Iden ća doma...

Večeras idem doma. U Split.
Kućici.
Idem malo padat u depresiju.

Iden probat naučit šit. Moram nečim ispunit dane, valjda. Jel to teško? Šivat? Nadan se da nije.
Ne izgleda puno teško.
Zapravo, zvuči zanimljivo...

Iden doma.


30.10.2008. u 20:54 sati | 33 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Moi brunette? Non! Je suis blonde!!!!

Pardon my French! Ne poznajem taj jezik...

Još uvijek sam u Zagrebu.
Narazgovarala sam se, čekam ponovne pozive na neka mjesta...

U međuvremenu sam napravila finalnu ludost: nakon 4 sata provedena pod Marininim rukama u Renati u Frankopanskoj, žena koja je ušla kao dosadna brineta ravne glatke kose u sivom i crnom izbauljala je kao Agyness Deyn s pogrešnim stylingom!!!

Imam kratku poblajhanu kosu!!!

Ovaj put stvarno sam opalila ekstrem!!!

Kao žena, u prednosti sam pred muškarcima između ostalog i u tome što mogu sebi priuštiti ekstremni hair-makeover kad mi je u životu potrebna promjena.
Ukočena poslovnjakuša je nestala, i umjesto nje se pojavilo malo čupavo čudovište spremno pokoriti kreativni sektor korporacijske džungle.
Tražim drugačiji tip posla, i za njega sam pripremila drugačiji immage.

Prvi put mi ne smeta što izgledam mlađa nego što jesam. Dapače, ova frizua mi je skinula još koju godinu. Za mnom se okreću neki slatki mali momci u preludim odjevnim kombinacijama, a ja im se smješkam ispod namjerno crnih obva i kroz novi jebeno crveni ruž. Čak sam iskopala i moje Tuborg zelene starke koje skupljaju prašinu u frendičinom ormaru već 3 godine, obukla kožnu jaknicu, nabacila malo nakita, i odjednom sam nova žena. Druga žena. Prkosna mala punk-pop princeza.

Ne bi me smetalo raditi bilo što u životu ni biti bilo tko!

Pa što ako sam izgubila karijeru i krasne prihode! Naći ću nešto bolje! Nešto što će me činiti sretnom!
I što onda ako me frajer kojeg volim odjebo! Pa bar njih ima na sve strane!!!
Napokon, bar ću primati naknadu od 1000 kuna sa Zavoda pa ću time pokriti neke račune, a ostalo...

Prepustila sam stvar u božje ruke.

Stvari dođu same od sebe.

Bar se nadam.


28.10.2008. u 00:47 sati | 20 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Brinetine zagrebačke kronike

Danas je tjedan dana otkako sam nezaposlena. I već mi je puna pipa.
Fali mi posao. Fali mi intelektualna aktivnost.

Poharala sam frendičin ormar. Ona ima prokleto glamurozan posao i jebeno dobro zarađuje. Tako da ja danas vrludam gradom u Loubotinkama s crvenim potplatima (prošla sezona, ali briga me! Ipak je to pravi Christian Loubotin!) s Fendicom preko jedne ruke i jorkširskim terijerom ispod druge (ne, nije moj. Ali mu treba malo zraka). Studeno je i dan je šugav i mračan, a ja nikako da se skinem od splitske navike nošenja naočala za sunce svaki dan i po svakom vremenu, tako da sam tapkajući u polumraku opalila u klupu na Cvjetnom.
Plaću sam gotovo svu iscijedila. Tako da se više ne usudim ni visiti po dućanima. A da sam bar uspješno šopingirala...

Dosadno mi je.

I pitam se kako razne Vlatke Pokos i ine ne crknu od dosade živeći takvim životima kakvima već žive.

Sutra me očekuje još jedan razgovor. Dalje ne znam...


23.10.2008. u 13:36 sati | 7 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Si chiude una porta, si apra un portone...

Ili: Kako se provodim na prisilnom ali dobrodošlom godišnjem odmoru...

I tako, stala sam na trenutku davanja okaza.
Bila sam uvjerena da sam napravila najužasniju pogrešku u životu, bez ušteđevine, u kreditima do grla, bolesno kaotičnog i nesređenog života... Jednostavno, teško je odjednom napraviti takav rez, pogotovo u mojim uvjetima.
Mislim, što bi me pitali na slijedećem razgovoru? Zašto sam dala otkaz nakon 4 mjeseca?
Da budem iskrena? Jer me je šef pokušao poševit, a nakon što nije uspio odlučio mi zagorčati život? Jer je sasvim očito da čelni ljudi firme rade na KRIVI način, ulažući ništa u promociju, da marketing praktički radi čuda s budžetom od 0 kuna, a kad im se dođe s gotovim planom za medije, plus cijelim troškovnikom, na kojem se radilo dva tjedna svaki dan nakon posla, samoinicijativno, do kasno u dugu ljetnu noć, kao i novim i vrlo pametnim planom prodaje obzirom na cijelu situaciju, planom preraspodjele zadataka u prodaji i distribuciji, planovima sponzorstva za par velikih međunarodnih sajmova u branši (a bez da potrošimo kune, dolara i eura a maksimalno izvučemo korist), onda dignu nos i bace te na trivijalne poslove koji vrijeđaju svačiju inteligenciju...?
Ili da nešto slažem, onako prigodno?

Zapravo mi se dogodila najbolja stvar ikad. Kad sam shvatila da samo uzalud gubim vrijeme i da moj posao vrijeđa mene kao stručnjaka i uopće bar donekle inteligentnu osobu, jednostavno sam se pokupila.
Ionako više nisam prepoznavala ujutro onu avet s patlidžanima pod očima i tenom boje zidova u pušačkom stanu koja je svako jutro buljila u mene iz zrcala. Onu frustriranu, nadrkanu i vječno umornu žensku koja je pizdila po cijele dane, bježala u wc povraćati za vrijeme radnog vremena, i konstantno preispitivala svoju prošlost u potrazi za određenim trenutkom kad je nekim djelom navukla na sebe tako lošu karmu...

Zvali su me na čak dva razgovora za posao!
A očekujem i treći poziv!

I svi su poslovi u Zagrebu.

Naravno, to mi ni najmanje ne smeta, budući sam ionako imala u planu preseljenje. Split me je već polako počeo frustrirati i činiti tužnom. Najdraži prijatelji i muškarac kojeg na neki način volim su u Zagrebu. Svi poslodavci za koje bih htjela raditi su u Zagrebu.
Split je ok, ali njega sam već potrošila. Radila sam točno tamo gdje sam htjela raditi. Poševila sve frajere koji su mogli biti zanimljivi. Istrošila sva mjesta i ljude, istrošila i samu sebe... Prošla sve društvene krugove koji su mi bili cilj. Izgradila brand na lokalnom tržištu, izvezla male pošiljke tek da testiram tržište, i sada je došlo vrijeme za ozbiljan izvoz.

Čekam rezultate prvog razgovora. Druga dva moraju tek biti obavljena. Ali definitivno želim raditi za ovu prvu firmu.
Nemam konretno radno iskustvo u toj vrsti posla. Čak ni obrazovanje - ni diplomirala ni magistrirala ništa slično ekonomiji. Ali ako sam se uspješno uvalila na svako radno mjesto koje sam do sada poželjela, ne vidim razloga zašto ne bih uspjela i ovdje.
Niti jednom se nisam javila na objavljeni natječaj. Slala sam životopise naslijepo, ljudi su me zvali kad im je zatrebao neko s mojim znanjima i vještinom, kasnije i iskustvom, i to bi bilo to...
Ne mislim da sam nešto superpametna i supersposobna, samo se znam prodati.

A dok čekam, uživam.

Najbolja frendica je na poslovnom putu, a nakon toga je opet odsutna - ide na nekakvu edukaciju. Stan je cijeli moj. Spavam do podne, uživam u sapunici na hateveu, jedem smeće, čitam knjige, družim se sa susjedima.
Pravim sebi kupkice u masažnoj kadi. Bacila sam se na pedikuru i manikuru, domaće peelinge i maske, počastila se masažom, frizerom i solarijem (kad već propadam, nek bar bude buržoaski...).
Upoznala sam brdo komada tu u kvartu.
Odem do pazara tj. placa, u Mercator, kuham sebi perverzije i pečem kolače za curke koje svrate predvečer nakon posla.
Liježem kasno, mogu ostat budna dovoljno da pogledam Seks i Grad.
Viđam prijatelje za koje nisam dugo imala vremena. Nađemo se na pauzi za ručak, njihovoj, a nakon toga mogu šalabazat po dućanima.

Ah, koji luksuz! Godinama nedoživljen!

Jedino što me mori, osim nezvjesnosti posla, jest ljubav.

Onaj divni dečko koji je imao hrabrosti zaustaviti me na ulici... Na žalost, nakon par izlazaka i jednog slinavog poljupca koji mi je smetao, zaključila sam da jednostavno nema smisla.
Naši su svjetovi miljama daleko jedan od drugih.
On je tako ležeran, sve mu je u životu ravno, jednostavno. Nema nekih konkretnih ambicija, nema čak ni viziju sebe kroz pet godina... On je voda. pušta da mu sudbina donosi stvari i naplavljuje ljude u život. Ugodno plovi jer se ne opterećuje previše. Zadovoljan je, radi ono što voli i ne želi ništa više.
Ja sam drugačija, tipična zemlja. S obje noge duboko u tlu, prilično konzervativna i tradicionalna, ambiciozna, slijedim svoju viziju i želim više i bolje za sebe.
Ako me je i privukao fizički u početku, duhovno i intelektualno me je odbio.

Osim toga, postoji muškarac u mome životu. Muškarac koji je čista vatra, i koji je toliko poseban da sam prestravljena samom činjenicom da postoji netko poput njega.
Ne, nije neki supergodni i superprivlačni i supersposobni poslovnjak/političar/sportaš/odvjetnik. Dapače, prilično je neugledan u usporedbi s muškarcima iz moje prošlosti. Kreativac. Djetinjast, zabavan, neodgovoran i užasno nesnalažljiv u stvarnom životu. I nije moj. U jednom je trenutku bio.
Plaši me to što osjećam da sam upoznala sebe u muškom obličju. Jer jako smo slični, i ne znam da li je i on u jednom trenutku osjetio nešto takvo...

A najviše me plaši to što sam u istom gradu kao i on, a nismo se još vidjeli. Mada komuniciramo. Ali nedovoljno.

Trčala bih za njim kada bih bila sigurna da to ima smisla, da će uroditi nekim plodom...
A zapravo, to ni ne želim.
Dovoljan je taj fascinantni osjećaj u meni, da postoji stvorenje koje bih mogla voljeti bezuvjetno, i kojeg se zapravo bojim.

Ovaj vikend je opet bio prokleti Jerry Maguire na tv-u. Gledala sam ga s curkama, babinjale smo uz pizzu, palačinke, dva jointa i par boca vina... I grupno cmizdrile. Od početka filma samo smo iščekivale onaj trenutak pred kraj kad Tom Cruise upada u dnevni pun rastavljenih nabrijanih baba dok Bridget Jones kupi smeće s poda, i kaže da želi razgovarat sa svojom ženom, i onda još joj kaže da ga se neće riješit, i onda cijeli onaj prejebeni monolog... Cmizdrile smo do besvjesti! E, to ja želim! frajera koji voli!
Koji želi biti vezan!
I koji se ne boji to izreći javno!
I još nema ništa protiv djeteta, mada nije produkt njegovog testisa. Dapače.

Hm, sav ovaj nerad možda uopće nije tako dobar po mene... Postala sam patetična i preemotivna. Kuham, čistim, gledam sapunice i dopuštam da moj razuzdani biološki sat preuzme kontrolu nad razumom.

I ubija me ovo iščekivanje hoće li me pozvati na veliko finale i hoće li se na kraju odlučiti za mene za posao o kojem zapravo cijeli život sanjam...

Uh. Mislim da ću nešto pojest.


22.10.2008. u 23:50 sati | 1 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Luda do nerazuma...

Dala sam otkaz.

Više nisam bila u stanju podnosit.

Jesam li normalna? Ne znam ništa, osim da mi je zdravlje već ozbiljno otišlo kvragu.

Eto, od danas nemam posao. Niti znam što ću sa sobom. Pitala sam frenda jesam li glupa, on kaže - hrabra.

Nisam sigurna.

Valjda ću preživit.

****************************************

UPDATE, UPDATE!!!

Taman dok sam sva očajna pila kavu nakon zadnjeg sata zadnjeg dana na gadljivom i omraženom poslu, zazvonio mobitel.

Pozvana sam na razgovor za posao.

Prije nekog vremena poslala sam slijepi životopis. Baš sam nekako htjela raditi za njih. Nije bio objavljen nikakav natječaj. Kao što nije objavljen ni sada, ali oni su ipak odlučili da me pozovu...


16.10.2008. u 15:33 sati | 16 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Pun mi kua dnevne politike, dajte mi self-help priručnike i šrinka na teret HZZO-a!!!

UPDATE!!! UPDATE!!!
Upravo sam pročitala i shvatila da zapravo uopće nemam problema! Jer su svi već riješeni!
Danica Čvorović Carica!!!
************************************

Ili: zašto se psihoterapija ne može dobiti u okviru redovnog zdravstvenog, nego te špede nekom luđaku/luđakinji koji bi te nafilao/lala ljekovima koji ti nisu potrebni???

Službeno sam prolupala. Objavljujem to javno.

Zlo mi je od Yasmina, mafijaških i nemafijaških ubojstava, politike, posebno mi je zlo od Gotovčevih i Gianne Apostolske, zatim od lažnih i pravih cica, obiteljskog nasilja, loših i dobrih muškaraca, kvaziegzistencijalnih pseudoproblema koji more moje lijenguze i dobro udomljene frendice, slabog imuniteta bezobrazno skupih i razmaženih jorkširskih terijera (sve bi to meni novinom po repu!!!), kraha burzi i globalnog zatopljenja...

Imam svojih problema. Gadnih. I nikoga nije briga za mene. Nikakav Sanader neće popizdit ako ja izgubim posao... Pa čak ni ako se neki od poslovnih pajdaša mog bivšeg sjeti upucat me zbog njegovih mutnih poslova.
Da bar... tako bih bar dobila neku iluziju da sam ikome na svijetu važna...

Nekad sam tako opsesivno pratila sve na tv-u i netu, o žutim i blijedožutim tiskovinama da i ne govorim. Sada više ni Biznis.hr ne otvorim. Ni Cosmo nemam vremena ni želje prolistat.
Nekad sam se ponosila kako u svakom broju Ellea nađem obavezno bar jednu stvarčicu (krpicu, kozmetikicu, cipele...) koju sam se sjetila kupiti prije nego što su došle do šaka modnih i ostalih urednica... Već mjesecima nisam ušla u Diesel od muke što ne mogu sebi priuštiti ONU torbu... Prvi put nakon n godina tražim cipele u Sensu i Roku umjesto u Karli... Čak mi i Shoe-Be-Doe odjednom izgleda bezobrazno skup!
Sve je tako jebeno skupo. Ne mogu se ni bezumnim, perverznim, razvratnim shoppingom liječiti.
Ne mogu. Ništa. AAAAAAAA!!!!!

Hilfigerice mi sada stoje fenomenalno. Jednostavno se od muke po cijeli dan ne sjetim jesti, ili jedem nekakvo smeće koje organizam vjerovatno odmah izbaci, a i toliko se uzrujavam, od jutra do mraka, 24 sata dnevno, da mi je metabolizam brz ko mali Rossi...
Ali to me uopće ne raduje. Ni najmanje. Nekako... otupila sam. Na sve.

Dva dana, dva predivna jesenja dana, ova je jadna ženska provela DOMA!!! Maltretirala hrčka, gledala tv, čitala "Moć pozitivnog mišljenja", "Emocionalnu inteligenciju", "He's not that into you", "Zašto muškarci vole gadure" i, naravno, Veneru i Marsa, po milijuniti put. Pojela ukupno 9 Vindijinih pudingića od čokolade (jedan je još u frižideru) i tri Krašotice (keksa, ne kesice), pola pizzete i štapiće punjene kikirikijem. Popila jednu malu Graševinu, ostatke domaćeg prošeka i dva unučića ruma za kolače s colom (daaaaa.... znaaaaaam, fuj!), i plakala, samosažalijevala se, tulila prijateljima na telefon, ugnjavila sve živo, i na kraju i samu sebe...

Prošli tjedan sam bila kod moje doktorice. Trebala sam neki nježni anksiolitik tipa Lekotam, sedativ za spavanje tipa Normabel, a jedva sam izbjegla recept za antidepresive...
Nije valjda da tako poražavajuće djelujem, čim mi je žena predložila napisat uputnicu... Za ONOG doktora!!! Iiiik! Kakve sam sreće, završila bi instant u podrumu na Firulama...

Ne, hvala. Znam kako to izgleda. Kod nas se na kraju završi kod neuropsihijatra, koji NIJE psihoterapeut. On te nakljuka ljekovima od kojih ti je u početku zlo i imaš brdo tripoidnih nuspojava, a kasnije... brrrrr... Moja frendica se duže skidala s antidepresiva nego što ih je uzimala.
Ili te uvale kod neke nadrkane kliničke psihologinje s kojom imaš appointment jednom u 100 godina (što je jako od pomoći u slučajevima kad si npr. suicidalan... Ok, ja nisam bila nikad, ali mogu zamislit...), i koja ti da rješavati neki retardirani test dok ide pušit i pit kavu s kolegicom ili usred terapije priča na telefon sa svekrvom o tome čiji je recept za skidanje temperature dvogodišnjaku učinkovitiji...
Sve sam ja to prošla još prije, dok sam se borila s prokletom bulimijom.

I naravno da nisam izborila bitku dok moji nisu prodali koji maslinik na otoku i platili privatno liječenje. Trajalo godinama, ali svaka marka se isplatila.

Ok, ja sebi definitivno ne bih mogla priuštiti šrinka od 200 kuna po satu. A nije da nema trenutaka kad mi očajno ne treba. Priznajem, bojim se, puknut ću ko kokica.
Moje ne baš jeftino dodatno zdravstveno ga ne podržava.
Ko zna, možda bih prije i mogla. Ali sada...
Nego sam osuđena na samoterapiju. Kao i svi drugi jadnici oko mene koji se nalaze u istom shitu.

I kome se uopće obratiti kad sve krene naopako, kad se čini da nema izlaza, i kad se cijeli život pretvori u jednu beskrajnu noćnu moru u kojoj se odjednom nađeš naopačke upsidedown u bazenu, i ma koliko se koprcala nikako da isplivaš. Glava uporno ide prema dnu, zraka u plućima je sve manje, a površina je zapravo blizu, vidiš je cijelo vrijeme, gledaš odozdole u nju, bazen nije dubok... Ali nema šanse da se izvučeš!

I cijelo to vrijeme moraš glumit pred ljudima da je sve taaaaaaako supaaaaaač! Jer živiš u kučkinjaku u koji si svojim glupim društvenim ambicijama samu sebe utjerala, i moraš održavati privid lijepe i njegovane i dotjerane i uspješne mlade managerice kojoj u životu sve ide ko po loju. Inače će te zvijeri rastrgati.

Strašno želim pobjeći od svih i svega.
Nemam gdje.
Jedva čekam vikend. Da se naspavam.
Spavanje mi je postala najugodnija aktivnost. Spavam i više nego što je normalno.
Spavanje mi je trenutačno jedini bijeg (dokle god nema snova da mi to zadnje utočište oskrvnu).

Naravno, nema šanse da dozvolim da se to primjeti... I dalje sam draga, vesela, dotjerana, lepršava, društveni leptirić...


09.10.2008. u 10:35 sati | 30 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Hollywoodska limunada s Meg Ryan u glavnoj ulozi...

Ili: ono što mi se dogodilo jučer ne događa se nikad u stvarnom životu.

Danas sam ostala doma. Uzela sam jedan dan bolovanja jer se užasavam odlaska na posao. Laptop je sa mnom i mogu raditi od kuće, ali nekako mi se ne da. Metiljavim. Tugujem. Gledam tv.

Dojmila me se ona sapunica u podne. Odavno nisam nabola na dobru meksičku. A fale mi meksičke sapunice na Novoj u uru kad se vratim s posla.
Ovoj sam pogledala samo jednu epizodu, ali nekako me previše podsjeća na onu s Diegom i Palomom, samo što se tamo radilo o proizvođačima kave, a ovdje tekile. Mmmmm... moje dvije velike strasti. A količina nakovrčanih ekstenzija na glavi glavne junakinje me jednostavno bacila u trans. Da ne spominjem plavušu s blajhanom Barbie-perikom (ono nije prava kosa, nema šanse) i dobro isfenirane muškarce od kojih jedan od glavnih ima i fine brke ispod nosa.
Ponekad se pitam gleda li Duško Lokin južnoameričke sapunice, i boli li ga duša što nema para za novu periku, jer da ima sigurno bi bila kao Ken frizura nekoga od junaka...
Ma, styling na stranu, ja stvarno volim sapunice. Ali isključivo meksičke, tu i tamo koju kolumbijsku.

A ono što mi se dogodilo jučer moglo bi ići u scenarij sapunice neke.
Ali prije odgovara hollywoodskoj limunadi s Meg Ryan u glavnoj ulozi.

Dakle, vraćam se ja tako s posla pješke kući. Budući da stanujem nekih 20-ak minuta od centra (a ured mi je u samoj povijesnoj jezgri), u kojem je nemoguće naći mjesto za parking, idem pješke. osim u slučaju gadne kiše, kad se prošvercam 3 stanice u autobusu i na poslu sam za cca 7 minuta.
Nisam sretna. I ne izgledam dobro. Look prestrašan: kosa zategnuta u rep, sive hlače, sive Lacoste tenisice, crni pulover s-v izrezom, dakle najneupadljiviji štreberski outfit; gel na noktima polomljen i pojeden od živaca, tri nokta namazana nekim čudnim lakovima koje sam isprobavala u Limoniju na pauzi, naušnica na samo jednom uhu (nisam ni skužila da sam drugu veliku srebrnu alku izgubila negdje tokom jutra), na nosu goleme crne Dior Glossice ispod kojih nekako uspjevam pogledom slati signale nadrkanosti i frustracije. Na jednom ramenu vučem preteški laptop (tj. u torbu od laptopa je nabiveno i brdo papira, chick-lita i self-help sranja), na drugom ramenu Guessova torba kojoj je napukla ručka (250 jebenih Eura!!! I ne može podnijet par kila osnovnih osobnih potrepština!!! Ok, ja malo zlostavljam svoje accessoire, ali ako ih platim očekujem da prežive bar neko vrijeme!!!).

Sjećam se da sam preko stanice na Pazaru protutnjala kroz grupu momaka koja je išla u suprotnom smjeru. I primjetila kako su mladi i privlačni, najviše 25 godina (ako i toliko), i kako dobro izgledaju u tom svom nekakvom skatersko-hiphop-neznamvišekakvom stilu (jednostavno sam nekako pogubila konce s tim supkulturnim dress codeovima, tako da nisam sigurna).
I pomislila kako im se blago, jer imaju vremena za lunjanje po gradu u 4 sata popodne, i vjerovatno još cijeli dan i noć, ah taj predivni životni stil kojeg se ja zadnjih godina tek s nostalgijom prisjećam...

Zadubljena u svoje misli i u svom ne baš najljepšem izdanju, isijavajući nadrkanošću i frustracijom, dogurala sam do pola puta kad se ispred mene niotkuda stvorilo mlado stvorenje!
I to kakvo! Preslatko! Iz TE kategorije maloprije spomenute!
Momak je uletio sa totalno zbunjenim izrazom lica i nevjerovatnom pričom kako me je vidio na Pazaru i kako je rekao prijatelju da neće sebi oprostit ako bar ne pokuša... i krenuo za mnom!!! Štoviše, prešao cijeli taj put!!!

Normalno da sam ostala šokirana! Pa ko ne bi??? Mislim, današnji frajeri ne rade ništa takvo. Ok, ima budala koje ulijeću pijane sa sličnim spikama, ali ovo? Tako slatko, tako iskreno, tako... tako... ne znam!!!
Ovakve se stvari ne događaju u stvarnom životu.
Pa čak i ako je to bila samo glupa špranca za uvaljivanje curama, nema veze! Bila je savršena!!!
Nahranila mi je ego za idućih 6 mjeseci!!!

I normalno da sam, procijenivši situaciju kao onu u kojoj sam ja u očitoj prednosti zbog svojih godina i iskustva (naime, imam to prokletstvo da praktički na pragu 32-e ... ups! 29-e... imam lice ... i ponašanje ... 24-godišnjakinje, što je dvosjekli mač - koliko godi u privatnom životu toliko zna bit zbunjujuće u poslovnom...), što on još ne zna, preuzela kormilo upoznavanja i komunikacije u svoje ruke. Naravno, prvo prebrodivši šok što me uopće primjetio dok sam bila u svom najružnijem izdanju.
Priča je ispala preslatka.
Izmijenili smo vizitke (dečko ima svoj posao, jako kreativan. Normalno da sam ga googlala!!!).
Danas izmijenili prve sms-ove (naravno, on započeo).
Večeras postali i Facebook friendovi, čime sam mu dala uvid u cijeli moj svijet: frendove, fotografije, gluparije...

Fizički je predivan, upravo moj tip. Visok, jak, velik, egzotičan ali ne preizraženo (mislim, zar je neobično da u lučkom gradu živi brdo djece pomoraca miješanih rasa? Ni ja nisam baš najčišćih gena...). I zapravo i nije toliko mlađi od mene, 28 godina.
Sigurna sam da je zanimljiv, pametan, zabavan i sposoban. Dalo se zaključiti odmah, na samom početku komunikacije.

Ali, ne znam što da radim s njim.

Budući da negdje postoji totalno sjebani tip na pragu četrdesete, kojeg unatoč tome što je u nekakvoj vezi, i što je potpuno pogrešan izbor, ne mogu izbaciti iz glave.

Tipična Elle bi jednostavno potrošila ovo prekrasno mlado meso koje su joj bogovi poslali s neba u nekom perverznom i ničim zasluženom trenutku milosti i krenula dalje, prema cilju, a cilj je ovaj gore opisani looser. Ali... i Elle se umorila. I boji se poraza. I ne samo da se boji poraza, boji se povrijediti nekoga na isti način na koji je sama bila povrijeđena.
Ne želim više navlačiti lošu karmu s muškarcima na svoju skifo-skoliotičnu kičmicu.

Ali ipak... jučerašnji je trenutak bio prekrasan. Baš kao jedna od onih groznih hollywoodskih limunada s Meg Ryan u glavnoj ulozi. I što god se dogodilo dalje s egzotičnim dečkom, ovaj predivni ulet će me držati bar još 10-ak dana...


07.10.2008. u 19:31 sati | 7 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Back home... But home should be where the heart is...

Vratila se s turneje Lijepom Našom.
Sklopila nešto poslova, odradila nešto sastanaka...

Vidjela stare prijatelje, srela neke nove (obožavam mlade i opaljene žene pune entuzijazma koje rade u marketingu thumbup i dao bog više ovakvih sastanaka u životu... Pusa curama koje ne mogu imenovati!

Susrela staru ljubav, propustila susret s oženjenim frajerom koji bi mi rado bio ljubavnik, bila doma kod čovjeka za kojeg se bojim da bih možda mogla početi gajiti nježne osjećaje prema njemu što ne želim jer nije dobar izbor (i ne, nije bilo seksa! Pomogla sam mu u nekim trivijalnim stvarima).

Nisam shoppingirala. Nisam imala vremena ni volje. Ok, kupila sam kremu za ruke u Sephori. I tri laka za nokte. I dva paketa po 5 komada crnih Marks&Spencer tangi. I nimalo seksi pamučnu pidžamu. I kratki polukaputić u XNationu u kaptol Centru, ali zato jer je bio na rasprodaji, samo 300 i nešto kuna!
Dakle, skoro pa ništa.

Naravno, posao, mučnina, sve standardno...

I za kraj dana kavica s N u Egoistu.
Ja i moj obožavani prijatelj, sjebani i nesretni.

N je arhitekt u podružnici fensišmensi arhitektonskog studija, i svi misle kako je njemu divno i krasno u životu. Ima lijepu plaću, stan u prigradskoj zoni, i uvijek je tako uglađen, fin, mudar i uravnotežen, jednostavno gospodin. Ono što ljudi oko nas ne znaju jest da N stenje pod teretom kredita, da masno plaća odvjetnicu koja pokušava spasiti nekretninu njegovih roditelja, da je pod stresom jer ne dobiva obećanu povišicu, zbog njegove urođene skromnosti i samozatajnosti smatraju ga praktički komadom namještaja.
To ga čini mojim idealnim partnerom za depresivna popodneva kad mi se čini da sam upala u jamu za katran iz koje se ne mogu izvući.
Ponekad samo šutimo zajedno. Čitamo novine. Tračamo. Najviše tračamo J i naše bivše muškarce. I to je dovoljno.

Ali, za razliku od mene, N je lakše u životu. N ima Z. Z živi u Zagrebu, i pitala sam se koliko će njihova veza izdržati, budući da sam uvijek bila skeptična prema vezama na daljinu poučena vlastitim lošim iskustvima.
Ali njihova ljubav je nešto predivno, čisto i iskreno, i zapravo me tjera da umirem od ljubomore!!!

Vratila sam se kući.
Ali ako je dom tamo gdje je srce, a ja se bojim da sam komadić srca ostavila u jednom tuđem domu mada to nekako nisam planirala...
Joj, bolje da prestanem filozofirat.

Vrijeme je šugavo, u srijedu je praznik, i imat ću vremena za pranje robe, bojanje sijedih, ispijanje kava u Egoistu i Procaffeu, a emotivne srcedrapateljske misli ću potisnut duboko u sebe jer još nije ni vrijeme ni mjesto.


06.10.2008. u 23:20 sati | 9 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

< listopad, 2008 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Ožujak 2015 (1)
Kolovoz 2014 (2)
Prosinac 2011 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (5)
Svibanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (6)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (8)
Prosinac 2009 (7)
Studeni 2009 (7)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (7)
Ožujak 2009 (8)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (14)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (8)
Listopad 2008 (8)
Rujan 2008 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Opis bloga

Službeni web dnevnik kaotične, hiperaktivne, lijene, zbunjene, infantilne, poročne, ćudljive tridesetineštogodišnjakinje, izgubljene u svijetu dateinga, veza, shoppinga, poništenih kreditnih kartica, poslova koje ne voli, ambicija koje joj se ne da ostvarivati, frajera koji su uvijek pogrešan izbor ali zapne za njih ko pijan za plot... (jel se to tako kaže?)



Spamove, prljave seksi forwarduše, Viagra-mailove i lance sreće šaljite na:

elle.woods.blog@gmail.com

Na Fejsbuku me najdete pod imenom

Elle Woods Gone Brunette

Čitam & komentiram...

Koji
Missilusion

Perez Hilton

Londra
Dijanin vodič...
Shimi
Brineta - Još jedna
Sebastian Wright




I još... korisni blogovi za bonkulovićku kakva san ja

Kolači par exellance...
Kuketa :)