O tome kako je Split mali i kako je jednom davno sve zapoèelo...

Juèer sam bila na piæencu s Šarmantnim Gadom.
Onako prijateljski i neobavezno, prvo u nekakvom šugavom kvartovskom kafiæu (a da kvart nije bio ni moj ni njegov...), pa smo zatim produžili do Egoista.
Napili smo se ko dva konja. Pili smo od 6 popodne do jedanaest manje kvarat.
Prièali o smislu života i ostalim besmislicama.
O ljubavi jako puno.
O ljubavi njegovog života. Ženi koju je volio ali nije htio žrtvovati brak i bla bla. I koja se opet ojavljuje u njegovom životu, i sad je u ogromnoj dvojbi.
Ta žena nisam ja.
Ali ni on nije èovjek o kojem sam ja prièala njemu.
Ja sam mu draga a i on je meni drag, i zapravo se obožavamo, ali ono seksa što je bilo meðu nama ko i da nije bilo... Hvala bogu da smo oboje takvi da smo veæ zaboravili ovozimsku ne baš pretjerano normalnu avanturu, kao i da smo i prije svega ovoga bili uberdobri prijatelji i da smo se uvijek dobro kužili i ludo zabavljali, tako da smo nekako jednostavno nastavili tamo gdje smo stali prije prvog nepotrebnog seksa u visokokategorniku na krajnjem jugu Hrvatske.

Pitala sam Šarmantnog Gada, onako kao izmeðu ostalog, odakle se zapravo poznaju on i Nezakoniti.
Jer sjeæam se da sam Šarmantnog upoznala malo tj. taman nakon prekida s Nezakonitim i upadanja u vezu s jednim purgerskim glupanom (ok, veza je zapravo bila lijeèenje od Nezakonitog a lik je stvarno bio budala), a taj mu je glupan bio podreðeni, i tak... Zapravo sam glupana pratila na nekakvu groznu zagorsku svadburinu na kojoj je, nakon par boca vina, on bio jedina od 200-tinjak osoba koja je govorila mojim jezikom.
Nebitno.
Bitno je da smo bili frendovi i da sam mu ja puno cmizdrila o Nezakonitom, a on je to sve nekako primao... Ono, kao da ga zna sto godina, ne samo kroz posao. Površno.
A nikad se mojoj blaženoj egocentriènoj sebiènoj samoživosti nisam pitala kako i zašto on o njemu sa mnom prièa kao da ga cijeli život poznaje. Malo bolje nego samo kroz posao. Ono, vjerovala sam da neke stvari zna samo iz moje prièe.

Ali odnedavno mi je sve to postalo nekako sumnjivo kad sam èula od Nezakonitog da je napao Šarmantnog na parkingu od Vanille zbog mene, i onda mi je nekako sinulo da kvragu, ako su svi prisutni bili manje – više zajednièki poznanici, i ako je Nezakoniti znao da ja petljam s Šarmantnim tj. Šarmantni petlja sa mnom, onda, pobogu, kako je to znao, i kako je znao o kome se radi....???!!!???
E bogami sam bila dobro popila sinoæ, pa mi je nekako sve bilo malo preèudno.

A onda mi je Šarmantni rekao da zar mi nikad prije nije spominjao da su on i Nezakoniti išli u isti vrtiæ i kasnije u isti razred u osnovnoj???!!!???
Da Šarmantni s bratom od Nezakonitog veæ 6 godina igra na mali balun, a i da je Nezakoniti igrao par godina s njima, i to u vrijeme dok sam ja bila s njim?
Ono, WTF?????
20-ak su godina živjeli u istom predgraðu, istom prigradskom kvartu, istoj ulici dapaèe???
I ne samo to, nego su i njihova mlaða braæa ista generacija????

A ovaj mi to nikad nije rekao, mada je znao kad me je upoznao da sam bivša životna partnerica njegovog nekadašnjeg kvartovskog frenda i kolege???

U svakom sluèaju, kad smo rašèistili nešto što me je poprilièno zbunilo, i kad sam se ljutila što mi nikad nije spomenuo odakle i koliko ga dugo zna (Šarmantni je rekao da je mislio da to nije bitno... Ajme, ti muški! Kako su nemarni i uopæe ne razmišljaju o onome što je važno! ), moj donedavni ljubavnik a odnedavni ponovni frend je onako pijano poèeo kovati planove da mene i Nezakonitog ponovo spoji, i da ovaj put to bude zauvijek.
Mislila sam da æe ga to proæi kad se ujutfro rastrijezni, ali jok. Jutros me nazvao sav nabrijan i pun ideja od kojih mi se digla kosa na glavi.
Mislim, muško. Ono, bože me saèuvaj „sluèajnih“ susreta i „sluèajnih“ spominjanja odreðene žene u razgovoru, a sve to u muškoj režiji!
Jer muški su tako grozno prozirni i nevješti u tome!
A pogotovo Šarmantni, od èijih mi se nebuloznih planova i dalje diže kosa na glavi svaki put kad se sjetim što mu je na pameti i što on misli da bilo ono baš tako genijalno i efikasno...
Brrrrr...

A ja u meðuvremenu stalno buljim u onih nekoliko slika koje sam maznula iz FB albuma nekoliko zajednièkih frendova.
Jer nevjerovatno ali istinito, imam samo jednu jedinu zajednièku fotku s Nezakonitim.
Ok, imam ih zapravo na stotine i tisuæe, ali nakon prekida sam ih svih prebacila na nekakav disk, koji sam u meðuvremenu zametnula s još brdom diskova na kojima imam na tone glazbe koja mi se sluša i filmova koje mi se gleda, a koje ne mogu naæi!!!
I stalno buljim u onu sliku s broda koju sam maznula s njegovog profila, a na kojoj se vidi Sekina noga (btw. Šarmantni je zaposlio seku kod sebe u knjigovodstvu, i u ponedjeljak joj je prvi radni dan. Nadam se samo da Seka neæe biti baš tako katastrofalno površna i zbrkana, i da firma neæe završit na trgovaèkom sudu zbog njenih pogrešaka...).
I onda se prisjeæam...

U vrijeme kad sam upoznala Nezakonitog bila sam zaruèena za Nesuðenog i duboko nesretna. Zaglavljena u vezi koja mi više nije odgovarala, a iz koje nisam znala kako se iskobeljati.
Nesuðeni je upao u to nekakvo patološko ljubomorno stanje uma, nesuðena svekrva je terorizirala i zagorèavala mi život na sve moguæe naèine, i dok su svi oko mene mislili kako mi je divno jer sam fenomenalno zbrinuta u jednu od boljih familija u gradu i kako je odlièno što u tako mladim godinama imam sve što mi treba za udoban život, od buduæeg muža koji je (patološki) lud za mnom, popriliènog brilijanta na ruci, velikog stana za zasnivanje obitelji, pa sve do novog Yamahinog scootera za roðendan (vozaèku za auto ni danas nemam), a usput ne moram više nikad u životu radit jer mi buduæi muž ima dovoljno za udoban život, ja sam patila. Zbog stalnog nadzora nesuðene svekrve i ogranièene slobode, zbog ljubomornog muškarca prema kojemu sam prestala osjeæati išta osim prezira i koji mi je postao teret kojeg nisam imala hrabrosti riješiti se, i bla.
I nisam oèekivala da æe mi Nesuðeni uopæe dozvoliti da te svibanjske subote odem s Roðakom i njegovim društvom u poznatu veliku marinu u drugoj županiji diviti se novoj Bavariji Roðakovog prijatelja. Zapravo je jedrilica bila od roditelja Roðakovog prijatelja, ali to uopæe nije važno za ovu prièu. Ali kako je društvo bilo sastavljeno od mog Roðaka i njegove cure, još dva para i dva deèka koja je Nesuðeni dobro poznavao, tako je zakljuèio da æu cijelo vrijeme biti pod dobrom prismotrom, a on je ionako imao brdo posla s ocem u firmi da bi subotu proveo gnjaveæi me, pa sam uz njegov blagoslov otišla.

Mene jedrilice i ostala plovila zapravo nikada nisu zanimala, a pogotovo u toj životnoj fazi. Otišla sam s ovim društvom gledati glupu Bavariju samo da se u subotu maknem iz Splita a da mi Nesuðeni ne dahæe za vratom. Tako da sam, dok je ostatak ekipe razgledavao brod i filozofirao o njemu, dotuèena dosadom vrludala unaokolo. S opravdanjem da idem prošetati maltezera jedne od cura koje su bile u društvu, a kojem je isto tako bilo dosadno pa je grizao, cvilio i svaðao se.
I nakon šalabazanja i šalabazanja unaokolo ugledala njega.

I da, bila je to jedna od onih neopisivih privlaènosti na prvi pogled. Obostrana, kako sam saznala kasnije. A on èak nije ni po èemu odgovarao tipu muškarca (ok, u tim godinama više deèka nego muškarca) koji bi meni na bilo koji naèin bio privlaèan, niti ja tipu žene koja bi ga privukla (u toj životnoj fazi. Tek kasnije se poèeo okruživati fufama, kad je upao u gadnu kesu).

Dapaèe, mislila sam da je nekakav tupi luèki fizikalac vulgaris.
Onako krupan, u plavom šljakerskom kombinezonu raskopèanom do pupka i srolanom oko struka, dlakavih prsiju i dlakave škembice, ogromnih leða i golemih mišiæavih ruku, s neukusnom zlatnom lanèugom oko vrata, ružnim naoèalama za sunce na nosu i majicom èudno zavezanom oko glave umjesto kape. Na takvu pojavu bih u normalnim okolnostima samo prezrivo frknula nosom. Primijetila sam i da su mu šija (velika, jaka, bikovska šija koju nikako ne bih mogla nazvati vratom) i ruke veæ crni, a trup, s tragom majce kratkih rukava, crven, da mu je nos lagano izgorio, a kad je na trenutak skinuo naoèale za sunce i da ima ne baš seksi bijeli rakunski trag oko oèiju.
Pa sam došla bliže i snimila da je poprilièno prljav, da se znoji ko prase, da ima duboki i napukli glas koji ne zvuèi baš fino i da puno psuje.
A onda je podigao nešto ogromno i metalno, sav se zacrvenio, još više oblio znojem, svi mišiæi na tijelu su mu se napeli, na rukama i vratu iskoèile žile, a ja se, sram me je priznati, sva izbezumila.
I uopæe nisam skužila da buljim poluotvorenih usta kroz naoèale u njega ko tele u šarena vrata.
I da se kroz te iste naoèale to i vidi, jer sam imala trenutaèno najmodernije sunèane naoèale, a trenutaèno najmodernije su tada bile one s gradiranim, zapravo prilièno prozirnim staklima.
Nisam skužila jer me doslovno preplavila prava sirova životinjska požuda...
Ona kad ženu oblije znoj od vruæine koja nema veze s vanjskom temperaturom i vremenskim uvjetima, kad se ubrza dah, zamuti pogled, zabijeli u glavi, zaklecaju noge, odreðeni djelovi tijela koji bi morali mirovati otkažu poslušnost, a u glavi se odjednom poènu rojiti ne baš najèednije misli i hardcore scenariji (koji ukljuèuju nepoznate fizikalce na javnim prostorima)... I da skratim prièu, malo mi je falilo da isplazim jezik i poènem dahtati na frajera!
I to nekakvog grezog prostaèkog luèkog fizikalca, s dlakavim špekom oko struka i izgorenom bauštelskom potkošuljom!
A ja sam strašno htjela tog grezog prostaèkog luèkog fizikalca, s dlakavim špekom oko struka i izgorenom bauštelskom potkošuljom!
Kasnije mi je priznao da je i on zaslinio na mene mada ni ja nisam bila nimalo njegov tip, i da se, kad je skužio da se tu motam, poèeo praviti važan i podizati razne teške stvari koje uopæe nije trebao podizati, frajerisati, razmetljivo hodati, pa èak i prostaèiti. I da je bio svjestan da je pretjerao ali nije mogao sebi pomoæi. Unatoè tome što sam izgledala ko droljasta sponzoruša. Ili baš zbog toga što sam imala sve atribute izbaèene na izvolite.

A priznajem da sam, ruku na srce, stvarno izgledala malo... malo puno fufasto. 2002. smo se sve cure u društvu furale na r'n'b dive i hip-hop groupies, i èesto pretjerivale u tome. Kasnije sam uz njega nauèila da se po marinama ne hoda friškonafrizirana, s ogromnim kolutovima u ušima, pola tube sjajila na usnama i kilom bronzera na nakvarcanom licu i tijelu, niti u push-up grudnjaku i do bradavica dekoltiranom topiæu iz kojeg ispadaju te iste push-upirane cice. A još manje u trapericama koje su toliko uske da zaustavljaju cirkulaciju u bedrima i izazivaju pojavu celulita. Pogotovo ako su toliko nisko rezane da iz njih praktièki ispada venerin brežuljak, i toliko duge da potpetice stalno zapinju za nogavice. A pogotovo ne ako su potpetice 10-ak cm visoke i pripadaju špicastim štiklama sa stiletto petom u kojima se jedva održava ravnoteža. Niti s pola obiteljske zlatnine oko vrata i ruku (ok, inspiraciju sam nalazila u Love Don't Cost A Thing spotu, ali ko nije u to vrijeme??!!??). I još manje s malim bijelim dlakavim histeriènim èudovištem kojemu je vruæe hodati po užarenom asfaltu pa ga se mora nositi na rukama, zbog èega je još teže održavati ravnotežu na mazohistièkim potpeticama, i koje stalno slini po droljastom dekolteu i poteže topiæ još više nadolje, i cice još više ispadaju...

U svakom sluèaju, nismo jedno drugome bili baš tip na koji padamo, ali smo iz biokemijsko – fizioloških razloga instant pali jedno na drugo.
Ok, ja malo više u tom trenutku nego on.
Jer meni su se ipak opscene i eksplicitne misli motale po glavi, a on tvrdi da njemu uopæe nisu, niti su imale kada, zato jer je imao posla.

05.06.2010. u 22:00 sati | 14 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.