Ispovijedaonica

Zapravo se nešto malo loše osjeæam posljednjih par dana. Rastužile su me odreðene situacije i dogaðaji kojih sam neizravno dio, a tužnom me èini i što ništa ne mogu poduzeti po tom pitanju.
Tužna sam iz dva razloga.

Prvi je vezan uz osobu koju jako volim i cijenim, i koja je vjerovala u mene u trenucima kad nitko, a najmanje ja sama, nije vjerovao da bih mogla napraviti neke stvari koje sam imala potrebu uèiniti u životu. I koja mi je zbog toga, i zbog još mnogo drugih stvari, jako dragocjena.

Naime, ima nešto tjedana kako osjeæam da se drži pomalo rezervirano, i da nam se komunikacija prorijedila i osiromašila.
Pa sam je otvoreno pitala u èemu je stvar.
I ispalo je da je muèi jedan vrlo poseban gubitak.
Izgubila je osobu koja je njoj jednako tako bila posebna kao i ona meni. Dragu prijateljicu. Zbog, kaže, svoje nesposobnosti da procijeni neke svoje postupke, izvaže rijeèi i donese pravu odluku.
A ja se naizgled neizravno, ali slijedom logike potpuno i više nego opravdano, osjeæam krivom.
Znam koliko je to pogaða, i predložila sam da pokušam osobno izgladiti stvari, ali nemam njenu dozvolu. Kaže da je šteta napravljena i da se manim æorava posla, no ipak... Stvarno se ne osjeæam nimalo ugodno zbog svega. Ali ruke su mi vezane jer se njoj èini, a i meni je jasno, da bih možda još samo gore pogoršala stvar, pokvarila èak i moguænost da se vremenom stvari izglade kad se smire strasti. Jer moja je prijateljica izrazito temperamentna cura, a koliko sam shvatila njena je izgubljena frendica još žešæa od nje, i ko zna do èega bi to na kraju dovelo kad bih se umiješala još i ja. Osim toga, takvi pokušaji u pravilu završe kokošinjim razraèunavanjima, što je grozno, i što nikad ne donese nikome ništa dobro.
I da, jako mi je neugodno. Najraðe bih se pokrila ušima i propala u zemlju.
Jer ja sam ta koja je iskoristila neke podatke da bih postigla odreðeni cilj, ali zaista nisam imala namjeru ni na koji naèin povrijediti djevojku koja mi ništa nažao u životu nije napravila, a još manje se zamjeriti osobi koja mi je važna.

Moja prijateljica kaže da nema veze i da to nije moj nego njen problem. Da se radi o odnosu koji je ionako bio na zalasku. Ali znam da nije tako, jer je dovoljno dugo poznajem.
I osjeæam da me, unatoè onome što govori, drži na na odreðenoj distanci. A to me rastužuje.
Jer volim misliti o sebi kao korektnoj osobi koja uvijek djeluje u skladu s onom da ne èini drugima što ne bi htjela da se njoj napravi. I koja vjeruje u onu what goes arround comes arround, jer nam se svi naši postupci kad-tad obiju o glavu.
A najviše se bojim da 15 godina našeg prijateljstva ne ode u tri lijepe p***e m******e zbog moje nepromišljenosti.

Drugi razlog koji me rastužuje su neke od situacija koje se dogaðaju posljednjih mjeseci meðu ljudima s kojima se svakodnevno družim.
A vjerujte mi, strašno me podsjeæaju na neke od situacija na ovom našem blog servisu.

Razumijem da je vrijeme takvo kakvo je, da smo svi na rubu emocionalne eksplozije zbog nesigurne egzistencije i preživljavanja u sustavu koji se raspada po šavovima, da smo èak i kad nam se èini da nas pritisak kojem smo stalno izloženi zapravo uopæe ni najmanje ne dira zapravo sami jedan ogromni lonac frustracija koji samo èeka da prekipi i gadno opeèe prvog namjernika koji nam se naðe pri ruci...
I da je najlakše nekad se istresti na osobi koja nam je najbliža i u èiju smo lojalnost sigurni.
Kao i da svi imamo svoja mišljenja i stavove. Da smo razlièitih psiholoških profila. Da meðu nama ima i slabih i jakih karaktera, i munchausenaša, i provokatora, i manipulatora, i kukavica, i podvojenih osobnosti, i nasilnika, i povodljivaca, i zatvaraèa oèiju, i vjetrokaza, i glumaca... Nitko od nas nije savršen, dapaèe, svi mi imamo neki svoj psihièki i emocionalni tipfeler. Ne bismo bili normalni da nemamo.
Ja bez problema priznajem da sam daleko od savršene osobe.
Ali obièno nas okolina u kojoj odrastamo i kasnije nastavljamo život nauèi prepoznati pogreške u sustavu. Odgojem, školovanjem, druženjem, usvajanjem nekih opæeljudskih moralnih vrijednosti, uèenjem na primjerima iz okoline ili vlastitim greškama.
I ne moramo biti kršæani, judaisti, muslimani ili pripadnici bilo koje vjere koja propisuje odreðeni opæeljudski kodeks ponašanja i djelovanja da bismo na vrijeme nauèili da odreðen naèin funkcioniranja nije moralan, jer ne èini dobro ni nama, ni okolini u kojoj živimo, ni ljudima s kojima smo u interakciji.
Kako u stvarnom životu, tako i u virtualnom.
I zato u procesu sazrijevanja stalno dobivamo prilike, upravo kroz interakciju s drugim ljudima, da osvijestimo postojanje mjesta koja štekaju i poradimo na tome da sazrijemo u bolje, ispravnije, emocionalno bogate i moralne ljude. (Pri èemu najmanje mislim na ono što se obièno podrazumijeva pod moralnim, tj iskljuèivo na seksualno ponašanje. Mislim, ono, stvarno – kad se u razgovoru spomene pojam moral uvijek je seks prva asocijacija! Dajte, ljudi, zar stvarno nikome ne pada na pamet npr... kraða? Ubojstvo? Bilo koji naèin djelovanja koji ugrožava drugo živo biæe, bilo materijalno, bilo emocionalno, ili egzistencijalno? I pod pojmom egzistencijalno ne mislim na prihode nego na goli život! Ali ok, sad sam off topic... ).

I još jednom ponavljam, ja prva nisam savršena.
Ni na blogu, ni u stvarnom životu. Traèara sam, otrovna na jeziku, materijalist i soft manipulatorica, obièno kad se radi o moguænosti da se dokopam neèega što oèajnièki želim. Na blogu sam bila verbalno grozna prema Mirèetu jer sam se osjeæala neizravno isprovociranom. I zaradila sam ban na jednom blogu s almost cool liste, priznajem. Ovih dana me sustigla loša karma s dugogodišnjom frendicom. Doma stalno potkradam kusur iz duæana, a kad loše stojim s novcem pravim se da sam doma ostavila cigarete pa na kavi pušim tuðe. I èesto pred muškarcima koristim suze da bih postigla odreðeni cilj (kao npr. besplatan popravak mobitela).
I ne mogu sebi pomoæi. Ponekad je to jaèe od mene.
Ali vjerujem da sam dovoljno razumna da se koristim svojim otrovnim moæima samo onda kad zaista ni na koji naèin ne mogu ugroziti nekog drugog. Ako zabrljam posut æu se pepelom. Nevoljko doduše, jer ne volim biti u krivu. Priznanje otvara moguænost za pomirbu, a i olakšava dušu.

Ali jako mi teško pada kada me se pokušava uvuæi u osobne ratove, bitching, podmetanja i hard core manipulaciju, što je upravo situacija kakvu proživljavam ovih dana. Kad me se stavlja u situaciju da moram birati strane izmeðu ljudi koje poznajem i koje volim veæ godinama. A još više kad vidim na što su ti isti ljudi sposobni.
I u tom gadnom babljem ratu punom preniskih udaraca za moj ukus kao kolateralne žrtve padaju èak i ljudi koji s tim osobama nemaju nikakve veze.
A najviše od svega me boli kad vidim koliko daleko ljudi mogu otiæi u spletkama i lažima. Ono, toliko daleko da se sve meksièke sapunice zajedno ne mogu mjeriti s takvim real life scenarijem. I kad se ti isti ljudi tako duboko emocionalno ozlijeðuju. Kad jedni drugima spletkare ne samo privatnom nego i po poslovnom životu. Šalju inspekcije na radno mjesto. Ošteæuju automobile. A do juèer su ti isti ljudi bili nerazdvojni.
I to ne bilo kakvi ljudi. Ne nekakve dvije otrovne babetine s bogatom poviješæu spletaka i magisterijem iz zloæe.
Nego dvije krasne, pametne, do juèer drage i jako plemenite mlade žene. I jednako tako do juèer dragi ljudi oko njih.
A zbog èega?
Zbog totalno bezvrijedne muške štrace.
Zbog luzera koji veæ mjesecima skuplja kod svoje ekipe bodove na raèun njihovog niskog rata. I niti ima namjeru odluèiti se za jednu od njih, a bogami niti prekinuti sve to tako što æe prestati i jednu i drugu povlaèiti za nos.

Jutros mi je od strane jedne od njih, nakon još jednog bezuspješnog pokušaja izglaðivanja situacije, postavljen ultimatum: ili ona ili ova druga!
Što je najgore, izbor nije samo izmeðu jedne od njih, nego i jedne od polovica našeg malog društva.
Rat je, naime, došao do te toèke da je još osmero ljudi jasno zauzelo strane, i kao da svi uživaju u nastaloj situaciji.
Osim mene.
Do jutros sam uspješno migoljila izmeðu dva tabora.
Jutros sam se našla pred ultimatumom.
I niti jedna strana ne prihvaæa švicarsku opciju. Niti moguænost da barem ostanem tampon zona. Iz razloga što kao neutralna imam pristup informacijama iz oba neprijateljska tabora, a odbijam ih širiti dalje. I zato jer javno svima stavljam do znanja da sam zgrožena u što su se pretvorili.
Ok, znam da je vrijeme da se potpuno povuèem na par mjeseci. Nema mi druge. I neæu biti jedina. Ovih zadnjih dana još se dvoje ljudi pokupilo iz našeg malog kruga i odbijaju imati veze s bilo kime. Dvoje ljudi kojima se sve to skupa više gadi, a jedno od njih je ni krivo ni dužno dobilo po nosu i ostalo bez klijenta.
A sve to me užasno pogaða.

Treæa toèka ispovijedi je o tome da imam najnoviju opsesiju.
Moja najnovija i potpuna opsesija u životu je forum.hr.
Forum.hr je zakon stvar.
Ok, veæ dulje vremena sam èlan, ali bila sam totalno neaktivna do nedavno. Tu i tamo bih potražila nešto na temi o kuænim ljubimcima, Posao i karijera su mi bili jako zabavni dok je po njima harala ProfesoricaXY i njena alter ega, ali to je manje-više bilo sve.

A onda sam se u životu navukla na lakove za nokte i manikuru, i sukladno tome poèela èaèkati po Kozmetici u potrazi za odgovorima na neka pitanja koja su me muèila.
Naime, na jednoj od podnevnih kavica, koja sasvim sluèajno ovaj put nije bila u Egiæa, za stolom do mene sam ugledala curu s noktima kakve sam oèajnièki hjela. Crvenima, ali tekstura laka je bila drugaèija, otprilike kao oni moji OPI lakovi iz Suede kolekcije, samo potpuno mat, bez ièeg svjetlucavog u sebi. Pitala sam curu i dobila odgovor: Essie Matte About You nadlak za matiranje!

I tako je sve poèelo.

Krenula sam prikupljati informacije o matifikatoru laka za nokte i završila na Dekorativnoj kozmetici!
A tamo gomile tema o noktima, od manikure i njege do raznih brandova lakova za nokte...
I ne samo to, nego i gomila cura koje totalno znaju sve o tome, i više!

Zatim sam otkrila i Prodaju/razmjenu kozmetièkih proizvoda, i zakljuèila kako imam doma brdo jedva naèetih parfema koji samo skupljaju prašinu, a koje ne smijem koristiti još neko vrijeme jer mi koža nakon terapije ne reagira baš najbolje na njih, i koje bih mogla razmijeniti za lakove koji drugim curama ne trebaju...
Pa sam tako utopila neke boèice, i zauzvrat kolekciju proširila s nekim divnim OPIæima i China Glazeovima, dvije Zoye i jednim Color Clubom kojeg veæ dugo želim ali ga u StudioDi veæ neko vrijeme nemaju.
Osim toga sam si kupila od cure s foruma i famozni Essie Matte About You, a bogami i Ruby Slippers kojeg sam veæ imala i koji je èaroban, ali trenutaèno u splitskom SoCap-u vlada totalna nestašica istog.
A kako Najbolja stalno naruèuje nešto preko neta (ja sam bez kartica i PayPal mi je mrtav) tako uskoro oèekujem i Seche Vite i Poche za brzo sušenje laka na noktima (želim probat oba, OBA!!!).

Zatim sam otkrila Konadove šablonice i peèate za nail-art. Pa sam o njima cmizdrila frendu, onom kojeg stalno gulim i kojeg raduje da mi kupuje lijepe stvari. Tako da sam od jutros ponosna vlasnica dva diska sa šablonicama, peèata, strugalice, i crnog i zlatnog laka za peèate, i upravo se spremam kopirati jedne mat crne nokte sa glossy leopardovim uzorkom (samo što je na slici s foruma uzorak bio crn na crnom a moj æe biti zlatni na crnom).

A kakvih sve još divnih stvari postoji za nokte...

Nedavno sam otkrila water marble tehniku, sramota da JA za to prije nisam znala, i totalno sam odluèila savladati istu.
Prouèila sam tutoriale s YouTubea i krenula u akciju.
To je ono kad se u èašu vode sobne temperature kapne prvo kap laka u jednoj boji koja se raširi, pa u sredinu te kapi kap laka u drugoj boji, pa opet... onda se na plutajuæem laku èaèkalicom potežu linije i iscrta uzorak, prst oko nokta oblijepi selotejpom da se zaštiti koža, nokat umoèi u uzorak, èaèkalicom brzo poèisti ostatak plutajuæeg laka oko prsta, prst izvadi iz vode, skine selotejp i suši... Uh, to sušenje traje beskonaèno dugo, ali uzorci su prekrasni!
Ok, prekrasni na curama koje fotke svojih noktiju postaju po beauty blogovima, ne i na mojima.
Veæ danima vježbam i još nisam savladala tehniku do savršenstva, ali budem uskoro, budem uskoro...

A tek Minx manikura...
Prvo sam dugo škicala nokte kakve u zadnje vrijeme ima Beyonce (kad nema onaj bezvezni tirkizni Chanelov lak koji stalno isfurava i koji je bio must have iz ljetne kolekcije), a osim nje i razne Rihanne i njima sliène zvjezdice. One skroz glatke i ultrasjajne u metalik bojama. Probala s raznim metaliziranim lakovima, ali to nije to. Dok nisam saznala da se radi o foliji koja se lijepi na nokat. Pa sam na listu narudžbi kod Najbolje stavila i tri transferne folije, metalik zlatnu i bronèanu, i jednu mat bijelu s crnim uzorkom koji izgleda baršunasto. I ljepilo. To æe mi biti preuranjeni božiæni dar. I jedva èekam da doðe...

Ah ti nokti...
Cure na forumu stavljaju slike svojih noktiæa pa sam poèela i ja.

Malo sam èaèkala po temi o umjetnim noktima, gelu i akrilu, i bogami, ne bih se više vratila na onaj moj golemi umjetni french i šugavi nail-art na njemu. Ok, moji su zadnjih godina bili odlièno napravljeni i zaobljeni, ali dugo mi je trebalo dok naðem manikirku koja ih radi dobro. A cure koje rade nokte tamo postaju svojih ruku djela, i ne znam, zapravo sam jako malo lijepih vidjela. Ili su oblikom ružni i lopatasti, ili su preoslikani i kièasti do bola. Imala sam sreæu da sam imala dobru manikirku. Ali zaboga, porno-nokti na moje prste neæe nikad više! (Naravno, trenutaèno ovako razmišljam jer su gel, tipse i french ipak totalno passe', ali ako u jednom trenutku opet budu must have vjerovatno æu opet bauljati svijetom s velikim geliranim kandžama...).
Ali kako god da okrenem, presretna sam jer ipak nikad nisam imala neki od onih groznih džunglastih ili prešljokièavih uzoraka na noktima. Nevjerovatno što sve neki ljudi smatraju lijepim! Mislim, ima lijepog nail arta, ali ružno oblikovan i zastrašujuæe oslikan nokat je ipak previše!

Naravno, da moj buduæi poslodavac nije odgodio otvaranje splitskog ureda za kraj listopada ili poèetak studenoga vjerovatno mi glava ne bi bila u ovolikoj mjeri puna lakova za nokte.
Ali neka, nema ništa loše u tome. Sve dok ne prijeðe granicu zdravog razuma, tješim se. Pa se još malo tješim da ipak nisam još prešla granicu zdravog razuma, nego to samo tako izgleda.

E, da – pitam se zadnjih par dana da li da stvarno naruèim nešto od Susjeda/Potencijalnog kad bude ovih dana išao u inozemstvo? I ako naruèim – što da naruèim?
On inzistira, a kad veæ inzistira postoje tamo gdje ide Orly lakovi za nokte u predivnim bojama, jeftiniji nego u Hrvatskoj (zašto, o zašto je sve jeftinije svugdje na svijetu osim u Hrvatskoj???!!!???). Ja nemam još niti jedan. Oèajnièki, o tako oèajnièki želim barem jedan njihov lak za nokte... I duboko vjerujem da bih se s barem jednim u svom posjedu osjeæala malo bolje. I emocionalno bogatije.

08.10.2010. u 16:29 sati | 19 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Veze su bezveze. I meni se ne da.

Ok, nekako sam sredila poslovni aspekt, kao i onaj vezan uz garderobu i mobitel.
Ovaj posljednji mi je zadnjih tjedana bio poprilièan problem.
Naime, kako se prema svojim gadgetima ponašam ko Lindsey Lohan prema svojoj jetri, tako je napokon, nakon otprilike milijunitog ispadanja iz torbice na pod, krknuo i moj iPhone. Ok, još uvijek je radio, ali touch screen je bio smrskan. I to gadno.
A ja bez love...
I tako sam neko vrijeme oèajavala, jer je lopina od meštra kojeg su mi preporuèili rekao da æe mi uzet 600 kuna za zamjenu stakla, i da staklo nije oriðiði nego neko zamjensko no name. Ok, rekoh ja, i pogledam na netu koliko košta oriðiði staklo, ono, cca 300 kuna najskuplja verzija. Pa onda pitam ja meštra da koliko bi on meni uzeo da donesem svoje staklo. Kaže on meni 500 kuna.
Haloooooooooo?!?
Nema šanse.
Privremeno me spasila prijateljica, koja je dobila još tamo za Božiæ nekakav roza LG Cookie, a koja ništa što je roza ne može smislit ni nacrtano (ko da joj je bolja ona njena Nokia dizajnirana ko kanta. Ok, bijesan telefon koji samo što ne kuha i pere, ali ružan do besvjesti). Ali kvragu, jest da je i roza i sladak i touch, ali nije iPhone na koji sam navikla... Nije me utješilo ni to što se ne moram dr... gnjavit s glupim iTunesima, koji neku glazbu oæe stavit u moj telefon da je mogu slušat, a neku uporno odbijaju (mislim, ono, playlista mi se veæ mjesecima sastoji od prastarog Snoop Doga, nešto Lady Gage, Gwen Stefani, Blondie, cara Curtisa Mayfielda i soundtracka iz Jackie Brown... I nikakvog napretka po tom pitanju). U ovaj Kuki samo prebacim što mi srce želi, od Brene do Bobbyja Browna, od Denis&Denis do No Doubt, od Mile Hrniæa do Maroon5, od Severine do Seala...
Dakle, prvo sam plakala frendu, koji je molio da ga opteretim nekim svojim problemom da ne bi mislio na svoje vlastite koji su gadni (naime, ostavila ga žena. Ali ne radi dugogodišnjeg ljubavnika za kojeg nije znao, nego zato jer je trudna veæ neko vrijeme s njegovim bratiæem – za što isto nije znao...). Kako ga je moj oèaj jako ganuo, tako mi je predložio da mi da svoj iPhone 3g da s njega uzmem touch staklo i sve što se da iskoristiti (naravno, meni je i kuæište veæ neko vrijeme u sramotnom stanju, pa eto... kad veæ nudi...). Njegov je mrtav jer je njime gaðao s balkona vikendice (još uvijek sadašnju ali uskoro bivšu) suprugu, ali je promašio pa siroti telefon nije èak ni dospio letjei preko balkona nego mu je ispao iz ruke u zdjelicu vode za psa... Što je loše po frenda jer je mobitel riknuo pa je morao kupovat novi, a dobro za mene jer ipak nije poletio preko balkona i smrskao se nego je dio koji mi treba još uvijek upotrebljiv...
Nakon nabavke stakla krenula sam se raspitivati za ruke. Koje bi ipak koštale manje od 500 kuna. Mada sam dobro prouèila na Youtubeu kako se stvar mijenja u kuænoj radinosti... Ali, ma koliko u mom sluèaju tutoriali s YouTubea bili korisni kad trebam napraviti water marble manikuru, toliko su potpuno beskorisni kad je u pitanju bilo što tehnièke prirode...
I tako sjednem ja u kafiæ u kojem obièno pijem prvu jutarnju kavu (onaj kvartovski, za 9 sati ujutro. Podnevnu kavu, koja je moralna i društvena obaveza svake besposlene spliæanke, ipak pijem na malo boljim mjestima).Javim se gazdi, proðemo par rijeèi, pa ga tako pitam zna li nekoga ko bi mi to zamijenio, i ispostavi se da je upravo onaj meštar u kojeg svi popravljaju i koji me siromašnu htio oderati za 500 kuna ni manje ni više nego gazdin roðo! I reèe meni tako gazda neka mu donesem oba mobitela i da æe on sredit.
Da ne duljim, sutra popodne sam dobila mobitel nazad. Popravljen. Ko novi. Promijenjeno staklo i kuæište. I nisam ništa platila, jedino je meštar zadržao sebi lcd od mrtvog mobitela za rezervne djelove, jer je još bio dobar.
A ja opet imam svoj dragi telefon na koji sam navikla. I obeæanje od brata da æe mi donijeti èetvorku kad se vrati s broda. Ok, bio je obeæao iPad, ali otkako je èetvorka došla kod nas jednostavno sam se zaljubila... A i kojeg æe mi vraga iPad? Mislim, da se èetvorka dizajnom ne razlikuje od trojke ne bi me bilo briga, ali ovako je bolje, jer kad stavim mobitel na stol onda æe svaka šuša vidit da ja nemam stari nego najnoviji iPhone! Samo što do dolaska novog moram èekati do veljaèe, šmrc...
U svakom sluèaju, problem skršenog telefona je uspješno riješen.
Što se onog novèanog tièe, tu ne razbijam glavu previše. Novac mi je ionako loše aspektiran u natalnom horoskopu. Èak i kad ga zaraðujem masu, nekako uvijek ispadne da ga potrošim prije nego što mi uopæe legne na raèun/novèanik/džep. I to u duploj kolièini od one koja bi trebala leæi na raèun/novèanik/džep. Tako da se oko njega uopæe ne uzrujavam.

A ne uzrujavam se baš puno ni oko fizièkog. Dupe mi je debelo i amen. Genetika je uèinila svoje, a preveliki sam hedonist i previše lijena da bih se iscrpljivala i izgladnjivala zbog traperica broj 29. Ili 30. Ili tiješnjih modela broja 31... Ako može Khloe Kardashian Odom bit guzata i izgledat sasvim dobro na tv ekranu, onda je valjda dozvoljeno i meni osjeæat se dobro s vlastitim dupetom prilijepljenim ispod leða. Takvim kakvo jest.
Opalila sam po jogi i aerobiku, veæ drugi tjedan se pet dana tjedno istežem, natežem, savijam, skaèem, znojim, psujem, proklinjem si onu babu od koje sam jedina u familiji naslijedila dupe i sise epskih dimenzija, i dobro mi je. Ok, prvih dana sam umirala od musklfibera, ali to je normalno. Sve je dobro dok ne visi i dok nemam šišmišova krila na nadlakticama.
Uostalom, ja bar nemam debelo lice ko Khloe, hehehe...

Dakle, rekla bih da sam sve nekako dovela na svoje mjesto.
Osim onog emocionalnog dijela...

Moram priznat da mi ništa ne fali kad sam u single modeu postojanja.
Èak sam nekako prestala gledat i muške oko sebe.
Ok, bacim s curama tu i tamo koji pogled kad sjednemo na kavu, ali ništa zanimlivo. Ili su još uvijek piletina, ili pretjerano oženjeni, ili ništa ne valjaju (jer da išta valjaju veæ bi ih neka bila upecala, zar ne?).

Zapravo... Trebalo bi mi bit super ovako, i ja se stvarno trudim da mi bude super, ali izgleda da moj single status smeta raznoraznim ljudima oko mene.

Mojim roditeljima, na primjer. I Tetici. Kompletnoj La Famigli. Prijateljima. Prijateljicama. Gej prijateljima. Susjedama. Tetama u duæanu. Svi me stalno pile da kad æu se udat, a ako se veæ neæu udat da ima li bar nešto u vidu... ili na putu... Jer nije baš da sam svakim danom sve mlaða, a reproduktivni organi em su mi naèeti, em imaju rok trajanja... Ma kako da ne! Baš sam za luda za moguænošæu da budem samohrana majka! Uslijed krize i nigdje drugdje nego u Hrvatskoj! A èedo æe mi hranit Don Bakoviæ i Jadranka Kosor možda? Èime? Zdravo Marijama i krumpir-salatom?
Ali eto, tješi me što ljudi unatoè krizi nisu izgubili smisao za humor...
Jedini stvarno praktièni i pragmatièni savjet sam dobila od tete na salamoreznici nekidan dok sam èekala da mi nareže 20 deka mortadele s maslinama, 20 deka pureæe šunke, 20 deka ementalera i doda raženi francuz. A glasio je da nije dobro otezati, jer što kasnije budem raðala, teže æu skinut postporoðajne kvintale.
Ne znam baš koliko je njena teorija znanstveno dokazana, ali svakako me ojaèala u odluci da se, ako se veæ budem udavala, odluèim za mladolikog i imuænog udovca s djecom na pragu odlaska na fakultet. Neki inozemni, po moguænosti...

Ali ok, nije baš da mi u srcu vlada totalna pustoš. Nakupilo se pauèine po klijetkama ovo ljeto, priznajem, ali kod mene nijedno stanje nije vjeèno niti jasno definirano.
Samo sam neodluèna.

Prvo, neodluèna sam treba li mi to uopæe u ovoj životnoj fazi.
Drugo, ne sviða mi se ideja da opet gnjavim samu sebe kompliciranim odnosima, hoæe-neæe i hoæu-neæu dvojbama, i opæenito...
...Je ono treæe, a to je da mi se nekako ne da.

Dakle.
Zapravo postoji kandidat.
S kojim sam od poèetka prijateljevanja jako draga i posebna frendica. Znate ona prijateljstva za koja je i slijepom namjerniku jasno da bi prijatelji, u sluèaju da ih se ostavi neko vrijeme same, eventualno s neèim blago alkoholnim za opuštanje, završili kopulirajuæi. Ali se, eto, prijatelji suzdržavaju. Em da ne pokvare prijateljstvo (tj. ne ukakaju cijelu stvar zbog èinjenice da se preèesto viðaju u zajednièkom društvu), em zato jer si meðusobno hrane ego znanjem da imaju nekoga ko se kulturno i uglaðeno do bola pali na njih...
Plus još ona jedna golema prepreka u mojoj glavi, a to je da se jednome od prijatelja, a to bih bila ja, ne da.
A kandidat mi je baš u onoj savršenoj fazi kad je supersazrio za vezu i spreman zalijepit se ko pijavica na prvu koja je dovoljno glupa da to dozvoli...

Kandidat je u moj život prije par mjeseci ušetao sasvim sluèajno, držeæi u jednoj ruci uzicu s amerièkim stafordom, a u drugoj kesicu pasjih slatkiša iz DM-a koju nije znao otvoriti (muško...).
Izrazito superdobrodržeæi frajer s najboljim sixpackom kojeg sam snimila na muškarcu njegovih godina. Uh, joj. Jedan od onih zgodnih susjeda iz zgrade koje godinama sluèajno viðate naokolo. Obièno dok krmeljive, poluoèupane, nerijetko i s ostacima maskare od prethodne veèeri, da ne spominjem trenerku s rupom na dupetu, ili gornji dio pidžame koji viri iz jakne... Dakle, obièno dok u najgorem moguæem izdanju èekate red na blagajni u nedjelju ujutro. Ili dok s mobitelom uglavljenim izmeðu ramena i uha psujete mater frendièinom deèku debilu prevarantskom i usput udarate još jedan inkarat sjajila za usne, a sve to keseæi se u staklo na vratima lifta...
Enivej, jedan od onih cool susjeda za kojeg znate da je gradski frajer, rastavljen s djecom, èunka u svakom pogledu, i koji tu i tamo samo promijeni zgodnu žensku s kojom ga viðate u liftu. I za kojeg mislite da je bahati kreten. I to uporno tvrdite, unatoè tome što ga ne poznajete, samo zato jer ste bolesno ljubomorni na zgodne ženske s kojima ga viðate i mislite da El Fakerinjo takvog kalibra sigurno ionako nikad ne bi bacio oko na vas pa onda glumite pred svima da vam je iz nekog razloga antipatièan, i on i soj kojem pripada, i njegov parfem koji ostaje za njim u liftu, i njegova psina, i njegova motorèina, i njegovo sve! Pa još kad izlazi na ista mjesta kao i vi, pa ga tamo gledate tako bahatog, i priželjkujete da vas prepozna kao susjedu i opali barem jedan ulet u pijanom stanju, ali to se ne dogaða nikad, pa vas to još više ljuti...
A istina je da bi ga rado pograbile u liftu i isprobale kako se ljubi, na primjer.

Pa, dakle...
Ispalo je da je susjed sasvim normalan èovjek. I da je njegov pas frend od mog psa, ali u situacijama kad ga neko od njegove djece izvodi na plažu. Da, osim što ima to fenomenalno žilavo mišiæavo tijelo i te vrlo seksi oblikovanke tanke tvrde usne (ostatak lica se ne bi mogao opisat baš kao lijep, ali eto...), takoðer ima i dobro razvijen i seksi mozak. I uopæe nije bahati j***è, i uopæe nije kreten nego baš obrnuto.
Pa mi je otkrio neka zgodna mjesta gdje on vodi svog pasjeg deèka na istrèavanje, pa smo poèeli tamo iæi zajedno. Svaku veèer nakon moje tjelovježbe. U petak je èak došao sa svojim psom po mog psa doma, na što je moja Tetica pala u nesvjest kako je on šarmaaaaaaaaaantaaaaaaaaaan, i onda me doèekao s psima nakon aerobika, što je bilo totalno koma jer su u fitness centru crknule neke cijevi u ženskoj garderobi pa se nisam stigla tuširat.

U svakom sluèaju, Susjed je superzgoditak. Tj. bio bi, kad bi se meni dalo...
Ali meni se ne da.
Nije problem u tome da mi nije privlaèan, dapaèe, unatoè tome što je u vrijeme kad sam se rodila on taman bio u nižim razredima osnovne škole. Niti u tome što je lik s reputacijom.
On je èak i više od oèekivanog! Jedan od onih koji te svaki dan nazovu da te pitaju kako si, koji te iznenade keksima koje voliš ili praktiènom igraèkom za psa, koji se pojavljuju s tobom na javnim okupljalištima u frekventno doba dana, koji otvaraju suvozaèka vrata (ok, ima jako dobar auto, ni to nije na odmet)... Ej, lik èak odmakne stolicu u kafiæu da sjednem i prièeka da sjednem prva, i to mu nije neka isforsirana gesta ni glumatanje nego fakat jest totalni ðentlmen, onako nekako prirodno i nenametljivo... I još je ugodno društvo, nije seljaèina, nije balkaniše maèo ni dalmatinska muška pi**ka... Ono, pravo old school muško.
Samo što se meni ne da.
Par dana mi je super. Pa se onda zaželim pauze i zbrišem.
Ne želim se osjeæati vezano.
I ok, godi mi to fino kuvanje i ta pažnja, i jedva ga èekam vidjet, i sve to skupa, i ne, ovaj put to nema nimalo veze sa eventualnim strahom da æe se ako i kad mu napokon dam preobraziti u standardnog tovara koji ne zove i ne viða.
Nego mi se jednostavno ne da.

Cure kažu ti si luda.
Cure kažu nisi normalna, vidi kako te gleda (obièno kad smo s razlièitim društvom u Egiæa).
Cure kažu go for it!
Neke od cura dodaju još i da je normalnog muškog ovih dana teško naæi, pa neka ne izvodim bijesne gliste i ženim ga dok je još topao,jer da ako ja neæu onda oæe prva iduæa.
Druge cure naglasak stavljaju na financijski aspekt takve veze i kandidatov poduzetnièki duh koji bi mi omoguæio lijepe torbice i udobnu egzistenciju do smrti. Ili razvoda.
A veæina se slaže da ne smijem zanemariti dobar trbušnjak jer se to u njegovim godinama teško postiže i svakako rijetko viða (plus vjerovanje da su dobri trbušnjaci garancija izdržljivosti u odreðenim položajima...).

Ali kvragu, meni se stvarno ne da!

Iskreno, veæ sam stvarno preumorna od muških.
Ne od seksa, naravno, od toga se žena nikad ne umori.
Jednostavno, ne da mi se više ulaziti u nikakve veze ni odnose sa suprotnim spolom.

Ok, malo lažem. Postoji jedan odnos u koji bih se rado opet vratila. Jedina opcija koja mi je još uvijek privlaèna i primamljiva.
Ali previše je vremena prošlo. Ovih dana toèno tri godine otkako sam otišla.
I priznajem, možda bih drugaèije razmišljala o Susjedu i moguænostima koje mi nudi, da se nekidan nisam sluèajno mimoišla s Nezakonitim.
Sjedila sam na motoru iza prijateljièinog deèka i èekala da skrenemo desno iz ulièice, a on je taman ušao na svom motoru u istu. Naravno, mogla sam oèekivati da bih ga mogla sresti tu, ali ipak... Sve standardno: srce skoèilo u grlo, krv u obraze... Klimnuo mi je glavom, ja sam se nasmiješila, i produžili smo svako svojim putem.
Znam da je, kako god okrenem, ovako najbolje za oboje, ali opet, èesto se uhvatim kako razmišljam o tome kako bi bilo da se neke stvari nisu dogodile, neke rijeèi nisu rekle, ili da smo barem samo komunicirali onda kad je to bilo potrebno.

Prijateljica špijunka kaže da je sam i da se ubija od posla, malo izlazi i malo se bavi ièim što nije vezano uz posao. I kako tvrdi da u životu trenutaèno nema vremena ni želje za veze. I da je, sukladno onome što tvrdi, stvarno sam kao prst.
Naravno, pravim se da mi nije važno i da me ne dira kad ga spominje.
Ali opet..
Kako god da okrenem, meni se stvarno ne da...

07.10.2010. u 09:32 sati | 16 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.