Zašto mrzim ljeto i kako je dalje bilo

Napokon je pala nekakva mala kiša!
I mrvicu je zahladilo.
Samo mrvicu...
Ono, pola stupnja. Ali i to je nešto.

Umrla sam ovih zadnjih dana.
Kad sam krepana od vruæine postajem totalno sociopatski asocijalna. I ništa mi se živo ne da. Bila sam na nekim piæima i par roðendana, bila sam èak i jednom naveèer vani (potez Egoist-Hedonist-Tenis, èudo jedno od izlaska u krugu od – koliko? – 300-tinjak metara), ali zaboga, tako je užasno vruæe da nemam ni želje ni volje izlaziti meðu ljude. Niti se baviti ikakvim društvenim zadacima, obavezama i vještinama.
Ljudi oko mene postaju naporni i suvišni.
Sve postaje naporno i suvišno.
Osim ogromnih kolièina tekuæine, vrlo hladne tekuæine, blažene klime, i... i, ne znam, dovoljno hladnog mora. Ali mi je more trenutaèno zabranjeno, pa sam eto svela preživljavanje na vodu i klimu.
Èak je i hrana naporna, suvišna i samo smeta.
Televizija, telefon, internet, sve mi smeta.
Naveèer iza 8 se iskobeljam iz stana i odvuèem s psom na plažu ispod kuæe pa tako odšalabazam sat-dva s malom po šljunku, dok se ova ne naigra s drugim štencima s kojima se družimo. Uz more je malo svježije. Ali samo malo.

Oèajna sam. I bespomoæna. I takva æu bit još par mjeseci.

Zapravo ne podnosim ljeto i nije mi jasno ZAŠTO MI TO NIKO NE VJERUJE!!!???!!!
Pogotovo moje cure s kontinenta.
Da, imam plažu ispod kuæe, niti 5 minuta pješke, i ne samo tu, nego mogu birati hoæu li desno do Baèvica ili lijevo do Žnjana i Duilova. Imam i ekipu koja stalno negdje ide autom van grada na kupanje.
Imam prijatelje na Braèu i Šolti ako se želim na brzinu zaletjeti do nekog otoka, imam i svoje kuæe (ok, kuæe od roditelja) na dva jadranska otoka ako poželim malo privatnosti, imam i kljuèeve frendovog apartmana u Dugom Ratu, malo iznad plaže, ako poželim brèkanje u predgraðu. I to bi, kao, bio razlog da budem sretna i da mi se zavidi? Mah... Sve je to beskrajna tlaka...
Mrzim vruæinu!
Mrzim usijani blješteæi asfalt i kamen.
Mrzim litre znoja koje se neprekidno slijevaju niz lice za vrat i s vrata niz tijelo, koje mi natapaju rublje i rastapaju maskaru, od èega se osjeæam prljavo i ljigavo.
Mrzim sparinu koja mi pritišæe pluæa.
Mrzim tromost zbog vruæine, nepokretnost, sporost, mlitavost, obamrlost uma i tijela.
Mrzim smrad pamuène odjeæe po užegloj masti, a tako se uzvonja sva pamuèna roba kad se obuèe nakon tuširanja i mazanja losionom za tijelo i kad se onda u njoj èovjek preznoji.
Mrzim beskrajne i beskrajne mašine robe koju perem na dnevnoj bazi, jer mi je sve tako znojno, šugavo i prljavo.
Mrzim krèkanje u mješavini masnog maziva za sunèanje i vlastitog znoja na plaži, mrzim umakanje raskuhanog tijela u more, mrzim sol u ustima i znoj u oèima, mrzim izlaganje raskvašenog nesavršenog tijela u javnosti, mrzim buku dosadnih kupaèa i gužvu oko sebe.
Mrzim, jednostavno mrzim ljeto!

Doduše, mrzim ga tek ovih par posljednjih godina.
Dok sam bila mlaða bilo mi je super.
U srednjoj školi sam ga, naravno, obožavala. Kome bi u tim godinama bilo teško pola dana provesti na plaži a pola za šankom roðakovog kafiæa, ili trèkarajuæi s gvanæeron punom èaša po štekatu, i onda samo skoknuti doma na tuširanje, odijevanje, šminkanje, pa van do zore? Meni sigurno nije bilo teško. Ili za vrijeme studija, kad sam od poèetka lipnja do polovice srpnja uspijevala raditi kod rodice u officeu, kampanjski štrebati za ispite, tu i tamo se baciti u more i svaku veèer bar popiti s ekipom piæe ispred Jazza ili Pulsa, možda baciti trubu na staroj Matejuški ili otplesati negdje, da bih do kraja ljetnog roka oèistila sve uvjete i prepustila se ljetnim užicima, tulumarenjima po otocima, beskrajnom hedonizmu, i tako sve do kraja rujna. Od podne do zore.
A nije bilo problem niti negdje do poznih 20-ih, kad sam uspjevala svaki dan (osim godišnjeg) uredno odraditi svoje na poslu, pred kraj radnog dana oèistiti šminku, ugurati radnu odjeæu u torbu za plažu i ravno do Žnjana/Obojene/Baèa ili Dugog Rata, pa onda doma na tuširanje i obrok s nogu, i onda opet naveèer u grad...
Mogla sam bez problema na plus trideset i nešto oèistiti cijeli stan, i to bez klime. Ili u 4 sata popodne, po najgoroj srpanjskoj žegi, pješke od Palaèe (gdje mi je jedno vrijeme bio ured) preko Prvoboraca i Poljièke do Krstarice, kod Tetice na ruèak, i onda istim putem i želuca krcatog punjenih paprika nazad...
Nije me jednom pokosila klima kad sam ušla s plus 36 u nekakav studeni prostor, i nije mi se jednom ukoèio vrat ukrivo, ali u tim godinama mi to nije smetalo, sve dok sam dobivala dovoljno Voltarena u dupe. Prošli tjedan mi se to opet dogodilo, nakon ful puno godina, i uèinilo me praktièki poluinvalidom. Ovaj put ni Voltaren u dupe ne pomaže...

Postala sam prava baba.
Sve vezano uz ljeto mi smeta.
A sjeæam se kako sam se kao klinka smijala Mami i susjedama koje su jedva funkcionirale od poèetka lipnja pa tamo negdje do sredine rujna. Dok smo još živjeli na Mejama Mama bi se nakon posla smandrljala ispod golemih stabala u dvoru, ili bi se ona i susjeda s kata polijevale prskalicom. A i nije bilo tako strašno u našoj staroj ulici na Mejama, punoj stabala i starih, niskih kuæa, vrtova i sjenovitih dvorišta, a i Zvonèac, Jadran i Ježinac su bili blizu za smoèit se kad priprži. Gadno je bilo kad smo odselili u lijepu novu betonsku ulicu. Mama i susjeda preko puta nas bi otvorile ulazna vrata stanova, da eventualni nepostojeæi dašak vjetra može slobodno cirkulirati, postavile bi ventilatore na stalcima da tuku u mali komad hodnika izmeðu dva stana, prostrle jastuke i ležaljke za plažu po ploèicama, skuhale kavu, pozvale gospoðe susjede iz preostala dva stana na katu, pa bi se sve èetiri izvalile po hodniku i krepavale marinirajuæi se u vlastitom znoju do kasnog popodneva, dok smo mi djeca dane provodili na Žnjanskim plažama (ako se to onda moglo nazvati plažama, mada mi se èini da su tada više izgledale ko plaže nego danas).
Ili onih beskrajnih gmizanja u kolonama auta po gradu, kad bi s Mamom subotom izašla ujutro oko 9 na Pazar po spizu, pa do peškarije, do Maje i Prime po neku robicu, na sokiæ do Bobisa ispod Kule, i onda doma po najgorem zvizdanu. A doma se nikako vratit. Jer bi sve ceste u centru bile zakrèene autima turista koji su išli prema trajektnoj luci. Svejedno jeli to bio onaj dobri stari fiæo, Peugeot koji je došao nakon njega, ili Mercedes koji je naslijedio francuza, èinjenica je da su auti tada bili željezno-plastiène kante u kojima bi se nakon par minuta èovjeku mozak pretvorio umlaku spužvu, a torture s mokrim znojnim tijelom i ljigavim kožnim sicevima se ne želim niti sjeæati. Doduše, meni to nije baš previše smetalo... tada. Slušala sam radio, èitala Politikin zabavnik i srkala Dvojni C na slamku ili gutala Snjeguljicu, nonšalantno sjedeæi na prednjem sicu nevezana pojasom, s plastiènim sunèanim naoèalama na nosu, i jedino što me morilo je bilo hoæu li stiæi na vrijeme da curama iz ulice pokažem nove sandale iz Peka ili neku popularnu plastiènu glupost s Pazara prije nego odemo na kupanje.
Ali Mama je redovno umirala za volanom. Što mi je tada bilo totalno neshvatljivo. Mislim, ljeto je, normalno je da ljeti èovjeku bude vruæe, ali bože moj, ne toliko da stenje, puše, svakih pet minuta traži termosicu s hladnim sokom, maše se lepezom, tare lice rolom toaletnog papira, cmizdri kako æe crknut ako bude morala tražit mjesto za parkiranje više od 15 minuta, a pogotovo ne da povraæa od vruæine i smrada friške ribe, mortadele i polukuhanog voæa iz kesa na stražnjem sicu.
Ali to su bile osamdesete, i tada nije svaka šuša imala klimu-dvije samo u stanu, a pogotovo ne u autu.

Ok, tad sam se smijala, ono, doslovno sam se smijala kad bi Mami bilo loše od vruæine.
Danas, nakon nekih dvadesetak i kusur godina, više mi nije ni najmanje smiješno.

Unatoè klimatiziranim stanovima i poslovnim prostorima, klimatiziranim autima i javnom prijevozu, superlaganoj odjeæi od skin friendly materijala, idealno rashlaðenim boèicama vode i Cedevite dostupnima na svakom koraku, i svim ostalim èudesima koja olakšavaju život na paklenoj vruæini.
Jednostavno, ne podnosim ljeto!

Doduše, bilo je jednako vruæe kao i ovih dana kad su se napokon pokrenule stvari izmeðu mene i Nezakonitog.
Ali tada su me ionako prali hormoni. U tolikoj mjeri da je vani moglo biti + 45, a mogle su isto tako padati i sjekire, meni je bilo savršeno svejedno. Samo da je on negdje u blizini.
A imala sam i nekoliko kvintala masnog tkiva manje, tako da je tijelo lakše podnosilo vruæinu.

Nego, stala sam na našem susret u go-go baru.
Kad je pokazao iznenaðeno oduševljenje što me vidi.
I ovaj put nisam ispala glupaèa. Valjda zato jer smo oboje bili toliko natopljeni alkoholom pa je razgovor tekao spontano i glatko, a kolièina gluposti koje je on s osmjehom od uha do uha izvaljivao te noæi je bila proporcionalna onoj koja je izlazila iz mojih usta, pa me nije bilo briga.
Zapravo, nakon malo vremena uopæe više nismo komunicirali ni sa kim osim jedno s drugim. Vrijeme je stalo, iskre su frcale na sve strane, i èinilo mi se da oko nas nema više nikoga i nièega, samo nas dvoje. Onako ljigavo cheesy, ko u nekom petparaèkom ljubavnom romanu.
Sreæom, svi oko nas su bili toliko pijani i zabavljeni striptizetama i druženjem da nitko nije primjetio da smo postali meðusobno ekskluzivni.

Osim H.
Naime, ona je malo bacila oko na jednog od rusa i planirala se još malo družiti s njim nakon što se društvo raspadne. Kako sam prema planu morala prespavati kod nje, tako je H bilo u interesu da se i ja naðem u eventualno kompromitirajuæoj situaciji, pa da si meðusobno èuvamo leða pred našim muškarcima.
Kad se društvo veæ poèelo polako osipati, H je zamolila upravo Nezakonitog, ne neku od cura u društvu koje su bile s autom, bi li bio tako ljubazan da me prebaci do doma jer da ona nešto mora „obaviti“, blabla... Nezakoniti je skužio situaciju (jer su H i rus bili toliko eksplicitni da samo budala ne bi skužila da se planiraju spariti, i to vrlo uskoro) i predložio da nas dvije prve napustimo društvo i prièekamo na parkingu, a da æe on s rusom doæi 10-ak minuta nakon nas.
Kad smo se nedugo zatim sastali na parkiralištu, onom malom gornjem odvojenom i natkritom (kojeg više nema, a koji je do prije godinu – dvije mnogom mladom paru poslužio kao diskretni fukodrom), H mi je dala kljuèeve od stana, pusu u èelo i svoj blagoslov. I bez imalo srama nestala u nepoznatom smjeru s rusom.

A ja sam ostala sama s objektom moje žudnje i glavnim akterom mokrih snova.
Sama na kompromitirajuæem gradskom parkiralištu.
Veæ je odavno bilo svanulo, alkohol je ishlapio iz krvotoka, glava mi je bila bistra, i nekako bi bilo logièno da sam bila umorna, ali nisam. Nije mi se spavalo, nisam htjela doma, sve što sam željela je bilo ostati još i još i još u njegovom društvu. A bilo je oèito da i on želi isto.
Pitao me jesam li gladna, pa smo išli do Prerade po burek, nakon èega smo parkirali na Rivi i otišli sjesti na neku klupu i žderati.
Nakon toga mi se još manje išlo doma, a i on je izjavio da je sad baš nekako trijezan i da mu se uopæe ne spava, pa smo sjeli u F-a na kavu.
I prièali, prièali i prièali.
O svemu.
Prièali smo o životu opæenito, o zajednièkim poznanicima, o Splitu, o Italiji, o ljetu, o gomili gluposti o kojima veæ ljudi koji se jedno drugom sviðaju razgovaraju, ne bi li bolje upoznali jedno drugo i proveli više vremena zajedno.
Dotaknuli smo se i jutrošnjeg nestanka moje prijateljice s njegovim rusom, pa mi je rekao da zna da je ona u vrlo ozbiljnoj vezi i da on nije od ljudi koji zabadaju nos u tuðu intimu. Ali da bi bilo dobro da razmijenimo brojeve, ako sluèajno upadnemo u nekakav problem sa svojim muškarcima, ona ili ja, i da mu javim pa da nam on da nekakav alibi tipa da nas je odvezao kuæi jer da smo previše popile i slièno. Što mi se naravno èinilo kao odlièna ideja. Jer, zaboga, imat æe moj broj! I javit æe mi se sigurno! A ako se on ne javi u dogledno vrijeme meni, veæ æu ja sama naæi nekakav razlog da mu se javim, ne?

I tako, rijeè po rijeè, tema po tema, veæ je bilo 10 sati ujutro, a ja sam s užasom skužila da mi je iscurila baterija od mobitela (ipak je to bila 2002-a godina, baterije nisu imale kapacitet kao danas). Da mi je H dala jedine kljuèeve od stana, i da je do sada vjerovatno veæ došla doma i da me bjesomuèno pokušava nazvati da doðem i otkljuèam joj vrata, i da je možda èak nazvala Nesuðenog da vidi jesam li došla doma, i da æu upast u gadne neprilike... A možda je i Nesuðeni veæ zvao, dapaèe, sigurno je do sada nazvao veæ 100 puta, i kad je skužio da se ne javljam na mobitel da je nazvao H doma, i kad je vidio da se ni tu niko ne javlja da je najvjerovatnije nazvao svog prijatelja a njenog deèka da vidi gdje smo i zašto se ne javljamo, i da je ovaj nazvao H i zatekao je in flagranti, a možda je i H ljuta na mene jer èeka ispred vrata od stana pa je nazvala svog deèka da doðe po nju i usput svu krivicu prebacila na mene koja sam nestala s nekim likom i njenim kljuèevima od stana, i ono, ajme majko, grozna me panika uhvatila.
I držala sve dok me Nezakoniti nije prebacio do H-inog stana, i dok nisam otkrila da su vrata otkljuèana i da H leži na krevetu i krmi snom pravednika. Moš mislit kakvog pravednika!
Probudila se tek da mi kaže da je došla prije pola sata, otišla do staraca po rezervni kljuè kad je vidjela da su vrata zakljuèana a ja ne odgovaram na pozive, nazvala svog deèka da kaže mom deèku da ne brine jer da smo se užasno napile sinoæ i da ja spavam tako èvrsto da me ne može probudit, i da sad legnem kraj nje i ubijem oko, pa æemo razgovarat kasnije.
Pa sam se srušila kraj nje i pala u komu.
Sretna i blažena.
Umorna doduše, i sasvim malo u strahu od skorog suoèavanja s Nesuðenim i podnošenja izvještaja (jer kvragu, najkasnije do podne æe znat da sam bila u go-go baru u mješovitom društvu, ako ne i više od toga!). Ali sretna ko nikada do tada.

Krmile smo negdje do sredine popodneva, kad nas je probudio telefon. A na liniji moj Nesuðeni. Nakon što smo mu odcmizdrile da smo bile jako, jako zloèeste i da nas pere mamurluk epskih razmjera, dobila sam dozvolu da ostanem kod H još koji sat.
Da malo doðem k sebi, da me njegova ljubljena mama sluèajno ne vidi takvu.
A to za mamurluk je bila živa istina.
Bio je jedan od onih toliko gadnih da se ne zaboravljaju ni nakon toliko godina. Praæen zujanjem u glavi i bolnim mišiæima.
Pa smo tako pile Aspirine i vitamine, pokušale s mlijekom i jogurtom, hranom i povraæanjem, zamraèivanjem stana i izlaženjem na sunce, tuširanjem hladnom i tuširanjem toplom vodom, svakom posebno i naizmjence, kavom bez mlijeka, kavom s mlijekom, kavom s malo limuna, limunom i soli, prokuhanom passatom od rajèice s malo papra (bljuv!) i svim ostalim narodskim receptima za tjeranje postalkoholnih tegoba, ali bubnjanje u glavi nije prestajalo.
Zatim smo morale izmijeniti dojmove i preprièati doživljaje, i smisliti jako dobru zajednièku prièu koja æe držat vodu. O tome kako smo zajedno otišle doma iz go-go-a. I kako smo se tamo sasvim nevino družile s prijateljima nekih od cura iz ekipe, jer je H vrlo dobro znala da æe Nesuðenom smetati sve vezano uz prošlu veèer, od same èinjenice da sam otišla u go-go bar pa do toga da sam bila u bilo kakvom muškom društvu koje se ne sastoji od njegovih poznanika... Njenom normalnom deèku bi zasmetalo (i to jako) jedino da saznala da je H otišla s rusom.
Sreæom, ni ona ni ja nismo imali nikakvih nedoliènih èinova za prijavu jedna drugoj.
Rus je bio previše popio, H je bila previše popila, pa ih je u jednom trenutku uhvatila grižnja savjesti (bio je to tada vrlo mlad i friško oženjen rus, u onim godinama kad su muški još relativno neiskvareni i imaju kakav – takav ispravan stav prema onom „dok nas smrt ne rastavi“).
A ja sam s Nezakonitim ionako samo razgovarala. I pojela burek i popila dvije kave i nekoliko Jamnica.

Naravno, èim sam stigla doma Nesuðeni mi je gadno oprao mozak.
I bilo je grozno sjediti tako na kauèu i snagom volje pokušavati sprijeèiti glavu da ne eksplodira i želudac da ne istrese sadržaj na parket, dok mi je èitao bukvicu o tome kako sam morala odbiti odlazak na ONO mjesto i umjesto toga uzeti taksi i otiæi doma, i da hvala bogu da sam bila u društvu normalnih i moralnih žena (moš mislit! Za njega su sve žene u vezi ili braku automatski bile ispravne i bezgrešne, osim mene). Ali kvragu, kako sam mogla dozvoliti sebi da se TOLIKO napijem i da mi se ugasi baterija na mobitelu, jer sad kad smo praktièki pred brakom moram pazit na svoje ponašanje, da ne bi ljudi okolo prièali o meni ili me pokušali iskoristit... A zna on kakva sam ja kad se napijem, znam bit bestidna, zna on dobro kakva sam bila kad smo se upoznali, bla, bla, pala sam mu u krevet (tj. na zadnji sic tatinog terenca) istu veèer, bla, bla, zato jer sam previše popila (tj. ja sam mu bila rekla da se ne bi odmah pukla s njim da nisam bila pijana, da ne ispadnem baš toliko laka, mada nisam bila puno pijana, što je kasnije obilno koristio kao argument protiv mene).
Uostalom, i njegova mama se razbjesnila kad je vidjela da me ujutro nema doma i kad joj je rekao da mi je dozvolio da prespavam nakon izlaska kod prijateljice, i jedva ju je sprijeèio da ne doðe kod nas i ne oèita mi i ona bukvicu, i bla, bla, bla, truæ, pa æe o meni govorit ovaj i onaj, a govorit æe ovo i ono, bla, bla, bla, gnjav, dav...

Pa sam se onda osjeæala grozno zbog svega. U jednom trenutku sam èak i sama povjerovala da sam grozna, užasna, najlošija cura, zaruènica i buduæa žena na svijetu. I bilo mi je krivo. I obeæala sam samoj sebi da neæu više nikad. Da æu veæ izbit sebi Nezakonitog iz glave. Uvjerila sam samu sebe èak i da stvarno, stvarno, stvarno iskreno želim jedino Nesuðenog do kraja života,skupa s pripadajuæom familjom iz Pakla, i da je normalno da nakon godinu i kusur dana veze ljudi više ne osjeæaju isto što su osjeæali na poèetku, da sam sretna jer imam diiiiivnog èovika koji me voli i brine za mene, i da nema više gledanja muških okolo. A i da je Nesuðeni fizièki 10 klasa iznad Nezakonitog (što je bilo istina), i ovo i ono.

A onda sam otišla potražiti punjaè i uštekati Nokiu 3310 u struju.
Pregledati poruke i propuštene pozive.
Naravno, inbox je bio krcat zabrinutim i bijesnim porukama od Nesuðenog. Kad sam ih pobrisala poèelo je stizati još poruka. Od Nesuðenog. Nekoliko i od H, koja me tražila kad se vratila doma i shvatila da me nema.
Bilo je tu poruka i od nekih drugih ljudi, vezanih uz eventualne nedjeljne kave i slièno.
I jedna poruka s broja koji mi je bio prvo malo èudan, jer nisam poznavala nikakvu ženu s imenom pod kojim je broj bio memoriran.
A onda sam otvorila poruku, i kad sam proèitala sadržaj srce mi je skoèilo u grlo a noge se odsjekle! Sjetila sam se da sam Nezakonitog memorirala pod ženskom verzijom njegovog imena!
Nezakoniti mi je poslao poruku!
Slatku malu poruku, totalno prijateljsku i nevinu, punu nade da sam uspješno stigla doma i da nisam imala problema. I da bi se morali opet vidjeti, jer da sam ostavila nešto u njegovom autu!
Kasnije mi je priznao da je drpio srebrni neseseriæ iz moje torbice kad sam otišla u wc, èisto da ima nekakav razlog da se opet vidimo na nekakvoj kavi, i to što skorije. Ali tada sam bila uvjerena da mi je stvarno ispao iz torbice u njegovom autu.
I umjesto sreæe i blaženstva me uhvatila panika!
Jer je drpio upravo neseseriæ u kojem sam držala tampone, umjetne suze, tablete za bolove i kontracepcijske pilule!!!
Što je znaèilo da æu tu veèer morati preskoèiti Trinovum, i naæi se s njim po moguænosti odmah u ponedjeljak ujutro!

Samo provjeravam...

... mogu li napisati post i postati ga over iPhone. Laptop riknuo a netbook posudila sestri za na Braè (nadam se da æe ga vratit u komadu). Ako se pojavi na blogu znaèi da mogu. Ako se ne pojavi, kvragu, moram èekat još par dana da sestra završi s terenom :( ...
Bože, jel stvarno moguæe da ne mogu preživit bez kompjutera???

Treæi dio (wow, sve sam originalnija!)

Ja sam lijena. I molim ponizno da mi oprostite na lijenosti.
Lijena sam komentirati i odgovarati na komentare u mojim komentarima.
Ali ne zato jer sam umišljena i loše odgojena i nepristojna, i što smatram da sam bogomdani genijalac za kojeg se podrazumijeva da mu ljudi moraju pisati lijepe (ok, ponekad i ne baš lijepe) komentare koji mi hrane taštinu (mada ja zapravo sve što napišem smatram pomalo zbrèkanim i ne baš uvijek èitljivim, a nemam živaca ni za lektoriranje natipkanog pa kasnije skužim da sam se nagutala rijeèi ili napisala nešto totalno glupo, i tak... o ponavljanjima rijeèi, brzopletarenju i stilskim rupama da i ne govorim.).
Nego zato jer sam stvarno nepopravljivo lijena :D
A i zato što nekad dobijem kompliment, a ja baš ne znam dealing with compliments (da, moguæe je imati pohlepan ego gladan tetošenja i povlaðivanja, držanje i stav najpametnije princeze na svijetu, a samopouzdanje na razini kadice za pedikuru).
Debeloguza lijena Bikèina, koju uhvati volja da nešto nabrzinu napiše, a onda je bude tlaka uopæe otvoriti blog... i tako to... Eto, to sam ja :D

A ja sam još uvijek u raspoloženju da mozgam o Nezakonitom.

Kao što sam mozgala u ono vrijeme kad smo se upoznali. I kad sam mislila da ga više nikada neæu vidjeti u životu, jer je Nesuðeni u startu osujetio moju nadu da æu kroz komunikaciju s najboljim prijateljem od velikog dlakavog znojnog frajera doznati nešto o dotiènom ili ga èak opet sresti.

Meðutim, ispalo je da sam ga ponovo vidjela vrlo brzo nakon prvog susreta.
Samo nekoliko dana kasnije sjedila sam na ruèku u Pimpinelli s mojom pokojnom Ðorðom, kad je muškarac koji je sjedio par stolova dalje ustao, prišao nam i pružio Ðorði ruku...
A ja ostala paf!
Ovaj put nije bio polugol i znojan nego skockan u crnim hlaèama i košulji (nošenje crnine je bila jedna od njegovih groznih odjevnih navika koju sam kasnije uspješno iskorijenila), i nije vonjao po znojnom mužjaku nego Hugu Bossu. Ali još uvijek je imao tragove sunèanih naoèala na licu, a prepoznala sam i narukvicu (onu ružnu zlatnu narukvicu sa zastavicama od emajla, koju iz nekog glupog razloga veæina pomoraca, bivših pomoraca i opæenito muškaraca koji imaju neke veze s morem i plovilima kojima se po moru plovi tako voli nositi, a koja je i dan danas nešto neopisivo neukusno za moje kriterije podnošljivog). I sat. Veliki muški sat koji mi je upao u oko dok je namještao rukave kombinezona oko struka i èohao prepone, a za koji sam kasnije saznala da se zove Omega Seamaster i da je materijalni dokaz da baš nije totalno siromašni luèki fizikalac. I kojeg sam kasnije prisvojila i obožavala nositi, unatoè tome što je to bio njegov radni sat, sav izgreban i malo ulupljen. A koji je još uvijek kod mene. Uostalom, nije da mu fali. Imao je on i drugih satova, boljih, a sigurno je kupio i još koji. Na kraju krajeva, neki hrvatski mužjaci imaju fetiš na satove, baš kao što i neke hrvatske žene imaju na štikle,ne? (sjetimo se bivšeg premijera..)
Nakon što je izmijenio par rijeèi s Ðorðom, ljubazno se sjetio primjetiti me i èak me prepoznati. I kao nešto duhovito komentirati kako danas sigurno nemam namjeru skakutati po brodovima ni kidati hlaèe, i ako se ikad ponovo namjerim na isto mjesto gdje smo se upoznali da doðem u istoj ovoj odjeæi pa æe mi pokazati i svoj brod, hihihi! Koji debil!
A zapravo i ne baš jako puno debil.
Nego baš nekako jako lijep i zgodan onako drugaèiji. Lijepo odjeven (ok, ne baš lijepo, ali svakako pristojno odjeven. Zapravo, uopæe odjeven). Pristojan. Fin mladi gospodin. Ozbiljan (relativno, do trenutka kad je kao pokušao biti duhovit na moj raèun).
(inaèe, a' propos njegovog komentiranja moje odjeæe, sasvim sluèajno znam što sam imala na sebi. Sjeæa li se neko one grozne faze kad je Cavalli lansirao lepršave haljine životinjsko-cvjetnih uzoraka i kad su svi živi nosili zastrašujuæe neukusne printove na asimetrièno krojenoj viskozi? Imala sam haljinu s volanima – vrlo skromnog dekoltea, i ne, nije bila Cavallijeva nego neka jeftina, s mercatina u Piacenzi – s printom koji je bio kombinacija leoparda koji na nekim mjestima prelazi u pitona i velikim crvenim cvjetovima tu i tamo razbacanima po popularnom a neukusnom maèje-zmijskom uzorku... I nosila sam je najèešæe uz kratke kaubojske èizmice, remen od spojenih kožnih krugova i gomile uzica na vezanje, a na sve to mikroskopsku torbicu s resama, sve iste ružne boje pijeska i od bružene kože... Nisam izlazila iz te grozne kombinacije za dnevne prigode... Brrrrr... Oblije me jeza kad se sjetim, mada sam u toj fazi sebi bila sva tako hebena i moderna...).

Ðorða mi je kasnije objasnila da ga poznaje još od srednje škole, kad je hodao s njenom frendicom. Da ima Dijete koje je dobio poprilièno mlad i zbog kojeg se isto tako previše mlad oženio, malo nakon mature, ali da ne živi sa suprugom veæ neko vrijeme, da je radio za neke ljude i prije koju godinu pokrenuo svoj posao, da je nedavno imao gadne ozlijede i jedva izvukao živu glavu, i bla...
Otprilike je znala gdje se kreæe i s kim se druži posljednjih godina.
Što mi je pomoglo da na brzinu sastavim plan djelovanja u svrhu što èešæeg susretanja s njim i moguæem zasnivanju prijateljskih odnosa... Tj, da budem iskrena, da iskujem plan kako da ga uhodim, progonim, režiram sluèajne susrete i kao postanem nekakva frendica s njim. Mada zapravo nisam znala što bih time postigla. Jer bila sam zaruèena, nesuðena svekrva je veæ sreðivala na brzinu i preko veze kod kuma sveæenika idealan ljetni termin u odgovarajuæe popularnoj crkvi kao i svadbeni dernek u rodnom kraju, i moja sudbina je praktièki bila zapeèaæena.

Ali kvragu, bila sam još uvijek dovoljno mlada, neustrašiva, bezbrižna i preplavljena hormonima. I dovoljno zbunjena da ne razmišljam o moguæim posljedicama koje bi izazvalo uspješno ostvarenje moje misije.
I tako sam krenula s naganjanjem Nezakonitog.
Samo što prvih tjedana nisam baš imala previše sreæe.
U blizini tadašnjeg njegovog uredskog prostora nije bilo niti jednog lokala èija svrha nije bila iskljuèivo za potrebe pauza zaposlenika okolnjih firmi, tako da se nisam mogla odjednom pojaviti na kavi s frendicama i kao sluèajno ga sresti. Niti nekakvih duæana po kojima sam se mogla smucati i kupovati pa sluèajno nabasati na njega. A još manje se pojaviti u kvartovskim kafiæima u blizini njegovog stana, koji su bili jedino i iskljuèivo za potrebe rezidencijalne populacije a nisam poznavala nikoga u tom kvartu ko izlazi tamo. Ja sam s curama izlazila najèešæe u Pulsa i Irme, pa naveèer do Metropolisa na partije i Studio54 veèeri, on je visio pretežno u Biberonu ili nekim meni tada nimalo zanimljivim mjestima pa išao do Mastersa. Ja sam ispijala podnevne kave ispred Vijeke na Rivi ili, kad je vrijeme bilo ružno, u Pulsa. On je u to vrijeme radio ili pio kavu u ACYja. A ja nisam nikako mogla nagovoriti cure da odemo tamo na kavu, jer tamo njima nije bilo nikog zanimljivog, jer su svi zanimljivi bili ispred Vijeke i na skalama od banke. Ok, znala sam da jede pretežno u Pimpinelli oko 2, ali nisam mogla svaki dan natjerati nekoga da u 2 sata popodne umjesto doma na ruèak ide sa mnom krèmariti. Uostalom, moje cure baš i nisu bile pri novcima da svaki dan jedu vani.

Naletjela sam na njega samo jednom u tom razdoblju, i to na totalno glupom mjestu. Stajali smo na semaforu na Firulama, ja na svojoj Yamahici, on na žutoj Gileri Runneru, ali kako smo oboje èekali zeleno i buljili u semafor, a i nekakav je auto bio izmeðu nas, skužila sam ga otprilike u trenutku dok se žuto mijenjalo u zeleno, taman prije nego smo krenuli. A on mene nije mogao prepoznati (osim ako nije prepoznao torbicu kojom sam ga odalamila po glavi) jer sam, za razliku od njega, na glavi imala kacigu. Pokušala sam ga slijediti, ali on je nakon niti 50 metara neoèekivano skrenuo na benzinsku a ja produžila dalje niz Prvoboraca.

A bila sam u toj fazi stvarno opsjednuta njime. Pogotovo zato jer je bio tako prokleto neuhvatljiv. I što se svaki moj pokušaj da negdje kao sluèajno naletim na njega izjalovio veæ u fazi planiranja.

U to vrijeme nisam imala pojma da je on poduzimao sliène akcije kao i ja, i da su mu se sliène misli motale po glavi.
Onaj isti prijatelj koji mi je posudio mokasine i koji je imao priliku upoznati i Nesuðenog, je imao misiju istražiti moje kretanje po gradu. Pa su onda par puta pili kavu u kvartu u kojem sam živjela s Nesuðenim, dvije zgrade od moje, ali jedina osoba koju su uspjeli susresti je bio Nesuðeni, koji je sjeo s njima i popio pivicu, i koji taj susret nije smatrao dovoljno važnim da mi ga spomene.
Dva vikenda zaredom je natjerao društvo da odu u Metropolisa, prvi put na nekakav parti a drugi put na Studio54, ali ja sam jednom bila na Otoku, a drugi put na piru jedne od mojih brojnih rodica. Koji je, za ne falit, bilo upravo u Dva Srca, a koja su bila praktièki prilijepljena za Metropolis...
Zapravo smo se neka dva tjedna poprilièno uspješno tražili i mimoilazili.

A onda sam izgubila nadu. Totalno. Samo što uz nadu nisam izgubila maštu. Ni snove. Ni dražesne male romantiène happily ever after scenarije u glavi...

Naravno, tek kad sam izgubila nadu i kad mi je splasnuo entuzijazam, dogodio se sudbinski susret.

Cura od prijatelja mog Nesuðenog, jedna od onih besposlenih situiranih gradskih it-komada s kojima mi je bilo dozvoljeno druženje (jer bi Nesuðeni redovno dobivao izvještaj nakon svake kave ili izlaska s curama i ženama svojih frendova. Tj. dobivao je krnji izvještaj, jer uopæe nije raèunao na to da bi ja i H mogle stvarno postati toliko dobre prijateljice da ona prešuti moje komuniciranje i druženje s pripadnicima suprotnog spola... A niti druge ženske, takoðer zauzete, nisu bile oduzete ni cijepljene od koketiranja i flerta. Mislim, zar je on stvarno vjerovao da mi po cijele dane na kavi ili po cijele noæi vani samo sjedimo i prièamo o odjeæi, pms-u i našim muškarcima???), slavila je roðendan.
Pravi ženski tulum, koji je podrazumijevao iznajmljen adekvatan prostor, ispijanje golemih kolièina alkohola, performance nauljenog i nabildanog stripera, a nakon toga pravo žensko divljanje vani (ok, ne 100% žensko. S nama su bili moj B i H-in gej bestiæ s deèkom, ali to je manje-više bilo isto ko da je skroz žensko društvo).
Doduše, planovi su nam se malo poremetili. Što je važno za ovu prièu. Jer da se nisu poremetili, ja i Nezakoniti nikad ne bi postali za poèetak prijatelji.
Naime, H je strašno željela roðendan sa striperom jer je u to vrijeme meðu curama s kojima sam se družila bilo nezamislivo organizirati roðendan, djevojaèku ili bilo koju žensku feštu bez stripera. A htjela je tog jednog toèno definiranog, ne bilo kojeg, koji je trebao doæi iz Zagreba. I koji je zaglavio. Prekasno nam je javljeno da frajer ne dolazi, prekasno za nalaženje adekvatne zamjene na vrijeme, pa smo ranije napustile iznajmljeni prostor i opasno zatulumarile po gradu.
H je bila grozno razoèarana. Jednostavno nije mogla zamisliti proslavu roðendana bez golotinje! Na pamet su joj padale svakakve nenormalne ideje, od toga da u oglasniku potražimo nekakvog frajera koji nudi intimne masaže pa mu platimo da se skida, da pokupimo, napijemo i drogiramo nekakve momke pa ih odvuèemo u prostor koji smo iznajmile i natjeramo da se skidaju, da pitamo jednog deèka breakera kojeg smo srele bi li nam za novèanu naknadu malo zaplesao i skinuo se barem u donje rublje... Dok joj napokon na um nije pala genijalna ideja.
Tj. ideja koja nam se negdje u tri ujutro i s par promila u krvi èinila nevjerojatno genijalnom, ali sutradan i ne baš tako genijalnom. Ali sutra je bilo sutra, a sada je trebalo naum sprovesti u djelo. I to što prije!

Pa smo tako otišle do hotela Split, ravno u go-go bar.

I da ne duljim previše, baš nam je bilo dobro.

A tamo su neke od cura nabasale na neke poznanike koji su tamo izveli nekoliko ruskih poslovnih partnera, i meðu kojima je bio i moj Nezakoniti!

Ovo zahtjeva nekakav jednostavan naslov... na primjer... Drugi dio. To je dobar naslov, ne?

Stigli su i nalazi biopsije onoga što su mi povadili prije skoro mjesec dana..
Dobra vijest je to što me neæe zraèiti niti mi uštrcavati bilo što u vene.
Loša stvar je što sam ipak dobila nekakvu kemoterapiju. Bar mi doktor kaže da je to manje-više slièna stvar, samo što se guta. Meni je sve ok dok u proces nisu ukljuèene igle u interakciji s mojim krvožilnim sustavom... Nekakve tablete na slovo K (moram provjerit) i još nešto za tu imunoterapiju, što sam zaboravila kako se zove. I što ne želim znati kako se zove.
Moja NŽP kaže da zapravo moram biti sretna što sam dobila te tablete jerbo da stalno pilim kako sam se opet usvinjila, a ovako neæu morat na dijetu. Jer kaže da ne zna za ove kemo na K, ali ima iskustva s ovim drugima, interferonima (bar ja mislim da su interferoni, ali nisam sigurna, jer moj mozak odbija popamtiti bilo što vezano uz trenutaène tegobe), i tvrdi da æe mi oni napravit dovoljan kaos u organizmu, kao i da æe mi od njih bit dovoljno zlo da neæu ni pomislit na spizu...
Nadam se.
Ali kakve sam ja sreæe, kod mene æe djelovat suprotno pa æu se nadebljat.

U meðuvremenu stalno i intenzivno mi se po glavi mota Nezakoniti. Opet i stalno. Ne mogu sebi pomoæi.
Još se nije vratio u Hrvatsku.
Ali moja draga D, dupla špijunka, je veæ mobilizirana, zajedno sa svojim babama, i mislim da æe se njegov povratak u Split poklopiti s njenim povratkom iz Milana, pa æe mi bit lakše pratit situaciju...
A uostalom, mora mi uživo preprièat što su to prije par tjedana ona i on o meni prièali preko MSN-a, jer znamda jesu, rekla mi je da jesu, ali da æe prièat kad se vrati, jer da joj je tlaka sad tu pisat kilometarske analize...

A ja nastavljam s prièom.
I da, ja sam jedna od onih žena koje se do u detalja sjeæaju svega, od toga što sam sve imala na sebi u nekom trenutku (kvragu kad volim odjeæu!!!), što su na sebi imali ljudi oko mene, pa sve do toga što je bilo na vrhu top-ljestvice sezonskih plesnih hitova onaj tjedan kad je moja prijateljica objavila da je trudna, ili politièke situacije u zemlji i svijetu u trenutku kad sam pojela najbolji burek u životu...
A u vrijeme kad sam upoznala Nezakonitog otkrila sam Dolce Gabbana Light Blue, jedan od meni omiljenih mirisa, i obilno se natapala njime (kvragu, nema žene koja se nije složila da je predivan! Klasik!). Light Blue sam dobila prije mjesec i kusur dana za roðendan od AA, i kako se opet ovih dana obilno natapam njime, tako me pere Proustovski sindrom i sjeæaja jednostavno naviru...

Khm..
Dakle...

Momci u njegovom društvu su skužili da se oko njih opasno mota nekakvo napirlitano žensko, pa su me onako šeretski zašprehali. Pa sam upala u prièu. Pa sam tako æakulala s momcima. Pretežno s njih troje, dok je objekt žudnje stajao po strani i manje – više šutio.
Ono, normalna muško-ženska prièa.
Tako sam saznala da je jedan od njih vlasnik malog glisera kojeg pituravaju a da su ostali njegovi frendovi koji se za razliku od njega kuže u brodove, i da „malo sreðuju neke stvari koje su pošle krivo“ oko njegove najnovije igraèke koja stoji uparkirana malo dalje i puno je veæa od malog glisera koji stoji tu iznad nas izvaðen na suho. Vlasnik je onda iz prièe zakljuèio da poznaje tatu mog Nesuðenog jer suraðuje s njegovom firmom, i da sam ja ta famozna buduæa nevista. I ja sam glupaèa onda pokazala i da na ruci imam zaruènièki prsten, nakon èega sam proklinjala samu sebe zašto sam objektu svoje žudnje dala do znanja da sam zaruèena, mada zapravo nisam znala zašto bi to uopæe bilo važno kad sam ionako zaruèena a tip nije moj tip i oèito ne pokazuje neki poseban interes. Nakon toga mi je vlasnik ponudio da pogledam malo gliseriæ, a zatim i njegov brod iznutra i izvana, što sam doèekala s oduševljenjem, jer je penjanje na gliser bila savršena prilika da napokon skinem mazohistièke štikle s izmuèenih stopala, ali i zbunjenošæu, jer je rekao da æe najbolje biti da mi plovila zajedno s njim pokaže upravo ni manje ni više nego veliki dlakavi znojni objekt moje žudnje, jer da se on od svih njih najviše kuži u sve to i da jer mu je to struka.

O bože...
To je tek bilo vanserijsko muèenje.
Ovaj veliki dlakavi znojni je prvo negodovao, jer da je prljav, mokar i smrdi, da ima još posla vani i bla, a onda je pristao.
I cijelo vrijeme bio mrzoæast i gunðav. Zbog èega sam se ja osjeæala jadno.
Prvo zato jer nije bilo jednostavno popeti se na gliser (koji je, btw, bio na suhom, ne u moru) u pretijesnim trapericama, pa sam velikom dlakavom znojnom skoro pala dupetom na glavu, zbog èega je bio užasno grintav i ne baš prijateljski raspoložen.
Uostalom, stalno je nervozno namještao rukave kombinezona vezane oko struka, i prèkao oko struka i prepona, što je djelovalo jako èudno, kao da u najmanju ruku ima picajzle. Kasnije je objasnio da je to bilo zato jer mu je pukla elastièna traka na boksericama pa su mu stalno ispadale ispod kombinezona, ispod kojeg zbog vruæine nije imao ništa drugo, što baš ne djeluje stimulirajuæe na muškarca u društvu oskudno odjevene žene.
A onda su poèeli problemi.
Silazeæi s glisera promašila sam preèku i prenisko spustila nogu, pa su mi bolesno skupe i nezdravo uske traperice malo pukle ispod lijeve polutke dupeta (koje je ionako cijelo dopola poispadalo iz njih u tom položaju, kvragu i debilna moda!)
Jedva opet navukla cipele i otklapala s njima dosta dalje, do velikog broda.

A tamo mi je opet bilo neugodno zbog velikog znojnog dlakavog.
Cijelo vrijeme smo bili u situacijama da me je neizbježno dodirivao tijelom pa odskakao od mene ko da je dotaknuo gubavca. Što su vrlo zbunjujuæi signali za jednu ženu. Kasnije je objasnio da je to bilo zato jer je mislio da grozno smrdi na znoj. Ok, malo jest vonjao, ali mene je taj njegov miris ionako totalno izbezumljivao, dapaèe, glavom su mi se motali nekakvi smjeli pornografski scenariji s muèaljivim nepoznatim fizikalcima i ustreptalim djevama...
Èas je stajao metrima daleko a èas mi dahtao za vratom, èas urlao a èas govorio sebi u bradu, i opæenito bio svakakav samo ne baš... normalan.
Kasnije mi je objasnio da nije htio da mu frend skuži da se napalio na žensku koju vidi prvi put u životu, i koja je usto zaruèena za tipa èijeg oca frend poznaje, a pogotovo jer je mislio da mi nije napet, kao što sam i ja mislila da ja nisam napeta njemu.
I da sam mu zapravo išla na živce jer sam sve što je govorio doèekivala s tupim izrazom lica i ne baš zainteresirano (kvragu, ko bi normalan bio zainteresiran za broj ljudi koji se dodatno mogu smjestit kad se rastegne sjedeæa garnitura i što ja znam što sve ne dok se kraj mene znoji ogromni seksualni objekt...).
Ali da mu je najviše od svega bilo neugodno upravo zato jer je bio prljav, oznojen, smrdljiv i musav, jer inaèe jako drži do sebe...

A onda smo trebali izaæi s velikog broda.
On i vlasnik su iskoèili prvi, i zatim mi je vlasnik pružio ruku, u oèekivanju da i ja elegantno iskoèim za njima.
Ali nitko nije raèunao na pretijesne hlaèe i na to da u njima moram napraviti poprilièno širok iskorak.
Zbog kojeg su hlaèe skroz pukle ispod dupeta.
Uz vrlo ružan zvuk paranja, koji je bio slièniji gadnom ispuštanju vjetra nego kidanju robe.
A on je stajao ispredd mene i sve vidio i èuo! I poèeo se smijati ko lud, pa me prihvatio oko struka da još i ne otresem na beton. Što me toliko zbunilo da sam se ušeprtljila i sluèajno ga gadno opalila torbicom po glavi. A bila je to poprilièno teška Guessova torbica, s lancima umjesto ruèki , velikim metalnim logom i brdom željezarije po sebi. Onda mi je još i pokupio rasuti sadržaj torbice s asfalta jer ja nisam znala kako se sagnuti i obaviti to u tijesnim i pokidanim hlaèama, a da ne obasjam pozadinom sve prisutne.
Na kraju sam totalno umrla od srama kad sam èula kako na palubi smijuæi se vlasniku spominje tuke koje kad dolaze u marinu mozak ostavljaju doma, jer je morao ponovo na brod po histeriènog maltezera kojeg sam tamo zaboravila. A koji se, da sve bude još gore, popiškio na krmi, i koji ga je pri još i izgrizao.

Usred sveg tog poniženja nazvao me Roðak, sav uspanièen, jer da me veæ pola sata traže unaokolo, da se ne javljam na mobitel, i da gdje sam nestala, a kako ja nisam znala objasniti gdje se uopæe nalazim, veliki dlakavi znojni je morao objašnjavati gdje sam i s kim sam.
Hvala bogu, nije im trebalo dugo da se pojave i izbave me iz pakla sramoæenja pred frajerom kojeg sam nekako htjela zadiviti, kojeg sam se htjela dojmiti, ali ne ovako, zaboga, ne ovako!

Meðutim, ni tu nije mojoj sramoti bio kraj.
Od vruæine i višesatnog nabadanja u sado-mazo štiklama noge su mi otekle, i kad sam se napokon spustila, sabrala, pokupila stvari i pokušala noge ugurati nazad u cipele... jok, noge u cipele nisu išle! Moje društvo, njegovo društvo, svi redom su se kidali od smijeha, a jedino što me sprijeèavalo da se ne rasplaèem od srama i poniženja je bilo to što sam na oèima imala malo previše šminke, a ta šminka nije bila vodootporna.
Na kraju mi je vlasnik (koji je usput i njegov najbolji frend, kao i najbolji frend veæ spomenute zajednièke frendice D) dao svoje cipele, nekakve grozne Tod's naranèaste muške mokasine, dobra 4 broja veæe od mog stopala, i ostavio mi broj mobitela da se dogovorimo kada i kako da mu ih vratim.

Doma sam, naravno, imala problema s Nesuðenim zbog pokidanih hlaèa i muških mokasina. Èije prisustvo u našem hodniku nisam mogla objasniti tako da on nešto ne posumnja. Pogotovo zato jer je on uvijek nešto sumnjao i sve mu je bilo sumnjivo (osim oèitih dokaza kad sam ga varala. Koje je njegov mozak uporno odbijao registrirati). Ok, zbog traperica manje zato jer su pokidane (a bile su to Chloe' traperice, za koje je on ispljunuo dolare kad smo za Božiæ posjetili njegove frendove iz srednje škole u Connecticutu gdje je bio na razmjeni uèenika, a za koje sam ga moljakala i moljakala jer su ih sve curke u društvu njegovih frendova imale, i koje su mi stvarno bile malo pretijesne, i koje je mrzio iz dna duše jer je njegova ljubljena mama izjavila da u njima izgledam ko droca, i jer je njegova ljubljena mama skoro dobila infarkt kad je rekao koliko je pljunuo na komad pamuènog platna s elastinom, a on budala nikad mami nije znao prešutiti ni slagati...), a više jer mi je kad sam došla doma iz njih ispadao cijeli guz.
Na kraju sam morala isprièati i opisati èetiri frajera s kojima sam zaglavila u marini i dati mu broj od vlasnika broda, pa je on sredio povrat cipela. I to nakon što je ispitao o kome se radi.

Normalno da sam bila jako tužna zbog toga.
Onaj znojni grmalj s dlakavim špekecom mi se i dalje motao po glavi, i sad sam ostala bez prilike da komuniciram s njegovim frendom i doðem do pokoje informacije o njemu.
A i Nesuðeni je spomenuo da su sva èetvorica oženjeni, i da je vlasnik broda rekao da sam bila simpatièna dok sam šetala psiæa, i da mi je pokazao brod kad je skužio da sam zaruènica od sina èovjeka s kojim suraðuje, i da mu je jako žao bilo kad sam pala (??? Ali ok, pala zvuèi bolje nego ono što se stvarno dogodilo) i pokidala hlaèe, i bla...
Kvragu!

U to vrijeme nisam znala, a ni Nesuðeni nije obraæao pažnju na gradske traèeve, da je dotièni vlasnik unatoè supruzi ženskar par excellance (inaèe moj èovjek ne bi, onako sav ljubomoran, tako lako prešao preko toga) , a još manje sam znala da objekt moje žudnje veæ više od godinu dana živi odvojeno od supruge.
Što uostalom nije bilo ni važno.
Jer ja sam zaruèena i u vlastitim problemima, a uostalom vjerovatno ovog velikog znojnog dlakavog više nikada neæu ni vidjeti...
Ali, kvragu i sve, bar sam mogla sanjariti o njemu kada bih ostala sama doma, zar ne?

O tome kako je Split mali i kako je jednom davno sve zapoèelo...

Juèer sam bila na piæencu s Šarmantnim Gadom.
Onako prijateljski i neobavezno, prvo u nekakvom šugavom kvartovskom kafiæu (a da kvart nije bio ni moj ni njegov...), pa smo zatim produžili do Egoista.
Napili smo se ko dva konja. Pili smo od 6 popodne do jedanaest manje kvarat.
Prièali o smislu života i ostalim besmislicama.
O ljubavi jako puno.
O ljubavi njegovog života. Ženi koju je volio ali nije htio žrtvovati brak i bla bla. I koja se opet ojavljuje u njegovom životu, i sad je u ogromnoj dvojbi.
Ta žena nisam ja.
Ali ni on nije èovjek o kojem sam ja prièala njemu.
Ja sam mu draga a i on je meni drag, i zapravo se obožavamo, ali ono seksa što je bilo meðu nama ko i da nije bilo... Hvala bogu da smo oboje takvi da smo veæ zaboravili ovozimsku ne baš pretjerano normalnu avanturu, kao i da smo i prije svega ovoga bili uberdobri prijatelji i da smo se uvijek dobro kužili i ludo zabavljali, tako da smo nekako jednostavno nastavili tamo gdje smo stali prije prvog nepotrebnog seksa u visokokategorniku na krajnjem jugu Hrvatske.

Pitala sam Šarmantnog Gada, onako kao izmeðu ostalog, odakle se zapravo poznaju on i Nezakoniti.
Jer sjeæam se da sam Šarmantnog upoznala malo tj. taman nakon prekida s Nezakonitim i upadanja u vezu s jednim purgerskim glupanom (ok, veza je zapravo bila lijeèenje od Nezakonitog a lik je stvarno bio budala), a taj mu je glupan bio podreðeni, i tak... Zapravo sam glupana pratila na nekakvu groznu zagorsku svadburinu na kojoj je, nakon par boca vina, on bio jedina od 200-tinjak osoba koja je govorila mojim jezikom.
Nebitno.
Bitno je da smo bili frendovi i da sam mu ja puno cmizdrila o Nezakonitom, a on je to sve nekako primao... Ono, kao da ga zna sto godina, ne samo kroz posao. Površno.
A nikad se mojoj blaženoj egocentriènoj sebiènoj samoživosti nisam pitala kako i zašto on o njemu sa mnom prièa kao da ga cijeli život poznaje. Malo bolje nego samo kroz posao. Ono, vjerovala sam da neke stvari zna samo iz moje prièe.

Ali odnedavno mi je sve to postalo nekako sumnjivo kad sam èula od Nezakonitog da je napao Šarmantnog na parkingu od Vanille zbog mene, i onda mi je nekako sinulo da kvragu, ako su svi prisutni bili manje – više zajednièki poznanici, i ako je Nezakoniti znao da ja petljam s Šarmantnim tj. Šarmantni petlja sa mnom, onda, pobogu, kako je to znao, i kako je znao o kome se radi....???!!!???
E bogami sam bila dobro popila sinoæ, pa mi je nekako sve bilo malo preèudno.

A onda mi je Šarmantni rekao da zar mi nikad prije nije spominjao da su on i Nezakoniti išli u isti vrtiæ i kasnije u isti razred u osnovnoj???!!!???
Da Šarmantni s bratom od Nezakonitog veæ 6 godina igra na mali balun, a i da je Nezakoniti igrao par godina s njima, i to u vrijeme dok sam ja bila s njim?
Ono, WTF?????
20-ak su godina živjeli u istom predgraðu, istom prigradskom kvartu, istoj ulici dapaèe???
I ne samo to, nego su i njihova mlaða braæa ista generacija????

A ovaj mi to nikad nije rekao, mada je znao kad me je upoznao da sam bivša životna partnerica njegovog nekadašnjeg kvartovskog frenda i kolege???

U svakom sluèaju, kad smo rašèistili nešto što me je poprilièno zbunilo, i kad sam se ljutila što mi nikad nije spomenuo odakle i koliko ga dugo zna (Šarmantni je rekao da je mislio da to nije bitno... Ajme, ti muški! Kako su nemarni i uopæe ne razmišljaju o onome što je važno! ), moj donedavni ljubavnik a odnedavni ponovni frend je onako pijano poèeo kovati planove da mene i Nezakonitog ponovo spoji, i da ovaj put to bude zauvijek.
Mislila sam da æe ga to proæi kad se ujutfro rastrijezni, ali jok. Jutros me nazvao sav nabrijan i pun ideja od kojih mi se digla kosa na glavi.
Mislim, muško. Ono, bože me saèuvaj „sluèajnih“ susreta i „sluèajnih“ spominjanja odreðene žene u razgovoru, a sve to u muškoj režiji!
Jer muški su tako grozno prozirni i nevješti u tome!
A pogotovo Šarmantni, od èijih mi se nebuloznih planova i dalje diže kosa na glavi svaki put kad se sjetim što mu je na pameti i što on misli da bilo ono baš tako genijalno i efikasno...
Brrrrr...

A ja u meðuvremenu stalno buljim u onih nekoliko slika koje sam maznula iz FB albuma nekoliko zajednièkih frendova.
Jer nevjerovatno ali istinito, imam samo jednu jedinu zajednièku fotku s Nezakonitim.
Ok, imam ih zapravo na stotine i tisuæe, ali nakon prekida sam ih svih prebacila na nekakav disk, koji sam u meðuvremenu zametnula s još brdom diskova na kojima imam na tone glazbe koja mi se sluša i filmova koje mi se gleda, a koje ne mogu naæi!!!
I stalno buljim u onu sliku s broda koju sam maznula s njegovog profila, a na kojoj se vidi Sekina noga (btw. Šarmantni je zaposlio seku kod sebe u knjigovodstvu, i u ponedjeljak joj je prvi radni dan. Nadam se samo da Seka neæe biti baš tako katastrofalno površna i zbrkana, i da firma neæe završit na trgovaèkom sudu zbog njenih pogrešaka...).
I onda se prisjeæam...

U vrijeme kad sam upoznala Nezakonitog bila sam zaruèena za Nesuðenog i duboko nesretna. Zaglavljena u vezi koja mi više nije odgovarala, a iz koje nisam znala kako se iskobeljati.
Nesuðeni je upao u to nekakvo patološko ljubomorno stanje uma, nesuðena svekrva je terorizirala i zagorèavala mi život na sve moguæe naèine, i dok su svi oko mene mislili kako mi je divno jer sam fenomenalno zbrinuta u jednu od boljih familija u gradu i kako je odlièno što u tako mladim godinama imam sve što mi treba za udoban život, od buduæeg muža koji je (patološki) lud za mnom, popriliènog brilijanta na ruci, velikog stana za zasnivanje obitelji, pa sve do novog Yamahinog scootera za roðendan (vozaèku za auto ni danas nemam), a usput ne moram više nikad u životu radit jer mi buduæi muž ima dovoljno za udoban život, ja sam patila. Zbog stalnog nadzora nesuðene svekrve i ogranièene slobode, zbog ljubomornog muškarca prema kojemu sam prestala osjeæati išta osim prezira i koji mi je postao teret kojeg nisam imala hrabrosti riješiti se, i bla.
I nisam oèekivala da æe mi Nesuðeni uopæe dozvoliti da te svibanjske subote odem s Roðakom i njegovim društvom u poznatu veliku marinu u drugoj županiji diviti se novoj Bavariji Roðakovog prijatelja. Zapravo je jedrilica bila od roditelja Roðakovog prijatelja, ali to uopæe nije važno za ovu prièu. Ali kako je društvo bilo sastavljeno od mog Roðaka i njegove cure, još dva para i dva deèka koja je Nesuðeni dobro poznavao, tako je zakljuèio da æu cijelo vrijeme biti pod dobrom prismotrom, a on je ionako imao brdo posla s ocem u firmi da bi subotu proveo gnjaveæi me, pa sam uz njegov blagoslov otišla.

Mene jedrilice i ostala plovila zapravo nikada nisu zanimala, a pogotovo u toj životnoj fazi. Otišla sam s ovim društvom gledati glupu Bavariju samo da se u subotu maknem iz Splita a da mi Nesuðeni ne dahæe za vratom. Tako da sam, dok je ostatak ekipe razgledavao brod i filozofirao o njemu, dotuèena dosadom vrludala unaokolo. S opravdanjem da idem prošetati maltezera jedne od cura koje su bile u društvu, a kojem je isto tako bilo dosadno pa je grizao, cvilio i svaðao se.
I nakon šalabazanja i šalabazanja unaokolo ugledala njega.

I da, bila je to jedna od onih neopisivih privlaènosti na prvi pogled. Obostrana, kako sam saznala kasnije. A on èak nije ni po èemu odgovarao tipu muškarca (ok, u tim godinama više deèka nego muškarca) koji bi meni na bilo koji naèin bio privlaèan, niti ja tipu žene koja bi ga privukla (u toj životnoj fazi. Tek kasnije se poèeo okruživati fufama, kad je upao u gadnu kesu).

Dapaèe, mislila sam da je nekakav tupi luèki fizikalac vulgaris.
Onako krupan, u plavom šljakerskom kombinezonu raskopèanom do pupka i srolanom oko struka, dlakavih prsiju i dlakave škembice, ogromnih leða i golemih mišiæavih ruku, s neukusnom zlatnom lanèugom oko vrata, ružnim naoèalama za sunce na nosu i majicom èudno zavezanom oko glave umjesto kape. Na takvu pojavu bih u normalnim okolnostima samo prezrivo frknula nosom. Primijetila sam i da su mu šija (velika, jaka, bikovska šija koju nikako ne bih mogla nazvati vratom) i ruke veæ crni, a trup, s tragom majce kratkih rukava, crven, da mu je nos lagano izgorio, a kad je na trenutak skinuo naoèale za sunce i da ima ne baš seksi bijeli rakunski trag oko oèiju.
Pa sam došla bliže i snimila da je poprilièno prljav, da se znoji ko prase, da ima duboki i napukli glas koji ne zvuèi baš fino i da puno psuje.
A onda je podigao nešto ogromno i metalno, sav se zacrvenio, još više oblio znojem, svi mišiæi na tijelu su mu se napeli, na rukama i vratu iskoèile žile, a ja se, sram me je priznati, sva izbezumila.
I uopæe nisam skužila da buljim poluotvorenih usta kroz naoèale u njega ko tele u šarena vrata.
I da se kroz te iste naoèale to i vidi, jer sam imala trenutaèno najmodernije sunèane naoèale, a trenutaèno najmodernije su tada bile one s gradiranim, zapravo prilièno prozirnim staklima.
Nisam skužila jer me doslovno preplavila prava sirova životinjska požuda...
Ona kad ženu oblije znoj od vruæine koja nema veze s vanjskom temperaturom i vremenskim uvjetima, kad se ubrza dah, zamuti pogled, zabijeli u glavi, zaklecaju noge, odreðeni djelovi tijela koji bi morali mirovati otkažu poslušnost, a u glavi se odjednom poènu rojiti ne baš najèednije misli i hardcore scenariji (koji ukljuèuju nepoznate fizikalce na javnim prostorima)... I da skratim prièu, malo mi je falilo da isplazim jezik i poènem dahtati na frajera!
I to nekakvog grezog prostaèkog luèkog fizikalca, s dlakavim špekom oko struka i izgorenom bauštelskom potkošuljom!
A ja sam strašno htjela tog grezog prostaèkog luèkog fizikalca, s dlakavim špekom oko struka i izgorenom bauštelskom potkošuljom!
Kasnije mi je priznao da je i on zaslinio na mene mada ni ja nisam bila nimalo njegov tip, i da se, kad je skužio da se tu motam, poèeo praviti važan i podizati razne teške stvari koje uopæe nije trebao podizati, frajerisati, razmetljivo hodati, pa èak i prostaèiti. I da je bio svjestan da je pretjerao ali nije mogao sebi pomoæi. Unatoè tome što sam izgledala ko droljasta sponzoruša. Ili baš zbog toga što sam imala sve atribute izbaèene na izvolite.

A priznajem da sam, ruku na srce, stvarno izgledala malo... malo puno fufasto. 2002. smo se sve cure u društvu furale na r'n'b dive i hip-hop groupies, i èesto pretjerivale u tome. Kasnije sam uz njega nauèila da se po marinama ne hoda friškonafrizirana, s ogromnim kolutovima u ušima, pola tube sjajila na usnama i kilom bronzera na nakvarcanom licu i tijelu, niti u push-up grudnjaku i do bradavica dekoltiranom topiæu iz kojeg ispadaju te iste push-upirane cice. A još manje u trapericama koje su toliko uske da zaustavljaju cirkulaciju u bedrima i izazivaju pojavu celulita. Pogotovo ako su toliko nisko rezane da iz njih praktièki ispada venerin brežuljak, i toliko duge da potpetice stalno zapinju za nogavice. A pogotovo ne ako su potpetice 10-ak cm visoke i pripadaju špicastim štiklama sa stiletto petom u kojima se jedva održava ravnoteža. Niti s pola obiteljske zlatnine oko vrata i ruku (ok, inspiraciju sam nalazila u Love Don't Cost A Thing spotu, ali ko nije u to vrijeme??!!??). I još manje s malim bijelim dlakavim histeriènim èudovištem kojemu je vruæe hodati po užarenom asfaltu pa ga se mora nositi na rukama, zbog èega je još teže održavati ravnotežu na mazohistièkim potpeticama, i koje stalno slini po droljastom dekolteu i poteže topiæ još više nadolje, i cice još više ispadaju...

U svakom sluèaju, nismo jedno drugome bili baš tip na koji padamo, ali smo iz biokemijsko – fizioloških razloga instant pali jedno na drugo.
Ok, ja malo više u tom trenutku nego on.
Jer meni su se ipak opscene i eksplicitne misli motale po glavi, a on tvrdi da njemu uopæe nisu, niti su imale kada, zato jer je imao posla.