...i opet je sve najbolje u najboljem od mogućih svjetova...

Još prošli tjedan činilo mi se da sam totalno na dnu, da je sve što je moglo krenulo naopačke, i da nema šanse da se pomaknem s mrtve točke. Barem ne još neko vrijeme.
A onda su se stvari u mome životu počele kretati nevjerovatnom brzinom.
U pozitivnom smjeru.

Ponovo imam posao. Što je vrlo važno. Najvažnije na svijetu.
I to dobar posao.
A što je najluđe od svega, ponuđen mi je i još jedan.
Frendica koju sam također nedavno srela i kojoj sam se požalila na situaciju je obavijestila svog brata da sam ponovo u gradu i da tražim posao. A u charter agenciji njenog brata sam već radila. Prije nešto manje od 10 godina doduše, ali dobri agenti koji tečno vladaju s 3 jezika su uvijek traženi i dobrodošli. Tako da mi je ponudio posao. I to ne sezonski. Nego stalni.
Ok, posao već imam. Dobar posao. Ali opet... Hm... U ovom charteru plaće nisu nimalo loše, a posao je nešto naporniji tek za vrijeme sezone, dok je ostatak godine...
U svakom slučaju, lijepo je znati da me ljudi nisu zaboravili.

Dakle, već četiri dana radim.
I jednostavno mi je predobro.
Opet sam sva u svom elementu. Ko rijetka tropska ribica u luksuznom akvariju.

Doduše, nije baš da sve teče onako superglatko kako sam planirala.
Kolegica Kuja, naime.
Ona koja se nadala zauzeti mjesto frendice koja odlazi kroz dva tjedna, i kojoj sam poremetila planove.
I koja se uporno trudi usitno mi zagorčati život.

Kuja dijeli ured s frendicom i A, curom koja je također radila tamo u vrijeme kad sam i ja radila, i koja je također u međuvremenu napredovala. Međutim, A se kroz par dana seli u zajedničku sobu s cijelom prodajom, a frendica uskoro odlazi, tako da ću, izgleda, biti osuđena na dijeljenje radnog prostora s Kujom. Ja i ona same... I uopće se ne radujem.

Odmah u srijedu sam dobila zadatak preuzeti izradu prijedloga plana rasporeda za sezonu od frendice, i bogami sam se dva dana dobro namučila oko njega budući da se dosta toga kroz ovih par godina promijenilo, neki ljudi čiji način rada poznajem su otišli, stigli su neki novi, a tijekom travnja ćemo započeti sa zapošljavanjem još nekoliko terenskih ljudi za sezonski rad, i potrebno je stvarno pažljivo sastaviti taj plan između ostalog i da nam se ne bi dogodilo da usred najveće gužve ostanemo zatrpani poslom i s manjkom ljudi, ili krivo raspoređenim ljudima po regijama.
Tako da sam se slomila od posla. Zajedno s frendicom. Ali većinom sama. Odmah drugi i treći dan na poslu sam već ostala par sati dulje, izmučila se konj, iskopla planove i prateće izvještaje s kraja sezone od proteklih godina, na kraju odnijela posao doma i otišla u krevet oko dva ujutro, nakon što sam cijelu noć provela za laptopom.
Do odlaska frendice koristim privremeni laptop namijenjen nekom budućem sezonskom terencu jer ću njenim odlaskom naslijediti i računalo u kojem je sve što mi je potrebno za posao. Pa je frendica sve što mi je potrebno prebacila na zajednički server. A ono što radim pohranjujem u file na serveru, s namjerom da kasnije sve prebacim u njen kompjuter.
Pa sam tako u petak ujutro pohranila i (napokon!) gotovi nacrt plana rada. 34 stranice u Wordu i 16 Excell sheetova. Kroz prijepodne obavila neke druge stvari. Dogovorila s šefom i ostalima prezentaciju nakon pauze. I otišla s frendicom i A na zasluženu kavu, ostavljajući Kuju samu u uredu jer je imala posla pa nam se pridružila tek dosta kasnije.

Nakon pauze otvorila sam folder s namjerom da sve isprintam i pripremim za sastanak, i imala što vidjeti!
Od 34 stranice 2 su nedostajale, jedna je bila potpuno prazna, na prvih nekoliko je bio promijenjen font, a kasnije sam otkrila da je tu i tamo bilo “pojedeno” nekoliko riječi ili rečenica u tekstu! Od 16 sheetova nedostajala su 4!
Dosta toga je bilo ispremiješano, izmijenjeno, u tablicama su bili obrisani stupci, i sve skupa je izgledalo kao djelo osobe koja se ne zna baš najbolje koristiti Officeom, a koja u svakom slučaju ne zna ni obaviti posao kako treba.
Naravno da me je preplavio užas i uhvatila panika! Za 20 minuta sam morala predati moje remek djelo i plod truda, a nisam imala što predati! Tj. u panici sam mislila da nemam što predati, pa sam tako paničarila i paničarila, dok me frendica nije podsjetila da bih zapravo morala negdje kod sebe imati stick na kojem sam jutros donijela gotovi dokument i samo ga prebacila na server...
Ali stick nije bio kod mene!
Stick sam dan prije posudila od jednog dečka iz prodaje jer nisam imala svoj sa sobom, i čim sam prebacila stvar u kompjuter vratila sam mu stick. A dečko je u međuvremenu otišao na pauzu dok smo mi bile vani.
A da stvar bude još bolja, nije ponio službeni mobitel sa sobom, a nitko nije imao njegov privatni broj jer svi međusobno komuniciraju službenim mobitelima. Također, nije otišao s nikim iz firme nego sam, jer je morao nešto obaviti preko pauze.
Zato je frendica sprašila do tajnice, koja nam je trebala pomoći tako što će pronaći njegov cv i u njemu broj mobitela na koji su ga kontaktirali kad se zapošljavao.
Ali stvar s tajnicom i cv-jem nije bila baš tako jednostavna. Cura je tu došla tek prije pola mjeseca kao zamjena za porodiljni i nije imala pojma gdje su pohranjeni životopisi otprije neke dvije godine, a nije imala pojma ni gdje se nalaze podaci o zaposlenicima. Ok, njih ima šef. Ali nisam mogla doći šefu i zatražiti broj od dečka jer nisam imala vremena, a i bilo bi malo glupo. Doduše, negdje je trebao postojati i registrator s isprintanim podacima, ali tajnica nije imala pojma ni gdje se to nalazi. A ja nisam imala vremena sačekati da cura nazove staru tajnicu koju mijenja i da joj ona objasni gdje da traži.
Srećom, računovotkinja nam je iskopala registrator, pa sam nazvala broj mobitela, ali teta je rekla da je broj van funkcije.
E tek tada me uhvatila totalna panika!
I paničarila bih i dalje, da se frendica nije sjetila nazvati kućni broj. Na kojem nam se javila dečkova sestra, objasnila da je promijenio operatera i dala nam novi privatni broj.

Na kraju je sve prošlo dobro da nije moglo bolje. Dečko je stick imao kod sebe u džepu, a kako je sređivao nešto oko osiguranja auta tako je zamolio ljude u poslovnici da mu isprintaju stvar u 6 primjeraka, i donio mi sve spremno.
A šef je ionako kasnio više od pola sata, tako da sam plan imala u rukama s 20-ak minuta zakašnjenja, ali opet dovoljno prije šefovog dolaska.
S nekakvim gramatičkim greškama doduše, koje sam ujutro ispravljala na dokumentu koji je bio u serveru, a koje nisam stigla ispraviti, ali njih ionako nitko nije primjetio.
Moj nacrt plana je ispao poprilično dobar. Naravno, ima tu toga dosta za ispraviti i poraditi na tome s kolegama, ali ne previše. U nekim stvarima sam cjepidlačila, neke sam izostavila, ali zaboga, dugo me nije bilo u ovom poslu, a i ovo je samo prvi nacrt. Uostalom, nitko nije očekivao da bude savršen. Više je trebao biti vježba za mene, a dovršit ću ga ovih dana s frendicom, to joj je zadnja obaveza prije nego što ode. U svakom slučaju, poprilično dobro za početak.

Međutim, već sada vidim da mi neće biti baš tako jednostavno na novom poslu.
Kuja je, naime, čekala do dolaska šefa i zamolila da i ona bude prisutna na sastanku. A kad sam ja bila gotova, izjavila je pred svima da bi bila jako sretna da mi može pomoći u dovršavanju plana, jer eto ima dovoljno iskustva i svakako ostaje tu za razliku od frendice, kao i da je ona, eto, ovih dana samoinicijativno napravila neki svoj mali draft tog plana i ima nekoliko prijedloga i ideja, pa ako bi ih saslušali...
U nekoj drugoj situaciji ja bih zapravo bila oduševljena kolegičinom inicijativom. Ali u ovom konkretnom slučaju mi se upalila lampica. I to crvena.
Doduše, šef joj se lijepo zahvalio i rekao da je to hvale vrijedna inicijativa, da se obrati meni i frendici, pa ako budemo smatrale da nam je pomoć potrebna lako ćemo se dogovoriti s njom, i da svakako ne sumnja da ćemo uvažiti svaki njen prijedlog ako je dobar.

OMB!
Iskreno, do tog trenutka mi nije ni padalo na pamet da je možda netko namjerno sabotirao moj rad. Zapravo nisam imala vremena uopće razmišljati o tome što se dogodilo s dokumentom na serveru jer sam bila previše zaokupljena pokušajem da se dokopam sticka na kojem je bio sačuvan!
Ali frendica je nešto sumnjala.
A ako je i sumnjala, nakon sastanka joj je postalo jasno. Više jasno nego meni.
Zamolila je admina da pogleda kad je i ko je zadnji put radio na dokumentu. Pa je ispalo da je zadnji korisnik koji je kopao po njemu bila upravo – frendica! I to u vrijeme kad smo bile na pauzi!
Cure su, naime, međusobno razmijenile lozinke, za slučaj da je neka od njih odsutna ili na bolovanju, a nekome je potrebno nešto iz njenog kompjutera.
Dakle, netko se ulogirao u frendičin kompjuter i iz njega brljao po dokumentu na serveru.
A u uredu je u to vrijeme bila samo Kuja.

Lakše bi mi bilo povjerovati da sam ja sama slučajno zabrljavila nešto. Zapravo, uopće ne mogu probaviti činjenicu da je netko mogao biti toliko bezobrazan i pasti toliko nisko da napravi nešto ovakvo!
Ili da bi Kuja mogla biti toliko glupa da napravi nešto što će u svakom slučaju baciti sumnju na nju.
Pogotovo jer od prvog dana vrlo eksplicitno izražava nezadovoljstvo zbog mog dolaska na frendičino mjesto, i što svi znaju da je vjerovala da će posao voditeljice operative dobiti upravo ona. Dapače, mnogi su to mislili. Jer do mog pojavljivanja u firmi frendicu su od odlaska dijelila samo tri tjedna a nikakav natječaj nije bio raspisan za to radno mjesto, niti je puno ljudi znalo da šef zapravo razgovara s nekim ljudima do kojih je došao preko preporuke, pa je dotična nekako vjerovala da je mjesto već njeno, zajedno s nešto većom plaćom.
Izgleda da je Kuja već jednom prije godinu dana sabotirala kolegicu s više iskustva koja je trebala biti premještena na mjesto na kojem je sada Kuja. I da se toliko uvlačila šefu, voditeljici marketinga, tadašnjem voditelju prodaje i šefovoj ženi, da su svi mislili kako je sva divna i krasna pa su je ubacili na bolje mjesto i dali joj veću plaću...
I zažalili.
Ne zbog toga što cura nije sposobna. Dapače, jako je sposobna. To joj nitko ne osporava. Ali i ne baš najugodniji suradnik. Koji greške, probleme i općenito krivicu za sve što ne funkcionira vrlo vješto prebacuje na druge. A i bezobrazna je, kažu, do bola.
Zbog čega su joj oduzeli dio obaveza koje podrazumijevaju kontakte s partnerima i suradnicima, odlaske na sajmove i općenito sve ono što je zabavno i ugodno u ovom poslu, a uvalili joj golu logistiku, administrative do bola, kao i brdo nekakvih stvari koje se nikome ne daju obavljati.
Posljednjih mjeseci, otkako je frendica počela spominjati mogućnost odlaska, Kuja se izgleda malo primirila, popravila, postala sva dražesna, sveprisutna i nezamjenjiva, i trudila se prikazati idealnom osobom za frendičinu nasljednicu.
Mada cure kažu da ipak niti u jednom trenutku nije bila uzeta u obzir za to mjesto.

Ali eto, kako god da okrenem, izgleda da ipak imam problem. I to u vlastitom radnom prostoru.
Ne postoji niti jedna druga prostorija u koju bi je mogli prebaciti. A ovdje je stvarala najmanje problema jer je frendica poprilično autoritativna curka koja se ne da gnjaviti, šarmirati i manipulirati, dok je A najflegmatičnija osoba koju poznajem, koju ništa ne može izbaciti iz takta. Ali A također odlazi iz ureda, i to na par mjeseci, dok traje sezona. Jer mora držati stalne i sezonce na oku.

Ja ću uskoro ostati sama s Kujom.
I nimalo se ne radujem tome.
Jer ako je već na početku pokazala zube, i to na ovako agresivan i nizak način, onda uopće ne želim ni zamišljati što me sve još očekuje.

I ne, ne mogu je tužakati šefu. Kako bi to izgledalo, da ne znam izlaziti na kraj s vlastitim podređenima? Niti želim biti kučka i pasti na njenu razinu. To bi tek bilo jadno. U tom slučaju ne bih više zavrijeđivala ni posao na blagajni u Tommyju, a kamoli ovaj koji radim!

Ali eto, unatoč svemu prvi radni tjedan je na kraju uspješno okončan.
Nakon njega je došao ovaj vikend, a vikend je bio dobar.
U srijedu sam se družila s Boyem, koji je očekivao i zahtjevao da se pojavim vani. Ok, očekivao je da se isto društvo koje je u srijedu bilo vani pojavi iu petak. Ali ja sam bila ta kojoj je poslao poruku na Faceu da se vidimo u petak u istoj postavi, a ne N-u koji je njegov stari frend ili V, koja ga također dobro poznaje, a koja je u srijedu bila s nama. Da, u srijedu, kad je otkantao svoje društvo i dva sata proveo s nama.
Doduše, na kraju nisam bila u petak nego u subotu, i bez N-a s kojim sam se posvađala na mrtvo ime i s kojim više ne razgovaram, ali sve je prošlo savršeno.
I da, dobila sam psa. Od Frenda o čijem immageu brinem.
Naime, otkako sam odselila od Najbolje užasno mi nedostaje njen pes, koji je zapravo cijelo to vrijeme bio više moj nego njen. A Frend zna koliko mi nedostaje. Zna to zato jer i njega i sve žive pilim kako mi fali pes i kako užasno želim istog, ali samo svog.
Pa je poduzeo nešto da ušutka moje žalopojke.

U subotu popodne me nazvao nepoznati gospodin i rekao da me zove po nalogu gospodina tog-i-tog (tj. mog Frenda) da se dogovorimo kako će mi kroz 10-ak dana dostaviti kujicu.
Prvo sam pomislila da je to neka vrlo ružna preuranjena prvoaprilska šala, koju su mi prijatelji priredili jer sam im već popila krv s tim psićem. Ali nije bila. Gospodin je predložio da mu dam mail da mi pošalje slike moje buduće curice, koju je frend odabrao za mene. Objasnio je kako je Frend došao do njegove uzgajivačnice kad psići još nisu bili okoćeni i dogovorio jednu ženkicu za mene, i prije nekoliko dana bio osobno odabrati psa i platiti ga. Psić će za koji dan napuniti dva mjeseca, dakle biti taman za odvajanje od braće i sestara i odlazak u novu obitelj. A kako će Frend u to vrijeme na dulje vrijeme biti odsutan, a uzgajivač je na drugom dijelu Hrvatske, tako je Frend dogovorio s gospodinom da mi donese psa u Split.
I stvarno, nije šala. Moja curica je malena, preslatka, pametna, čarobna i jednostavno predivna. I od prekrasnih roditelja. I već sam joj dala ime. I vidjela je preko Skypea.
Sutra se bacam na kupovinu krevetića, torbe, ormica, uzice, šamponića, pelenica, igračkica i ostale opreme za moju novu bebu. Kako je u Splitu ponuda opreme za pse stvarno katastrofalna, mislim da će cure u Zagrebu i inozemstvu imati pune ruke posla.
Za moju princezu sve mora biti najslađe i ružičasto.
Jednostavno ne mogu dočekati dolazak bebice u moje ruke!

Uskoro mi je i rođendan, pa pretpostavljam da je sve odjednom tako super jer sam ušla u svoje intenzivno razdoblje.
A možda je i Sudbina odlučila da je napokon krajnje vrijeme da mi se malo smiluje i da preokrene sreću u moju korist.
Napokon, oduvijek sam vjerovala da, ako samo vjerujem da će sve biti u redu, onda će sve stvarno biti u najboljem redu.
I zato je opet sve najbolje u najboljem od mogućih svjetova...


28.03.2010. u 22:25 sati | 19 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Novi posao. I nova ja.

Subotnji izlazak u groznog Kvazimoda možda na kraju ipak nije bio baš takva katastrofa.
Naime, između ostalih nezanimljivih pijanih poznanika srela sam i jednog relativno trijeznog – muža moje frendice i bivše radne kolegice, koji je slavio nekakvu momačku i smrtno se dosađivao. Na pitanje što ima novo sa mnom, odgovorila sam mu da ništa jerbo da ne radim i da sam zbog toga totalno u komi.
U ponedjeljak ujutro me nazvao moj nekadašnji šef, frajer iz firme u kojoj sam radila zajedno s kolegicom čijeg muža sam srela.
Kaže, čuo je da sam u gradu i da sam bez posla, pa je pitao da li bih možda željela ponovo raditi kod njega...
I to ne svoj stari posao, onaj koji sam radila prije nekih 5 godina, i koji sam napustila zbog boljeg posla u Velikoj Firmi.
Mada ni protiv tog posla u ovoj situaciji ne bih imala ništa protiv
Ponudio mi je voditeljski posao. Onaj koji mi je bio ponuđen i prije 5 godina, a koji sam odbila radi promjene poslodavca.
Naime, kolegica čijeg sam muža srela u Kvazimodu, a koja je u to vrijeme dobila unaprijeđenje koje sam ja odbila, odlazi u drugu firmu. .

Naravno da sam prihvatila.
A počela sam odmah danas.

Dakle nisam više nezaposlena.

Dobra strana novog posla je što mi je još uvijek sve u glavi, kao da sam jučer radila istu stvar i danas samo nastavila.
Još jedna dobra strana je to što sam u uredu zatekla 11 cura (ok, i 3 dečka...) od njih 18 s kojima sam radila prije pet godina. Jedanaestoro ljudi koje obožavam i s kojima sam se super slagala. Kojima je bilo jednako drago što me vide, kao što je i meni bilo drago što ih vidim. I nekim čudom, čini mi se da nikome uopće ne smeta što sam ovaj put došla nekima od njih budem šefica.
Ok, da ne ispadne sve savršeno, upozorena sam na dotičnu gospođicu koja je u firmu došla nakon mene, a koja je računala doći na mjesto kolegice koja odlazi. Kojoj sam valjda pomrsila planove. I koja mi je iskazala otvorenu antipatiju odmah pri prvom kontaktu.
A da mi dotična gospođica ne bi bila jedino zrno papra u sladoledu, firma je u međuvremenu promijenila lokaciju. I sada je ni manje više nego u poslovnoj zgradi u kojoj su uredi firme u kojoj radi prokleti GMOP!

Naravno da su curke zadržale dobri stari običaj izlaziti na pauzu u 12.00, i naravno da su za pauzu izabrale kafić u koji na pauzu također zalaze i najbolji komadi iz zgrade...
Naravno da su najbolji komadi iz zgrade prilagodili svoje vrijeme izlaska na pauzu čoporu ženskinja od kojih većina izgleda jaaaaaako dobro, i da su u međuvremenu uspostavili nekakve friendly kontakte. Pa se druže i komuniciraju.
Tako da sam danas slučajno imala i prvi u nizu budućih a neželjenih susreta s GMOPom.

I ne, nije prošao dramatično ni filmski.
Prošao je odvratno.
Majmunu je bilo užasno neugodno, pa je odvukao dva frenda na stranu, dok su ostala dvojica sjela s nama kokoškama.
Meni nije bilo neugodno.
Ali nije mi bilo ni drago.
Tako sam lijepo bila zaboravila na činjenicu da uopće postoji i da se moj život u bilo kojem trenutku ukrstio s njegovim. I uopće mi se ne sviđa mogućnost da ga ubuduće viđam svaki dan. I to u vrijeme rezervirano za predah od posla!

Osim toga, na odlasku s posla sam bacila pogled na ploče s imenima tvrtki koje su se također smjestile u zgradi.
I otkrila da je među njima i jedna od onih koje pripadaju Nezakonitom.
Ok, još u vrijeme dok smo bili zajedno planirao je ovu prebaciti u veći i adekvatniji prostor, bilo je i za pretpostaviti da je to već napravio, ali, zaboga, ne ovdje! Ovdje sada i ja radim!
Ali ako tih par problemčića maknem na stranu, zapravo sam baš zadovoljna i presretna što ponovo radim. I to među ljudima koje otprije poznajem i volim. I posao koji dobro poznajem.

U međuvremenu, čačkala sam malo oko Boya...
I dobila raznorazne kontradiktorne informacije o njegovom trenutačnom statusu.
Po nekima je single, ali ima dijete. Po drugima živi s majkom svog djeteta. Po trećima živi s tom nekakvom curom koja ima dijete, ali dijete nije njegovo. Po četvrtima ima dijete ali ne živi s majkom svog djeteta. Po petima ima dijete s nekom curom, ali živi s nekom skroz drugom. A po šestima nema uopće dijete i živi sam. Tj. živio je s nekim ali više ne živi. Tj. sam je. Ali opet, možda i nije sam...

O, bože...

Ne znam što da mislim o tome.
Niti kome da vjerujem.
Možda je najbolje da jednostavno odustanem u startu.
Unatoč tome što smo baš počeli lijepo komunicirati preko FB chata. Skoro svakodnevno.
O glupostima manje više.
Glazbi. I filmovima.
I tračevima o zajedničkim poznanicima.
Dakle, dižem ruke.

Staru ja ne bi bilo briga.
Stara ja bi se sva puna samopouzdanja bacila na frajera, bez obzira na moguće postojanje žene i/ili djeteta u njegovom životu.
Nova ja ne želi više dovoditi sebe u takve situacije.
Novoj ja je to sve bezveze.

Uostalom, ponovo imam posao, i to sasvim dobar posao, i to bi mi trebalo bit dovoljno za sada.


23.03.2010. u 23:23 sati | 27 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Subotnje veličanstveno poniženje...

Tako to obično bude, da kada ja poželim napokon jedan vikend pošteno izaći vani, onda nema šanse da se skupi ekipa. Jer se prvo nekim čudom u petak nikome ne ide nigdje. A u subotu dvoje padnu u krevet od viroze, jednu u zadnji tren zazove frajer koji joj se inače javi svake prijestupne a ona je jako slaba na njega, jedan se zabije u stan i radi na nekom projektu s ovim drugim, dvije su na svadbi, jednoj je umrla baka, a ovo troje što je raspoloženo za izlazak u startu me satralo izjavom da uopće nemaju namjeru ići tamo gdje se meni ide nego upravo na mjesto na spomen kojeg mi padne mrak na oči...

Naravno, meni se išlo tamo gdje sam mogla sresti Boya.
Tri mjesta na kojima je on svakako morao biti u subotu navečer nikako nisu bila u planu curama kojima se išlo vani.
Ipak sam izašla, u nadi da ću ih nekako natjerati da promjene mišljenje i u tijeku izlaska svrate tamo gdje se meni ide...
Ali nisam uspjela u svom naumu.
Jer su nakon uberdosadnog Pulsa babe odlučile da se ide u meganezanimljivog Kvazimoda, budući da je tamo bio taj neki grozni lik kojeg Mare naganja, a taman se kao nešto počelo događati među njima. Tj. on nju kao gleda, a imaju i zajedniku frendicu koja će biti tamo i kao upoznati ih. A kako ja još uvijek držim u tajnosti razlog zbog kojeg sam htjela ići upravo na ona mjesta na koja mi se išlo, tako nisam mogla svojim argumentom pobijediti Marin. Uostalom, Mare već dugo trči za likom, a kako ona Kvazimodo inače prezire više nego ja, tako je njena žrtva ipak bila veća i dramatičnija, pa sam na kraju popustila.
Ok, zapravo sam popustila jer nisam imala dovoljno za taksi, a nitko me nije htio voziti doma i možda izgubiti fenomenalno a besplatno parkin mjesto u strogom centru.
U nadi da ću u Kvaziju pronaći žrtvu raspoloženu za promjenu grozne lokacije u nešto ispoliraniju i uglancaniju, na kojoj je glazba uhu ugodnija, tijelu milija, a na kojoj bi se svakako morao naći i Boy.

Ali avaj!
Takve žrtve ni na vidiku!
Ok, u jednom trenutku sam poslala poruku frendu za kojeg znam da se Boy druži i redovno izlazi s njim, sve u nadi neću li ispipati koju informaciju o tome gdje se Boy nalazi. Izmijenili smo par sms-ova o stanju u različitim lokalima u gradu, ali do izviješća o poziciji mog objekta žudnje niam došla. Mislim, ono, frend ionako nema pojma što mene zanima... Ali eto, nekako sam se nadala da će ga spomenuti onako slučajno. Što se nije dogodilo. Jer ionako nije bilo nikakvog logičnog razloga da mi ga spomene. Ali bar sam saznala da je frend s društvom prošao Hedonist, da su sada u Tenisa, i da možda odu do Jungle na Marka Nastića... Jas am malo naricala kako sam zaglavila u Kvazimoda, što je njemu bilo beskrajno zabavno, ali nije pokazao namjeru da dođe i izbavi me iz pakla. Imao je cilj, misiju i viziju. Naganjao je nekakvu curu kojoj je podredio plan i program izlaska.
Prokletstvo!
Pa sam nekih sat vremena odsjedila smrtno se dosađujući uz prebučnu glazbu, nekoliko ne baš najzanimljivijih poznanika, previše cigareta upaljenih jedna za drugom i brdo votke koja nikako da počne djelovati u glavi. Prateći razvoj Marine situacije. Kojoj je nakon 11 mjeseci uhođenja lika i gmizanja za njim po gradu napokon pošlo za rukom upoznati objekt svoje žudnje i zalijepiti se za njega ko rak samac na moruzgvu, da je bilo upravo tragično za gledati koliko ga pipka za rame i gladi po nadlaktici, gura mu cice pod nos i rže od smijeha klebeseći se sama sebi, dok on bulji prvo u konobaricu, pa onda u nedozrelu klinku kojoj je hitno potrebno tuširanje i šišanje, pa u ludu J... Zapravo je najviše buljio u J, čak je par puta pokušao i zašprehati, samo što ona nije pokazivala ni najmanju želju za komunikacijom. Em iz solidarnosti prema Mari, em zato jer tip stvarno izgleda ko ocvala vreća buha... A i uskoro se pojavio njen Padobranac, s kojim kao nešto ima pa nema već četiri godine, a koji je odjednom sazreo za ženidbu pa je se uhvatio ko pijan plota i slijedi je svugdje po gradu dok ona glumi neuhvatljivu s prenatrpanim rasporedom, i na kraju će joj se dogoditi da će Padobranca uhvatiti prva s ambicijama jednakim njegovima koja bude dovoljno uporna... Ali to je već J-in problem.
U svakom slučaju – katastrofa!
A cijela situacija je u meni probudila paranoju da se i ja ne pretvorim u nešto slično Mari, i da nakon beskonačno mnogo mjeseci naganjanja Boya (i to toliko eksplicitnog da bi i Ray Charles skužio na prvi pogled) ne postanem patetični privjesak na liku koji zjaka okolo od dosade...

I tako sam sjedila i pila. I palila cigaretu za cigaretom, toliko da mi je već bilo zlo od nikotina i alkohola od kojeg mi se dizao želudac a glava postajala sve bistrija.
Piškilo mi se. I to već satima.
Samo što mi se nije dalo probijati kroz gužvu do wc-a, i onda visiti u kilometarskom redu da se dokopam konduta i na kraju, zbog goleme količine nakupljenog sadržaja u mjehuru, nepodnošljivog pritiska u istom i nezgodnog čučećeg položaja još i zapiškim cipelu.
Glava me bolila od buke i dosadne glazbe koja nije bila za plesanje. Bar ne po mom guštu.
Nitko, ali ama baš nitko mi nije bio zanimljiv.
Bila sam na početku večeri tako ponosna na svoju ogromnu totalno snježnobijelu i glatku svilenu košulju skoro do koljena (relikt iz osamdeset i neke, malo prekrojen da odgovara 21-om stoljeću) koja je tako pasala uz crne tajce, ogromni teški remen visoko u struku i sandale sa zakovicama na bosu nogu, i na to kako sam sama sebi izgledala prej****o, a usput i vitko u vintage kombinaciji, i tako zadovoljna novopodšišanom frizuricom i golemim crno-srebrnim munjama u ušima. A sada su me moje prokleto dobre sandalice žuljale, prsti na nogama stenjali od muke onako izgaženi, ušne resice se istegle do pupka od preteških naušnica, remen zaustavljao disanje i izazivao grčeve u od alkohola sprženom želucu... A na rukavu košulje je pod svjetlom vrištala golema fleka od crnog piva kojim me stari frend s faksa zalio dok me pokušavao oduševljeno zagrliti...
I osjećala sam se jadno i bezveze.

Dok su svi oko mene bili nekako dobro raspoloženi i sretni.
Mislim, kvragu, što ću kad ne volim Kvazimodo!

Ok, u jednom trenutku se situacija malo popravila. Pojavio se Zubar, uvalio do mene s frendovima, i ubio mi nekih pola sata u ugodnom razgovoru.
A onda je zaključio da je umoran i da se previše napio, da bi bilo zgodno da sad ode doma i ubije oko jer da nije stao od petka popodne...
Pa se nagnuo da me zagrli i da mi pusicu u obraščić za laku noć...
I usput mi prolio nečiju Jeger-colu u krilo!
Cijelu do vrha punu čašu!

Što je definitivno bila čaša koja je prelila bačvu!

Sjedila sam tako u glupom klubu kojeg mrzim iz dna duše, dotučena dosadom, ubivena glazbom i umorena gužvom, mokra i prljava, totalno na rubu suza, i sve što sam željela u tome trenutku je bilo pokupiti se i otperjati doma.
Slatkoj kući, slatkom krevetiću, slatkom snu...
A prije toga usput slistiti neko masno i teško smeće od brze hrane, da mi želudac ne izgori.

Napokon, nakon duge i beskrajne agonije, u trenutku kad sam već mislila da ću zaspat od muke usred sve te gužve i buke, sudbina se smilovala.
Zapravo, Mare je nekako smotala tu svoju vreću buha da odu negdje nasamo, J je odlučila nestati s Padobrancem, a M je ionako već odavno otperjala, ali ona ionako živi u centru, na pljucomet od Kvazimoda, pa mi od nje nije bilo nikakve koristi.
Mene je kući morao voziti prijatelj od Marinog grozomornog lika. Na motoru! Po studeni! Odjevenu u kratku kožnu jaknicu i sandale na bosu nogu! Ali kvragu, bolje i to nego ništa...
Pa sam krenula za likom prema izlazu pa niz stepenice. Ma vraga presretna! U ekstazi što je agonija od izlaska napokon gotova!
Više me stvarno nije bilo briga nizašto, sve što sam htjela je bilo dokopati se doma slatkog doma. Pa sam dopustila kičmi da se pogrbi, bolnim nogama da nabadaju, i da općenito izgledam ko hrpa jada. A mučninu koja me počela hvatati neću ni spominjati. Previše sam popila a bila sam trijezna, i nije mi bilo baš najbolje u želucu.
Ali, kao što rekoh, bilo mi je sasvim svejedno.

I dok sam tako silazila niz beskrajne stepenice sva mokra, prljava, nikakva i krajnje grozno raspoložena, ispod mene se pojavio frend s kojim sam nekih sat vremena ranije izmjenjivala sms-ove... A s njim cijelo društvance. Uključujući i Boya!!!

Sjećam se da je frend nešto govorio o tome kako zašto već idem i zar je tako grozno, i kako se nada da neće ostati dugo jer da mu Kvazimodo užasno ide na živce, ali eto, neki od njih su pilali da baš nekako jako žele svratiti do Kvazimoda u kojem nisu bili stoljećima, ono, kao, baš im nekako došlo, bilo bi zabavno, mogli bi, pa su na kraju svi pristali brzinski bacit oko, a imali su i sreće s parkingom...
Nisam slušala.
Mislim da je to bilo zbog mučnine. A možda malo i zbog blizine Boya.
Koji je prvo zjakao naokolo i izgledao užasno nezainteresirano, a onda odlučio milostivo mi udijeliti pozdrav.
Ali pozdrav s osmjehom.
I to tako širokim osmjehom da mi je srce instant palo u pete, a cijela horda leptira se uzbunila u želucu. Ma zapravo, vraga leptira – bili su to više šišmiši, i to tako uzrujani da su uzburkali sav onaj alkohol koji sam pospugala kroz večer.
Došlo mi je zlo.

Odjednom sam morala istovremeno bljuvat i piškit, u roku odmah, i to sve u trenutku dok mi se pružala idealna prilika da započnem konverzaciju s objektom svoje žudnje koji mi je taman uputio jedan nonšalantni “ej šta ima”...

Ostatak priče je krajnje ponižavajući.
Samo sam se okrenula na peti i potrčala nazad u klub, dok mi je sadržaj želuca bio negdje na pola jednjaka, zapinjući usput za stepenice, dok je prijatelj od Marine vreće buha trčao za mnom a frend urlao da di ću i što se sad dogodilo.
Uspjela sam se probiti kroz red pred vratima wc-a (ovom prilikom zahvaljujem curama koje su me milostivo propustile unatoč tome što su već cijelu vječnost čekale na piškenje), naciljati školjku i istresti sadržaj želuca u nju.
I zatim se malo dovesti u red.
Moj nesretni pratilac me strpljivo sačekao, pa sam praćena njime pokušala što neprimjetnije šmugnuti van, ali uzalud, jer je frend sa cijelim društvom još uvijek bio kraj ulaza.
Naravno da je pitao što se zaboga dogodilo.
I naravno da je ovaj moj pratilac neoprezno izjavio da ništa, da mi je samo došlo rigat jer sam puno popila...

OMB! Krajnje ponižavajuće! Ono, totalno da poželim da se stepenice otvore ispod mene i da propadnem nekoliko katova niže. Do podruma. I još niže.
Samo da me Boy ne gleda ovakvu.
Na žalost, beton se ispod mene nije otvorio.

Koja sam ja prokleta pegula!!!
Ok, srela sam ga!
Toliko žuđeni susret se dogodio!
Ali je totalno pošao po zlu!
Trebala sam biti sva zgodna i dotjerana, trebala sam biti dobro raspoložena i inteligentno logoroična, šarmantna i jednostavno opčaravajuća...
A umjesto toga bila sam mokra i uflekana, jadna i, kao trešnja na šlagu na torti, ispovraćana!

Mislim da se neko vrijeme neću pojavljivati na mjestima na kojima bih mogla doći u situaciju da se sretnem s Boyem.
A u međuvremenu moram ozbiljno razmisliti kako da posušim ovaj golemi minus koji sam vjerovatno zaradila sinoć...
Jer bilo je strašno.
Stvarno strašno.
Brrrrr....
Ne želim više niti razmišljati o tome...


21.03.2010. u 17:31 sati | 20 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

I što da sad radim?

Još uvijek čekam na termin za glupi ginekološki operativni zahvat. Mislim, na operaciju idem sigurno. Ali... E, ali... Još uvijek nisu stigli nalazi biopsije koji su morali već odavno biti gotovi!
Kvragu i hrvatsko zdravstvo!
Gotovo da mi je krivo što sam tako tupila oko toga da budem dosljedna svojim principima i odlučila da, umjesto da zvrknem mamu da zovne kolegu-dvoje, idem redovnom procedurom za obične smrtnike.

U međuvremenu...
Pa, u međuvremenu je došlo proljeće.
Sutra će i službeno doći, znam, ali je klimatski već neko vrijeme tu.
I ne samo zato jer sam ja odlučila da je proljeće, pa uskočila u krznene prslukiće, kožne jaknice i nove lagane kaputiće (onaj bijeli... a i još jedan crveni. Ulovila ga superpovoljno u Benettonu, za samo 380 kuna, a bio je preko 1000. I onda ga gledala s toliko žudnje u od čežnje vlažnim očima, koje su od pohlepe poprimile srneće dimenzije, a sve to Bratu pred nosom, da jednostavno nije mogao ne kupiti mi ga...). Ili zato što sam spakovala šalove, kapice i rukavice. A niti zato jer sam nekidan snimila prvu grupicu glupih turista s britanskog govornog područja kako Rivom slijede vodiča odjeveni u kratke rukave.
Nego zato jer su se dani produljili, jer je toplije, jer su ljudi onako perspektivno prezaposleni izmilili na štekate, i jer sve oko mene miriše na proljeće.

A N se napokon vratio iz Zagreba u Split. Na dulje vrijeme.
Ne, na moju veliku žalost, nije se vratio zbog toga što je prekinuo s onim svojim grozomornim psihičkim zlostavljačem i kenjkavom budalom od dečka. Dapače, navodno je njihova ljubav jača i čvršća nego ikad. Je, moš mislit. Ali ko sam ja da mu solim pamet kad mu je mozak ionako već davno pregorio od strasti prema krivom frajeru.
Tu je iz nekih drugih razloga. Nebitno kojih. Doduše, nisu baš najsretniji po njega ti razlozi.
Ali nema veze. Glavno da mi je N tu. Pri ruci.
Tj. teoretski pri ruci. Ono, mislim, pri ruci kako se uzme.
Jer je u nekakvom polutrulom psihičkom stanju. Totalno bipolaran. I manično-depresivan.
Jedan dan je sav u plusu, uberradostan i megaoptimističan, i onda ga to drži još nekakvih 20-ak sati, nakon čega upadne u neko od minus stanja kao što su jadanje, plakanje, bijes, agresivno pljuvanje po svemu po čemu stigne...
Grozno. Jednostavno nikako ne znam u kakvom ću ga stanju zateć kad ga nazovem ili kad se vidimo.
A trenutačno nisam u stanju ni sama sebe shvatiti ili sama sebi biti nekakva psihička podrška, a kamoli još hendlati njegovu emotivnu klackalicu, pa ga samo lijepo pustim da se ispuše i melje sam sa sobom, dok ja klimam glavom u odgovarajućem potvrdnom ili niječnom smjeru i usput pijuckam kavu/sok/vino/votku/Zombie/rakiju i čitam Slobodnu/Jutarnji/Gloriju ili što mi se već nađe pod rukom...

Usput, moram priznati da sam totalno u komi.
Naime, dok čekam da eliminiraju neprijatelja moj seksualni život je na ledu. Sada već dobrih mjesec dana.
Nema prijatelja s povlasticama, nema “di si, šta ima, ja bi baš nekako...” sms-ova nekome od rezervnih, nema ni ni intimnijih upoznavanja sa simpatičnim mlađahnim dečkićima na izlascima... Ma ono, nema ničega!

Ok, nije lako, pogotovo kad se uzme u obzir otegotna okolnost da je počelo feromonsko godišnje doba.

Nekako sam privremeno umlatila ženu u sebi. I izašla iz đira.

U muškom društvu ponašam se totalno bezveze. Nimalo ženski, nimalo koketno, nimalo... zanimljivo..
A i osjećam se loše i debelo. Opet. Negdje u vrijeme komplikacije sa zubom prestala sam ići na treninge i opet omlitavila. Osim toga sam pekla i neke kolače, bila po nekim rođendanima (a u ovim godinama rođendani više nisu rijeke i potoci alkohola, niti divljanje po plesnim podijima do zore. Nego sjedeljke koje počinju u kasnim popodnevnim satima uz brdo hrane i traju do kasno u noć... uz još hrane. I još sjedenja)...
A i moje šivanje me prikovalo uz stolicu. Pogotovo prokleta haljinica iz pakla, uz koju su na krojnom arku iz Burde stajale samo dvije točkice, što znači da nije trebala biti teška, ali se na kraju pokazala kao totalno sredstvo za mučenje. Spajanje skrojenih djelova je ispalo nekako čudno i prekomplicirano. A i ja sam zbog postizanja balon-efekta eksperimentirala nešto s fudrom i sve sprčkala, više puta. Od tolikog paranja i ponovnog prošivanja napravila sam rupe u materijalu, pa sam morala krpiti, prošivati na drugim mjestima... Ajme. Napokon, kad sam totalno izgubila živce, bacila je na pod, zgazila, nekoliko puta našutirala po sobi i na kraju je itnila preko balkona na parkiralište, sve to uz neartikulirane glasne izlijeve bijesa, odjednom mi je sinulo rješenje... Ali prekasno. Jer sam već izgubila tjedan dana živaca na njoj.

Nebitno.
Poanta je u tome da sam opet upala u debelu i ružnu fazu.
Onu kad se osjećam stravično neprivlačno samoj sebi.

I onda u srijedu ja i N izađemo na čašu-dvije vina do Egoista, pa završimo u susjednom Hedonistu na šampanjcu i spritzevima.
Jer nas je Boy tamo odvukao.

A meni se nikako nije dalo. Em nisam bila odjevena za izlazak srijedom, nego za obično piće srijedom. U onu peri-deri sivu haljinu bezveznjaču iz X Nationa i još bezvezniju pamučnu majcu. I totalno bez šminke.
Na kraju sam se, nakon malo alkohola, pomirila sa stanjem.
I uključila u razgovor između N i Boya.
Što je na kraju ispalo sasvim dobra stvar.
Tj. dobra kako se uzme.
Uvjetno dobra.

Boy je N-ov stari frend još iz osnovne škole i kvarta. Malo mlađi. Moje godište zapravo, ali generaciju (školsku) mlađi od mene.
Boya i ja poznajem iz viđenja, već nekih 15-ak godina. Dapače, i FB frendovi smo. Poslao mi je request zbog toga što sam redovni inventar lokala s kojim on ima neke poslovne veze, i tako. A i korisno ga je poznavati. Pa eto, kad je već izrazio želju...
Nekoliko puta smo i upali u rasprave preko komentara na profilima raznoraznih zajedničkih poznanika.
Ali to bi bilo to.

Mislim, poznajem ga iz viđenja već godinama.
Bio je onaj visoki mršavi koji je nekako uvijek visio na sličnim mjestima, družio se s nekim ljudima koje sam i ja poznavala, ali nikada nije bio prva postava, među onima koji su uvijek na pravom mjestu u pravo vrijeme, koji su uvijek pozivani na razna događanja, koji su iz nekog razloga u to vrijeme bili dovoljno cool da bi zavrijedili pažnju mene i ljudi koji su mi bili važni.
Uostalom, bio je sladak, ali nekim mojim curama, ne i meni.
Falilo mu je malo onoga na što ja padam, fizičke mase.
A i studirao je na faksu na kojem studiraju bezveznjaci.
Mislim, ono...
U međuvremenu, kroz posljednjih 7-8 godina, Boy je od običnog Boya evoluirao u It Boya. Uzdigao se i društveno, a bogami i poslovno. Samo što mi još uvijek nije bio dovoljno zanimljiv...

A nije mi bio ni zanimljiv dok su on i N pričali za šankom...
Jer nekako ga nikada nisam doživljavala zanimljivim.
Dok se nisam uključila u razgovor...
I totalno promijenila mišljenje.
Jer Boy je i pametan i duhovit. Boy zna sve o svemu što mene zanima. Boy ima stav, i svaka mu drži vodu. A usput je i zanimljiv...
Osim toga zamijetila sam i da je Boy očito redovno pohodio teretane posljednjih godina, i dobio na volumenu.
Crte lica su mu izgubile onaj nedozreli i pomalo baby oblik i postao je prilično markantan mladi muškarac...
A i oblači se prokleto dobro. Ne razmetljivo. Ali ukusno i jednostavno... prokleto dobro.
Ou jea.
Boy je postao It Boy.

Boy se sjetio naših prepucavanja i filozofiranja po statusima raznoraznih zajedničkih frendova.
Boy se sjetio i stare mene.
Ok, ne baš laskavo...
Naime, u jednom trenutku, kad je N otplahutao pozdraviti neku bivšu kolegicu, Boy je izjavio da mu nikada ne bi palo na pamet da sam ja tako normalna i pristupačna osoba. Što je uzrokovalo roj upitnikića oko moje glave. Mislim, ono, ha-a-loooo? Ako je netko na ovome svijetu normalan i pristupačan, onda sam to upravo ja!
A onda mi je pojasnio kako on zna mene iz viđenja i kako sam se družila s nekim zajedničkim frendovima. I kako je uvijek mislio da sam plitka napuhana pozerica. Jedna od ONIH filmašica, upravo je tako rekao. Moi? Da, moi, jer sam se uvijek družila s nekakvim čunkama i onima koji su u tome trenutku iz nekog razloga bili popularni. Jer sam radila ono što sam radila, i poznavala ovoga i onoga, i ljudi su mi se obraćali za raznorazne upade u diskoteke i na partije i slične stvari.
Uostalom, zamjerio mi je prije desetak godina neke stvari.
Za što ja nisam imala pojma.
Pa me prisjetio.. Uhm... Nekih ne baš tako laskavih trenutaka kad je i on bio u istom društvu a ja se očito nisam baš proslavila. Zapravo, u vezi kojih čak nisam bila ni registrirala njegovu prisutnost u isto društvu, o bože...

Prvi minus mi je bio.. Uhm... Paaaaa... Prije nekih 12-ak godina. Sjećam se tog ljeta 98-e jer se zapravo sjećam cipela koje su bile uzrok drami.
Sjedili smo u nekakvom većem društvu na zidiću ispred Jungle, i netko se sjetio da bi bilo zgodno da se maknemo na Zvončac tj. na livadu, da na miru slistimo onih par boca votka-bittera i par jointa. Što meni nije odgovaralo. Taman sam se bila sva skockala onako kako je tog ljeta bio imperativ, u crne caprice, bijelu cK majcu i, naravno, famozne srebrne D&G natikačice s remenčićima. Koje mi je darovala Jen, malo rabljene, ali nebitno. Bile su čarobne. Ubermegafamozne sandalice koje su izazivale zavist i koje sam čuvala ko oči u glavi. Naravno da sam graknula da nema šanse da ja sad tu orem i kopam svojim dragocjenim cipelicama po prašini i travi. Naravno da je graktanje potrajalo. I naravno da se na kraju svih 7-8 cura koliko je bilo u društvu solidariziralo sa mnom (mada su većinom bile u Vans i Etnies tenisicama ili praktičnim natikačama). Dapače, mi ženskinje smo na kraju počele filozofirati kako klupe na livadi nisu dovoljno blizu jedna drugoj, kako nećemo sve moći sjesti, kako ćemo isflekati odjeću po travi i zemlji a noć je još duga i imamo planove, i naravno da sam ja bila najglasnija i najnapornija, pa smo na kraju posjedali na skutere i otišli na Marjan. Tj. na skutere smo posjedali mi koji smo imali skuter, i cure. Ostatak muškića je morao doći pješke, što je potrajalo. A dok su oni došli do nas, alkohol i ostalo je već bilo pri kraju, a mi se spremali na parti na Obojenoj. Boy kaže da je naš zajednički frend pitao mogu li ja prebaciti Boya, a ja sam odbila jer sam rekla da se sa mnom vozi samo B.
Boy mi je, izgleda, to zamjerio. A ja se toga uopće ne sjećam.
Dapače, kaže da sam ispala glupa ušminkana guska koja je natjerala svih da promjene plan samo zato jer nije htjela uprljati tamo neke cipele. I da je zbog mene tu večer bez razloga otpješačio golemu rutu.
Da mu nisam bila nimalo simpatična.
Osim toga, jednom sam, kaže, sređivala upad u Auroru ekipici u kojoj je bio i on. Tvrdi da sam rekla redaru da pusti neke ljude, među kojima je bio on sa tadašnjom curom, kao i jedan momak koji mi je u toj fazi iz ne znam više kojeg razloga bio stao na žulj pa ga nisam podnosila. Redar je pustio njih šestoro, a za Boya, curu mu i antipatičnog sam rekla da ovi ne idu unutra jer da ih ne poznajem. Što ga je naljutilo. Jer je dogovor bio da on vozi pola društva do Primoštena jer da svi imaju upad mukte, pa je lovu potrošio na benzin i nije imao za upad.
Tu sam mu, kaže, bila postala ekstra antipatična.
Što je najgore, ja se uopće ne sjećam toga.
Ali ako on tvrdi da sam to napravila... Pa, valjda jesam.
Mislim, znam da sam radila takve stvari. Čisto zato jer mi se radilo tako. A i istina je da ga nisam poznavala. Tj. da sam ga znala iz viđenja. Kao b-postavu. Pa se nisam ni trudila biti ljubazna.
Plus, tvrdi da je jednom posudio jedan njemu vrlo važan cd svojem prijatelju koji ga je posudio meni, a ja taj cd nikad nisam vratila. I da se radilo o prvom albumu Daft Punk.
Čega se ja uopće ne sjećam.
Ali lako je moguće. Jer imala sam običaj posuđene cd-e zadržavati kod sebe. Mislim, ono, nekako... doživljavala sam ih kao poklon. Pogotovo ako su mi ih posudili momci koji su bili zaljubljeni u mene a ja u njih nisam bila.
Mislim da je taj Daft Punk još uvijek od mene.

Dakle, ispala sam grozna prema njemu više puta u prošlosti.
A da uopće nije bila svjesna toga.

A on je ispao stvarno divan prema meni.
Nalio me alkoholom i slušao moja baljezganja, filozofirao sa mnom o glupostima, pa čak mi udijelio i Kompliment. Da sam normalna i pristupačna, naime...

A ja sam ga gledala pijanim pogledom, i slušala pijanim ušima, i pričala, raspravljala, smijala se... I baš nekako si mislila: ajme, pa ovaj tip je baš dobar!
Fizički dobar! Duhovno, mentalno, pa kvragu i materijalno dobar (pričali smo, naime, puno o poslu. Njegovom poslu)!
I privlačan. Šarmantan.
Em je privlačne osobnosti, em je privlačan i zbog one nonšalantne i baš-me-briga lakoće komunikacije kakvu poprime popularni, u društvu voljeni i maženi, svima dragi ljudi...
Jer, napokon, on je evoluirao. Postao je It Boy.
Što meni u ovome trenutku više nije uopće važno kad su frajeri u pitanju.

Ili možda zapravo jest važno.
Zato jer se stvar malo preokrenula.
Sada je popularan, tražen, i, kako sam saznala, objekt žudnje dobrostojećih it cura u potrazi za dečkom i/ili mužem.
A ja sam ostarjela, razdebljala bezveznjača.
Koja održava kakav-takav status jeftinim trikovima kao što su “ekskluzivnost” tj. rijetko pojavljivanje vani, i na rijetkim mjestima, a sve to zato da prikrijem činjenicu da trenutačno nemam para za redovne izlaske, nemam auto kojim bih obišla sve važne punktove u istoj večeri, kao i da nemam dovoljno odjeće da se ne bih izložila poniženju da stalno vrtim iste tri-četiri kombinacije za večernje izlaske. Pa prodajem priču da sam se umorila od stalnih izlazaka, stalnih uvijek istih mjesta, stalnih uvijek istih ljudi... Mislim, ono, jesam vraga.
Srećom, moje drage cure su pustile u javnost da sam totalno uvenula otkako je B napustio ovaj svijet, i da bez njega više nemam volje za izlaske. Koju je i Boy čuo preko zajedničkih frendova (on je, naime, za razliku od mene bio prilično dobar s B, ali B je bio dobar s apsolutno baš svima), a ja je samo potvrdila...

Ali svejedno.
Činjenica je da je Boy in. A ja out. Da oko njega ima komada koji mu se uvaljuju ko halve. Cura koje su trenutačno u puno povoljnijem poslovnom, financijskom i društvenom stanju od mene. I puno poželjnije. A da ne spominjem da su najstarije od njih cca 80-o godište...
I kako da se ja osjećam konkurentno u takvom okruženju?

Jadna ja, pukla sam na Boya ko kokica.
Odavno me nije ovako strefilo.
Pretvorilo me u izbezumljenu teenagericu.
Zadnja tri dana ga manijački uhodim na Faceu, Googlam ga ko luda, kopam mu po slikama, izlistavam njegove prijatelje... Živi užas!
Stara, nonšalantna i neopterećena ja bi mu uletila s nekom ležernom spikom.
Nova ja je sva ustrtarena.
Što da radim?
Kako da se ponašam?
Gdje da izađem da ga sretnem?
Kako da nagovorim cure da izađu upravo tamo gdje ja želim i gdje znam da će on biti?
Što ako mu više ne budem zanimljiva za ništa više osim usputnog pozdrava glavom negdje u gužvi?
Što ako je u vezi?
Ako ima curu?
Ako ima neku određenu u planu?

I kod koga da se, zaboga, raspitam a da ne izazovem sumnju?
Kod N? Nema šanse! Pa da me sprda. Ili da se ide raspitivati, i usput izlane, a da reakcija bude negativna s Boyeve strane?

Uostalom, Boy je više od 10 godina duboko vjerovao da sam ja ultimativna guska nad guskama. I ne vjerujem da je samo par sati razgovora kod njega izazvalo promjenu stava.
Mislim, ono, zar ne bi bilo bolje da se prvo nekako kroz komunikaciju upoznamo...? Pa da on sam zaključi kako sam ja upravo divna i rođena isključivo za to da budem majka njegove djece?
Ali kako?
Za to mi je potreban saveznik da ga zašprehava kad sam i ja u društvu.
Što me opet nekako dovodi do N.
A N je sav nestabilan ovih dana.
I, uostalom, N ima taj neki zločesti tetkasti običaj da sve izlaje u ovakvim situacijama. Jednostavno, ne može odolit.

Što, zaboga, što da napravim???
Kako da se ponašam???

Nije dobro.

Zatelebala sam se ko zadnja tuka. A kako sam sada starija i pametnija, tako sam prisiljena biti oprezna i držati jezik za zubima da ne postanem opći predmet sprdnje...
Što je užasno teško.
Pogotovo kad je vani proljeće...


20.03.2010. u 23:42 sati | 14 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ovogodišnja ožujska premijera na subotnjoj Rivi (a usput ću vas upilat i s šivanjem...)

Ne volim ožujak.
Ni kad naglo uprži sunce.
Tako sam se lijepo bila navikla sjediti doma i po zatvorenim kafićima, i sve mi je bilo tako kewl, i gadno vrijeme me uopće više nije deprimiralo, i kao svaki pravi meteopat svađala sam se i bila bolećiva na promjene vremena...
I onda granilo glupo sunce.
Dan ko iz bajke.
A ja glupača navečer zaboravila spustiti rolete, pa me dan ko iz bajke probudio već oko 7 ujutro (‘bem ti idealnu orijentiranost stana od jugoistoka preko juga pa blago na jugozapad...) i nasilnim udarom sunčeve svjetlosti na krmežljive kapke.

A izgleda da nije pogodilo samo mene.
Već oko 9 je mobitel poludio od zvrndanja i skvičavih sms-ova.
Sve moje ljubičice, koje je mjesecima trebalo siliti na podnevne vikend kave, odjednom su odlučile da će crknut od jada ako se ne uspiju osunčati na zubatom kasnozimskom suncu.
I da će imati ozbiljne posljedice po psihu ako se to sunčanje bude odvijalo na bilo kojem drugom mjestu osim na – Rivi!!!

Me not like Riva. Otkako su je 3LHD-ovci unakazili, nikako je ne volim. Izgleda mi ko glupa pista za slijetanje na nosaču aviona. I pokušavam je izbjeći na sve moguće načine.
Ali granulo je sunce i cijeli grad je izmilio na Rivu, pa sam, ako sam željela tu podnevnu kavu, to morala i ja.

Dotjerala frizuru. Nabacila svoj novi nerc do koljena (Ok, lažni nerc. Sašila sam si trendovski dugi kaputić bez rukava od umjetnog krzna kupljenog prije tri godine na nekakvoj rasprodaji savršenih restlova. Izvana izgleda fenomenalno. Iznutra... hm... kao da je neko žvakao i kasapio podstavu, ali kvragu, ja sam ipak početnik, a i ta fodra mi nekako bježi pod mašinom... Ali ima ušitke za poprsje pa pada bolje od kupovnog, a stavila sam i petlje za remen pa odlično pristaje, i sve skupa izgleda baš mrak i skupo... Izvana, naravno). Skockala se u tajce i Uggsice (tajce imaju krpanu rupu na dupetu, ali to se ionako ne vidi zbog kaputića...). Ožbukala lice odgovarajućim bronzerom, zacementirala trepavice maskarom, premazala usne s par slojeva blještećeg koraljnog sjajila. Nataknula goleme viseće kandelir-naušnice u ušne resice.
Prebacila preko ruke novu golemu vrećastu torbu od brušene kože (koju sam skrojila sama od ostataka dugog starog kožnog ogrtača i dala postolaru da mi je prošije). I, naravno, prekrila pola lica Maminim vintage supercool Ghetaldusovim naočalama za sunce s crvenim okvirom iz osamdeset i neke, zbog kojih me cure na ulici stalno zaustavljaju i pitaju gdje sam ih zaboga kupila tako dobre...

Smandrljala se pješke u grad. Sva propisno dotjerana za glumatanje, pozdravljanje, dijeljenje pusica u zrak i besposličarenje na štekatiću.
Dovukla se kroz gužvu do Banke.
I doživjela blaži napad panike, kombiniran s manjim naletom agora i fotofobije...

Naime... Ljudi.
Gomila ljudi. I sunca i otvorenog prostora.
I još ljudi...
Ljudi, i ljudi, i ljudi.
Koji prolaze oko mene gore i dolje i dijagonalno. Koji mimoilaze mene i mimoilaze se međusobno, mile i plaze po tehnobetonu, stoje u čoporićima, sjede na klupama, buče, pričaju, srču kave, pozdravljaju se, promatraju...
Horde skockanih subotnjih ljudi koji prešetavaju djecu za ruke, partnere pod rukom i psiće na uzicama. I horde prateće djece, partnera i psića, jednako prigodno casual dotjeranih.

Strava.
Skroz sam zaboravila kako to zapravo izgleda subotom u proljeće na Rivi.
Jer prošle godine sam u ovo doba bila purgerica i gurala se po Bogovićevoj i Cvjetnom, srkala veliku s toplim mlijekom i jednim Natreenom (i proždirala pitu od limete) ispred Floresa, vrludala po Jarunu, obilazila mallove i nakon toga doma krčkala ručkovečericu uz film za cure.

Dakle, doživjela sam napad splitske Rive u subotnje podne.
Šok i paniku.

A ne volim subotnju Rivu u podne.
Fale mi stari veliki štekati i tamni suncobrani i tende. I fali mi stari Vijeko.
Osjećam se sigurnom na podnevnoj kavi u dobrog starog Egoista.
Malo ljudi. Malo sunca. Ograničen pogled.

Zaboga, pretvorila sam se u Jeremiju.

Osim toga, smeta mi što sam postala tema dana. Čak veća i od jedne trenutačne trudnoće s blizancima i jednog bankrota.
Za što je kriva moja lajava rodica J.
Naime, za svoju boljeticu (koju ću ionako riješiti rutinskim zahvatom za dva tjedna) sam rekla samo njoj. I zaprijetila joj da drži jezik za zubima.
Nakon čega je J, naravno, odmah otrčala sve izlajati V i M.
A V i M, naravno, nisu odoljele da prošire priču dalje. I usput je začine tu i tamo pokojim detaljčićem...
Tako da su se danas sve moje cure koje su se zatekle na kavi, a i svi poznanici koje smo srele usput i koji su prišli da nam se jave, čudili kako to da sam tako živahna i pritom izgledam poprilično svježe, kad me očekuje histerektomija i nakon toga zračenje i kemoterapija, i kako to da još uvijek nisam ćelava... A od jedne poznanice sam čula i da imam rak dojke???
OMB! Isuse i Marijo!
Mislim, koliko ja znam, moja maternica je još uvijek živa, zdrava i nezahvaćena ničim! I niko je neće vaditi zbog malog neprijatelja koji je još uvijek strogo ograničen na grlić. A također znam da neću nakon operacije biti izložena ničemu što bi uključivalo tako drastične metode koje izazivaju gubitak kose. Osim toga, i cice su mi žive i zdrave, i još uvijek prpošno prkose gravitaciji...
Ali nema veze. Sve je to tako simptomatično za moj dragi Split.
A s J ću se već obračunati nasamo.

Nakon pola sata sjedenja na suncu već sam se aklimatizirala i organizam se prestao buniti zbog okruženja i gužve.
Mislim da zapravo jedva čekam iduću subotu.
Za koju spremam dugu hippy haljinu koja je još u fazi krojenja, nove čizmice i novu brušenu kožnu jaknu.
Jer ipak treba održavati staru reputaciju trendovske djevojke.
A i kaputić i torba su danas pobrali brdo komplimenata i izazvali divljenje i upite tipa koje su marke i gdje sam ih pobogu tako dobre kupila...
J želi isti. I spremna mi je i platiti šivanje, čak i ako podstava ispadne jednako ne baš savršena kao na mom. A ostalo mi je još lažnog nerca, i naravno da bih ga njoj sašila drage volje i besplatno. Tj. u zamjenu za onu ogrlicu od masivnog srebra i gorskih kristala na koju već odavno bacam oko a koju ona ionako ne nosi. Ili klutch iz Pennyblacka koji bi mi fenomenalno išao uz ljubičaste salonke. Ali neću. Iz inata. Jer je izlajala okolo da mi je hramić oskrvnut. Ma o.k, slaba sam na nju, mada je grozna i diže mi živce, pa vjerovatno i hoću na kraju. Ali ne još.

Barem dok ne savladam dovoljno krojačke vještine da mogu raditi i za druge. Ili dok ne završim sa cijelim tečajem, i upišem i onaj napredni.
Ili bar ne savladam glupu fodru dovoljno dobro da mi ne bježi pod mašinom...

Tečaj šivanja je definitivno najbolja stvar koja mi se dogodila u životu.
Oduvijek sam željela naučiti šiti, ali nikad nikad nisam imala dovoljno vremena da upišem tečaj. A i tetica je stalno šivala sve što bi meni palo na pamet, pa se nisam previše opterećivala.

Obožavam odjeću. I nikad mi je nije dosta, bez obzira koliko je imala u ormaru.
Volim trendovsku odjeću, a volim i onu klasičnu, bezvremensku. Luda sam za finim i kvalitetim tkaninama koje maze kožu i predano ih njegujem i održavam, čuvam od vremena i branim od moljaca. Nije mi žao dati novaca za lijep i poseban komad. A nije mi nikada bio problem ni kupiti komad i onda ga malo suziti ili uhvatiti kojim šavom da savršeno pristaje.
Još kao klinka sam pratila razne modne časopise (a toga je u La famigliji uvijek bilo na bacanje. Kupovalo se i pratilo sve što je izdavano u Francuskoj, Italiji i Americi, šivalo ili naručivalo iz inozemstva... Odrasla sam u ženskom klanu koji je uvijek držao do odjeće) i prema njima crtala haljine, suknje, hlače, topove i bluze koje je Tetica izrađivala a ja se pravila važna u njima. I džeparac se trošio na prave traperice, tenisice, torbe i ruksake za školu i sve što je bilo od životne važnosti za jednu malu šminkericu koja drži do sebe.
Čak i grunge fazi koja me kratko držala u srednjoj školi sve je trebalo biti savršeno, od pravog modela Martensica i idealnog broja rupa za vezice na njima, pa do odgovarajućeg nakita od kože ili perlica.
Kroz cijelu osnovnu i srednju školu čak sam ozbiljno razmišljala o školovanju za modnog dizajnera.
I na kraju odustala, jer je pritisak La Famiglie bio prevelik (od čega namjeravam živjeti).
Pa sam odustala.
Ali je strast prema odjeći ostala.
A sada napokon imam priliku izrađivati za sebe upravo sve ono što zaželim i zamislim.
I odlično mi ide.
Unatoč tome što smo na tečaju tek dovršili prvu suknju i sad polako započinjemo s košuljom, ja sam se doma već bacila na eksperimentiranje. Vrijeme provodim konstruirajući krojeve u malom formatu, izrađujući ih na pak-papiru, prebacujući ih na stare plahte, šijući, griješeći, parajući, sužavajući, šireći, griješeći, pogađajući, smijući se sama sebi, očajavajući, vrišteći, radujući se kad mi nešto pođe za rukom, i, na kraju, izrađujući svoju prvu odjeću. Prvo prema krojevima iz Burde, a sad već i prema vlastitim (još uvijek poprilično jednostavnim) idejama iz glave.
I sretna sam ko prase u koritu!
A pogotovo nakon što su moj krznenjak i torba doživjeli takav uspjeh na današnjem testu u javnosti (ok, nitko nije vidio podstavu...).

Doduše, svojima doma užasno idem na živce jer ih cjelonoćno brujanje Slavice užasno živcira, ali kvragu, nikad nisam za takve stvari bila dnevni tip!
Ali bolje i to nego da po cijele dane sjetim ispred tv-a i bojim se operacije... (a ja se jako volim bojati doktora i diranja u moje tijelo...).


06.03.2010. u 17:10 sati | 33 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Vrlo kratak (za moje pojmove) i poprilično besmislen post o malim stvarima...

Nemam stalan posao, kronično sam bez novaca, nemam što obući (i obuti i odjenuti), banka i kartične kuće mi ozbiljno prijete, zdravlje mi je ugroženo... A nikad u životu se nisam osjećala bolje.
Totalno neopterećeno. Easy like Sunday morning...
(Mada zapravo ne volim nedjeljna jutra. Ni nedjelje općenito. Nedjeljom ne rade dućani i sve je nekako pusto, a i ljudi su u komi jer je sutra ponedjeljak...).

A super mi je i novo rodilište. Nekako udobno. I one crvene kožne stolice ( a možda i nisu kožne, možda su od skaja...). Kad sam jednom skužila gdje je zapravo ulaz u zgradu sve je postalo nekako veselo.

Čak mi ni neprekidna i beskrajna kiša ne smeta. S dobrim gumenim čizmama gacanje po lokvama postaje beskrajni užitak i radost.

Najbolja je u posljednje vrijeme često poslom u ovim krajevima pa se viđamo na kavama i večerama u hotelu Park. I ona je u nekoj plus fazi pa se zajedno dižemo.

A ni Šarmantnog Gada nigdje nema već neko vrijeme, pa se osjećam predivno i neopterećeno do jaja.
Ono, nije da mi ne fali. Ali sasvim se dobro nosim s tim...

Ok, lažem ko pas!
Totalno sam jadna i nevoljna.
Evo me opet nakon tjedan dana na biopsiji jer su nekako uspjeli na patologiji oštetili jedan od mojih uzoraka! Unatoč tome što je već dovoljno viđeno i kad sam prvi put širila noge pred doktorom koji je sve to iznutra promatrao kroz ono nešto ...S punom vayayom gaze, u polusvjesnom stanju jer sam nakon totalno neugodnog zahvata krajičkom oka uhvatila poprilično krvav tampon koji je doktor izvadio iz mene... jako krvav...a da ne spominjem krvarenje nakon štipanja osjetljivog tkiva!
Plus, bez obzira na nalaze, doktor je odmah po viđenom najavio operaciju za tri tjedna, pa se bojim unaprijed.

Usput, jesam li spomenula da je gospodin pred kojim sam ležala u jako neugodnom položaju dok je on kopao i opservirao po mojim najintimnijim prostorima osoba s kojom sam prije nekih 10-ak godina IZLAZILA I DRUŽILA SE?!?!?!
Naravno da nisam.
Dovoljno je neugodan bio prvi pregled, kad me pokušao opustiti pričama o zajedničkoj prošlosti, zajedničkim prijateljima i tome kako smo mu mjesecima namještali stariju sestru moje V koja ga u to vrijeme nije htjela a onda je napokon pristala na kino (mislim da su gledali Svi Su Ludi Za Mary. Ja sam mu kupila karte jer je on bio previše pod tremom) i danas je majka njegove djece... A ja sam cijelo vrijeme mislila na to kako po meni kopa čovjek kojeg sam gledala kako povraća u kantu za smeće mog tadašnjeg dečka večer prije svog vjenčanja...

I da, fali mi Šarmantni Gad. Imam nekakvu suludu želju i potrebu da ga nazovem i pričam s njim. Napokon, kad je prije godinu dana on imao onaj svoj dražestan mali melanomčić često je provodio vrijeme sa mnom, a ja sam mu pružala prijateljsku podršku i utjehu da će sve bit ok...
Ali ne pada mi napamet da suludu želju i realiziram.

Ok, life sucks.
Ali nemam puno izbora. Mogu opet potonuti u blaženu duševnu bol i dobru staru depresiju i bacit se kroz prozor.
Ili zaključiti da je život predragocjen da bih opet izgubila godinu dana odbijajući Zoloft, cmizdreći na terapijama (mada žena od depre super smršavi, ali uzalud kad je nije briga za to da bude lijepa), pa se probudila se iz kome nepovratno starija i s par nepotrebnih bora viška.
A uostalom, been there, done that, i ne da mi se ponovo.

Bar sam imala kjutić vikend.
Subotu sam provela s Klokanom u njegovom malom mjestu, chillajući na suncu, kuhajući i učeći igrati cricket.
Poprilično besmislen, naporan i dosadan sport, ako smijem primjetiti.
I kasno navečer se vratila u Split totalno opuštena.
Po onako lijepom vremenu čak su me spopadale neke čudne ideje o tome kako zapravo uopće i ne bi bilo baš tako jako loše živjeti u prirodi. Mirnim životom kućanice iz predgrađa. U lijepoj velikoj kući s vlastitom plažicom i podnim grijanjem. Razvijati umijeće punjenja paprika i ostale kulinarske vještine do savršenstva, podizati dječicu i svakodnevno vježbati s Tammy na steperu pred plazmom u dnevnom boravku. A navečer svježa, odmorna, neopterećena i sva stress free, preplavljena endorfinom i serotoninom, zaskakati mužića u bračnoj postelji...
Jea rajt.
Do Svih Svetih i prve višetjedne beskrajne kišurine, kad bi me uhvatila klaustrofobija, prirodofobija, selendrofobija, besposlenofobija i sve ostalo što može spopasti besposlenu ženu daleko od asfalta i civilizacije.
A ne usudim se niti pomisliti na proljeće i sezonu prokletih alergija, zbog čega zapravo mrzim i izbjegavam zelenilo oko sebe. Beskrajno kihanje i kašljanje, suhe oči, nadražene sluznice, rijeke sluzi koje beskrajno teku iz natečenog nosa, koji pritom i stalno svrbi (zbog čega ljudima oko mene na pamet padaju razne ideje o prirodi mog češanja i trljanja nosa...)... Omamljenost od antihistaminika... Joj, kuku lele...
Kad malo bolje razmislim, ne bi išlo.

Mada je Klokan užasno ugodan sam po sebi.
I zastrašujuće privlačan.
I vrlo obziran, pa ništa niti ne pokušava.
I beskrajno pažljiv, onako kako su već svi oni pažljivi prije nego zabiju gol, pa svaki dan zivka, šalje medene sms-ove od kojih se rastapam, fwdira funny mailove, ponekad vozi nakon posla u civilizaciju samo da bi sa mnom popio kavu, i općenito mi razvija ovisnost o svojoj prisutnosti.

A nedjelju sam provela s Frendom. U shoppingu. Malo Jokera, malo Emmezete, puno krpica i nešto tehničke robe za njega i novi kaput za mene. Lijepi, prljavo bijeli, lagani. Iz Playlifea. Puna cijena je bila preko 1300 kuna. Zadnji dan rasprodaje je pao na nešto manje od 400. I kjut ravne niske crne čizmice sa zakovicama iz Dorothy Perkins za samo 200-tinjak kuna (ok, te sam platila sama). I ručak, kavice, Žbirac, tračanje, totalna joga za mozak i fitness za dušu.
Frendu se netko sviđa.
A srami se malo napraviti ulet.
Pa sam ga savjetovala i kovala planove, jer je općepoznata stvar da patim od Emma sindroma i da mi je kupleršpil omiljen oblik razonode.

Našla sam vremena čak i za kavu sa Zubarom.

Život je zapravo totalno ugodan kad se puno flertuje i dejta, a da se suprotnu stranu unaprijed upozori da u skorije vrijeme cijelo to dejtanje i flertanje neće dovesti ničemu.
Bez očekivanja, bez komplikacija. A još se i trude. Ooooo, kako se samo trude.
Ali ni to nije rješenje za ubijanje dosade.
Jer meni je dosadno.
O, kako mi je samo dosadno...

Nego, ponovo sam brineta. I totalno sam zadovoljna. Napokon sam, sasvim slučajno, pogodila pravu boju. Ni presvijetlu ni pretamnu, a taman dovoljno zlatastu da ne vuče na crveno ali niti da bude bapska, a da mi usput da malo bolje u licu.
Pola sjenila i rumenila koje sam do sada koristila a koja su na meni kao plavuši bila blijedunjava sada sam pobacala i razdijelila. Smiješno, ali izgledam sama sebi zdravija nego dok je sa mnom sve bilo u najboljem mogućem redu.
Čak sam otkrila i tajnu uspješnog lakiranja noktiju. O, daaaaaaaaa.... nakon 30 godina bezupješnih pokušaja (još od vrtićke dobi) napokon sam otkrila način da mi se lak ne zguli, zapravo doslovno u komadu odlijepi s nokta cca 5 minuta nakon što sam nanijela zadnji sloj.
Naime, tajna je u – acetonu! Skidaču laka za nokte! Sve što sam morala napraviti je bilo to da prije lakiranja prebrišem nokat s malo acetona i “razmastim” ga!
Nevjerovatno!
Nakon 12 godina akrila i zatim gela, umjetnih noktiju i francuske manikure ili trajno obojanog nokta, a sve u svrhu postizanja urednoh izgleda noktiju, napokon imam lak na svojim vlastitim noktima, a da se ne radi o onima na nožnim prstima!!!
Jupi!
Ja i Rouge Noir, together forever!
A imam pik in a Alice In Wonderland O.P.I. jevu kolekciju lakova (Absolutely Alice i Off With Her Red, naravno!).
I tako po tjedan dana, i dulje, tek nabacim još sloj preko, a onda skinem i lakiram ispočetka...
Male stvari, naoko beznačajne, da, ali nevjerovatno kako male stvari život čine ljepšim...


01.03.2010. u 13:47 sati | 25 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2010 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Ožujak 2015 (1)
Kolovoz 2014 (2)
Prosinac 2011 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (5)
Svibanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (6)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (8)
Prosinac 2009 (7)
Studeni 2009 (7)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (7)
Ožujak 2009 (8)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (14)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (8)
Listopad 2008 (8)
Rujan 2008 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Opis bloga

Službeni web dnevnik kaotične, hiperaktivne, lijene, zbunjene, infantilne, poročne, ćudljive tridesetineštogodišnjakinje, izgubljene u svijetu dateinga, veza, shoppinga, poništenih kreditnih kartica, poslova koje ne voli, ambicija koje joj se ne da ostvarivati, frajera koji su uvijek pogrešan izbor ali zapne za njih ko pijan za plot... (jel se to tako kaže?)



Spamove, prljave seksi forwarduše, Viagra-mailove i lance sreće šaljite na:

elle.woods.blog@gmail.com

Na Fejsbuku me najdete pod imenom

Elle Woods Gone Brunette

Čitam & komentiram...

Koji
Missilusion

Perez Hilton

Londra
Dijanin vodič...
Shimi
Brineta - Još jedna
Sebastian Wright



I još... korisni blogovi za bonkulovićku kakva san ja

Kolači par exellance...
Kuketa :)