Ispovijedaonica

Zapravo se nešto malo loše osjećam posljednjih par dana. Rastužile su me određene situacije i događaji kojih sam neizravno dio, a tužnom me čini i što ništa ne mogu poduzeti po tom pitanju.
Tužna sam iz dva razloga.

Prvi je vezan uz osobu koju jako volim i cijenim, i koja je vjerovala u mene u trenucima kad nitko, a najmanje ja sama, nije vjerovao da bih mogla napraviti neke stvari koje sam imala potrebu učiniti u životu. I koja mi je zbog toga, i zbog još mnogo drugih stvari, jako dragocjena.

Naime, ima nešto tjedana kako osjećam da se drži pomalo rezervirano, i da nam se komunikacija prorijedila i osiromašila.
Pa sam je otvoreno pitala u čemu je stvar.
I ispalo je da je muči jedan vrlo poseban gubitak.
Izgubila je osobu koja je njoj jednako tako bila posebna kao i ona meni. Dragu prijateljicu. Zbog, kaže, svoje nesposobnosti da procijeni neke svoje postupke, izvaže riječi i donese pravu odluku.
A ja se naizgled neizravno, ali slijedom logike potpuno i više nego opravdano, osjećam krivom.
Znam koliko je to pogađa, i predložila sam da pokušam osobno izgladiti stvari, ali nemam njenu dozvolu. Kaže da je šteta napravljena i da se manim ćorava posla, no ipak... Stvarno se ne osjećam nimalo ugodno zbog svega. Ali ruke su mi vezane jer se njoj čini, a i meni je jasno, da bih možda još samo gore pogoršala stvar, pokvarila čak i mogućnost da se vremenom stvari izglade kad se smire strasti. Jer moja je prijateljica izrazito temperamentna cura, a koliko sam shvatila njena je izgubljena frendica još žešća od nje, i ko zna do čega bi to na kraju dovelo kad bih se umiješala još i ja. Osim toga, takvi pokušaji u pravilu završe kokošinjim razračunavanjima, što je grozno, i što nikad ne donese nikome ništa dobro.
I da, jako mi je neugodno. Najrađe bih se pokrila ušima i propala u zemlju.
Jer ja sam ta koja je iskoristila neke podatke da bih postigla određeni cilj, ali zaista nisam imala namjeru ni na koji način povrijediti djevojku koja mi ništa nažao u životu nije napravila, a još manje se zamjeriti osobi koja mi je važna.

Moja prijateljica kaže da nema veze i da to nije moj nego njen problem. Da se radi o odnosu koji je ionako bio na zalasku. Ali znam da nije tako, jer je dovoljno dugo poznajem.
I osjećam da me, unatoč onome što govori, drži na na određenoj distanci. A to me rastužuje.
Jer volim misliti o sebi kao korektnoj osobi koja uvijek djeluje u skladu s onom da ne čini drugima što ne bi htjela da se njoj napravi. I koja vjeruje u onu what goes arround comes arround, jer nam se svi naši postupci kad-tad obiju o glavu.
A najviše se bojim da 15 godina našeg prijateljstva ne ode u tri lijepe p***e m******e zbog moje nepromišljenosti.

Drugi razlog koji me rastužuje su neke od situacija koje se događaju posljednjih mjeseci među ljudima s kojima se svakodnevno družim.
A vjerujte mi, strašno me podsjećaju na neke od situacija na ovom našem blog servisu.

Razumijem da je vrijeme takvo kakvo je, da smo svi na rubu emocionalne eksplozije zbog nesigurne egzistencije i preživljavanja u sustavu koji se raspada po šavovima, da smo čak i kad nam se čini da nas pritisak kojem smo stalno izloženi zapravo uopće ni najmanje ne dira zapravo sami jedan ogromni lonac frustracija koji samo čeka da prekipi i gadno opeče prvog namjernika koji nam se nađe pri ruci...
I da je najlakše nekad se istresti na osobi koja nam je najbliža i u čiju smo lojalnost sigurni.
Kao i da svi imamo svoja mišljenja i stavove. Da smo različitih psiholoških profila. Da među nama ima i slabih i jakih karaktera, i munchausenaša, i provokatora, i manipulatora, i kukavica, i podvojenih osobnosti, i nasilnika, i povodljivaca, i zatvarača očiju, i vjetrokaza, i glumaca... Nitko od nas nije savršen, dapače, svi mi imamo neki svoj psihički i emocionalni tipfeler. Ne bismo bili normalni da nemamo.
Ja bez problema priznajem da sam daleko od savršene osobe.
Ali obično nas okolina u kojoj odrastamo i kasnije nastavljamo život nauči prepoznati pogreške u sustavu. Odgojem, školovanjem, druženjem, usvajanjem nekih općeljudskih moralnih vrijednosti, učenjem na primjerima iz okoline ili vlastitim greškama.
I ne moramo biti kršćani, judaisti, muslimani ili pripadnici bilo koje vjere koja propisuje određeni općeljudski kodeks ponašanja i djelovanja da bismo na vrijeme naučili da određen način funkcioniranja nije moralan, jer ne čini dobro ni nama, ni okolini u kojoj živimo, ni ljudima s kojima smo u interakciji.
Kako u stvarnom životu, tako i u virtualnom.
I zato u procesu sazrijevanja stalno dobivamo prilike, upravo kroz interakciju s drugim ljudima, da osvijestimo postojanje mjesta koja štekaju i poradimo na tome da sazrijemo u bolje, ispravnije, emocionalno bogate i moralne ljude. (Pri čemu najmanje mislim na ono što se obično podrazumijeva pod moralnim, tj isključivo na seksualno ponašanje. Mislim, ono, stvarno – kad se u razgovoru spomene pojam moral uvijek je seks prva asocijacija! Dajte, ljudi, zar stvarno nikome ne pada na pamet npr... krađa? Ubojstvo? Bilo koji način djelovanja koji ugrožava drugo živo biće, bilo materijalno, bilo emocionalno, ili egzistencijalno? I pod pojmom egzistencijalno ne mislim na prihode nego na goli život! Ali ok, sad sam off topic... ).

I još jednom ponavljam, ja prva nisam savršena.
Ni na blogu, ni u stvarnom životu. Tračara sam, otrovna na jeziku, materijalist i soft manipulatorica, obično kad se radi o mogućnosti da se dokopam nečega što očajnički želim. Na blogu sam bila verbalno grozna prema Mirčetu jer sam se osjećala neizravno isprovociranom. I zaradila sam ban na jednom blogu s almost cool liste, priznajem. Ovih dana me sustigla loša karma s dugogodišnjom frendicom. Doma stalno potkradam kusur iz dućana, a kad loše stojim s novcem pravim se da sam doma ostavila cigarete pa na kavi pušim tuđe. I često pred muškarcima koristim suze da bih postigla određeni cilj (kao npr. besplatan popravak mobitela).
I ne mogu sebi pomoći. Ponekad je to jače od mene.
Ali vjerujem da sam dovoljno razumna da se koristim svojim otrovnim moćima samo onda kad zaista ni na koji način ne mogu ugroziti nekog drugog. Ako zabrljam posut ću se pepelom. Nevoljko doduše, jer ne volim biti u krivu. Priznanje otvara mogućnost za pomirbu, a i olakšava dušu.

Ali jako mi teško pada kada me se pokušava uvući u osobne ratove, bitching, podmetanja i hard core manipulaciju, što je upravo situacija kakvu proživljavam ovih dana. Kad me se stavlja u situaciju da moram birati strane između ljudi koje poznajem i koje volim već godinama. A još više kad vidim na što su ti isti ljudi sposobni.
I u tom gadnom babljem ratu punom preniskih udaraca za moj ukus kao kolateralne žrtve padaju čak i ljudi koji s tim osobama nemaju nikakve veze.
A najviše od svega me boli kad vidim koliko daleko ljudi mogu otići u spletkama i lažima. Ono, toliko daleko da se sve meksičke sapunice zajedno ne mogu mjeriti s takvim real life scenarijem. I kad se ti isti ljudi tako duboko emocionalno ozlijeđuju. Kad jedni drugima spletkare ne samo privatnom nego i po poslovnom životu. Šalju inspekcije na radno mjesto. Oštećuju automobile. A do jučer su ti isti ljudi bili nerazdvojni.
I to ne bilo kakvi ljudi. Ne nekakve dvije otrovne babetine s bogatom poviješću spletaka i magisterijem iz zloće.
Nego dvije krasne, pametne, do jučer drage i jako plemenite mlade žene. I jednako tako do jučer dragi ljudi oko njih.
A zbog čega?
Zbog totalno bezvrijedne muške štrace.
Zbog luzera koji već mjesecima skuplja kod svoje ekipe bodove na račun njihovog niskog rata. I niti ima namjeru odlučiti se za jednu od njih, a bogami niti prekinuti sve to tako što će prestati i jednu i drugu povlačiti za nos.

Jutros mi je od strane jedne od njih, nakon još jednog bezuspješnog pokušaja izglađivanja situacije, postavljen ultimatum: ili ona ili ova druga!
Što je najgore, izbor nije samo između jedne od njih, nego i jedne od polovica našeg malog društva.
Rat je, naime, došao do te točke da je još osmero ljudi jasno zauzelo strane, i kao da svi uživaju u nastaloj situaciji.
Osim mene.
Do jutros sam uspješno migoljila između dva tabora.
Jutros sam se našla pred ultimatumom.
I niti jedna strana ne prihvaća švicarsku opciju. Niti mogućnost da barem ostanem tampon zona. Iz razloga što kao neutralna imam pristup informacijama iz oba neprijateljska tabora, a odbijam ih širiti dalje. I zato jer javno svima stavljam do znanja da sam zgrožena u što su se pretvorili.
Ok, znam da je vrijeme da se potpuno povučem na par mjeseci. Nema mi druge. I neću biti jedina. Ovih zadnjih dana još se dvoje ljudi pokupilo iz našeg malog kruga i odbijaju imati veze s bilo kime. Dvoje ljudi kojima se sve to skupa više gadi, a jedno od njih je ni krivo ni dužno dobilo po nosu i ostalo bez klijenta.
A sve to me užasno pogađa.

Treća točka ispovijedi je o tome da imam najnoviju opsesiju.
Moja najnovija i potpuna opsesija u životu je forum.hr.
Forum.hr je zakon stvar.
Ok, već dulje vremena sam član, ali bila sam totalno neaktivna do nedavno. Tu i tamo bih potražila nešto na temi o kućnim ljubimcima, Posao i karijera su mi bili jako zabavni dok je po njima harala ProfesoricaXY i njena alter ega, ali to je manje-više bilo sve.

A onda sam se u životu navukla na lakove za nokte i manikuru, i sukladno tome počela čačkati po Kozmetici u potrazi za odgovorima na neka pitanja koja su me mučila.
Naime, na jednoj od podnevnih kavica, koja sasvim slučajno ovaj put nije bila u Egića, za stolom do mene sam ugledala curu s noktima kakve sam očajnički hjela. Crvenima, ali tekstura laka je bila drugačija, otprilike kao oni moji OPI lakovi iz Suede kolekcije, samo potpuno mat, bez ičeg svjetlucavog u sebi. Pitala sam curu i dobila odgovor: Essie Matte About You nadlak za matiranje!

I tako je sve počelo.

Krenula sam prikupljati informacije o matifikatoru laka za nokte i završila na Dekorativnoj kozmetici!
A tamo gomile tema o noktima, od manikure i njege do raznih brandova lakova za nokte...
I ne samo to, nego i gomila cura koje totalno znaju sve o tome, i više!

Zatim sam otkrila i Prodaju/razmjenu kozmetičkih proizvoda, i zaključila kako imam doma brdo jedva načetih parfema koji samo skupljaju prašinu, a koje ne smijem koristiti još neko vrijeme jer mi koža nakon terapije ne reagira baš najbolje na njih, i koje bih mogla razmijeniti za lakove koji drugim curama ne trebaju...
Pa sam tako utopila neke bočice, i zauzvrat kolekciju proširila s nekim divnim OPIćima i China Glazeovima, dvije Zoye i jednim Color Clubom kojeg već dugo želim ali ga u StudioDi već neko vrijeme nemaju.
Osim toga sam si kupila od cure s foruma i famozni Essie Matte About You, a bogami i Ruby Slippers kojeg sam već imala i koji je čaroban, ali trenutačno u splitskom SoCap-u vlada totalna nestašica istog.
A kako Najbolja stalno naručuje nešto preko neta (ja sam bez kartica i PayPal mi je mrtav) tako uskoro očekujem i Seche Vite i Poche za brzo sušenje laka na noktima (želim probat oba, OBA!!!).

Zatim sam otkrila Konadove šablonice i pečate za nail-art. Pa sam o njima cmizdrila frendu, onom kojeg stalno gulim i kojeg raduje da mi kupuje lijepe stvari. Tako da sam od jutros ponosna vlasnica dva diska sa šablonicama, pečata, strugalice, i crnog i zlatnog laka za pečate, i upravo se spremam kopirati jedne mat crne nokte sa glossy leopardovim uzorkom (samo što je na slici s foruma uzorak bio crn na crnom a moj će biti zlatni na crnom).

A kakvih sve još divnih stvari postoji za nokte...

Nedavno sam otkrila water marble tehniku, sramota da JA za to prije nisam znala, i totalno sam odlučila savladati istu.
Proučila sam tutoriale s YouTubea i krenula u akciju.
To je ono kad se u čašu vode sobne temperature kapne prvo kap laka u jednoj boji koja se raširi, pa u sredinu te kapi kap laka u drugoj boji, pa opet... onda se na plutajućem laku čačkalicom potežu linije i iscrta uzorak, prst oko nokta oblijepi selotejpom da se zaštiti koža, nokat umoči u uzorak, čačkalicom brzo počisti ostatak plutajućeg laka oko prsta, prst izvadi iz vode, skine selotejp i suši... Uh, to sušenje traje beskonačno dugo, ali uzorci su prekrasni!
Ok, prekrasni na curama koje fotke svojih noktiju postaju po beauty blogovima, ne i na mojima.
Već danima vježbam i još nisam savladala tehniku do savršenstva, ali budem uskoro, budem uskoro...

A tek Minx manikura...
Prvo sam dugo škicala nokte kakve u zadnje vrijeme ima Beyonce (kad nema onaj bezvezni tirkizni Chanelov lak koji stalno isfurava i koji je bio must have iz ljetne kolekcije), a osim nje i razne Rihanne i njima slične zvjezdice. One skroz glatke i ultrasjajne u metalik bojama. Probala s raznim metaliziranim lakovima, ali to nije to. Dok nisam saznala da se radi o foliji koja se lijepi na nokat. Pa sam na listu narudžbi kod Najbolje stavila i tri transferne folije, metalik zlatnu i brončanu, i jednu mat bijelu s crnim uzorkom koji izgleda baršunasto. I ljepilo. To će mi biti preuranjeni božićni dar. I jedva čekam da dođe...

Ah ti nokti...
Cure na forumu stavljaju slike svojih noktića pa sam počela i ja.

Malo sam čačkala po temi o umjetnim noktima, gelu i akrilu, i bogami, ne bih se više vratila na onaj moj golemi umjetni french i šugavi nail-art na njemu. Ok, moji su zadnjih godina bili odlično napravljeni i zaobljeni, ali dugo mi je trebalo dok nađem manikirku koja ih radi dobro. A cure koje rade nokte tamo postaju svojih ruku djela, i ne znam, zapravo sam jako malo lijepih vidjela. Ili su oblikom ružni i lopatasti, ili su preoslikani i kičasti do bola. Imala sam sreću da sam imala dobru manikirku. Ali zaboga, porno-nokti na moje prste neće nikad više! (Naravno, trenutačno ovako razmišljam jer su gel, tipse i french ipak totalno passe', ali ako u jednom trenutku opet budu must have vjerovatno ću opet bauljati svijetom s velikim geliranim kandžama...).
Ali kako god da okrenem, presretna sam jer ipak nikad nisam imala neki od onih groznih džunglastih ili prešljokičavih uzoraka na noktima. Nevjerovatno što sve neki ljudi smatraju lijepim! Mislim, ima lijepog nail arta, ali ružno oblikovan i zastrašujuće oslikan nokat je ipak previše!

Naravno, da moj budući poslodavac nije odgodio otvaranje splitskog ureda za kraj listopada ili početak studenoga vjerovatno mi glava ne bi bila u ovolikoj mjeri puna lakova za nokte.
Ali neka, nema ništa loše u tome. Sve dok ne prijeđe granicu zdravog razuma, tješim se. Pa se još malo tješim da ipak nisam još prešla granicu zdravog razuma, nego to samo tako izgleda.

E, da – pitam se zadnjih par dana da li da stvarno naručim nešto od Susjeda/Potencijalnog kad bude ovih dana išao u inozemstvo? I ako naručim – što da naručim?
On inzistira, a kad već inzistira postoje tamo gdje ide Orly lakovi za nokte u predivnim bojama, jeftiniji nego u Hrvatskoj (zašto, o zašto je sve jeftinije svugdje na svijetu osim u Hrvatskoj???!!!???). Ja nemam još niti jedan. Očajnički, o tako očajnički želim barem jedan njihov lak za nokte... I duboko vjerujem da bih se s barem jednim u svom posjedu osjećala malo bolje. I emocionalno bogatije.


08.10.2010. u 16:29 sati | 19 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Veze su bezveze. I meni se ne da.

Ok, nekako sam sredila poslovni aspekt, kao i onaj vezan uz garderobu i mobitel.
Ovaj posljednji mi je zadnjih tjedana bio popriličan problem.
Naime, kako se prema svojim gadgetima ponašam ko Lindsey Lohan prema svojoj jetri, tako je napokon, nakon otprilike milijunitog ispadanja iz torbice na pod, krknuo i moj iPhone. Ok, još uvijek je radio, ali touch screen je bio smrskan. I to gadno.
A ja bez love...
I tako sam neko vrijeme očajavala, jer je lopina od meštra kojeg su mi preporučili rekao da će mi uzet 600 kuna za zamjenu stakla, i da staklo nije oriđiđi nego neko zamjensko no name. Ok, rekoh ja, i pogledam na netu koliko košta oriđiđi staklo, ono, cca 300 kuna najskuplja verzija. Pa onda pitam ja meštra da koliko bi on meni uzeo da donesem svoje staklo. Kaže on meni 500 kuna.
Haloooooooooo?!?
Nema šanse.
Privremeno me spasila prijateljica, koja je dobila još tamo za Božić nekakav roza LG Cookie, a koja ništa što je roza ne može smislit ni nacrtano (ko da joj je bolja ona njena Nokia dizajnirana ko kanta. Ok, bijesan telefon koji samo što ne kuha i pere, ali ružan do besvjesti). Ali kvragu, jest da je i roza i sladak i touch, ali nije iPhone na koji sam navikla... Nije me utješilo ni to što se ne moram dr... gnjavit s glupim iTunesima, koji neku glazbu oće stavit u moj telefon da je mogu slušat, a neku uporno odbijaju (mislim, ono, playlista mi se već mjesecima sastoji od prastarog Snoop Doga, nešto Lady Gage, Gwen Stefani, Blondie, cara Curtisa Mayfielda i soundtracka iz Jackie Brown... I nikakvog napretka po tom pitanju). U ovaj Kuki samo prebacim što mi srce želi, od Brene do Bobbyja Browna, od Denis&Denis do No Doubt, od Mile Hrnića do Maroon5, od Severine do Seala...
Dakle, prvo sam plakala frendu, koji je molio da ga opteretim nekim svojim problemom da ne bi mislio na svoje vlastite koji su gadni (naime, ostavila ga žena. Ali ne radi dugogodišnjeg ljubavnika za kojeg nije znao, nego zato jer je trudna već neko vrijeme s njegovim bratićem – za što isto nije znao...). Kako ga je moj očaj jako ganuo, tako mi je predložio da mi da svoj iPhone 3g da s njega uzmem touch staklo i sve što se da iskoristiti (naravno, meni je i kućište već neko vrijeme u sramotnom stanju, pa eto... kad već nudi...). Njegov je mrtav jer je njime gađao s balkona vikendice (još uvijek sadašnju ali uskoro bivšu) suprugu, ali je promašio pa siroti telefon nije čak ni dospio letjei preko balkona nego mu je ispao iz ruke u zdjelicu vode za psa... Što je loše po frenda jer je mobitel riknuo pa je morao kupovat novi, a dobro za mene jer ipak nije poletio preko balkona i smrskao se nego je dio koji mi treba još uvijek upotrebljiv...
Nakon nabavke stakla krenula sam se raspitivati za ruke. Koje bi ipak koštale manje od 500 kuna. Mada sam dobro proučila na Youtubeu kako se stvar mijenja u kućnoj radinosti... Ali, ma koliko u mom slučaju tutoriali s YouTubea bili korisni kad trebam napraviti water marble manikuru, toliko su potpuno beskorisni kad je u pitanju bilo što tehničke prirode...
I tako sjednem ja u kafić u kojem obično pijem prvu jutarnju kavu (onaj kvartovski, za 9 sati ujutro. Podnevnu kavu, koja je moralna i društvena obaveza svake besposlene splićanke, ipak pijem na malo boljim mjestima).Javim se gazdi, prođemo par riječi, pa ga tako pitam zna li nekoga ko bi mi to zamijenio, i ispostavi se da je upravo onaj meštar u kojeg svi popravljaju i koji me siromašnu htio oderati za 500 kuna ni manje ni više nego gazdin rođo! I reče meni tako gazda neka mu donesem oba mobitela i da će on sredit.
Da ne duljim, sutra popodne sam dobila mobitel nazad. Popravljen. Ko novi. Promijenjeno staklo i kućište. I nisam ništa platila, jedino je meštar zadržao sebi lcd od mrtvog mobitela za rezervne djelove, jer je još bio dobar.
A ja opet imam svoj dragi telefon na koji sam navikla. I obećanje od brata da će mi donijeti četvorku kad se vrati s broda. Ok, bio je obećao iPad, ali otkako je četvorka došla kod nas jednostavno sam se zaljubila... A i kojeg će mi vraga iPad? Mislim, da se četvorka dizajnom ne razlikuje od trojke ne bi me bilo briga, ali ovako je bolje, jer kad stavim mobitel na stol onda će svaka šuša vidit da ja nemam stari nego najnoviji iPhone! Samo što do dolaska novog moram čekati do veljače, šmrc...
U svakom slučaju, problem skršenog telefona je uspješno riješen.
Što se onog novčanog tiče, tu ne razbijam glavu previše. Novac mi je ionako loše aspektiran u natalnom horoskopu. Čak i kad ga zarađujem masu, nekako uvijek ispadne da ga potrošim prije nego što mi uopće legne na račun/novčanik/džep. I to u duploj količini od one koja bi trebala leći na račun/novčanik/džep. Tako da se oko njega uopće ne uzrujavam.

A ne uzrujavam se baš puno ni oko fizičkog. Dupe mi je debelo i amen. Genetika je učinila svoje, a preveliki sam hedonist i previše lijena da bih se iscrpljivala i izgladnjivala zbog traperica broj 29. Ili 30. Ili tiješnjih modela broja 31... Ako može Khloe Kardashian Odom bit guzata i izgledat sasvim dobro na tv ekranu, onda je valjda dozvoljeno i meni osjećat se dobro s vlastitim dupetom prilijepljenim ispod leđa. Takvim kakvo jest.
Opalila sam po jogi i aerobiku, već drugi tjedan se pet dana tjedno istežem, natežem, savijam, skačem, znojim, psujem, proklinjem si onu babu od koje sam jedina u familiji naslijedila dupe i sise epskih dimenzija, i dobro mi je. Ok, prvih dana sam umirala od musklfibera, ali to je normalno. Sve je dobro dok ne visi i dok nemam šišmišova krila na nadlakticama.
Uostalom, ja bar nemam debelo lice ko Khloe, hehehe...

Dakle, rekla bih da sam sve nekako dovela na svoje mjesto.
Osim onog emocionalnog dijela...

Moram priznat da mi ništa ne fali kad sam u single modeu postojanja.
Čak sam nekako prestala gledat i muške oko sebe.
Ok, bacim s curama tu i tamo koji pogled kad sjednemo na kavu, ali ništa zanimlivo. Ili su još uvijek piletina, ili pretjerano oženjeni, ili ništa ne valjaju (jer da išta valjaju već bi ih neka bila upecala, zar ne?).

Zapravo... Trebalo bi mi bit super ovako, i ja se stvarno trudim da mi bude super, ali izgleda da moj single status smeta raznoraznim ljudima oko mene.

Mojim roditeljima, na primjer. I Tetici. Kompletnoj La Famigli. Prijateljima. Prijateljicama. Gej prijateljima. Susjedama. Tetama u dućanu. Svi me stalno pile da kad ću se udat, a ako se već neću udat da ima li bar nešto u vidu... ili na putu... Jer nije baš da sam svakim danom sve mlađa, a reproduktivni organi em su mi načeti, em imaju rok trajanja... Ma kako da ne! Baš sam za luda za mogućnošću da budem samohrana majka! Uslijed krize i nigdje drugdje nego u Hrvatskoj! A čedo će mi hranit Don Baković i Jadranka Kosor možda? Čime? Zdravo Marijama i krumpir-salatom?
Ali eto, tješi me što ljudi unatoč krizi nisu izgubili smisao za humor...
Jedini stvarno praktični i pragmatični savjet sam dobila od tete na salamoreznici nekidan dok sam čekala da mi nareže 20 deka mortadele s maslinama, 20 deka pureće šunke, 20 deka ementalera i doda raženi francuz. A glasio je da nije dobro otezati, jer što kasnije budem rađala, teže ću skinut postporođajne kvintale.
Ne znam baš koliko je njena teorija znanstveno dokazana, ali svakako me ojačala u odluci da se, ako se već budem udavala, odlučim za mladolikog i imućnog udovca s djecom na pragu odlaska na fakultet. Neki inozemni, po mogućnosti...

Ali ok, nije baš da mi u srcu vlada totalna pustoš. Nakupilo se paučine po klijetkama ovo ljeto, priznajem, ali kod mene nijedno stanje nije vječno niti jasno definirano.
Samo sam neodlučna.

Prvo, neodlučna sam treba li mi to uopće u ovoj životnoj fazi.
Drugo, ne sviđa mi se ideja da opet gnjavim samu sebe kompliciranim odnosima, hoće-neće i hoću-neću dvojbama, i općenito...
...Je ono treće, a to je da mi se nekako ne da.

Dakle.
Zapravo postoji kandidat.
S kojim sam od početka prijateljevanja jako draga i posebna frendica. Znate ona prijateljstva za koja je i slijepom namjerniku jasno da bi prijatelji, u slučaju da ih se ostavi neko vrijeme same, eventualno s nečim blago alkoholnim za opuštanje, završili kopulirajući. Ali se, eto, prijatelji suzdržavaju. Em da ne pokvare prijateljstvo (tj. ne ukakaju cijelu stvar zbog činjenice da se prečesto viđaju u zajedničkom društvu), em zato jer si međusobno hrane ego znanjem da imaju nekoga ko se kulturno i uglađeno do bola pali na njih...
Plus još ona jedna golema prepreka u mojoj glavi, a to je da se jednome od prijatelja, a to bih bila ja, ne da.
A kandidat mi je baš u onoj savršenoj fazi kad je supersazrio za vezu i spreman zalijepit se ko pijavica na prvu koja je dovoljno glupa da to dozvoli...

Kandidat je u moj život prije par mjeseci ušetao sasvim slučajno, držeći u jednoj ruci uzicu s američkim stafordom, a u drugoj kesicu pasjih slatkiša iz DM-a koju nije znao otvoriti (muško...).
Izrazito superdobrodržeći frajer s najboljim sixpackom kojeg sam snimila na muškarcu njegovih godina. Uh, joj. Jedan od onih zgodnih susjeda iz zgrade koje godinama slučajno viđate naokolo. Obično dok krmeljive, poluočupane, nerijetko i s ostacima maskare od prethodne večeri, da ne spominjem trenerku s rupom na dupetu, ili gornji dio pidžame koji viri iz jakne... Dakle, obično dok u najgorem mogućem izdanju čekate red na blagajni u nedjelju ujutro. Ili dok s mobitelom uglavljenim između ramena i uha psujete mater frendičinom dečku debilu prevarantskom i usput udarate još jedan inkarat sjajila za usne, a sve to keseći se u staklo na vratima lifta...
Enivej, jedan od onih cool susjeda za kojeg znate da je gradski frajer, rastavljen s djecom, čunka u svakom pogledu, i koji tu i tamo samo promijeni zgodnu žensku s kojom ga viđate u liftu. I za kojeg mislite da je bahati kreten. I to uporno tvrdite, unatoč tome što ga ne poznajete, samo zato jer ste bolesno ljubomorni na zgodne ženske s kojima ga viđate i mislite da El Fakerinjo takvog kalibra sigurno ionako nikad ne bi bacio oko na vas pa onda glumite pred svima da vam je iz nekog razloga antipatičan, i on i soj kojem pripada, i njegov parfem koji ostaje za njim u liftu, i njegova psina, i njegova motorčina, i njegovo sve! Pa još kad izlazi na ista mjesta kao i vi, pa ga tamo gledate tako bahatog, i priželjkujete da vas prepozna kao susjedu i opali barem jedan ulet u pijanom stanju, ali to se ne događa nikad, pa vas to još više ljuti...
A istina je da bi ga rado pograbile u liftu i isprobale kako se ljubi, na primjer.

Pa, dakle...
Ispalo je da je susjed sasvim normalan čovjek. I da je njegov pas frend od mog psa, ali u situacijama kad ga neko od njegove djece izvodi na plažu. Da, osim što ima to fenomenalno žilavo mišićavo tijelo i te vrlo seksi oblikovanke tanke tvrde usne (ostatak lica se ne bi mogao opisat baš kao lijep, ali eto...), također ima i dobro razvijen i seksi mozak. I uopće nije bahati j***č, i uopće nije kreten nego baš obrnuto.
Pa mi je otkrio neka zgodna mjesta gdje on vodi svog pasjeg dečka na istrčavanje, pa smo počeli tamo ići zajedno. Svaku večer nakon moje tjelovježbe. U petak je čak došao sa svojim psom po mog psa doma, na što je moja Tetica pala u nesvjest kako je on šarmaaaaaaaaaantaaaaaaaaaan, i onda me dočekao s psima nakon aerobika, što je bilo totalno koma jer su u fitness centru crknule neke cijevi u ženskoj garderobi pa se nisam stigla tuširat.

U svakom slučaju, Susjed je superzgoditak. Tj. bio bi, kad bi se meni dalo...
Ali meni se ne da.
Nije problem u tome da mi nije privlačan, dapače, unatoč tome što je u vrijeme kad sam se rodila on taman bio u nižim razredima osnovne škole. Niti u tome što je lik s reputacijom.
On je čak i više od očekivanog! Jedan od onih koji te svaki dan nazovu da te pitaju kako si, koji te iznenade keksima koje voliš ili praktičnom igračkom za psa, koji se pojavljuju s tobom na javnim okupljalištima u frekventno doba dana, koji otvaraju suvozačka vrata (ok, ima jako dobar auto, ni to nije na odmet)... Ej, lik čak odmakne stolicu u kafiću da sjednem i pričeka da sjednem prva, i to mu nije neka isforsirana gesta ni glumatanje nego fakat jest totalni đentlmen, onako nekako prirodno i nenametljivo... I još je ugodno društvo, nije seljačina, nije balkaniše mačo ni dalmatinska muška pi**ka... Ono, pravo old school muško.
Samo što se meni ne da.
Par dana mi je super. Pa se onda zaželim pauze i zbrišem.
Ne želim se osjećati vezano.
I ok, godi mi to fino kuvanje i ta pažnja, i jedva ga čekam vidjet, i sve to skupa, i ne, ovaj put to nema nimalo veze sa eventualnim strahom da će se ako i kad mu napokon dam preobraziti u standardnog tovara koji ne zove i ne viđa.
Nego mi se jednostavno ne da.

Cure kažu ti si luda.
Cure kažu nisi normalna, vidi kako te gleda (obično kad smo s različitim društvom u Egića).
Cure kažu go for it!
Neke od cura dodaju još i da je normalnog muškog ovih dana teško naći, pa neka ne izvodim bijesne gliste i ženim ga dok je još topao,jer da ako ja neću onda oće prva iduća.
Druge cure naglasak stavljaju na financijski aspekt takve veze i kandidatov poduzetnički duh koji bi mi omogućio lijepe torbice i udobnu egzistenciju do smrti. Ili razvoda.
A većina se slaže da ne smijem zanemariti dobar trbušnjak jer se to u njegovim godinama teško postiže i svakako rijetko viđa (plus vjerovanje da su dobri trbušnjaci garancija izdržljivosti u određenim položajima...).

Ali kvragu, meni se stvarno ne da!

Iskreno, već sam stvarno preumorna od muških.
Ne od seksa, naravno, od toga se žena nikad ne umori.
Jednostavno, ne da mi se više ulaziti u nikakve veze ni odnose sa suprotnim spolom.

Ok, malo lažem. Postoji jedan odnos u koji bih se rado opet vratila. Jedina opcija koja mi je još uvijek privlačna i primamljiva.
Ali previše je vremena prošlo. Ovih dana točno tri godine otkako sam otišla.
I priznajem, možda bih drugačije razmišljala o Susjedu i mogućnostima koje mi nudi, da se nekidan nisam slučajno mimoišla s Nezakonitim.
Sjedila sam na motoru iza prijateljičinog dečka i čekala da skrenemo desno iz uličice, a on je taman ušao na svom motoru u istu. Naravno, mogla sam očekivati da bih ga mogla sresti tu, ali ipak... Sve standardno: srce skočilo u grlo, krv u obraze... Klimnuo mi je glavom, ja sam se nasmiješila, i produžili smo svako svojim putem.
Znam da je, kako god okrenem, ovako najbolje za oboje, ali opet, često se uhvatim kako razmišljam o tome kako bi bilo da se neke stvari nisu dogodile, neke riječi nisu rekle, ili da smo barem samo komunicirali onda kad je to bilo potrebno.

Prijateljica špijunka kaže da je sam i da se ubija od posla, malo izlazi i malo se bavi ičim što nije vezano uz posao. I kako tvrdi da u životu trenutačno nema vremena ni želje za veze. I da je, sukladno onome što tvrdi, stvarno sam kao prst.
Naravno, pravim se da mi nije važno i da me ne dira kad ga spominje.
Ali opet..
Kako god da okrenem, meni se stvarno ne da...


07.10.2010. u 09:32 sati | 16 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< listopad, 2010 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Ožujak 2015 (1)
Kolovoz 2014 (2)
Prosinac 2011 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (5)
Svibanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (6)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (8)
Prosinac 2009 (7)
Studeni 2009 (7)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (7)
Ožujak 2009 (8)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (14)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (8)
Listopad 2008 (8)
Rujan 2008 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Opis bloga

Službeni web dnevnik kaotične, hiperaktivne, lijene, zbunjene, infantilne, poročne, ćudljive tridesetineštogodišnjakinje, izgubljene u svijetu dateinga, veza, shoppinga, poništenih kreditnih kartica, poslova koje ne voli, ambicija koje joj se ne da ostvarivati, frajera koji su uvijek pogrešan izbor ali zapne za njih ko pijan za plot... (jel se to tako kaže?)



Spamove, prljave seksi forwarduše, Viagra-mailove i lance sreće šaljite na:

elle.woods.blog@gmail.com

Na Fejsbuku me najdete pod imenom

Elle Woods Gone Brunette

Čitam & komentiram...

Koji
Missilusion

Perez Hilton

Londra
Dijanin vodič...
Shimi
Brineta - Još jedna
Sebastian Wright



I još... korisni blogovi za bonkulovićku kakva san ja

Kolači par exellance...
Kuketa :)