Elle na kolovoškom godišnjem pt. 2/Hipster

Navukla sam prokletu ljetnu virozu praćenu stravičnom upalom sinusa.
A za sve su krive jednako proklete ekstenzije.
Kad žena ima stvarno ogromni višak (tuđe. Azijske. Jako dugačke. Vrlo kvalitetne.) kose na glavi, taj se višak ne suši baš lako na suncu. Pa tako žena vlažnog tjemena dođe doma, a doma je u međuvremenu došao i njen Nezakoniti, i naravno da je raspalio klimu na nekakvu arktičku temperaturu, i onda ženu pokosi nagla promjena temperature, a kako je žena još uvijek preumorna od cjelodnevnog namakanja u mlakom moru, pržuckanja i čitanja Gunthera Grassa (ne pitajte...), to znači da je lijena isti sekund po dolasku doma oribati se od soli i osušiti egzotični tapison na glavi, ali to isto tako znači i da je jaaaako gladna, pa ta gladna žena odmah otvara frižider, vadi piletinu i tortilje, sjecka povrće, prži el pollo s paprenim začinima na grill tavici, riba el queso, zalijeva sve velikom količinom (američkog) umaka od jogurta i luka te (kineskog) slatko-ljutog chilli sosa, mota u tortilju, sjeda tako vlažnog tjemena pred tv u iglu-atmosferi i eto ti ga vraga – dok sam slistila moju omiljenu verziju fajite fasovala sam sinusitis.
Ali kakav sinusitis...
Preblago bi bilo reći da sam u ljutoj agoniji.
Jer osim sinusitisa imam i laringitis.
Ne mogu disat na nos, jedva dišem na grlo, a škrge na žalost još uvijek nemam.

Zapravo, gnojna upala sinusa uopće nije tako jako loša stvar.
Prisilila me da sjedim doma, a to znači da sam se bacila u inrospekciju i rezimiranje ljeta.
I uspu preskočila još jednu oproštajnu kavicu s... nazovimo ga Hipsterom.

Hipster je onaj On kojeg sam spomenula na kraju predprošlog posta, koji se naglo&neočekivano pojavio u gradu nakon žnj godina izbivanja. I na trenutak me učinio zabrinutom da ću posustati u svojoj odluci da ne posustanem u namjeri da provedem ostatak života u ljubavnom skladu s mojim Nezakonitim.

Hm. Dakle. Hipster.

Hipster je, ne znajući da je hipster, hipster bio još tamo negdje u drugoj polovici 90-ih...
I da, hip je i u ono vrijeme bilo hype. Osim što je moda bila nešto drugačija, gadgeti nešto veće veličine i kratkotrajnijih baterija, bez brze i efikasne online kupovine svi su mogli zaista trashasti & nije me briga originalni look postići najbliže u Grazu ili Anconi, a zbog pomanjkanja Youtubea, svima dostupnog superbrzog bežičnog interneta i ostalih tehnoloških prednosti koje današnji svijet ima pred onim otprije 10-15 godina, veći broj opskurnih nikadčuo bendova je imalo priliku ostati upravo takvima – opskurnima i nikadčuo bendovima.
Samo što se to danas zove hipster, i toalno je definirani subkulturni pokret.


Hipster je bio vrlo poseban.
Mada niko nije imao pojma zbog čega.
Ok, bio je totalni geek i tehnološki freak, ali to svakako nije bio razlog zašto su sve cure koje sam poznavala ludovale za njim.
Hipster je bio užasno neugledan.
Mršavi žgoljavac kokošjih bljedunjavih prsa, pretjerano prekriven dlakama, bezvezne obrasle kose, s štreberskim i zastarjelim prevelikim dioprijskim naočalama koje su mu davale taj neki... pa, određeni immage, ne, a koje bi skinuo jedino ljeti, kad se stvarno nije moglo kretati gradom bez ružnih Oakley cvika za sunce (onih s gadnim narančastim reflektirajućim staklima...). I da, nije čak imao slatku, privlačnu, markantnu ili na bilo koji način zanimljivu facu. Čak ni to. Lik u ofucanim majcama s vrlo umnim i wannabe duhovitim natpisima, ili onima opskurnih skejterskih brandova, u vječnim vojničkim hlačama iz čijih su džepova stršale kao vrlo cool knjige (englesko izdanje Lovca u žitu, Trainspottiga ili nečeg sličnog), videokasete sa snimkama koncerata Einsturzende Neubauten ili nečeg sličnog (ok, nije da se nisam palila na mladog Blixu Bargelda...), slušalice discmana, raznorazni fanzini i arti-farti časopisi, i sve što nije stalo u ofucani ruksak ili poštarsku torbu, ovisno što je u tom trenutku bilo prava stvar koja se mora nositi (bilo neki skejterski, klasični Eastpack, ili onaj koji je neko vrijeme kao bio jako in a zapravo nije bio ruksak nego hibrid ruksaka i torbe, sa samo jednom ručkom preko prsiju...). I uvijek je, ah kako nemarno i cool, imao raparene čarape, i neke strašno smrdljive stvari na nogama. Bilo da se radilo o Planikinim ljubičasto-zelenim gojzericama, izgaženim skejterskim patikama ili Martensicama, uvijek je to bila prava stvar koja je u tom trenutku bila... pa, prava stvar, ne? G-shock na ruci, ogrlica od čeličnih kuglica oko vrata, dog-tags, name it, uvijek je bio okićen pravim accessoriesom u pravom trenutku, mada ga uopće nije, kao, bilo briga, ali eto, to što gledate na frajerima na MTV-ju on sasvim slučajno već ima...
Ali osim izrazitog smisla za posjedovanje kasete s pravim novim nikad čuo bendom ili prave pamučne majce, Hipser se zapravo nikad nije isticao ničim posebnim.
Ok, osim jednim...
Iz nekog je čudnog i neshvatljivog razloga bio magnet za cure.

Ali zašto? I kako?
Hipster se zapravo poprilično izbjegavao družiti s ženama, a u situacijama kada je bio prisiljen biti okružen njima pretvarao se u neugodno, cinično i zlobno mrzovoljno stvorenje koje svaku nositeljicu XX kromosoma jedva podnosi.
Nije svirao u bendu, niti bio dj, niti općenito aktivno sudjelovao u bilo kakvoj aktivnosti koja bi uključivala ikakve udruge, svirke, koncerte, jamove, performancee, klupsku scenu, ali je svejedno svugdje bio viđen i, iz nekog čudnog razloga, dobar sa svima koji su imali nekakve veze s organiziranjem i sprovođenjem istih. Želiš upad i povlašten tretman, upoznavanje s organizatorima, bendom, bilo kime? Samo se pojavi s Hipsterom, i sve cool.
Hipster je godinama bezuspješno studirao u Splitu (zapravo je došao iz kontinentalnih krajeva), mislim da je otprilike svake druge godine upisivao novi faks – od medicine, preko PMF-a do ... mislim da je nekakva elektrotehnika bila posljednja. Mama i tata su kupili stan sinu studentu i slali dovoljno novaca da tijekom cijelog mjeseca dijete može biti opskrbljeno pristojnom najlonskom kesom trave i zalihom piva u frižideru.
Hipster za cijelog svog boravka u Splitu nikada nije radio. Ništa. Ono, ama baš ništa.
Hipster je ljeta provodio lunjajući po gradu i okupljajući ekipu, a zatim bi na tjedan-dva sprašio s tom ekipom u obiteljsku vikendicu na Braču gdje se tulumarilo od zore do slijedeće zore, zatim bi ponovo svratio malo do grada, pa opet na Brač, i tako od ranog lipnja do kasnog rujna.
Hipster je ponekad na dulje vrijeme napuštao Split. Redovno zimi, da bi optišao na skijanje sa starcima, nakon čega se vraćao s gomilom slika sebe kako pozira s daskom za snowboarding, tom ah tako cool novom ekstremnom disciplinom rezerviranom samo za najekstremnije coolere, ali nekako je svima bilo jasno da nema šanse da je taj uopće stao na dasku, a kamoli se spustio na njoj. Ali ok, Hipster je imao i bijesnu biciklu u hodniku stana, a nikad ga niko nije vidio da je vozi, kao i role iza kauča, na dovoljno uočljivom mjestu, i nekakve posebne penjačke tenisice u kupaonici, mada također nikada nije uočen kako rola ili, bože me sačuvaj, slobodno se penje po marjanskim padinama. Pa ipak, bio je dobar sa svim facama koje su u gradu prakticirale ekstremne sportove.
Ili bi povremeno zbrisao na neko skroz cool mjesto na par tjedana ili mjesec dana. U London, na primjer. Ili Veneciju. Berlin. Marseilles. New York. Reykjavik. Amsterdam. Odnekud je svugdje imao nekakve frendove koje je redovno posjećivao i koji su ljeti posjećivali njega na Braču. Cijelu plejadu šarenih žitelja squatova s dreadlocksima i bradama koji su žonglirali vatrom, žgoljavih vikend-ovisnika o heroinu masne zalizane kose u sakoima od odijela preko zgužvanih bijelih košulja, tetoviranih mišićavih cura obrijane glave, spazmičnih dj-eva opsjednutih goa tranceom, neshvaćenih uličnih umjetnika s žutim ili ružičastim dioptrijskim naočalama, gotičara u kožnim mantilima s ugrađenim vampirskim krunicama na očnjacima, likova prema kojima bi dijete Vivienne Westwood i Jean Paul Gaultiera (da ga slučajno imaju, naravno, i da mu roditelji osmišljavaju immage) izgledalo kao dosadni štreber s prava koji izlazi u Mastersa i sluša Petra Grašu... Name it, nema čega nije bilo na njegovim fotkama zimi i u njegovom domu ljeti.

Pa unatoč svemu, Hipster je bio najveći lažnjak ikad.
Nezanimljiv, pun praznih a napuhanih priča, ponavljač, imitator, usto još i fizički neprivlačan, no ipak...
Svi su bili svjesni toga.
A nekako je uspjevao biti frend sa svima.
I sve su cure trčale za njim.

I normalno da sam, od trenutka kad sam napokon shvatila ko je lik o kojem sve cure pričaju i kojeg stalno negdje viđam ali mi nije nešto posebno, no ipak, svi luduju za njim i svima je super, postala beznadežno, neizlječivo i opsesivno zaljubljena u njega.
Uostalom, kružila je ta neka legenda o njegovim ljubavničkim vještinama, pa ono...

I tako se ta priča s Hipsterom vukla kroz moj život neke tri godine... Tri beskrajno duge godine.
Nikad mi nije bio onako, kao, pravi dečko. I u međufazama sam se zaljubljivala u neke druge dečke, hodala s njima, prekidala, mirila se, i svašta nešto, ali stalno sam imala te neke faze s Hipsterom...

A sve je započelo tako što sam jedne rujanske večeri odlučila da neću prije partija uz more s frendicama do Pulsa, nego idem s nekakvim random upoznatim alternativcima do Jazza, jer Hipster ponekad svrati tamo. Uostalom, tek sam prije nekoliko tjedana bila odlučila da sam smrtno zaljubljena u njega, a još sam bila u svom najboljem ljetnom izdanju. Em sam imala cool priču (bila sam tri tjedna kod rodice u Londonu i Birminghamu, i vodila me na Glastonburry festival), em sam nakon toga uspjela brzinski skinuti pet kila koje sam dobila od smrznutog pilećeg curryja iz mikrovalne i beskrajnih burgera i crnog piva, em sam još uvijek imala fenomenalnu londonsku frizuru od strašno puno sitnih pletenica do pola leđa, i jako puno jeftinih cool krpica s Camden Marketa s kojima sam se pravila važna (mislim da minicu s roza i maslinastim maskirnim uzorkom nisam skidala sa sebe), novu tetovažu na nozi, novi privjesak na pirsu na pupku, i sva sam bila sama sebi strašno seksi.
Večer je tek počinjala. Na Obojenoj, u Šekspira, ne sjećam se više, svakako negdje uz more, spremala se neka opaka tech house brijačina do zore. Famozni bijeli smajlići ću već podizali leptiriće u trbuhu. Nakon jointa na Matejuški i pola pive bila sam spremna za romansu, na putu za Jazz.
I vjerovala da radim pravu stvar.
Budući da nisam radila ništa što inače nisam radila a da nije polučilo uspjeh kod suprotnog spola (barem za jednokratnu brijačinu).
Hipster se nakon nekog vremena pojavio na štekatu od Jazza.
A jedna od cura u društvu je poznavala neku curu koja je bila u Hipsterovom društvu, pa smo se nakon nekog vremena svi združili u čopor i otišli uništiti Hipsterovu kesu trave na Vidilicu.

Gdje sam uspjela zaokupiti na kratko Hipsterovu pažnju britanskim pričama, ali na kraju se sve svelo na to da ipak nisam bila na pravim mjestima. Ono, bah, Ministry of Sound, ljeti tako nezanimljiv... I pih, na Glastonburryju sam bila pred krivim stageovima i slušala krive bendove. I oh, i ah, i zar je to sve? Nisam bila ni ovdje ni ondje, nisam vidjela to, nisam čula ono... tako jadno i turistički i mainstream...
Ali ništa mi nije moglo pomutiti moje ecstasyjem preplavljeno raspoloženje.
I mada se na kraju nikome nije išlo na tehno peglu, nije bilo loše.
Jer sam zoru dočekala kod zoološkog, s mojim jezikom zaglavljenim među Hipsterovim krajnicima, i općenito Hipsterom zaglavljenim pod mojim cK gaćicama.

Naravno, nakon sudbinskog sraza su prošla otprilike 3-4 tjedna i puno suza, bacanja pogleda i vrludanja gradom u potrazi za susretom, puno usputnih javljanja i bauljanja po zajedničkim okupljalištima dok smo ponovo prokomunicirali.
Nakon mjesec dana smo čak i nešto kao prohodali.
Što je trajalo otprilike dva mjeseca, pa se prekinulo, jer je on morao otići kod svoje CURE koja studira u Sloveniji, pa na skijanje sa starcima, a onda je morao dati ispit na kraju ispitnog roka, pa je bio u depresiji jer je pao ispit, i tako sve do svibnja. Kad sam ja već mislila da sam ga prebolila i prohodala s likom koji je actually bio sladak i faca i svirao bas u bendu, i kojemu je bilo stalo do mene.
Ali kako sam ja mislila da je meni bilo stalo do Hipstera zato jer Hipsteru nije bilo stalo do mene, ali ja sam mislila da mu je stalo ali da ima problema s razumijevanjem vlastitih osjećaja... tako sam isti sekund kad je frendica s faksa spomenula da bismo mogle otići na neku glupu i dosadnu svirku na koju mi se nije išlo ja oduševljeno pristala. Jer frendica je išla tamo da bi proganjala nekog lika koji joj se sviđao, a koji je sasvim slučajno bio u krugu ljudi koji su se družili s Hipsterovim frendovima (mislim, to su ipak godine kad se dvadesetogodišnjaci gradom kreću u vrlo brojnim čoporima, ne?).
Naravno, Hipster je bio tamo, u društvu neke cure koja mu je kao posljednjih tjedana bila cura, ali svi su govorili kako su prekinuli i kako ona sad trči za njim pa sam isti sekund kad je Hipster doplazio do mene i predložio mi da se kao malo šlatamo pred njom pristala. Jer zašto ne pomoći bivšem dečku da se riješi te grozne dosadne žene koja ga opsjeda, jadničak, a ona je tako napasna... A kad je Hipster otišao i korak dalje od javne šlatačine, i onako grleći me objavio svima da smo ponovo skupa... pa, niko sretniji od mene.
Unatoč tome što sam imala dečka.
Kojeg sam sutra ekspresno ostavila (da su u proljeće 1997-e mobiteli bili u širokoj upotrebi kao danas, ostavila bih ga bila SMS-om isti sekund čim mi se Hipster obratio!!).
Pa smo tako ja i Hipster hodali idućih tjedan dana zagrljeni gradom, o bože, niko sretniji od mene, a moj dotadašnji dečko nas s tragičnim izrazom lica slijedio unaokolo. Za što me, naravno, nije bilo ni najmanje briga. Jer ja sam bila Hipsterova, a Hipster je bio moj.
Dok jedno popodne na kavi Hipster nije izjavio da za 15-ak minuta dolazi i moj bivši dečko, što me ispunilo srećom i ponosom. Jer, naravno, a što bi drugo, sad će njemu Hipster objasnit kako smo mi zaljubljeni i kako bi bilo krajnje vrijeme da nas prestane slijediti unaokolo i pričati ljudima o tome kakva sam ja izdajnička kuja a Hipster nula od čovjeka... I svi ćemo živjeti sretno do kraja života. Možda se čak počnemo i družiti, a dečko nam bude kum na vjenčanju...
Naravno, tako sam ja bila sebi zamislila u glavi, ali ne i Hipster.
Koji nam je prvo svima naručio duple votke. Pa još jednom duple votke. Koje smo brzinski ispijali u neugodnoj atmosferi i glupom small talku.
Kad je zaključio da smo svi dovoljno pijani, moj Hipster, moja ljubav, moj princ i vitez, započeo je govor o tome kako se on osjeća jadno zbog cijele ove situacije koju je izazvao i kako ne želi da dobar momak i dobar basist pati, i da je odlučio (pazi sad ovo!) da će me vratiti mome dečku jer je ovo sve skupa preveliki moralni teret za njega!!! Što je najgore, on je već nekoliko dana po gradu puštao priču o tome što će napravit!

O muke i jada! O mene glupače!
Koliko sam bila povrijeđena, toliko sam bila dirnuta veličanstvenom gestom moje ljubavi...
Pa sam, slomljenog srca, provela idućih mjesec dana izbjegavajući i svodeći susrete s nanovo natovarenim dečkom na najmanju moguću pristojnu mjeru dok ga ne ostavim ponovo. Nekako sam se osjećala dužnom još malo hodati s njim, budući je moj predivni voljeni Hipster ipak podnio puno veću žrtvu – odrekao se moje ljubavi da bi oslobodio emotivno labilnijeg druga patnje...
Naravno, mene niko ništa nije pitao.
A Hipster je nakon nekog vremena zbrisao na Brač s nekakvim posjetiteljima iz neke trenutačno cool evropske države.


31.08.2011. u 23:23 sati | 11 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Elle na kolovoškom godišnjem pt.1

Moj novi bestić, Gospodin, je gej. Doduše, mogla sam i sama to zaključiti – niti jedan hetero muškarac kojeg poznajem ne zna tako dobro upariti svilu, lan i odurne Gucci mokasine a da ne izgleda nekako... nehetero... ako znate na što mislim.
To je kao nekakva javna tajna, budući da on uvijek ima nekakve pratilje i muze, ali svakako nije nešto za što moj Nezakoniti nije i prije znao. Inače mi ne bi tako lako uvalio Gospodina za bestića. I ne bi bio tako prokleto ravnodušan na moje stalno druženje s njim...
Dapače, budući je osjećao moju tugu izazvanu stagnirajućim društvenim životom, Nezakoniti se pobrinuo da mi, kad sam se već skompala s Gospodinom, osigura bezopasnu svakodnevnu pratnju.

Pogotovo otkako opet ne radim.
Istekao mi je, naime, tromjesečni ugovor plus pola mjeseca tuđeg studenskog ugovora. Toliko sam bila potrebna na projektu. Trebat će me možda ponovo u rujnu, a do tada mogu chillati. Pa eto, chillam, od početka kolovoza do sredine slijedećeg mjeseca.

Kako da ne!
Taman sam se bila navikla na nemilosrdni tempo i deficit privatnog života, i ponovo morala postati prokleta očajna kućanica...

A Nezakonitom se to strašno sviđa.
Nezakoniti je presretan.
Pre, pre, pre presretan.

Pa me je odmah po istjeku ugovra odveo kupiti puno lijepih haljina za izlaske, kaftana za plažu, novih sunčanih naočala, cipelica za pravit se važna, i čak dva šešira (koja mi uopće nisu potrebna jer mrzim šešire, ali eto, kupila sam tu jednu fedoru i taj veeeeeeliki Jlo-asti šešir s ogromnim mekanim obodom, čisto iz fore). Kupili smo svjetlucava ulja za tijelo sa zlatnim česticama, balzame za usne u kompletu s mirisnim pomadama za kožu prije, za vrijeme i poslije sunčanja, kupili smo po jedan par japanki uz svaki plažni kaftan, brdo kopči, gumica i češljića za kosu s veeeelikim tekstilnim orhidejama (ili čime već a da je floralno), i ručnike koji se slažu uz torbe koje se slažu uz kaftane koji se slažu uz japanke, a koje se slažu sa sredstvima za sunčanje. A iz New Yorka je, s poslovnim partnerom, stigla i moja nova prekrasna saddle torba Salvatorea Ferragama, koju, ono, nose svi celebovi ove sezone, i koju je partnerova žena naganjala po Saksu samo za mene.
I ja bih, kao, sada morala biti sretna.
Jer je on sretan.
Jer sam ova posljednja dva tjedna postala upravo ono što bi on baš nekako htio da budem.
Njegova ženica, njegov predstavnik u javnosti, njegova pokretnina i investicija za pokazivanje i zastupanje u društvenim aktivnostima u kojima on nema vremena (a još manje želje) sudjelovati.

Obojila sam kosu. I ugradila skoro 200 komada ekstenzija.
Sada imam dugačku bakrenu kosu do pola leđa.
To je, kao, skroz ok. Jer je crvena nova čokoladnosmeđa, koja je do nedavno bila nova platinasta, koja je bila novi pramenovi. Pa onda, ako su mogle Blake Lively, Drew Barrimore, Rihanna, Scarlet Johansson, pa i Chloe kardashian,onda valjda mogu i ja.
Uostalom, sad se doslovno SVI farbaju u neku nijansu crvene, od one totalno Rihannaste crvene, preko Franka Batelić crvene, mahagoni, bakrene, rđaste, pečene sienne, do jagoda-blond. Ili barem dodaju neki crvenkasti touch već postojećoj boji.
Što je, zapravo, prilično glup potez usred ljeta, budući da crvene nijanse na suncu užasno lako blijede i oksidiraju u neke čudne neugledne narančaste. Ali ok, sada sebi mogu priuštiti frizera na tjednoj bazi. Što se, uostalom, od mene i očekuje. A imam i marame i šešire. Kao i ulja, pomade i mazalice koje kosu štite od UV zračenja...

Sad sam zlatna gradska sponza. Zlaćane kose do struka, u zlatnim sandalicama (obični Accessorize, no ipak...), zlatnih kartica na moje ime u novčaniku od pozlaćene kože...

A da bih bila primjereno opremljena pozlećenim entourageom, osim Gospodina, koji je moja nova pratnja i bestić, dobila sam i novog frenda – okorjelog i razmaženog pripadnika prave zlatne mladeži.
Protiv kojeg Nezakoniti nema ništa protiv.
Naime, on je još dijete od jedva 26 godina, a kao svaka prava balkanska muškarčina moj Zakoniti jednostavno ZNA da nije prirodno da žene mogu biti privučene 8 godina mlađim, zgodnim, ležernim i raskalašenim nasljednikom zalizane kose i košulja raskopčanih do gornje trećine savršenog sixpacka ako kraj sebe imaju pravo znojavo i dlakavo, da ne spominjem škembasto balkansko muško obrijane glave... Oooo, kako krivo... Osim toga, Nezakoniti se uzda u činjenicu da sam zarađuje svoj novac dok Nasljednik troši onaj obiteljski, a to bi svakoj pravoj balkanskoj sponzi trebalo biti dovoljno da zna koga se treba držati...
Uostalom, Nezakoniti je siguran u mene i zbog činjenice da poznajemo Nasljednikove roditelje i družimo se s njima, i da su roditelji zaključili da je jako dobro što nasljednik pokazuje zanimanje za druženje sa mnom jer sam: a) dobar utjecaj koji sina razmetnoga može nagovoriti da ipak završi fakultet i možda se prihvati nekog ozbiljnog posla u životu; b) zapravo uopće nisam sponza nego normalna cura/žena (dobro da je to NETKO uopće shvatio!!!); c) družica muškarca koji, za razliku od njihovog sina, zarađuje vlastiti novac, pa ne postoji opasnost da zavedem malog i sjednem im na račun...

I tako sam, dok moj Nezakoniti radi ili se druži u kvartovskoj kafani, blagoslovljena zabavnim društvom zgodnog mladog Nasljednika. Često u kombinaciji s Gospodinom, koji je na sebe preuzeo ulogu gardedame.
Pa tako s Gospodinom, svojim frendicama i muškim frendovima odlazim na raznorazna kalorična otvaranja, zatvaranja i ine domjenke, kavice i pićenca te lagano đuskanje uz lake ljetne house i lounge note.
Nasljednika čuvam za bolje stvari. Za opijanje do zore, divlje plesanje po Zrću (da, otišla sam na dva dana, ubijte me... a klela sam se da nikad više i da sam to prerasla...), Primoštenu, Vodicama i Dubrovniku, cjelodnevno izlaganje melanomu i karcinomu kože na ležaljci ispod Radissona (prednost poznavanja pola barmena na plaži i činjenice da Sekin najnoviji dečko jedan od njih je ta da ne moram plaćati ležaljku i suncobran...).
A kako je Nasljednik još uvijek mlad i raskalašen, tako sam se i ja vratila s njim koju godinicu unazad.
Ono, ne sjećam se kad sam se zadnji put trijeznila tako da sam u 5 sati ujutro, dok sviće zora, doma išla pješke uz more i usput malo i zaplivala u kompletnoj odjeći... Ili započela večer ispijajući preskupi pjenušac i trpeći ubode mutantskih krvoločnih komaraca na terasi istog onog Radissona pod kojim se sunčam danju, i to u društvu likova koji izgledaju i zvuče kao pripadnici zagrebačke romske mafije, a završila je u nekakvoj garaži igrajući trešetu s Nasljednikovim frendovima iz starog kvarta.

Nema sumnje, Nasljednik je totalno osvježenje u mom životu.

Jedini problem je to što tvrdi da je zaljubljen u mene...

Ok, ja sam vrlo realna i samokritična osoba. Da bih bila stvarno komad fali mi bar 10 centimetara visine, a višaka imam i previše. Od viška mozga (pravi komad na plaži čita Story a ne prave knjige, s koricama i stranicama na kojima je puno slova, i definitivno se ne bavi poslom ozbiljnijim od hostesiranja, modeliranja, promoviranja ili, eventualno, ako je wannabe, prodavanja odjeće i cipela...), preko definitivnog viška dupeta i viška u konfekcijskom broju, do viška dobre volje da trpim raznorazne budale koje mi se prilijepe i viška strpljenja da se smješkam i glumim potamnjeli, kosmati, sisati, zubati i svjetlucavi fikus u društvu likova čije me priče ne nadahnjuju...
I previše govorim. I to o stvarima o kojima se ljudima ne priča ili o kojima nemaju pojma, kao što su posao, politika, antiglobalizam, antiklerikalizam i.e.
Osim toga, sklona sam izazivanju sablazni, kao ono neki dan kad sam pred frajerom koji je actually saborski zastupnik i tupavi oportunist te cijelom ekipom lokalnih „poduzetnika“ kritizirala njegovu stranku i izrazila svoju nadu da ista debelo padne na izborima, dapače, pola sata secirala strankinu financijsku politiku koja nas zadnjih 20 godina vodi prema nestajanju socijalne države i pauperizaciji po default programu Čikaške škole, kao i pravoj politici koja stoji iza pritiska za privatizacijom škverova i plasiranja laži o istima kao gubitašima, dok nitko zapravo nije imao pojma o čemu pričam... Ili kad sam jučer na večerici pred čoporom nouveau riche ekipe u najboljim godinama, zabrinute za sudbinu Tome Horvatinčića, koja je raspravljala kako bi se ovaj mogao najbolje izvući, čvrsto i nepokolebljivo tvrdila da dotični zaslužuje svih 10 godina za predumišljaj. Nezakoniti me nakon oba incidenta doma dobro oprao, ali kvragu, to je valjda jače od mene...
Što dovodi do još jedne od mojih nepodobnih osobina koje me čine anti-komadom: unatoč tome što sam slaba na šušku i lijepe stvari, ja nisam samo legalist nego i prokleti socijalist do kosti, toliko lijeva da bi bilo upravo sablažnjivo da ne pišem lijevom rukom. Ok, osim što sam lijeva ja sam i previše lijena da bih bila išta više od salonskog revolucionara. No ipak, lijeva sam.
A pravi komad nikad nije lijevi. Pravi komad je apolitična koka, eventualno onako čisto iz trenda može biti malo krajnje desničarka, ali samo u posebnim prigodama kao što je Thompsonov koncert.
Osim što je apolitičan, pravi komad je obavezno i deklarirana smjerna katolkinja. Dovoljno rečeno.
Ono što me još miljama dijeli od pravog komada je i moja prokleta konzervativnost. Naime, ja čvrsto vjerujem da se ljudi moraju ponašati i odijevati u skladu sa svojim godinama. Pravi komad mora biti izazovno odjeven i polugol, seksualiziranog ponašanja, biti sklon umjerenim opsceniziranjima u sedatiziranim stanjima, plesati po stolovima na Anu Nikolić ili Bobana Rajovića, a nije nepoželjno u posebnim prigodama niti blicati golim cicama po Zrću. Poznajem gomilu žena mojih godina koje to, naime, rade. I od strane svih muškaraca koje poznajem smatrane su komadima. Jer za dobrim se konjem prašina diže. A na prašinu sam alergična. Ja vjerujem u čednu odjeću dobrih krojeva u 30-ima, ručkove s frendicama, privatne stolove u klubovima koji omogućuju plesanje bez naguravanja i potezanja na zakrčenom podiju (i đikanskih uleta znojnih budala)... Prednost dajem maloj količini dobrog vina pred jeftinim šarenim koktelima od litre, kvalitetnoj tkanini pred dekolteom do pupka, njegovanom bobu pred ofucanim ekstenzijama (ok, priznajem, ove moje su bile trenutak slabosti ali neće se ponoviti...), minimizeru pred Wonderbraom, Gucci balerinkama boje pudera (50% snižene u Stiefelkoenigu u Ilici...) pred zlatnom D&G štiklom od 14 cm, i diskretnim fillerom na čistom tenu pred botoksom ispod kile pudera (i to usred srpnja i kolovoza...)...

Dakle, nisam komad.
Ono za čim se frajeri okreću, mislim. Previše sam obla, konzervativna, zakopčana, lijeva i jezičava.
Nekad sam bila.
Već dugo vremena nisam.
Mislim, nije da ne bih htjela biti. Žena sam. To je normalna želja. Sve mi duboko u sebi, ma koliko mislile da smo to prerasle, zapravo želimo biti veličanstveni seksualni objekti iz muških mokrih snova. Želimo biti straaaaaašno željene. Želimo da se okreću za nama i prate nas pogledom, želimo da nam se uvaljuju čopori muškaraca koje ćemo nonšalantno otkantati, želimo da nas žele...
Ali, budimo iskreni, ja to odavno više nisam.

Komadi su ono što se još uvijek bezobrazno i besramno mota oko Nezakonitog, u nadi da će ga uloviti prije nego što postane službeno nedostupan za ženidbu. I jer je Nezakoniti i sam komad. Komadom ga čine auti u garaži, flotica i bankovni račun.

Komadi su i ono što se mota oko Nasljednika. Ono s čime se Nasljednik druži.
Beskrajni defile preplanulih, dugonogih i dugokosih bescelulitnih komada koji samopouzdano izlažu svoje najbolje atribute u vrućim hlačicama, sićušnim uskim haljinicama i minijaturnim bikinijima, zveckaju ogromnim pozlaćenim naušnicama i narukvicama, bljeskaju najkvalitetnijom keramikom iz kataloga najboljih zubnih protetičara, naslanjaju nježno nabujala poprsja na njegova ramena i manikirane ručice na bedra, govore mu raspjevanim glasićima o stvarima o kojima je tako ugodno slušati, tako beskrajno seksi da u pitanje dovode i moju vlastitu seksualnu orjentaciju...
I uopće nije upitno zašto to rade.
Mislim, dečko je Nasljednik.
A osim što je nasljednik, Nasljednik je i sam komad.
A nema prirodnije stvari na svijetu nego da komadi budu privučeni komadima.

Ali jok, Nasljednik je u svojoj besposlenoj i razmaženoj obijesti zaključio da se želi zaljubiti u mene...

Mislim, nije on stvarno zaljubljen. Odavno sam prestala gajiti iluzije o svojoj fatalnoj privlačnosti za muški spol, koja opada proporcionalno rastu konfekcijskog broja hlača i (poravnatih) bora na čelu. On je samo odlučio slijediti trend koji su započeli Demi i Ashton, a u posljednje vrijeme ga oživjeli Vojvotkinja od Albe i njen najnoviji muž (Ok, i Camilla je starija od Charlesa, ali budući da oboje izgledaju ko inventar prirodoslovnog muzeja vjerovatno se tu radi o pravoj ljubavi...).
A budući da se dečko drži svoje odluke, stavlja me u pomalo neugodnu situaciju.

Ok, zabavno je družiti se s njim. Zabavan je, raskalašen (u granicama normale kad je sa mnom u društvu), sklon bezazlenim ekscesima, razigran i beskrajno šarmantan. I tako dražestan kad mi priča gluposti u koje ne vjerujem i pokušava ukrasti malo fizičke bliskosti, pa makar me samo držati za ruku, nonšalantno zagrliti jer je, kao, sretan što me vidi, mazati mi na plaži uljem djelove tijela koje mogu natrackati i sama, davati puse u obraze, popravljati mi frizuru, obgrliti dok plešemo... I nije da nije ugodno tu i tamo osjetiti tako dobro tijelo uz svoje, topli dah uz vrat, slučajne prste u kosi...
Ali to je sve. Jer onda moram postati zločesta i stavljati ga na njegovo mjesto. Upozoriti na to da bi npr. ona lijepa visoka dvadesetogodišnja brineta u crvenom koja ga gleda mogla bit ljubomorna. Ili da su niti dva metra od nas frendovi od Nezakonitog. Ili okrenuti temu s njegovih emocija na njegov poražavajući akademski (ne)uspjeh i činjenicu da ima 26 godina a još nikada ništa u životu nije radio i da mene više privlače muškarci poput npr. Emila Tedeschija nego njegovog (prokleto zgodnog) najboljeg frenda glasovitog Playboya koji živi od ne znam kakvih sumnjivih poslova i novca bivše supruge koji je novac njenog bivšeg supruga ... (ok, to je laž, Playboy je pre..., dok mi Tedeschi zapravo i nije baš nešto).

Zapravo, i sama se nalazim u čudnoj situaciji.
Mislim da svog Nezakonitog nekako volim više nego ikad. I moja ljubav proporcionalno raste činjenici da ga sve manje vidim, osim kad se mrtav umoran dovuče doma. Tada ga imam samo za sebe. Da ga nahranim, napojim, izmasiram, obaspem nježnostima, provedem kvalitetnih sat-dva zajedničkog vremena ispred televizije, prije nego ga u hrčućem stanju spakujem u krevet.
I odjedrim u noćni život s curama, Gospodinom, Nasljednikom...
Ali upravo zbog toga što ga toliko volim moj libido se nalazi u neugodnoj poziciji. A Nezakoniti je stvarno u gužvi, i bit će još par mjeseci, dok ne zaključi jedan stvarno važan i veliki posao. Koji mu je strašno važan. I koji ga jednako veseli koliko i umara.
A zbog tog posla naš seksualni život trpi.
I onda imam kraj sebe to izrazito seksualno mlado stvorenje koje trenutačno misli da me želi, i na koje zapravo nisam imuna. Koje me strašno zabavlja. Koje je spremno sa mnom provoditi svo vrijeme ovoga svijeta, i čak voli i mog psa.
Svjesno se igram s vatrom.
A opet, ne mogu sebi pomoći, bar ne tako da Nasljednika skroz izbacim iz života...

I zato jedva čekam rujan.
Unatoč tome što se Nezakonitom to ne sviđa, u rujnuponovo počinjem tražiti posao.
I Nasljednik se vraća u grad u kojem (već godinama i poprilično bezuspješno) studira.

A do tada... Ha, pa valjda ću preživit bez da napravim nešto stvarno glupo...


28.08.2011. u 16:58 sati | 17 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< kolovoz, 2011 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Ožujak 2015 (1)
Kolovoz 2014 (2)
Prosinac 2011 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (5)
Svibanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (6)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (8)
Prosinac 2009 (7)
Studeni 2009 (7)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (7)
Ožujak 2009 (8)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (14)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (8)
Listopad 2008 (8)
Rujan 2008 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Opis bloga

Službeni web dnevnik kaotične, hiperaktivne, lijene, zbunjene, infantilne, poročne, ćudljive tridesetineštogodišnjakinje, izgubljene u svijetu dateinga, veza, shoppinga, poništenih kreditnih kartica, poslova koje ne voli, ambicija koje joj se ne da ostvarivati, frajera koji su uvijek pogrešan izbor ali zapne za njih ko pijan za plot... (jel se to tako kaže?)



Spamove, prljave seksi forwarduše, Viagra-mailove i lance sreće šaljite na:

elle.woods.blog@gmail.com

Na Fejsbuku me najdete pod imenom

Elle Woods Gone Brunette

Čitam & komentiram...

Koji
Missilusion

Perez Hilton

Londra
Dijanin vodič...
Shimi
Brineta - Još jedna
Sebastian Wright



I još... korisni blogovi za bonkulovićku kakva san ja

Kolači par exellance...
Kuketa :)