Ok, nekako sam sredila poslovni aspekt, kao i onaj vezan uz garderobu i mobitel.
Ovaj posljednji mi je zadnjih tjedana bio popriličan problem.
Naime, kako se prema svojim gadgetima ponašam ko Lindsey Lohan prema svojoj jetri, tako je napokon, nakon otprilike milijunitog ispadanja iz torbice na pod, krknuo i moj iPhone. Ok, još uvijek je radio, ali touch screen je bio smrskan. I to gadno.
A ja bez love...
I tako sam neko vrijeme očajavala, jer je lopina od meštra kojeg su mi preporučili rekao da će mi uzet 600 kuna za zamjenu stakla, i da staklo nije oriđiđi nego neko zamjensko no name. Ok, rekoh ja, i pogledam na netu koliko košta oriđiđi staklo, ono, cca 300 kuna najskuplja verzija. Pa onda pitam ja meštra da koliko bi on meni uzeo da donesem svoje staklo. Kaže on meni 500 kuna.
Haloooooooooo?!?
Nema šanse.
Privremeno me spasila prijateljica, koja je dobila još tamo za Božić nekakav roza LG Cookie, a koja ništa što je roza ne može smislit ni nacrtano (ko da joj je bolja ona njena Nokia dizajnirana ko kanta. Ok, bijesan telefon koji samo što ne kuha i pere, ali ružan do besvjesti). Ali kvragu, jest da je i roza i sladak i touch, ali nije iPhone na koji sam navikla... Nije me utješilo ni to što se ne moram dr... gnjavit s glupim iTunesima, koji neku glazbu oće stavit u moj telefon da je mogu slušat, a neku uporno odbijaju (mislim, ono, playlista mi se već mjesecima sastoji od prastarog Snoop Doga, nešto Lady Gage, Gwen Stefani, Blondie, cara Curtisa Mayfielda i soundtracka iz Jackie Brown... I nikakvog napretka po tom pitanju). U ovaj Kuki samo prebacim što mi srce želi, od Brene do Bobbyja Browna, od Denis&Denis do No Doubt, od Mile Hrnića do Maroon5, od Severine do Seala...
Dakle, prvo sam plakala frendu, koji je molio da ga opteretim nekim svojim problemom da ne bi mislio na svoje vlastite koji su gadni (naime, ostavila ga žena. Ali ne radi dugogodišnjeg ljubavnika za kojeg nije znao, nego zato jer je trudna već neko vrijeme s njegovim bratićem – za što isto nije znao...). Kako ga je moj očaj jako ganuo, tako mi je predložio da mi da svoj iPhone 3g da s njega uzmem touch staklo i sve što se da iskoristiti (naravno, meni je i kućište već neko vrijeme u sramotnom stanju, pa eto... kad već nudi...). Njegov je mrtav jer je njime gađao s balkona vikendice (još uvijek sadašnju ali uskoro bivšu) suprugu, ali je promašio pa siroti telefon nije čak ni dospio letjei preko balkona nego mu je ispao iz ruke u zdjelicu vode za psa... Što je loše po frenda jer je mobitel riknuo pa je morao kupovat novi, a dobro za mene jer ipak nije poletio preko balkona i smrskao se nego je dio koji mi treba još uvijek upotrebljiv...
Nakon nabavke stakla krenula sam se raspitivati za ruke. Koje bi ipak koštale manje od 500 kuna. Mada sam dobro proučila na Youtubeu kako se stvar mijenja u kućnoj radinosti... Ali, ma koliko u mom slučaju tutoriali s YouTubea bili korisni kad trebam napraviti water marble manikuru, toliko su potpuno beskorisni kad je u pitanju bilo što tehničke prirode...
I tako sjednem ja u kafić u kojem obično pijem prvu jutarnju kavu (onaj kvartovski, za 9 sati ujutro. Podnevnu kavu, koja je moralna i društvena obaveza svake besposlene splićanke, ipak pijem na malo boljim mjestima).Javim se gazdi, prođemo par riječi, pa ga tako pitam zna li nekoga ko bi mi to zamijenio, i ispostavi se da je upravo onaj meštar u kojeg svi popravljaju i koji me siromašnu htio oderati za 500 kuna ni manje ni više nego gazdin rođo! I reče meni tako gazda neka mu donesem oba mobitela i da će on sredit.
Da ne duljim, sutra popodne sam dobila mobitel nazad. Popravljen. Ko novi. Promijenjeno staklo i kućište. I nisam ništa platila, jedino je meštar zadržao sebi lcd od mrtvog mobitela za rezervne djelove, jer je još bio dobar.
A ja opet imam svoj dragi telefon na koji sam navikla. I obećanje od brata da će mi donijeti četvorku kad se vrati s broda. Ok, bio je obećao iPad, ali otkako je četvorka došla kod nas jednostavno sam se zaljubila... A i kojeg će mi vraga iPad? Mislim, da se četvorka dizajnom ne razlikuje od trojke ne bi me bilo briga, ali ovako je bolje, jer kad stavim mobitel na stol onda će svaka šuša vidit da ja nemam stari nego najnoviji iPhone! Samo što do dolaska novog moram čekati do veljače, šmrc...
U svakom slučaju, problem skršenog telefona je uspješno riješen.
Što se onog novčanog tiče, tu ne razbijam glavu previše. Novac mi je ionako loše aspektiran u natalnom horoskopu. Čak i kad ga zarađujem masu, nekako uvijek ispadne da ga potrošim prije nego što mi uopće legne na račun/novčanik/džep. I to u duploj količini od one koja bi trebala leći na račun/novčanik/džep. Tako da se oko njega uopće ne uzrujavam.
A ne uzrujavam se baš puno ni oko fizičkog. Dupe mi je debelo i amen. Genetika je učinila svoje, a preveliki sam hedonist i previše lijena da bih se iscrpljivala i izgladnjivala zbog traperica broj 29. Ili 30. Ili tiješnjih modela broja 31... Ako može Khloe Kardashian Odom bit guzata i izgledat sasvim dobro na tv ekranu, onda je valjda dozvoljeno i meni osjećat se dobro s vlastitim dupetom prilijepljenim ispod leđa. Takvim kakvo jest.
Opalila sam po jogi i aerobiku, već drugi tjedan se pet dana tjedno istežem, natežem, savijam, skačem, znojim, psujem, proklinjem si onu babu od koje sam jedina u familiji naslijedila dupe i sise epskih dimenzija, i dobro mi je. Ok, prvih dana sam umirala od musklfibera, ali to je normalno. Sve je dobro dok ne visi i dok nemam šišmišova krila na nadlakticama.
Uostalom, ja bar nemam debelo lice ko Khloe, hehehe...
Dakle, rekla bih da sam sve nekako dovela na svoje mjesto.
Osim onog emocionalnog dijela...
Moram priznat da mi ništa ne fali kad sam u single modeu postojanja.
Čak sam nekako prestala gledat i muške oko sebe.
Ok, bacim s curama tu i tamo koji pogled kad sjednemo na kavu, ali ništa zanimlivo. Ili su još uvijek piletina, ili pretjerano oženjeni, ili ništa ne valjaju (jer da išta valjaju već bi ih neka bila upecala, zar ne?).
Zapravo... Trebalo bi mi bit super ovako, i ja se stvarno trudim da mi bude super, ali izgleda da moj single status smeta raznoraznim ljudima oko mene.
Mojim roditeljima, na primjer. I Tetici. Kompletnoj La Famigli. Prijateljima. Prijateljicama. Gej prijateljima. Susjedama. Tetama u dućanu. Svi me stalno pile da kad ću se udat, a ako se već neću udat da ima li bar nešto u vidu... ili na putu... Jer nije baš da sam svakim danom sve mlađa, a reproduktivni organi em su mi načeti, em imaju rok trajanja... Ma kako da ne! Baš sam za luda za mogućnošću da budem samohrana majka! Uslijed krize i nigdje drugdje nego u Hrvatskoj! A čedo će mi hranit Don Baković i Jadranka Kosor možda? Čime? Zdravo Marijama i krumpir-salatom?
Ali eto, tješi me što ljudi unatoč krizi nisu izgubili smisao za humor...
Jedini stvarno praktični i pragmatični savjet sam dobila od tete na salamoreznici nekidan dok sam čekala da mi nareže 20 deka mortadele s maslinama, 20 deka pureće šunke, 20 deka ementalera i doda raženi francuz. A glasio je da nije dobro otezati, jer što kasnije budem rađala, teže ću skinut postporođajne kvintale.
Ne znam baš koliko je njena teorija znanstveno dokazana, ali svakako me ojačala u odluci da se, ako se već budem udavala, odlučim za mladolikog i imućnog udovca s djecom na pragu odlaska na fakultet. Neki inozemni, po mogućnosti...
Ali ok, nije baš da mi u srcu vlada totalna pustoš. Nakupilo se paučine po klijetkama ovo ljeto, priznajem, ali kod mene nijedno stanje nije vječno niti jasno definirano.
Samo sam neodlučna.
Prvo, neodlučna sam treba li mi to uopće u ovoj životnoj fazi.
Drugo, ne sviđa mi se ideja da opet gnjavim samu sebe kompliciranim odnosima, hoće-neće i hoću-neću dvojbama, i općenito...
...Je ono treće, a to je da mi se nekako ne da.
Dakle.
Zapravo postoji kandidat.
S kojim sam od početka prijateljevanja jako draga i posebna frendica. Znate ona prijateljstva za koja je i slijepom namjerniku jasno da bi prijatelji, u slučaju da ih se ostavi neko vrijeme same, eventualno s nečim blago alkoholnim za opuštanje, završili kopulirajući. Ali se, eto, prijatelji suzdržavaju. Em da ne pokvare prijateljstvo (tj. ne ukakaju cijelu stvar zbog činjenice da se prečesto viđaju u zajedničkom društvu), em zato jer si međusobno hrane ego znanjem da imaju nekoga ko se kulturno i uglađeno do bola pali na njih...
Plus još ona jedna golema prepreka u mojoj glavi, a to je da se jednome od prijatelja, a to bih bila ja, ne da.
A kandidat mi je baš u onoj savršenoj fazi kad je supersazrio za vezu i spreman zalijepit se ko pijavica na prvu koja je dovoljno glupa da to dozvoli...
Kandidat je u moj život prije par mjeseci ušetao sasvim slučajno, držeći u jednoj ruci uzicu s američkim stafordom, a u drugoj kesicu pasjih slatkiša iz DM-a koju nije znao otvoriti (muško...).
Izrazito superdobrodržeći frajer s najboljim sixpackom kojeg sam snimila na muškarcu njegovih godina. Uh, joj. Jedan od onih zgodnih susjeda iz zgrade koje godinama slučajno viđate naokolo. Obično dok krmeljive, poluočupane, nerijetko i s ostacima maskare od prethodne večeri, da ne spominjem trenerku s rupom na dupetu, ili gornji dio pidžame koji viri iz jakne... Dakle, obično dok u najgorem mogućem izdanju čekate red na blagajni u nedjelju ujutro. Ili dok s mobitelom uglavljenim između ramena i uha psujete mater frendičinom dečku debilu prevarantskom i usput udarate još jedan inkarat sjajila za usne, a sve to keseći se u staklo na vratima lifta...
Enivej, jedan od onih cool susjeda za kojeg znate da je gradski frajer, rastavljen s djecom, čunka u svakom pogledu, i koji tu i tamo samo promijeni zgodnu žensku s kojom ga viđate u liftu. I za kojeg mislite da je bahati kreten. I to uporno tvrdite, unatoč tome što ga ne poznajete, samo zato jer ste bolesno ljubomorni na zgodne ženske s kojima ga viđate i mislite da El Fakerinjo takvog kalibra sigurno ionako nikad ne bi bacio oko na vas pa onda glumite pred svima da vam je iz nekog razloga antipatičan, i on i soj kojem pripada, i njegov parfem koji ostaje za njim u liftu, i njegova psina, i njegova motorčina, i njegovo sve! Pa još kad izlazi na ista mjesta kao i vi, pa ga tamo gledate tako bahatog, i priželjkujete da vas prepozna kao susjedu i opali barem jedan ulet u pijanom stanju, ali to se ne događa nikad, pa vas to još više ljuti...
A istina je da bi ga rado pograbile u liftu i isprobale kako se ljubi, na primjer.
Pa, dakle...
Ispalo je da je susjed sasvim normalan čovjek. I da je njegov pas frend od mog psa, ali u situacijama kad ga neko od njegove djece izvodi na plažu. Da, osim što ima to fenomenalno žilavo mišićavo tijelo i te vrlo seksi oblikovanke tanke tvrde usne (ostatak lica se ne bi mogao opisat baš kao lijep, ali eto...), također ima i dobro razvijen i seksi mozak. I uopće nije bahati j***č, i uopće nije kreten nego baš obrnuto.
Pa mi je otkrio neka zgodna mjesta gdje on vodi svog pasjeg dečka na istrčavanje, pa smo počeli tamo ići zajedno. Svaku večer nakon moje tjelovježbe. U petak je čak došao sa svojim psom po mog psa doma, na što je moja Tetica pala u nesvjest kako je on šarmaaaaaaaaaantaaaaaaaaaan, i onda me dočekao s psima nakon aerobika, što je bilo totalno koma jer su u fitness centru crknule neke cijevi u ženskoj garderobi pa se nisam stigla tuširat.
U svakom slučaju, Susjed je superzgoditak. Tj. bio bi, kad bi se meni dalo...
Ali meni se ne da.
Nije problem u tome da mi nije privlačan, dapače, unatoč tome što je u vrijeme kad sam se rodila on taman bio u nižim razredima osnovne škole. Niti u tome što je lik s reputacijom.
On je čak i više od očekivanog! Jedan od onih koji te svaki dan nazovu da te pitaju kako si, koji te iznenade keksima koje voliš ili praktičnom igračkom za psa, koji se pojavljuju s tobom na javnim okupljalištima u frekventno doba dana, koji otvaraju suvozačka vrata (ok, ima jako dobar auto, ni to nije na odmet)... Ej, lik čak odmakne stolicu u kafiću da sjednem i pričeka da sjednem prva, i to mu nije neka isforsirana gesta ni glumatanje nego fakat jest totalni đentlmen, onako nekako prirodno i nenametljivo... I još je ugodno društvo, nije seljačina, nije balkaniše mačo ni dalmatinska muška pi**ka... Ono, pravo old school muško.
Samo što se meni ne da.
Par dana mi je super. Pa se onda zaželim pauze i zbrišem.
Ne želim se osjećati vezano.
I ok, godi mi to fino kuvanje i ta pažnja, i jedva ga čekam vidjet, i sve to skupa, i ne, ovaj put to nema nimalo veze sa eventualnim strahom da će se ako i kad mu napokon dam preobraziti u standardnog tovara koji ne zove i ne viđa.
Nego mi se jednostavno ne da.
Cure kažu ti si luda.
Cure kažu nisi normalna, vidi kako te gleda (obično kad smo s različitim društvom u Egića).
Cure kažu go for it!
Neke od cura dodaju još i da je normalnog muškog ovih dana teško naći, pa neka ne izvodim bijesne gliste i ženim ga dok je još topao,jer da ako ja neću onda oće prva iduća.
Druge cure naglasak stavljaju na financijski aspekt takve veze i kandidatov poduzetnički duh koji bi mi omogućio lijepe torbice i udobnu egzistenciju do smrti. Ili razvoda.
A većina se slaže da ne smijem zanemariti dobar trbušnjak jer se to u njegovim godinama teško postiže i svakako rijetko viđa (plus vjerovanje da su dobri trbušnjaci garancija izdržljivosti u određenim položajima...).
Ali kvragu, meni se stvarno ne da!
Iskreno, već sam stvarno preumorna od muških.
Ne od seksa, naravno, od toga se žena nikad ne umori.
Jednostavno, ne da mi se više ulaziti u nikakve veze ni odnose sa suprotnim spolom.
Ok, malo lažem. Postoji jedan odnos u koji bih se rado opet vratila. Jedina opcija koja mi je još uvijek privlačna i primamljiva.
Ali previše je vremena prošlo. Ovih dana točno tri godine otkako sam otišla.
I priznajem, možda bih drugačije razmišljala o Susjedu i mogućnostima koje mi nudi, da se nekidan nisam slučajno mimoišla s Nezakonitim.
Sjedila sam na motoru iza prijateljičinog dečka i čekala da skrenemo desno iz uličice, a on je taman ušao na svom motoru u istu. Naravno, mogla sam očekivati da bih ga mogla sresti tu, ali ipak... Sve standardno: srce skočilo u grlo, krv u obraze... Klimnuo mi je glavom, ja sam se nasmiješila, i produžili smo svako svojim putem.
Znam da je, kako god okrenem, ovako najbolje za oboje, ali opet, često se uhvatim kako razmišljam o tome kako bi bilo da se neke stvari nisu dogodile, neke riječi nisu rekle, ili da smo barem samo komunicirali onda kad je to bilo potrebno.
Prijateljica špijunka kaže da je sam i da se ubija od posla, malo izlazi i malo se bavi ičim što nije vezano uz posao. I kako tvrdi da u životu trenutačno nema vremena ni želje za veze. I da je, sukladno onome što tvrdi, stvarno sam kao prst.
Naravno, pravim se da mi nije važno i da me ne dira kad ga spominje.
Ali opet..
Kako god da okrenem, meni se stvarno ne da...
Post je objavljen 07.10.2010. u 09:32 sati.