Elle Reborn. Tj. Rejuvenation, World Class Gym, terapija i ostale pilule za lilule vs. torba puna pogrešne odjeæe iz bolje prošlosti

Buduæi sam prije nekog vremena odjednom totalno tresnula na dno, tj. otišla na kvasinu, tj. blago prolupala u jednom segmentu svoje nježne psihe, tako sam postala grozna ugnjetavaèica vlastite okoline.
Što je alarmiralo moje drage prijatelje i ujedinilo ih u misiji da me izvuku iz kaljuže depresije, samosažaljenja, fobija, osjeæaja manje vrijednosti i totalnog duševnog blata u koje sam poèela kliziti. Terorizirajuæi pritom sve živo i neživo oko sebe (ja, ne oni).

Ok, napokon mogu priznati sama sebi da sam pod traumom. Od seksualnog i od onog klasiènog mobbinga. Uostalom, koja žena ne bi bila pod traumom nakon onakvih ljigavih nasrtaja dotiènog ljigavog masnog bivšeg šefa, a pogotovo nakon što u jednom trenutku u njegovoj ruci ugleda i onog ljigavog... onu ljigavu... ono ljigavo... ma, u svakom sluèaju najljigaviju ljigavost od svih ljigavih ljigavosti na svijetu!
Još uvijek ne mogu vjerovati kako mi se nakon toga nije ogadila ona muška stvar za sve vijeke vjekova i sve buduæe reinkarnacije.
Ali valjda mi je ipak dotièna stvar previše mila da bi mi se tako olako ogadila.
A što se paklenih mjeseci na poslu nakon nemilog dogaðaja tièe... Uh, fuj, brrrrrrrrr.... Ali preživila sam.

Osim toga, gricka me depresija jer se osjeæam nezaposlenom.

A nisam službeno nezaposlena. To nikako.
Niti mi financijski išta fali.
Doduše, nije ni da sam presretna zbog plaæe, buduæi da sam zadnjih godina zaraðivala cifre sa dvije znamenke ispred tri nule, èime sam (u kombinaciji s vrlo imuænim životnim suputnikom) sebe navikla na jako udoban životni stil,ali još uvijek živim sasvim dobro i udobno, a kako ne plaæam stanarinu, režije, 80% hrane i sliène namete, zapravo živim jednako kao da sam ostala na staroj plaæi.

Stvari na ovim sjevernim terenima idu tako dobro same od sebe da se osjeæam potpuno beskorisnom. Proðe mi i po nekoliko dana da uopæe ne dobijem niti jedan mail, ne nazovem nikoga ili nitko mene ne nazove, na terenu samo smetam... Osjeæam se beskorisnom na vlastitom poslu.
A i moj B je u totalnoj gužvi dolje na jugu, ali ne želi da mu se pridružim. Zatvoren je u stan, u fazi je crtanja projekata, u onom glupom kreativnom dijelu posla u kojem sam ja totalno nepotrebna... èak me više ni noæu ne gnjavi telefonskim ljubavnim cmizdrenjem. Jer nema vremena za zaljubljivanje, kojemu je inaèe užasno sklon.
Bit æu mu jako potrebna tek u listopadu, kad novi projekti krenu u izvedbu. A do tada sam na nekoj vrsti prisilnog godišnjeg. Plaæena za zijevanje u prazno.
Èudi me, zapravo, nedostatak njegovih noænih telefonskih žalopojki. Naime, izašao je intervju s njim u jednom od onih fensi šmensi lifestyle èasopisa o ureðenju interijera i eksterijera, i nekako se tu potkralo meðu suradnicima i ime malog gmaza od njegovog bivšeg deèka/asistenta/Malog Ricky Martina, ali B kao da to uopæe nije registrirao. Sigurno se novinarki potkrala nekakva greška, možda je malo kopala po nekim starim intervjuima... Ali poznavajuæi B-a, ostala sam totalno šokirana nespominjanjem i nereagiranjem... Ok, ne mogu reæi da me nije malo pogodilo što mene nije spomenuo imenom, ali možda je novinarka zaboravila, izgubila, izbrisala ime, prezime, starost, SPOL sadašnje desne ruke, i onda malo progoogleala, pa tako prenijela i zastarjelu informaciju...
Ok, dakle, nije me spomenuo.
Mislim, ono, nije da me to sad dira...
Ali kako se ime ovog malog zlotvora našlo u tom intervjuu?
Postoji li, možda, moguænost da ja ne znam za neke stvari koje se dogaðaju u životu mog superduperbestbestbestiæa?
O, ne... Možda je našao novu najbolju frendicu?
Nakon 14 godina, moju je ljubav i prijateljstvo zamijenio neèijim tuðim?
Ili je samo opet u jednoj od onih svojih hipersmušenih, megarastresenih, superproduktivnih faza?

Doduše, pokrenula sam i svoj posao s frendicom. Naravno, trenutaèno ulažemo novce i stenjemo pod troškovima, i trebat æe vremena dok poènemo ubirati plodove svog rada, ali to jednostavno nije to.
Osim toga, odradila sam sve što se odradit moglo, ona sad radi svoj dio posla s kojim ja nemam puno veze, tako da sam i tu za neko vrijeme suvišna. A na policama smo tek od rujna...

Dosadno mi je.
Užasno mi je dosadno.
Toliko mi je dosadno da imam osjeæaj da mi mozak kržlja.

I zbunjena sam. Prvo mi je bilo strahovito vruæe. Pa sam poslala dva kufera zimske i meðusezonske robe doma u Split, i zauzvrat dobila ljetnu opremu. Koja, na žalost, nije prilagoðena vremenu kakvo vlada zadnjih dana...
Tako sam se u petak uputila s relativno studenastih ali sunèanih Vrbana u centar u kojem su me zatekli sivi oblaci, a prolom oblaka me zatekao na Britancu, sasvim prikladno odjevenu u podstavljenu kratku crnu kožnu jaknu... dugu tanku haljinu od šarene svile ispod koje sam imala samo sivu siledžijku (i grudnjak i gaæice...) i gladijatorice!!!
Pokisla sam opako. A raskvasila mi se i meka koža na mojim lijepim gladijatoricama boje starog zlata, i sad izgleda nekako jadno, a ispao je i jedan kristal s lijeve. Uspjele su preživjeti cijelo prošlo ljeto (...ok, pola ljeta. Kupila sam ih na srpanjskoj rasprodaji, snižene 50%, inaèe nema šanse da bi me koštale samo 850 kuna. I to nekih sat vremena prije sastanka na kojem sam upoznala Oženjenog. Morala sam, imala sam golemu tremu prije prve velike prezentacije prvom klijentu tog kalibra, i mada inaèe ne nosim ravne sandale jednostavno sam morala kupiti nešto neuobièajeno da mi odvuèe misli... Kasnije sam kupila još ravnih sandala, ali ove su za mene bremenite simbolikom), od pijanih skakutanja po plažama nakon noænih izlazaka do cipelarenja pješke do grada i nazad i smucanja po otoèkim kaletama i provama dvije jedrilice, bez da sam izgubila iti jedan kristaliæ ili ogrebala pozlatu, a sad izgledaju tako otužno i jadno...

Stalno sam nekako usamljena.
Frendice i frendovi su prezaposleni, u gužvi i u vlastitim problemima do grla.
Oni rijetki koji ne rade su veæ zbrisali u južne krajeve.
Ili dane provode ispred Floresa i na terasi od Bobana.
Pa sam i ja tako provodila dane neko vrijeme...
I pukla od dosade.

Ono, spucam se ko avion, uguram psa u carrier, sjednem u taksi, dovuèem zamašæeno lijeno debelo dupe do grada, sjednem na štekat i krene babinjak... Naravno, naruèe se i kolaèi, i negdje usred razmjene moje torte od limete s M-ovim kolaèem s jagodama ili TT-inom tortom od sira i naranèe, shvatim da sam totalno izgubila nit razgovora još prije 10 minuta, dok sam groznièavo razmišljala kako se oduprijeti želji za nekim zgodnim a nepotrebnim tramezzinom, i ako se ipak ne uspijem oduprijeti da li da naruèim onaj od cijelozrnatog kruha s avokadom ili bijeli od tune... I kako smo odjednom došli na Mariju Cvitanoviæ, i zašto bi meni uostalom uopæe bilo važno u životu znati da li Marija Cvitanoviæ zapravo ima jako rijetku i tanku kosu, i kako je Vlatka Pokos nekidan u Kenzo vratila prsluk od 20 000 kuna koji je bio posuðen za neko snimanje i koji je vonjao na nju jer se uznojila...
I ko je uopæe taj deèko koji radi u Dolce Gabbani i o kojem se vodi tako žuèna rasprava da li je stvarno takav komad ili M samo brije i ima izopaèen ukus?
I zašto ja uopæe toliko jedem nepotrebne stvari, i nemam pojma o èemu se prièa u društvu u kojem se nalazim, a zapravo se traèa, ono, ne znam, Jelenu Veljaèu, Natašu Janjiæ i još nekakvu treæu ženu koju izgleda poznaju za stolom svi oko mene, a koje su sinoæ sjedile dva stola dalje od nas, i koje blabla blabla blablabla...
I onda se odvuèem na svojim lijepim novim napornim Tod's platformama od kože boje karamela koje mi je Najbolja donijela iz Portofina (valjda da kompenzira neèim svoju stalnu odsutnost iz našeg malog ženskog domaæinstva) na Dolac, kupim blitvu, jagode, svježi sir, jebene trešnje za 46 (!!!) kuna (kilo! Ne cijeli sanduk! Nego kilo trešanja za 46 kuna!!!)...
I onda trpim pola sata prièe o nekakvom bijelom kupaæem kostimu koji je bio skup ali možda se prozire kad je mokar, a možda i ne, dok me TT vozi doma u užareni betonsko-asfaltni pakao na Vrbanima...
Gdje palim klimu/grijanje i kuham blitvu i peèem batate bez masnoæe, pa onda grillam light puretinu, zatim meljem medenjake i radim New York style kolaè od sira s jagodama za desert, stavim cvijeæe u vazu, dekoriram stol, i èekam Najbolju da se vrati s posla...
I èekam.

I èekam.

I èekam, dok se hrana hladi do nejestivosti, dok na tv-u prolazi Reba, i dnevnik RTL-a, dok šaltam izmeðu sapunice na prvom, dnevnika Nove TV, Veèere za 5 i ostalog tv trasha, sama, nesretna...
I onda dolazi Najbolja s posla, akupunkture, teèaja Phang Shueija ili neke druge idijotske aktivnosti na koju je otišla nakon posla a da me nije obavijestila, s neèim slatkim i slasnim èime se želi iskupiti za kašnjenje (uzalud, jer sam veæ proždrla pola cheesecakea), a ja se durim i istresam zlovolju na njoj...

Pretvorila sam se u grintavu udanu kuæanicu.
Jako dugo udanu, buduæi da u toj mojoj izopaèenoj zajednici s Najboljom ipak nema seksa... Tj. ima ga kod nje. Tj. Tajkun je trenutaèno u Hrvatskoj, pa je stalno sa njim, dok meni obeæava da æe doæi doma a onda ipak ne dolazi doma nego negdje po Tuškancu ljubaka s njim dok je ja doma èekam s ohlaðenom hranom, željna malo pažnje, razgovora, kvalitetnog zajednièkog vremena...
Osjeæam se prevareno, nevoljeno i nepoštovano.

I usput, opet previše kupujem.
Ok, možda gladijatoricee iz Shoe Be Doea od 350 kuna nisu skupe, kao ni one iz Gullivera od 400 (sa zakovicama kao kod Balenciage), niti duga haljina iz Morandija od 250 kuna, ili ona slièna s jarunskog placa od 170, a ni ona duga zelena Urban Republic od 200, ne spadaju u kategoriju skupih stvari, ali kad se sve to pokupuje u jedno popodne, i još zaèini Nike sportskim grudnjakom od 200, novim Nike tenisicama za teretanu (ok, sram me priznat koliko su koštale), Nike fancy sportskom torbom (ali samo 190 kuna) i siæušnom plavom veèernjom torbicom (negdje u Magmi, 150 kuna), onda ispadne skroz lijepa cifra... ali jako neplanirana.
A samo mi je trebao novi sportski grudnjak.

Za teretanu.
Krenula sam u onaj cici-pici fensi-šmensi World Class gym u Hypo centru.
Odem ujutro; deèko koji radi sa mnom je genijalan, u bazenu bih mogla provesti i više od sat vremena (izaðem taman prije stvaranja plivaæih kožica izmeðu prstiju), a i sauna mi baš dobro legne.
Tj. ja dobro zalegnem u saunu...
I tu sam ispala muktaroška guzièarka. Najbolja je uzela èlanarinu za godinu dana samo zbog bazena, i onda nakon dva odlaska na isti dobila nešto po koži pa su joj kod doktora rekli da ne smije plivati u bazenskoj vodi.
Ali zato smijem ja.
A kako nju nije briga, buduæi je èlanarinu odvalila na korporativnu a ne vlastitu karticu, nije briga ni mene.

Osim toga, imam i fenomenalnu terapeutkinju.
Susjedu.
Veæ dugo pijuckamo kavice tu i tamo (ne, nije ljubavnica od Mogula, ovo je jedna druga, s mog kata), i kad sam zadnji put bila doma kod nje zamolila sam je da mi posudi neku literaturu koju sam joj vidjela na policama (da, moja susjeda je klinièki psiholog i psihoterapeut...), pa je tako krenuo razgovor...
Ispada da je zapravo puno lakše sjesti s njom na kavu u udobnosti njenog ili mog doma i proæi kroz problem u neformalnoj atmosferi, nego ogoliti dušu pred neznancem u nepoznatoj ordinaciji.
Uostaliom, u ordinaciji mi sigurno ne bi dozvolili da skuham kavu po svom guštu i zapalim cigaretu izvaljena na kauèu u staroj trenerci ili odjevnom predmetu koji bi se mogao opisati kao velika majca/spavaæica/haljina za plažu èesto prana s odjeæom nekih drugih boja...

A i ekipa mi je darovala Rejuvenation seanse za mjesec dana.
Jako skup dar.
I koristan.
Sviða mi se. Funkcionira.

Tako da mi se zapravo èini da sve ide nekako ide na bolje.

Osim što kronièno nemam što staviti na sebe.

Naime, dobila sam krivu odjeæu!
Mada sam toèno opisala oba space baga ispod kreveta èiji je sadržaj trebalo prebaciti u kofere i poslati autobusom, moja sestra je namjerno ili sluèajno zabucala stvar.
Ok, jedan je bio pravi. Onaj s kratkim suknjama, dugim halljinama od svile ili pamuka, topiæima i siledžijkama, viskoznim haljinama za veèernje izlaske, ležernim haljinama do koljena za kave uz more/nekakvu vodu, sandalama na petu za veèer i platformama/japankama/natikaèama za dan... Èak mi je i moj "JLO" šešir s golemim mekim obodom i onaj platneni Stetson poslala.
Što je sve prihvatljivo za šetnje oko Jaruna, po kvartu ili za grad (ali ovo zadnje samo ako je jaaaaaaaaaaaako vruæe...).
Ali ja ipak radim, i što zbog svog a što zbog B-ovog posla ipak moram izgledati kulturno.
Dakle, onaj drugi veliki komad prtljage je trebao sadržavati jednobojne i printane haljine dužine oko koljena od pamuka, lana i svile, dva-tri para jaknica/bolera kratkih rukava, košuljice i topove kratkih ili bez rukava, suknje i hlaèe za ljeto...

Umjesto toga, Seka je poslala sadržaj space baga u kojem èuvam neke svoje omiljene komade iz mraène prošlosti.
Odjeæu koja me podsjeæa na neka druga vremena, ali koju definitivno ne bih obukla na sebe.
Doduše, ne samo zato jer je, ma koliko u svoje vrijeme bila hip (da, tada sam gutala svaki broj The Facea i maštala o braku s muškarcem koji bi bio nekakav idealan spoj Johnnie Lee Millera u Hackerima i Trainspottingu, Bretta Andersona i... hm... pa, Brada Pitta. Iz Fight Cluba, naravno!). Nego i zato jer sam u to vrijeme bila puno, puuuuuuuuuuuno mršavija (ne samo zato zato jer je heroin chick bio must a Kate Moss žena s poželjnim proporcijama...).
Naravno, sumnjam da je Seka to zapravo namjerno napravila.
Ali ipak me je pošiljka na neki naèin obradovala.

Vidjeti opet na istoj hrpi svu tu odjeæu iz razdoblja 1995-2002 (otprilike) me je totalno razvedrilo.
Tako da sam s Najboljom provela popodne prisjeæajuæi se uspomena, tražeæi stare fotografije, pokušavajuæi navuæi neke od tih komada (vrlo brzo odustala)...

A našla sam tu svašta.
Npr. tamnosive (pofarbane. Inaèe su bile modre) combat hlaèe od mornarièke uniforme, crnu pamuènu majcu kratkih rukava s bijelom petokrakom na prsima, rastezljivi tank top prekriven ružièasto-srebrnim šljokicama s velikm znakom X od crnih šljokica na prsima, naranèastu pamuènu minihaljinicu kratkih rukava s printanim tratinèicama, nekoliko printanih košulja od poliestera u psihodeliènim bojama i uzorcima, dugu usku ljubièastu haljinu na vezanje oko vrata od tankog pletiva (iz Replaya, koštala je pravo malo bogatstvo!), karirane naranèaste Nes sportske hlaèe... I moje dvije omiljene kombinacije iz faze opèinjenošæu Gwen Stefani (da, da... poèelo je s No Doubtom a traje još i danas...): ðlave poliesterske hlaèe od Adidas trenerke (one iz 70-ih) s ušivenom crtom naprijed i nazad na nogavicama, koje sam nosila uz nekoliko tankih pojaseva sa zakovicama (crveni, pink i žuti) nisko na bokovima, uz Etnies tenisice i kratku bijelu seljaèku bluzicu s puf rukaviæima ili topiæ izvezen šljokicama (sve iznad struka, da se vidi pierciæ u pupku). I goleme crne vreæaste traperice koje sam nosila na platformaste Art šlape i topiæe s tankim naramenicama... Pa zatim duga uska crna suknja s printanim suncokretriæima od slinave viskoze, minica A kroja od jeansa s ružièasto-bijelo-sivo-zelenim maskirnim printom, karirana kratka haljina od jeansa bez rukava na kopèanje drukerima, Pukka majca, Hello Kitty majca, Sailor Moon majca, crne satenske hlaèe, bijele 3/ hlaèe, Calvin Klein bijeli top, pulover od prozirnog pletiva s rol-kragnom od zelenog perja i dugim rukavima opšivenima zelenim perjem, lepršava Miss Sixty haljina na volane i vezanje oko vrata sa zebrastim printom u kojoj sam prvi put izašla u Papayu sa Nesuðenim (ok, nismo zapravo izašli nego se sreli tamo, ali ostali smo cijelu veèer skupa pa kao i da jesmo...)... I moja uska i kratka viskozna majèica Barbie-roza boje, sa natpisom Barbie, u kojoj smo jedne ljetne veèeri na jednom otoku ja i cure tulumarile s frendom i njegovim društvom, a onda je odnekud iskrsnuo i pridružio nam se i Toni Cetinski, i mi ostatak noæi provele u polunesvijesti od sreæe...
Ok, ima tu još nekoliko komada...
Najbolja se rasplakala kad smo izvadile top od zlatno-plavog brokata s s leðima i rukavima od prozirnog plavog tila, taj top je bila posudila od mene za izlazak nakon kojeg je saznala da joj je, dok je tulumarila u Bestu, umrla baka.
A mene je dirnula kineska kratka crvena haljinica s izrezom na bedru i golemom mrljom od smole na ramenu - u toj sam haljinici imala nevjerovatno dobar seks na klupi na Katalinku, i dok sam diskretno skakutala u krilu svog tadašnjeg dragog bilo mi je toliko dobro da nisam skužila ne samo da nas neki dida gleda s prozora, nego i da mi se smola s bora cijedi po ramenu...

Razveselio me je Sekin swap, svejedno sluèajan ili namjeran.
Ako je bio sluèajan, onda me je Bog poèastio nevjerovatno glupom sestrom, jer je na vrhu vreæe koju je trebala spakovati bila složena lanena haljina boje koralja i bijela jaknica. Na vrhu vreæe s odjeæom za povijest bila je složena stara vijetnamka iz srednje škole (koju mi nije poslala).
A ako je bio namjeran, što vjerujem da jest... Onda mi je priuštila najbolju terapiju koju sam uopæe mogla zamisliti!

31.05.2009. u 01:16 sati | 8 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Nostalgièna Elle na putu ozdravljenja?

Tj. nostalgija za Žbircem, Egoistom, ACYjem, Procaffeom i splitskim Hemingwayem... Zatim, za propisno dotjeranom splitskim muškarcima, babinjacima s babama, kupanjem na Èiovu... i mnogoèime...

Prošli tjedan je bio strašno naporan za mene.
Prvo sam malo prizdravila, pa sam s B-om morala u Švicarsku na jedan dan zbog nekog klijenta (što je malo iscrpljujuæe, jer se ide preko Frankfurta i izgubi gomilu sati. Po free shopovima na Frankfurtskom aerodromu, mislim), pa nazad u Zagreb, i onda... vikend u Opatiji.
Vikend za druženje i pure pleasure.
Ok, vikend društvenih obaveza, ali opuštajuæ i ležeran.

Bilo bi divno da se mogu raspisati o vikendu koji je bio prilièno zabavan, pun dogaðanja van zdravog razuma, ali kako podrazumijeva nekoliko prepoznatljivih javnih osoba u blesavim situacijama a sve u intimnom društvu, tako je bolje da ga zadržim za sebe...
Što meni, ovako traèastoj i lajavoj, teško pada. pogotovo što sam, zbog odreðenih dragih prijatelja, odluèila èak ni ne postati slike na Facebook. A ja baš volim postati slike svega i svaèega na Facebook, tako da je za mene ovo bila jako teška odluka.

Uspjela sam naæi i nekoliko sati samo za sebe. Uz kavu na terasi Belvederea, daleko od centra i totalno na miru, dok je društvo iznajmilo brod i uživalo u kupanju.
Naravno, nije da i ja nisam htjela s njima, ali izmeðu mene i plaže isprijeèila se viša sila zvana antibiotici.
U posljednja tri tjedna sam ih stvarno brdo progutala.
Ne samo da sam od antibiotika uvijek osjetljiva na sunce pa mi izbijaju fleke i osip po koži, nego su mi poremetili svu probavno-reproduktivnu floru i faunu, uzrokovali opstipaciju, raspištoljili gastritis, a i candida je podivljala...

I tako sam provela neke sate na terasi buljeæi u more, koje se doduše ne može usporediti s kvalitetnim dalmatinskim morem, i tako me uhvatila nostalgija... Gadna nostalgija za domom.

Prošle godine u ovo doba provodila sam vikende s najdražim ljudima, prijateljima koje volim najviše na svijetu, u cjelodnevnim kavama uz more, višesatnim vožnjama uz obalu uz glasnu muziku, joint i breezere, na ruèkovima u Il Postu, kupanjima na Èiovu, chillanjima u mom "kvartovskom kafiæu" Egoistu, cjelonoænim izlascima, u punjenju baterija za novi radni tjedan...
I odraðivala 5-tjedni otkazni rok na poslu koji sam obožavala najviše na svijetu, da bih u lipnju prešla u firmu u kojoj sam doživjela najgore moguæe poniženje koje ozbiljna i sposobna poslovna žena može doživjeti na radnom mjestu.

Priznajem, nakon što sam dala otkaz kukavièki sam pobjegla iz Splita i još uvijek ovdje u Zagrebu ližem rane, još uvijek osjeæam posljedice ta traumatièna 4 mjeseca svog života, još uvijek odbijam vratiti se doma, pa makar na vikend...
I samoj mi zvuèi neshvatljivo. Oduvijek sam sebe smatrala hrabrom, zrelom, sposobnom prebroditi svaki problem i traumu. Napokon, život ide dalje.
A nedugo nakon što sam dala otkaz dobila sam i tri jako dobre ponude za posao u Splitu. Sve tri jednako dobre, sve tri za jake, velike i provjerene poslodavce kod kojih mi se sigurno nikada ne bi dogodilo nešto slièno onome što mi se dogaðalo na poslu s kojeg sam pobjegla. dvije od bivših klijenata, jednu od generalnog direktora tvrtke za koju mi je dugo bila želja raditi, a koji me èak ni ne poznaje nego je èuo za mene još u vrijeme kad sam radila posao koji sam obožavala i moja me direktorica hvalila na sva zvona.
Tri vrhunske ponude, tri savršene prilike, a ja sam postupila nezrelo i jadno, i pobjegla u Zagreb. Samo da budem što dalje od Splita i ljudi koji su me povrijedili.

Napokon, kad-tad bih se srela s bivšim šefom, a kako ga još tu i tamo vidim u noænim morama mislim da bi me susret uživo totalno dotukao.
Uostalom, ko mi garantira da s njegove strane ne bi krenuli traèevi ili problemi kod novog poslodavca? Jer èula sam da je na nekim mjestima prièao kako sam bila loša, nepouzdana i nesposobna, i kako sam zapravo morala dobit otkaz ali mi je on, eto, sav tako plemenit, dao priliku da dostojanstveno otiðem...
I, napokon, što da kažem novim kolegama kad me pitaju zašto sam dala otkaz?
Da im kažem da sam nakon nepunih mjesec dana doživjela vrlo ružan i skoro pa potpuno uspješan pokušaj seksualnog napastovanja od strane svog šefa, i da sam slijedeæa tri mjeseca nakon mog odbijanja bila izložena tako surovom i ponižavajuæem mobbingu, tako vješto izvedenom da sam i sama poèela sumnjati u svoje sposobnosti i zdrav razum, takvim degradacijama i poniženjima, da je bilo jasno ko dan da se od mene oèekuje da dam otkaz tako da njemu obraz ostane èist?

Osjeæam se jadno i kukavièki. Volim Zagreb, dobro se osjeæam u njemu, ali ja sam prvenstveno dalmatinka i spliæanka, i fali mi doma. Voljela bih da mogu skupiti hrabrost i otiæi doma bar za vikend, da vidim obitelj i prijatelje, da se opustim i zabavim, da sama odnesem zimsku garderobu koja mi više ne treba i spakujem ostatke one za tople dane a ne da stalno šaljem nekakve torbe autobusima, ali ne mogu.
Bojim se.
Ne znam èega se bojim, ali divljaèki i tvrdoglavo odbijam svaki prijedlog da doðem doma na više od nekoliko sati. Svjesna sam da je moja fobija iracionalna i besmislena, pogotovo zato jer se ružna stvar dogodila upravo ovdje u Zagrebu, na poslovnom putu, ali ovo je jaèe od mene.

A moj dom, moja obitelj i prijatelji, moj stari život... sve mi to fali do bola.

Dovoljno je bilo da samo na par sati sjednem na terasu i osjetim miris mora, i veæ me poèela moriti nostalgija.

Najbolja me stalno nagovara da potražim struènu pomoæ. Ali meni se èini da još uvijek mogu sama. Napokon, prošlo je skoro 7 mjeseci otkako sam otišla iz Splita, ne mogu reæi da sam žrtva silovanja jer se isto na kraju ipak nije dogodilo (mada je cijeli dogaðaj bio poprilièno nasilan), a uopæe ne želim da mi nekakav stranac evocira detalje na ona tri paklena meseca nakon toga... Otišla sam, gotovo je, proæi æe vremenom. Postoje stvarne žrtve silovanja i konkretnijih, fizièkih zlostavljanja, kojima je pomoæ potrebnija nego meni koja sam materijalno zbrinuta i okružena divnim ljudima punima podrške i ljubavi.

Uostalom, kroz neke sam najgore faze veæ prošla. Gadno je bilo kad sam odrezala svoju dugu kosu, prestala se šminkati, nosila ravne cipele, odijevala se u neuglednu i bezobliènu odjeæu i nabacila u mjesec dana više od 10 kila, kad sam se trudila na poslu biti neprimjetna i neugledna, izbjegavati druženje s kolegama, izbjegavati uopæe ikoga pogledati u oèi, a sve zbog nekog besmislenog i iracionalnog uvjerenja da sam sama kriva za ono što mi se dogodilo jer sam se uvijek trudila biti dotjerana, privlaèna, ženstvena, šarmantna, komunikativna, primjeæena... Mjesecima sam se preispitivala i analizirala, pokušavajuæi otkriti da li sam možda slala neke pogrešne signale kojih sama nisam bila svjesna...
Tek odnedavno prihvaæam èinjenicu da, èak i da sam ostavila krivi dojam (a sigurno nisam, jer nisam nosila ni kratke suknje ni dekoltee, nisam ga nikad uopæe dodirival na bilo kakav, a najmanje na neprimjeren naèin, nikad mu uputila èak niti pogled ili rijeè koji bi se mogli shvatiti kao poziv na seks. A èak i da jesam, kad sam na njegov prvi pokušaj fizièkog kontakta rekla NE, onda je to moje NE trebalo biti registrirano u njegovom mozgu!
I sama sam osposobljena za provoðenje terapije, i mogu se pobrinuti za sebe. Samo mi treba malo vremena.

Ali ipak, nadam se da mi neæe trebati previše vremena da se napokon saberem i odem doma za vikend.

Zato jer mi moje doma u ovo doba godine užasno fali.

11.05.2009. u 19:00 sati | 43 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.