Trendovska djevojka

Počelo je drugo dalmatinsko godišnje doba.
To je ono godišnje doba koje se razlikuje od prvog ne samo po tome što se više niko ne sunča na plaži nego eventualno u solariju, nego i po tome po tome što pušu vjetrovi koji se zovu Jugo (kad se kosa kovrča i ljudi pucaju na živce, šizofrenici imaju šubove, i općenito su svi muškarci i žene u psihičkom stanju prema kojem je najgori oblik pms-a mila majka) i Bura (koja je dušu dala za nas žene koje peglamo kosu jer je frizura uvijek divna, čak i kad je raspuhana vjerom, ali je hladno do koštane srži, pa možemo povaditi sve one ijepe jakne, kapute, bunde i modne dodatke kao što su kape, šalovi i rukavice...). razlikuje se i po tome što su to oni mjeseci u godini kad se ne nose kratki rukavi i kad se oblači ukleti odjevni predmet zvan najlonke, a koji ima običaj puknuti u najnezgodnijem trenutku (ako imaju manje od 50 dena...) ili se srolati ispod struka i oblikovati michelinac kad pokušavamo impresionirati figurom u nekakvoj haljini koja podrazumijeva besprijekoran struk (ako imaju više od 50 dena...).
To je i ono doba godine kad se više ne bježi po otocima/selima, niti se ljudi previše smucaju po nekakvim glupim mjestima gdje ne mogu svih vidjeti na okupu. Nego mogu lijepo isplaziti na kavu na dobra stara mjesta, u dobre stare zatvorene prostore, i uživati u, ono, pogledu na SVIH!
A pojavili su se i neki ljudi koje nema šanse uhvatiti dok je vani lijepo vrijeme.
Ok, osim R, koja je opsjednuta svojim nastranim i po život opasnim aktivnostima, pa vrijeme kad su svi živi na subotnjoj podnevnoj kavi ona provodi skačući iz nekakvih aviona po dalmatinskoj zagori, ili nešto još gore od toga.
Doduše, neki od tih ljudi, a radi se o ženskim ljudima, su promijenili mjesto za kafenisanje. Točnije, jedan ženski ljud. Ali kako se radi o tome da jednostavno mora uhoditi lika s posla koji joj je napet ali se kao nešto svađaju, a zna se da se babe moraju držati zajedno, tako sam se s njom prebacila u Pascuccija...

Inače, nikako ne volim Pascucci.
Ok, imaju dobru kavu.
I odlične kolače, što je zapravo veliki minus.
Jer kako mogu na miru uživati u kavi ako mi s jedne strane pogled puca na glupi Koteks i, naravno, Cukarin (koji ima bezvezne industrijske kolače, ali zato prokleto dobar izbor palačinki i sladolede za past u nesvijest...), a s druge na vitrine s kolačima?
I nije mi udobno.
I ne volim oko sebe brdo pretjerano nageliranih muškaraca, pogotovo ako su obučeni u plišane trenerke... Mislim, ono, danas sam tri takva snimila! Od toga jedan u ljubičastoj... Ono, wtf? Kk? Zar pliš nije rezerviran za žene? Ili sam ja nešto opako propustila? Ako jesam, uopće mi nije žao...
A još manje volim sjediti na kavi okruženama ženama sa sitnom dječicom... i to na pušačkoj terasi! Danas me jedna prepudrana majka oprala jer joj kao moj dim ide u bebu. Mislim, ono, halo? Sjedim dovoljno daleko od tvoje bebe, na pušačkoj terasi, i ne pada mi na pamet gasit cigaretu! Pogotovo zato jer unutra ima golemi PRAZNI nepušački prostor, ali ne, ona s mužićem i frendovima mora sjedit na terasi. Jer svi oni, naravno, puše! Pa je jadna beba ionako okružena golemim oblakom dima...
Srećom, mužjaci iz njenog društva se nisu usudili reagirati jer je s nama sjedio i frend od dotične frendice Komada (u svakom smislu te riječi), a koji je krupnija (i to ne samo fizički) gradska zvijerka. A koji ih je samo ružno pogledao... Ono, jako ružno pogledao...

I koji, kao ni ja, ne može shvatiti zašto jedna takva cura kao što je moj Komad mora dovoditi sebe u takvu situaciju da trči za likom kao što je taj za kojim ona već slini. I usput se stalno svađa s njim. Umjesto da se prestane ponašati tako, pa da sve napokon bude ok.

A Komad je stvarno posebna cura.
I takav komad, da ljudi oko nje gotovo uvijek dobiju potpuno pogrešni dojam o njoj.
Priznajem, i ja sam dugo imala potpuno krivo mišljenje o njoj.
Do prije dvije i pol godine sam radila s njom. U drugom odjelu, doduše, ali isti kat, ured do. I smatrala je, kao uostalom i sve ostale kolegice, uobraženom i bahatom. Ne i nesposobnom, dapače, ali svakako osobom koja se drži visoko i smatra se boljom od nas ostalih.
Jer je uvijek tako superdotjerana, uvijek tako superiorno zgodna, a čak ni ne mora imati posao jer živi s dobro potkoženim frajerom i dolazi iz dobro potkožene obitelji. I jer je i prije mog dolaska u Veliku Firmu bila predmet zavisti i tračeva.
Ok, meni je iz nekog razloga bila simpatična, jer sam znala koliko je njena šefica tlači i zlostavlja poislom, a i uvijek smo imale ok komunikaciju, ali nikad nije išla na pauzu s nama smrtnicama, niti se družila van radnog vremena, pa je nisam pretjerano doživljavala. Tj. mislila sam kao i ostatak kolegica da se Komad jednostavno ne želi spuštati među nas obične smrtnice koje ne izgledamo tako veličanstveno kao ona, nismo odjevene tako veličanstveno kao ona, nemamo love za tako veličanstvene fejk sise kao ona, i ne družimo se s tako veličanstvenim muškim čunkama kao ona.

Pogrešno.
Negdje ovo proljeće neočekivano me nazvala upravo ona, Komad.
Naime, sjetila se da joj je netko pričao na poslu da sam radila nešto s nekakvim japancima prije, i da imam iskustva s njima, a njima su upravo trebali doći nekakvi japanski partneri na par dana, i tako, čula je da sam možda besposlena, pa ako bih htjela dati im ruku tih par dana, jer radilo se o radnim danima, i provesti malo ljude po gradu, odvesti ih nešto jesti i piti, odvesti im supruge u shopping dok oni rade, i tako... naravno, uz malu naknadu... da li bih bila zainteresirana.
Na žalost, gaža se poklopila s mojim terminom za operaciju, ali dogovorile smo se za nekakvu kavicu, i tako je počelo.

Naravno, ispalo je da sam bila potpuno u krivu u vezi s Komadom.
Jer je ispalo da je Komad jedna divna, draga, topla cura, na njenu žalost vrlo nesigurna u sebe. A i opekla se par puta u druženju s određenim zavidnim kolegicama, pa se zato držala tako rezervirano.
Dapače, ne mogu vjerovati da se pod maskom ubersamopouzdanja, takvim držanjem, i, naravno, pod takvim licem, tijelom i stilom krije tolika količina nesigurnosti i kompleksa manje vrijednosti. Toliko da mi ponekad dođe da je dobro ispljuskam! Da dođe k sebi, naravno.
A i ljubomorne žene koje ne mogu prihvatiti činjenicu da netko ko izgleda toliko dobro može istovremeno biti i toliko pametan, pa čak i vrlo sposoban.
I ljubomorne muškarce koji ne mogu vjerovati da im kolegica može biti tako zgodna a istovremeno ne biti drolja, ili da može biti tako zgodna, a istovremeno i sposobna.
Ali kvragu, svijet je okrutan, a ljudi često jako zločesti.

U svakom slučaju, drago mi je što sam otkrila Komada, i što smo ok.
Nije mi drago što vidim kako se upravo grozno ponaša prema liku koji joj se sviđa, i kojem se i ona očito jako sviđa jer ne odlijepljuje oči s nje i kretenski se smiješi.
Njen frend s današnje kave misli da se lik ponaša tako prema njoj jer možda misli da se on ne bi mogao sviđati takvom komadu kao što je Komad. A i meni se čini tako. Ali ako jedan svim mastima premazani četrdesetineštogodišnjak tako misli, onda bi valjda moralo biti nešto i u tome, ne?

Ne sviđa mi se ovo što se u posljednje vrijeme događa oko mene s muškarcima i ženama. Ne znam ima li to nekakve veze s krizom, ali frajeri su postali iskompleksirani i polupotentni. A žene bahate procjenjivačice likvidnosti potencijalnih kandidata. A ako se i ne radi o tome, onda svi nešto kompliciraju... Čini mi se da se već neko vrijeme niko s nikim ne seksa (ok, isključujem gay frendove. Oni uvijek imaju nekoga ili nešto... ).
Pa čak ni ja.
Što je pomalo zabrinjavajuće.
Zapravo, ne da mi se.
Zgodni Susjed, koji je jedini potencijalni kandidat, je stavljen na pending, ali izgleda da ni njemu to ne smeta. Dapače, postali smo svakodnevni nerazdvojni frendovi, i mislim da našem odnosu prijeti pretvaranje u totalni frendšip. Srećom po moju taštinu, ne pokazuje zanimanje za nikakvu drugu ženu, a skoro sve slobodno vrijeme provodi u mom društvu (nema ga puno), pa se ne moram bojati da će mi u dogledno vrijeme zbrisati. Uostalom, i njega je uhvatila ova splitska impotencija.
Tako da se zapravo brinem za sebe i sve ostale gradske jadne pripadnice ljepšeg spola, bar one koje poznajem i njihove poznanice... jer sve imaju istu priču. Sve izlaze, i sve su ljepše, dotjeranije i utegnutije nego ikad, a seksa ni za lijek. I stalno slušam kuknjave o tome kako izlasci završavaju ćorcima, sms kuvanje se izgubi u prijepisci, očijukanja na kraju ostanu upravo samo to – očijukanja...
Nije dobro.

Ok, uzrok moje impotentne frigidnosti je zapravo posao.
Radim već malo više od mjesec dana. I nisam nimalo sretna. Zapravo, toliko ekstremno nisam sretna, da već od prvog tjedna tražim novi posao.
Prevarena sam.
Prvo mi je rečeno da ću, zbog nekih „sitnica“, ta dva tjedna u listopadu raditi na ugovor o djelu, i da mi od 01. studenog ide uredna prijava. Nakon tjedan dana je odlučeno da me ipak neće isplatiti preko ugovora o djelu nego preko nečije studentske!!! Ok, pristala sam i na to, pronašla voljnu studenticu, dobila sasvim lijep iznos, i čekala da mi zatraže radnu knjižicu i poreznu karticu, prijave zdravstveno i bla. Ali jok – rečeno mi je da ću, na žalost, i studeni raditi preko nečije studentske... Dobro, i na to sam pristala, jer mi je potreban novac, a potreban mi je i posao. Da bih saznala jučer da mi i prosinac namjeravaju plaćati na isti način...
Mislim, nije problem u plaći. Plaća je solidna i može pokriti moje bahate potrebe pa čak i jednim dijelom otvaranje City Centra u Splitu... i stvarno je uplate na vrijeme. Ali ne želim varati državu i samu sebe. I želim nekakvu sigurnost radnog mjesta. Ugovor koji će me zaštititi. Novac u mirovinski fond. Staž. I sve ostalo što mi pripada kao osobi koja crnči ko konj.
A kad smo već kod konjskog crnčenja, rečeno mi je da ću čim uhodam ured dobiti osobu koja će pokrivati komercijalu, međutim i ti su poslovi pali na mene. Ok, barem ne moram okolo progoniti ljude i prodavati im nešto, jer imamo već stalne klijente, ali tako se nismo dogovorili! Odmah sam bila naglasila da ja NE RADIM komercijalu, jer ja MRZIM komercijalu! Eventualno operativne poslove vezane uz prodaju. A ispalo je da radim sve! I ne samo da radim sve ono što smo dogovorili da nu raditi, nego je u planu da mi se natovari još poslova koje je trebala raditi još jedna osoba! A koja izgleda neće biti zaposlena tako uskoro...
Krepajem od posla. Doma me nema po 12-ak sati. A službeno posao zapravo ni nemam.
I najviše me nerviraju frendice s izjavama da se nemam što žaliti jer da je plaća predobra, i da će se sve vremenom normalizirati. Jer nekako imam osjećaj da neće.
A ne mogu baš ni svaki mjesec tražiti drugog studenta koji bi mi posudio svoj ugovor i kojem naravno platim nešto za tu uslugu...
Najradije bih odmah dala otkaz.
A ne mogu. Zbog novaca. I jer ne znam kad ću naći novi posao. A i zapravo mi se posao koji radim sviđa – ako zanemarim komercijalni dio.

Ali nisam sretna. I nisam zadovoljna. I polako počinjem biti frustrirana...

I ne tješi me ni gomila lijepih novih ogromnih naušnica iz Accesorizea i Kameleona, golema crna kožna torba koju sam pazarila u Zari, niti crne Short Classic Flora nove Uggice. Niti nova bob frizura. A niti kutija Subtil Out dekoloratora koja čeka u kupaonskom ormariću trenutak kad ću napokon definitivno odlučiti ponovo postati plavuša i skupiti hrabrosti da se depigmentiram i prefarbam.

Zapravo, pomalo me brine ova želja da ponovo postanem plavuša.
Zdravije izgledam kao brineta. I manje muka prolazim s farbanjem i održavanjem boje. Kosa je zdravija. A i nekako sam manje upadljiva, što mi zapravo ne smeta...
No plavuša...
Ok, ja sam, ono, ODUVIJEK plavuša! Ili barem zadnjih 17 godina (uz povremene prekide). I kad mi kosa nije plava ja se osjećam blond. Platinasto blond.
I nije da se ne mogu osjećati i djelovati plavokoso čak i kad imam kestenjastu kosu. Već sam debelo ispekla zanat.
Ali ja sam žena. I želja za drastičnom promjenom kose (bilo frizure ili duljine) nikad nije dobar znak.
Jer kosa je važna. Ono, najvažnija. Kosa je nešto što se ne dira ako nije nužno. Kosa je oružje. Kosa je snaga i moć. Mislim, svi znamo priču o Samsonu... S kosom se ne petlja, pogotovo ne u krhkim životnim fazama. U kojima obično dobijemo želju petljati s kosom. Obično zato jer ne možemo promijeniti ono što nas muči i čini nesretnima... I zato se bojim da ne napravim neku glupost. I to ne samo s kosom.
Vjerovatno želim očajnički promijeniti kosu zato što ne mogu promijeniti situaciju s poslom koja me frustrira.
Ono, bojim se da ću, ako ne dam otkaz brineti, dati otkaz na poslu.
Na kojem zapravo ne mogu dati otkaz jer nisam uopće zaposlena. Ne ja. Nego XY, studentica treće godine hrvatskog jezika i povijesti umjetnosti na FF-u u Splitu. A ovaj mjesec će zaposlen biti YX, student prve godine poslovne ekonomije u Dubrovniku... Ali zato mogu dobiti otkaz. I kad sredim i uhodam splitsku poslovnicu do savršenstva, mogu me jednostavno zamijeniti nekim drugim. Bez previše priče, bez ikakvih komplikacija. I bez posiljedica po sebe. I, naravno, taj netko može lijepo nastaviti raditi moj posao uredno prijavljen i uredno plaćen...
Eto, toga se ja zapravo bojim.

I zato sam već krenula sa strane tražiti nešto drugo.

Bez imalo grižnje savjesti.
Jer zašto bih ja bila fer prema nekome ko već mjesec i po dana nije fer prema meni, a najavio je da neće biti ni još najmanje jedan mjesec, ne?

U svakom slučaju, osjećam se pomalo jadno.
I frigidno, što je neprirodno kad sam ja u pitanju.
Ali opet, budući da su svi oko mene u tom nekakvom frigidno-impotentnom raspoloženju, to zapravo i nije loše? Jer ako su svi takvi, onda to znači da je valjda to sad in i da sam, hoćeš-nećeš, zapravo totalno u mainstream trendu.
A to onda i nije tako loše...


20.11.2010. u 14:48 sati | 13 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< studeni, 2010 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Ožujak 2015 (1)
Kolovoz 2014 (2)
Prosinac 2011 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (5)
Svibanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (6)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (8)
Prosinac 2009 (7)
Studeni 2009 (7)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (7)
Ožujak 2009 (8)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (14)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (8)
Listopad 2008 (8)
Rujan 2008 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Opis bloga

Službeni web dnevnik kaotične, hiperaktivne, lijene, zbunjene, infantilne, poročne, ćudljive tridesetineštogodišnjakinje, izgubljene u svijetu dateinga, veza, shoppinga, poništenih kreditnih kartica, poslova koje ne voli, ambicija koje joj se ne da ostvarivati, frajera koji su uvijek pogrešan izbor ali zapne za njih ko pijan za plot... (jel se to tako kaže?)



Spamove, prljave seksi forwarduše, Viagra-mailove i lance sreće šaljite na:

elle.woods.blog@gmail.com

Na Fejsbuku me najdete pod imenom

Elle Woods Gone Brunette

Čitam & komentiram...

Koji
Missilusion

Perez Hilton

Londra
Dijanin vodič...
Shimi
Brineta - Još jedna
Sebastian Wright



I još... korisni blogovi za bonkulovićku kakva san ja

Kolači par exellance...
Kuketa :)