Tako to obično bude, da kada ja poželim napokon jedan vikend pošteno izaći vani, onda nema šanse da se skupi ekipa. Jer se prvo nekim čudom u petak nikome ne ide nigdje. A u subotu dvoje padnu u krevet od viroze, jednu u zadnji tren zazove frajer koji joj se inače javi svake prijestupne a ona je jako slaba na njega, jedan se zabije u stan i radi na nekom projektu s ovim drugim, dvije su na svadbi, jednoj je umrla baka, a ovo troje što je raspoloženo za izlazak u startu me satralo izjavom da uopće nemaju namjeru ići tamo gdje se meni ide nego upravo na mjesto na spomen kojeg mi padne mrak na oči...
Naravno, meni se išlo tamo gdje sam mogla sresti Boya.
Tri mjesta na kojima je on svakako morao biti u subotu navečer nikako nisu bila u planu curama kojima se išlo vani.
Ipak sam izašla, u nadi da ću ih nekako natjerati da promjene mišljenje i u tijeku izlaska svrate tamo gdje se meni ide...
Ali nisam uspjela u svom naumu.
Jer su nakon uberdosadnog Pulsa babe odlučile da se ide u meganezanimljivog Kvazimoda, budući da je tamo bio taj neki grozni lik kojeg Mare naganja, a taman se kao nešto počelo događati među njima. Tj. on nju kao gleda, a imaju i zajedniku frendicu koja će biti tamo i kao upoznati ih. A kako ja još uvijek držim u tajnosti razlog zbog kojeg sam htjela ići upravo na ona mjesta na koja mi se išlo, tako nisam mogla svojim argumentom pobijediti Marin. Uostalom, Mare već dugo trči za likom, a kako ona Kvazimodo inače prezire više nego ja, tako je njena žrtva ipak bila veća i dramatičnija, pa sam na kraju popustila.
Ok, zapravo sam popustila jer nisam imala dovoljno za taksi, a nitko me nije htio voziti doma i možda izgubiti fenomenalno a besplatno parkin mjesto u strogom centru.
U nadi da ću u Kvaziju pronaći žrtvu raspoloženu za promjenu grozne lokacije u nešto ispoliraniju i uglancaniju, na kojoj je glazba uhu ugodnija, tijelu milija, a na kojoj bi se svakako morao naći i Boy.
Ali avaj!
Takve žrtve ni na vidiku!
Ok, u jednom trenutku sam poslala poruku frendu za kojeg znam da se Boy druži i redovno izlazi s njim, sve u nadi neću li ispipati koju informaciju o tome gdje se Boy nalazi. Izmijenili smo par sms-ova o stanju u različitim lokalima u gradu, ali do izviješća o poziciji mog objekta žudnje niam došla. Mislim, ono, frend ionako nema pojma što mene zanima... Ali eto, nekako sam se nadala da će ga spomenuti onako slučajno. Što se nije dogodilo. Jer ionako nije bilo nikakvog logičnog razloga da mi ga spomene. Ali bar sam saznala da je frend s društvom prošao Hedonist, da su sada u Tenisa, i da možda odu do Jungle na Marka Nastića... Jas am malo naricala kako sam zaglavila u Kvazimoda, što je njemu bilo beskrajno zabavno, ali nije pokazao namjeru da dođe i izbavi me iz pakla. Imao je cilj, misiju i viziju. Naganjao je nekakvu curu kojoj je podredio plan i program izlaska.
Prokletstvo!
Pa sam nekih sat vremena odsjedila smrtno se dosađujući uz prebučnu glazbu, nekoliko ne baš najzanimljivijih poznanika, previše cigareta upaljenih jedna za drugom i brdo votke koja nikako da počne djelovati u glavi. Prateći razvoj Marine situacije. Kojoj je nakon 11 mjeseci uhođenja lika i gmizanja za njim po gradu napokon pošlo za rukom upoznati objekt svoje žudnje i zalijepiti se za njega ko rak samac na moruzgvu, da je bilo upravo tragično za gledati koliko ga pipka za rame i gladi po nadlaktici, gura mu cice pod nos i rže od smijeha klebeseći se sama sebi, dok on bulji prvo u konobaricu, pa onda u nedozrelu klinku kojoj je hitno potrebno tuširanje i šišanje, pa u ludu J... Zapravo je najviše buljio u J, čak je par puta pokušao i zašprehati, samo što ona nije pokazivala ni najmanju želju za komunikacijom. Em iz solidarnosti prema Mari, em zato jer tip stvarno izgleda ko ocvala vreća buha... A i uskoro se pojavio njen Padobranac, s kojim kao nešto ima pa nema već četiri godine, a koji je odjednom sazreo za ženidbu pa je se uhvatio ko pijan plota i slijedi je svugdje po gradu dok ona glumi neuhvatljivu s prenatrpanim rasporedom, i na kraju će joj se dogoditi da će Padobranca uhvatiti prva s ambicijama jednakim njegovima koja bude dovoljno uporna... Ali to je već J-in problem.
U svakom slučaju – katastrofa!
A cijela situacija je u meni probudila paranoju da se i ja ne pretvorim u nešto slično Mari, i da nakon beskonačno mnogo mjeseci naganjanja Boya (i to toliko eksplicitnog da bi i Ray Charles skužio na prvi pogled) ne postanem patetični privjesak na liku koji zjaka okolo od dosade...
I tako sam sjedila i pila. I palila cigaretu za cigaretom, toliko da mi je već bilo zlo od nikotina i alkohola od kojeg mi se dizao želudac a glava postajala sve bistrija.
Piškilo mi se. I to već satima.
Samo što mi se nije dalo probijati kroz gužvu do wc-a, i onda visiti u kilometarskom redu da se dokopam konduta i na kraju, zbog goleme količine nakupljenog sadržaja u mjehuru, nepodnošljivog pritiska u istom i nezgodnog čučećeg položaja još i zapiškim cipelu.
Glava me bolila od buke i dosadne glazbe koja nije bila za plesanje. Bar ne po mom guštu.
Nitko, ali ama baš nitko mi nije bio zanimljiv.
Bila sam na početku večeri tako ponosna na svoju ogromnu totalno snježnobijelu i glatku svilenu košulju skoro do koljena (relikt iz osamdeset i neke, malo prekrojen da odgovara 21-om stoljeću) koja je tako pasala uz crne tajce, ogromni teški remen visoko u struku i sandale sa zakovicama na bosu nogu, i na to kako sam sama sebi izgledala prej****o, a usput i vitko u vintage kombinaciji, i tako zadovoljna novopodšišanom frizuricom i golemim crno-srebrnim munjama u ušima. A sada su me moje prokleto dobre sandalice žuljale, prsti na nogama stenjali od muke onako izgaženi, ušne resice se istegle do pupka od preteških naušnica, remen zaustavljao disanje i izazivao grčeve u od alkohola sprženom želucu... A na rukavu košulje je pod svjetlom vrištala golema fleka od crnog piva kojim me stari frend s faksa zalio dok me pokušavao oduševljeno zagrliti...
I osjećala sam se jadno i bezveze.
Dok su svi oko mene bili nekako dobro raspoloženi i sretni.
Mislim, kvragu, što ću kad ne volim Kvazimodo!
Ok, u jednom trenutku se situacija malo popravila. Pojavio se Zubar, uvalio do mene s frendovima, i ubio mi nekih pola sata u ugodnom razgovoru.
A onda je zaključio da je umoran i da se previše napio, da bi bilo zgodno da sad ode doma i ubije oko jer da nije stao od petka popodne...
Pa se nagnuo da me zagrli i da mi pusicu u obraščić za laku noć...
I usput mi prolio nečiju Jeger-colu u krilo!
Cijelu do vrha punu čašu!
Što je definitivno bila čaša koja je prelila bačvu!
Sjedila sam tako u glupom klubu kojeg mrzim iz dna duše, dotučena dosadom, ubivena glazbom i umorena gužvom, mokra i prljava, totalno na rubu suza, i sve što sam željela u tome trenutku je bilo pokupiti se i otperjati doma.
Slatkoj kući, slatkom krevetiću, slatkom snu...
A prije toga usput slistiti neko masno i teško smeće od brze hrane, da mi želudac ne izgori.
Napokon, nakon duge i beskrajne agonije, u trenutku kad sam već mislila da ću zaspat od muke usred sve te gužve i buke, sudbina se smilovala.
Zapravo, Mare je nekako smotala tu svoju vreću buha da odu negdje nasamo, J je odlučila nestati s Padobrancem, a M je ionako već odavno otperjala, ali ona ionako živi u centru, na pljucomet od Kvazimoda, pa mi od nje nije bilo nikakve koristi.
Mene je kući morao voziti prijatelj od Marinog grozomornog lika. Na motoru! Po studeni! Odjevenu u kratku kožnu jaknicu i sandale na bosu nogu! Ali kvragu, bolje i to nego ništa...
Pa sam krenula za likom prema izlazu pa niz stepenice. Ma vraga presretna! U ekstazi što je agonija od izlaska napokon gotova!
Više me stvarno nije bilo briga nizašto, sve što sam htjela je bilo dokopati se doma slatkog doma. Pa sam dopustila kičmi da se pogrbi, bolnim nogama da nabadaju, i da općenito izgledam ko hrpa jada. A mučninu koja me počela hvatati neću ni spominjati. Previše sam popila a bila sam trijezna, i nije mi bilo baš najbolje u želucu.
Ali, kao što rekoh, bilo mi je sasvim svejedno.
I dok sam tako silazila niz beskrajne stepenice sva mokra, prljava, nikakva i krajnje grozno raspoložena, ispod mene se pojavio frend s kojim sam nekih sat vremena ranije izmjenjivala sms-ove... A s njim cijelo društvance. Uključujući i Boya!!!
Sjećam se da je frend nešto govorio o tome kako zašto već idem i zar je tako grozno, i kako se nada da neće ostati dugo jer da mu Kvazimodo užasno ide na živce, ali eto, neki od njih su pilali da baš nekako jako žele svratiti do Kvazimoda u kojem nisu bili stoljećima, ono, kao, baš im nekako došlo, bilo bi zabavno, mogli bi, pa su na kraju svi pristali brzinski bacit oko, a imali su i sreće s parkingom...
Nisam slušala.
Mislim da je to bilo zbog mučnine. A možda malo i zbog blizine Boya.
Koji je prvo zjakao naokolo i izgledao užasno nezainteresirano, a onda odlučio milostivo mi udijeliti pozdrav.
Ali pozdrav s osmjehom.
I to tako širokim osmjehom da mi je srce instant palo u pete, a cijela horda leptira se uzbunila u želucu. Ma zapravo, vraga leptira – bili su to više šišmiši, i to tako uzrujani da su uzburkali sav onaj alkohol koji sam pospugala kroz večer.
Došlo mi je zlo.
Odjednom sam morala istovremeno bljuvat i piškit, u roku odmah, i to sve u trenutku dok mi se pružala idealna prilika da započnem konverzaciju s objektom svoje žudnje koji mi je taman uputio jedan nonšalantni “ej šta ima”...
Ostatak priče je krajnje ponižavajući.
Samo sam se okrenula na peti i potrčala nazad u klub, dok mi je sadržaj želuca bio negdje na pola jednjaka, zapinjući usput za stepenice, dok je prijatelj od Marine vreće buha trčao za mnom a frend urlao da di ću i što se sad dogodilo.
Uspjela sam se probiti kroz red pred vratima wc-a (ovom prilikom zahvaljujem curama koje su me milostivo propustile unatoč tome što su već cijelu vječnost čekale na piškenje), naciljati školjku i istresti sadržaj želuca u nju.
I zatim se malo dovesti u red.
Moj nesretni pratilac me strpljivo sačekao, pa sam praćena njime pokušala što neprimjetnije šmugnuti van, ali uzalud, jer je frend sa cijelim društvom još uvijek bio kraj ulaza.
Naravno da je pitao što se zaboga dogodilo.
I naravno da je ovaj moj pratilac neoprezno izjavio da ništa, da mi je samo došlo rigat jer sam puno popila...
OMB! Krajnje ponižavajuće! Ono, totalno da poželim da se stepenice otvore ispod mene i da propadnem nekoliko katova niže. Do podruma. I još niže.
Samo da me Boy ne gleda ovakvu.
Na žalost, beton se ispod mene nije otvorio.
Koja sam ja prokleta pegula!!!
Ok, srela sam ga!
Toliko žuđeni susret se dogodio!
Ali je totalno pošao po zlu!
Trebala sam biti sva zgodna i dotjerana, trebala sam biti dobro raspoložena i inteligentno logoroična, šarmantna i jednostavno opčaravajuća...
A umjesto toga bila sam mokra i uflekana, jadna i, kao trešnja na šlagu na torti, ispovraćana!
Mislim da se neko vrijeme neću pojavljivati na mjestima na kojima bih mogla doći u situaciju da se sretnem s Boyem.
A u međuvremenu moram ozbiljno razmisliti kako da posušim ovaj golemi minus koji sam vjerovatno zaradila sinoć...
Jer bilo je strašno.
Stvarno strašno.
Brrrrr....
Ne želim više niti razmišljati o tome...
Post je objavljen 21.03.2010. u 17:31 sati.