagreb je zaslužan za moje novo zen stanje.

Ali...
Odjednom se pojavio problem.
Dobila sam, naime, dvije poslovne ponude. Jako dobre ponude, jako primamljive ponude. I financijski, i bonusno, i beneficijski, a karijerno da i ne spominjem...

Problem je što je ona puno primamljivija u Splitu!
Radi se o poslu u branši koja mi je oduvijek bila strašno privlaèna, o senior poziciji, o takvom radnom mestu i takvim uvjetima da bih mogla ne samo dignutog nosa prošetati pred svojim bivšim šefom nego ga još i nabiti (u prenesenom znaèenju, naravno) u mjesto u koje zaslužuje... I, naravno, raditi nešto što mi je divno, drago i blisko... Ali posao je u Splitu!
A meni se zapravo ne da opet živjeti u Splitu.
Doæi malo doma je ok, doæi malo na kupanac, vikend-izlazak i ostale radosti je ok, ali ne da mi se opet živjeti u Splitu...

A problem s ovim drugim je u tome što se radi o poziciji u industriji koja mi nije draga. Neinspirativna branša, jako konzervativna... A atmosfera ko na groblju. Punom psihopatskih zombija. Ne samo zato jer S1 radi tamo (ona mi zapravo i namješta posao, mada radi u drugom odjelu) pa znam kako je po njenim prièama, nego zato jer sam i sama osjetila ozraèje kad sam dvaput bila na razgovoru...
Krasan autiæ, lijep paketiæ koji bi išao uz ugovor, ured u idealnom dijelu grada...
Umjesto da padnem u nesvjest od sreæe, ja sam zbunjena.

U Splitu mi se nudi posao iz snova. samo što je u Splitu.
U Zagrebu mi se nudi posao koji bi riješio sve moje egzistencijalne i statusne probleme, i omoguæio mi ostanak u Zagrebu i povratak starom životnom stilu (ako uspijem dovoljno smršaviti za svoja dva prošlogodišnja Max Mara odijela...).
I što, zaboga, što sad da radim?

Nego, Ž popravlja odnose s Mužiæem.
Još uvijek ga ne pušta da se vrati doma, ali idu zajedno na terapiju. A i procvala je otkako opet radi. Druga žena. Ne samo duhom. I fizièki se promijenila. Podrezala je kosu, reducirala šminku i bronzer, skockala se u zaposlenu tetu, nabacila samopouzdani look, i neprepoznatljivo je divna.
A ja sam tako ponosna na svoju prelijepu prijateljicu.

08.06.2009. u 08:57 sati | 37 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Elle Woods gone Bridget Jones

You are a loser. For some reason nothing seems to go right for you. You are fucked up because you smoke, you're fat, and you're single and seems like you'll always be. However, you have a good heart, you always mean well, you're just very unlucky.

Eto. Napokon sam pogledala istini u oèi.
Da bih istini pogledala u oèi, prvo sam morala otvoriti svoje vlastite oèi.
Ali kako mi se samoj nije dalo otvarati vlastite oèi, sudbina je odluèila da bi najbolje bilo da mi ih ona sama otvori viralno i gerilski.
Kako sudbina zna da sam ja Facebook ovisnik, i kako zna da sam nedavno pokupila ružan malware preko istog dok sam rješavala jedan od onih stupidnih FB testiæa koje ja naprosto obožavam, tako mi je odluèila poslati poruku baš pomoæu jednog od onih stupidnih FB testiæa koje ja naprosto obožavam, i preko kojih sam dotièni virus i pokupila. A poruku je upakirala u testiæ koji se zove Wich movie heroine are you.

Ok, nije neki strašni test, pomislila sam kad sam ga vidjela na wallu od Najbolje. Ona je ispala Maria iz Moje pjesme moji snovi. A našla sam ga i kod moje I, koja je totalna Holly Golightly iz Doruèka u Tiffannyju, a pritom mislim na to da je ona stvarno totalna Holly, ne samo u testu.
Dakle, koja bih ja bila? Moja draga Elle Woods? Možda Holly Madison, mwahahahahahahahaha... Ali ona je stvarni lik, a Playboy Mansion nije film nego reality show... Neka plavuša utjelovljena od Marilyn Monroe? Ili neka šampanjska dražesna cura koju glumi Kate Hudson? U svakom sluèaju plavuša, to je sigurno...
I onda sam krenula rješavati test, a kad sam poklikala sve prave odgovore i izabrala 15 prijatelja kojima sam poslala pozivnice lijepo sam prièekala nekoliko sekundi da se na monitoru pojavi odgovarajuæa plavuša...
I pojavila se!
U vidu grozne Renee Zellwegger u debeloj fazi!
Sa zastrašujuæim tekstom ispod slike:

You are a loser. For some reason nothing seems to go right for you. You are fucked up because you smoke, you're fat, and you're single and seems like you'll always be.

I lijepim ljubièastim fontom ispisano ime moje filmske srodne duše:
BRIDGET JONES!

Kako grozno, kako istinito!
Pretvorila sam se u... u Bridget Jones!
Ja sam loserica.
I sve mi ide naopako.
Sjebana sam jer pušim, jer sam debela, jer sam singlica i izgledno je da æu to i zauvijek ostati...
I koga briga ono što još piše iza toga, da imam dobro srce i dobre namjere, al me sreæa neæe, kad me sreæa stvarno neæe, a dobro srce bih odmah dala kome bilo, ako æe mi usput odnijet i kantu masti s pozadine, i za zamjenu mi dati frajera kalibra Colina Firtha u krevet i prsten na pravom prstu ...


Moj se život pretvorio u neprekidno brojenje cigareta, brojenje kalorija i beskrajnu borbu s tih 10 kila viška, povlaèenje s krivim likovima od nemila do nedraga, èitanje selp helf knjižurina iz popularne psihologije, lamentiranja o muškarcima sa single frendicama, frendicama u disfunkcionalnim odnosima s muškarcima, i frendovima koji su single ili u disfunkcionalnim vezama s muškarcima... I sve to uz brdo alkohola.

Osim toga, moj Mr. Darcy je oženjen.
I nema nade da æe to s nama završiti happyendom.
Jer je jednostavno prezgodan, savršeno imuæan, divan i èaroban, i totalno neka druga kategorija od ove moje...

Kuku leleeeeeeeeeeeeeeeeee....

Ok, upala sam u klopku samosažalijevanja.
U klopku samosažalijevanja sam upala jer sam zapravo stravièno zaljubljena.
Zaljubljena sam u Oženjenog, naravno!
Oženjeni i ja ponovo komuniciramo. Ovaj put sam mu se ja prva obratila. Naime, trebao mi je kontakt s jednim njegovim poznanikom, zapravo kontakt mi je trebao za mog frenda èija firma ima ponudu za firmu od frenda od Oženjenog...
Ok, ne baš mog frenda; ja i dotièni smo se upoznali prošle godine i taman kao zapoèeli neku vrstu veze (ipak je on zgodan èetrdesetogodišnji single hetero rastavljeni poduzetnik u dobrom autu i s kuæom na Mejama... pa zašto ne), ali onda sam ga otkantala jer sam odlepršala na bolesni vikend u Albaniju s Duhovotim koji me na neko vrijeme totalno opsjeo i zatravio (jer nema boljeg naèina za zaposjedanje srca i duše stare cure od provjerene taktike loše-poševi-.mikroskopskom-alatkom-i-onda-je-otkantaj, naravno! Naivna žena se odmah nakaèi!). Kako sam ga otpisala zbog goreg (u svakom pogledu), tako sam osjetila grižnju savjesti pa mu sad stalno radim nekakve uslugice kad god stignem...
Dakle, komunicirali smo.
Tj. još komuniciramo.
Onako, malo, kao poluslužbeno.
Totalno sam pala, i prije izjava tipa inaèe ne radim takve stvari, ali znaš da æu za moju zelenooku princezu uvijek sve napravit, a još više me pali (i zbunjuje, više nego pali) to što je nekako sav rezerviran i ne pokazuje previše interes niti predlaže susret...
Prokl! Grom i pakao! Služi se mojom taktikom!

Osim toga, upoznala sam još jednog muškarca.
Vrlo lako fatalnog.

Ne zato jer sam pala na njega tako divnoga jer je tako... tako divan, nego zato jer me zastrašujuæe podsjeæa na Nezakonitog.
Unatoè svemu što je bilo i kako je bilo u našoj vezi i životnoj zajednici, unatoè svemu što se dogaðalo tih posljednjih godinu dana zajednièkog života, unatoè razlozima zbog kojh sam prije godinu i pol dana otišla od njega, jednostavno ne mogu prestati misliti na njega.
Ok, svi mi imamo neku svoju veliku, fatalnu ljubav, nekoga koga smo izbacili iz života, djelomièno iz glave, ali ne i iz srca, i taj netko nam se, bez obzira što to ne želimo, svako malo vrati u misli...

Ovaj novi sluèaj moguæe opèinjenosti sam upoznala sasvim sluèajno, i na sasvim slièan naèin kao i Nezakonitog. èak su i fizièki slièni, a imaju i slièno držanje, nastup, onu fatalnu dozu arogancije i testosteronske samouvjerenosti... nemam pojma kako opisati tu mješavinu svega onoga što je obièno kod frajera fatalno za mene, a može se definirati kao... kao Muško s velikim M. Do jaja.

Bože, kako mi fali B!
Zašto, o zašto je tako zauzet ovih dana???

Inaèe, naše malo kuæanstvo je ovih dana totalno u komi.
Najbolja i Tajkun su se posvaðali do krvi i prekinuli. Po n-ti put, ali ovaj put je izgleda nekako baš surovo. Tako da sad imam i nju i njenu depresiju na grbaèi.

A terijerka nam ima lažnu trudnoæu.
Prvo smo bile tako ponosne što imamo nevjerovatno inteligentnog psa - zadnja dva mjeseca mala kupi svoje igraèke i razne stvari po stanu (èarape, hotelsku papuèu, ortopedsku cipelu...) i uredno ih slaže u svoj stari krevetiæ iza kauèa. Ponekad se poigra s nekom, ali svaki put je uredno vrati.
A onda smo se zabrinule... veæ su dva mjeseca prošla otkako se prestala tjerati, a cice su joj nateèene. Osim toga, pretjerano jede i stalno je žedna, pomalo je i æudljiva i pretjerano emotivna... Pa smo je vodile kod veterinara.
Gdje smo saznale da je krajnje vrijeme ili da je parimo (odmah kad se opet bude tjerala) ili steriliziramo. Zbog njenog zdravlja.
I da je naše malo zlato umislilo si da je trudno, i da osim veæ navedenih fizioloških simptoma ima i onaj sa pravljenjem "gnijezda"...
Sunce malo...
Zapravo, koja sretnica! Èim se opet bude tjerala dobit æe svoju porciju, i to pažljivo serviranu, jer æe se mamice pobrinuti za to...

A ne ko nas dvije jadne... U stalnoj potrazi za.

U svakom sluèaju, jadno se osjeæam zadnjih dana...

03.06.2009. u 14:21 sati | 24 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.