Moj novi bestić, Gospodin, je gej. Doduše, mogla sam i sama to zaključiti – niti jedan hetero muškarac kojeg poznajem ne zna tako dobro upariti svilu, lan i odurne Gucci mokasine a da ne izgleda nekako... nehetero... ako znate na što mislim.
To je kao nekakva javna tajna, budući da on uvijek ima nekakve pratilje i muze, ali svakako nije nešto za što moj Nezakoniti nije i prije znao. Inače mi ne bi tako lako uvalio Gospodina za bestića. I ne bi bio tako prokleto ravnodušan na moje stalno druženje s njim...
Dapače, budući je osjećao moju tugu izazvanu stagnirajućim društvenim životom, Nezakoniti se pobrinuo da mi, kad sam se već skompala s Gospodinom, osigura bezopasnu svakodnevnu pratnju.
Pogotovo otkako opet ne radim.
Istekao mi je, naime, tromjesečni ugovor plus pola mjeseca tuđeg studenskog ugovora. Toliko sam bila potrebna na projektu. Trebat će me možda ponovo u rujnu, a do tada mogu chillati. Pa eto, chillam, od početka kolovoza do sredine slijedećeg mjeseca.
Kako da ne!
Taman sam se bila navikla na nemilosrdni tempo i deficit privatnog života, i ponovo morala postati prokleta očajna kućanica...
A Nezakonitom se to strašno sviđa.
Nezakoniti je presretan.
Pre, pre, pre presretan.
Pa me je odmah po istjeku ugovra odveo kupiti puno lijepih haljina za izlaske, kaftana za plažu, novih sunčanih naočala, cipelica za pravit se važna, i čak dva šešira (koja mi uopće nisu potrebna jer mrzim šešire, ali eto, kupila sam tu jednu fedoru i taj veeeeeeliki Jlo-asti šešir s ogromnim mekanim obodom, čisto iz fore). Kupili smo svjetlucava ulja za tijelo sa zlatnim česticama, balzame za usne u kompletu s mirisnim pomadama za kožu prije, za vrijeme i poslije sunčanja, kupili smo po jedan par japanki uz svaki plažni kaftan, brdo kopči, gumica i češljića za kosu s veeeelikim tekstilnim orhidejama (ili čime već a da je floralno), i ručnike koji se slažu uz torbe koje se slažu uz kaftane koji se slažu uz japanke, a koje se slažu sa sredstvima za sunčanje. A iz New Yorka je, s poslovnim partnerom, stigla i moja nova prekrasna saddle torba Salvatorea Ferragama, koju, ono, nose svi celebovi ove sezone, i koju je partnerova žena naganjala po Saksu samo za mene.
I ja bih, kao, sada morala biti sretna.
Jer je on sretan.
Jer sam ova posljednja dva tjedna postala upravo ono što bi on baš nekako htio da budem.
Njegova ženica, njegov predstavnik u javnosti, njegova pokretnina i investicija za pokazivanje i zastupanje u društvenim aktivnostima u kojima on nema vremena (a još manje želje) sudjelovati.
Obojila sam kosu. I ugradila skoro 200 komada ekstenzija.
Sada imam dugačku bakrenu kosu do pola leđa.
To je, kao, skroz ok. Jer je crvena nova čokoladnosmeđa, koja je do nedavno bila nova platinasta, koja je bila novi pramenovi. Pa onda, ako su mogle Blake Lively, Drew Barrimore, Rihanna, Scarlet Johansson, pa i Chloe kardashian,onda valjda mogu i ja.
Uostalom, sad se doslovno SVI farbaju u neku nijansu crvene, od one totalno Rihannaste crvene, preko Franka Batelić crvene, mahagoni, bakrene, rđaste, pečene sienne, do jagoda-blond. Ili barem dodaju neki crvenkasti touch već postojećoj boji.
Što je, zapravo, prilično glup potez usred ljeta, budući da crvene nijanse na suncu užasno lako blijede i oksidiraju u neke čudne neugledne narančaste. Ali ok, sada sebi mogu priuštiti frizera na tjednoj bazi. Što se, uostalom, od mene i očekuje. A imam i marame i šešire. Kao i ulja, pomade i mazalice koje kosu štite od UV zračenja...
Sad sam zlatna gradska sponza. Zlaćane kose do struka, u zlatnim sandalicama (obični Accessorize, no ipak...), zlatnih kartica na moje ime u novčaniku od pozlaćene kože...
A da bih bila primjereno opremljena pozlećenim entourageom, osim Gospodina, koji je moja nova pratnja i bestić, dobila sam i novog frenda – okorjelog i razmaženog pripadnika prave zlatne mladeži.
Protiv kojeg Nezakoniti nema ništa protiv.
Naime, on je još dijete od jedva 26 godina, a kao svaka prava balkanska muškarčina moj Zakoniti jednostavno ZNA da nije prirodno da žene mogu biti privučene 8 godina mlađim, zgodnim, ležernim i raskalašenim nasljednikom zalizane kose i košulja raskopčanih do gornje trećine savršenog sixpacka ako kraj sebe imaju pravo znojavo i dlakavo, da ne spominjem škembasto balkansko muško obrijane glave... Oooo, kako krivo... Osim toga, Nezakoniti se uzda u činjenicu da sam zarađuje svoj novac dok Nasljednik troši onaj obiteljski, a to bi svakoj pravoj balkanskoj sponzi trebalo biti dovoljno da zna koga se treba držati...
Uostalom, Nezakoniti je siguran u mene i zbog činjenice da poznajemo Nasljednikove roditelje i družimo se s njima, i da su roditelji zaključili da je jako dobro što nasljednik pokazuje zanimanje za druženje sa mnom jer sam: a) dobar utjecaj koji sina razmetnoga može nagovoriti da ipak završi fakultet i možda se prihvati nekog ozbiljnog posla u životu; b) zapravo uopće nisam sponza nego normalna cura/žena (dobro da je to NETKO uopće shvatio!!!); c) družica muškarca koji, za razliku od njihovog sina, zarađuje vlastiti novac, pa ne postoji opasnost da zavedem malog i sjednem im na račun...
I tako sam, dok moj Nezakoniti radi ili se druži u kvartovskoj kafani, blagoslovljena zabavnim društvom zgodnog mladog Nasljednika. Često u kombinaciji s Gospodinom, koji je na sebe preuzeo ulogu gardedame.
Pa tako s Gospodinom, svojim frendicama i muškim frendovima odlazim na raznorazna kalorična otvaranja, zatvaranja i ine domjenke, kavice i pićenca te lagano đuskanje uz lake ljetne house i lounge note.
Nasljednika čuvam za bolje stvari. Za opijanje do zore, divlje plesanje po Zrću (da, otišla sam na dva dana, ubijte me... a klela sam se da nikad više i da sam to prerasla...), Primoštenu, Vodicama i Dubrovniku, cjelodnevno izlaganje melanomu i karcinomu kože na ležaljci ispod Radissona (prednost poznavanja pola barmena na plaži i činjenice da Sekin najnoviji dečko jedan od njih je ta da ne moram plaćati ležaljku i suncobran...).
A kako je Nasljednik još uvijek mlad i raskalašen, tako sam se i ja vratila s njim koju godinicu unazad.
Ono, ne sjećam se kad sam se zadnji put trijeznila tako da sam u 5 sati ujutro, dok sviće zora, doma išla pješke uz more i usput malo i zaplivala u kompletnoj odjeći... Ili započela večer ispijajući preskupi pjenušac i trpeći ubode mutantskih krvoločnih komaraca na terasi istog onog Radissona pod kojim se sunčam danju, i to u društvu likova koji izgledaju i zvuče kao pripadnici zagrebačke romske mafije, a završila je u nekakvoj garaži igrajući trešetu s Nasljednikovim frendovima iz starog kvarta.
Nema sumnje, Nasljednik je totalno osvježenje u mom životu.
Jedini problem je to što tvrdi da je zaljubljen u mene...
Ok, ja sam vrlo realna i samokritična osoba. Da bih bila stvarno komad fali mi bar 10 centimetara visine, a višaka imam i previše. Od viška mozga (pravi komad na plaži čita Story a ne prave knjige, s koricama i stranicama na kojima je puno slova, i definitivno se ne bavi poslom ozbiljnijim od hostesiranja, modeliranja, promoviranja ili, eventualno, ako je wannabe, prodavanja odjeće i cipela...), preko definitivnog viška dupeta i viška u konfekcijskom broju, do viška dobre volje da trpim raznorazne budale koje mi se prilijepe i viška strpljenja da se smješkam i glumim potamnjeli, kosmati, sisati, zubati i svjetlucavi fikus u društvu likova čije me priče ne nadahnjuju...
I previše govorim. I to o stvarima o kojima se ljudima ne priča ili o kojima nemaju pojma, kao što su posao, politika, antiglobalizam, antiklerikalizam i.e.
Osim toga, sklona sam izazivanju sablazni, kao ono neki dan kad sam pred frajerom koji je actually saborski zastupnik i tupavi oportunist te cijelom ekipom lokalnih „poduzetnika“ kritizirala njegovu stranku i izrazila svoju nadu da ista debelo padne na izborima, dapače, pola sata secirala strankinu financijsku politiku koja nas zadnjih 20 godina vodi prema nestajanju socijalne države i pauperizaciji po default programu Čikaške škole, kao i pravoj politici koja stoji iza pritiska za privatizacijom škverova i plasiranja laži o istima kao gubitašima, dok nitko zapravo nije imao pojma o čemu pričam... Ili kad sam jučer na večerici pred čoporom nouveau riche ekipe u najboljim godinama, zabrinute za sudbinu Tome Horvatinčića, koja je raspravljala kako bi se ovaj mogao najbolje izvući, čvrsto i nepokolebljivo tvrdila da dotični zaslužuje svih 10 godina za predumišljaj. Nezakoniti me nakon oba incidenta doma dobro oprao, ali kvragu, to je valjda jače od mene...
Što dovodi do još jedne od mojih nepodobnih osobina koje me čine anti-komadom: unatoč tome što sam slaba na šušku i lijepe stvari, ja nisam samo legalist nego i prokleti socijalist do kosti, toliko lijeva da bi bilo upravo sablažnjivo da ne pišem lijevom rukom. Ok, osim što sam lijeva ja sam i previše lijena da bih bila išta više od salonskog revolucionara. No ipak, lijeva sam.
A pravi komad nikad nije lijevi. Pravi komad je apolitična koka, eventualno onako čisto iz trenda može biti malo krajnje desničarka, ali samo u posebnim prigodama kao što je Thompsonov koncert.
Osim što je apolitičan, pravi komad je obavezno i deklarirana smjerna katolkinja. Dovoljno rečeno.
Ono što me još miljama dijeli od pravog komada je i moja prokleta konzervativnost. Naime, ja čvrsto vjerujem da se ljudi moraju ponašati i odijevati u skladu sa svojim godinama. Pravi komad mora biti izazovno odjeven i polugol, seksualiziranog ponašanja, biti sklon umjerenim opsceniziranjima u sedatiziranim stanjima, plesati po stolovima na Anu Nikolić ili Bobana Rajovića, a nije nepoželjno u posebnim prigodama niti blicati golim cicama po Zrću. Poznajem gomilu žena mojih godina koje to, naime, rade. I od strane svih muškaraca koje poznajem smatrane su komadima. Jer za dobrim se konjem prašina diže. A na prašinu sam alergična. Ja vjerujem u čednu odjeću dobrih krojeva u 30-ima, ručkove s frendicama, privatne stolove u klubovima koji omogućuju plesanje bez naguravanja i potezanja na zakrčenom podiju (i đikanskih uleta znojnih budala)... Prednost dajem maloj količini dobrog vina pred jeftinim šarenim koktelima od litre, kvalitetnoj tkanini pred dekolteom do pupka, njegovanom bobu pred ofucanim ekstenzijama (ok, priznajem, ove moje su bile trenutak slabosti ali neće se ponoviti...), minimizeru pred Wonderbraom, Gucci balerinkama boje pudera (50% snižene u Stiefelkoenigu u Ilici...) pred zlatnom D&G štiklom od 14 cm, i diskretnim fillerom na čistom tenu pred botoksom ispod kile pudera (i to usred srpnja i kolovoza...)...
Dakle, nisam komad.
Ono za čim se frajeri okreću, mislim. Previše sam obla, konzervativna, zakopčana, lijeva i jezičava.
Nekad sam bila.
Već dugo vremena nisam.
Mislim, nije da ne bih htjela biti. Žena sam. To je normalna želja. Sve mi duboko u sebi, ma koliko mislile da smo to prerasle, zapravo želimo biti veličanstveni seksualni objekti iz muških mokrih snova. Želimo biti straaaaaašno željene. Želimo da se okreću za nama i prate nas pogledom, želimo da nam se uvaljuju čopori muškaraca koje ćemo nonšalantno otkantati, želimo da nas žele...
Ali, budimo iskreni, ja to odavno više nisam.
Komadi su ono što se još uvijek bezobrazno i besramno mota oko Nezakonitog, u nadi da će ga uloviti prije nego što postane službeno nedostupan za ženidbu. I jer je Nezakoniti i sam komad. Komadom ga čine auti u garaži, flotica i bankovni račun.
Komadi su i ono što se mota oko Nasljednika. Ono s čime se Nasljednik druži.
Beskrajni defile preplanulih, dugonogih i dugokosih bescelulitnih komada koji samopouzdano izlažu svoje najbolje atribute u vrućim hlačicama, sićušnim uskim haljinicama i minijaturnim bikinijima, zveckaju ogromnim pozlaćenim naušnicama i narukvicama, bljeskaju najkvalitetnijom keramikom iz kataloga najboljih zubnih protetičara, naslanjaju nježno nabujala poprsja na njegova ramena i manikirane ručice na bedra, govore mu raspjevanim glasićima o stvarima o kojima je tako ugodno slušati, tako beskrajno seksi da u pitanje dovode i moju vlastitu seksualnu orjentaciju...
I uopće nije upitno zašto to rade.
Mislim, dečko je Nasljednik.
A osim što je nasljednik, Nasljednik je i sam komad.
A nema prirodnije stvari na svijetu nego da komadi budu privučeni komadima.
Ali jok, Nasljednik je u svojoj besposlenoj i razmaženoj obijesti zaključio da se želi zaljubiti u mene...
Mislim, nije on stvarno zaljubljen. Odavno sam prestala gajiti iluzije o svojoj fatalnoj privlačnosti za muški spol, koja opada proporcionalno rastu konfekcijskog broja hlača i (poravnatih) bora na čelu. On je samo odlučio slijediti trend koji su započeli Demi i Ashton, a u posljednje vrijeme ga oživjeli Vojvotkinja od Albe i njen najnoviji muž (Ok, i Camilla je starija od Charlesa, ali budući da oboje izgledaju ko inventar prirodoslovnog muzeja vjerovatno se tu radi o pravoj ljubavi...).
A budući da se dečko drži svoje odluke, stavlja me u pomalo neugodnu situaciju.
Ok, zabavno je družiti se s njim. Zabavan je, raskalašen (u granicama normale kad je sa mnom u društvu), sklon bezazlenim ekscesima, razigran i beskrajno šarmantan. I tako dražestan kad mi priča gluposti u koje ne vjerujem i pokušava ukrasti malo fizičke bliskosti, pa makar me samo držati za ruku, nonšalantno zagrliti jer je, kao, sretan što me vidi, mazati mi na plaži uljem djelove tijela koje mogu natrackati i sama, davati puse u obraze, popravljati mi frizuru, obgrliti dok plešemo... I nije da nije ugodno tu i tamo osjetiti tako dobro tijelo uz svoje, topli dah uz vrat, slučajne prste u kosi...
Ali to je sve. Jer onda moram postati zločesta i stavljati ga na njegovo mjesto. Upozoriti na to da bi npr. ona lijepa visoka dvadesetogodišnja brineta u crvenom koja ga gleda mogla bit ljubomorna. Ili da su niti dva metra od nas frendovi od Nezakonitog. Ili okrenuti temu s njegovih emocija na njegov poražavajući akademski (ne)uspjeh i činjenicu da ima 26 godina a još nikada ništa u životu nije radio i da mene više privlače muškarci poput npr. Emila Tedeschija nego njegovog (prokleto zgodnog) najboljeg frenda glasovitog Playboya koji živi od ne znam kakvih sumnjivih poslova i novca bivše supruge koji je novac njenog bivšeg supruga ... (ok, to je laž, Playboy je pre..., dok mi Tedeschi zapravo i nije baš nešto).
Zapravo, i sama se nalazim u čudnoj situaciji.
Mislim da svog Nezakonitog nekako volim više nego ikad. I moja ljubav proporcionalno raste činjenici da ga sve manje vidim, osim kad se mrtav umoran dovuče doma. Tada ga imam samo za sebe. Da ga nahranim, napojim, izmasiram, obaspem nježnostima, provedem kvalitetnih sat-dva zajedničkog vremena ispred televizije, prije nego ga u hrčućem stanju spakujem u krevet.
I odjedrim u noćni život s curama, Gospodinom, Nasljednikom...
Ali upravo zbog toga što ga toliko volim moj libido se nalazi u neugodnoj poziciji. A Nezakoniti je stvarno u gužvi, i bit će još par mjeseci, dok ne zaključi jedan stvarno važan i veliki posao. Koji mu je strašno važan. I koji ga jednako veseli koliko i umara.
A zbog tog posla naš seksualni život trpi.
I onda imam kraj sebe to izrazito seksualno mlado stvorenje koje trenutačno misli da me želi, i na koje zapravo nisam imuna. Koje me strašno zabavlja. Koje je spremno sa mnom provoditi svo vrijeme ovoga svijeta, i čak voli i mog psa.
Svjesno se igram s vatrom.
A opet, ne mogu sebi pomoći, bar ne tako da Nasljednika skroz izbacim iz života...
I zato jedva čekam rujan.
Unatoč tome što se Nezakonitom to ne sviđa, u rujnuponovo počinjem tražiti posao.
I Nasljednik se vraća u grad u kojem (već godinama i poprilično bezuspješno) studira.
A do tada... Ha, pa valjda ću preživit bez da napravim nešto stvarno glupo...
Post je objavljen 28.08.2011. u 16:58 sati.