Zašto mrzim ljeto i kako je dalje bilo

Napokon je pala nekakva mala kiša!
I mrvicu je zahladilo.
Samo mrvicu...
Ono, pola stupnja. Ali i to je nešto.

Umrla sam ovih zadnjih dana.
Kad sam krepana od vrućine postajem totalno sociopatski asocijalna. I ništa mi se živo ne da. Bila sam na nekim pićima i par rođendana, bila sam čak i jednom navečer vani (potez Egoist-Hedonist-Tenis, čudo jedno od izlaska u krugu od – koliko? – 300-tinjak metara), ali zaboga, tako je užasno vruće da nemam ni želje ni volje izlaziti među ljude. Niti se baviti ikakvim društvenim zadacima, obavezama i vještinama.
Ljudi oko mene postaju naporni i suvišni.
Sve postaje naporno i suvišno.
Osim ogromnih količina tekućine, vrlo hladne tekućine, blažene klime, i... i, ne znam, dovoljno hladnog mora. Ali mi je more trenutačno zabranjeno, pa sam eto svela preživljavanje na vodu i klimu.
Čak je i hrana naporna, suvišna i samo smeta.
Televizija, telefon, internet, sve mi smeta.
Navečer iza 8 se iskobeljam iz stana i odvučem s psom na plažu ispod kuće pa tako odšalabazam sat-dva s malom po šljunku, dok se ova ne naigra s drugim štencima s kojima se družimo. Uz more je malo svježije. Ali samo malo.

Očajna sam. I bespomoćna. I takva ću bit još par mjeseci.

Zapravo ne podnosim ljeto i nije mi jasno ZAŠTO MI TO NIKO NE VJERUJE!!!???!!!
Pogotovo moje cure s kontinenta.
Da, imam plažu ispod kuće, niti 5 minuta pješke, i ne samo tu, nego mogu birati hoću li desno do Bačvica ili lijevo do Žnjana i Duilova. Imam i ekipu koja stalno negdje ide autom van grada na kupanje.
Imam prijatelje na Braču i Šolti ako se želim na brzinu zaletjeti do nekog otoka, imam i svoje kuće (ok, kuće od roditelja) na dva jadranska otoka ako poželim malo privatnosti, imam i ključeve frendovog apartmana u Dugom Ratu, malo iznad plaže, ako poželim brčkanje u predgrađu. I to bi, kao, bio razlog da budem sretna i da mi se zavidi? Mah... Sve je to beskrajna tlaka...
Mrzim vrućinu!
Mrzim usijani blješteći asfalt i kamen.
Mrzim litre znoja koje se neprekidno slijevaju niz lice za vrat i s vrata niz tijelo, koje mi natapaju rublje i rastapaju maskaru, od čega se osjećam prljavo i ljigavo.
Mrzim sparinu koja mi pritišće pluća.
Mrzim tromost zbog vrućine, nepokretnost, sporost, mlitavost, obamrlost uma i tijela.
Mrzim smrad pamučne odjeće po užegloj masti, a tako se uzvonja sva pamučna roba kad se obuče nakon tuširanja i mazanja losionom za tijelo i kad se onda u njoj čovjek preznoji.
Mrzim beskrajne i beskrajne mašine robe koju perem na dnevnoj bazi, jer mi je sve tako znojno, šugavo i prljavo.
Mrzim krčkanje u mješavini masnog maziva za sunčanje i vlastitog znoja na plaži, mrzim umakanje raskuhanog tijela u more, mrzim sol u ustima i znoj u očima, mrzim izlaganje raskvašenog nesavršenog tijela u javnosti, mrzim buku dosadnih kupača i gužvu oko sebe.
Mrzim, jednostavno mrzim ljeto!

Doduše, mrzim ga tek ovih par posljednjih godina.
Dok sam bila mlađa bilo mi je super.
U srednjoj školi sam ga, naravno, obožavala. Kome bi u tim godinama bilo teško pola dana provesti na plaži a pola za šankom rođakovog kafića, ili trčkarajući s gvanćeron punom čaša po štekatu, i onda samo skoknuti doma na tuširanje, odijevanje, šminkanje, pa van do zore? Meni sigurno nije bilo teško. Ili za vrijeme studija, kad sam od početka lipnja do polovice srpnja uspijevala raditi kod rodice u officeu, kampanjski štrebati za ispite, tu i tamo se baciti u more i svaku večer bar popiti s ekipom piće ispred Jazza ili Pulsa, možda baciti trubu na staroj Matejuški ili otplesati negdje, da bih do kraja ljetnog roka očistila sve uvjete i prepustila se ljetnim užicima, tulumarenjima po otocima, beskrajnom hedonizmu, i tako sve do kraja rujna. Od podne do zore.
A nije bilo problem niti negdje do poznih 20-ih, kad sam uspjevala svaki dan (osim godišnjeg) uredno odraditi svoje na poslu, pred kraj radnog dana očistiti šminku, ugurati radnu odjeću u torbu za plažu i ravno do Žnjana/Obojene/Bača ili Dugog Rata, pa onda doma na tuširanje i obrok s nogu, i onda opet navečer u grad...
Mogla sam bez problema na plus trideset i nešto očistiti cijeli stan, i to bez klime. Ili u 4 sata popodne, po najgoroj srpanjskoj žegi, pješke od Palače (gdje mi je jedno vrijeme bio ured) preko Prvoboraca i Poljičke do Krstarice, kod Tetice na ručak, i onda istim putem i želuca krcatog punjenih paprika nazad...
Nije me jednom pokosila klima kad sam ušla s plus 36 u nekakav studeni prostor, i nije mi se jednom ukočio vrat ukrivo, ali u tim godinama mi to nije smetalo, sve dok sam dobivala dovoljno Voltarena u dupe. Prošli tjedan mi se to opet dogodilo, nakon ful puno godina, i učinilo me praktički poluinvalidom. Ovaj put ni Voltaren u dupe ne pomaže...

Postala sam prava baba.
Sve vezano uz ljeto mi smeta.
A sjećam se kako sam se kao klinka smijala Mami i susjedama koje su jedva funkcionirale od početka lipnja pa tamo negdje do sredine rujna. Dok smo još živjeli na Mejama Mama bi se nakon posla smandrljala ispod golemih stabala u dvoru, ili bi se ona i susjeda s kata polijevale prskalicom. A i nije bilo tako strašno u našoj staroj ulici na Mejama, punoj stabala i starih, niskih kuća, vrtova i sjenovitih dvorišta, a i Zvončac, Jadran i Ježinac su bili blizu za smočit se kad priprži. Gadno je bilo kad smo odselili u lijepu novu betonsku ulicu. Mama i susjeda preko puta nas bi otvorile ulazna vrata stanova, da eventualni nepostojeći dašak vjetra može slobodno cirkulirati, postavile bi ventilatore na stalcima da tuku u mali komad hodnika između dva stana, prostrle jastuke i ležaljke za plažu po pločicama, skuhale kavu, pozvale gospođe susjede iz preostala dva stana na katu, pa bi se sve četiri izvalile po hodniku i krepavale marinirajući se u vlastitom znoju do kasnog popodneva, dok smo mi djeca dane provodili na Žnjanskim plažama (ako se to onda moglo nazvati plažama, mada mi se čini da su tada više izgledale ko plaže nego danas).
Ili onih beskrajnih gmizanja u kolonama auta po gradu, kad bi s Mamom subotom izašla ujutro oko 9 na Pazar po spizu, pa do peškarije, do Maje i Prime po neku robicu, na sokić do Bobisa ispod Kule, i onda doma po najgorem zvizdanu. A doma se nikako vratit. Jer bi sve ceste u centru bile zakrčene autima turista koji su išli prema trajektnoj luci. Svejedno jeli to bio onaj dobri stari fićo, Peugeot koji je došao nakon njega, ili Mercedes koji je naslijedio francuza, činjenica je da su auti tada bili željezno-plastične kante u kojima bi se nakon par minuta čovjeku mozak pretvorio umlaku spužvu, a torture s mokrim znojnim tijelom i ljigavim kožnim sicevima se ne želim niti sjećati. Doduše, meni to nije baš previše smetalo... tada. Slušala sam radio, čitala Politikin zabavnik i srkala Dvojni C na slamku ili gutala Snjeguljicu, nonšalantno sjedeći na prednjem sicu nevezana pojasom, s plastičnim sunčanim naočalama na nosu, i jedino što me morilo je bilo hoću li stići na vrijeme da curama iz ulice pokažem nove sandale iz Peka ili neku popularnu plastičnu glupost s Pazara prije nego odemo na kupanje.
Ali Mama je redovno umirala za volanom. Što mi je tada bilo totalno neshvatljivo. Mislim, ljeto je, normalno je da ljeti čovjeku bude vruće, ali bože moj, ne toliko da stenje, puše, svakih pet minuta traži termosicu s hladnim sokom, maše se lepezom, tare lice rolom toaletnog papira, cmizdri kako će crknut ako bude morala tražit mjesto za parkiranje više od 15 minuta, a pogotovo ne da povraća od vrućine i smrada friške ribe, mortadele i polukuhanog voća iz kesa na stražnjem sicu.
Ali to su bile osamdesete, i tada nije svaka šuša imala klimu-dvije samo u stanu, a pogotovo ne u autu.

Ok, tad sam se smijala, ono, doslovno sam se smijala kad bi Mami bilo loše od vrućine.
Danas, nakon nekih dvadesetak i kusur godina, više mi nije ni najmanje smiješno.

Unatoč klimatiziranim stanovima i poslovnim prostorima, klimatiziranim autima i javnom prijevozu, superlaganoj odjeći od skin friendly materijala, idealno rashlađenim bočicama vode i Cedevite dostupnima na svakom koraku, i svim ostalim čudesima koja olakšavaju život na paklenoj vrućini.
Jednostavno, ne podnosim ljeto!

Doduše, bilo je jednako vruće kao i ovih dana kad su se napokon pokrenule stvari između mene i Nezakonitog.
Ali tada su me ionako prali hormoni. U tolikoj mjeri da je vani moglo biti + 45, a mogle su isto tako padati i sjekire, meni je bilo savršeno svejedno. Samo da je on negdje u blizini.
A imala sam i nekoliko kvintala masnog tkiva manje, tako da je tijelo lakše podnosilo vrućinu.

Nego, stala sam na našem susret u go-go baru.
Kad je pokazao iznenađeno oduševljenje što me vidi.
I ovaj put nisam ispala glupača. Valjda zato jer smo oboje bili toliko natopljeni alkoholom pa je razgovor tekao spontano i glatko, a količina gluposti koje je on s osmjehom od uha do uha izvaljivao te noći je bila proporcionalna onoj koja je izlazila iz mojih usta, pa me nije bilo briga.
Zapravo, nakon malo vremena uopće više nismo komunicirali ni sa kim osim jedno s drugim. Vrijeme je stalo, iskre su frcale na sve strane, i činilo mi se da oko nas nema više nikoga i ničega, samo nas dvoje. Onako ljigavo cheesy, ko u nekom petparačkom ljubavnom romanu.
Srećom, svi oko nas su bili toliko pijani i zabavljeni striptizetama i druženjem da nitko nije primjetio da smo postali međusobno ekskluzivni.

Osim H.
Naime, ona je malo bacila oko na jednog od rusa i planirala se još malo družiti s njim nakon što se društvo raspadne. Kako sam prema planu morala prespavati kod nje, tako je H bilo u interesu da se i ja nađem u eventualno kompromitirajućoj situaciji, pa da si međusobno čuvamo leđa pred našim muškarcima.
Kad se društvo već počelo polako osipati, H je zamolila upravo Nezakonitog, ne neku od cura u društvu koje su bile s autom, bi li bio tako ljubazan da me prebaci do doma jer da ona nešto mora „obaviti“, blabla... Nezakoniti je skužio situaciju (jer su H i rus bili toliko eksplicitni da samo budala ne bi skužila da se planiraju spariti, i to vrlo uskoro) i predložio da nas dvije prve napustimo društvo i pričekamo na parkingu, a da će on s rusom doći 10-ak minuta nakon nas.
Kad smo se nedugo zatim sastali na parkiralištu, onom malom gornjem odvojenom i natkritom (kojeg više nema, a koji je do prije godinu – dvije mnogom mladom paru poslužio kao diskretni fukodrom), H mi je dala ključeve od stana, pusu u čelo i svoj blagoslov. I bez imalo srama nestala u nepoznatom smjeru s rusom.

A ja sam ostala sama s objektom moje žudnje i glavnim akterom mokrih snova.
Sama na kompromitirajućem gradskom parkiralištu.
Već je odavno bilo svanulo, alkohol je ishlapio iz krvotoka, glava mi je bila bistra, i nekako bi bilo logično da sam bila umorna, ali nisam. Nije mi se spavalo, nisam htjela doma, sve što sam željela je bilo ostati još i još i još u njegovom društvu. A bilo je očito da i on želi isto.
Pitao me jesam li gladna, pa smo išli do Prerade po burek, nakon čega smo parkirali na Rivi i otišli sjesti na neku klupu i žderati.
Nakon toga mi se još manje išlo doma, a i on je izjavio da je sad baš nekako trijezan i da mu se uopće ne spava, pa smo sjeli u F-a na kavu.
I pričali, pričali i pričali.
O svemu.
Pričali smo o životu općenito, o zajedničkim poznanicima, o Splitu, o Italiji, o ljetu, o gomili gluposti o kojima već ljudi koji se jedno drugom sviđaju razgovaraju, ne bi li bolje upoznali jedno drugo i proveli više vremena zajedno.
Dotaknuli smo se i jutrošnjeg nestanka moje prijateljice s njegovim rusom, pa mi je rekao da zna da je ona u vrlo ozbiljnoj vezi i da on nije od ljudi koji zabadaju nos u tuđu intimu. Ali da bi bilo dobro da razmijenimo brojeve, ako slučajno upadnemo u nekakav problem sa svojim muškarcima, ona ili ja, i da mu javim pa da nam on da nekakav alibi tipa da nas je odvezao kući jer da smo previše popile i slično. Što mi se naravno činilo kao odlična ideja. Jer, zaboga, imat će moj broj! I javit će mi se sigurno! A ako se on ne javi u dogledno vrijeme meni, već ću ja sama naći nekakav razlog da mu se javim, ne?

I tako, riječ po riječ, tema po tema, već je bilo 10 sati ujutro, a ja sam s užasom skužila da mi je iscurila baterija od mobitela (ipak je to bila 2002-a godina, baterije nisu imale kapacitet kao danas). Da mi je H dala jedine ključeve od stana, i da je do sada vjerovatno već došla doma i da me bjesomučno pokušava nazvati da dođem i otključam joj vrata, i da je možda čak nazvala Nesuđenog da vidi jesam li došla doma, i da ću upast u gadne neprilike... A možda je i Nesuđeni već zvao, dapače, sigurno je do sada nazvao već 100 puta, i kad je skužio da se ne javljam na mobitel da je nazvao H doma, i kad je vidio da se ni tu niko ne javlja da je najvjerovatnije nazvao svog prijatelja a njenog dečka da vidi gdje smo i zašto se ne javljamo, i da je ovaj nazvao H i zatekao je in flagranti, a možda je i H ljuta na mene jer čeka ispred vrata od stana pa je nazvala svog dečka da dođe po nju i usput svu krivicu prebacila na mene koja sam nestala s nekim likom i njenim ključevima od stana, i ono, ajme majko, grozna me panika uhvatila.
I držala sve dok me Nezakoniti nije prebacio do H-inog stana, i dok nisam otkrila da su vrata otključana i da H leži na krevetu i krmi snom pravednika. Moš mislit kakvog pravednika!
Probudila se tek da mi kaže da je došla prije pola sata, otišla do staraca po rezervni ključ kad je vidjela da su vrata zaključana a ja ne odgovaram na pozive, nazvala svog dečka da kaže mom dečku da ne brine jer da smo se užasno napile sinoć i da ja spavam tako čvrsto da me ne može probudit, i da sad legnem kraj nje i ubijem oko, pa ćemo razgovarat kasnije.
Pa sam se srušila kraj nje i pala u komu.
Sretna i blažena.
Umorna doduše, i sasvim malo u strahu od skorog suočavanja s Nesuđenim i podnošenja izvještaja (jer kvragu, najkasnije do podne će znat da sam bila u go-go baru u mješovitom društvu, ako ne i više od toga!). Ali sretna ko nikada do tada.

Krmile smo negdje do sredine popodneva, kad nas je probudio telefon. A na liniji moj Nesuđeni. Nakon što smo mu odcmizdrile da smo bile jako, jako zločeste i da nas pere mamurluk epskih razmjera, dobila sam dozvolu da ostanem kod H još koji sat.
Da malo dođem k sebi, da me njegova ljubljena mama slučajno ne vidi takvu.
A to za mamurluk je bila živa istina.
Bio je jedan od onih toliko gadnih da se ne zaboravljaju ni nakon toliko godina. Praćen zujanjem u glavi i bolnim mišićima.
Pa smo tako pile Aspirine i vitamine, pokušale s mlijekom i jogurtom, hranom i povraćanjem, zamračivanjem stana i izlaženjem na sunce, tuširanjem hladnom i tuširanjem toplom vodom, svakom posebno i naizmjence, kavom bez mlijeka, kavom s mlijekom, kavom s malo limuna, limunom i soli, prokuhanom passatom od rajčice s malo papra (bljuv!) i svim ostalim narodskim receptima za tjeranje postalkoholnih tegoba, ali bubnjanje u glavi nije prestajalo.
Zatim smo morale izmijeniti dojmove i prepričati doživljaje, i smisliti jako dobru zajedničku priču koja će držat vodu. O tome kako smo zajedno otišle doma iz go-go-a. I kako smo se tamo sasvim nevino družile s prijateljima nekih od cura iz ekipe, jer je H vrlo dobro znala da će Nesuđenom smetati sve vezano uz prošlu večer, od same činjenice da sam otišla u go-go bar pa do toga da sam bila u bilo kakvom muškom društvu koje se ne sastoji od njegovih poznanika... Njenom normalnom dečku bi zasmetalo (i to jako) jedino da saznala da je H otišla s rusom.
Srećom, ni ona ni ja nismo imali nikakvih nedoličnih činova za prijavu jedna drugoj.
Rus je bio previše popio, H je bila previše popila, pa ih je u jednom trenutku uhvatila grižnja savjesti (bio je to tada vrlo mlad i friško oženjen rus, u onim godinama kad su muški još relativno neiskvareni i imaju kakav – takav ispravan stav prema onom „dok nas smrt ne rastavi“).
A ja sam s Nezakonitim ionako samo razgovarala. I pojela burek i popila dvije kave i nekoliko Jamnica.

Naravno, čim sam stigla doma Nesuđeni mi je gadno oprao mozak.
I bilo je grozno sjediti tako na kauču i snagom volje pokušavati spriječiti glavu da ne eksplodira i želudac da ne istrese sadržaj na parket, dok mi je čitao bukvicu o tome kako sam morala odbiti odlazak na ONO mjesto i umjesto toga uzeti taksi i otići doma, i da hvala bogu da sam bila u društvu normalnih i moralnih žena (moš mislit! Za njega su sve žene u vezi ili braku automatski bile ispravne i bezgrešne, osim mene). Ali kvragu, kako sam mogla dozvoliti sebi da se TOLIKO napijem i da mi se ugasi baterija na mobitelu, jer sad kad smo praktički pred brakom moram pazit na svoje ponašanje, da ne bi ljudi okolo pričali o meni ili me pokušali iskoristit... A zna on kakva sam ja kad se napijem, znam bit bestidna, zna on dobro kakva sam bila kad smo se upoznali, bla, bla, pala sam mu u krevet (tj. na zadnji sic tatinog terenca) istu večer, bla, bla, zato jer sam previše popila (tj. ja sam mu bila rekla da se ne bi odmah pukla s njim da nisam bila pijana, da ne ispadnem baš toliko laka, mada nisam bila puno pijana, što je kasnije obilno koristio kao argument protiv mene).
Uostalom, i njegova mama se razbjesnila kad je vidjela da me ujutro nema doma i kad joj je rekao da mi je dozvolio da prespavam nakon izlaska kod prijateljice, i jedva ju je spriječio da ne dođe kod nas i ne očita mi i ona bukvicu, i bla, bla, bla, truć, pa će o meni govorit ovaj i onaj, a govorit će ovo i ono, bla, bla, bla, gnjav, dav...

Pa sam se onda osjećala grozno zbog svega. U jednom trenutku sam čak i sama povjerovala da sam grozna, užasna, najlošija cura, zaručnica i buduća žena na svijetu. I bilo mi je krivo. I obećala sam samoj sebi da neću više nikad. Da ću već izbit sebi Nezakonitog iz glave. Uvjerila sam samu sebe čak i da stvarno, stvarno, stvarno iskreno želim jedino Nesuđenog do kraja života,skupa s pripadajućom familjom iz Pakla, i da je normalno da nakon godinu i kusur dana veze ljudi više ne osjećaju isto što su osjećali na početku, da sam sretna jer imam diiiiivnog čovika koji me voli i brine za mene, i da nema više gledanja muških okolo. A i da je Nesuđeni fizički 10 klasa iznad Nezakonitog (što je bilo istina), i ovo i ono.

A onda sam otišla potražiti punjač i uštekati Nokiu 3310 u struju.
Pregledati poruke i propuštene pozive.
Naravno, inbox je bio krcat zabrinutim i bijesnim porukama od Nesuđenog. Kad sam ih pobrisala počelo je stizati još poruka. Od Nesuđenog. Nekoliko i od H, koja me tražila kad se vratila doma i shvatila da me nema.
Bilo je tu poruka i od nekih drugih ljudi, vezanih uz eventualne nedjeljne kave i slično.
I jedna poruka s broja koji mi je bio prvo malo čudan, jer nisam poznavala nikakvu ženu s imenom pod kojim je broj bio memoriran.
A onda sam otvorila poruku, i kad sam pročitala sadržaj srce mi je skočilo u grlo a noge se odsjekle! Sjetila sam se da sam Nezakonitog memorirala pod ženskom verzijom njegovog imena!
Nezakoniti mi je poslao poruku!
Slatku malu poruku, totalno prijateljsku i nevinu, punu nade da sam uspješno stigla doma i da nisam imala problema. I da bi se morali opet vidjeti, jer da sam ostavila nešto u njegovom autu!
Kasnije mi je priznao da je drpio srebrni neseserić iz moje torbice kad sam otišla u wc, čisto da ima nekakav razlog da se opet vidimo na nekakvoj kavi, i to što skorije. Ali tada sam bila uvjerena da mi je stvarno ispao iz torbice u njegovom autu.
I umjesto sreće i blaženstva me uhvatila panika!
Jer je drpio upravo neseserić u kojem sam držala tampone, umjetne suze, tablete za bolove i kontracepcijske pilule!!!
Što je značilo da ću tu večer morati preskočiti Trinovum, i naći se s njim po mogućnosti odmah u ponedjeljak ujutro!


19.06.2010. u 22:15 sati | 32 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Samo provjeravam...

... mogu li napisati post i postati ga over iPhone. Laptop riknuo a netbook posudila sestri za na Brač (nadam se da će ga vratit u komadu). Ako se pojavi na blogu znači da mogu. Ako se ne pojavi, kvragu, moram čekat još par dana da sestra završi s terenom :( ...
Bože, jel stvarno moguće da ne mogu preživit bez kompjutera???


14.06.2010. u 11:27 sati | 15 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Treći dio (wow, sve sam originalnija!)

Ja sam lijena. I molim ponizno da mi oprostite na lijenosti.
Lijena sam komentirati i odgovarati na komentare u mojim komentarima.
Ali ne zato jer sam umišljena i loše odgojena i nepristojna, i što smatram da sam bogomdani genijalac za kojeg se podrazumijeva da mu ljudi moraju pisati lijepe (ok, ponekad i ne baš lijepe) komentare koji mi hrane taštinu (mada ja zapravo sve što napišem smatram pomalo zbrčkanim i ne baš uvijek čitljivim, a nemam živaca ni za lektoriranje natipkanog pa kasnije skužim da sam se nagutala riječi ili napisala nešto totalno glupo, i tak... o ponavljanjima riječi, brzopletarenju i stilskim rupama da i ne govorim.).
Nego zato jer sam stvarno nepopravljivo lijena :D
A i zato što nekad dobijem kompliment, a ja baš ne znam dealing with compliments (da, moguće je imati pohlepan ego gladan tetošenja i povlađivanja, držanje i stav najpametnije princeze na svijetu, a samopouzdanje na razini kadice za pedikuru).
Debeloguza lijena Bikčina, koju uhvati volja da nešto nabrzinu napiše, a onda je bude tlaka uopće otvoriti blog... i tako to... Eto, to sam ja :D

A ja sam još uvijek u raspoloženju da mozgam o Nezakonitom.

Kao što sam mozgala u ono vrijeme kad smo se upoznali. I kad sam mislila da ga više nikada neću vidjeti u životu, jer je Nesuđeni u startu osujetio moju nadu da ću kroz komunikaciju s najboljim prijateljem od velikog dlakavog znojnog frajera doznati nešto o dotičnom ili ga čak opet sresti.

Međutim, ispalo je da sam ga ponovo vidjela vrlo brzo nakon prvog susreta.
Samo nekoliko dana kasnije sjedila sam na ručku u Pimpinelli s mojom pokojnom Đorđom, kad je muškarac koji je sjedio par stolova dalje ustao, prišao nam i pružio Đorđi ruku...
A ja ostala paf!
Ovaj put nije bio polugol i znojan nego skockan u crnim hlačama i košulji (nošenje crnine je bila jedna od njegovih groznih odjevnih navika koju sam kasnije uspješno iskorijenila), i nije vonjao po znojnom mužjaku nego Hugu Bossu. Ali još uvijek je imao tragove sunčanih naočala na licu, a prepoznala sam i narukvicu (onu ružnu zlatnu narukvicu sa zastavicama od emajla, koju iz nekog glupog razloga većina pomoraca, bivših pomoraca i općenito muškaraca koji imaju neke veze s morem i plovilima kojima se po moru plovi tako voli nositi, a koja je i dan danas nešto neopisivo neukusno za moje kriterije podnošljivog). I sat. Veliki muški sat koji mi je upao u oko dok je namještao rukave kombinezona oko struka i čohao prepone, a za koji sam kasnije saznala da se zove Omega Seamaster i da je materijalni dokaz da baš nije totalno siromašni lučki fizikalac. I kojeg sam kasnije prisvojila i obožavala nositi, unatoč tome što je to bio njegov radni sat, sav izgreban i malo ulupljen. A koji je još uvijek kod mene. Uostalom, nije da mu fali. Imao je on i drugih satova, boljih, a sigurno je kupio i još koji. Na kraju krajeva, neki hrvatski mužjaci imaju fetiš na satove, baš kao što i neke hrvatske žene imaju na štikle,ne? (sjetimo se bivšeg premijera..)
Nakon što je izmijenio par riječi s Đorđom, ljubazno se sjetio primjetiti me i čak me prepoznati. I kao nešto duhovito komentirati kako danas sigurno nemam namjeru skakutati po brodovima ni kidati hlače, i ako se ikad ponovo namjerim na isto mjesto gdje smo se upoznali da dođem u istoj ovoj odjeći pa će mi pokazati i svoj brod, hihihi! Koji debil!
A zapravo i ne baš jako puno debil.
Nego baš nekako jako lijep i zgodan onako drugačiji. Lijepo odjeven (ok, ne baš lijepo, ali svakako pristojno odjeven. Zapravo, uopće odjeven). Pristojan. Fin mladi gospodin. Ozbiljan (relativno, do trenutka kad je kao pokušao biti duhovit na moj račun).
(inače, a' propos njegovog komentiranja moje odjeće, sasvim slučajno znam što sam imala na sebi. Sjeća li se neko one grozne faze kad je Cavalli lansirao lepršave haljine životinjsko-cvjetnih uzoraka i kad su svi živi nosili zastrašujuće neukusne printove na asimetrično krojenoj viskozi? Imala sam haljinu s volanima – vrlo skromnog dekoltea, i ne, nije bila Cavallijeva nego neka jeftina, s mercatina u Piacenzi – s printom koji je bio kombinacija leoparda koji na nekim mjestima prelazi u pitona i velikim crvenim cvjetovima tu i tamo razbacanima po popularnom a neukusnom mačje-zmijskom uzorku... I nosila sam je najčešće uz kratke kaubojske čizmice, remen od spojenih kožnih krugova i gomile uzica na vezanje, a na sve to mikroskopsku torbicu s resama, sve iste ružne boje pijeska i od bružene kože... Nisam izlazila iz te grozne kombinacije za dnevne prigode... Brrrrr... Oblije me jeza kad se sjetim, mada sam u toj fazi sebi bila sva tako hebena i moderna...).

Đorđa mi je kasnije objasnila da ga poznaje još od srednje škole, kad je hodao s njenom frendicom. Da ima Dijete koje je dobio poprilično mlad i zbog kojeg se isto tako previše mlad oženio, malo nakon mature, ali da ne živi sa suprugom već neko vrijeme, da je radio za neke ljude i prije koju godinu pokrenuo svoj posao, da je nedavno imao gadne ozlijede i jedva izvukao živu glavu, i bla...
Otprilike je znala gdje se kreće i s kim se druži posljednjih godina.
Što mi je pomoglo da na brzinu sastavim plan djelovanja u svrhu što češćeg susretanja s njim i mogućem zasnivanju prijateljskih odnosa... Tj, da budem iskrena, da iskujem plan kako da ga uhodim, progonim, režiram slučajne susrete i kao postanem nekakva frendica s njim. Mada zapravo nisam znala što bih time postigla. Jer bila sam zaručena, nesuđena svekrva je već sređivala na brzinu i preko veze kod kuma svećenika idealan ljetni termin u odgovarajuće popularnoj crkvi kao i svadbeni dernek u rodnom kraju, i moja sudbina je praktički bila zapečaćena.

Ali kvragu, bila sam još uvijek dovoljno mlada, neustrašiva, bezbrižna i preplavljena hormonima. I dovoljno zbunjena da ne razmišljam o mogućim posljedicama koje bi izazvalo uspješno ostvarenje moje misije.
I tako sam krenula s naganjanjem Nezakonitog.
Samo što prvih tjedana nisam baš imala previše sreće.
U blizini tadašnjeg njegovog uredskog prostora nije bilo niti jednog lokala čija svrha nije bila isključivo za potrebe pauza zaposlenika okolnjih firmi, tako da se nisam mogla odjednom pojaviti na kavi s frendicama i kao slučajno ga sresti. Niti nekakvih dućana po kojima sam se mogla smucati i kupovati pa slučajno nabasati na njega. A još manje se pojaviti u kvartovskim kafićima u blizini njegovog stana, koji su bili jedino i isključivo za potrebe rezidencijalne populacije a nisam poznavala nikoga u tom kvartu ko izlazi tamo. Ja sam s curama izlazila najčešće u Pulsa i Irme, pa navečer do Metropolisa na partije i Studio54 večeri, on je visio pretežno u Biberonu ili nekim meni tada nimalo zanimljivim mjestima pa išao do Mastersa. Ja sam ispijala podnevne kave ispred Vijeke na Rivi ili, kad je vrijeme bilo ružno, u Pulsa. On je u to vrijeme radio ili pio kavu u ACYja. A ja nisam nikako mogla nagovoriti cure da odemo tamo na kavu, jer tamo njima nije bilo nikog zanimljivog, jer su svi zanimljivi bili ispred Vijeke i na skalama od banke. Ok, znala sam da jede pretežno u Pimpinelli oko 2, ali nisam mogla svaki dan natjerati nekoga da u 2 sata popodne umjesto doma na ručak ide sa mnom krčmariti. Uostalom, moje cure baš i nisu bile pri novcima da svaki dan jedu vani.

Naletjela sam na njega samo jednom u tom razdoblju, i to na totalno glupom mjestu. Stajali smo na semaforu na Firulama, ja na svojoj Yamahici, on na žutoj Gileri Runneru, ali kako smo oboje čekali zeleno i buljili u semafor, a i nekakav je auto bio između nas, skužila sam ga otprilike u trenutku dok se žuto mijenjalo u zeleno, taman prije nego smo krenuli. A on mene nije mogao prepoznati (osim ako nije prepoznao torbicu kojom sam ga odalamila po glavi) jer sam, za razliku od njega, na glavi imala kacigu. Pokušala sam ga slijediti, ali on je nakon niti 50 metara neočekivano skrenuo na benzinsku a ja produžila dalje niz Prvoboraca.

A bila sam u toj fazi stvarno opsjednuta njime. Pogotovo zato jer je bio tako prokleto neuhvatljiv. I što se svaki moj pokušaj da negdje kao slučajno naletim na njega izjalovio već u fazi planiranja.

U to vrijeme nisam imala pojma da je on poduzimao slične akcije kao i ja, i da su mu se slične misli motale po glavi.
Onaj isti prijatelj koji mi je posudio mokasine i koji je imao priliku upoznati i Nesuđenog, je imao misiju istražiti moje kretanje po gradu. Pa su onda par puta pili kavu u kvartu u kojem sam živjela s Nesuđenim, dvije zgrade od moje, ali jedina osoba koju su uspjeli susresti je bio Nesuđeni, koji je sjeo s njima i popio pivicu, i koji taj susret nije smatrao dovoljno važnim da mi ga spomene.
Dva vikenda zaredom je natjerao društvo da odu u Metropolisa, prvi put na nekakav parti a drugi put na Studio54, ali ja sam jednom bila na Otoku, a drugi put na piru jedne od mojih brojnih rodica. Koji je, za ne falit, bilo upravo u Dva Srca, a koja su bila praktički prilijepljena za Metropolis...
Zapravo smo se neka dva tjedna poprilično uspješno tražili i mimoilazili.

A onda sam izgubila nadu. Totalno. Samo što uz nadu nisam izgubila maštu. Ni snove. Ni dražesne male romantične happily ever after scenarije u glavi...

Naravno, tek kad sam izgubila nadu i kad mi je splasnuo entuzijazam, dogodio se sudbinski susret.

Cura od prijatelja mog Nesuđenog, jedna od onih besposlenih situiranih gradskih it-komada s kojima mi je bilo dozvoljeno druženje (jer bi Nesuđeni redovno dobivao izvještaj nakon svake kave ili izlaska s curama i ženama svojih frendova. Tj. dobivao je krnji izvještaj, jer uopće nije računao na to da bi ja i H mogle stvarno postati toliko dobre prijateljice da ona prešuti moje komuniciranje i druženje s pripadnicima suprotnog spola... A niti druge ženske, također zauzete, nisu bile oduzete ni cijepljene od koketiranja i flerta. Mislim, zar je on stvarno vjerovao da mi po cijele dane na kavi ili po cijele noći vani samo sjedimo i pričamo o odjeći, pms-u i našim muškarcima???), slavila je rođendan.
Pravi ženski tulum, koji je podrazumijevao iznajmljen adekvatan prostor, ispijanje golemih količina alkohola, performance nauljenog i nabildanog stripera, a nakon toga pravo žensko divljanje vani (ok, ne 100% žensko. S nama su bili moj B i H-in gej bestić s dečkom, ali to je manje-više bilo isto ko da je skroz žensko društvo).
Doduše, planovi su nam se malo poremetili. Što je važno za ovu priču. Jer da se nisu poremetili, ja i Nezakoniti nikad ne bi postali za početak prijatelji.
Naime, H je strašno željela rođendan sa striperom jer je u to vrijeme među curama s kojima sam se družila bilo nezamislivo organizirati rođendan, djevojačku ili bilo koju žensku feštu bez stripera. A htjela je tog jednog točno definiranog, ne bilo kojeg, koji je trebao doći iz Zagreba. I koji je zaglavio. Prekasno nam je javljeno da frajer ne dolazi, prekasno za nalaženje adekvatne zamjene na vrijeme, pa smo ranije napustile iznajmljeni prostor i opasno zatulumarile po gradu.
H je bila grozno razočarana. Jednostavno nije mogla zamisliti proslavu rođendana bez golotinje! Na pamet su joj padale svakakve nenormalne ideje, od toga da u oglasniku potražimo nekakvog frajera koji nudi intimne masaže pa mu platimo da se skida, da pokupimo, napijemo i drogiramo nekakve momke pa ih odvučemo u prostor koji smo iznajmile i natjeramo da se skidaju, da pitamo jednog dečka breakera kojeg smo srele bi li nam za novčanu naknadu malo zaplesao i skinuo se barem u donje rublje... Dok joj napokon na um nije pala genijalna ideja.
Tj. ideja koja nam se negdje u tri ujutro i s par promila u krvi činila nevjerojatno genijalnom, ali sutradan i ne baš tako genijalnom. Ali sutra je bilo sutra, a sada je trebalo naum sprovesti u djelo. I to što prije!

Pa smo tako otišle do hotela Split, ravno u go-go bar.

I da ne duljim previše, baš nam je bilo dobro.

A tamo su neke od cura nabasale na neke poznanike koji su tamo izveli nekoliko ruskih poslovnih partnera, i među kojima je bio i moj Nezakoniti!


09.06.2010. u 19:01 sati | 13 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ovo zahtjeva nekakav jednostavan naslov... na primjer... Drugi dio. To je dobar naslov, ne?

Stigli su i nalazi biopsije onoga što su mi povadili prije skoro mjesec dana..
Dobra vijest je to što me neće zračiti niti mi uštrcavati bilo što u vene.
Loša stvar je što sam ipak dobila nekakvu kemoterapiju. Bar mi doktor kaže da je to manje-više slična stvar, samo što se guta. Meni je sve ok dok u proces nisu uključene igle u interakciji s mojim krvožilnim sustavom... Nekakve tablete na slovo K (moram provjerit) i još nešto za tu imunoterapiju, što sam zaboravila kako se zove. I što ne želim znati kako se zove.
Moja NŽP kaže da zapravo moram biti sretna što sam dobila te tablete jerbo da stalno pilim kako sam se opet usvinjila, a ovako neću morat na dijetu. Jer kaže da ne zna za ove kemo na K, ali ima iskustva s ovim drugima, interferonima (bar ja mislim da su interferoni, ali nisam sigurna, jer moj mozak odbija popamtiti bilo što vezano uz trenutačne tegobe), i tvrdi da će mi oni napravit dovoljan kaos u organizmu, kao i da će mi od njih bit dovoljno zlo da neću ni pomislit na spizu...
Nadam se.
Ali kakve sam ja sreće, kod mene će djelovat suprotno pa ću se nadebljat.

U međuvremenu stalno i intenzivno mi se po glavi mota Nezakoniti. Opet i stalno. Ne mogu sebi pomoći.
Još se nije vratio u Hrvatsku.
Ali moja draga D, dupla špijunka, je već mobilizirana, zajedno sa svojim babama, i mislim da će se njegov povratak u Split poklopiti s njenim povratkom iz Milana, pa će mi bit lakše pratit situaciju...
A uostalom, mora mi uživo prepričat što su to prije par tjedana ona i on o meni pričali preko MSN-a, jer znamda jesu, rekla mi je da jesu, ali da će pričat kad se vrati, jer da joj je tlaka sad tu pisat kilometarske analize...

A ja nastavljam s pričom.
I da, ja sam jedna od onih žena koje se do u detalja sjećaju svega, od toga što sam sve imala na sebi u nekom trenutku (kvragu kad volim odjeću!!!), što su na sebi imali ljudi oko mene, pa sve do toga što je bilo na vrhu top-ljestvice sezonskih plesnih hitova onaj tjedan kad je moja prijateljica objavila da je trudna, ili političke situacije u zemlji i svijetu u trenutku kad sam pojela najbolji burek u životu...
A u vrijeme kad sam upoznala Nezakonitog otkrila sam Dolce Gabbana Light Blue, jedan od meni omiljenih mirisa, i obilno se natapala njime (kvragu, nema žene koja se nije složila da je predivan! Klasik!). Light Blue sam dobila prije mjesec i kusur dana za rođendan od AA, i kako se opet ovih dana obilno natapam njime, tako me pere Proustovski sindrom i sjećaja jednostavno naviru...

Khm..
Dakle...

Momci u njegovom društvu su skužili da se oko njih opasno mota nekakvo napirlitano žensko, pa su me onako šeretski zašprehali. Pa sam upala u priču. Pa sam tako ćakulala s momcima. Pretežno s njih troje, dok je objekt žudnje stajao po strani i manje – više šutio.
Ono, normalna muško-ženska priča.
Tako sam saznala da je jedan od njih vlasnik malog glisera kojeg pituravaju a da su ostali njegovi frendovi koji se za razliku od njega kuže u brodove, i da „malo sređuju neke stvari koje su pošle krivo“ oko njegove najnovije igračke koja stoji uparkirana malo dalje i puno je veća od malog glisera koji stoji tu iznad nas izvađen na suho. Vlasnik je onda iz priče zaključio da poznaje tatu mog Nesuđenog jer surađuje s njegovom firmom, i da sam ja ta famozna buduća nevista. I ja sam glupača onda pokazala i da na ruci imam zaručnički prsten, nakon čega sam proklinjala samu sebe zašto sam objektu svoje žudnje dala do znanja da sam zaručena, mada zapravo nisam znala zašto bi to uopće bilo važno kad sam ionako zaručena a tip nije moj tip i očito ne pokazuje neki poseban interes. Nakon toga mi je vlasnik ponudio da pogledam malo gliserić, a zatim i njegov brod iznutra i izvana, što sam dočekala s oduševljenjem, jer je penjanje na gliser bila savršena prilika da napokon skinem mazohističke štikle s izmučenih stopala, ali i zbunjenošću, jer je rekao da će najbolje biti da mi plovila zajedno s njim pokaže upravo ni manje ni više nego veliki dlakavi znojni objekt moje žudnje, jer da se on od svih njih najviše kuži u sve to i da jer mu je to struka.

O bože...
To je tek bilo vanserijsko mučenje.
Ovaj veliki dlakavi znojni je prvo negodovao, jer da je prljav, mokar i smrdi, da ima još posla vani i bla, a onda je pristao.
I cijelo vrijeme bio mrzoćast i gunđav. Zbog čega sam se ja osjećala jadno.
Prvo zato jer nije bilo jednostavno popeti se na gliser (koji je, btw, bio na suhom, ne u moru) u pretijesnim trapericama, pa sam velikom dlakavom znojnom skoro pala dupetom na glavu, zbog čega je bio užasno grintav i ne baš prijateljski raspoložen.
Uostalom, stalno je nervozno namještao rukave kombinezona vezane oko struka, i prčkao oko struka i prepona, što je djelovalo jako čudno, kao da u najmanju ruku ima picajzle. Kasnije je objasnio da je to bilo zato jer mu je pukla elastična traka na boksericama pa su mu stalno ispadale ispod kombinezona, ispod kojeg zbog vrućine nije imao ništa drugo, što baš ne djeluje stimulirajuće na muškarca u društvu oskudno odjevene žene.
A onda su počeli problemi.
Silazeći s glisera promašila sam prečku i prenisko spustila nogu, pa su mi bolesno skupe i nezdravo uske traperice malo pukle ispod lijeve polutke dupeta (koje je ionako cijelo dopola poispadalo iz njih u tom položaju, kvragu i debilna moda!)
Jedva opet navukla cipele i otklapala s njima dosta dalje, do velikog broda.

A tamo mi je opet bilo neugodno zbog velikog znojnog dlakavog.
Cijelo vrijeme smo bili u situacijama da me je neizbježno dodirivao tijelom pa odskakao od mene ko da je dotaknuo gubavca. Što su vrlo zbunjujući signali za jednu ženu. Kasnije je objasnio da je to bilo zato jer je mislio da grozno smrdi na znoj. Ok, malo jest vonjao, ali mene je taj njegov miris ionako totalno izbezumljivao, dapače, glavom su mi se motali nekakvi smjeli pornografski scenariji s mučaljivim nepoznatim fizikalcima i ustreptalim djevama...
Čas je stajao metrima daleko a čas mi dahtao za vratom, čas urlao a čas govorio sebi u bradu, i općenito bio svakakav samo ne baš... normalan.
Kasnije mi je objasnio da nije htio da mu frend skuži da se napalio na žensku koju vidi prvi put u životu, i koja je usto zaručena za tipa čijeg oca frend poznaje, a pogotovo jer je mislio da mi nije napet, kao što sam i ja mislila da ja nisam napeta njemu.
I da sam mu zapravo išla na živce jer sam sve što je govorio dočekivala s tupim izrazom lica i ne baš zainteresirano (kvragu, ko bi normalan bio zainteresiran za broj ljudi koji se dodatno mogu smjestit kad se rastegne sjedeća garnitura i što ja znam što sve ne dok se kraj mene znoji ogromni seksualni objekt...).
Ali da mu je najviše od svega bilo neugodno upravo zato jer je bio prljav, oznojen, smrdljiv i musav, jer inače jako drži do sebe...

A onda smo trebali izaći s velikog broda.
On i vlasnik su iskočili prvi, i zatim mi je vlasnik pružio ruku, u očekivanju da i ja elegantno iskočim za njima.
Ali nitko nije računao na pretijesne hlače i na to da u njima moram napraviti poprilično širok iskorak.
Zbog kojeg su hlače skroz pukle ispod dupeta.
Uz vrlo ružan zvuk paranja, koji je bio sličniji gadnom ispuštanju vjetra nego kidanju robe.
A on je stajao ispredd mene i sve vidio i čuo! I počeo se smijati ko lud, pa me prihvatio oko struka da još i ne otresem na beton. Što me toliko zbunilo da sam se ušeprtljila i slučajno ga gadno opalila torbicom po glavi. A bila je to poprilično teška Guessova torbica, s lancima umjesto ručki , velikim metalnim logom i brdom željezarije po sebi. Onda mi je još i pokupio rasuti sadržaj torbice s asfalta jer ja nisam znala kako se sagnuti i obaviti to u tijesnim i pokidanim hlačama, a da ne obasjam pozadinom sve prisutne.
Na kraju sam totalno umrla od srama kad sam čula kako na palubi smijući se vlasniku spominje tuke koje kad dolaze u marinu mozak ostavljaju doma, jer je morao ponovo na brod po histeričnog maltezera kojeg sam tamo zaboravila. A koji se, da sve bude još gore, popiškio na krmi, i koji ga je pri još i izgrizao.

Usred sveg tog poniženja nazvao me Rođak, sav uspaničen, jer da me već pola sata traže unaokolo, da se ne javljam na mobitel, i da gdje sam nestala, a kako ja nisam znala objasniti gdje se uopće nalazim, veliki dlakavi znojni je morao objašnjavati gdje sam i s kim sam.
Hvala bogu, nije im trebalo dugo da se pojave i izbave me iz pakla sramoćenja pred frajerom kojeg sam nekako htjela zadiviti, kojeg sam se htjela dojmiti, ali ne ovako, zaboga, ne ovako!

Međutim, ni tu nije mojoj sramoti bio kraj.
Od vrućine i višesatnog nabadanja u sado-mazo štiklama noge su mi otekle, i kad sam se napokon spustila, sabrala, pokupila stvari i pokušala noge ugurati nazad u cipele... jok, noge u cipele nisu išle! Moje društvo, njegovo društvo, svi redom su se kidali od smijeha, a jedino što me spriječavalo da se ne rasplačem od srama i poniženja je bilo to što sam na očima imala malo previše šminke, a ta šminka nije bila vodootporna.
Na kraju mi je vlasnik (koji je usput i njegov najbolji frend, kao i najbolji frend već spomenute zajedničke frendice D) dao svoje cipele, nekakve grozne Tod's narančaste muške mokasine, dobra 4 broja veće od mog stopala, i ostavio mi broj mobitela da se dogovorimo kada i kako da mu ih vratim.

Doma sam, naravno, imala problema s Nesuđenim zbog pokidanih hlača i muških mokasina. Čije prisustvo u našem hodniku nisam mogla objasniti tako da on nešto ne posumnja. Pogotovo zato jer je on uvijek nešto sumnjao i sve mu je bilo sumnjivo (osim očitih dokaza kad sam ga varala. Koje je njegov mozak uporno odbijao registrirati). Ok, zbog traperica manje zato jer su pokidane (a bile su to Chloe' traperice, za koje je on ispljunuo dolare kad smo za Božić posjetili njegove frendove iz srednje škole u Connecticutu gdje je bio na razmjeni učenika, a za koje sam ga moljakala i moljakala jer su ih sve curke u društvu njegovih frendova imale, i koje su mi stvarno bile malo pretijesne, i koje je mrzio iz dna duše jer je njegova ljubljena mama izjavila da u njima izgledam ko droca, i jer je njegova ljubljena mama skoro dobila infarkt kad je rekao koliko je pljunuo na komad pamučnog platna s elastinom, a on budala nikad mami nije znao prešutiti ni slagati...), a više jer mi je kad sam došla doma iz njih ispadao cijeli guz.
Na kraju sam morala ispričati i opisati četiri frajera s kojima sam zaglavila u marini i dati mu broj od vlasnika broda, pa je on sredio povrat cipela. I to nakon što je ispitao o kome se radi.

Normalno da sam bila jako tužna zbog toga.
Onaj znojni grmalj s dlakavim špekecom mi se i dalje motao po glavi, i sad sam ostala bez prilike da komuniciram s njegovim frendom i dođem do pokoje informacije o njemu.
A i Nesuđeni je spomenuo da su sva četvorica oženjeni, i da je vlasnik broda rekao da sam bila simpatična dok sam šetala psića, i da mi je pokazao brod kad je skužio da sam zaručnica od sina čovjeka s kojim surađuje, i da mu je jako žao bilo kad sam pala (??? Ali ok, pala zvuči bolje nego ono što se stvarno dogodilo) i pokidala hlače, i bla...
Kvragu!

U to vrijeme nisam znala, a ni Nesuđeni nije obraćao pažnju na gradske tračeve, da je dotični vlasnik unatoč supruzi ženskar par excellance (inače moj čovjek ne bi, onako sav ljubomoran, tako lako prešao preko toga) , a još manje sam znala da objekt moje žudnje već više od godinu dana živi odvojeno od supruge.
Što uostalom nije bilo ni važno.
Jer ja sam zaručena i u vlastitim problemima, a uostalom vjerovatno ovog velikog znojnog dlakavog više nikada neću ni vidjeti...
Ali, kvragu i sve, bar sam mogla sanjariti o njemu kada bih ostala sama doma, zar ne?


07.06.2010. u 10:09 sati | 18 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

O tome kako je Split mali i kako je jednom davno sve započelo...

Jučer sam bila na pićencu s Šarmantnim Gadom.
Onako prijateljski i neobavezno, prvo u nekakvom šugavom kvartovskom kafiću (a da kvart nije bio ni moj ni njegov...), pa smo zatim produžili do Egoista.
Napili smo se ko dva konja. Pili smo od 6 popodne do jedanaest manje kvarat.
Pričali o smislu života i ostalim besmislicama.
O ljubavi jako puno.
O ljubavi njegovog života. Ženi koju je volio ali nije htio žrtvovati brak i bla bla. I koja se opet ojavljuje u njegovom životu, i sad je u ogromnoj dvojbi.
Ta žena nisam ja.
Ali ni on nije čovjek o kojem sam ja pričala njemu.
Ja sam mu draga a i on je meni drag, i zapravo se obožavamo, ali ono seksa što je bilo među nama ko i da nije bilo... Hvala bogu da smo oboje takvi da smo već zaboravili ovozimsku ne baš pretjerano normalnu avanturu, kao i da smo i prije svega ovoga bili uberdobri prijatelji i da smo se uvijek dobro kužili i ludo zabavljali, tako da smo nekako jednostavno nastavili tamo gdje smo stali prije prvog nepotrebnog seksa u visokokategorniku na krajnjem jugu Hrvatske.

Pitala sam Šarmantnog Gada, onako kao između ostalog, odakle se zapravo poznaju on i Nezakoniti.
Jer sjećam se da sam Šarmantnog upoznala malo tj. taman nakon prekida s Nezakonitim i upadanja u vezu s jednim purgerskim glupanom (ok, veza je zapravo bila liječenje od Nezakonitog a lik je stvarno bio budala), a taj mu je glupan bio podređeni, i tak... Zapravo sam glupana pratila na nekakvu groznu zagorsku svadburinu na kojoj je, nakon par boca vina, on bio jedina od 200-tinjak osoba koja je govorila mojim jezikom.
Nebitno.
Bitno je da smo bili frendovi i da sam mu ja puno cmizdrila o Nezakonitom, a on je to sve nekako primao... Ono, kao da ga zna sto godina, ne samo kroz posao. Površno.
A nikad se mojoj blaženoj egocentričnoj sebičnoj samoživosti nisam pitala kako i zašto on o njemu sa mnom priča kao da ga cijeli život poznaje. Malo bolje nego samo kroz posao. Ono, vjerovala sam da neke stvari zna samo iz moje priče.

Ali odnedavno mi je sve to postalo nekako sumnjivo kad sam čula od Nezakonitog da je napao Šarmantnog na parkingu od Vanille zbog mene, i onda mi je nekako sinulo da kvragu, ako su svi prisutni bili manje – više zajednički poznanici, i ako je Nezakoniti znao da ja petljam s Šarmantnim tj. Šarmantni petlja sa mnom, onda, pobogu, kako je to znao, i kako je znao o kome se radi....???!!!???
E bogami sam bila dobro popila sinoć, pa mi je nekako sve bilo malo prečudno.

A onda mi je Šarmantni rekao da zar mi nikad prije nije spominjao da su on i Nezakoniti išli u isti vrtić i kasnije u isti razred u osnovnoj???!!!???
Da Šarmantni s bratom od Nezakonitog već 6 godina igra na mali balun, a i da je Nezakoniti igrao par godina s njima, i to u vrijeme dok sam ja bila s njim?
Ono, WTF?????
20-ak su godina živjeli u istom predgrađu, istom prigradskom kvartu, istoj ulici dapače???
I ne samo to, nego su i njihova mlađa braća ista generacija????

A ovaj mi to nikad nije rekao, mada je znao kad me je upoznao da sam bivša životna partnerica njegovog nekadašnjeg kvartovskog frenda i kolege???

U svakom slučaju, kad smo raščistili nešto što me je poprilično zbunilo, i kad sam se ljutila što mi nikad nije spomenuo odakle i koliko ga dugo zna (Šarmantni je rekao da je mislio da to nije bitno... Ajme, ti muški! Kako su nemarni i uopće ne razmišljaju o onome što je važno! ), moj donedavni ljubavnik a odnedavni ponovni frend je onako pijano počeo kovati planove da mene i Nezakonitog ponovo spoji, i da ovaj put to bude zauvijek.
Mislila sam da će ga to proći kad se ujutfro rastrijezni, ali jok. Jutros me nazvao sav nabrijan i pun ideja od kojih mi se digla kosa na glavi.
Mislim, muško. Ono, bože me sačuvaj „slučajnih“ susreta i „slučajnih“ spominjanja određene žene u razgovoru, a sve to u muškoj režiji!
Jer muški su tako grozno prozirni i nevješti u tome!
A pogotovo Šarmantni, od čijih mi se nebuloznih planova i dalje diže kosa na glavi svaki put kad se sjetim što mu je na pameti i što on misli da bilo ono baš tako genijalno i efikasno...
Brrrrr...

A ja u međuvremenu stalno buljim u onih nekoliko slika koje sam maznula iz FB albuma nekoliko zajedničkih frendova.
Jer nevjerovatno ali istinito, imam samo jednu jedinu zajedničku fotku s Nezakonitim.
Ok, imam ih zapravo na stotine i tisuće, ali nakon prekida sam ih svih prebacila na nekakav disk, koji sam u međuvremenu zametnula s još brdom diskova na kojima imam na tone glazbe koja mi se sluša i filmova koje mi se gleda, a koje ne mogu naći!!!
I stalno buljim u onu sliku s broda koju sam maznula s njegovog profila, a na kojoj se vidi Sekina noga (btw. Šarmantni je zaposlio seku kod sebe u knjigovodstvu, i u ponedjeljak joj je prvi radni dan. Nadam se samo da Seka neće biti baš tako katastrofalno površna i zbrkana, i da firma neće završit na trgovačkom sudu zbog njenih pogrešaka...).
I onda se prisjećam...

U vrijeme kad sam upoznala Nezakonitog bila sam zaručena za Nesuđenog i duboko nesretna. Zaglavljena u vezi koja mi više nije odgovarala, a iz koje nisam znala kako se iskobeljati.
Nesuđeni je upao u to nekakvo patološko ljubomorno stanje uma, nesuđena svekrva je terorizirala i zagorčavala mi život na sve moguće načine, i dok su svi oko mene mislili kako mi je divno jer sam fenomenalno zbrinuta u jednu od boljih familija u gradu i kako je odlično što u tako mladim godinama imam sve što mi treba za udoban život, od budućeg muža koji je (patološki) lud za mnom, popriličnog brilijanta na ruci, velikog stana za zasnivanje obitelji, pa sve do novog Yamahinog scootera za rođendan (vozačku za auto ni danas nemam), a usput ne moram više nikad u životu radit jer mi budući muž ima dovoljno za udoban život, ja sam patila. Zbog stalnog nadzora nesuđene svekrve i ograničene slobode, zbog ljubomornog muškarca prema kojemu sam prestala osjećati išta osim prezira i koji mi je postao teret kojeg nisam imala hrabrosti riješiti se, i bla.
I nisam očekivala da će mi Nesuđeni uopće dozvoliti da te svibanjske subote odem s Rođakom i njegovim društvom u poznatu veliku marinu u drugoj županiji diviti se novoj Bavariji Rođakovog prijatelja. Zapravo je jedrilica bila od roditelja Rođakovog prijatelja, ali to uopće nije važno za ovu priču. Ali kako je društvo bilo sastavljeno od mog Rođaka i njegove cure, još dva para i dva dečka koja je Nesuđeni dobro poznavao, tako je zaključio da ću cijelo vrijeme biti pod dobrom prismotrom, a on je ionako imao brdo posla s ocem u firmi da bi subotu proveo gnjaveći me, pa sam uz njegov blagoslov otišla.

Mene jedrilice i ostala plovila zapravo nikada nisu zanimala, a pogotovo u toj životnoj fazi. Otišla sam s ovim društvom gledati glupu Bavariju samo da se u subotu maknem iz Splita a da mi Nesuđeni ne dahće za vratom. Tako da sam, dok je ostatak ekipe razgledavao brod i filozofirao o njemu, dotučena dosadom vrludala unaokolo. S opravdanjem da idem prošetati maltezera jedne od cura koje su bile u društvu, a kojem je isto tako bilo dosadno pa je grizao, cvilio i svađao se.
I nakon šalabazanja i šalabazanja unaokolo ugledala njega.

I da, bila je to jedna od onih neopisivih privlačnosti na prvi pogled. Obostrana, kako sam saznala kasnije. A on čak nije ni po čemu odgovarao tipu muškarca (ok, u tim godinama više dečka nego muškarca) koji bi meni na bilo koji način bio privlačan, niti ja tipu žene koja bi ga privukla (u toj životnoj fazi. Tek kasnije se počeo okruživati fufama, kad je upao u gadnu kesu).

Dapače, mislila sam da je nekakav tupi lučki fizikalac vulgaris.
Onako krupan, u plavom šljakerskom kombinezonu raskopčanom do pupka i srolanom oko struka, dlakavih prsiju i dlakave škembice, ogromnih leđa i golemih mišićavih ruku, s neukusnom zlatnom lančugom oko vrata, ružnim naočalama za sunce na nosu i majicom čudno zavezanom oko glave umjesto kape. Na takvu pojavu bih u normalnim okolnostima samo prezrivo frknula nosom. Primijetila sam i da su mu šija (velika, jaka, bikovska šija koju nikako ne bih mogla nazvati vratom) i ruke već crni, a trup, s tragom majce kratkih rukava, crven, da mu je nos lagano izgorio, a kad je na trenutak skinuo naočale za sunce i da ima ne baš seksi bijeli rakunski trag oko očiju.
Pa sam došla bliže i snimila da je poprilično prljav, da se znoji ko prase, da ima duboki i napukli glas koji ne zvuči baš fino i da puno psuje.
A onda je podigao nešto ogromno i metalno, sav se zacrvenio, još više oblio znojem, svi mišići na tijelu su mu se napeli, na rukama i vratu iskočile žile, a ja se, sram me je priznati, sva izbezumila.
I uopće nisam skužila da buljim poluotvorenih usta kroz naočale u njega ko tele u šarena vrata.
I da se kroz te iste naočale to i vidi, jer sam imala trenutačno najmodernije sunčane naočale, a trenutačno najmodernije su tada bile one s gradiranim, zapravo prilično prozirnim staklima.
Nisam skužila jer me doslovno preplavila prava sirova životinjska požuda...
Ona kad ženu oblije znoj od vrućine koja nema veze s vanjskom temperaturom i vremenskim uvjetima, kad se ubrza dah, zamuti pogled, zabijeli u glavi, zaklecaju noge, određeni djelovi tijela koji bi morali mirovati otkažu poslušnost, a u glavi se odjednom počnu rojiti ne baš najčednije misli i hardcore scenariji (koji uključuju nepoznate fizikalce na javnim prostorima)... I da skratim priču, malo mi je falilo da isplazim jezik i počnem dahtati na frajera!
I to nekakvog grezog prostačkog lučkog fizikalca, s dlakavim špekom oko struka i izgorenom bauštelskom potkošuljom!
A ja sam strašno htjela tog grezog prostačkog lučkog fizikalca, s dlakavim špekom oko struka i izgorenom bauštelskom potkošuljom!
Kasnije mi je priznao da je i on zaslinio na mene mada ni ja nisam bila nimalo njegov tip, i da se, kad je skužio da se tu motam, počeo praviti važan i podizati razne teške stvari koje uopće nije trebao podizati, frajerisati, razmetljivo hodati, pa čak i prostačiti. I da je bio svjestan da je pretjerao ali nije mogao sebi pomoći. Unatoč tome što sam izgledala ko droljasta sponzoruša. Ili baš zbog toga što sam imala sve atribute izbačene na izvolite.

A priznajem da sam, ruku na srce, stvarno izgledala malo... malo puno fufasto. 2002. smo se sve cure u društvu furale na r'n'b dive i hip-hop groupies, i često pretjerivale u tome. Kasnije sam uz njega naučila da se po marinama ne hoda friškonafrizirana, s ogromnim kolutovima u ušima, pola tube sjajila na usnama i kilom bronzera na nakvarcanom licu i tijelu, niti u push-up grudnjaku i do bradavica dekoltiranom topiću iz kojeg ispadaju te iste push-upirane cice. A još manje u trapericama koje su toliko uske da zaustavljaju cirkulaciju u bedrima i izazivaju pojavu celulita. Pogotovo ako su toliko nisko rezane da iz njih praktički ispada venerin brežuljak, i toliko duge da potpetice stalno zapinju za nogavice. A pogotovo ne ako su potpetice 10-ak cm visoke i pripadaju špicastim štiklama sa stiletto petom u kojima se jedva održava ravnoteža. Niti s pola obiteljske zlatnine oko vrata i ruku (ok, inspiraciju sam nalazila u Love Don't Cost A Thing spotu, ali ko nije u to vrijeme??!!??). I još manje s malim bijelim dlakavim histeričnim čudovištem kojemu je vruće hodati po užarenom asfaltu pa ga se mora nositi na rukama, zbog čega je još teže održavati ravnotežu na mazohističkim potpeticama, i koje stalno slini po droljastom dekolteu i poteže topić još više nadolje, i cice još više ispadaju...

U svakom slučaju, nismo jedno drugome bili baš tip na koji padamo, ali smo iz biokemijsko – fizioloških razloga instant pali jedno na drugo.
Ok, ja malo više u tom trenutku nego on.
Jer meni su se ipak opscene i eksplicitne misli motale po glavi, a on tvrdi da njemu uopće nisu, niti su imale kada, zato jer je imao posla.


05.06.2010. u 22:00 sati | 14 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< lipanj, 2010 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Ožujak 2015 (1)
Kolovoz 2014 (2)
Prosinac 2011 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (5)
Svibanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (6)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (8)
Prosinac 2009 (7)
Studeni 2009 (7)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (7)
Ožujak 2009 (8)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (14)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (8)
Listopad 2008 (8)
Rujan 2008 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Opis bloga

Službeni web dnevnik kaotične, hiperaktivne, lijene, zbunjene, infantilne, poročne, ćudljive tridesetineštogodišnjakinje, izgubljene u svijetu dateinga, veza, shoppinga, poništenih kreditnih kartica, poslova koje ne voli, ambicija koje joj se ne da ostvarivati, frajera koji su uvijek pogrešan izbor ali zapne za njih ko pijan za plot... (jel se to tako kaže?)



Spamove, prljave seksi forwarduše, Viagra-mailove i lance sreće šaljite na:

elle.woods.blog@gmail.com

Na Fejsbuku me najdete pod imenom

Elle Woods Gone Brunette

Čitam & komentiram...

Koji
Missilusion

Perez Hilton

Londra
Dijanin vodič...
Shimi
Brineta - Još jedna
Sebastian Wright



I još... korisni blogovi za bonkulovićku kakva san ja

Kolači par exellance...
Kuketa :)