Problemi u kokošinjcu

Ou jea.
Zubić je u ponedjeljak letio van.
A Oralko je stvarno nevjerovatno dobar u svom poslu. Otvorio je kost i izvadio neprijatelja vrhunski pažljivo i nježno. Jedva sam bila natečena, na licu nemam hematoma, šav je minimalan – kao i rez, uostalom... I prvi put u životu sve je prošlo apsolutno idealno!
Što znači da je nekim čudom anestezija potpuno djelovala (ok, možda su moja prijašnja iskustva s anestezijom i nedovoljnim djelovanjem iste stvarno imala veze s određenim opijatima koje sam pušila, gutala, žderala, lizala, cuclala i ušmrkivala tijekom studentskih i pripravničkih dana, tj. noći provedenih na plesnim podijima, zbog čega mi je možda stvarno bila smanjena osjetljivost na anestetike...). I da nisam apsolutno ama baš ništa osjetila. Da mi nije ispao ugrušak iz rupe, zbog čega se rana hladila i bolila do krajnjih granica tolerancije boli. Da mi nisu popucali šavovi jer su ostavljeni konci bili predugi ili se odmotali od susjednog zuba, zbog čega ih nisam pokušavala skratiti škaricama za nokte i usput zaradila dodatnu infekciju u usnoj šupljini. Da mi nije izmasakrirao pola kosti i desni. Da nisam divljala i urlikala na stolici, i da me ne boli cijela čeljust od zlostavljanja iste jer sam se batrgala.
Čak sam i samo sasvim malo natečena, umjesto da mi pola glave danima bude Michelinskih dimenzija i da me uhvati želja da prijeđem na islam čisto zbog praktičnosti hijaba...
Ok, boli. Bolilo je. Ali sada skoro više i ne. I zarasta upravo savršeno. Danas sam čak zapalila i četvrtinu cigarete. Čisto da me želja mine...

A i moj najdraži hrčak se oporavio.
Jučer je, naime, malo pohlepno stvorenje palo na pod s visine cca metar i po. Jer joj je užasno mirisao kuhani krumpir. A krumpir je nešto što ona naprosto obožava. Živi za krumpir, neobično živne čim mu osjeti miris u prostoriji, ponese je žudnja, i spremna je počiniti stvarno nerazumne stvari samo da mu se približi što je moguće više.
Malo zlato je palo. I užasno krvarilo.
Ja sam bila u totalnom šoku.
Urlajući sam izletila iz stana samo u trenerci i platnenim tenisicama, kaputu preko, s krvarećim patuljastim hrčkom koji je jedva disao zamotanim u kuhinjsku krpu, gologlava, bez kišobrana, i trčala do veterinarske stanice za male životinje na Blatinama. Naricala, lelekala i plakala putem, ponavljala na glas da se drži, još samo malo, uskoro dolazimo kod doktora za životinje koji će nam pomoć... a ljudi su me putem gledali čudno, vjerovatno sam izgledala ko nekakva gologlava luđakinja koja trči po kiši s krvavom krpom u rukama i pritom još i priča sama sa sobom...
A na Blatinama obavijest da ambulanta više nije na tom mjestu. I ljubazna gospođa koja mi je rekla da je najbliža veterinarska tek na Bačvicama. I druga, još ljubaznija gospođa, koja je izjavila da je to ionako samo hrčak koji će krepat svai čas, pa neka ga ionako bacim, dok sam ja pred njom vrištala na kiši a moje malo zlato hroptalo i pljuvalo krv...
I onda još drame... Trčanje do Autohrvatske i Zoo Hobbija, gdje me je ljubazni djelatnik uputio kako da dođem do veterinarske ambulante Dr. Rauniga iz aGospe od Lovreta, još paničnog brzog hoda začkoljastim uličicama da malu ne izlažem dodatnom stresu od buke s ceste, pola sata čekanja na kiši da ambulanta otvori... A maloj loše...

Vraga loše!
U međuvremenu je prestala krvariti, prodisala normalno, a čim je osjetila miris veterinarske ambulante odjednom se iz umirućeg hrčka prebacila u hiperaktivni mode.
Ne voli veterinara. Još od one avanture s bijegom i lijepkom za miševe, nakon kojeg je okupana u biljnom ulju i očišćena s WD 40... I one kad se išunjala iz kaveza i najela čajne salame, nakon čega je danima povraćala...
Predivni ljubazni veterinar je pogledao malu, zaključio da je puno iskrvarila ali se stvorila krastica i da bi sve trebalo bit ok, dao antibiotikić u malu guzu, malo fiziološke pod kožu, konstatirao da je za sada sve ok, i da je malo njegujemo od pretrpljenog šoka. Jer tako sićušnom glodavcu ne može ničim zaštititi ranicu. Slomila je noktić i probila se s njime ispod rukice i kroz jednu od kesica za hranu, pa je krvarila ispod ruke ii z usne šupljine.
I tako smo se, opet pješke i po kiši vratile doma.

Ali čim se mala nevaljalica dokopala svog kaveza-ville, odmah je počela čačkati po krasti, Dok sam se ja presvlačila u suhu trenerku iz dnevnog boravka je opet počelo vrištanje... Ovaj put su urlale i naricale Tetica i Rodica.
I ponovo hrčak u ručnik, trčanje do Bačvica po kiši i bez kišobrana, gubitak još više krvi, hrčak u još gorem stanju, doslovno na samrti... I divan doktor koji je dao sve od sebe da sićušnog glodavca skoro dvije godine starog i totalno na umoru, pod šokom od ozlijede i nevjerovatnog gubitka krvi održi na životu. Pa još fiziološke, pa injekcija za zgrušavanje krvi, pa infuzijica, pa par sati sjedenja u čekaonici s hropćućim i teško dišućim hrčkićem na grudima dok se ne stabilizira...
Na kraju sam je odvela kući.
Ona slaba, plitkog daha, izmučena, jadna, sitna... Ja mokra, uplakana, razmazane šminke, očajna.

Skoro cijelu noć smo probdjeli kraj improvizirane bolnice od plastične kante obložene krpama koje ne može trgati zubićima, uplakani i zabrinuti, dok joj se nije smirilo disanje i ona napokon prestala plakati.
Jer da, i hrčci plaču.
Bar moja cura.
Ok, obično pjeva.
Tj. cvrkuće od zadovoljstva. Kad je dobro raspoložena, kad je pojela nešto što stvarno jako voli, ili nešto što još do sada nije jela a sviđa joj se.
Moj hrčak je, naime, svejed. Ok, sakuplja sjemenke, ali ne zato jer ih jede. Jede suncokret, badem, lješnjak, buču i slatkiše za glodavce. Kupovnu hranu za hrčke koristi za popločavanje puteljaka po kavezu. Ili skladištenje u jednom od skladišnih objekata unutar kaveza. Jede pretežno što i mi. Naročito malo kruha s maslacem, komadić kore bureka, svježi sir (za kojim je luda), kuhani krumpir, kuhanu mrkvu, kuhano zelje (dobro začinjeno maslinovim), a za tjesteninom je luda. Ali ne baš za onom na šalši od poma, mada će je pojesti. Više voli, ako ikako može, malo one bolonjeze, molim lijepo... Jednom je skoro izvela samoubilački skok s moje ruke u lonac sa špagetima.
I da, jako voli maženje, i kad je se uzme u ruku i šeta s njom po kuhinji, koja uvijek tako dobro miriše...
A kad se oko podne svi nakeljimo pred tv na pobožno praćenje Marichuy, Večere za Pet, i nakon toga Tajne Čokolade, i ona izađe iz kućice, popne se u kotačić, i druži se s obitelji.
Ponekad psuje. Tj. sikće kad dobije neku hranu koja joj se ne sviđa. Ili kad, ne daj bože, u kuhinji zamiriše krumpir a ona dobije komad nečeg drugog...
Ali sinoć sam je prvi put čula da plače.
Ok, prvo mi je bilo čudno i zabrinjavajuće to njeno sitno štucanje praćeno tihim cviležom. Brinula sam se da nije ozlijedila trbuščić ili pluća. I njene vlažne okice.
Ali kad je mirno zaspala, i jutros iz protesta ponovo počela ispuštati iste zvukove jer je nismo izvadili iz bolnice a ona je htjela van i pokušavala se popeti po stjenkama, skužila sam da malo zlato zapravo plače. I jeca. Usamljeno u kutiću ispod krpice... da je boli, da je tužna i ozlijeđena, da ne voli taj čudni plastični zatvor koji ne miriše na njen raskošni dom pun igračaka i tunela od rola wc papira, i u kojem nema hrane ni pilotine ni njenog gnijezda ni kotača...
Kad jadnica ne razumije da ne smije još dan – dva u svoj kavez. Da se opet ne ozlijedi.

Svakako, sad je bolje. Lijek je djelovao, i ma koliko se češkala, grebla, prčkala i kopala po ozlijedi, krasta je na svom mjestu.
Duri se u kanti i okreće mi leđa. Ok, tu i tamo se ipak udostoji polizati malo sira, gricnuti malo salate i popiti malo vode, ali se i dalje duri. I tu i tamo bolno zaplače, ili se pokuša popeti i cviležom zatraži da je izvadimo van i vratimo njenoj lijepoj kući, ako može, molila bi lijepo, puno bi joj značilo...

Dakle, mala je na kraju skroz ok.
Unatoč tome što se malo toga može s tako sitnim glodavcima, veterinar je napravio čudo. A i ona je sama malo čudo, jer je bila skoro mrtva i izgubila ogromnu količinu krvi..

Zato ja nisam ok.
Par sati kišanja u promočenoj odjeći i cipelama i mokre glave rezultiralo je raspištoljenim sinusima, kihanjem i sitnom temperaturicom koja me, čini mi se, cijeli dan lagano hvata...

Ali nema veze.
Bar sam zaboravila na postoperativne bolove u vilici.

A i dobila sam u međuvremenu novi muški problem na grbači.
Zapravo dva...
Prvi je Oralko.
Naime, ja se njemu izgleda stvarno sviđam.
Ali, unatoč tome što je sasvim na mjestu frajer, i što me AA i ne baš najnormalnija rodica J cijelo vrijeme nagovaraju da budem s njim, on se meni baš i ne... Tako da mislim da bi bilo zgodno da ga proslijedim J. Ako ne upali veza s mojim frendom iz osnovne s kojim sam je spanđala na novogodišnjoj. Oralko je nekako više njen tip. Onako, ima te artistiše momente, tolerira njemačku kinematografiju iz osamdesetih, a ima i tu neku sklonost ka neslušljivoj gotičkoj glazbi...

Drugi je problem Dotični iz prethodnog posta. Ili AA. A možda su zapravo oboje problem...

Naime, Dotičnog znam iz viđenja već, ono, like... 100 godina.
Njegov bestići Connan i El Mafijozo i ja smo nekoć išli u istu teretanu, pa se tako jave oni meni kad se vidimo u Egoista, ili kad međusobno proslijedimo već pročitane novine...
Već dugo ja njega onako snimam, čisto iz zabave... Jer je totalno moj tip. Brdo neušminkanog testosterona s problematičnom prošlošću. Na što sam ja oduvijek slaba.
Ali stvarno bez ikakve namjere.
A znam da i on mene snima.
Kod tih muških je to uvijek tako očito.
Ali vjerovala sam da je to čisto zato jer je on uvijek bio dobar s Nezakonitim a zadnjih godinu dana se intenzivno druže, i kako je već postalo normalno da frendovi od Nezakonitog uvijek snimaju moje aktivnosti jednako kao što i moje cure snimaju njegove kad ga sretnu (i podnose mi iscrpne izvještaje o njegovom kretanju i druženjima), što je nekako normalno, mada već 27 mjeseci nismo skupa, ali Split je mali grad, i svi vole znati sve o svima, i tako...
A i zato jer je njegov frend El Mafijozo koji mlati manekenke bio poludečko od AA, a bestić Connan se lijepi za AA, izvukao ju je jednom na neku večeru s koje je ona zbrisala s nekom glupom isprikom, i tako...
Pa pomalo i zato jer je u tom društvu i mlađi brat od Šarmantnog Gada, pa tako on poznaje i Šarmantnog Gada (kao i Versacea, kuma od Šarmantnog Gada, koji mi se bio prilijepio na grbaču u jednoj fazi, pa ga je Gad odlijepio jer me javno obilježio kao svoje vlasništvo), pa tako poznaje i Gada s kojim bi uvijek lijepo prošao par riječi kad bi ja i Gad sjeli na piće u Egoista i zna da sam ja Gadova, jelte, prijateljica...
A možda pomalo i zato jer AA sad baca oko na Dotičnog, zbog čega je i zbrisala s one večere s Connanom, pa sam nekako mislila da on sad buljaka ovamo jer sam ja frendica od AA, i da je to sviđanje međusobno... A i AA je nekako to mislila.
Uostalom, općepoznato je kako je to jedna ekipica jezivih muških babuskara tračaretina, kao i sve muške ekipice koje poznajem, pa nisam ni doživljavala...

Da se razumijemo: ja cijelo vrijeme samo nevino ispod oka snimam komada! Mislim, odavno to radim...
Ono, dobar je. Oku ugodan. Taman po mom guštu.
I to je sve.
Osim toga, donijela sam čvrstu odluku da od sada držim prstiće dalje od takve vrste frajera.
A i srce mi je slomljeno. I nikakve avanture u ovome trenutku ne dolaze u obzir. Pogotovo ne s nekim od gradskih kiss&tell udarača recki na uzglavlju.
Mada, ok, za ovoga znam da nije baš takav u zadnje vrijeme.
Tj. da je imao neku vezu, jako dugu, ali niko od dežurnih obavještajki sa sigurnošću ne može reći da li je ta veza još aktualna jer je stalno vani. Sam na kavi. Ili s momcima. Jako, jako, jako rijetko u ženskom društvu. Dapače, niko živ ne zna ništa o njegovim ljubavničkim aktualnostima. Što je frustrirajuće!
Mislim, ok, ja se raspitivala malo. Još tamo u kolovozu i rujnu, ali iz čiste radoznalosti. I nedavno, ali zbog AA. Samo zbog nje, kunem se, ni zbog čega drugoga!
Ozbiljno.
Ne lažem.

I sad, dogodilo se nešto grozno...
El Mafijozo je, naime, nazvao AA da je pita kako je i što ima novo u njenom životu, i da usput pita kako posao... I da li je ona njena frendica plave kratke kose koja je bivša žena od onog Nezakonitog (hvala na razvedeničkom statusu!), još uvijek “najbolja prijateljica” od Šarmantnog Gada, jer da to zanima jednog njegovog prijatelja. Koji bi možda izveo ulet, ali kako ga je pretekao Versace i kako je Gad obilježio teritorij, a s Gadom me već neko vrijeme ne viđaju, ovaj ne zna da li da pokuša ili ne. Na što je ona, kako kaže, odgovorila, da smo ja i on još uvijek jako dobri frendovi, i da nikad nismo bili “najbolji prijatelji” jer da sam ja radila za njega. I da prijatelj može pokušat ako hoće. Nadajući se, kaže, da je pitanje bilo u korist Nezakonitog, o nedavnom susretu s kojim sam joj pričala... Pa su još malo pričali o životu, politici i recesiji, i onda je ona njega onako usput pitala da li je Dotični još uvijek u onoj nekoj dugoj ozbiljnoj vezi u kojoj je bio, jer da se za njega kao zanima “neka njena prijateljica”.
Na što je El Mafijozo odgovorio da baš čudno što pita, i da li je ta njena prijateljica koja se zanima za Dotičnog ona kratkokosa plava bivša žena od Nezakonitog? Jer da je njegov prijatelj koji pita za nju baš i upravo – Dotični!
I sad?
Ok, to bi mi inače jako laskalo, unatoč tome što sam se zavjetovala na apstinenciju. I što mi je srce poharano i oštećeno ko jadranski škoj nakon kolovoškog požara. Jer je Dotični stvarno komad po svim mojim kriterijima.
Ali ovaj put me zbunilo.
Umjesto da se osjećam počašćeno i da si dignem ego time što ću odbiti komada, preplavljena sam glupilom.
On se opasno sviđa AA.
AA je mislila da su uspostavili neku vibru... Unatoč tome što je Dotični poznat kao ljubitelj voluminoznih, ne lomnih žena poput nje.
I sad... AA kaže da joj nije krivo, da joj ne smeta i da neće zamjeriti ako ja... Mada je ja uvjeravam da me Dotični uopće ne zanima. A vraga me ne zanima! Sad kad znam da je bacio oko, sad mi je baš nekako zanimljiv... Bar da izađem jednom s njim i pristojno ga otkantam, ali tako da ostanemo, kao, prijatelji, i onda i budemo, kao, prijatelji, koji zajedno piju kave i sviđaju se međusobno, i onda muški prijatelj bude super prema ženskoj prijateljici i tetoši je i šalje lijepe sms-ove u sitne noćne sate, a ženska prijateljica glumi Gospu od Cukara... (ok, dok jednom možda ne popusti, a možda i ne... jer ipak apstinira...). To sad ne mogu jer je AA bacila oko na njega. I to opasno.
Kvragu!
Ali je i ovo dovoljno da posije sjeme nepovjerenja između mene i nje.

Grozno!
Nema gore i kompliciranije stvari nego se odjednom naći solo i na tržištu, okružena tridesetineštogodišnjakima u istoj situaciji... I još gore, čoporom frajera manje-više istih godina i u istoj situaciji. I tako plivati u toj lokvici usamljenih avanturista i avanturistica, vječnih dečkiju i cura, te friških raspuštenaca i raspuštenica, kojima je više puna pipa usamljenih večeri pred tv-om ili za šankom, smucanja po klubovima punima piletine oba spola u potrazi za sponzorima, druženja s brakolomcima i druženja s povlasticama, kombinacija u kojima jedna strana uvijek traži nešto više a druga strana misli da prva strana nije pravi izbor srodne duše...
To uvijek za sobom povlači nekakve komplikacije.
Jer ako je sve što žena u određenoj životnoj fazi želi sjesti na prijepodnevnu kavu ili predvečernju čašu vina na uobičajeno mjesto s dragim prijateljima, ili se opiti ko prase i cijelu noć se bacakati po podiju u neudobnim cipelama dok namješta otvor na dekolteu da što manje ispada iz njega... Onda obavezno na grbaču navuče bar tri nepotrebna kandidata s kojima ne zna što bi.
I suprotno, ako je sve što ženi u određenoj životnoj fazi treba pouzdana osoba da joj grije hladna stopala u dugim zimskim noćima, normalnog frajera nema ni za lijek.

A sve što ova žena u ovome trenutku treba je malo mira. I pokoji izlazak.
I svakako ne probleme s frendicama.
S kojima obožava izlaziti jer su tako genijalne i zabavne. I totalno srodne duše.
Jer, mislim... Što ako sad AA pomisli da je i meni Dotični napet? Ili prorijedi izlaske sa mnom, da bi Dotični stalno imao nju i samo nju pred očima, bez konkurencije u pratnji? (jer činjenica je da je normalno za očekivati da poduzme neke korake da zaštiti objekt čežnje od pogleda na konkurenciju...)
Kvragu!
A taman sam planirala početi krojiti savršenu kratku haljinu – tuniku od crepe’ de chinea boje mesa s blijedim žutim, zelenim, bijelim i magenta faux Pucci uzorkom za subotu, po krojnom arku iz Burde!!! I već kupila kristaliće i perle za ukras!!! I traku od zlatnog lamea upletenog u pletenicu za pojas!
Prokletstvo!


27.01.2010. u 23:07 sati | 20 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Dan za B

Danas je studen malo popustila u odnosu na prethodne dane, tako da sam dan provela upravo onako kako i treba – vani.
Što nisam odavno napravila.
A trebala sam. Još odavno.
Jer nema ništa bolje za borbu protiv siječanjskog bluesa od cjelodnevnog punjenja baterija kroz process upijanja zubatog siječanjskog sunca. Kroz onih par kvadratnih milimetara kože između na nos nabijene kape, do nosa omotanog šala i ogromnih sunčanih naočala negdje između...
Jako lijepog šala, moram priznati. Onog Pringleovog kojeg sam dobila od Rodice Krave. Krava se vratila doma u UK, tako da se sada napokon (aleluja!!!) mogu omotati šalom kojeg sam iz protesta bojkotirala za vrijeme njenog boravka u Splitu. I cvokotala pod jednostavnim tankim tamnozelenim starim Diesel šalom koji je nekad pripadao B, a koji mi se prije dvije godine fenomenalno slagao s ogromnom ručnom tamnozelenom torbom od lažnog krokodila i tamnozelenim Dieselovim kožnim čizmama.

Započela sam kavicom s AA u Egoista, gdje smo kao i obično pročešljale sve prisutne i odsutne ženidbene materijale, s naglaskom na Dotičnog (ne mogu ga nazvati Boksač, kad Boksača već imam...) koji je frend od njenog bivšeg Bezobaveznog (također boksača, nezgodno sklonog otpremanju manekenki s kojima je u dugogodišnjoj vezi na hitnu pomoć s hematomima na licu prije velikih revija...) pa ga se ne usuđuje previše gledati (mada AA nije manekenka, a i nikad nije doživjela od bivšeg ništa nasilnije od spankanja po gluteusu u doggy pozi... ali nikad se ne zna...), ali sad joj je nekako napetiji otkako je saznala da je Dotični gazda prostora gdje se ona triput tjedno znoji dok pokušava uhvatiti korak s čoporom baba koje mlataraju nogama i šakama u ritmu glazbe izvodeći nešto što se zove tae-bo...
Inače, AA od sinoć nije više zlatna plavuša sa sunkissed pramenovima i kosom do pola leđa, što je inače bila zadnjih 10-ak godina bez prekida. Nego neugledna gingerasta svijetla brineta s besmislenim obraslim bobom do pola vrata koji joj stvarno... hm... pa, malo ne baš najbolje pristaje. Naime, uhvatilo ju je ludilo moranja imanja dotjeranog izrasta sad i odmah, a njena frizerka je na porodiljnom, pa je odlučila dati se u ruke “provjerenoj” maloj iz Kaštela koja dolazi doma i čudo jedno kako šiša i farba, a sve to u bilo koje doba dana i uz cijenu koja je prava sitnica. Nisam imala priliku vidjeti na što je ličila sinoć netom nakon šišanja i pramenova. Ali kaže da su pramenovi bili sprženo bijeli i debeli, a temeljna boja narančasta, i da je uza sve to završila ošišana totalno 2003!!! Tj. užasno stepenasto, s šiškama. Pa je u 10 sati navečer panično tražila po Kaštelima trafiku u kojoj prodaju nekakve boje za kosu, i prefarbala se nekakvom srednje blond bojom nepoznatog i nadasve sumnjivog neprovjerenog mađarskog proizvođača. Što je polučilo još strašniji rezultat. A jutros je i podšišala Rod Stewart slojeve u ovu čudnu frizuru koju trenutačno ima. Kod mamine kvartovske frizerke. Gospođe koja odbija otići u starosnu mirovinu, a koja je majstorica za cutove koji su bili zadnji šik-krik tamo negdje u vrijeme uberpopularnosti Suzane Mančić... Nakon čega je sat vremena peglom krotila novu voluminoznu frizuru a’ la Krystle Carrington u nešto oku prihvatljivo i u razini tjemena...

Nastavila sam s kavicom ispred Žbirca s najekscentričnijom možda plavušom na svijetu J, šokiranom činjenicom da ja stvarno cvokoćem i da je smrtno ozbiljno žicam da mi donese dekicu od flisa za koju znam da je ima u autu, kad ona napola leži u klupi razdrljene jakne i golemog v-izreza na puloveru, i baš joj je nekako lipo i teplo na suncu da bi mogla zaspat...
J je, naime, trenutačno u MOŽDA fazi glede boje kose... Možda je plavuša. A možda i nije. Sve ovisi o tome kako se gleda i kako se uzme. Jer ono što bi ona nazvala plavom kosom mnogi najvjerovatnije ne bi opće ni nazvali kosom. Nego ortopedskim pomagalom. Loše izrađenom perikom za žene starije dobi koje su izgubile kosu. J je jučer odlučila šparati, da može priuštiti još dva dodatna sata tjedno s privatnim trenerom, pa je shodno tome odlučila i da neće u frizeraj na novu porciju blajha na korjenovima. Nego da će pokušati obnoviti svoju inače platinastu fantaziju od glave u kućnoj radinosti. Tj. sama zamutiti preljev, a izrast ostaviti na miru. Summa summarum, eksperiment je završio tako da J sad ima zlatnožuto obojen izrast koji podsjeća na gnijezdo s pilićima nasred tjemena (inače joj je kosa tamnopepeljaste prirodne boje), dok su nekad platinasti, malo isprani uvojci (kojima je samo htjela vratiti sjaj do idućeg farbanja)... Joj, kako da to opišem? Sivi? Tamnosivi? Sijedi? Jer J trenutačno stvarno izgleda kao sijeda bakica, i to ona koja je nekad bila crnka pa sijedi na tamnosivo.

Nakon Žbirca smo J i ja pokupile V i uputile se laganim korakom prema hotelu Park, gdje smo trgnule još po jednu kavu. Šteta što je prehladno da bi se moglo sjediti u prekrasnoj bašti na presvučenim stolicama. Ali eto, kad već daju baš dobre keksiće uz besmisleno skupu ali dobru kavu...
Inače, V je jučer nakon posla otišla do frizera obnoviti boju, ali ju je nekako uhvatila inspiracija dok je gledala kako dečko šiša neku curu na kratko, pa je umjesto da samo osvježi svoju nježno bakrenu boju i doda par uobičajenih tanušnih posvijetljenih pramenčića oko lica završila s kratkom plamenocrvenom frizurom dugih šiški i golog vrata (pogledati Ginger. Kod Kiki i Ginger). Koja joj užasno loše stoji. A kako V ima tanku, gustu i svojeglavu kosu koju nije navikla oblikovati četkom, uvijačem ili peglom, tako je nova frizura već jutrošnjim pranjem otkazala poslušnost. Tako da V odbija skinuti kapu u javnosti. Jer izgleda kao zatajeni plod preljuba Vivianne Westwood i Sida Visciousa s dočeka 1977-e godine...
Posljednji put kad je došla ranije u salon i gledala kako njen frizer šiša curu koja je bila na redu prije nje, završila je s bojom i frizurom do ramena u stilu Đurđice Barlović za vrijeme najveće popularnosti Novih Fosila.

Nakon kave smo se još malo smucale po Bačvicama, dok me cure nisu iskrcale s laptopom ispred Versi. Gdje sam se lijepo zabila u mrak da dovršim tekst za web za Najbolju. Uz još kave, i jako ugodnu jazzastu glazbu... I, što je bilo najljepše od svega, mir. Posvemašnji mir. I odsustvo buke i gužve. Ja, i kava, i par ljudi u gluho doba popodneva... Može li žena poželjeti ljepše poslijepodne u društvu najbolje prijateljice – same sebe?

A kad sam ponovo izašla na danje svjetlo, presretna sam otkrila da se dan ipak nešto malo produljio.
I ne samo da se dan produljio.
Odjednom kao da sam se našla u nekoj skroz drugoj dimenziji...
Gdje je sve oko mene isto – ulica je još uvijek Put Firula, desno od mene je još uvijek parking od Šumice i Šumica, a ispod nje more, ispred mene je Nevera, i sve izgleda potpuno jednako i miriše potpuno jednako...Ali atmosfera oko mene je bila nevjerovatno ispunjena mirom.
Putem sam srela tek nekoliko ljudi. Prošlo je jedva 5-6 automobila, što je inače neuobičajeno za subotu popodne. Bakica je šetala pinča koji je doskakutao do mene i htio se pozdravljati i maziti. Neke su djevojčice vozile bicikle...
Zrak je bio oštar i svjež, i prodisala sam kao da pluća godinama nisu udahnula normalan zrak s mora, začinjen jodom i tek blagim tragom južine koja samo što nije došla.
A svugdje oko mene je bio mir. Beskrajan mir i tišina.
Čula sam poslijepodnevne ptice. Bože, otkad nisam čula zimske poslijepodnevne ptice...
I sve je bilo tako nevjerovatno opuštajuće.
I nevjerovatno lijepo.

Zaboravila sam koliko je zapravo lijepih mjesta u Splitu. I koliko je moj stari kvart lijep. I kako je dobar osjećaj osjećati se dobrodošlo i domaće među poznatim kućama i stablima, poznatim asfaltom, pa čak i vidjeti poznate alkoholičare ispred Kolačića kraj teniskih terena...

27 mjeseci nakon što sam pokupila svoje stvari, uz pomoć B-a ubacila posljednju prtljagu u gepek J-inog auta i zauvijek za sobom zatvorila vrata doma kojeg sam par godina stvarala s Nezakonitim, ponovo se osjećam ugodno u starom kvartu. Unatoč tome što sam se cijelo vrijeme nastavila kretati po njemu i izlaziti na ista mjesta, tek sada sam ponovo ok.
Prošlo je dovoljno vremena i zaboravila sam na razloge zbog kojih bih morala žaliti ili tugovati. Zapravo, nisam zaboravila. Nego shvatila da nemam razloga za žaljenjem.
Jer ono za što sam mislila da je bila ljubav, u trenutku kad sam otišla već je odavno bila postala tek navika, tek potreba za sigurnošću i rutinom. A dom već dugo nije bio ništa više od spavaonice i blagovaonice za dvoje ljudi i dijete koji su se viđali tek par sati dnevno i odlazili svaki za svojim poslom...
Puno se toga promijenilo u samo 27 mjeseci.
Nezakoniti se promijenio. Susrela sam ga nekidan u prolazu, dok sam izlazila iz Egoista. On u društvu najnovije životne družice, pretjerano mlade i pretjerano našminkane, pretjerano obješene o njegovu ruku i pretjerano nesigurne u prisutnosti mene, žene iz prošlosti. Još uvijek onako krupan, bahatog držanja zbog kojeg je uvijek izgledao puno viši nego što zapravo jest. I još uvijek potpuno ispuni prostor oko sebe svojom pojavom, energijom, dubokim basom... Ali u njegovoj kosi sam primjetila prve upadljive sjedine, oko očiju bore, a oko inače energičnih usana umor.
Ja sama. U starom kaputu i ravnim čizmama. Bez one duge kose do pola leđa koju je obožavao i koju mi je branio ošišati pod prijetnjom lijepljenja ošišanog cijanofiksom nazad na glavu.
Pružili smo jedno drugome ruku kao nekakvi stari poznanici i predugo stiskali si dlanove.
Dovoljno sam ga dobro poznavala da mogu prepoznati u njegovom stisku želju da sve pošalje kvragu i srčano me zagrli, onako kako sam i sama poželjela u tome trenutku. Ali nisam. I nije ni on. Zbog sirote klinke koja mu je visila preko ruke. Izmijenili smo kurtoazno par riječi i komplimenata koji su zvučali totalno lažno. Odmjerila sam njegovu odjeću i zaključila da je i dalje sklon Armani trapericama i da je kao i svi njegovi frendovi nabacio šminkersku skijašku jaknu jer je sad jako in među njima. I da je pratilja skockana skupo i upravo onako kako on voli da je žena sređena.
Odmjerio je i on mene. I sigurno je primjetio odsutnost manikure i velikih geliranih noktiju, kao i očito prošlogodišnji i poprilično nošen kaput, ravnu petu na čizmama... i torbu. Nosila sam klasičnu crnu kožnu Furlinu torbu, torbu koju sam dobila od njega za zajedničko useljenje u preuređeni stan. Prije... o, Bože! Prije 6 godina! I nasmiješio se. I ja sam se nasmiješila. I rekli smo si da se obavezno moramo čuti i vidjeti i popričati. Obavijestio me da je Dijete dobro i s Bakom, da trenira kick boks i uči svirati gitaru, da ima skoro sve petice osim matematike i povijesti, i da se zaljubilo.
Otišli smo svako na svoju stranu. Još jednom sam se osvrnula za njim i uhvatila ga kako gleda za mnom.
I to je bilo to.

Priznajem, u jednom trenutku me malo, samo malo zapekla ljubomora.
Jer da nismo jedno drugome napravili neke stvari koje nismo smjeli, da nismo izrekli neke riječi preko kojih oboje nismo mogli prijeći, da nismo oboje bili tako prokleto tvrdoglavi i ustrajni u durenju, ljutnji i šutnji, da smo možda ipak razgovarali a ne dozvolili sebi da se udaljimo i na kraju postanemo stranci i neprijatelji... Da nije otišao na dva mjeseca u inozemstvo kad sam izgubila dijete i kad mi je bio potrebniji nego ikad... Da nisam otišla bez riječi u trenutku kad me molio da ostanem i da riješimo probleme koji su se nagomilali, da nisam mjesecima nakon odlaska odbijala svaku komunikaciju... Možda bi danas sve bilo potpuno drugačije.
Možda bismo u ovome trenutku ležali izvaljeni jedno kraj drugoga na kauču i gledali po mlijuniti put Warriorse ili Gremline, smišljali kakvom laži da ovaj put opravdamo izostanak sa sutrašnjeg nedjeljnog ručka kod njegovih roditelja, igrali Uno ili Remi s par zajedničkih frendova, ili tamanili pizzu i zaklinjali se jedno drugome da od ponedjeljka oboje idemo na dijetu i unajmljujemo trenera, kao što smo to radili svake godine u siječnju (zaklinjali se. Ne išli na dijetu)...
Ili bi jednostavno otišli vani, ja obješena o njegovu ruku umjesto ove nove klinke s glavom punom kilometarskih ekstenzija, on pružajući mi oslonac dok balansiram na još jednim užasno skupim i jezivo neudobnim štiklama...
A prije 27 mjeseci još uvijek smo bili obitelj.
Ja, on i Dijete.

I da, malo me zapekla ljubomora. Jer i ova je curka, kao i sve koje su došle nakon mene (pa čak i ona kratkotrajna supruga, koju je na brzinu oženio par mjeseci nakon što sam otišla, i brak s kojom je trajao manje od godine dana), je tako mlada... Čak i pretjerano mlada. Skoro pa dijete. I tako nevjerovatno lijepa. I dotjerana do bola. Onako kako ja sebi već odavno ne mogu priuštiti. I onako kako ja zbog posla nisam više imala vremena dotjerivati se. I djeluje tako krhko, tako nježno, tako ovisno o njemu... A i gleda ga onim pogledom punim obožavanja, kakvim sam ga i ja nekad gledala.
Dok sam ja samo... bivša. Tri godine mlađa od njega, neusporediva s njenim nježnim 20-ima...
Samo vrlo problematična bivša, koja mu je slučajno upala u život i kojoj je pomagao iskobeljati se iz paklenih zaruka i problema koje je navukla na grbaču zbog bijesa roditelja ostavljenog zaručnika... Ona koja nikako nije htjela ostati doma i uživati u blagodatima bogatog partnera nego imati poslovnu karijeru. Vlasnica neobuzdane jezičine koja se znala stvarno gadno svađati i gađati ga posuđem (u kojem je često bilo hrane...). Koja je uvijek sve htjela i morala napraviti sama, čak i kad je znala da ne može i da nije u pravu. Koja je bez pitanja uzimala ključeve njegovih brzih auta i vozila ih po gradu bez položenog vozačkog, zbog čega ju je stalno izvlačio iz problema s policijom. I općenito upadala u sve vrste nevolja. Ona koja nikada nije mogla prilagoditi svoj godišnji njegovim planovima, ona koja je odbijala otići na skijanje jer ne voli hladnoću, koja je radila nered kad je izlazila s frendicama...
I ona koja je uvijek bila toliko ponosna na svoju pamet, neovisnost i samostalnost. A koja sada nema nikakav posao i šeta u prošlogodišnjem kaputu...
B je uvijek govorio da je siguran da između mene i Nezakonitog još nije sve gotovo. Dapače, duboko je vjerovao u to. Do same smrti me uvjeravao kako bi bilo najbolje i za mene i za njega da pregrizem ponos, potražim ga i učinim sve da opet budemo zajedno dok nas smrt ne rastavi. Ne misleći pritom na mogućnost da Nezakonitog strefi infarkt kad ga nazove kum iz treće policijske i kaže da je ona njegova opet vozila bez dokumenata i u zabranjenom smjeru, ili se slučajno našla usred oružanog okršaja ispred diskoteke. I vjerovao je da nikad više neću pronaći tako tolerantnog partnera izdržljivih živaca...

Moj najdraži B.
Tako mi grozno nedostaje.
Zimska subotnja popodneva su bila naša. I ruta Egoist – Žbirac – hotel Park, pa onda nazad do Il Posta na nekakvu salatu ili povrće za mene i golemu pizzu s lukom i pečenicom za njega. I palačinke u šatou za oboje, nakon što bi on pojeo moje povrće jer bih ja saždrla njegovu pizzu... Pa onda negdje na čašu-dvije-tri vina... gledanje komada po modnim časopisima... čitanje Storyja... i smijanje. Puno smijanja. Toliko smo se smijali da me je uvijek bolio trbuh od smijeha...

Razgovarala sam s njegovim bratom sinoć.
B mi je lagao. Svima je lagao. Čak i roditeljima. Svima osim jednome od braće.
I boli me što mi je lagao. Šokirana sam i povrijeđena.
Naime, lagao je o pregledima na koje je redovno išao. Lagao je o svojoj bolesti.
B je bio bolestan puno dulje nego što sam mislila.
Godinu dana prije smrti otkriven mu je uznapredovali tumor, kao i prva metastaza na mozgu. I usto je još saznao da je HIV pozitivan. Metastaza je bila na takvom mjestu da je bilo rizično čačkati po njoj, a potpuno nemoguće ukloniti je. A kako je sve vezano uz HIV u Hrvatskoj još uvijek tabu-tema, i kako se ljudi HIV pozitivnih osoba boje, B je imao problema s nekoliko liječnika koji su ga odbili liječiti od raka. Unatoč tome što biti HIV pozitivan još uvijek ne znači da je osoba oboljela od AIDS-a. I što se virus ne prenosi pogledom...
HIV je dobio od svog dugogodišnjeg prevarantskog preljubničkog gadnog malog bivšeg dečka.
I tek sad mi je jasnije zašto je uporno pokušavao ostati u kontaktu s njim nakon prekida, unatoč tome što ga je mali prokletnik iskoristio, opelješio i povrijedio na najgori mogući način. Zašto se misteriozno vukljario s njim “po doktorima” i čak mu nakon prekida platio operativni zahvat u inozemstvu... Želio ga je zaštititi anatemiziranja i poniženja kojem je lako mogao biti izložen kao HIV pozitivan.
A jasnije mi je i ono njegovo čudno ponašanje u vezama posljednjih godinu dana života... koje zapravo i nisu bile veze. Da, koketirao je i flertovao ko lud. I započinjao svašta nešto, ali ništa od toga nije doživjelo seksualnu realizaciju. Uvijek je ostajalo na nekim čudnim kompliciranim odnosima. Jednostavno... Htio je. Želio je. Trebao je. Ali nije sebi dozvoljavao. A nije baš ni da je mogao. I sve njegove ljubavne drame i prekidi veza koje se zapravo još nisu ni konzumirale bile su upravo takve – nesuđene i dramatične – zato jer je on prekidao i tjerao od sebe muškarce kojima bi uspjelo da mu se približe.

Jednostavno, B je odabrao živjeti onoliko koliko mu tijelo bude dozvolilo. Zadržati u tajnosti obje svoje bolesti, zaštititi ljude koje voli od toga da prolaze kroz njegovu propast zajedno s njim. Ne dozvoliti im da ga vide i doživljavaju kao bolesnog ili nemoćnog, da se prema njemu ponašaju zaštitnički... Ili da ga se boje jer je HIV pozitivan.
I odlučio je da vrijeme koje mu je ostalo iskoristi na najbolji mogući način.

I živio je. O, kako je živio!
kao da mu je svaki dan zadnji u životu.
Kad se osvrnem na posljednju godinu njegovog života, zaista nikad nije bio plodniji, kreativniji, vrijedniji, posvećeniji ama baš svemu i svakome oko sebe... Nikad nije bio toliko dekadentan u svom hedonizmu, nikad nije toliko htio sve vidjeti, probati, doživjeti, napraviti, stvoriti, kao u toj posljednjoj godini svog života.
I nikad nije bio toliko bezgranično i bespoštedno odan prijatelj i sin, ni u tolikoj mjeri darivao i blagosivljao ljubavlju svijet oko sebe.
A za uzvrat, Bog ga je u svoj pokori i svoj nevolji blagoslovio metastazom koja je blokirala centar za bol. I brzom smrću. Tako da nije patio...

A ja ne mogu sebi oprostiti na vlastitu sebičnost. Niti mogu povjerovati da stvarno nisam ni u jednom trenutku primjetila, niti u jednom trenutku posumnjala...
A morala sam znati!
Sve one priče o dijeti i o tome kako je izbacio kruh i slatko i gazirana pića... I vjerovala sam mu! Uopće ne primjećujući da i dalje loče colu i fantu na galone, niti da se odrekao pita sa sirom i croissanta s omletom iz Daily Fresha, pizze, krempita i pržene kineske hrane. Često je povraćao pojedeno posljednjih mjeseci, a ja sam mu prala mozak pričama o bulimiji, i tjerala ga da pije manje kave navečer i jede manje čipsa jer da sigurno ima gastritis ili nedajbože čir... Nisam previše ozbiljno shvaćala kad je u svom uobičajenom neozbiljnom tonu glasom i gestikulacijom dive izjavljivao kako ga rastura migrenčina i kako će krepat od glavobolje... jer je oduvijek bio sklon takvim dramatično-pretjeranim izjavama. Nisu mi bili sumnjivi ni oni čudni trenuci tijekom posljednja dva – tri mjeseca njegovog života kad bi odjednom zastao usred šetnje ili razgovora i zaboravio što je pričao ili gdje se nalazi... Ni kad je nekoliko puta gubio ravnotežu i padao. Ni kad se gledao u zrcalo ili promatrao dlanove i čudio se kako oko sebe vidi bljeskajućue svjetlo...
I kako mi zaboga nije bilo sumnjivo to što je mjesecima iz tjedna u tjedan postajao sve tanji, sve krhkiji, sve prozračniji???... Koža mu je postala nježna kao u bebe, lice gotovo bez dlaka... kolobari oko očiju sve tamniji... Ali to sam pripisivala golemoj količini posla i radu do kasno u noć. I ono njegovo neprirodno blijedilo, unatoč tome što je ljeto već odavno bilo započelo a on provodio užasno puno vremena na terenu i na suncu...
A bio je tako nezemaljski lijep posljednjih mjeseci. Ne, bolest ga nije nimalo promijenila u licu, niti nagrdila njegovo tijelo na bilo koji način. Unatoč tome što je bio sav pun metastaza na skoro svim vitalnim organima. Kao da je već prestao biti živo ljudsko biće, kao da već postoji van vlastitog zemaljskog tijela... Kao najljepši nesretni anđeo.
Kako sam mogla biti toliko sebična i toliko zaokupljena svojim tako prizemnim sitnim problemima, da ne primjetim da mi najbolji prijatelj i najdraža osoba na svijetu umire doslovno pred očima... Gledala sam kako se gasi život do kojeg mi je bilo beskrajno stalo. I nisam vidjela.

I bože, koliko mi je teško zbog toga.
Pogotovo u danima poput ovog, kada bi najprirodnija stvar na svijetu bila da je tu uz mene...


24.01.2010. u 01:05 sati | 25 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Sjedila sam za mašinom, šila sam...

Khm... dakle...
Ja i Oralko smo bili na toj kavi jučer.
I ne, frajer uopće nije nikakav bauk, unatoč tome što se bavi najgorim mogućim poslom na svijetu...

Ok, osjećala sam se užasno neugodno prvih pola sata, i mislim da je bilo totalno očito na meni da se osjećam tako. Pa je pitao. Pa sam i priznala.
Pa je razbio led tako što mi je razjapio usta usred Egoista i uvjerio me da to što je oralni kirurg ne znači da bih pred njim morala imati nekakve komplekse i umirati od srama... (Ok, umrla sam od srama, ali zato jer su desno od nas sjedili Jole, Kerum i par frendova od mog Nezakonitog koji me poznaju, pa su cijelo vrijeme čudno buljili – valjda da me otračaju bivšem...).
Jer, nevjerovatno ali istinito, frajer ima zube 10 puta gore od mojih!
On! Zubar!
Em su mu poprilično obične boje, em nisu poredani baš u najpravilniju liniju, em i on ima malo krivi zagriz, a da ne spominjem da ima više plombi od mene...
I ne, nije nosio nikakav aparat da poravna nepravilne zube. Jer kaže da može sasvim lijepo preživit i s ovakvima, sve dok su zdravi. Da ljudi ne umiru niti imaju probavnih, psihičkih i financijskih poteškoća ako im zubi ne izgledaju ko u Brad Pitta. I da, odlučio je studirat stomatologiju nakon što je u srednjoj školi prošao pravi pakao sa zubarima i lako kvarljivim zubima. A oralnu kirurgiju je specijalizirao nakon što je tijekom studija i sam dva puta završio na istoj. Nema niti jedan umnjak – sve je počupao jer su rasli pokvareni. I sve to unatoč tome što je stomatolog i oralko, i što je uvijek jako pazio na zube.
Jednostavno, i on je čovjek kao i svi drugi. Običan čovjek. A običnim ljudima se često događa da unatoč svoj brizi i higijeni ipak imaju nezahvalne zube.
Ali to što mi je otkrio ne smijem reći nikome...
Dapače, misli da su moji baš super. Ne može vjerovati da sam već 15-ak godina pušač i kavopija a još niti jednom nisam bila ni na izbjeljivanju ni čišćenju kamenca. Jer imam bijele zube. I ne hvataju mi se naslage po njima. ON misli da sam JA sretnica!!! Mutant, dapače!
A najčudnije od svega mi je to što, unatoč činjenici da je specijalizirao u državi u kojoj su ljudi opsjednuti hollywoodskim osmjehom i kućnim kitovima za izbjeljivanje, nikada nije ni pomislio na to da stavi navlake na svoje zube, što njegovi kolege tamo inače kronično rade...
Ali ima i on dva implantata. I to na istim pozicijama kao i ja, samo na gornjoj čeljusti.

Tako da sam se odmah osjećala nekako lakše...
Dapače, čak sam bila sklona povjerovati da me zapravo i nije htio izvesti na dejt, nego mi stvarno na vlastitom primjeru razbiti strah od sjedanja u stolicu.
Mada me je brzo razuvjerio.

Dakle, da rezimiram:
Ja se njemu sviđam. Ne kao profesionalni izazov, nego kao žena.
On se meni sviđa. Ne kao muškarac, nego kao neko koga želim imati za prijatelja.
U ponedjeljak ćemo čupati zub van, pa ćemo vidjeti hoćemo li se i kako ćemo se družiti nakon toga.

A u međuvremenu mi je propao hercegovački dernek na snijegu. Frendu su upale nekakve obaveze, pa smo svi malo razočarani.
Ja najviše, jer mi se ne ostaje u Splitu preko vikenda. Nikako. Ni najmanje.
Beznadežno sam dekintirana, svi oko mene su duboko ogrezli u siječanjsku depresiju, a sad je još ispalo da me i Šarmantni Gad očajnički treba preko vikenda...

Njegov tečaj iz poslovnog engleskog, naime. Popodne sam ubila dva sata repeticija s njim i pomogla mu oko domaćeg. Prestrašno. Potresno i traumatično iskustvo za oboje.
Ne znam zašto je uopće upisivao taj poslovni, kad to podrazumijeva nekakvo... pa, nekakvo relativno prolazno predznanje. Trebao je upisati onaj početni. Jer je još uvijek na Aj Em Đek Dis Iz Bil Maj Frend Bil Helou Lec Plej Teksas Holdem Pouker levelu. Pitala sam ga kako je uopće uspio završiti osnovnu i srednju školu u kojima je engleski bio obavezan predmet. Khm... Pa je ispalo da je završio s popravnima. I to iz engleskog.
A još je priznao i da mu je kolega iz klupe pod prijetnjom batina pod odmorom zapisivao tekstove od Metallice, Alice In Chains i Nirvane po Vuku, da ne ispadne totalni krelac kad s ekipom napušen urla omiljene pjesme omiljenih bendova u omiljenom parkiću uz bambus... (ok, to već ne želim ni zamišljati... vizualizirala sam ga kao dugokosog adolescenta u kožnoj motorki kako skoncentrirano štreba napamet iz bilježnice u kojoj piše: Đeremi Spoukin Klaaaaas Tudeeeeeeej, Vuuuuuhuuuu, Vuuuuuhuuuuu, Ajajajajajajajajaj... Prestrašno!!!)
Sad mi ga je skoro pa žao, jer sam ga upravo ja nagovorila da poduzme nešto u vezi svog jezičnog hendikepa.
A još mi je više žao mene, jer umjesto da mu pomognem prevesti ICC Model Form Of International Sole Distributorship Contract i da pričamo o tome što to znači kad The Supplier grants and the Distributor accepts the exclusive right to market and sell the products listed in Annex, što je nešto s čime sam se sama godinama susretala svakodnevno u radu a on se susreo tek sada, i to slučajno, ispalo je da sam mu krenula objašnjavati If Clauses, a završila na tumačenju razlika između Present Simplea i Present Perfecta, te određenog i neodređenog člana.
Ali ok, nije baš da mu znanje toliko šteka.
Npr. ima dobar temelj iz pornografske frazeologije. Poznaje termin f**k, i to u obliku aktivnog i pasivnog glagola, imenice koja označava radnju i vršitelja radnje, kao i pridjeva. Poznaje i termine koji označavaju različite oblike i objekte penetracije, imenice koje označavaju spolne organe, te različite položaje kopulacije, a bogami i sve nazive za djelatnike/ce u seksualnoj industriji, seksualna pomagala, kao i sve engleske nazive žanrova unutar filmske grane koja se bavi spolnim općenjem.
A zna i nešto malo stručne frazeologije koju koristi u hrvatskim rečenicama.
I, naravno, zna da se janjetina sasvim sigurno zove lemb (a ne bejbi šiiiip, jang šiiip ili litl šiiip. Na to je jako ponosan) i da je neki kolega kapulicu nazvao bejbi onjn...
I to bi bilo otprilike to.
Đizskrajst!

Ali moram priznati da mi ga je bilo nekako baš milo dok sam gledala kako se znoji od muke nad radnom bilježnicom za peti razred osnovne (koju je drpio svom djetetu), onako sav skoncentriran s olovkom u ustima...
I kako onda da ne dobijem želju da ga potapšem po izmučenoj glavici i ne poželim mu obećati palačinke s Nutellom i novi autić ako uspije riješiti zadatke za jedanaestogodišnjake bez nekih većih grešaka?
Jesam, dobila sam želju.
I nisam pokleknula.

A osim repeticija iz engleskog za Oženjenog Gada, ovaj vikend imam u planu sašiti si suknju i haljinu.
Suknja je moj domaći rad.

Naime, unatoč sadističkoj zubobolji i glavobolji, prošli tjedan sam krenula na tečaj šivanja.

Razlog tome je taj što moja Tetica, koju sam godinama uspješno izrabljivala, već dulje vremena više ne šije.
A u akciji čišćenja špajze sam otkrila da je sačuvala i stare mašine. Ne samo onu par godina staru Toyotu koja joj je bila lagana i praktična za manje prepravke i noviju oberlokericu, nego i staru običnu Slavicu i SuperSlavicu od Bagata...
Ok, nije mi jasno zašto se ova manja sivo-bež zove SuperSlavica (da, to je stvarno ime modela šivaće mašine... Piše na njoj!), a ona ogromna, teška, zelenkasta samo Slavica, kad je Slavica zmaj od mašine, neuništiva, savršena, i još ima milijun tih nekih dodatnih stopica i dodataka za rubove, materijale, mustre, vez i patentne zatvarače, što je čini genijalnom mašinom, i uz koju Tetici nije uopće trebala oberlokerica, a ova koja se zove SuperSlavica je zapravo puna nemoćnija one prve...
Ali nije važno kako se zove.
Jer ruža bi mirisala i da se ne zove ruža, ili tako nekako... (Ček, mislim da je Bagat imao model koji se zvao Ruža... I Jadranka... I Višnja... O, pobogu, ko im je davao ta imena?!?!?), a Slavica je legenda od mašine, čak i ako joj je mlađa kržljava sestra ukrala titulu supermašine.

Ja već otprije znam pomalo sklepati ponešto. Ali ne dovoljno.
A kako ionako trenutačno nemam pametnijeg posla u životu, tako sam odlučila si ispuniti dugogodišnju želju. Za ispunjenje koje sad napokon imam vremena.

I ne, uopće nije teško.
To s konstrukcijom krojeva mislim (mada smo do sada samo konstruirali suknju. Običnu, s ušicima, usku, s faldom, sa šlicem, poluzvono, puni krug).
Niti je vađenje kroja iz krojnog arka zapravo tako strašan, veličanstven i rijetkim smrtnicima rasvjetljiv misterij kako mi se činilo sve do sada...
A otkrila sam i da je Sveta Burda, Biblija svemogućih superžena iz La Famiglije (jer ja sam zapravo prvi izrod koji nikad nije naučio šivati...), poprilično evoluirala od vremena moje rane mladosti. I onih ofucanih primjeraka koje tetica još čuva, a sa stranica kojih mi se dražesno smiješe gospođe s golemim fen frizurama, umjetnim trepavicama i zubnim kamencem pod bezbojnim usnama, dok koketno drže palčeve zataknute u urezane džepove sintetičkih kompletića u shizofreničnim bojama i uzorcima s omota albuma Jefferson Airplanea...
I tako sam pokupovala brdo Burdi, sve koje sam trenutačno našla.
Jer ima stvarno zgodnih modela. I uopće nisu bapski.
Uostalom, ni oni zastrašujući safari kompletići u zemljanim tonovima, široke suknje na volane s besmislenim uzorcima golemog tropskog lišća, pastelne hlače visokog struka i mrkva – kroja ili denver plavi sakoi s ragbijaškim jastucima u ramenima nisu uvijek bili tako smiješni.
Dapače, vjerovatno su u nekom nepovoljnom povjesnom trenutku i zbog nesretnog spleta okolnosti u svoje vrijeme bili apsolutni modni imperativ...

Suknju ću skrojiti sama.
Haljinu ću izvaditi iz Burde.
I bit će od crnog laganog jerseya (ok, žerseja...). Komotniji gornji dio s šišmišastim 3/4 rukavima, dosta bogat, pada nabrano, i uži donji, do koljena.
Baš joj se radujem.
Materijal sam našla u nekakvom dućanu s povoljnim restlovima, i za svaki slučaj kupila dovoljno za otprilike 3 i pol haljine.
Jer mada imam povjerenja u svoje rukovanje mašinom (super mi ide, i ko mlađa sam Tetici često dovršavala odjeću i radila rubove. Za šavove sam tata-mata), nemam baš povjerenja u svoje krojačke vještine.
Ali ionako nemam pametnijeg posla.
A i fali mi odjeće.
Fali mi brdo odjeće.
Najmanje nekih 15-20 osnovnih komada.
Uostalom, već dugo želim napraviti nešto od onih krasnih komada teške kineske svile koje Tetica čuva. Nešto od crne s utkanim cvijećem u pastelnim bojama. I one mliječnobijele sa zlatnim zmajevima. A da bih se dokopala tih finih materijala, svakako moram malo izvježbati ruku...

Ionako mi ništa drugo ne preostaje.
Jer siječanj je, a u siječnju life sucks.
Jer sam sprdila svu lovu na prvu ratu tečaja, Burde i golemu količinu crnog materijala. Jer nemam više posao,dakle vremena stvarno imam na bacanje. Jer je vani hladno, i mračno, i bezveze, i pusto. Jer nemam pojma što bih sa samom sobom. Jer su svi oko mene nekako jadni i utučeni.
I jer sam otkantala ovosezonsku ljubav svog života, pa se moram zabaviti nečim kreativnim da ne mislim na to kako mi je grozno i kako su mi stopala hladna a nema ih ko grijati.
I zato jer, kvragu, baš ono oduvijek želim naučiti šivati!!!


21.01.2010. u 23:00 sati | 28 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Dejting A Dentist?

Kako se moj oralko (op.a. oralni kirurg) još nije vratio sa skijanja, iščekivanje neizbježnog mi je postalo sve teže...
Tako sam, u nedostatku pametnijeg posla, odlučila obaviti još jednu dražesnu malu prijateljsku vizitu svom omiljenom običnom zubaru. Da me umiri i utješi. A usput da se raspitam ima li još koje mjesto slobodno za još koju pacijenticu preko HZZO-a (a i bez, ako je potrebno). Jer sam uspjela svojom euforijom i ekstazom zbog otkrića blagodati bezbolne laserske bušilice zaraziti sve moje cure, i sad odjednom i one žele kod mog zubara...
A kako je moj zubo lociran oko 150 metara od zgrade u kojoj živim, tako mi uopće nije problem tu i tamo navratiti po potrebi. Obično da naručim Teticu ili Rodicu, kojima je komunikacija s neophodnim ali nimalo milim zubarem strašan teret i muka. Ili da popričam s Kiki, njegovom asistenticom, koja je ujedno i moja stara poznanica i bivša cura mog rođaka. Kako je Kiki do prije par mjeseci intenzivno razmišljala o prekidu s mojim rođakom, tako sam često dolazila do nje kad je imala rupu između naručenih pacjenata, nakon posla, ili da je pokupim na pauzu. Pa smo se baš nekako skompale. A zubina ordinacija mi je baš nekako postala domaća.

Inače, moj zubo dijeli poslovni prostor s još dvoje kolega. Jednim koji je moj oralko, a u kojeg jedinog imam povjerenja kad je otvaranje kosti u pitanju, i koji je trenutačno na skijanju. I jednim grozomornim, koji izgleda kao velika kompaktna samostojeća mobilna nakupina lipida s masnom kosom, masnim tenom, masnim svim ostalim što je oku vidljivo, ali je odličan protetičar, i koji mi je i dotjerao ova dva implantata u čeljusti.
Postojao je i treći, ali taj je nedavno odlučio useliti u neki svoj prostor. Toga se baš i ne sjećam.
Doduše, i moj zubo i Kiki su me obavijestili da uskoro na njegovo mjesto dolazi zubin Nećak, mlađahno stvorenje s određenim iskustvom, koje je upravo završilo nekakvu ubersvemirsku specijalizaciju u inozemstvu, i koje planira ordinirati s barbom. U funkciji zube/oralka.

Nesretnim spletom okolnosti i pakosnom igrom sudbine, slučajno se potrefilo da svratim taman pred kraj jutarnje smjene, da mogu odvući Kiki odmah nakon posla na kavu. I to ravno u grad, gdje smo kao slučajno morale piti kavu na istom mjestu gdje u određeno vrijeme redovno zalazi moj frend Boksač.
Boksač je, naime, friško rastavljen i izgubljen u svijetu promašenih dejtinga s utegnutim praznoglavim besposličarskim tukama u ranim dvadesetima, pa sam nekako smislila da bi bilo baš super da ga upoznam s pristojnom, zgodnom, zaposlenom, pametnom i odnedavno slobodnom curkom naših godina, tj. Kiki. Mislim, njemu upravo takvo nešto treba. Ne klinka. Nego Kiki.
Tj. njemu bi zapravo bio idealan netko poput mene. Točnije ja. Ali kako ja upravo apstiniram od muškaraca, i kako sam odlučila da nema više neobaveznih poluveza i ležernog samo seksa s frajerima koji su mi privlačni ali ne i dovoljno napeti, a nikako nisam spremna na vezu, i svakako ne s nekim za koga ću moći biti 100% sigurna da želi upravo isto što i ja... i kako, naravno, nije dobro biti prva konkretna nakon prekida/razvoda, tako sam odlučila da mu uvalim Kiki.
Kiki se, jednako kao i ja, pali na masu i definiciju. A kako bi i on njoj bio prvi konkretni (ma, prvi uopće) nakon prekida s mojim rođakom, tako mogu biti sigurna da ako se spanđaju neće potrajati vječno, pa na ovaj način osiguravam si teren za budućnost, u slučaju da se ipak predomislim glede mog stava prema neobaveznim poluvezama i ležernom samo seksu s frajerima koji su mi privlačni ali ne i dovoljno napeti.

Moj zubo nije trenutačno imao pacijenata, i kad sam već svratila, posjeo me na stolicu (koja sramota! Jer mada sam imala oprane zube, ipak sam prije izlaska zapalila cigaretu na balkonu, dok mi bura malo oblikuje friško zapeglanu kosu), bacio pogled na moje izmučeno zubalo i izrazio želju da s njegovim stanjem upozna novog genijalnog oralka koji je, eto, upravo jučer uselio u praznu ordinaciju, a mogao bi biti jednako idealan i pouzdan, pa čak i bolji od mog provjerenog oralka koji je trenutačno na skijanju...
I tako sam sjedila razjapljenih čeljusti, jedva zadržavajući suzicu užasa u kutu oka koja je prijetila da rastopi savršenu liniju tušem (da, minule su muke paklenske, pa sam nakon tjedan dana prvi put nabacila malo adekvatnog make-upa. U skladu s frizurom i kratkom haljinom, sve u svrhu postizanja maksimalnog Edie Sedgewick looka...).
I čekala možda pola minute. Polovica koje mi se činila kao polovica cijele vječnosti.
Dok u prostoriju nije ušao Nećak.
A moj užas se instant podvostručio.
Toliko da sam ekspresno stisnula usta i bez razmišljanja procijedila da bi ja bi da mi zube ipak pogleda neko stariji.
A kako je na Nećakovom licu bilo totalno očito da sam ga uvrijedila, povrijedila i prenerazila, i kako mi je zbog toga bilo grozno neugodno, dodala sam još i sitno piskutavo, a totalno neprilično da ako mooože, mooolila biiiiiii....

Iznad moje face je, naime, stajao frajer kojem nikako ne bih dala više od 25 godina!!!
Podulje, vrlo zgodne doduše ali nimalo ohrabrujuće frizure, i ruke tetovirane od zapešća do ispod kratkog rukava ljubičastog zubarskog annasamblea hlača i tunikice.
Ajme užasa!
Hebeno mladolik, čak nekako i seksi, i vrlo nepouzdanog immagea. Moj oralko naime, kao i svi ostali zubari s kojima sam dolazila u dodir, su redom nekakvi aseksualni gospodinovi u godinama u kojima muškarci obično počinju patiti od tegoba vezanih uz prostatu i erektilne disfunkcije. Osim mog frenda NV, koji je mlađi nekih 5 godina od mene, ima dugu kosu, bavi se ekstremnim sportovima, izlazi u Kvazimoda, i definitivno ne pati ni od prostate ni pomanjkanja potencije (provjeren od strane ekscentrične rodice J i nekoliko frendica. Ocijenjen najboljim mogućim ocjenama. A usto je i super dečko. Pouzdan prijatelj. I još uvijek slobodan. Preporučujem). Ali NV ionako nikad nisam doživljavala kao... pa, kao zubara. Mada kažu da je jako dobar zubar.

Dakle, komad.
Ne baš od onih kakvi su meni privlačni u ovoj životnoj fazi (možda prije 12-ak godina...), ali svejedno. Mislim, ono, eeeeej.... Zubar! Dakle, financijski stabilan. Dakle, jako dobra prilika. Naravno, u slučaju da je slobodan...
I kako onda da komadu dam da mi kopa po zubalu!?!?!? I to nakon što sam pušila?!?!?!? – cigaretu, naravno.
Da odmah razjasnim – ne, nisam se zaljubila u Nećaka na prvi pogled. Nije mi čak bio ni privlačan na prvi pogled. Ni na drugi. Ni unatoč činjenici da je očito dobra prilika. Ni kad je moj zubo rekao da Nećak samo izgleda mladoliko, jerbo da je u stvarnosti zapravo dvije godine stariji od mene, pa se ne moram tresti od nepovjerenja u njegovu mladost i eventualnu nestručnost ili neiskustvo.
Nego je problem u tome što je tip stvarno komad.
A liječnici ne bi smjeli biti komadi.
Pogotovo ne oni koji su specijalisti na područjima medicine u kojima je osoba suprotnog spola od njihovog prisiljena pred njima razgolititi sve svoje najmračnije i najskrivenije tajne organizma. Specijalisti koji, na primjer, gledaju u zube. Ili, u ovom slučaju, rtg snimku poprilično debilne i nesretne čeljusti. Pa još uvale i kameru u usta. A usto postoji mogućnost da istu tu čeljust doslovno ogole do kosti i kopaju po njoj. I u toj prilici me upoznaju u najgorem mogućem paranoično-histerično-prestravljeno-rasplakano-kukavičkom izdanju...
Dovoljno problema već imam s ovim mojim novim ginekologom, koji nije na prvi pogled nešto posebno, ali je na drugi strašno seksi. I koji je već imao priliku upoznati moju intimu u najgorem mogućem kandidiziranom i cistoznom izdanju. A to nije lijepo. Jer takvog frajera bih rado pustila da mi kopa po međunožju, ali nikako spekulumom, štapićima za briseve ili onim dildom s kondomom za ultrazvučni pregled vayayae.
A da ne spominjem pretjerano medenog medicinskog tehničara s kolonoskopije otprije par godina, kojeg sam nakon ponižavajućeg pregleda redovno viđala po gradu, na istim mjestima na koja sam i ja zalazila... i još mi se lijepo javljao, i par puta platio piće, dok sam ja umirala od srama...

Dakle, našla sam se u užasno neugodnoj situaciji, jer je moj zubo navalio da slučaj s umnjakom prepustim Nećaku, koji je kao majstor svog zanata.
I ne znam kako, na kraju sam pristala.
U ponedjeljak imam zakazanu malu operaciju. Kod komada Nećaka. I već mi se povraća od straha.

Ali to nije sve.
O neeeeeeeeee...

Naime, očito je da je frajer proveo godinu-dvije u inozemstvu. U civilizaciji. Daleko od Splita.
Tamo gdje su muškarci, za razliku od ovih domaćih, dosegli višu evolucijsku stepenicu, bar kad su uleti ženama u pitanju.
Jer dok se Kiki presvlačila u civilnu odjeću a moj zubo nestao kod kolege, Nećak je sjeo nasuprot mene onako sve ustreptale (od jeze. Jer ja se uvijek tresem kad sam kod zubara. Od straha) i izjavio kako mu je sasvim očito da se ja zubara bojim. A bezazlenog malog operativnog zahvata još i više. I kako je moj strah potpuno iracionalan, ali zapravo razumljiv. Jer, kako je vidljivo iz priložene rtg snimke, 2d printa, snimke na cd-u, a i očitog, imam vrlo zanimljivu čeljust te neke traume na kosti iz prošlosti. I kako bi on volio popričati o mom strahu i mojoj vilici sa mnom. Nasamo.
Gulp!
Ok, rekla sam, mogu ja svratit sutra ako nema pametnijeg posla ili ima slobodan termin, i tako...
Ali on je zapravo mislio na neformalni razgovor u atmosferi malo opuštenijoj od one ordinacijske, koje se ja tako očito bojim... Neki uz čašu vina, na primjer, ili neko drugo pićence po mom guštu. Da atmosfera bude stvarno opuštena, i da možemo otvoreno pričati o mojim umnjacima.
Na što sam ja onako totalno naivno upitala zar to ne bi bilo štetno, budući da posljednja dva tjedna u sebe konstantno unosim koktel konjskih analgetika kakvog se ne bi posramio ni prosječni NBA-ov veteran, a svi znaju kako alkohol i analgetici međusobno djeluju... (Ok, u nekoj drugoj prilici mi to uopće ne bi smetalo. Kao npr. preksinoć, kad sam s AA trgnula nekakvu rakijicu od rogača prije spavanja, čisto zbog druženja... Ali Nećak je ipak nekakav zdravstveni djelatnik, tako da mi se činilo ispravnim da se kao pobunim...).
Pa je frajer rekao da dobro, da ćemo onda navečer na kavu.
Na što sam ja opet imala prigovor, da ionako zbog bolova imam problema s nesanicom i da sam kronično neispavana, pa bi mi večernja kava mogla debelo pomrsiti planove da se sad, kad su mi bolovi malo minuli, napokon naspavam ko ljudsko biće...
Na kraju je blago iznerviran rekao da može u bilo koje doba dana, na bilo kojem mjestu, i da slobodno izaberem što želim konzumirati: kavu, čaj, sok, bourbon, votku, koktel, čokoladu, Cedevitu ili mineralnu!
Pa sam na kraju pristala. Iz straha. Jer ipak je on zubar...

Ali, to nije sve...
O neeeeeeeeee....

Jer taman dok sam recitirala broj a on ga utipkavao, in flagranti nas je zatekla Kiki, sva preodjevena i spremna za pokret.
O bože, kakvo poniženje...
Jer ne samo da sam cijelim putem do grada i tijekom traženja parkinga po centru morala podnositi njeno zaje... zezanje, nego na kraju Boksač nije bio tamo gdje je trebao biti. Naravno, kad smo kasnile. Mojom krivicom. Zbog mojeg zubala. Pa je bila malo razočarana. A kako u nedostatku prisutnosti objekta zbog kojeg smo i došle na kavu tamo gdje smo došle Kiki nije imala pametnije teme za razgovor, a i jako joj je bilo intrigantno to moje nekolikominutno druženje nasamo s Nećakom, tako se uhvatila piliti me... i piliti... i piliti...
Pa sam saznala sve što sam htjela i što nisam htjela saznati o njemu.
Ajde dobro, bar nije oženjen. Što je veliki napredak kad sam ja u pitanju. I dokaz da mogu zainteresirati i muškarca bez obaveza.
Da je nakon studija stažirao i radio u Zagrebu, zatim u gradu s neprijateljske strane hrvatske obale (tamo negdje sjeverno), gdje je par godina živio s curom, koja ga je napucala, pa je zbrisao na tu nekakvu specijalizaciju vani čim je dobio priliku.
Da je u Splitu već neko vrijeme, ne baš kratko, ali je radio u kombinaciji s drugim zubarom, a sad se prebacio ovamo kod mog zube...
Pa sam saznala i čime se sve bavi kad se ne bavi zubima, o nekoliko kraćih dosadašnjih veza, o hobijima, strastima i sklonostima... Čak i to da je pušač.
Mah.
Kao da me to uopće zanimalo.
Ali izgleda da je Kiki nekako stekla dojam da me on zapravo zanima. I nikako da je razuvjerim.
Gaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaah!

I ne, ni to nije još sve!
Jer sam prije par sati dobila i prvi sms.
Da li mi odgovara večeras?
Ne, ne odgovara mi večeras. Nimalo. Mislim da je ipak malo previše viđati istog zubara toliko često u jednom danu. A čak i da nije tako, kvragu, ipak postoje neka nepisana pravila. A čemu pravila, ako ih se ne pridržavamo, zar ne? Njegovo je, dakle, da malo pili. Moje je da nikako ne pristanem odmah. I iskreno, mada mi nije napet, i mada sam donijela neke jako važne odluke glede frajera, a kojih se mislim pobožno pridržavati, nije da nisam raspoložena za malo dobrog starog igranja barenja.

Odgovara li mi sutra?
Ne znam, ne baš... Ili možda ipak zapravo da. Jer sam se sjetila da sam za četvrtak dogovorila pomoći Šarmantnom Gadu s domaćim radom (upisao je nekakav tečaj poslovnog engleskog). A za petak bijeg preko granice, do BiH, na opuštajući vikend i tulumarenje s hercegovačkom ekipom. Čisto da se opustim prije zastrašujućeg i neizbježnog zahvata koji me očekuje u ponedjeljak. Dakle, sutra je ok.

Što mi je draže, kavica popodne ili nekakva neobavezna večerica?
Hm, ne znam... Nisam sigurna. Neki teški trenuci besparice kroz koje sam prolazila u prošlosti su me naučili da se besplatni obrok ne odbija. Nikako. A opet... On je ZUBAR! Kako ću, pobogu, jesti pred ZUBAROM?!?!?!? Imam nekakav čudan osjećaj da ću cijelo vrijeme imati nekakav još čudniji osjećaj da će on cijelo to isto vrijeme gledati u to kako žvačem, pogotovo zato jer je već upoznat s mojim totalno krivim zagrizom... Uostalom, večera je nešto što ipak malo više obavezuje od obične kave ili pića. Jer se odvija navečer, i nekako sve moje večere ovakvog tipa završe... Mah, kvragu! Ne znam! Recimo ovako, imam neke obaveze popodne, pa sam slobodna oko 7 (neutralan termin. I za piće i za večeru. Jer možda me odvede na neko skroz dobro mjesto na kojem se stvarno jedu fine stvari, pa eto...). I nek on odluči.

Dakle, može večera? I on će bit u nekoj strci, pa mu to dođe nekako praktično. Da nešto pojede i usput spoji ugodno s korisnim...
Ok, ako je njemu tako draže, može neka večerica.

Imam li neku posebnu želju glede ugostiteljskog objekta? Ili bi mi bilo draže da on nešto spremi doma. Jer on, naime, super kuha. I voli kuhati. Ali tlaka mu je kuhati samo za sebe, zabavnije je kad se kuha za više ljudi...
Kvragu! Mogla sam i mislit! Što odgovoriti na ovo?
Da kažem sori, ali imam poziv, nek pričeka malo?
Mozg, mozg, hm... večera kod njega doma ne obećava ništa dobro. Ok, možda sam samo paranoična. Na kraju krajeva, tip me danas video prvi put u životu... Ali previše dobro poznajem samu sebe... I na previše sam već večera bila kod frajera doma. Malo pričice, intimna atmosfera, koja čašica viška, i na kraju redovno završim kao desert... Da pričekam 20-ak minuta i nešto smuljam? I ipak prebacim dogovor na neki bezazleniji popodnevni termin? Uz kavu, čaj, sok? Ok, čekam 20 minuta.

Nakon 10-ak minuta – Onda, što sam odlučila?

Nakon još 5 minuta – Sori, ali zvala me.... Rodica? Mama? Sestra? Da, sestra. I hitno sam joj potrebna sutra navečer. Jer je... Jer je bolesna? Jer sprema ispit? Jer joj je poplavila vešmašina? Ne. Jer ju je ostavio dečko! Da, moja je sestra dobila nogu i zamolila me da sutra navečer prespavam kod nje jer joj nema cimerice, a jako je utučena... I zato je najbolje da se vidimo na popodnevnoj kavi.

Zar nemam nekih obaveza do sedam?
Kvragu...
Ma ne, ništa toliko važno što se ne može odgoditi ili ranije završiti.
Dakle, popodnevna kava.

A znam li ja da imam predivne velike oči...?
Aha, ma nemoj. Maca je otkrila namjere.
Ma neeeeee, to mu se samo činilo. Jer su cijelo vrijeme bile razrogačene od jeze i straha. A i nisu baš nešto najkvalitetnije te moje oči. Zapravo su jako kratkovidne. Ćorave. I imam stvarno dobru maskaru...

A zašto sam toliko skromna? Pa valjda on zna što je primjetio...
Ajme meni! Stoput ajme!
Sori, ali stvarno moram do Seke. Jako je nesretna i pati zbog dečka. Plače. I stenje od slomljenog srca (ok, moguće je da stenje. Pod dečkom koji ju je navodno ostavio, a koji je koliko znam još uvijek jako daleko od pomisli na to da joj možda jednom u budućnosti da nogu). Tako da se moram stvarno sva posvetiti njoj. Zapravo, mislim da ću i večeras prespavat kod nje. I usput će mi mobitel biti ugašen. Jer ne želim da me se ometa dok posvećujem vrijeme nesretnoj sestri...

Ok, čujemo se još sutra. I želi mi laku noć i lijepe snove...
Ok, i ja njemu. Whatever.

Koja sam ja glupača?
I kako sam se opet uvalila...
Jer odjednom mi se uopće ne ide na tu nakakvu glupu kavu. Pogotovo ne s frajerom koji mi je zjakao u razjapljeno zubalo, i koji će za par dana kopati po njemu...
Ok, samo ta kava. Nakon toga sam do ponedjeljka nedostupna. Nema me. Čak i da mi se izjalovi Hercegovina, nema me do ponedjeljka.
A kad izoperira to što već ima, razmislit ću ozbiljno promjeni zubara.

Kako bilo, mislim da sam stvarno dosegla dno dna.
Imam dejt sa svojim (budućim) oralnim kirurgom.
A može li gore od toga???


19.01.2010. u 23:37 sati | 26 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Kako je plavušu posjetio Zubić Demon

Osim što ovih dana strahovito patim od nepodnošljive duševne boli i emotivnih tegoba, što značajno doprinosi boljitku moje linije, znatan & svakako ekspresan dodatni poticaj u cijeđenju masnih naslaga mogu zahvaliti i paklu kroz koji prolazim zbog umnjaka.

Naime, mali gad gore lijevo je prije 10-ak dana odlučio da je sad i odmah idealan trenutak da počne nicati. Zato jer su umnjaci, što je općepoznata stvar, povezani s ljudskim umom. Zato se i zovu upravo tako, a ne nikako drugo. Umnjaci.
Dakle, pretpostavljam da je to nekako već znanstveno dokazano. Ta veza umnjaka i sazrijevanja.
Kako mi je ovo prvi umnjak koji je odlučio izviriti na svjetlost dana, vjerovatno je to i neki dobar znak. Da sam se počela opamećivati u životu. Da sam možda i ja napokon počela... kako se ono kaže, sazrijevati?
Kako bilo, umnjak je odabrao upravo ovo vrijeme da mi zagorčava već ionako zagorčani život do krajnjih granica podnošljivosti.

E, sad... Znam da je većina ljudi koje poznajem prolazila te nekakve muke paklene s umnjacima, tako da mi se grozni bolovi prvih dana uopće nisu činili kao nešto baš toliko strašno i neprirodno.
Dapače, pomalo su me i obradovali. Dočekala sam ih kao nekovrsnu inicijaciju u svijet odraslih. Baš kao i prvu menstruaciju (ok, nju sam loše dočekala. Bila je sredina kolovoza, ja sam imala niti 12 godina, i upravo sam planirala na kupanje s frendicama u svom novom novcatom jednodijelnom kupaćem kostimu. “Odraslom” kostimu, s visokim izrezima na kukovima doduše, ali koji je uspješno spljoštavao moje prerano propupale cice, što mi je i bio cilj pri kupovini kostima. Jer u tim godinama svaki trag cica nije poželjan, budući da privlači šlatanje razrednih kretena u predpubertetu, a dražesnu curicu pretvara u agresivnu rospiju oboružanu noktima, zubima, klupom, kamenom, mokrim ručnikom i ostalim priručnim oružjem za nanošenje ozbiljnih ozlijeda dojučerašnjim miroljubivim razrednim kolegama... Ali malo sam se pogubila, ne?). Ili kao prvu pravu depilaciju voskom. Ili kao... Pa, kao gubitak prvog rasklimanog mliječnog zuba (kojeg sam uz pomoć rodice D, konca, kvake i kuhinjskih vrata na silu iščupala, od straha da mi netko ne mazne iz frižidera Kinder jaje koje je Ujna donijela iz Njemačke specijalno za potrebe Zubić Vile. Koja se u to vrijeme zvala Mali Mišić, ili nekakav sličan glodavac). Ili kao prvi piercing. Možda kao prvu tetovažu...
Dakle, nicanje umnjaka sam dočekala kao još jedan prirodni obred inicijacije u svijet odraslih i zrelih.
Zaboravljajući pritom da su svi dosadašnji prirodni obredi inicijacije bili poprilično bolni i puni ostalih kušnji. I da je onda to sve s bolovima i ostalim kušnjama valjda i bit svake inicijacije...

A pritom sam zaboravila da ja i moje zubalo već 15-ak godina vodimo bespoštedni međusobni rat. Do istrebljenja. Ili zubi, ili živaca.

Naime, moj problem broj jedan je perverzno uska i nerazvijena vilica. Rezultat svih onih žičano plastičnih ortodontskih konstrukcija predviđenih za stalno nošenje (osim za vrijeme jela) koje sam morala nositi još tamo negdje od svoje jedanaeste godine.
I koje sam zaista redovno nosila. Svaki dan. Pretežno u džepu. A ponekad i u školskoj torbi, gdje su pravili društvo naočalama pepeljarkama, ortopedskim ulošcima za cipele i oklopu za peglanje skifoskoliotične kičme, ponižavajućim modnim dodacima koji su od mene trebali u budućnosti napraviti normalnu ženu normalne kičme, normalnih stopala, normalne čeljusti i dioptrije bar malo veće od krtičje.
U tim godinama mi stvarno nije bilo ni najmanje važno što će biti s mojim kostima i vidom u toj nekoj nepojmljivoj budućnosti, kad sam ionako mislila da je osmi razred vrhunac zrelosti, a da s osamnaest godina prestaje pravi život i počinje onaj dosadni, udane zaposlene žene s djecom, lošom trajnom i još ružnijom odjećom...
Pa sam tako odbijala nositi bolne mučilice u ustima.
Dok u četrnaestoj, tamo negdje u isto vrijeme kad je započela balvan-revolucija, nije postalo užasno in nositi ono čudo moderne zubne protetike, fiksni aparatić za zube...
Naravno da sam toga pristala nositi odmah i sad! Bez obzira što je bio perverzno skup, i što je Mama za njega ispljunula brdo novaca. Važno je bilo imati osmijeh ko Terminator... i ja sam taj žuđeni Terminatorov osmjeh i dobila.
I trpila. Puna tri mjeseca.
Jer ne samo da su mi od kolpa zblingali i donje i gornje zube, da sam mjesec dana bila jednako predmet divljenja kao i predmet poruge cjelokupne škole (pogotovo kad bih pokušala progovoriti ustima nakrcanima željezarijom), da nisam znala gdje s jezikom, da sam stalno morala čačkati po opremi nakon svakog jela, flossati, prati, čistiti i polirati, da nije bilo ni govora da tragove pušačkih pokušaja prikrijem žvakom (koja bi se sva razmeljala po vijcima i žicama)... Da o ljubljenju iza škole s tadašnjim dečkom nije bilo ni govora (a bio je to stvarno odličan i totalno podoban dečko! Srednjoškolac, odličan za immage! Pritom još dugokos i kovrčav kao Slash iz Gunsa, a imao je i skuter!)... Nego sam zbog te monstruozne stvari u ustima trpila nepodnošljive bolove!
Doma sam morala na neke od donjih i gornjih vijaka stavljati nekakve gumice koji su mi donju čeljust potezale u nekakav čudan položaj, i onda to podnositi satima... A noćima nisam mogla oka sklopiti od bolova!
Jer bila je to nekakva zastrašujuća kreacija nastranih ortodontskim umova koja je najmanje od svega morala dovesti moje zube u ravnu liniju (zapravo, gornji su oduvijek imali savršen oblik. Donji su malo neravni...), čemu takvi aparati obično služe, a primarna funkcija joj je bila da što je najviše moguće utječe na moju vilicu...
A uza sve to počela sam imati grozne bolove na mjestima prijeloma vilice.
Naime, do svoje 12-e godine dvaput sam slomila nos i vilicu.
Na najgluplji mogući način.
Prvi put sam pala s bicikle kad mi je bilo 9. I to ravno licem na kamen. Nekim čudom nisam izgubila niti jedan zub. Ali mi je zato lični opis bio poprilično izmijenjen.
Drugi put sam ugazila na vezicu tenisica dok sam se u školi penjala uz stepenice, i završila licem na rubu stepenica. Ne samo jedne stepenice. Nego više njih, na putu prema dolje. Ni taj put nisu stradali zubi. Ali jesu nos i vilica.
Srećom po mene, taštinom opterećenu miss razreda s još gore taštinom preplavljenom roditeljicom, Mama je poduzela sve da me njene kolege oba puta pokrpaju tako da ne ostane vidljivih tragova na licu. Nos mi je i danas više Barbie-like nego u Nikoline Pišek (osim kad popijem pa nateče i pocrveni...). A i lice još uvijek ima manje-više ljudski oblik.

U svakom slučaju, nakon tri mjeseca agonije i konstantne zloćudnosti uslijed bolova, obiteljsko vijeće je pristalo na to da mi se skinu okovi, i daljnje poslijedice koje bi me mogle snaći u budućnosti snosim sama...

Pa sam ih snosila.
Prvo sam morala operativno vaditi sva 4 potpuno zdrava pretkutnjaka, jer sam jednostavno imala previše zubi u ustima da bi mogli normalno opstajati. I da, operativno. Zbog nekakvih čudnovatih korijenova sa zavinutim krajevima koji su se podvukli pod korijenove susjednih zuba. Četiri traumatična posjeta oralnom kirurgu, i još traumatičnija oporavka (SVAKI put sam nekako završila s komplikacijama...). Nakon toga cista na korijenu izvana potpuno zdravog zuba, taman na mjestu nekadašnjeg prijeloma vilice... Pa onda nekakva cista u kosti, neovisno o zubu, također na mjestu prijeloma, koju sam opet čistila i liječila kod oralnog kirurga, i opet pod lokalnom anestezijom... Na žalost, stvar je na kraju sprčkala i korijen zuba, pa je i taj operativno išao van. Da, to je već 7 traumatičnih dentalnih iskustava...
Nakon toga sam morala čekati da se ostali zubi (kojima je još uvijek bilo tijesno u mojim ustima) pomaknu, pa sam prije tri godine podigla kredit i stavila dva implantata... Naivno vjerujući da ugradnja tih vijaka od tog nekog ne znam čega (titana? Urana? Plutona?) u kost, na koje se kasnije zašarafi umjetni zub, uopće neće biti toliko bolna... Ali jok, samo sam opet prolazila kroz istu agoniju. A lijepo sam mogla proći jeftino i kao i svi normalni ljudi napraviti dva mosta!!! Pa čak ni njih, jer se ta dva manjka u donjoj čeljusti uopće nisu vidjela.

Naravno, zbog svega proživljenoga razvila sam tešku fobiju od zubara. I za svaki redovni pregled se pripremala tjednima unaprijed meditirajući i gutajući tablet za smirenje. U tolikoj mjeri, da sam jednom prilikom onako nafilana Normabelom zaspala u zubarskoj stolici par minuta nakon primanja injekcije...

Ok, nije baš da sam previše vremena provela kod zubara.
Imam samo dva plombirana zuba.
Ovaj drugi sam sređivala bez ikakve anestezije. Otrpila i hidrauličko iživljavanje na njemu, i struganje i sve ostalo naživo.
Jer jedino čega se u životu bojim više od zubara, vampira, mraka, paranormalnih pojava, neželjene trudnoće i kukaca, su igle u mom tijelu.
U bilo kojem obliku.
Ok, ne baš u bilo kojem. Sva četiri piercinga i sve četiri tetovaže zapravo nisam ni osjetila, i rado sam im se podvrgnula bez straha... Ali zaboga, nije da su mi tattoo majstori iglom pokušavali injektirati nešto u tijelo! Ili, još gore, uzeti nešto iz tijela! Krv, na primjer... ili penicillin...
Najviše se zapravo bojim onih igala nad kojima nemam vizualnu kontrolu. Npr. injekcije u dupe. Jer ne vidim što mi se događa iza leđa... Ili onih nad kojima imam previše vizualne kontrole. Poput infuzije. Koja je gora od vađenja krvi. Jer vađenje krvi završi relativno brzo, a i tete laborantice obično vrlo brzo zaustave moje histerične ispade, i još se svaki put sažale pa mi vade s onim leptirićem s kojim se krv obično vadi jako maloj djeci (nekad mi puste da izaberem boju)... A infuzija traje i traje, i još moram imati onu glupu iglu stalno zabodenu u sebe i prilijepljenu flasterom...
Moja Baka je jednom izjavila da me uvijek puštala navečer vani u zločesti svijet i loše društvo bez straha da ću ikada postati heroinski ovisnik, upravo zbog moje panične bojazni od igala. I kronične upale sinusa, koja bi mi onemogućila da redovno ušmrkavam opijate kad kroz moj nos ni zrak ni kapi ni inhalatori ne mogu prolaziti više mjeseci u godini...

Međutim, nema dugo da sam se uspjela riješiti i fobije od zubara.
S mojim zubima je već dulje vremena sve bilo u najboljem redu. Kako sam neko vrijeme na fotkama primjećivala da se jedna od moje dvije plombe (ona stara, amalgamska) malo vidi kad se široko nasmijem, i da mi je zub nešto malo tamniji, tako sam odmah nakon Nove godine išla malo popraviti osmjeh, i skužila da je u međuvremenu zubarska oprema evoluirala. O, itekako evoluirala... Jer sad postoji ta laserska bušilica s kojom nije potrebna nikakva anestezija. Nema bušenja, nema brušenja, nema zastrašujućih vibracija koje odzvanjaju u glavi... Jednostavno NEMA! Ničega!
Gotovo da sam požalila što nemam više niti jedan pokvareni zub, da ponovim to nevjerovatno olakšavajuće iskustvo, i da razvijem naviku odlaženja dragom prijatelju zubaru s pjesmom na usnama i osmjehom na licu...

Wow, koja euforija!

Držala me točno tri dana.

Prošli četvrtak sam se probudila usred noći s nekim čudnim žuljajuće-pulsirajućim osjećajem u vilici gore lijevo... I utrnutim zubima. Čvaknula Lekadol, ponovo zaspala, i nastavila s normalnim životom na Lekadolima cijeli dan, u nadi da će proći.
Naime, nije bilo prvi put da se umnjak probudio i pomislio da bi možda mogao početi izbijati...
Svaki put bi brzo odustao, nakon dan-dva, kad bi skužio da stvarno nema gdje izaći van. Da mu je malo gužva... Pa sam nekako naivno vjerovala da će tako biti i ovaj put.
Ali nije.
Tijekom vikenda mali gad ne samo da nije odustao, nego je postao upravo samoubilački odlučan!
Lekadol sam prvo zamijenila ibuprofenom od 400, pa zatim onim od 600 miligrama, ali uzalud. Već u ponedjeljak nisam mogla zaspati unatoč svim mogućim farmakološkim čudima za ublažavanje boli i uspavljivanje koja sam utrpala u sebe.
Mali kreten je počeo gurati susjedni zub.
Užas, pakao i agonija.
Jer osim što sam cijeli ovaj tjedan patila zbog svoje nepoćudne emotivne situacije, sudbinskih odluka i bla, usput sam patila i od neizdrživih bolova.
I užasa zvanog injekcije.
Jer tih nekoliko dana kad je zub najgore divljao, svakodnevno sam pohodila svog zubara da mi napuca nešto za bolove.
Dok se moj oralni kirurg, jedini u kojeg imam povjerenja, sredinom ovog tjedna ne vrati sa skijanja, zub koji umnjaku smeta ne ide van. Ne dam se nikome drugome u ruke. Nema šanse. Ma koliko patila.

U međuvremenu, poprimila sam izgled žene opsjednute demonom.
Zubić Demonom.
10-ak neprospavanih noći, 10-ak komatoznih dana, glavobolje koje ne prestaju, mrzovolja koja mi prožima svaki živac, zvukovi koji smetaju, ljudi koji smetaju, televizija koja mi smeta...
Jer zub je trenutačno odustao od nasilnog pokušaja izlaženja, ali to ne znači da ne koristi nekakve podmuklije metode.
U ovome trenutku protiv mene se bori apokaliptičnom glavoboljom.
Stvar je otišla toliko daleko da ne samo da nisam ni pogledala tepsiju domaćeg kadaifa kojeg mi je napravila susjeda u nastupu sažaljenja nad mojim stanjem, nego sam se u posljednja tri dana već nekoliko puta od glavobolje i izbljuvala... Što mi do prije nekoliko godina, u fazi galopirajuće bulimije (ono kad sam svako zgrčeno završavanje na hitnoj zbog gubitka elektrolita doživljavala kao znak da sam na dobrom putu) ne bi predstavljalo nikakav problem u životu, dapače. Ali sad mi smeta. Ova nova ja ne voli povraćanje.
Sama sebi u zrcalu izgledam ko prokleti Nosferatu. Bijela ko zid, s golemim ljubičastim vrećama ispod zakrvavljenih očiju pred kojima su se predali i Touche Eclat i debeli sloj mineralnog pudera.
Osim toga, otkrila sam da je sasvim moguće da lice bude istovremeno i upalo i natečeno. Ne znam kako. Ali je moguće.
Pa sam do daljnjeg odustala od šminkanja u bilo kojem obliku. Jer čime god se napudrala, jedino što se dogodi je da mi lice iz bijelog postane – sivo. Čak i ako je puder neukusno narančast. A ako stavim rumenilo ili maskaru, jedini efekt koji postižem je onaj Barbara Cartland meets Marylin Manson – dvije ružičaste fleke i dva crna pauka na avetinjski bijelom.
I visim. Sva visim. Kosa mi visi. Čarape mi vise. Čak i ona odjeća koja mi je tijesna na meni nekako... visi! Vučem se naokolo korakom krepanog goveda. Izgledam ko hrpa izmučenog obješenog jada...
I tako, osim što patim ko pseto zbog Šarmantnog Gada, usput još gore patim zbog prokletog umnjaka.

Kao da se posljednjih mjeseci stvarno sve na svijetu urotilo protiv mene.
A taman je krenulo tako dobro...
Čak sam i od puštanja kose odustala. I opet imam apsolutno fenomenalnu kratku frizuru. Pronašla sam savršenu frizerku, gotovo jednako genijalnu kao moja Marina iz Renate. I nisam mogla vjerovati! Mislim, taj Hair Connect je već cijelu vječnost tu pred mojim nosom, usred grada, a ja sve do sada nisam znala da se upravo u njemu nalazi cura koja ima moć da me ponovo učini sretnom! I da će mi otkriti Paul Mitchell silver, milijun puta bolji od L’Oreal Professionellovog kojeg sam do sada koristila..
Osim toga, uvukla sam se u jedne moje stare uske traperice, one Dieselove otprije 3 godine. Ok, ne baš uvukla toliko da izgledam dobro kad ih zakopčam, ili čak relativno vizualno prihvatljivo da bih u njima mogla među ljude a da ne izazovem val zgražanja ili pucanje šavova (što nije dobro ako se dogodi na javnom mjestu), a i nisam još toliko očajna da izlazim u trapericama otprije tri godine... Ali kako sam ih još prije par mjeseci mogla navući jedva do pola bedara, ovo je itekakav napredak.
I već nekoliko tjedana nisam grizla zanoktice! Nimalo! Nisam čak niti odabrala samo jedan prst na kojem ću se iživljavati. A to je gotovo nemoguće kad se radi o meni...

Da, taman je sve krenulo tako dobro!
I onda – pas mater – umnjak...
Taman kad sam pomislila kako sam se napokon oslobodila užasa od zubara, izgleda das am prisiljena vratiti se na početak.
I ne samo jednom, već četiri puta.
Jer ako je jedan počeo nicati, sigurno će uskoro istu potrebu osjetiti i ostala tri. Koji jednako kao i ovaj jednostavno nemaju gdje. A to znači još tri posjeta oralnom kirurgu...


17.01.2010. u 23:27 sati | 17 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Weltschmertzing. I Tajna

Ok, znam da sam sama krojač svoje sudbine, da sam sama odgovorna za svoje odluke, i bla, i truć i tako dalje. Kako sijem tako ću i... (Žnjati? Ženjati? Žiti? Žeti? Kvragu!)... brati plodove svog sijanja.

I ko mi je kriv ako ovih dana patim, plačem, umirem i cmizdrim? Ako me duša boli, i sve ostalo što uz to ide?
Ko mi je kriv ako se osjećam usamljeno?
Ko mi je kriv ako sam možda propustila neke bolje prilike zbog nečeg lako kvarljivog i prekratkog vijeka trajanja?
Napokon, ko mi je kriv, kad sam ionako sama uletila bezglavo u cijelu tu priču s Šarmantnim Gadom?

Zvijezde? Sudbina? Hormoni? Usamljenost? Autodestruktivna crta ličnosti, konjukcije trigonskih kvadranata zemljano-zračnih planeta u natalnoj karti? Gadna karma i grijesi iz prošlosti? Loš feng šui u sobi i prljave čarape u kutu za emocije?
Prokl...

Ok, patim. Patim ko pas.
Ma koliko to glupavo moglo zvučati, voljela sam tog tipa. I još ga volim.
I ne, ne pričam gluposti, jer ne poznajem ga tek ovih par mjeseci koliko smo bili u toj nekakvoj kao nazovi vezi...
Poznajem ga već godinama.

I fali mi.
Omojbožeeeeeeeeekakomifaliiiiiiiiiiiii...

Mrzim ovaj grozni osjećaj.
I znam da nema šanse da se tako brzo izvučem iz bedare. Nije ovo tek malo razočaranje u budalu, kao što je bio slučaj s GMOP-om. Niti prekid nečeg što je nit’ smrdilo nit’ mirisalo, ali je eto bilo ugodno i ipak malo više mirisalo nego smrdilo, pa eto, žao mi jer je bilo ugodno imati nekoga uz sebe.
Niti je ovo ona standardna usamljenost jer kao nemam nekog uz sebe a baš sam u fazi kad mi se ima neku vezu...

O ne.
Ma kako isprazno i glupo zvučalo sve ono što sam do sada ispričala o njemu, ma koliko izgledalo kao nekakva budalasta igra između dvoje odraslih ljudi koji bi morali bit ii zreliji i pametniji nego što se ponašaju, nekakvo natezanje dva glupa hipertrofirana ega, nije bilo tek i samo tako.
Jer uz sve one dramatične i histerične trenutke, bilo je tu itekako puno... Pa, itekako puno.

Poznajem ga dugo. I voljela sam ga na neki poseban način i prije prvog fizičkog sraza (ako je coitus nekakva ustaljena granica prelaženjem koje se odnos između dvoje ljudi može predefinirati iz prijateljskog u ljubavnički, a ljubav od nježne friendly u onu na koju obično mislimo kad kažemo ljubav).
Uvijek smo mogli pričati o svemu. Uvijek je bio tu za mene kad mi je trebao. I ja za njega.
I da, nije samo stvar u bivanju tu za nekoga.

Jednostavno... Stvar je u tome da ljudi ponekad imaju neki nježan, blizak osjećaj jedno za drugo, od trenutka kad se upoznaju. Onaj čarobni mali nešto što određena muško-ženska prijateljstva čini posebnijima od drugih. Što se ne mora nikada i niti u jednom trenutku pretvoriti u nešto više od toga. A ako se pretvori... pa, onda zna postati nešto predivno. Ili nešto jako bolno, ako završi ovako kao s nama.

I ne, nije stvar bila čak ni u savršenom seksu. Napokon, seks može biti savršen i s ljudima prema kojima nemam nikakve emocije. Ok, seks jest bio savršen. Ali zapravo ga uopće nije bilo toliko koliko bi se moglo pomisliti da ga je bilo. I bio je savršen zbog one rijetke i posebne emocionalne komponente, onoga što ženu natjera da se ponekad rasplače usred posla. Tek tako. Od sreće. Od ispunjenosti (ne takve ispunjenosti, sram vas bilo).
Ne fali mi seks. Nimalo.
Fale mi trenuci bliskosti. Fale mi zagrljaji, ono kad zabijem nos u njegovu košulju i osjećam se mirno, sretno, zaštićeno od svih loših stvari na svijetu. Fale mi one male prisne puse u čelo. Ili stisak ruke. Sve ono što smo imali i prije nego što smo postali ljubavnici.
Fali mi naše zajedničko smijanje. Fali mi i zajedničko plakanje.
Fali mi što sam ga uvijek mogla nazvati kad sam htjela podijeliti nešto lijepo s njim, i on se znao radovati sa mnom. I što je uvijek nalazio vremena za mene kad mi je bilo teško. Toliko sam suza i maskare ostavila na njegovoj odjeći da to nije normalno. I uvijek bi mi nakon toga bilo lakše.
Fale mi trenuci u kojima smo bili opušteni i sretni i ponašali se ko dvoje totalnih balavaca.

Fali mi i to... Fali mi što osjećam da više nemam pravo biti zabrinuta za njega. Ili se radovati zbog njega. Sudjelovati na bilo koji način u njegovom životu. Ne više kao žena s kojom je blizak. A još manje kao prijateljica.
Što nemam više pravo čak ni da mi bude drag.

Ok, sama sam odlučila.
I želim vjerovati da sam odlučila ispravno.

Ali boli.
Pas mater, kako prokleto boli!!!
Dođe mi da se zabijem negdje, u neku dobro izoliranu prostoriju, i vrištim satima.
I da se tako dobro isplačem da mi presuše suzne žlijezde.

Ok, jutros sam se isplakala. Kad me tako nešto tišti i kad mi se plače, obično odem u Gospe od Zdravlja.
Plakanje u crkvi je jedna od najpraktičnijih stvari izmišljenih za ljude. Ikad.
Em crkve imaju tu neku mirnu, mističnu, pročišćujuću atmosferu, u kojoj je lakše problematične emocije koje se ne daju van izvući na površinu. Em je nekako sasvim normalno da ljudi u crkvi plaču. Mislim, često viđam neke bakice kako rone suze, pa je to valjda ok. Pa se i ja prepustim. Pa revem, ridam, šmrcam, kukam, čak se ni ne trudim biti tiha, a super je što akustika crkve sve to nekako ublaži pa sve na kraju zvuči nekako skroz ok, diskretno, čak i prikladno. Duhovno.
Osim toga, kad plačem u crkvi niko me ne gnjavi ili pokušava utješiti. Što je predobro. Rijetki ljudi koji se tamo zateknu vjerovatno misle da tugujem za nekim umrlim i usput molim za njegovu dušu, a ionako su tamo zbog nekog svog posla. Niko me ne gleda čudno niti s prijekorom.
Da, dobra stvar, te crkve.
Odlične za plakanje.

Kako bilo, u komi sam. Ne sjećam se kad sam bila u ovakvoj komi.
I uopće mi se ne da među ljude.
Još manje sam raspoložena za neminovno popovanje onih par bliskih prijatelja koji su upoznati s mojom malom tajnom. Jer ok, znam, znam, ZNAM da je sve moralo biti tako kako jest, i da nisam imala što tražiti ni očekivati od petljanja s oženjenim čovjekom osim boli i katastrofe, i znam da mi se sad ne čini tako ali da ću za par mjeseci znati da sam napravila pravu stvar... Bla. I? Kako to može riješiti moj problem ili ublažiti bol? I da, znam da ja, barem fizički mogu puno bolje. I da ostaje činjenica da je, unatoč svom svojem beskrajnom magnetskom šarmu, on ipak frajer s krivim nogometaškim nogama, groznim ušima, ne baš najestetskijim oblikom glave, i općenito nije baš slika i prilika Adonisa... Pa? Zar je to najvažnijna stvar na svijetu? To što nije lijep kao Nadan Vidošević? Kakve to ima veze s time koliko je meni drag? I zašto bi me to, pobogu, moralo tješiti?

I da, ovaj put mi se zaista nešto katastrofalno dogodilo.
Naime, navikla sam u ovakvim situacijama klin izbijati klinom. I nije da nisam pokušala nazvati nekoga od dobrih starih frendova s povlasticama, ili pokupiti nekoga na izlasku u srijedu... Ali jednostavno nije išlo. Dogodio mi se ženski ekvivalent muškom padanju ponosa...
A MENI se to NE DOGAĐA! NIKAD! NE MENI! Možda drugima da, ali ne i meni!
Ali sad se dogodilo...

Ne raduje me ni drastičan gubitak kilaže. Ni biceps i očvrsnuli triceps... moj stari trener kaže da je fascinantno što se kod mene nakon samo par treninga instant vide rezultati, i kako moji mišići reagiraju odmah. Jer ok, još uvijek imam svoj stari oblik, a nije ni da sam dugo pauzirala od fizičkih aktivnosti (godinu i pol možda). U niti dva mjeseca sam nekim čudom skinula osam kila masti a da nisam ni primjetila kako.
Iz nekog čudnog razloga, po prvi put u životu, hrana je izgubila kontrolu nada mnom.
Ne razmišljam o njoj.
Jedem kad osjetim potrebu da nešto unesem u organizam.
A nemam ni želje ni volje tetošiti svoju tjeskobu, bol, sreću, radost, tugu, ljutnju ili bilo koju od emocija koje me hvataju bilo kakvom prigodnom kombinacijom masnoća, ugljikohidrata i sličnih gluposti. Zapravo, nemam kad misliti na to.
A ne raduje me iz razloga jerbo koji će mi... koju će mi bananu savršeno tijelo kad sam htjela bit savršena samo da njemu budem prekrasna?

A najviše me od svega boli razlog zbog kojeg sam prekinula ovu od početka na propast osuđenu vezu.
Ok, priznajem, ne zbog toga što sam imala osjećaj da ne radim nešto ispravno. Niti zato jer je oženjen pa ne može biti moj onoliko koliko bi svaka normalna žena htjela svoj objekt ljubavi imati za sebe. Napokon, neke stvari vezane za njegov brak i trajanje istog su se počele mijenjati posljednjih tjedana. U smjeru koji je išao svakako u moju korist.
I ja sam, unatoč otkazu i prijašnjoj odluci, bila spremna nastaviti s našom vezom. Dapače, željela više nego ikad.

Razlog je bio taj što je odlučio da, ako već želim dijeliti s njim i dobro i zlo, moram znati i za njegovu Tajnu.
A kad sam saznala za njegovu Tajnu... Pa, nešto se prelomilo u meni.
I shvatila sam da je ova ljubav pogrešna. Jako, jako, jako pogrešna.
Da više ne smijem željeti, voljeti, trebati. Ništa. Da nemam pravo na to. Ne, ako želim sebi dobro.

Možda bi neka druga, stara, prijašnja Elle progutala šok i gorčinu, i prihvatila stvari takve kakve jesu. Možda bi, kao svaka glupa zaljubljena guska, još dublje upala u tu kašu... I vjerujem da bi na kraju sve ispalo ok.

Ali ne i ova nova Elle.
Koja je odlučila po prvi put u životu staviti samu sebe na prvo mjesto. Učiniti ono što je u ovome trenutku možda čini najnesretnijom ženom na svijetu, ali što će se na kraju pokazati jedinim ispravnim.

Mada... Ne mogu pobjeći od užasnog saznanja da je sve moglo biti drugačije, totalno drugačije, da se nisam baš taj dan našla u takvoj situaciji da sam ga poželjela nazvati i vidjeti što ima novo u njegovom životu, i usput mu se izjadati kako je kod mene sve zlo i naopako. Ili da nisam prihvatila poziv da mu pravim društvo par dana u susjednoj županiji. Ili...
Jednostavno, naša priča nije, unatoč svim okolnostima u kojima je započela i svemu što se izdogađalo u ovo malo vremena, bila pogrešna sama po sebi.
Pogrešan je bio jedino trenutak.
Potpuno krivo vrijeme.
I činjenica da je on muškarac s Tajnom.
I ma koliko molio i preklinjao da ne prekidam, da ne odlazim i da ga ne ostavljam, teret Tajne je u ovome trenutku prevelik da bih ga mogla podijeliti s njim a da ne bih patila više nego što mi je u ovome trenutku teško.

I da ću zbog toga, bar još neko vrijeme, i ja silom prilika morati biti žena s Tajnom, u svakoj slijedećoj vezi koju budem započela nakon njega.
Jer imati Tajnu nije loše samo po sebi. Na kraju krajeva, svi u odnose ulazimo s određenim Tajnama. Problem nastaje u trenutku kad postane neophodno Tajnu podijeliti s osobom koju smo odabrali. A ova Tajna je jednostavno preveliki teret za mene u ovome trenutku.


15.01.2010. u 17:38 sati | 16 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Majstorica prebolijevanja ;)

Kad je o prekidima i prebolijevanju riječ, u ovim mojim trenutačnim godinama svi smo manje više prekaljeni stari borci i iskusni stručnjaci. Netko više, netko manje...
Ja sam na tom području pravi ekspert.

Tako da bi bilo za očekivati da sam već oguglala na grickanje u duši i žuljanje u srcu.
Na samotne noći uz Jane Austin i nadežljivo provjeravanje mobitela...
Na krize i krizice, suzice samotnice, diskretno cuganje alkohola umjesto kave u neprimjerena doba dana i posljedično revanje frendici na uho dok me vozi doma s podnevne kavice (naglo prekinute mojim upadanjem u bedaru i njenim strahom od mog mogućeg eksplicitnog ponašanja na javnom mjestu).
Na neprekidno ponavljanje jedne te iste sramotne ubernarodnjačke girlpower folk-house naricaljke u mp3 formatu dok bijesno grabim pješke od točke A do točke Žnj, sve u nadi da će duga i žustra šetnja na kiši/buri/svježem zraku rezultirati bistrijim umom i čišćim srcem (umjesto kašnjenjem na mjesto sastanka s osobom s kojom sam se dogovorila i bijesom dotične).
Na napade menenikonevolijernisamvrijednaljubavinegokretena davljenja frendova i frendica preko raznoraznih elektronskih sredstava komunikacije. I čuđenje zašto su svi ti frendovi i frendice odjednom offline na Fejsbuku, a svakih par minuta mi se na feedu apdejtaju njihove najfriškije aktivnosti koje opovrgavaju bivanje offline...

Ali nisam.
Čak ni unatoč tome što ne bi trebalo biti tako budući sam ja ta koja je ovaj put dala nogu.
Oženjenom Gadu, naravno.

Svrbe me prstići, jako me svrbe.
Slali bi porukicu.
O tome kako sam malo kao ono promijenila mišljenje...
Kako bi se ja sad baš malo ono kao ušuškala i gledala neki filmić, ili baš nekako malo ono kao žestoko bludila, ili... ili... Jebemu!

Mah. Neka svrbe.
Porukicu slati neće.
Jer sam se osigurala od mogućnosti počinjenja dotičnog nedjela.

Naime, kako nisam produljila pretplatu kad je istekla, posljednjih mjeseci sam se od slobodne žene s beskrajnim opcijama mobilnog komuniciranja prebacila u tabor žderača bonova.
A kako to znači da nema komunikacije kad nema kuna u telefonu, tako sam se pobrinula da u telefonu kuna nema do daljnjega.
A kako mi ga je taman za Silvestrovo Šarmantni Gad napucao s 400 kuna (tj. utipkao mi bonove dok sam ja u wc-u kafića zjakala u pms prišt na bradi, zlostavljala isti, te pokušavala prikriti aktivnosti na njemu s pola tubice korektora), tako mi nije bilo druge nego reaktivirati uslugu primanja mailova i povući cijeli sadržaj kućnog Outlooka u iPhone. Što nije bilo dovoljno da mi posrče sve kune, pa sam još prijavila i account maila od bloga i povukla i njega.
A kako ni to nije bilo dovoljno, tako sam zadnjih 60 kuna sprdila na roaming s (wannabe boy)frendom iz Mostara, koji je srećom bio kod familije u Švedskoj pa je kredit s računa malo brže otišao...

I tako sam sada osigurana od iskušenja sila zla u sitne noćne sate.

A usput i deluxe dekintirana.
Osuđena na MSN, Skype, ICQ, mail, Facebook i ostala prisilna sredstva razmjene informacija i komuniciranja.
Što je bad, very bad.
Jer sam opet pokupila nekakvo virusoidno i malwareoidno smeće. I prenijela ga na sve što se da uštekati u veliki laptop, mali notebookić i staru kantu od kompjutera u sobi. Inficirala usput i novu Nokiju supersvemirsku s onom tastaturicom, koju sam dobila od Šarmantnog Gada (nju sam fwdirala bratu da je proda nekome, da mogu kupiti nekakvu pristojnu lijepu odjeću koja bi me utješila). Sve tri memorijske od fotoaparata. Sve stickove, svoj iPod nano (onaj rozi, koji sam namjeravala utopiti frendici za lovu jer meni ne treba više a njoj treba ali ne bi kupovala novi za punu cijenu) i Sekin iPod touch s kojeg sam prebacivala sebi nekakvu glazbu u tunese nekidan...

Tako da ću sad morati dati Bratu da sve to skupa prekopa i pogleda i sredi.
(U međuvremenu, dok su lagane prijenosne stvarčice kod njega, koristiti onu kantu koju imam u sobi...).

I ponovo se izložiti porciji verbalnog ponižavanja i ismijavanja od strane gore spomenutog.
Koji ne može razumjeti kako to meni uvijek uspije, i to otprilike svaka tri tjedna, napuniti sav hardware koji imam u posjedu svim mogućim zloćudnim smećem s interneta, a da pritom ne pregledavam nikakve ruske porno stranice niti skidam nekakve sumnjive sadržaje (budući da su meni svi ti torrenti ili kako se to već zove još uvijek nesavladivi intelektualni izazov...).

Ok, ok, znam, znam, znaaaam! Sve mi je jasno! Ako primim mail od nekoga ko se zove Suze.G, to ne znači automatski da ga je poslala neka od tri poznate Suzane s prezimenom koje završava na G a koje svi skraćeno zovemo Suze, i da bi mi možda moralo biti sumnjivo to što me dotična Suze na engleskom poziva da obavezno pogledam ovaj bwahahahaha ludilo zabavan link na kojeg ću se nasmijati do suza... A ako mi onaj kišobrančić od Avire nije rastvoren na onoj ikonici dolje desno, to znači da mi je dotična neaktivna, i da moram napraviti taj nekakav scan i vidjeti koje i kakvo sam to smeće pokupila da mi ga gasi, umjesto da bez razmišljanja guram u laptop stick od J s kojeg jedva čekam skinuti slike s tuluma ili brdo glazbe... Pogotovo ako se radi o sticku koji pripada J! Među rodbinom, prijateljima i it-ovcima poznatom kao Virusna J, žena čijem laptopu treba cca 45 minuta da starta windowse ili bilo što pokrene, podigne, učita, whatever. Iz razloga što je samo njen hardware bogatiji malwareom od mog...

Ovaj put ipak nisam nekim čudom pokupila zloćudnika od J.
Nego od najdraže Monumentalne Australke Jen.

Jen je, naime, odlučila da je vrijeme da se vrati doma.
Već skoro godinu dana izbiva s matičnog kontinenta. A fali joj i njena mala. Pa čak i njena majka i sestre. I ona nekako fali njima.
Uskoro joj ističe joj i godina pauziranja s posla. I vrijeme na koje je iznajmila svoj stan.
Nedostaju joj i neki ljudi, i tako to...
A i novčane zalihe se uskoro bliže kraju...

Pa sam tako odlučila prebaciti kod sebe nekakve slikice zajedničkih druženja po Zagrebu koje nikako da prebacim... Jen, naime, i dalje odolijeva otvaranju FB profila, čime bi nam svima olakšala dijeljenje fotografija, kao i komuniciranje (valjda...).

Falit će mi Jen.
Ok, nije je bilo tu negdje oko mene posljednjih mjeseci. A nije je bilo ni godinama, ako ćemo već iskreno... Ali navikla sam na nju, kao što sam prije njenog iznenadnog dolaska u Hrvatsku bila navikla in a to da se periodično pojavljuje, tj. upada u moj život, izokreće ga naopako i radi pozitivni kaos na neko vrijeme, a onda opet nestane...
Nije je bilo mjesecima, ali znala sam da se smuca tu negdje po Evropi pa je to bilo nekako drugačije...

Jen kaže da je odjednom nekako umorna.
Što me ne čudi. Jer već skoro 20-ak godina živi nenormalno nepredvidljivo.
Kao nekakva uvrnuta moderna Elektra, proganjana od samo njoj znanih Furija, nesposobna da se skrasi na jednom mjestu dulje vrijeme. Samo bježi i bježi. Napravi nešto što za sobom povuče određene posljedice, i onda jednostavno pobjegne...

Zapravo, mislim da je ono od čega Jen bježi poprilično slično onome što mene cijeli život čini podijeljenom između Jesam i Moram. I što me čini nesretnom.

A to je La Famiglia.
Jen je, naime, rodica s Mamine strane obitelji.
Što znači da su nam bake bile sestre.
Što znači da smo odgojem pokoravane na otprilike isti način, i jednako gurane u jednake kalupe.
I da zapravo između nas dvije, neželjene buntovnice i kronične pobjegulje, nema neke razlike.
Samo što je Jen bila uvijek nekako hrabrija i ekstremnija. Ili je samo imala više mogućnosti u liberalnijoj sredini...

Kako bilo, dugo smo razgovarale posljednjih dana ja i Jen. I došle do nekakvih istih zaključaka. Što je nju ponukalo da stisne zube i napokon se suoči s ogrankom Borga s onu stranu planete.
I preuzme odgovornost za ono dijete nad kojim još ima zakonsko skrbništvo.

A ja se osjećam pomalo tužno zbog toga.
Jer nakon Đorđe, Dide i B-a iz mog života odlazi još jedna osoba koja mi puno znači i koju beskrajno volim. I da, imam te sebične trenutke kad smišljam lukave razloge koji bi je naveli da ostane još malo, još bar malo, i to u Splitu.
J joj je ponudila da ostane kod nje. I Rodica Krava joj nudi svoj stari splitski stan na neko vrijeme. Svi je želimo tu. Unatoč tome što nas je izdala po pitanju novogodišnjeg tulumarenja i zbrisala s nekakvim friško upoznatim francuzom iz Splitske Banke i njegovim društvom u Crnu Goru umjesto da zafešta s nama (i naravno da joj je sad žao jer je društvo bilo beskrajno dosadno. Ali ok, nagovorila je Kravu da ostane na Silvestrovo doma sa starcima, i to možebitnim nezadovoljstvom njenog zakonitog supruga kao argumentom, pa smo joj ipak zahvalni i skloni oprostiti...).
Mislim da sam joj uspješno uvalila bubu da u dogledno vrijeme razmisli o pokretanju nekog poslića u Hrvatskoj i doseli se tu s malom, čemu se iskreno nadam, a i ona razmišlja o tome...
Ali se ipak moram pomiriti da je više neće biti tu.
Preboljeti još jedan odlazak.

Kako bilo, promjene su počele. I prebolijevanja.
Ja provodim svoj prvi tjedan kao ponovo nezaposlena curka bez kune u džepu.
Plaća je sjela, ali pojeo ju je minus.
A kako sam dala otkaz a ne ga dobila, i kako sam odbila mogućnost koju mi je ponudio Šarmantni Gad, a to je da mi zapravo oni dadu otkaz jer nisam zadovoljila u probnom roku, tako nemam pravo na neku kintu sa zavoda... A mislim da zapravo ni ne bi imala pravo na ništa, jer sam imala prekid i radila službeno samo mjesec dana...

Najbolja mi je poslala materijala za web, par prezentacija i nekakve brošure, i to moram prevesti na engleski, talijanski i španjolski. Također me zadužila i da pronađem ozbiljnu osobu za prijevod na francuski i njemački, i da vodim računa da njen rad bude up-to-date i bezgrešan, što će mi oduzeti nešto vremena i učiniti da se osjećam korisnijom nego što jesam. Plus, plaća me preko nečije studentske, što znači da ću dobit više kuna i da ih neće svih odmah pojesti banka za krpanje minusa.
A susjeda me pitala poznajem li nekakvu pouzdanu i pedantnu gospođu koja bi jednom tjedno održavala splitsku stančinu njenih švicarskih kumova koji tu ionako borave možda par tjedana godišnje, pa sam rekla da poznajem sebe. Tako da sam pokrenula i novu karijeru – onu spremačice.
Što mi uopće ne pada teško. Pobrisati prašinu, usisati i pomesti, u svakom slučaju ono što radim doma svakodnevno i mukte. A još nitko ni ne živi tamo, tako da zapravo i nemam nekog posla... Kako inače bolujem od ozbiljnog Bree sindroma, to mi dođe kao nekakav fitness i razonoda.
U subotu ću upoznati i curke s kojima ću malo raditi u klubu, čemu se beskrajno radujem.
Tako da zapravo uopće i nisam tako beznadežno besposlena...
Ok, ovo sve skupa nije nešto čime bih se mogla pohvaliti pred bilo kime. Pogotovo ne pred ljudima koji me poznaju iz neke drugačije, uspješne, razmetljive, u svakom slučaju bolje životne faze.
Malo me boli jer imam osjećaj da hodam s velikim L na čelu. Da sam totalno pala s konja na... na rošule (magarac je miljama daleko od mene).
Ali i to se da preboljeti...

A nekako se čak i radujem siječnju. Po prvi put u životu. Umjesto da ga mrzim iz dna duše, zato što je to mjesec kad su svi oko mene u postblagdanskoj depresiji. I bez para. I otežali od blagdanske masnoće na dupetu. I mrzovoljni zbog tmurnog neba, hladnoće, kiše, kratkih dana i pasivnog seksualnog života.
Sve je tako nekako mirno. I ugodno. I još uvijek isto, unatoč političkoj, gospodarskoj i općoj situaciji. Zapravo, kad malo bolje razmislim, ni tu se ništa nije promijenilo. Hrvatska ko Hrvatska...
Rupe na asfaltu su još uvijek tu. U istim kafićima su i dalje isti ljudi. U Podrumima Palače još uvijek izbijaju fekalije na kamenim zidovima, a splićani nikako da nauče pokupiti kakicu za svojim psima. Moj rođak Warrior i njegovi frendovi s čokoladnim tenom i dalje koriste svaku priliku za bacakanje po plićaku na Bačvicama i nabijanje oguljene teniske loptice. Frajeri su kao i uvijek puni sebe. Žene i dalje drže do izgleda unatoč krizi, i količina golih bedara, pokvarcanih dekoltea, narančastog pudera i ekstenzija koju viđam oko sebe me smiruje. Jer znam da se ništa nije promijenilo. A kad izađem na balkon zapaliti cigaretu prekoputa mi se kao i obično smiješi dobri stari Brač...

Jučer sam prošla kroz centar, upravo onom rutom koju sam godinu dana izbjegavala. Već neko vrijeme ponovo prolazim tuda. Ne znam kako se to dogodilo, ni kad sam zapravo počela. Nekako je došlo samo od sebe. Točno ispod prozora svog bivšeg ureda.
I nakon par metara nabasala na svinju od bivšeg šefa.
Neočekivano, nenadano. Ne razmišljajući uopće o njemu. Automatski sam ga pozdravila, kao što bih pozdravila svakog usputnog poznanika, svakoga čija mi je faca poznata iz nekog trenutka u prošlosti ali je mozak trenutačno previše zabavljen nekim svojim poslom da bi smjestio dotičnu osobu na odgovarajuće mjesto. Pozdravila i produžila dalje.
Kako ga nisam registrirala kako treba, iznenadilo me kad sam začula da me zove. I kad je došao do mene. I kad me pozdravio, pitao kako sam i što ima sa mnom, i zaželio mi sve najbolje.
Čudno, ali uopće nisam ništa osjetila.
Mjesecima sam bila opsjednuta mogućnošću ponovnog susreta s njim. Strahovala, užasavala se, smišljala scenarije, plakala i očajavala.
Okrivljavala ga jer mi je uništio život. Prisiljavala se i sama osjećati krivom, manje vrijednom, nesposobnom, slabom, prljavom...
Mjesecima sam se vrišteći budila iz noćnih mora u kojima sam se izvlačila iz njegovih odvratnih ruku koje su plazile, grabile i ozljeđivale po mome tijelu...
I napokon, nakon što sam nekako sve to apsolvirala, probavila, stavila na stranu, dogodio se i taj susret.
S čovjekom mojih godina koji je bio tako pun sebe, tako prokleto okrutan i zao, tako krepko svinjolik, a koji se pretvorio u iscijeđenu, umornu, očito frustriranu i nesretnu sjenu onog starog sebe.
Znam da im loše ide. Znam i da ga žena ostavlja. Znam da su izgubili brdo poslova otkako se promijenila vlast u gradu. Znam koliko je ljudi pobjeglo, a koliko je otpušteno. Znam da je pitanje trenutka... I bilo bi logično da se radujem poslovnom porazu i skoroj propasti čovjeka koji mi je nanio zlo i koji me stravično povrijedio. I mrcvario nakon toga. I bivših kolega i suradnika koji su sudjelovali u tome.
Ali zapravo mi je svejedno. Čak i pomalo žao.
Jer ja sam još uvijek ista. Unatoč svemu kroz što sam zbog njega prošla, i unatoč tome što nemam više uspješnu karijeru i dobru plaću, što ne mogu nekome gurnuti pod nos vizitku s imenom, prezimenom i titulom koja opisuje moje radno mjesto i moj položaj u hijerarhiji, definira moj uspjeh i socijalni status, govori jasno i glasno o tome što sam postigla... Jer to nije ono što me je činilo onim tko i što jesam.
Dok njega čini upravo i jedino njegov posao. I jer je on osoba koja se identificira sa svojim poslom. Sa svojim uspjehom, sa svojom firmom (a neš ti firme, na kraju krajeva...), s partnerima za koje je radio i institucijama s kojima je surađivao... I možda jest bio odvratna i ružna napuhana vrećetina gov...sala, i možda i jest bio svima antipatičan, bahat do povraćanja, duhovno i fizički gadan, ali ljudi su ga podnosili i prihvaćali zbog onoga što, ne zbog onoga kakav jest. To mu je davalo snagu, važnost, osjećaj moći...
Dovoljno mi je bilo kad sam čula da već dosta vremena nije više to što je bio. I da su mu se mnoga vrata zatvorila pred nosom. No money no honey...
Pa me nije nimalo razveselilo vidjeti ga ovako bijednog.
Nisam nikad bila osoba koja uživa u tuđem padu. Nekako... Jednostavno ne volim kad je bilo kome loše.

Mada me možda malo razvedrilo saznanje da svakoga na kraju stigne po zasluzi.
Kao i otkriće da zapravo ništa ne može trajati vječno. I da se sa svime mogu nositi, ma koliko loše i traumatično bilo.

I zato jednostavno ZNAM da će sve biti ok.
Jer sve se može preboljeti.


06.01.2010. u 22:56 sati | 27 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

U 2010-oj...

Khm...
Posljednjeg dana u 2009-oj i posljednjeg dana na mom radnom mjestu sam bila vrijedna. Pozavršavala sve dužnosti i obaveze vezane uz jednomjesečni radni odnos tajnice Oženjenog Gada. Šibnula kolegama u Zagrebu, ostalim podružnicama u Hrvatskoj, ekipi u Sloveniji, Crnoj Gori i BiH, te EU partnerima i svim klijentima s kojima sam imala kontakt prazničo-pozdravni mail. Pripremila i auto reply kojim obavještavam svakoga ko bi mi možda nakon 01.01.2010.poslao mail da više ne radim tu i da se za sve obrate već postojećoj kolegici.
Počistila ladice svog stola, poskidala slikice, glazbu, iTunese i ostale gluposti iz službenog laptopa. Uklonila sve ružičasto, ljubičasto, sjajno, čupavo, pernato, kristalasto i šljokičasto sa svojih radnih površina.
Spakovala svoje stare Heidi Klum Birkenstokice (crne kožne sa zakovicama. Šlapasti model, ne japankasti) i kratke čarapice, obavezne aksesorajze za one uredske trenutke u kojima žena ima potrebu skinuti s natečenih nogu cipele/čizme s petom od 12 centi. Ili uopće skinuti bilo što s nogu i promrdati odumrle nožne prste.
Makla sa zida fotku slikanu prije 6 mjeseci ispred Floresa, na kojoj se samosvjesno smiješim okružena s pokojnim B i još tri vrhunska komada, i svi me grle, i svi smo tako zgodni s velikim sunčanim naočalama i u crnoj koži... Fotku sam stavila na zid kao protutežu onoj koju je izložio Oženjeni Gad, a na kojoj je okupljena njegova familija oko janjetine. Inače, Oženjenom Gadu se kosa dizala na glavi (ok, ne baš kosa. Više korjenovi kose, budući se šiša na pola milimetra) na tu sliku, a ja sam sasvim slučajno propustila spomenuti da nikako nisam jedina osoba na njoj koja voli isključivo muški spol.

Obavila i maratonski telefonski razgovor s vedskim astrologom o spoznaji značenja razdoblja vladavine Ketua u mom natalnom horoskopu.

Naime, negdje u svibnju 2005. izašla sam iz dugogodišnje vladavine Venere i upala u tog glupog Ketua.
A osjetila sam da nešto nije ok i da se stvari mijenjaju još puno prije nego je moj vedski astrolog ušetao u moj život (u svojstvu frenda, naravno).
To proljeće sam prvi put osjetila probleme sa štitnjačom i neobjašnjive promjene metabolizma, periodične padove energije, a krenula je i klackalica s težinom... Osim toga, iz neke perverzne pobude počela sam osjećati da sam izgubila samu sebe i odlučila se potražiti. Pa sam prefarbala plavu kosu u tamnokestenjastu, najbližu mojoj prirodnoj (s namjerom da pustim svoju prirodnu. I vrlo brzo odustala zbog glupog sijedog pramenčića na čelu. Taman uz lice. Užas!!! Hvala Bogu i L’Orealu, bar sam uspjela održati privid prirodne boje...). Počela iz nekog čudnog razloga osjećati sve manju potrebu za urednim i up-to-date manijakalnim noćnim i društvenim životom.
Eksperimentirala sam s poslovima, počela preispitivati svoj polubračni suživot s Nezakonitim i uspostavljati ponovo kakve-takve odnose s La famigliom.
Povlačila neke dobro promišljene prave privatne i poslovne poteze. I još više krivih i loše promišljenih privatnih i poslovnih poteza.
Postala nesigurna. Iz razloga što sam primjetila da sve ono što me godinama pratilo i karakteriziralo, a za što je bila zaslužna moja vladajuća Venera, odjednom više ne funkcionira. Ili funkcionira, ali na drugačiji način.
Život odjednom nije više bio ružičast i mekan, a svijet više nije bio prilagođen meni, mojim željama i potrebama. I ljudi su se promijenili. O da, i dalje sam mogla natjerati manje-više svakoga da mi jede iz ruke, ali sada to više nisam postizala bez imalo truda. Dapače.
A nestao je i onaj bogomdani oklop koji me branio od bolnih udaraca tračeva, zavisti, zlobe, i svega što do tada jednostavno nisam primjećivala.
Kao da je Svemir odjednom odlučio postaviti se drugačije prema meni.
A zapravo sam ja postala drugačija...
Da sam u Ketuu, prvi put sam saznala prije dvije godine. I totalno pala u bed.
Jer nekako mi se činilo da se nije baš puno toga promijenilo i da sam možda samo malo u nekoj bed fazici zbog prekida višegodišnjeg suživota s Nezakonitim i gubitka nekih materijalnih i društvenih povlastica koje mi je moj divlji brak do tada pružao. A ispalo je da je zapravo mojim životom zavladao taj zločesti i mračni planet...
I da taj zločesti i mračni planet inače uvijek vlada ni manje ni više nego 7 godina!!!

I uzalud me moj astrolog tješio da na Ketu ne smijem gledati tako crno i negativno. Nego više kao na priliku za povlačenje i introspekciju, filtriranje, rušenje nečeg starog da bih na temeljima toga izgradila nešto novo, drugačije, stabilnije, kvalitetnije. Da Ketu moram shvatiti kao duhovni izazov. Kroz koji se kale oni jaki, a posustaju slabi. Da su mi svi ostali aspekti vrhunski (mada ja nisam zašljivila te vrhunske, nego se skoncentrirala isključivo na onih par kvadranata koji mi se nisu svidjeli). Da cijelo vrijeme imam supermoćnu Veneru uz sebe, da me Merkur jako voli, bla... i, napokon, da sam ja ipak Kšatri, ratnica, borac, faca iz više duhovne kaste, i da ne smijem sad tu cmizdriti nego djelovati. Spominjao mi je Ksenu Ratnicu i Amazonke, Elizabetu Prvu, Martu i Mariju Stewart, Hillary Clinton (Michelle Obama u to vrijeme još nije bila nigdje na vidiku), J.K. Rowling, Oprah Winfrey (baš! Ko da me inspiriraju njeni bokovi i dupe...), Ivanu Trump (gaaaaaaaaaaaah!) i Severinu Vučković (ajde, bar jedna koja liči na nešto), pilio svašta nešto, ali ja nisam slušala, o nee.... ja sam samo pitala kad će više proć taj glupi Ketu i što onda dolazi iza njega...

Ovaj put sam mu hitno morala saopćiti da sam skužila otprilike što mi je u ono vrijeme htio reći. A on je reagirao da hvala ku... muškom spolnom organu da sam počela koristiti mozak, jerbo da je on već mislio da je nešto gadno falio i da nisam baš nešto jako puno normalna.

A usput smo popričali i o mom izboru frajera.
Jer kako sam ja Kšatri, tj. naopaka ženska iz ratničke kaste, moj bi frajer koji bi me potpuno zadovoljio u svakom smislu morao biti iz iste kaste. Ili one jedine više od moje, tj. Braman. A budući da on zna da ja nisam baš neka ljubiteljica duhovnijih frajera, a i vedski horoskop se slaže da bi za mene najbolji bio ratnik, onda neka se držim toga. Ali da to ne znači da, u slučaju da poželim omastit brk Bramanom, to moram shvatiti previše doslovno i početi se smucati oko sjemeništa ili naganjati frajere u habitima, uvaljivati se Hare Krišnama, uhoditi okupljanja raznoraznih sekti, ni visiti po new-ageu sklonim forumima... Niti da to što se dotični bavi boksom, ful kontaktom, savateom, taek-jiu-aikidom, bacanjem kamena s ramena ili mlaćenjem prazne slame i pijanih posjetitelja na vratima lokala znači da je Kšatri.
Malo smo brzinski provjerili i Šarmantnog Gada. Za razliku od par desetaka svojih prethodnika u mom krev... životu, Šarmantni Gad nekim slučajem nije ni Trgovac (kao većina) niti Rob/Sluga/Seljak(čina). A niti Duhovni (nisam imala niti jednog do sada...). Nego upravo Ratnik. Što je, mada on sam nije dobar za mene, ipak pokazatelj da sam ja sama već na dobrom putu.

A zatim sam u nedostatku pametnijeg posla otvorila Moleskin i posvetila se sastavljanju to do i not to do liste za 2010. godinu.

Koja bi izgledala otprilike ovako:

1. U 2010oj se NEĆU opet, i neću se uopće više petljat s Šarmantnim Gadom.
2. Zapravo, u 2010oj se NEĆU UOPĆE spetljat nikad više s oženjenim muškarcem!!!
3. U 2010oj se NEĆU ni nepotrebno petljat na bilo koji način s bilo kojim frajerom koji nije tjelesno, duhovno, mentalno ni zakonski Slobodan i pristupačan...
4. Niti ću se uopće spetljat s bilo kojim pripadnikom suprotnog spola koji bi mi na bilo koji način bio višak u životu, ili djelovao štetno na mene...
5. U 2010oj neću dobit niti jedno dodatno nepotrebno kilo, nego ću
6. Izgubit još brdo trenutačno nepotrebnih kila koja mi samo prave probleme jer ne mogu nositi neku lijepu odjeću koju volim i želim nositi.
7. U 2010oj neću potrošiti ni lipe više nego što je neophodno, i to samo na osnovne stvari. Isplatit ću sve dugove na karticama i zatvoriti ih, pokrpat ću nekako ovaj moj nerealno visoki minus na tekućem i ukinuti svaku daljnju mogućnost upadanja u minus, jer ću zabraniti sama sebi minus na tekućem!
8. U 2010oj ću dobro razmisliti o svom idućem poslovnom koraku, i neću prihvaćati ponude koje bi me na bilo koji način poslovno i/ili privatno kompromitirale ili činile nezadovoljnom. Dok ne nađem nešto što mi odgovara preživljavat ću od svojih dobrih starih honoraraca. I ovisiti o... NE! Neću ovisiti!
9. Dakle, u 2010oj neću ovisiti o milosti stranaca! Ok, ako pronađem odgovarajuću mušku osobu, rado ću joj dozvoliti da se brine za mene u svakom pogledu, ali ne onako kako sam beskrupulozno navikla raditi do sada.
10. I, napokon, u 2010oj ponovo počinjem trenirati. Bez odustajanja. I bez izvlačenja. Kako sam malo prestara i prezarđala da bih se mogla vratiti u staru formu, a kamoli ponovo biti takmičarka ili uopće ići na turnire, to mi ne bi trebao biti problem. Ali nekidan mi je frend, moj stari trener, ponudio da rekreativno treniram free, ali i da usput radim s nekim curama koje puno obećavaju a kojima treba iskusna ženska ruka tamo gdje muške metode ne mogu napraviti puno.

To će mi odnijeti tek dva do tri večernja sata, pet dana u tjednu, i to je sasvim ok. Dobit ću priliku vratiti svoje staro tijelo. I ne samo u fizičkom i estetskom smislu. Vratit ću se onome u čemu sam se pronalazila, što je oduvijek bilo dio mene, što mi strašno nedostaje, i što mi je život činilo bogatijim i ispunjenijim. I vjerujem da ću se osjećati bolje onog trenutka kad ponovo uđem u dvoranu, kad osjetim miris svog znoja izmiješan s tuđim mirisima, kad adrenalin prozuji žilama, mišići se stisnu u fleksiji, serotonin preplavi mozak...

Ok, tako je izgledala lista mojih novogodišnjih odluka. Tj. još uvijek tako izgleda zapisana u Moleskinu.
A tako je izgledala i u mojoj glavi, sve do trenutka kad sam negdje malo iza podne gasila kompjuter i u vrećicu s osobnim stvarima istresla i sadržaj kutije koju sam ostavila na njegovom stolu.
One s darovima, mislim.
Kvragu!

Jer ipak nisam toliko jaka, nova, preporođena, odlučna, samosvjesna i produhovljena da bih vratila sve one lijepe stvari koje sam dobila od Šarmantnog Gada!!!
Jer su to ipak MOJE lijepe stvari!
Jer sam ih ja ZASLUŽILA!
Jer su MOJE, MOJE, MOJE!
I zašto da ih se onda odreknem?!?

A i dobro će mi doći, budući da neko vrijeme neću sebi moći priuštiti ništa novo i lijepo, a ovih lijepih i novih stvari koje sam dobila od njega se ionako nisam još dospjela ni nauživati u svoj zbrci i kaosu koji je vladao u mojoj glavi posljednjih mjesec dana. Tako da su mi zapravo jako potrebne u životu. Da bih se osjećala bolje i lakše prebrodila krizu.
Uostalom, još nisam pravo ni iznosila onaj prsluk od falšeg pelca iz Zare. A pogotovo ne na dugu boho haljinu kašmirskog uzorka, sašivenu upravo da savršeno odgovara uz njega i široki teški kožni remen koji sam maznula Seki...

Malo nakon prepakiranja mojih lijepih stvari koje mi s pravom pripadaju, uslijedio je šokoviti događaj koji je malo poljuljao moje novogodišnje odluke pomoću kojih bih morala postati nova i bolja ja.
Naime, u uredu se pojavio Šarmantni Gad!

Odjednom, neočekivano i nenajavljeno.
Pozdravio je kolegicu i jedinog kolegu koji je taj dan i u to vrijeme još bio na poslu, viknuo s vrata da mora pokupiti neke stvari koje su mu neophodne, zatvorio vrata za sobom, blokirao mi mogućnost za bijeg i/ili uzmak, prekrižio ruke na prsima, namjestio nekakvu smrtno ozbiljnu/odlučnu/ljutu facu, zafiksirao me pogledom na mjestu... otvorio usta da nešto kaže... I umjesto da kaže to što je već imao reći, dok su meni noge klecale i ruke se tresle a mozak otkazivao poslušnost, ostao je otvorenih usta. Opustio ruke. Od odlučnog pogled mu se pretvorio u nekakav totalno blesavi. A mislim da sam i ja izgledala nekako manje-više isto glupo, razrogačenih očiju i razjapljenih usta spremnih za svađu... pa smo se tako neko vrijeme glupo gledali u oči i zijevali jedno na drugo ko dvoje štićenika ustanove za osobe s posebnim potrebama i poteškoćama u razvoju. Ne znam kako, ali završilo je tako što smo se na kraju užasno smijali jedno drugome i sami sebi.

Zamolio me da se ipak pristojno oprostimo, pa smo se našli na kavi nekih pola sata kasnije.
Što je započelo čudnovatim izjavama s njegove strane, možda glupim odlukama s moje, ali svakako sam zaključila da ću možda ipak pristati na mogućnost da ostanemo prijatelji...

Ok, znam, znam, pusta utopija... nema biti frendovi nakon nečeg ovakvog...

Ali činjenica je da nam je uvijek bilo lijepo kad smo provodili vrijeme zajedno. I puno prije nego smo fizički konzumirali privlačnost.
I što uostalom ima loše u tome da se tu i tamo nađemo na kavi?

I da, on je bio prva osoba koja me nazvala točno u ponoć da mi čestita novu godinu i poželi sve što želi i sebi, i još više od toga.

A ja sam vjerovatno najlabilnija žena u povijesti otkako postoji ljudski rod, ali u ovome trenutku ne mogu sebi pomoći kad je Šarmantni gad u pitanju.

Ok, nema više seksa. To sam vrlo čvrsto odlučila.
I nema više primanja darova, ako mi opet bude htio nešto poklanjati... Ili ima, ali u obzir dolaze samo sitnice...
I nema ni kinky sms-ova, nema ljubavnih porukica, nema pretjerano čestog viđanja ni komunikacije. A u obzir dolaze samo nevina viđanja na javnim mjestima, u bezazlena doba dana, i svakako bez konzumacije alkohola ili bilo čega što bi moglo oslabiti moju samokontrolu ili mi smekšati odlučnost.
I svakako se slaže da će se pobožno držati uvjeta koje sam postavila.

Ah, da – u međuvremenu sam profeštala odlazak loše 2009-e i dolazak još gore 2010. upravo onako kako treba. Okružena s većinom ljudi koje volim najviše na svijetu. Na definitivno najboljem partiju u gradu, onome u Gusara.
S malom zamjerkom na catering – spize je bilo premalo, i sva je nestala upravo u trenutku kad je svima bila najpotrebnija da pospuga konzumirani alkohol i stvori u želucima uvjete za konzumaciju JOŠ alkohola. Uostalom, kakav je to švedski stol koji se ne puni po potrebi??? I kakav je to catering bez ičeg slatkog???
Odavno se nisam tako opustila i ispraznila mozak, a pritom se minimalno blamirala u javnosti.
I odavno mi nije sve vezano uz neki izlazak bilo tako idealno: cipele – mučilice me nisu nisu nimalo izmučile i ni u jednom trenutku nisam imala potrebu izvući iz vrećice ispod stola chucktaylorice koje sam ponijela upravo u tu svrhu; frizura je zadržala relativno podnošljiv oblik unatoč golemim količinama znoja izlučenima kroz lice i kišici na terasi na koju sam stalno izlazila; izbor odjeće se pokazao idealnim za priliku a dovoljno udobnim i postojanim (što znači da u niti jednom trenutku nisam hvatala cicu pobjeglu iz dekoltea, lijepila očicu čarape lakom za nokte ili sakupljala naokolo djelove bižuterije...)... A najbolje od svega je to što cijelu večer, unatoč tome što je bila pijana ko zagorac, J nije napravila niti jedan jedini incident, niti na bilo koji način pretjerano osramotila samu sebe i nas kao društvo. Niko nije povraćao. Nikome nije došlo zlo. Nikoga nije trebalo izvlačiti ispod slučajnog nepoznatog mogućeg spolnog partnera. Što se zapravo odnosi samo na J, koja ovaj put nije nikome čak ni telefonski broj dala.

I da, srela sam brdo ljudi koje odavno nisam vidjela, obnovila neka poznanstva, izdogovarala brdo druženja uz kavu (i već obavila dosta njih). I osjećam se predivno zbog toga.
Jer ok, izgubila sam neko vrijeme daleko od društvenog života, ali ne uzalud. I nije mi naštetilo ni na koji način.
I shvatila kako mogu bježati od svega, i mogu misliti da sam dovoljno daleko pobjegla, ali na kraju ne mogu pobjeći od same sebe.
A ja sam najviše ja i jedina prava ja kad sam u svom prirodnom okolišu, i kad radim ono što mi najbolje leži.
A to je druženje. Tulumarenje. Minglanje među ljudima. Među gomilama raznoraznih ljudi, raznoraznih društava, na različitim mjestima za zabavu, bilo dnevnim bilo noćnim...
Najprirodnije i najugodnije se osjećam okružena ljudima. I u situacijama kad dobijem priliku podignuti raspoloženje u nekom društvu, međusobno upoznavati različite ljude za koje znam da bi se mogli fenomenalno družiti ili imati poslovnu korist jedno od drugoga, kad mogu pravim riječima ili komplimentom osobu koja je u totalnom bedu učiniti zadovoljnom i raspoloženom za zabavu...
No to ne znači da bih sada morala nightclubbing pretvoriti u karijeru. Jednom sam zarađivala na tome, dok sam živjela u Italiji, i išlo mi je dobro. Ali sada sam ipak malo prestara i preumorna da bi hobi ponovo pretvorila u radno mjesto. Pa ipak... neki ljudi se u jednom trenutku umore od bivanja na pravom mjestu i među pravim ljudima u pravo vrijeme. Ja sam u određenoj fazi svog života uspjela uvjeriti sebe da sam neka svoja zadovoljstva ipak prerasla, i sukladno tome u posljednje vrijeme ih sama sebi totalno ukinula. Ali izgleda da prerasla ipak nisam ništa. Još uvijek nisam.
I mislim da je krajnje vrijeme da ponovo navučem šljokice i plesne cipele, i priuštim sebi malo uživanja u plesanju, druženju i noćnom životu.

I hoću, čim se oporavim od blagdanskih poremećaja u radu jetre...

U međuvremenu, možda je najbolje da ipak ništa ne mijenjam.
Ni na sebi, ni u sebi, ni oko sebe.
Jer svi moji pokušaji konstruktivne promjene i rada na sebi nikad nisu urodili ničim dobrim.
Ovakva kakva jesam, oduvijek sam bila upravo savršena. Sa svim manama i vrlinama, svakom masnom stanicom viška, svakom krivo izgovorenom rečenicom, i svakim krivim potezom u životu.
Uostalom... ček, kako je ono bio rekao onaj frajer, mislim da se zvao Pangloss, iz one neke lektire u gimnaziji, mislim da je to bilo nešto od Voltairea...? Ah, da! – Sve je najbolje u najboljem od mogućih svjetova!!!
I zaista jest.

I od srca vam svima želim da vam, unatoč lošim predviđanjima, krizi i recesiji, strahu od kombinacije Milana Bandića i Ive Sanadera na čelu države, općoj besparici, novim sezonama reality talent showova na tv-u, prijetnjama otkazom ili čak dobivenim otkazima, 2010-a bude upravo suprotna od one kakve se bojite, i apsolutno onakva kakvom je želite!
I da ne dozvolite da vas loše stvari, ružni događaji, trenutačni porazi i nepovoljne situacije za koje se čini da im nikad neće doći kraj, da vas apsolutno ništa ne uspije slomiti. I poljuljati u uvjerenju da ćete iz svega izaći samo bolji, jači, ljepši i dragocjeniji sebi, ljudima koje volite i svijetu oko vas.
Želim vam ljubav prema sebi da biste mogli voljeti svoje bližnje, želim vam plemenitost srca i bogatstvo duha, želim vam ljepotu u vama i oko vas, da biste i sami bili ljepši. Ma kako vi tu ljepotu shvatili. I snagu, da možete mijenjati svijet. I, naravno, puno pameti. Kad već mijenjate svijet, da ga znate promijeniti na bolje.
A sve ostalo će već doći samo od sebe u pravome trenutku.
Možda ne odmah, ni sada, ni sutra, ni za tri mjeseca, pa čak ni tijekom ove godine.
Ali želim vam da ovu godinu, za koju svi znamo da neće biti laka, ne doživite kao kaznu već kao dar.
Kao iskušenje koje jača. I kao priliku da postavite temelje za bolju, kvalitetniju i ispunjeniju budućnost.


03.01.2010. u 23:04 sati | 22 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< siječanj, 2010 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Ožujak 2015 (1)
Kolovoz 2014 (2)
Prosinac 2011 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (5)
Svibanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (6)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (8)
Prosinac 2009 (7)
Studeni 2009 (7)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (7)
Ožujak 2009 (8)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (14)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (8)
Listopad 2008 (8)
Rujan 2008 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Opis bloga

Službeni web dnevnik kaotične, hiperaktivne, lijene, zbunjene, infantilne, poročne, ćudljive tridesetineštogodišnjakinje, izgubljene u svijetu dateinga, veza, shoppinga, poništenih kreditnih kartica, poslova koje ne voli, ambicija koje joj se ne da ostvarivati, frajera koji su uvijek pogrešan izbor ali zapne za njih ko pijan za plot... (jel se to tako kaže?)



Spamove, prljave seksi forwarduše, Viagra-mailove i lance sreće šaljite na:

elle.woods.blog@gmail.com

Na Fejsbuku me najdete pod imenom

Elle Woods Gone Brunette

Čitam & komentiram...

Koji
Missilusion

Perez Hilton

Londra
Dijanin vodič...
Shimi
Brineta - Još jedna
Sebastian Wright



I još... korisni blogovi za bonkulovićku kakva san ja

Kolači par exellance...
Kuketa :)