Pita od limuna

Naravno da sam vrijeme dok su majstori bili na legalnom radnom mjestu iskorištavala za kupanjac. Jerbo se ovi nisu pojavljivali do otprilike 4-5 popodne (ako bi se taj dan uopće pojavili...).
Pa sam se banjala i hvatala boju na jutarnjem, prijepodnevnom i ranopopodnevnom suncu.
Ok, ok, znam, izvađene su mi neke maligne tkivne tvorevine, i doktor je rekao samo kasno popodne uz zaštitni faktor 500+, po mogućnosti ispod suncobrana, u kupaćem kostimu s kraja prošlog stoljeća, a poželjna bi bila i burka od glave do pete. How yes no! Pa neću se valjda sunčat po mjesečini!!!
Uostalom, uzalud mu sve kad ionako nisam imala rak kože. Nego neprijatelja na reproduktivnom i probavnom sustavu! Mislim, to je isto kao i s pušenjem, stalno moram ljudima objašnjavati da nije važno to što još pušim jer nisam imala rak pluća!!!

A i nekoliko je razloga zašto se kupam u ta neka nekomercijalna i nepoželjna doba dana:

1. U to vrijeme su naime plaže relativno prazne. Pogotovo ova novosređena (ok, polusređena) ispod nedovršenog Radissona/hotela Split. Lijepa, novonasuta, s krasnim riječnim šljunkom u prekrasnim bojama, vrlo udobna i zen, čak i oko 5 popodne kad je krcata. Nekako je... mirna i tiha. Neko vrijeme je meni i curama trebalo da skužimo zašto je plaža tako sumnjivo mirna čak i kad je krcata. Niko ti ne trči oko glave, nema majki s urlajućom nejači, djeca i mlađi pubertetlije te ne zalijevaju ledenom vodurinom na putu iz plićaka do šugamana, a pogotovo nema mamica koje vrište: Noa/Davide/Fran-Krsto/Mojsije, ne deri se, ko te je naučija tako se derat!!! ili tatica koji revu: Rea/Nea/Gea/Ira/Pamela, pizdatimaterina, ne davi sestru i ne psuj, di si čula tako se izražavat!!!??? (praćeno s pedagoškim šamarom i čupanjem za kosu, uz prijekore da ko je vidija tako se nasilno ponašat). A onda smo skužile – sva je nejač, starija i mlađa, na muliću!!! Tamo skaču i iživljavaju se do mile volje, a pošteni ljudi mogu na miru plutat u plićaku i izlagat se opasnosti od melanoma.
2. Zato što je omiljena plažica relativno pusta ja i curke možemo doć s punom opremom, ko najgore čehinje: spužvaste ležaljke, par ručnika za svaku, termosice s nessicom (mada ćemo ionako na odlasku zasjest u Jenkija na još jednu kavu), karte za Uno, neseseri s pomadama, radio, a AA čak dovuče i suncobran...
3. Budući da u to vrijeme nema komada na plaži, možemo slobodno od donjeg dijela bikinija napraviti improviziranu tangu (po sistemu tkanina u dupe) i osunčat dio guzova ili zavrnut gornji dio do bradavica dok igramo na karte, da ne ostanu tragovi od naramenica ili uzica koje se vežu oko vrata.
Naravno, ne moramo niti uvlačiti stomak, izbacivati cice i napinjati dupe onih 4-5 metara od ručnika do plićaka, možemo šepati u japankama po još malo previše krupnom šljunku, i u tim istim japankama ući u more, umjesto da elegantno doskakućemo bose (jer ko normalan ispod 50 ulazi s šlapama u more???).
4. A kako nema ni čopora poznanica koje zlobnim okom mjere jeli neki od kostima možda prošlogodišnji, da li smo možda spale na to da stavimlo na sebe pareo koji je tako passe ili stari kaftan s rupom od cigarete na dupetu i potrganim šljokicama, te jesmo li dotjerane po svim trenutačnim trendovskim propisima, možemo slobodno povaditi i stare kostime (mada ja imam i dva nova, ali onaj bijeli se stalno ufleka od losiona), stara parea i stare praktične torbe, poskidati naušnice i narukvice, a nove natikače (ili barem ovosezonske Ipaneme) sačuvati za neke malo društvenije plažne prilike i doklipsati u prošlogodišnjim Havajanasicama. I da, možemo se slobodno trackati DM-ovim Sundance losionima po 20-ak kuna, a papreno skupe Lancastere ostaviti u neseseru. Niko nam ne mjerka koliko smo potrošile na njegu kože pod suncem...

A tu i tamo je, naravno, uletio i koji zgodan kupanjac van grada.
Otkrile smo naime brodić koji za sitnu lovu vozi do Trogira, a usput staje i u Slatinama na Čiovu. A dobro je poslužila i mala kojoj sam nekoć davno predavala u osnovnoj, i koja radi u kafiću na trajektu koji vozi za Brač. A kojoj se najavim dan prije pa meni i curama dogovori mukte vožnju do Supetra i nazad. O, išli smo mi ekipno i do Primoštena, i do Medene, i do Dugog Rata, ali ovoljetno otkriće nam je definitivno Solaris!
Potrpamo se u auto-dva, skupimo para, i pravac Šibenik preko Boraje. Jer ako paltimo autocestu ostaje nam manje za pivice u bazenčiću.
O, daaaaa... Nakon što pronađemo parking koji ne moramo plaćati, iskupamo se, podijelmo po češki dvije-tri jeftine pizze na nas 10-ak, i oko pet se uvalimo u jdan od barova na plaži, onaj s bazenčićima i prebučnom dosadnom glazbom. Započnemo s pivicama (ok, ja mrzim biru, ali Corona može proć, pa tučem po njoj) u onom plićem bazenčiću u kojem samo noge toćamo a završimo u onome dubljemu, i na žešćem alkoholu. I pritom se skroz dobro zabavljamo. Ok, kad nam se pripiški izađemo iz bazena i skočimo u more, ali otkako sam ja uspjela stopalom pokupiti valjda jedinu ježinu na cijelom području hotelskog naselja, rađe trpim do granica pucanja a onda odem u normalni wc...
Naravno, nekoliko sati prije alkoholiziranja se uspijemo i iskupati, nasunčati, naigrati na karte i ojačati gornje obline nekakvom retardiranom verzijom vaterpola „balunon u glavu“, natračati i nahodati, jer promijenimo po nekoliko lokacija... Ali činjenica je da svi jedva čekamo ritual u pet.

I tako se dogodilo da sam pri jednome od tih rituala u pet u bazenčiću nabasala na poznanike.

Zapravo na klijente za koje smo ja i moj pokojni B radili prije nešto više od godine dana.
Giada i Carmine, talijani koji su roditeljima za godišnjicu braka kupili nekad nacionaliziranu djedovu rodnu kuću u okolici Zadra, i kojima smo rekonstruirali vrt (zapravo pravi mali secesijski park) i usput se skompali s njima. Plan je bio da prošlo ljeto budemo njihovi gosti na malom krstarenju obiteljskim brodom po Siciliji, Sardiniji i Korzici krajem kolovoza, ali eto, plan se izjalovio.
Ovo ljeto su Giada s mužem i Carmine s dečkom svratili malo do roditelja koji ljetuju u novoj kućici, i eto svratili malo do Solarisa ubiti petposljednji dan u Hrvatskoj, i tako smo se sreli...
Inače, ja sam cijelo vrijeme u kontaktu s njima. I cijelo vrijeme su me pozivali k sebi, ali zbog financijske situacije mi nije uopće niti padalo na pamet realizirati taj poziv.
Giada je ipak neumoljivo odlučila da moram, barem dva tjedna, i da su tutte spese na njihov račun, da idem s njima autom za par dana i da će mi oni platiti povratak, ali nije dolazilo u obzir!
Jer jedno je doći kao gost, vlastitim prijevozom, s nekoliko darova za domaćine i barem par stotina eura u džepu za troškove, a drugo je doplaziti kao totalna sirotinja s jedva 100 eura i ovisna o tuđoj milostinji.

Ali, da ne duljim previše, Giada nije puštala, a bogami ni Davide, dečko od Carminea, s kojim sam se brzinski skompala kad je skužio da sam u Milanu radila na istom mjestu na kojem je nešto kasnije radila i njegova sestra, i s kojim sam zapjevala par starih od Lepe Brene (dečko je studirao na venecijanskom IUAV-u, u generaciji punoj balkanskih studenata koji su ga zarazili narodnjacima, a splićane obožava do ludila).
Pa sam pronašla način kako se dokopati krstarenja.
Najbolja je, naime, u to vrijeme sa svojim Tajkunom bila na njihovom brodiću i očekivali su njegove nećake iz Zagreba kod sebe. Pa sam nakon par dana sjela na bus za ZG i ukrcala se s dva komada zlatnih zagrebačkih dečkiju i curom jednog od njih (svih ih odlično poznajem, još prošle godine smo se družili po Zagrebu) u auto, pa pravac Monte Carlo, odakle su malo promijenili planiranu rutu i prebacili me do Bonifacia na Korzici, gdje su me pokupili Giada i Carmine s obiteljskim brodićem...

Uh, kvragu! Ali kakvim brodićem! Očekivala sam nešto mrvicu skromnije od Ferettijeve Navette od 30-ak metara, ali eto, kako se poklonjenom krstarenju u zube ne gleda, tako nisam sam mogla biti samo zahvala na nebesima što su mi providila krasnu kabinicu, zgodno društvo dragih i jednostavnih ljudi, i kuharicu... O, ali kakvu kuharicu! U par dana sam obogatila svoje slastičarsko umijeće za nekoliko killing poslastica to die for! A žena mi je čak dozvolila da se muvam po njenoj kuhinji i uzvratim gostoprimstvo domaćom pašticadom s njokima, palačinkama skoro svaki dan (uopće mi nije jasno zašto se razni stranci toliko oduševljavaju najobičnijim palačinkama vulgaris s Nutellom, ko da nemaju nešto slično doma...) i mojom najnovijom akvizicijom s kulinarskih blogova, ubitačno dobrim a jednostavnim iračkim tepsi baytinijanom i juhom od leće (ajme! Ajme! Ljetna hrana za bogove!!!).

Inače se iz vlastitog iskustva držim one da novac kvari ljude. Previše ljudi poznajem koji su upali u kesu i postali izopačeni, umišljeni, zločesti, bahati i iskvareni, osim par rijetkih (poput moje najbolje i njenog čovika). A imala sam priliku, osim ovih domaćih srednje i visoko imućnih, upoznati preko Tajkuna od Najbolje i neke zaista jako bogate ljude. I ne volim taj svijet. Ok, volim novac, jer volim lijepe stvari. I zaista bih voljela imati brdo novaca i daviti se u njemu. Ali... bila sam u zajednici u kooj sam imala i više nego što mi je bilo potrebno, zarađivala sam dobro, mojoj obitelji nikad nije nedostajalo za udoban život... I u nekim životnim fazama sam i sama postajala osoba kojom se danas ne ponosim. Ne zato jer sam htjela, nego zato jer... pa, zato jer, unatoč svom odgoju i naučenim vrijednostima, novac donosi neke stvari, materijalne i drustvene, zbog kojih se čovjek počne osjećati boljim od ostalih, običnih ljudi. Vidjela sam kako novac mijenja čovjeka kojeg volim. Vidjela sam kako od nekih članova moje uže i šire obitelji radi bezdušna čudovišta.
Ali upoznala sam i rijetke ljude koji nisu dozvolili da ih novac promijeni. Ili koji nikada nisu svoj život oblikovali prema količini novaca koji im prolazi kroz ruke.
Jedan od njih je bio moj pokojni B.

A jedni od njih su i dragi ljudi čiji sam gost bila 9 dana.
Ljudi s kojima sam se zabavljala jedući, pijući, kupajući se, pečući palačinke, igrajući Uno (kvragu, kad samo Uno znam igrat na karte!) i Monopolly, gledajući tv, šetajući se kopnom... Bez šopinga i glumatanja po barovima i šminkerskim kupalištima.
Jedini šoping u kojem smo bili je bio onaj kad je Giada izašla sa mnom da kupimo šivaću mašinu, pribor i brdo materijala na rasprodaji. A najveća radost za njene klinke od 6 i 9 godina kad sam im sašila brdo dugih haljinica na žabice od laštika i oggovarajućih torbica i traka za kosu. I par za mene, Giadu, kuharicu i domaćicu. Znate one haljine kakve se mogu za sitnu lovu nabaviti po placevima i pazarima, ravne ili na volane, s gornjim dijelom nabranim laštikom. Sašiti ih je piece of cake, mogu ih izbaciti par u jednom danu (ovisi jesu li s volanima ili ravne). Starija klinka je čak naučila povlačiti na mašinu ravne linije laštikom i koncem i skratila mi proces dok sam ja krojila donje djelove, a odlično joj ide, tako da je odlučila da je baka mora naučiti šivati kad se vrati iz Hrvatske. Ko zna, možda ću se jednog dana moći hvaliti da sam upravo ja zaslužna za prve krojačke korake nove Miuccie Prade...

Da, na moju veliku žalost, moj je odmor trajao samo 9 dana umjesto dva tjedna.

Jer, naravno, moj zločesti organizam se pobrinuo da mi pokvari vacanzu J.

Ispala plomba!
I ne samo da je ispala nego je ostavila bolni krater u kutnjaku.
Pa sam patila i cmizdrila cijeli dan, dok me nisu odveli zubaru u Riaceu, koji je to još malo pobrusio i napunio nekakvim lijekom, uzeo mi jedine eure koje sam imala i rekao da se što hitnije javim mom zubaru.
Kao, trebalo bi biti ok do kraja boravka.
Ali nije.
Jer je nateklo. I bilo bolno.
Pa me sutradan zubar iz Riacea nafilao antibiotikom (ovaj put su ga platili moji domaćini), nakon čega nije bilo govora o tome da me na dogovoreni dan Najbolja i ekipa pokupe u Bonifaciu i prebace do Monte Carla, nakon čega bih se vraćala za Zagreb s nećacima od tajkuna kojima bi taman završio godišnji. Moji talijani su me smjestili na avion do Rima i onda doma, natečenu i bolnu, s tjednom zalihom antibiotika.
Prekjučer mi je moj dragi Zubo laserom očistio granulom s korijena i sredio zub.
Još sam malo natečena i jadna.
Ali barem imam predivnu brončanu boju. I zahvaljujući novoj tehnologiji nisam morala na operaciju na oralnoj kirurgiji, gdje bi mi pod Lidokainom brusilicom raskopali pola vilice, zašili me ko Frankenštajna i ostavili deformiranu i jadnu da gutam još antibiotika i bolujem bar još tjedan dana.
Ok, financijski me pošteno ogulio, ali Tetica je platila Dinersom na milijun rata, a dogovorile smo se da ću joj vratit kad se zaposlim (kako je počelo, vratit ću joj na Sveto Nikad). A i nekad je bolje platit pa se rugat, nego čekat red na socijalnoj oralnoj gdje su me svaki put iskasapili (sad su, naime, godišnji), a i kod privatnog oralnog kirurga bih za puno bolnije kasapljenje kosti platila jedva nešto manje nego laser kod mog Zube.
Ok, ok, priznajem, da nije bilo Tetičinog Dinersa i da Zubo ne daje na milijun rata ne bih se ovako bahatila nego pokorno čekala kod socijalnog oralnog, sretna što Milinović nije opalio još koju novu dadžbinu na zdravlje.

A nakon što za dan-dva još malo splasnem, dižem sidro i bježim na Otok.
Lova? Nemam. Tata će dat sto eura, na trajektu se švercam besplatno, stan i hranu imam mukte, a kako sestra za razliku od mene ima dobar posao ovih dana sam kod nje dok joj cimerice nema pa sređujem kuću,vrt i dvorište jer ona nema vremena a uskoro joj stižu gazde na godišnji, i tako zarađujem još koju stoju eura za troškove cigareta, kave i alkohola (ok, kavu i alkohol obično plaćaju momci u ekipi. Ali ponekad ženi dođe da svaki dan odšeta sama do omiljenog kafića, popije kavicu i pročita novine, a i red je da mi cure si navečer platimo prvu turu, onako, da ne ispadnemo totalone muktašice...).
Smiješno mi je što sam do prije godinu dana ja toj svojoj 8 godina mlađoj Seki davala novce, čak i kad je radila, jer sam ja imala dosta a ona nikad dovoljno. Kupovala sam joj odjeću i davala joj je, kao, to su moje stare stvari ili stvari koje sam kupila bez probe pa su mi pretijesne. Darovala joj parfem, maskaru, naušnice, sitnice koje su joj bile napete ali kako je ona ipak drugačija od mene i preponosna da bi žicala starcima tako ih nije mogla priuštiti a da ne ostane bez love za stanarinu, režije ili hranu. A čudno sam se osjećala i u subotu, kad mi je donijela dva zgodna para sandalica iz ShoeBoxa. Krasne pink japanke sa zlatnim ukrasima i remenom preko pete, i jedne od onih metalik japanki sa kratkom bež kožnom sarom. Kao, kupila za manje od 300 kuna dva para sandala ali je ispalo da su broj manje (ona ima veću nogu od moje) pa eto, da ne propadnu...
Joj, moja blesava seka! Kao prvo, ni jedne ni druge nisu njen stil. Ona bi prije umrla nego obukla kičaste ravne natikače boje fuksije sa velikim zlatnim detaljima ili japanke-čizmice, jer misli da ima ružne prste na nogama pa ljeti nosi balerinke ili starke! Kao drugo, stalno pizdi kako mi je zahvalna jer sam je zaposlila kod Šarmantnog Gada gdje su plaće stvarno odlične, a i nakon mjesec dana ju je iz računovodstva prebacio u komercijalu, u back office, gdje joj je super, posao voli i svi su njome zadovoljni a plaća je 400 kuna veća, pa imam osjećaj da se nekako osjeća dužnom... Kupila mi je cipele za koje zna da su mi se svidjele (gledala sam ih s njenom prijateljicom koja me uvijek vuče za sobom kad kupuje jer vjeruje mom ukusu, a voli se obući lijepo za malo para, i ona joj je sigurno rekla koje su mi bile napete), i Le2 maskaru od Guerlainea. I kao, dala mi posao, hehe... platit će mi za metenje, usisavanje, presvlačenje posteljine i podrezivanje grmlja koje ona, kao, nema vremena obaviti (jedan od uvjeta zašto ona i cimerica tako jeftino žive u kući u ludilo dijelu grada je i taj da je održavaju da bi ona dva tjedna koliko vlasnici dođu na godišnji sve bilo ok). A može sama. Doduše, ne da joj se, ali...

Da budem iskrena, zapravo sam jako sretna osoba. Ono, imam stvarno više sreće nego pameti.
Do prije mjesec dana sam plakala jer nemam posao i bila sva očajna.
A onda sam skužila...
Mislim, ono...
Jesam li gladna?
Nisam.
Imam li gdje živjeti?
Imam.
Jesam li usamljena?
Nisam. Imam obitelj koja je, kakva je takva je, uvijek uz mene. Čak i kad odbijam biti onakva kakvom su me zamislili.
Fali li mi novaca?
Ne. Tu i tamo kapne koji honorarac, dadu nešto i roditelji, nađe se za kavu...
Fali li mi seksa?
Ok, fali, ali ionako se još ne smijem seksati tako da se ne opterećujem, a mogu si priuštiti i taj luksuz da se neopterećeno družim s frajerima i upoznajem nove bez skrivenih primisli. Jer ako ne smijem, neću ni željeti, ne?
Fali li mi lijepih novih stvari?
Ne. Odjeću šijem si sama, od restlova koje kupujem za najviše 50 kuna po duplom metru, ili prekrajam neku staru. Imam je više nego ikad. Cipela imam neiznošenih na vagone od prošle godine, a kapnule su i neke nove, sasvim slučajno. Torbe sam dvije iskrojila od starih kožnih jakni i dala kod postolara da ih prošije, a obećao mi je da će mi na jesen pokazati kako se šije koža na onoj njegovoj čudnoj mašini. I kako skrojiti japanke i rimljanke. Dobila sam i jednu luksuzniju, a i frend mi je kupio onu malu Pepe jeans crnu s resicama u Shoe-Be-Doeu. Šminkam se minimalno, zapravo mi šminka i ne treba.
Da li mi je dosadno?
Nije. Šetam s psom, kupam se, izlazim s prijateljima... većina nas je u nekakvoj gabuli s novcem, čak i oni dobrostojeći, ali uvijek smislimo dobar provod za 10 kuna. Pa taman pili iz plastične boce na zidiću i onda muktašili cijelu noć u Vanilli. Može se plesati i bez čaše u ruci.

Osim toga, kad sam posljednji put, još tamo od osnovne škole, imala cijelo ljeto samo za sebe?
Nikad.
Uvijek sam radila nekog vraga, trčala za kunom, trčala za samoafirmacijom i priznanjem u očima vlastite La Familje, trudila se biti ona koja ne ovisi o nikome, ona koja ima svoj dinar u džepu... Nikada nisam provela tipično srednjoškolsko niti studentsko ljeto ispunjeno izležavanjem i dokolicom.
I možda mi nikada više u životu neće biti ovako dobro.

Ok, možda će mi dogodine biti gore. Možda neću uspjeti tako skoro naći posao. Možda ... Možda. Ali to je sve ipak možda. I pripada budućnosti. A dosta mi je više budućnosti! Mislim da prvi put u životu zaista živim sadašnjost. Svaki dan za sebe. I uživam u svakom danu.

Uostalom, zar baš moram svaki put kad mi život da limune raditi od njih limunadu? Jer limunada je uvijek barem malo kisela! Ono šećera što se stavi u nju se ionako sporo otapa, ostaje većinom na dnu, i limunada je na na početku uvijek nedovoljno slatka, a na dnu čaše upravo bljutava od slatkoće i puna koštica. A s aspartamom nikad nije prava stvar.
Ovaj put, za promjenu, uživam u slatkoj piti od limuna! American style. S puno šauma od bjelanja na vrhu. I točno onoliko puno šećera koliko je potrebno da krema zadrži svježinu limuna a izgubi kiselkastost. I punomasnog vrhnja u kremi. laganoj, ukusnoj. Kaloričnoj. Hedonističkoj.
Bez razmišljanja o kalorijama...


02.08.2010. u 13:59 sati | 33 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< kolovoz, 2010 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Ožujak 2015 (1)
Kolovoz 2014 (2)
Prosinac 2011 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (5)
Svibanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (6)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (8)
Prosinac 2009 (7)
Studeni 2009 (7)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (7)
Ožujak 2009 (8)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (14)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (8)
Listopad 2008 (8)
Rujan 2008 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Opis bloga

Službeni web dnevnik kaotične, hiperaktivne, lijene, zbunjene, infantilne, poročne, ćudljive tridesetineštogodišnjakinje, izgubljene u svijetu dateinga, veza, shoppinga, poništenih kreditnih kartica, poslova koje ne voli, ambicija koje joj se ne da ostvarivati, frajera koji su uvijek pogrešan izbor ali zapne za njih ko pijan za plot... (jel se to tako kaže?)



Spamove, prljave seksi forwarduše, Viagra-mailove i lance sreće šaljite na:

elle.woods.blog@gmail.com

Na Fejsbuku me najdete pod imenom

Elle Woods Gone Brunette

Čitam & komentiram...

Koji
Missilusion

Perez Hilton

Londra
Dijanin vodič...
Shimi
Brineta - Još jedna
Sebastian Wright



I još... korisni blogovi za bonkulovićku kakva san ja

Kolači par exellance...
Kuketa :)