Elle Reborn. Tj. Rejuvenation, World Class Gym, terapija i ostale pilule za lilule vs. torba puna pogrešne odjeće iz bolje prošlosti

Budući sam prije nekog vremena odjednom totalno tresnula na dno, tj. otišla na kvasinu, tj. blago prolupala u jednom segmentu svoje nježne psihe, tako sam postala grozna ugnjetavačica vlastite okoline.
Što je alarmiralo moje drage prijatelje i ujedinilo ih u misiji da me izvuku iz kaljuže depresije, samosažaljenja, fobija, osjećaja manje vrijednosti i totalnog duševnog blata u koje sam počela kliziti. Terorizirajući pritom sve živo i neživo oko sebe (ja, ne oni).

Ok, napokon mogu priznati sama sebi da sam pod traumom. Od seksualnog i od onog klasičnog mobbinga. Uostalom, koja žena ne bi bila pod traumom nakon onakvih ljigavih nasrtaja dotičnog ljigavog masnog bivšeg šefa, a pogotovo nakon što u jednom trenutku u njegovoj ruci ugleda i onog ljigavog... onu ljigavu... ono ljigavo... ma, u svakom slučaju najljigaviju ljigavost od svih ljigavih ljigavosti na svijetu!
Još uvijek ne mogu vjerovati kako mi se nakon toga nije ogadila ona muška stvar za sve vijeke vjekova i sve buduće reinkarnacije.
Ali valjda mi je ipak dotična stvar previše mila da bi mi se tako olako ogadila.
A što se paklenih mjeseci na poslu nakon nemilog događaja tiče... Uh, fuj, brrrrrrrrr.... Ali preživila sam.

Osim toga, gricka me depresija jer se osjećam nezaposlenom.

A nisam službeno nezaposlena. To nikako.
Niti mi financijski išta fali.
Doduše, nije ni da sam presretna zbog plaće, budući da sam zadnjih godina zarađivala cifre sa dvije znamenke ispred tri nule, čime sam (u kombinaciji s vrlo imućnim životnim suputnikom) sebe navikla na jako udoban životni stil,ali još uvijek živim sasvim dobro i udobno, a kako ne plaćam stanarinu, režije, 80% hrane i slične namete, zapravo živim jednako kao da sam ostala na staroj plaći.

Stvari na ovim sjevernim terenima idu tako dobro same od sebe da se osjećam potpuno beskorisnom. Prođe mi i po nekoliko dana da uopće ne dobijem niti jedan mail, ne nazovem nikoga ili nitko mene ne nazove, na terenu samo smetam... Osjećam se beskorisnom na vlastitom poslu.
A i moj B je u totalnoj gužvi dolje na jugu, ali ne želi da mu se pridružim. Zatvoren je u stan, u fazi je crtanja projekata, u onom glupom kreativnom dijelu posla u kojem sam ja totalno nepotrebna... čak me više ni noću ne gnjavi telefonskim ljubavnim cmizdrenjem. Jer nema vremena za zaljubljivanje, kojemu je inače užasno sklon.
Bit ću mu jako potrebna tek u listopadu, kad novi projekti krenu u izvedbu. A do tada sam na nekoj vrsti prisilnog godišnjeg. Plaćena za zijevanje u prazno.
Čudi me, zapravo, nedostatak njegovih noćnih telefonskih žalopojki. Naime, izašao je intervju s njim u jednom od onih fensi šmensi lifestyle časopisa o uređenju interijera i eksterijera, i nekako se tu potkralo među suradnicima i ime malog gmaza od njegovog bivšeg dečka/asistenta/Malog Ricky Martina, ali B kao da to uopće nije registrirao. Sigurno se novinarki potkrala nekakva greška, možda je malo kopala po nekim starim intervjuima... Ali poznavajući B-a, ostala sam totalno šokirana nespominjanjem i nereagiranjem... Ok, ne mogu reći da me nije malo pogodilo što mene nije spomenuo imenom, ali možda je novinarka zaboravila, izgubila, izbrisala ime, prezime, starost, SPOL sadašnje desne ruke, i onda malo progoogleala, pa tako prenijela i zastarjelu informaciju...
Ok, dakle, nije me spomenuo.
Mislim, ono, nije da me to sad dira...
Ali kako se ime ovog malog zlotvora našlo u tom intervjuu?
Postoji li, možda, mogućnost da ja ne znam za neke stvari koje se događaju u životu mog superduperbestbestbestića?
O, ne... Možda je našao novu najbolju frendicu?
Nakon 14 godina, moju je ljubav i prijateljstvo zamijenio nečijim tuđim?
Ili je samo opet u jednoj od onih svojih hipersmušenih, megarastresenih, superproduktivnih faza?

Doduše, pokrenula sam i svoj posao s frendicom. Naravno, trenutačno ulažemo novce i stenjemo pod troškovima, i trebat će vremena dok počnemo ubirati plodove svog rada, ali to jednostavno nije to.
Osim toga, odradila sam sve što se odradit moglo, ona sad radi svoj dio posla s kojim ja nemam puno veze, tako da sam i tu za neko vrijeme suvišna. A na policama smo tek od rujna...

Dosadno mi je.
Užasno mi je dosadno.
Toliko mi je dosadno da imam osjećaj da mi mozak kržlja.

I zbunjena sam. Prvo mi je bilo strahovito vruće. Pa sam poslala dva kufera zimske i međusezonske robe doma u Split, i zauzvrat dobila ljetnu opremu. Koja, na žalost, nije prilagođena vremenu kakvo vlada zadnjih dana...
Tako sam se u petak uputila s relativno studenastih ali sunčanih Vrbana u centar u kojem su me zatekli sivi oblaci, a prolom oblaka me zatekao na Britancu, sasvim prikladno odjevenu u podstavljenu kratku crnu kožnu jaknu... dugu tanku haljinu od šarene svile ispod koje sam imala samo sivu siledžijku (i grudnjak i gaćice...) i gladijatorice!!!
Pokisla sam opako. A raskvasila mi se i meka koža na mojim lijepim gladijatoricama boje starog zlata, i sad izgleda nekako jadno, a ispao je i jedan kristal s lijeve. Uspjele su preživjeti cijelo prošlo ljeto (...ok, pola ljeta. Kupila sam ih na srpanjskoj rasprodaji, snižene 50%, inače nema šanse da bi me koštale samo 850 kuna. I to nekih sat vremena prije sastanka na kojem sam upoznala Oženjenog. Morala sam, imala sam golemu tremu prije prve velike prezentacije prvom klijentu tog kalibra, i mada inače ne nosim ravne sandale jednostavno sam morala kupiti nešto neuobičajeno da mi odvuče misli... Kasnije sam kupila još ravnih sandala, ali ove su za mene bremenite simbolikom), od pijanih skakutanja po plažama nakon noćnih izlazaka do cipelarenja pješke do grada i nazad i smucanja po otočkim kaletama i provama dvije jedrilice, bez da sam izgubila iti jedan kristalić ili ogrebala pozlatu, a sad izgledaju tako otužno i jadno...

Stalno sam nekako usamljena.
Frendice i frendovi su prezaposleni, u gužvi i u vlastitim problemima do grla.
Oni rijetki koji ne rade su već zbrisali u južne krajeve.
Ili dane provode ispred Floresa i na terasi od Bobana.
Pa sam i ja tako provodila dane neko vrijeme...
I pukla od dosade.

Ono, spucam se ko avion, uguram psa u carrier, sjednem u taksi, dovučem zamašćeno lijeno debelo dupe do grada, sjednem na štekat i krene babinjak... Naravno, naruče se i kolači, i negdje usred razmjene moje torte od limete s M-ovim kolačem s jagodama ili TT-inom tortom od sira i naranče, shvatim da sam totalno izgubila nit razgovora još prije 10 minuta, dok sam grozničavo razmišljala kako se oduprijeti želji za nekim zgodnim a nepotrebnim tramezzinom, i ako se ipak ne uspijem oduprijeti da li da naručim onaj od cijelozrnatog kruha s avokadom ili bijeli od tune... I kako smo odjednom došli na Mariju Cvitanović, i zašto bi meni uostalom uopće bilo važno u životu znati da li Marija Cvitanović zapravo ima jako rijetku i tanku kosu, i kako je Vlatka Pokos nekidan u Kenzo vratila prsluk od 20 000 kuna koji je bio posuđen za neko snimanje i koji je vonjao na nju jer se uznojila...
I ko je uopće taj dečko koji radi u Dolce Gabbani i o kojem se vodi tako žučna rasprava da li je stvarno takav komad ili M samo brije i ima izopačen ukus?
I zašto ja uopće toliko jedem nepotrebne stvari, i nemam pojma o čemu se priča u društvu u kojem se nalazim, a zapravo se trača, ono, ne znam, Jelenu Veljaču, Natašu Janjić i još nekakvu treću ženu koju izgleda poznaju za stolom svi oko mene, a koje su sinoć sjedile dva stola dalje od nas, i koje blabla blabla blablabla...
I onda se odvučem na svojim lijepim novim napornim Tod's platformama od kože boje karamela koje mi je Najbolja donijela iz Portofina (valjda da kompenzira nečim svoju stalnu odsutnost iz našeg malog ženskog domaćinstva) na Dolac, kupim blitvu, jagode, svježi sir, jebene trešnje za 46 (!!!) kuna (kilo! Ne cijeli sanduk! Nego kilo trešanja za 46 kuna!!!)...
I onda trpim pola sata priče o nekakvom bijelom kupaćem kostimu koji je bio skup ali možda se prozire kad je mokar, a možda i ne, dok me TT vozi doma u užareni betonsko-asfaltni pakao na Vrbanima...
Gdje palim klimu/grijanje i kuham blitvu i pečem batate bez masnoće, pa onda grillam light puretinu, zatim meljem medenjake i radim New York style kolač od sira s jagodama za desert, stavim cvijeće u vazu, dekoriram stol, i čekam Najbolju da se vrati s posla...
I čekam.

I čekam.

I čekam, dok se hrana hladi do nejestivosti, dok na tv-u prolazi Reba, i dnevnik RTL-a, dok šaltam između sapunice na prvom, dnevnika Nove TV, Večere za 5 i ostalog tv trasha, sama, nesretna...
I onda dolazi Najbolja s posla, akupunkture, tečaja Phang Shueija ili neke druge idijotske aktivnosti na koju je otišla nakon posla a da me nije obavijestila, s nečim slatkim i slasnim čime se želi iskupiti za kašnjenje (uzalud, jer sam već proždrla pola cheesecakea), a ja se durim i istresam zlovolju na njoj...

Pretvorila sam se u grintavu udanu kućanicu.
Jako dugo udanu, budući da u toj mojoj izopačenoj zajednici s Najboljom ipak nema seksa... Tj. ima ga kod nje. Tj. Tajkun je trenutačno u Hrvatskoj, pa je stalno sa njim, dok meni obećava da će doći doma a onda ipak ne dolazi doma nego negdje po Tuškancu ljubaka s njim dok je ja doma čekam s ohlađenom hranom, željna malo pažnje, razgovora, kvalitetnog zajedničkog vremena...
Osjećam se prevareno, nevoljeno i nepoštovano.

I usput, opet previše kupujem.
Ok, možda gladijatoricee iz Shoe Be Doea od 350 kuna nisu skupe, kao ni one iz Gullivera od 400 (sa zakovicama kao kod Balenciage), niti duga haljina iz Morandija od 250 kuna, ili ona slična s jarunskog placa od 170, a ni ona duga zelena Urban Republic od 200, ne spadaju u kategoriju skupih stvari, ali kad se sve to pokupuje u jedno popodne, i još začini Nike sportskim grudnjakom od 200, novim Nike tenisicama za teretanu (ok, sram me priznat koliko su koštale), Nike fancy sportskom torbom (ali samo 190 kuna) i sićušnom plavom večernjom torbicom (negdje u Magmi, 150 kuna), onda ispadne skroz lijepa cifra... ali jako neplanirana.
A samo mi je trebao novi sportski grudnjak.

Za teretanu.
Krenula sam u onaj cici-pici fensi-šmensi World Class gym u Hypo centru.
Odem ujutro; dečko koji radi sa mnom je genijalan, u bazenu bih mogla provesti i više od sat vremena (izađem taman prije stvaranja plivaćih kožica između prstiju), a i sauna mi baš dobro legne.
Tj. ja dobro zalegnem u saunu...
I tu sam ispala muktaroška guzičarka. Najbolja je uzela članarinu za godinu dana samo zbog bazena, i onda nakon dva odlaska na isti dobila nešto po koži pa su joj kod doktora rekli da ne smije plivati u bazenskoj vodi.
Ali zato smijem ja.
A kako nju nije briga, budući je članarinu odvalila na korporativnu a ne vlastitu karticu, nije briga ni mene.

Osim toga, imam i fenomenalnu terapeutkinju.
Susjedu.
Već dugo pijuckamo kavice tu i tamo (ne, nije ljubavnica od Mogula, ovo je jedna druga, s mog kata), i kad sam zadnji put bila doma kod nje zamolila sam je da mi posudi neku literaturu koju sam joj vidjela na policama (da, moja susjeda je klinički psiholog i psihoterapeut...), pa je tako krenuo razgovor...
Ispada da je zapravo puno lakše sjesti s njom na kavu u udobnosti njenog ili mog doma i proći kroz problem u neformalnoj atmosferi, nego ogoliti dušu pred neznancem u nepoznatoj ordinaciji.
Uostaliom, u ordinaciji mi sigurno ne bi dozvolili da skuham kavu po svom guštu i zapalim cigaretu izvaljena na kauču u staroj trenerci ili odjevnom predmetu koji bi se mogao opisati kao velika majca/spavaćica/haljina za plažu često prana s odjećom nekih drugih boja...

A i ekipa mi je darovala Rejuvenation seanse za mjesec dana.
Jako skup dar.
I koristan.
Sviđa mi se. Funkcionira.

Tako da mi se zapravo čini da sve ide nekako ide na bolje.

Osim što kronično nemam što staviti na sebe.

Naime, dobila sam krivu odjeću!
Mada sam točno opisala oba space baga ispod kreveta čiji je sadržaj trebalo prebaciti u kofere i poslati autobusom, moja sestra je namjerno ili slučajno zabucala stvar.
Ok, jedan je bio pravi. Onaj s kratkim suknjama, dugim halljinama od svile ili pamuka, topićima i siledžijkama, viskoznim haljinama za večernje izlaske, ležernim haljinama do koljena za kave uz more/nekakvu vodu, sandalama na petu za večer i platformama/japankama/natikačama za dan... Čak mi je i moj "JLO" šešir s golemim mekim obodom i onaj platneni Stetson poslala.
Što je sve prihvatljivo za šetnje oko Jaruna, po kvartu ili za grad (ali ovo zadnje samo ako je jaaaaaaaaaaaako vruće...).
Ali ja ipak radim, i što zbog svog a što zbog B-ovog posla ipak moram izgledati kulturno.
Dakle, onaj drugi veliki komad prtljage je trebao sadržavati jednobojne i printane haljine dužine oko koljena od pamuka, lana i svile, dva-tri para jaknica/bolera kratkih rukava, košuljice i topove kratkih ili bez rukava, suknje i hlače za ljeto...

Umjesto toga, Seka je poslala sadržaj space baga u kojem čuvam neke svoje omiljene komade iz mračne prošlosti.
Odjeću koja me podsjeća na neka druga vremena, ali koju definitivno ne bih obukla na sebe.
Doduše, ne samo zato jer je, ma koliko u svoje vrijeme bila hip (da, tada sam gutala svaki broj The Facea i maštala o braku s muškarcem koji bi bio nekakav idealan spoj Johnnie Lee Millera u Hackerima i Trainspottingu, Bretta Andersona i... hm... pa, Brada Pitta. Iz Fight Cluba, naravno!). Nego i zato jer sam u to vrijeme bila puno, puuuuuuuuuuuno mršavija (ne samo zato zato jer je heroin chick bio must a Kate Moss žena s poželjnim proporcijama...).
Naravno, sumnjam da je Seka to zapravo namjerno napravila.
Ali ipak me je pošiljka na neki način obradovala.

Vidjeti opet na istoj hrpi svu tu odjeću iz razdoblja 1995-2002 (otprilike) me je totalno razvedrilo.
Tako da sam s Najboljom provela popodne prisjećajući se uspomena, tražeći stare fotografije, pokušavajući navući neke od tih komada (vrlo brzo odustala)...

A našla sam tu svašta.
Npr. tamnosive (pofarbane. Inače su bile modre) combat hlače od mornaričke uniforme, crnu pamučnu majcu kratkih rukava s bijelom petokrakom na prsima, rastezljivi tank top prekriven ružičasto-srebrnim šljokicama s velikm znakom X od crnih šljokica na prsima, narančastu pamučnu minihaljinicu kratkih rukava s printanim tratinčicama, nekoliko printanih košulja od poliestera u psihodeličnim bojama i uzorcima, dugu usku ljubičastu haljinu na vezanje oko vrata od tankog pletiva (iz Replaya, koštala je pravo malo bogatstvo!), karirane narančaste Nes sportske hlače... I moje dvije omiljene kombinacije iz faze opčinjenošću Gwen Stefani (da, da... počelo je s No Doubtom a traje još i danas...): đlave poliesterske hlače od Adidas trenerke (one iz 70-ih) s ušivenom crtom naprijed i nazad na nogavicama, koje sam nosila uz nekoliko tankih pojaseva sa zakovicama (crveni, pink i žuti) nisko na bokovima, uz Etnies tenisice i kratku bijelu seljačku bluzicu s puf rukavićima ili topić izvezen šljokicama (sve iznad struka, da se vidi piercić u pupku). I goleme crne vrećaste traperice koje sam nosila na platformaste Art šlape i topiće s tankim naramenicama... Pa zatim duga uska crna suknja s printanim suncokretrićima od slinave viskoze, minica A kroja od jeansa s ružičasto-bijelo-sivo-zelenim maskirnim printom, karirana kratka haljina od jeansa bez rukava na kopčanje drukerima, Pukka majca, Hello Kitty majca, Sailor Moon majca, crne satenske hlače, bijele 3/ hlače, Calvin Klein bijeli top, pulover od prozirnog pletiva s rol-kragnom od zelenog perja i dugim rukavima opšivenima zelenim perjem, lepršava Miss Sixty haljina na volane i vezanje oko vrata sa zebrastim printom u kojoj sam prvi put izašla u Papayu sa Nesuđenim (ok, nismo zapravo izašli nego se sreli tamo, ali ostali smo cijelu večer skupa pa kao i da jesmo...)... I moja uska i kratka viskozna majčica Barbie-roza boje, sa natpisom Barbie, u kojoj smo jedne ljetne večeri na jednom otoku ja i cure tulumarile s frendom i njegovim društvom, a onda je odnekud iskrsnuo i pridružio nam se i Toni Cetinski, i mi ostatak noći provele u polunesvijesti od sreće...
Ok, ima tu još nekoliko komada...
Najbolja se rasplakala kad smo izvadile top od zlatno-plavog brokata s s leđima i rukavima od prozirnog plavog tila, taj top je bila posudila od mene za izlazak nakon kojeg je saznala da joj je, dok je tulumarila u Bestu, umrla baka.
A mene je dirnula kineska kratka crvena haljinica s izrezom na bedru i golemom mrljom od smole na ramenu - u toj sam haljinici imala nevjerovatno dobar seks na klupi na Katalinku, i dok sam diskretno skakutala u krilu svog tadašnjeg dragog bilo mi je toliko dobro da nisam skužila ne samo da nas neki dida gleda s prozora, nego i da mi se smola s bora cijedi po ramenu...

Razveselio me je Sekin swap, svejedno slučajan ili namjeran.
Ako je bio slučajan, onda me je Bog počastio nevjerovatno glupom sestrom, jer je na vrhu vreće koju je trebala spakovati bila složena lanena haljina boje koralja i bijela jaknica. Na vrhu vreće s odjećom za povijest bila je složena stara vijetnamka iz srednje škole (koju mi nije poslala).
A ako je bio namjeran, što vjerujem da jest... Onda mi je priuštila najbolju terapiju koju sam uopće mogla zamisliti!


31.05.2009. u 01:16 sati | 8 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Nostalgična Elle na putu ozdravljenja?

Tj. nostalgija za Žbircem, Egoistom, ACYjem, Procaffeom i splitskim Hemingwayem... Zatim, za propisno dotjeranom splitskim muškarcima, babinjacima s babama, kupanjem na Čiovu... i mnogočime...

Prošli tjedan je bio strašno naporan za mene.
Prvo sam malo prizdravila, pa sam s B-om morala u Švicarsku na jedan dan zbog nekog klijenta (što je malo iscrpljujuće, jer se ide preko Frankfurta i izgubi gomilu sati. Po free shopovima na Frankfurtskom aerodromu, mislim), pa nazad u Zagreb, i onda... vikend u Opatiji.
Vikend za druženje i pure pleasure.
Ok, vikend društvenih obaveza, ali opuštajuć i ležeran.

Bilo bi divno da se mogu raspisati o vikendu koji je bio prilično zabavan, pun događanja van zdravog razuma, ali kako podrazumijeva nekoliko prepoznatljivih javnih osoba u blesavim situacijama a sve u intimnom društvu, tako je bolje da ga zadržim za sebe...
Što meni, ovako tračastoj i lajavoj, teško pada. pogotovo što sam, zbog određenih dragih prijatelja, odlučila čak ni ne postati slike na Facebook. A ja baš volim postati slike svega i svačega na Facebook, tako da je za mene ovo bila jako teška odluka.

Uspjela sam naći i nekoliko sati samo za sebe. Uz kavu na terasi Belvederea, daleko od centra i totalno na miru, dok je društvo iznajmilo brod i uživalo u kupanju.
Naravno, nije da i ja nisam htjela s njima, ali između mene i plaže ispriječila se viša sila zvana antibiotici.
U posljednja tri tjedna sam ih stvarno brdo progutala.
Ne samo da sam od antibiotika uvijek osjetljiva na sunce pa mi izbijaju fleke i osip po koži, nego su mi poremetili svu probavno-reproduktivnu floru i faunu, uzrokovali opstipaciju, raspištoljili gastritis, a i candida je podivljala...

I tako sam provela neke sate na terasi buljeći u more, koje se doduše ne može usporediti s kvalitetnim dalmatinskim morem, i tako me uhvatila nostalgija... Gadna nostalgija za domom.

Prošle godine u ovo doba provodila sam vikende s najdražim ljudima, prijateljima koje volim najviše na svijetu, u cjelodnevnim kavama uz more, višesatnim vožnjama uz obalu uz glasnu muziku, joint i breezere, na ručkovima u Il Postu, kupanjima na Čiovu, chillanjima u mom "kvartovskom kafiću" Egoistu, cjelonoćnim izlascima, u punjenju baterija za novi radni tjedan...
I odrađivala 5-tjedni otkazni rok na poslu koji sam obožavala najviše na svijetu, da bih u lipnju prešla u firmu u kojoj sam doživjela najgore moguće poniženje koje ozbiljna i sposobna poslovna žena može doživjeti na radnom mjestu.

Priznajem, nakon što sam dala otkaz kukavički sam pobjegla iz Splita i još uvijek ovdje u Zagrebu ližem rane, još uvijek osjećam posljedice ta traumatična 4 mjeseca svog života, još uvijek odbijam vratiti se doma, pa makar na vikend...
I samoj mi zvuči neshvatljivo. Oduvijek sam sebe smatrala hrabrom, zrelom, sposobnom prebroditi svaki problem i traumu. Napokon, život ide dalje.
A nedugo nakon što sam dala otkaz dobila sam i tri jako dobre ponude za posao u Splitu. Sve tri jednako dobre, sve tri za jake, velike i provjerene poslodavce kod kojih mi se sigurno nikada ne bi dogodilo nešto slično onome što mi se događalo na poslu s kojeg sam pobjegla. dvije od bivših klijenata, jednu od generalnog direktora tvrtke za koju mi je dugo bila želja raditi, a koji me čak ni ne poznaje nego je čuo za mene još u vrijeme kad sam radila posao koji sam obožavala i moja me direktorica hvalila na sva zvona.
Tri vrhunske ponude, tri savršene prilike, a ja sam postupila nezrelo i jadno, i pobjegla u Zagreb. Samo da budem što dalje od Splita i ljudi koji su me povrijedili.

Napokon, kad-tad bih se srela s bivšim šefom, a kako ga još tu i tamo vidim u noćnim morama mislim da bi me susret uživo totalno dotukao.
Uostalom, ko mi garantira da s njegove strane ne bi krenuli tračevi ili problemi kod novog poslodavca? Jer čula sam da je na nekim mjestima pričao kako sam bila loša, nepouzdana i nesposobna, i kako sam zapravo morala dobit otkaz ali mi je on, eto, sav tako plemenit, dao priliku da dostojanstveno otiđem...
I, napokon, što da kažem novim kolegama kad me pitaju zašto sam dala otkaz?
Da im kažem da sam nakon nepunih mjesec dana doživjela vrlo ružan i skoro pa potpuno uspješan pokušaj seksualnog napastovanja od strane svog šefa, i da sam slijedeća tri mjeseca nakon mog odbijanja bila izložena tako surovom i ponižavajućem mobbingu, tako vješto izvedenom da sam i sama počela sumnjati u svoje sposobnosti i zdrav razum, takvim degradacijama i poniženjima, da je bilo jasno ko dan da se od mene očekuje da dam otkaz tako da njemu obraz ostane čist?

Osjećam se jadno i kukavički. Volim Zagreb, dobro se osjećam u njemu, ali ja sam prvenstveno dalmatinka i splićanka, i fali mi doma. Voljela bih da mogu skupiti hrabrost i otići doma bar za vikend, da vidim obitelj i prijatelje, da se opustim i zabavim, da sama odnesem zimsku garderobu koja mi više ne treba i spakujem ostatke one za tople dane a ne da stalno šaljem nekakve torbe autobusima, ali ne mogu.
Bojim se.
Ne znam čega se bojim, ali divljački i tvrdoglavo odbijam svaki prijedlog da dođem doma na više od nekoliko sati. Svjesna sam da je moja fobija iracionalna i besmislena, pogotovo zato jer se ružna stvar dogodila upravo ovdje u Zagrebu, na poslovnom putu, ali ovo je jače od mene.

A moj dom, moja obitelj i prijatelji, moj stari život... sve mi to fali do bola.

Dovoljno je bilo da samo na par sati sjednem na terasu i osjetim miris mora, i već me počela moriti nostalgija.

Najbolja me stalno nagovara da potražim stručnu pomoć. Ali meni se čini da još uvijek mogu sama. Napokon, prošlo je skoro 7 mjeseci otkako sam otišla iz Splita, ne mogu reći da sam žrtva silovanja jer se isto na kraju ipak nije dogodilo (mada je cijeli događaj bio poprilično nasilan), a uopće ne želim da mi nekakav stranac evocira detalje na ona tri paklena meseca nakon toga... Otišla sam, gotovo je, proći će vremenom. Postoje stvarne žrtve silovanja i konkretnijih, fizičkih zlostavljanja, kojima je pomoć potrebnija nego meni koja sam materijalno zbrinuta i okružena divnim ljudima punima podrške i ljubavi.

Uostalom, kroz neke sam najgore faze već prošla. Gadno je bilo kad sam odrezala svoju dugu kosu, prestala se šminkati, nosila ravne cipele, odijevala se u neuglednu i bezobličnu odjeću i nabacila u mjesec dana više od 10 kila, kad sam se trudila na poslu biti neprimjetna i neugledna, izbjegavati druženje s kolegama, izbjegavati uopće ikoga pogledati u oči, a sve zbog nekog besmislenog i iracionalnog uvjerenja da sam sama kriva za ono što mi se dogodilo jer sam se uvijek trudila biti dotjerana, privlačna, ženstvena, šarmantna, komunikativna, primjećena... Mjesecima sam se preispitivala i analizirala, pokušavajući otkriti da li sam možda slala neke pogrešne signale kojih sama nisam bila svjesna...
Tek odnedavno prihvaćam činjenicu da, čak i da sam ostavila krivi dojam (a sigurno nisam, jer nisam nosila ni kratke suknje ni dekoltee, nisam ga nikad uopće dodirival na bilo kakav, a najmanje na neprimjeren način, nikad mu uputila čak niti pogled ili riječ koji bi se mogli shvatiti kao poziv na seks. A čak i da jesam, kad sam na njegov prvi pokušaj fizičkog kontakta rekla NE, onda je to moje NE trebalo biti registrirano u njegovom mozgu!
I sama sam osposobljena za provođenje terapije, i mogu se pobrinuti za sebe. Samo mi treba malo vremena.

Ali ipak, nadam se da mi neće trebati previše vremena da se napokon saberem i odem doma za vikend.

Zato jer mi moje doma u ovo doba godine užasno fali.


11.05.2009. u 19:00 sati | 43 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< svibanj, 2009 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Ožujak 2015 (1)
Kolovoz 2014 (2)
Prosinac 2011 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (5)
Svibanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (6)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (8)
Prosinac 2009 (7)
Studeni 2009 (7)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (7)
Ožujak 2009 (8)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (14)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (8)
Listopad 2008 (8)
Rujan 2008 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Opis bloga

Službeni web dnevnik kaotične, hiperaktivne, lijene, zbunjene, infantilne, poročne, ćudljive tridesetineštogodišnjakinje, izgubljene u svijetu dateinga, veza, shoppinga, poništenih kreditnih kartica, poslova koje ne voli, ambicija koje joj se ne da ostvarivati, frajera koji su uvijek pogrešan izbor ali zapne za njih ko pijan za plot... (jel se to tako kaže?)



Spamove, prljave seksi forwarduše, Viagra-mailove i lance sreće šaljite na:

elle.woods.blog@gmail.com

Na Fejsbuku me najdete pod imenom

Elle Woods Gone Brunette

Čitam & komentiram...

Koji
Missilusion

Perez Hilton

Londra
Dijanin vodič...
Shimi
Brineta - Još jedna
Sebastian Wright



I još... korisni blogovi za bonkulovićku kakva san ja

Kolači par exellance...
Kuketa :)