Ili: ono što mi se dogodilo jučer ne događa se nikad u stvarnom životu.
Danas sam ostala doma. Uzela sam jedan dan bolovanja jer se užasavam odlaska na posao. Laptop je sa mnom i mogu raditi od kuće, ali nekako mi se ne da. Metiljavim. Tugujem. Gledam tv.
Dojmila me se ona sapunica u podne. Odavno nisam nabola na dobru meksičku. A fale mi meksičke sapunice na Novoj u uru kad se vratim s posla.
Ovoj sam pogledala samo jednu epizodu, ali nekako me previše podsjeća na onu s Diegom i Palomom, samo što se tamo radilo o proizvođačima kave, a ovdje tekile. Mmmmm... moje dvije velike strasti. A količina nakovrčanih ekstenzija na glavi glavne junakinje me jednostavno bacila u trans. Da ne spominjem plavušu s blajhanom Barbie-perikom (ono nije prava kosa, nema šanse) i dobro isfenirane muškarce od kojih jedan od glavnih ima i fine brke ispod nosa.
Ponekad se pitam gleda li Duško Lokin južnoameričke sapunice, i boli li ga duša što nema para za novu periku, jer da ima sigurno bi bila kao Ken frizura nekoga od junaka...
Ma, styling na stranu, ja stvarno volim sapunice. Ali isključivo meksičke, tu i tamo koju kolumbijsku.
A ono što mi se dogodilo jučer moglo bi ići u scenarij sapunice neke.
Ali prije odgovara hollywoodskoj limunadi s Meg Ryan u glavnoj ulozi.
Dakle, vraćam se ja tako s posla pješke kući. Budući da stanujem nekih 20-ak minuta od centra (a ured mi je u samoj povijesnoj jezgri), u kojem je nemoguće naći mjesto za parking, idem pješke. osim u slučaju gadne kiše, kad se prošvercam 3 stanice u autobusu i na poslu sam za cca 7 minuta.
Nisam sretna. I ne izgledam dobro. Look prestrašan: kosa zategnuta u rep, sive hlače, sive Lacoste tenisice, crni pulover s-v izrezom, dakle najneupadljiviji štreberski outfit; gel na noktima polomljen i pojeden od živaca, tri nokta namazana nekim čudnim lakovima koje sam isprobavala u Limoniju na pauzi, naušnica na samo jednom uhu (nisam ni skužila da sam drugu veliku srebrnu alku izgubila negdje tokom jutra), na nosu goleme crne Dior Glossice ispod kojih nekako uspjevam pogledom slati signale nadrkanosti i frustracije. Na jednom ramenu vučem preteški laptop (tj. u torbu od laptopa je nabiveno i brdo papira, chick-lita i self-help sranja), na drugom ramenu Guessova torba kojoj je napukla ručka (250 jebenih Eura!!! I ne može podnijet par kila osnovnih osobnih potrepština!!! Ok, ja malo zlostavljam svoje accessoire, ali ako ih platim očekujem da prežive bar neko vrijeme!!!).
Sjećam se da sam preko stanice na Pazaru protutnjala kroz grupu momaka koja je išla u suprotnom smjeru. I primjetila kako su mladi i privlačni, najviše 25 godina (ako i toliko), i kako dobro izgledaju u tom svom nekakvom skatersko-hiphop-neznamvišekakvom stilu (jednostavno sam nekako pogubila konce s tim supkulturnim dress codeovima, tako da nisam sigurna).
I pomislila kako im se blago, jer imaju vremena za lunjanje po gradu u 4 sata popodne, i vjerovatno još cijeli dan i noć, ah taj predivni životni stil kojeg se ja zadnjih godina tek s nostalgijom prisjećam...
Zadubljena u svoje misli i u svom ne baš najljepšem izdanju, isijavajući nadrkanošću i frustracijom, dogurala sam do pola puta kad se ispred mene niotkuda stvorilo mlado stvorenje!
I to kakvo! Preslatko! Iz TE kategorije maloprije spomenute!
Momak je uletio sa totalno zbunjenim izrazom lica i nevjerovatnom pričom kako me je vidio na Pazaru i kako je rekao prijatelju da neće sebi oprostit ako bar ne pokuša... i krenuo za mnom!!! Štoviše, prešao cijeli taj put!!!
Normalno da sam ostala šokirana! Pa ko ne bi??? Mislim, današnji frajeri ne rade ništa takvo. Ok, ima budala koje ulijeću pijane sa sličnim spikama, ali ovo? Tako slatko, tako iskreno, tako... tako... ne znam!!!
Ovakve se stvari ne događaju u stvarnom životu.
Pa čak i ako je to bila samo glupa špranca za uvaljivanje curama, nema veze! Bila je savršena!!!
Nahranila mi je ego za idućih 6 mjeseci!!!
I normalno da sam, procijenivši situaciju kao onu u kojoj sam ja u očitoj prednosti zbog svojih godina i iskustva (naime, imam to prokletstvo da praktički na pragu 32-e ... ups! 29-e... imam lice ... i ponašanje ... 24-godišnjakinje, što je dvosjekli mač - koliko godi u privatnom životu toliko zna bit zbunjujuće u poslovnom...), što on još ne zna, preuzela kormilo upoznavanja i komunikacije u svoje ruke. Naravno, prvo prebrodivši šok što me uopće primjetio dok sam bila u svom najružnijem izdanju.
Priča je ispala preslatka.
Izmijenili smo vizitke (dečko ima svoj posao, jako kreativan. Normalno da sam ga googlala!!!).
Danas izmijenili prve sms-ove (naravno, on započeo).
Večeras postali i Facebook friendovi, čime sam mu dala uvid u cijeli moj svijet: frendove, fotografije, gluparije...
Fizički je predivan, upravo moj tip. Visok, jak, velik, egzotičan ali ne preizraženo (mislim, zar je neobično da u lučkom gradu živi brdo djece pomoraca miješanih rasa? Ni ja nisam baš najčišćih gena...). I zapravo i nije toliko mlađi od mene, 28 godina.
Sigurna sam da je zanimljiv, pametan, zabavan i sposoban. Dalo se zaključiti odmah, na samom početku komunikacije.
Ali, ne znam što da radim s njim.
Budući da negdje postoji totalno sjebani tip na pragu četrdesete, kojeg unatoč tome što je u nekakvoj vezi, i što je potpuno pogrešan izbor, ne mogu izbaciti iz glave.
Tipična Elle bi jednostavno potrošila ovo prekrasno mlado meso koje su joj bogovi poslali s neba u nekom perverznom i ničim zasluženom trenutku milosti i krenula dalje, prema cilju, a cilj je ovaj gore opisani looser. Ali... i Elle se umorila. I boji se poraza. I ne samo da se boji poraza, boji se povrijediti nekoga na isti način na koji je sama bila povrijeđena.
Ne želim više navlačiti lošu karmu s muškarcima na svoju skifo-skoliotičnu kičmicu.
Ali ipak... jučerašnji je trenutak bio prekrasan. Baš kao jedna od onih groznih hollywoodskih limunada s Meg Ryan u glavnoj ulozi. I što god se dogodilo dalje s egzotičnim dečkom, ovaj predivni ulet će me držati bar još 10-ak dana...
Post je objavljen 07.10.2008. u 19:31 sati.