Dijeta, zbunjenost, određena odrastanja koja me plaše...

Ja sam jedna užasno gladna žena.
Ok, nisam baš gladna kao gladna, ono, stvarno gladna, dapače, tijelo mi je u totalnom šoku od tolik količine zdravih vlakana i manjka toksičnog junka...
Ali sam gladna određene hrane.
Npr, otkako više ne radim ja i Nezakoniti imamo naš mali jutarnji ritual – navijem budilicu u 6, i dok se on tušira ja skuham kavu, pripremim stol, nabijem dioptrijske naočale na nos (čim malo prođu vrućine idem na lasersko skidanje dioptrije. Što je prednost života bez limita na kartici...), zavežem kosu, navučem nešto na sebe, uskočim u japanke i u 6 i po se spustim u Billu po vrući friški mali francuz i kilo naranača za svog dragog.
Zatim sjedamo za stol i ... pa, doručkujemo. Tj. on doručkuje. Satare cijeli vrući mali francuz s maslacem i jebeno dobrim džemom od jagoda ili šljiva koji sam ja sama radila, skupa s friško cijeđenim sokićem od naranče koji sam štrukala za moju ljubav i veeeeelikim aromatiziranim cappuccinom s puno pjene od „debelog“ mlijeka koje kupujem isključivo za aparat za capuccino. Cappuccino miriše, svježi topli kruh miriše, maslac se s njega cijedi... A s mojih usta se niz bradu cijede sline dok brljam po svom tanjuru podgrijane juhe od kupusa i kroz zube cijedim tursku kavu zaslađenu s 10 žličica stevije (uzalud...) i zamaćanu s dvije kapi bijele vodice koja se prodaje kao mlijeko s niskim postokom masnoće.
Patim.
Jučer sam bila u napasti da popustim, zapravo počela sam se sva tresti od žudnje pred odjelom kruha i peciva, pa sam uz kruh kupila i kroasan od marelice, lisnato s čokoladom i štrudel od sira, sve još uvijek toplo i oh tako mirisno, i odmah po izlasku iz Bille zagrizla u lisnato s čokoladom.
Ajme.
Ajme taj trenutak kad sam osjetila predivno toplo masno pecivo i čaroban okus topeće čokolade na nepcu... Koji seks, koji bakrači! Daj masti, daj šećera i škroba!
Srećom, ekstaza je trajala kraće od prosječnog orgazma. Prije nego što sam uspjela progutati ispljunula sam zalogaj u kanu za smeće i još u nju pobacala i peciva.
Apage!
A doma sam iz frižidera izvadila lončinu smrdljivog ukropa, izvadila par kacijoli, podgrijala i pokusala u agoniji, dok je moj najdraži grabio po marmeladi i smijao se mojim nadljudskim naporima da se u skoroj budućnosti uvučem u najuže moguće traperice koje postoje na tržištu.

Ok, zapravo malo varam. Samo mrvicu. Vani umjesto velike kave s mlijekom pijem cappucino s vanilijom, lješnjakom ili karamelom. Ali to je sve. Inače se držim dnevnog i tjednog rasporeda.

Nije mi lako ni kad kuham ručak.
Nezakoniti, naime, voli kripnu domaću spizu preko tjedna, a vikendom jesti vani. Trenutačno se samo zbog mene odrekao vikend obrokapo restoranima. Pa zato moram kuhati i subotom i nedjeljom. Danas sam, na primjer, napravila teleći gulaš s krumpirima i mahunama, krem juhu od brokule (domaću, ne iz kesice) i pitu od bresaka. Na ručku smo imali njegove mamu i tatu, brata i bratovu buduću suprugu. Oni su se davili u spizi. Ja sam se davila od muke. Kupus-juhom, blitvom i piletinom s grill tavice (bez masnoća). Za desert sam pojela kutijicu Tic-Taca.
Mislim, nije Tic-Tac toliko loš, ali ipak više volim one Das Gesunde Plus Wohlbefinden Zuckerfrei Pfirsich Mintse iz DM-a, one s okusom breskve.

A nekako mi se čini da svi oko mene stalno nešto jedu.
Jučer sam otišla na podnevnu kavicu s AA do Egoista, nakon čega smo odlučile prošetati na još jednu hranjivu kavicu do Žbirca. Ja sam bila gladna pa sam srkala rashlađeni rooibos čaj s jagodama i goji bobicama iz bočice koju uvijek nosim sa sobom (kad ne mogu jest mogu bar pokupovat pola Kuće Čaja i nalijevati se čajevima...). I AA je bila gladna pa smo stale kraj Male Kuće da ona uzme piletinu u tortilji. Inače, problem s AA je u tome što ona nikad ne zna koje bi priloge stavila u fast food, pa uvijek uzima ono što uzme neko drugi. Tako da me natjerala da odaberem priloge za nju. Ah, prilozi uz piletinu u tortilji iz Male Kuće... Moje omiljeno... Malo ljute hot salse, puno blagog umaka od jogurta, malo gaude, malo feta sira, svježa paprika, kukuruz, rajčice... i par kapi Tabasca. Ay Caramba i Carambita! AA je zagrizla u tortilju, a ja sam morala isti sekund odjuriti doma i podgrijati tanjur odvratne juhe.

Ok, nije da ljudi oko mene odobravaju moju najnoviju dijetu.
Frendice su mi podrška. One razumiju.
I Mama. Ona je ionako cijeli život živi na kavi, cigaretama i vodi, i smatra da je odricanje zdravo i nužno za ženu koja ima moju tjelesnu građu. Dapače, Mama je oduševljena. Trenutačno me čak ni ne smatra mekušnom, slabom i beskarakternom, što je veliki pomak u našim odnosima...
Nezakoniti baš i ne. On se boji da bih mogla izgubiti cice. A i dosadno mu je jesti sam. Mada, nije da nema razumijevanja. I on je bio na režimu kad je skidao petnaest kila, ali to je bilo vrijeme kad nismo bili zajedno.
Pa mi je nabavio trenera. Tj. doveo mi je frajera s kojim je on radio kad je skidao višak. Momak je odličan, zaslužan za nekoliko boljih ženskih tijela u gradu, i s njimpočinjem raditi čim mi skinu šavove s prstiju (nekidan sam, naime, skoro ostala bez cijelog jednog i pola dva prsta, kad sam testirala moje lijepe nove profesionalne noževe na telećoj ruži za dragoga... Nije mi toliko žao prstiju, mada sam za z izbjegla prerezati tetive i živce, ali ne mogu prežaliti teletinu koje se, dok sam pješke trčala na hitni kirurški, dočepao pas i smazao je. Bio je to stvarno krasan komad mesa, obrađen onako kako sam naučila na Masterchefu...).
Ali trener bi me stavio na nekakvu prehranu s kojom sve to ide puno sporije, a ja to ne želim. Želim na brzinu odvaliti nešto kila pa tek onda krenuti s izbalansiranom prehranom.
I onda se ja s tim trenerom svađam... Ali ok, ako mi je propisao prehranu ne znači da ću se ja iste i držat, ne? Barem ne još.

Nego, nakon nekoliko mjeseci totalno nenamjerno prekinute komunikacije, opet sam počela kafenisati s ludom rodicom J.

J se osjeća dobro. Totalno je, kako ona kaže, produhovljena u zadnje vrijeme. I nekako.... normalna.
Nakon što je na par mjeseci bila zabludjela u veganstvo i pogoršala svoju ionako kroničnu anemiju, i sve to kombinirala s nekakvim budističko-hinduističko-starokršćanskim filmom u glavi, za vrijeme trajanja kojeg je bezuspješno meditirala, bavila se raznoraznim jogama i duhovnim praksama (ma što joj to značilo), te napokon odustala. Ali tek nakon što joj je željezo spalo na nulu, rebra provirila kroz top, cice se smežurale i smanjile na veličinu suhe šljive a skočni zglob izletio pri pokušaju svladavanja nekog čudnog joga položaja.
Sad je cool. Opet se prejeda biftecima u papru iz kućne radinosti i husarima iz Hrvatskih kolača, gips s noge još nije skinula, a dogodilo se još nešto jaaaaaako važno. I krajnje neobično.
Naime, rodica J je uspjela 7 mjeseci izdržati na istom radnom mjestu!
Nije dala otkaz!
Dapače, sasvim joj je ok na poslu.
Osim toga, ovo ljeto, za razliku od prošlih ljeta, nije provela financirajući nekog novog nadripseudoartista po jadranskim otocima. Niti je sreću pronašla u zagrljaju nekakvog ocvalog gradskog ženskara.
Rodica J radi cijelo vrijeme na istom radnom mjestu. A kupila je i peglu za kosu i Rowentinu rotirajuću fen-četku, pa napokon izgleda kao normalna žena.

Nisam sigurna da mi se sviđa takva rodica J.
Naime, J je oduvijek bila... Pa, jednostavno J.
Ok, nikada nisam blagonaklono gledala na njene blesave ispade, manjak zdravog razuma, morbidan izbor muškaraca i bahati životni stil, ali to je bilo... Pa, to je nekako bila jedna od rijetkih konstanti u mome životu. Rodica J je oduvijek bila takva, bučna, nerazumna, dramatična, neuredna, zbunjujuća, nepredvidljiva, razmažena, histerična i nepodnošljiva. A ja sam uvijek šizila na nju i zbog nje, i vječito je neodobravala. Ali... to je bila ONA! I uvijek je bila takva!
A sada više nije.
Sjećam se dobro njenih plišanih trenerki uvučenih u jahaće čizme i krznenih bundi od obje pokojne bake koje nosila preko takvih besmislenih kombinacija. Općenito, njene perverzne sklonosti da nosi vintage bundu i par dijamantića u ušima, uvijek i u svakoj prigodi, čak i ako ispod krzna ima pidžamu i ide na brzinu kupiti kruh i mlijeko u Keruma ispod kuće. I njene vječno razvaljene frizure, merlinke počešljane petardom. I njenih razmazanih ruževa ili uflekane maskare, njenih šljokičavih haljinica za izlaske koje bi oblačila preko traperica za na posao, njenih velikih i skupih dizajnerskih torbi koje bi oštetila nakon dva dana i u kojima se moglo naći svašta – od ćelave Barbike, preko više kutijica razmrvljenog pudera i zgnječenih ruževa, paketa Barillinih špageta, nekoliko bočica parfema za koje mjesecima nije znala gdje su nestale, napola pojedenih peciva, pola boce votke, multivitaminskih medvjedića za djecu, glave mjenjača, prljave muške potkošulje, zanimljivih oblutaka s plaže, kliješta papagajki, izolir trake, male staklenke Nutelle... Njenog osebujnog i spontanog immagea cure koja je planirala izaći iz stana među ljude kao dotjerana girly lutkica ali se negdje na pola puta odlučila na stil Jovanke Broz, u međuvremenu odustala i od toga i izjurila iz kuće u prvim cipelama koje je dohvatila jer, kao i obično kasni već 45 minuta, a još toliko joj treba da stigne do mjesta na kojem se dogovorila naći. Njenih vječnih kašnjenja. Njenih odustajanja od poslova, zbog čega ju je jedno vrijeme pratio loš glas među pripadnicima struke u gradu. Njene ovisnosti o kolačima i dijetama (ok, neki zlobnici bi to nazvali bulimijom, ali pa što onda, zar je svi nemamo barem malo?). njenog apsolutno nepriličnog ponašanja kad je puna alkohola. Njenog katastrofalnog izbora frajera...
I normalno da se dobro sjećam kad je još do prije nekoliko mjeseci to bila ona. Već godinama.
Ova nova J s kojom se posljednjih dana intenzivno družim me pomalo plaši.
Uvijek na vrijeme dolazi na dogovoreno mjesto.
Uredno ošišana (i to s šiškama!), njegovane i oblikovane frizure.
Odjevena u diskretne košuljice ili majce koje se slažu s hlačama ili suknjom, i na sve to odgovarajuće pristojne cipele. Nigdje golotinje na neočekivanim mjestima, ništa predugo ili prekratko, nikakvih 10 komada suvišnog nakita na vidiku. Uredno prozirno sjajilo na usnama, ni traga crvenog ili pink ruža na usnama (a kamoli na zubima). Uredan lak na neizgriženim noktima. Ok, još uvijek vuče ogromnu torbu na ramenu, ali nekako mi se čini da u njoj ima puno manje škovaca i neočekivanih predmeta, a ono što iz nje vadi nije pokriveno razmrvljenim kompaktnim puderom.
Ne dere se na konobare. Ne urla pozdrave s jednog kraja kafića na drugi, tek pristojno mahne ili se ustane i dođe do osobe koju želi pozdraviti. Ne komunicira glasom 4 oktave višim od onog koji bi se kategorizirao pod glasnim. Ne gestikulira tako da ruši stvari sa stolova i ozlijeđuje sugovornike.
Čak i vozi poprilično staloženo, bez dramatičnih kočenja, naglog prebacivanja brzina, zlostavljanja gasa, neočekivanog pretjecanja, nedozvoljenih polukružnih okretanja (ok, u tjedan dana samo se dva puta nedozvoljeno polukružno okrenula i oba puta je cesta bila zapravo skoro prazna...) i ne svađa se s drugim vozačima kroz prozor dok ja pokušavam umrijeti od srama ili barem potonuti u svoje sjedalo...

A čini mi se da se trudi biti i puno manje egocentrična i da je opasno smanjila onaj svoj“ ja pa ja i ja te ja i još malo mene“ pristup ljudima oko sebe.

Nešto se čudno događa s njom.
Ne spominjem joj moju iznenađenost njenom neočekivanom preobrazbom. Zapravo, uopće ne spominjem ništa pred njom, osim standardnih komplimenata za frizuru i krpice.
Ima li to možda neke veze s (njenim) 30-im rođendanom?
A ja nisam sigurna da li sam sretna zbog nje, i općenito zbog činjenice da se pretvorila u normalno ljudsko biće.
Ili sam zapravo prestravljena jer mi nije jasno što se to s njom dogodilo, a stvarno mi nije jasno što se to s njom dogodilo. Ni kako. I, najvažnije, ZAŠTO?
I da li me to što sada mogu s njom u javnost bez da me u iti jednom trenutku pogodi osjećaj da se moram ljudima oko sebe ispričati zbog J-inog postojanja raduje ili čak pomalo i rastužuje.
J i njena ekscentričnost i dramatično traženje pažnje su mi nekako uvijek bile konstantne i samopodrazumijevajuće stvari u životu. Drugačiju J ne bih mogla ni zamisliti, jer takvu je znam oduvijek, otkako smo bile sasvim male.
A ako J više nije J koja je oduvijek bila, tko je onda ova nova J i zašto je takva?
Ako od J više ne mogu očekivati da bude jednostavno J kakvu poznajem, znači li to da svijet postaje neko čudno mjesto u kojem više ništa nije sigurno i nepromjenjivo?
I, najstrašnije od svega, ako je J odlučila napraviti nekoliko ustupaka da bi se prilagodila okolni u kojoj živi, nauštrb svom sebeljublju i potrebi za dramom, i odustajući od apsolutno svega što ju je činilo tako uzrujavajuće jedinstvenom pojavom, znači li to da ću i ja u jednom trenutku odustati od sebe na neki način? Napraviti nekoliko ustupaka Nezakonitom i/ili svojoj obitelji? Postati kućanica, supruga, majka i prihvatiti pretvoriti se u nešto u što se od mene oduvijek očekuje da se pretvorim, i što cijelog života kategorički odbijam?

Ako je J odustala od svoje vječne igre razmažene ekscentrične princeze, hoću li i ja u jednom trenutku ipak pokleknuti i odustati od vječne nestalne kokete i teenagerice koju nikako da pustim da se odlijepi od mene i dozvoli mi da postanem žena kakva se od mene očekuje da budem?


11.09.2011. u 18:04 sati | 16 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Elle na kolovoškom tj. rujanskom godišnjem pt. 3/Džaba pločice kad fale daske

Naslov zapravo nema veze s postom, ali nekidan jeto izjavio dečko od bestića, i mada znam da je prastaro, oduševilo me po milijuniti put.
I, na kraju krajeva, opisuje otprilike 75% muške populacije kojom sam u posljednje vrijeme okružena, tako da totalno stoji.

U međuvremenu stanje mojih dišnih puteva ne ide ka vidnom poboljšanju.
A vrijeme je upravo idealno za kupanje. I sunčanje i sve ostalo. I kavice. Prokletstvo.

Prokletstvo je zato jer je Komad uzela dva tjedna godišnjeg, NNP također, AA je dijete do početka škole poslala malo kod bivšeg muža, TT je u Kaštelima kod novog frajera i njegove familije, Šarmantni Gad (koji mi je u međuvremenu postao hetero bestić) je također na godišnjem ali mu žena nije pa bismo mogli visiti po kavama po cijele dane...
I tako, umjesto da se družim po ugodnijim temperaturama i u bilo koje doba dana, ja ležim doma i umirem.
A svi oko mene se zabavljaju.
Idu na kupanje na Šoltu, Čiovo i Brač. Svaki dan.
Izlaze.
Plešu.
Piju.
I jedu.

A kad smo već kod jedenja, opet sam na dijeti.
Mislim, zašto ne?
Nema više stresa, dakle nema ni laganog održavanja linije bez po muke.
A kako još uvijek nosim najmanje broj veće traperice od svih svojih frendica, tako bi bilo krajnje vrijeme za mali shrink. To fit. The jeans.
Ok, nije sad da ću opet aktivirat dobru staru bulimiju.
Niti ću ovo pretvorit u proana blog.
Ali malo zdravog gladovanja na parsto kalorija dnevno još nikome nije naškodilo, pa neće ni meni.
Uostalom, za zimu zovu visoke i vrlo naglašene strukiće s tankim remenjem oko istih, a i nije baš da široke hlače visokog struka ili prekrasne midi i maksi haljine na falde dobro padaju kad je tijelo na granici da od pješčanog sata postane vreća pijeska...
Aj hejt... Ali kad se već mora, zašto ne spojiti neugodno s beskorisnim i malo gladovati.

Ovaj put sam se odlučila za kombinaciju dijete špiljskog pračovjeka, s naglaskom na Dukan danima i tu i tamo pokojim potpuno sirovim detoksikacijskim danom. Nakon tjedan-dva mogla bih ubaciti pomalo South Beacha, pa malo posta na voćnim sokićima, i opet na pračovjeka. Uostalom, dijeta špiljskog pračovjeka je jako dobra za prevenciju karijesa i paradontoze, dobro djeluje na ten, a i puna je vitamina i antioksidansa za očuvanje preplanulog tena nakon ljeta. (Samo što moj rapidno gubi na intenzitetu sa svakim tuširanjem, čemu sam doskočila novim setom od 12 prekrasnih ručnika kaki boje, tako da nakon tuširanja zapravo i ne primjećujem koliko je ljetne brončane epiderme ostalo na ručniku i koncentriram se na ignoriranje činjenice da sam pomalo izblijedila u licu...).
Ali ću svakako prije nego što se vratim u javnost (kod mene agonija sa sinusima traje obično dva tjedna najmanje) i krenem s kombiniranjem dijeta poraditi na tome da odvalim komad sebe surovom dijetom s kupus-juhom. Ono, izroniti iz pepela glađu sprženog sala kao prelijepi feniks broj užeg struka opasanog novim kožnim remenčićem boje karamela sa sitnim brončanim zakovičicama. Kojeg sam kupila vrlo povoljno na nekakvoj rasprodaji u Benettonu samo zato jer je bio jako lijep i povoljan, ali ga pritom nisam probala, pa je ispalo da je malo knap... Ako ga zakopčam tako da mogu disati onda se vidi da je zakopčan na rupi koju sam dodatno probušila. A ako ga zakopčam tako da izgleda dobro, onda ne samo da jedva dišem nego ne mogu ni sjesti a da se malo ne prelije iznad i ispod njega... što svakako nije efekt koji sam htjela polučiti kupovinom istog.
A moram ga nositi, jer tako dobro ide na novu udarnu kombinaciju za jesen, koja se sastoji od starih bijelih niskih starki, jako široke i do poda dugačke maksisuknje blijedožute na mikroskopski leopard uzorak, stare bijele Led Zeppelin majce i saddle torbe preko ramena, u kombinaciji s puno velikih narukvica, fenomenalnim velikim retro naočalama za sunce koje vrište OSAMDESETE!!!, mat crvenim ružem, crvenim lakom za nokte, ogromnim naušnicama koje sam ubola 70% snižene u Accesorizeu i dugom valovitom raspuštenom bakrenom kosom ispod velikog floppy šešira... Mah, da skratim, kombinacija je ubojito dobra. I sve moje cure su rekle da je fenomenalna, ali jednostavno ne ide bez upravo ovog remena. I bez barem pet kila manje. Ok, to nisu rekle, ali vidjelo im se u očima. A i sama imam zrcalo doma.

Dakle, gladujem.
Kad skinem kile onda ću ih održavat dijetom špiljskog pračovjeka u kombinaciji s raznim drugim zdravim prehranama, a do tada...
Gladujem.

A u međuvremenu bih mogla završiti i priču o Hipsteru, kojeg sam ionako pospremila u folder „Koja sam ja glupača (bila)“. Ok, možda više onaj „Bože, da su mi one godine a ova pamet“.
Jer ako je Hipster ičemu koristio i ičemu me u životu podučio, onda je to bilo onome da mogu igrače nanjušiti na kilometar i da se mogu dobro zabaviti pobjeđujući ih njihovim vlastitim oružjem – prije nego što oni dokusure mene. A i ne moraju me pokušavati dokusuriti – nekad se mogu s njima i samo igrati. Onako. Just for fun. Ako se pojavi prilika a ja baš i nemam nekog pametnijeg posla. I podučio me da se čuvam igrača takvog tipa. I, na kraju krajeva, cijepio me od padanja na iste.

Nego, stala sam na naše prvo ljeto, kad me vratio Basistu.
Nakon ljetnog ispitnog roka zbrisala sam krajem srpnja na Otok, gdje sam se planirala liječiti od slomljenog srca druženjem s Najboljom i starim frendicama, i trošiti tijekom godine zarađene novce na povremene posjete ekipi na drugim otocima i po priobalju, te pokoji ljetni festival u susjedstvu.
Pokušala sam i kao prohodati s frajerom iz Zagreba koji je došao par tjedana kod mog prijatelja iz srednje a koji je bio njegov novi prijatelj s faksa, i koji je nakon mog Otoka otišao mami i tati u vikendicu na Bol, i svakako htio da mu se pridružim.
Ok, mislila sam, Bol je doduše na Braču, ali je prijateljica u tjednom telefonskom izvještaju spomenula da je Hipster trenutačno u Splitu i da planira u Istru s nekim ljudima, a i u slučaju da svrati do Brača ionako je na suprotnoj strani otoka od Bola. Pa sam prihvatila ponudu da s prijateljicama iz Splita dožem kod Zagrebačkog koji bi nas smjestio u jedan od apartmana od njegovih staraca.
I ok, sve je bilo predobro nekoliko dana, dok nije došla subota, a sa subotom i neki od poznatih stranih dj-eva u Facesu. Kako Zagrebački baš i nije bio raspoložen nakon par pića otići peglati na elektronsku glazbu (točnije, bio se još prije ponoći tako pretjerano ubio alkoholom da ga je trebalo pratiti doma), tako sam se s curama uputila prema klubu. Pješke. I nakon cipelcuga pred ulazom zaključila da sam, budući da smo navikle da troškove izlazaka većinom snosi Zagrebački, ponijele premalo novaca da bi sve imale dovoljno za upad. Na kraju je jedna od cura platila i ušla potražiti unutra nekog svog poznanika konobara da nas uvede besplatno.
Dakle, ona je ušla a mi smo ostale čekati.
I čekale.
Beskrajno dugo.
Previše dugo.
A kad se na kraju pojavila... pa nije se pojavila u društvu frenda sa šanka nego Hipstera!
Naravno da mi je srce palo u pete. I naravno da sam cijeli parti, nakon što nas je Hipster udobno smjestio za nekakav stol s nekakvom ekipom koja je alkohol naručivala u bocama pa smo mogle cugati unatoč budžetu nedovoljnom za mineralnu i kutiju cigareta, umjesto u plesu provela tražeći ga pogledom i slineći.
A kad je pukla zora i Hipster se napokon udostojao obratiti mi se, niko sretniji od mene. Jer Hipster je htio da sutra pregazim pola otoka i svratim do njega i ekipe.
Pa sam nakon par sati sna pokupila cure, uz nekakvu mlaku skužu za Zagrebačkog, i stopirajući po najgorem zvizdanu dojedrila na drugu stranu škoja, samo da bi nakon toga opet stopirala do Hipsterove vikendice koja je bila u uvali nekih žnj kilometara od mjesta, i da bi me Hipster tamo upoznao sa svojom curom iz Slovenije.
Naravno da mi nakon toga nije bilo dovoljno poniženja, pa sam, jer je Hipster izrazio želju da se družimo, slijedećih par dana svakodnevno tjerala Zagrebačkog da žica starcima auto i da se idemo družiti s Hipsterom i njegovim društvom na drugu stranu otoka. A kako su se Hipster i njegovo trenutačno društvo nekako baš i iz nekog čudnog razloga svidjeli Zagrebačkom, tako ovaj nije imao ništa protiv. I dok su oni u hladu srkali bevande, pušili travu i igrali na karte, ja sam se zdušno trudila na sve moguće načine privući Hipsterovu pažnju i uvjeriti ga da sam bolja od njegove slovenske cure. A budući da je cura to skužila, a i da Hipster zapravo nije pretjerano poklanjao pažnju niti jednoj od nas dvije, tako smo se zapravo cijelo vrijeme natjecale u samoponižavanju, od toga da smo bile jedine dvije cure u ekipi koje su se stalno kupale u toplesu (zbog čega je kompletna muška ekipa obigravala oko nas i pokušavala nam se u plićaku očešati o cice – osim Hipstera, naravno), do toga da smo jedna drugoj cijelo vrijeme pokušavale napakostiti sitnicama kao što je slučajno guranje na ježine ili još slučajnije cijeđenje vrećice meda iz kafića po kosi dok se u blizini mota osa...
Kada je došao trenutak u kojem su starci od Zagrebačkog morali popuniti apartman najavljenim gostima, moje tri splitske frendice se vratiti u Split, a Zagrebački u Zagreb zbog pripremanja ispita, ja sam već bila toliko zaglibila u patetičnom obigravanju oko Hipstera da je Najbolja u pratnji svog tadašnjeg dugogodišnjeg dečka (i mog dobrog frenda) odlučila uzeti stvar u svoje ruke i urazumiti me. Pa su njih dvoje jedno jutro sjeli na trajekt do Splita, presjeli na trajekt za Supetar, stopirali do Bola gdje su im starci od Zagrebačkog rekli da nismo u Bolu nego ipak bliže Supetru, našli prijevoz do Hipsterove uvale, natjerali Zagrebačkog da nas vrati u Bol po moje stvari i prebaci nas ponovo do Supetra, ukrcali me u trajekt do Splita, i u zadnji čas nas ubacili u trajekt nazad do Otoka. Ok, uspjeli su me urazumiti jer sam i sama bila svjesna što izvodim, i ono malo preostalih praznika sam provela na sigurnom, s ljudima koji su me držali na uzdi.
I sve je bilo ok. Malo sam mrzila samu sebe jer sam radila od sebe budalu, malo zahvaljivala Svevišnjem što Zagrebački ipak nije skužio da cijelo vrijeme trčim za frajerom koji mu je bio baš super za druženje, malo obavljala svakodnevne aktivnosti poput kavica, odlazaka na kupanje i tulumarenja, i začas je došao rujan. I povratak u Split.

Tijekom slijedećih mjeseci sve je bilo ok – odlučila sam da za Hipstera nema više mjesta u mome životu, i bila sam totalno cool i apsolutno hladnokrvna u situacijama u kojima smo bili u istome društvu, što i nije bilo tako teško jer Hipster nije imao nikakvu curu pa nisam imala razloga da šizim od ljubomore. Zapravo... Ponekad je čak bio i skroz ljubazan sa mnom, pa sam se osjećala dobro. I ok, možda se samo malo nadala da mu je ipak stalo, ali ima problema s osvješćivanjem svojih emocija i slična ženska sranja u koja uvjeravamo same sebe kad nekome do nas nije stalo ali mi želimo da mu je stalo...

Sve dok nisam kupila kompjuter.
I imala problema s njim.
Pa se Hipster sam ponudio da mi ga malo sredi, instalira par programa i slično.
Ubrzo nakon toga sam trebala napraviti seminar za faks, a htjela sam u rad ubaciti i neke slike i da budu lijepo uklopljene u tekst i po mogućnosti u boji. Što nije bilo izvedivo jer je jedini skener na faksu riknuo, tek rijetke kopirnice su imale skenere i printere u boji a i to je koštalo ko Svetog petra kajgana... a meni je trebala petica iz seminara, jer je vrijedio kao kolokvij, tj. skidao mi je trećinu ispita. A Hipster je to doznao od moje frendice i, kako je on imao frenda koji je radio u nekom print studiju (ipak su to bile još uvijek devedesete...), tako se sam ponudio da mi on to sredi.
Nakon toga se ponudio da s njim odem autom u Zagreb posjetiti Najbolju koja je bila nešto u komi i trebala je utjehu a ja nisam bila pri lovi, zatim je nabavio neku specijalnu veterinarsku hranu za bolesnu mačku moje cimerice Đorđe, i samoinicijativno mi napravio još par usluga... i već je došao novogodišnji tulum na kojem smo opako zabrijali i ujutro uz kavu imali prvi vrlo ozbiljan razgovor. On je odlučio da mi opet hodamo, ali ja moram biti jako pažljiva prema njemu, i vrlo uviđavna, jer on nije osoba koja trpi preveliku ovisnost u vezama i trebam mu dati prostora kad mu zatreba, zatvoriti oči pred eventualnim šaranjima jer on ne može stalno biti vjeran jednoj partnerici, ne smijem ga opsjedati njuežnostima jer on nije čovjek od buci-bucija...

Pa smo tako ja i Hipster hodali. Točno pola godine. Do ljeta.
U tih pola godine imali smo faze apsolutne idile, nevjerovatno ljigavih izljeva nježnosti i ljubavnih izjava, faze kad smo dane i tjedne provodili slijepljeni jedno za drugo kao sijamski blizanci... čak nije imao nikakvih izleta van veze, što bi bilo divno da me cijelo vrijeme nije držao u stanju strepnje jer bi svako malo izjavio kako me voli ali mu je malo dosadio seks samo sa mnom, ili kako je mlad da se veže toliko samo za jednu ženu, ili kako je svijet pun dobrih ženskih... U međuvremenu je malo putovao van zemlje, bio sa starcima na skijanju, i tako to. No ipak me je odveo u svoj rodni grad gdje sam upoznala mamu i tatu (koji su bili otalno ok prema meni, ali me zato on mučio mjesecima pričama o tome kako njegovi misle da sam užasna i kako ne odobravaju našu vezu... no unatoč tome su mi poslali dar za rođendan i pozdravljali me svaki put kad bi ga nazvali a ja se zatekla kod njega doma). I vodio me sa sobom u Sloveniju, gdje smo odsjeli kod njegove bivše cure koja nekako baš nije bila oduševljena činjenicom da joj nije najavio da i ja dolazim, i da se peglamo na njenom kauču dok ona spava u sobi dva metra dalje (a on je inzistrirao na bučnom seksu upravo svakenoći koju smo proveli u Sloveniji).
Ali nema veze, jer sam bila toliko zatelebana da mi uopće nije smetalo to što bi povremeno imao napade kučkastog i dramatičnog ponašanja, što se znao izderati se na mene u društvu ili me natjerati da ispadnem glupa (što mu je ipak jako rijetko polazilo za rukom, pa bi se onda danima durio i bio nepodnošljiv...). Niti što je uvijek gnjavio da mu perem odjeću, blajham kosu (kad je bio u toj fazi), kuham ili hodam na trepavicama kad bi bio loše volje i zatvorio se na tjedan dana u stan. Jer on nije mogao tjedan dana biti sam u stanu, pa sam ja nakon faksa, posla i treninga morala trčati kod njega, i tamo držat jezik za zubima i buljiti u tv dok je on u mračnom raspoloženju nešto čitao i odbijao komunikaciju.
Nije me smetalo ni kad bi odjednom zaključio da sam mu premršava i da se boji da ću izgubit cice pa sam pristajala da me oko ponoći šopa pizzom i Domaćicom, sve dok ne bih došla u fazu da jedva zakopčavam traperice, nakon čega smo se svađali jer sam ja htjela na dijetu, da bi onda, kad bih izgubila tih par kila i opet bila normalna tvrdio da sam debela i da moram smršavit...
Jer, pobogu, pa mi smo se voljeli do neba i još više! I što su te sitne faze u raspoloženju kad nas veže viša sila i kad me on zapravo voli...
Barem se razbacivao izjavama o ljubavi. U tolikoj mjeri da sam stvarno vjerovala u to.

Na ljeto sam dobila nogu.
On je morao otići u New York. Ja sam morala polagati ispite i raditi. A kako on nije znao koliko će ostati, a svakako je htio probati malo newyorške ljubavi ako se ukaže prilika, tako nije imalo smisla da službeno budemo skupa nego bi najbolje bilo da napravimo malu pauzu.

Pa smo je napravili.
I trajala je više od godinu dana.
Naravno, provela sam ljeto slomljenog srca. Pogotovo kad sam čula da je na Braču s nekom strankinjom. Na jesen smo se viđali po gradu, ali kako se dio društva malo raspao tako više nismo bili u istom užem krugu ljudi, a i meni su neke stvari stigle do kokošjeg mozga pa sam odlučila krenuti dalje. Izlazila sam. Upoznala nekoga, prohodala na par mjeseci, u naletu girl powera ga ostavila, zatim se totalno zaljubila, i općenito bila sva cool. I samo povremeno tu i tamo pomislila kako sam sretna što sam ga se zapravo riješila.
Par puta smo bili i na nekoj kao prijateljskoj kavi. I onda mi je pričao kako se totalno smrtno i po prvi put u životu stvarno zaljubio u neku curu iz Belgije koju je upoznao na Braču i koja nije htjela nastavit vezu nakon ljeta, i kako pati pa sad mora bit u promiskuitetnoj fazi. Što me je prvi put kad sam čula uništilo. Ali kako sam glumila da me nije briga, tako je na idućoj kavi (trebao me čak 5 puta nazvati da pristanem) uz ponavljanje priče o belgijanki izjavio da ga ja ipak najbolje razumijem i da bi mogli opet pokušati biti skupa. Više iz ponosa a manje zato jer sam o stvarno hjela rekla sam da nema šanse, i da smo oboje krenuli dalje, ali da možemo bit frendovi, pa sam pristala i na iduću kavu. Ali kako su te kave postale poprilično ponižavajuće za mene, tako sam odustala od njih. Nastavio je zivkati, ali kako sam ostala dosljedna tako je polako izgubio interes...


04.09.2011. u 14:33 sati | 9 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< rujan, 2011 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Ožujak 2015 (1)
Kolovoz 2014 (2)
Prosinac 2011 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (5)
Svibanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (6)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (8)
Prosinac 2009 (7)
Studeni 2009 (7)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (7)
Ožujak 2009 (8)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (14)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (8)
Listopad 2008 (8)
Rujan 2008 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Opis bloga

Službeni web dnevnik kaotične, hiperaktivne, lijene, zbunjene, infantilne, poročne, ćudljive tridesetineštogodišnjakinje, izgubljene u svijetu dateinga, veza, shoppinga, poništenih kreditnih kartica, poslova koje ne voli, ambicija koje joj se ne da ostvarivati, frajera koji su uvijek pogrešan izbor ali zapne za njih ko pijan za plot... (jel se to tako kaže?)



Spamove, prljave seksi forwarduše, Viagra-mailove i lance sreće šaljite na:

elle.woods.blog@gmail.com

Na Fejsbuku me najdete pod imenom

Elle Woods Gone Brunette

Čitam & komentiram...

Koji
Missilusion

Perez Hilton

Londra
Dijanin vodič...
Shimi
Brineta - Još jedna
Sebastian Wright



I još... korisni blogovi za bonkulovićku kakva san ja

Kolači par exellance...
Kuketa :)