Izlazak iz kome Elle Gray. Dorian Gray.

Moram priznati da se uopæe ne osjeæam ugodno doma.
Ne zato jer sam nekakva bahata mrziteljica rodnog Splita u kojemu mi ništa nije dobro ni po volji a sve što je dobro i bolje je negdje drugdje. Niti zato što sam u nekim fazama svog života živjela i radila u nekim malo veæim gradovima kao što su Zagreb i Milano, pa sad cmizdrim kako mi je malo moje misto u kojem se svi meðusobno znaju, otraèavaju i likuju kad je nekome koma...

Ne osjeæam se ugodno zato jer nikad nisam podnosila južinu, i opæenito lokalnu klimu.
Ok, ljeto je u redu, radi se u klimatiziranim prostorima, živi se u klimatiziranim prostorima, izlazi se vani do zore po štekatima ili baulja po plažama u potrazi za æuhom maestraliæa, ili se jednostavno zaspi... a onda se zbriše na Otok ili u neko manje asfaltirano mjesto, i opæenito je ljeti sve nekako tralala...
Ali ne volim jesen, kad dani skrate, zahladi, i kad krenu kiše i kišice, južina i oblaci. I kad me nebo psihièki dotuèe.
U Splitu ima previše neba.
Gdje god se okrenem, gdjegod pogledam, prokleto beskrajno nebo mi visi nad glavom.
Dobro je dok je plavo i vedro, ali èim zajužinavi imam osjeæaj da me pritišæe i izbija zrak iz pluæa.
Tako da sam, kad je vrijeme vedro, agorafobièna, a kad je južina, postajem klaustrofobièna na otvorenom.

Neko bi rekao da sam veæinu života imala popriliènu sreæu živjeti u nekim malo boljim gradskim zonama, ali ja se ne bih složila.
Na Mejama mog djetinjstva uništavale su me prevelike kolièine zelenila i alergije na svekoliku floru i faunu.
U sadašnjem – Tetinom – kvartu, u kojem sam provela drugi dio djetinjstva, izmeðu balkona moje sobe i plaža, mora, Braèa i opet ogromne kolièine neba, nema nièega osim poludivljeg i polupoljoprivrednog traèka zelenila, koji pregazim na putu do plaže u manje od pet minuta. Kad god nos promolim kroz prozor nebo me odalami usred lica.
S roditeljima sam nakon Meja živjela na Trsteniku, dakle opet s balkonima orijentiranima na žnjansku plažu, more, Braè i bezobrazne kolièine neba. I to na dosta visokom katu, što je bila životna želja moje Mame, tako da ima što bolji i otvoreniji pogled na njeno omiljeno nebo...
S Nezakonitim sam se bila skuæila na Zenti, praktièno prvi stambeni red iznad luèice, s nepodnošljivim kolièinama neba koje je nasilno upadalo u moj životni prostor kroz cijelu južnu ostakljenu stranu stana. U najvažnije prostorije, tj. kuhinju, blagovaonicu, dnevni boravak i spavaæu sobu. Pokušala sam nagovoriti nezakonitog da spavaæu sobu preselimo u jednu od preostale dvije sobe okrenute prema istoku i sjeveru, kao da budemo bliže Djetetu, ali on ni da èuje. Njemu se sviðalo to što ima izlaz na terasu èim ustane i da ga ujutro budi sunce kroz zastore. A iskreno, kome bi normalnome palo na pamet da komotnu spavaæu sobu dimenzija prosjeène zagrebaèke garsonijere, s golemim ugraðenim ormarima i kupaonicom, zamijeni za neku upola manju, bez terase, s pogledom na parkiralište ili graðevinski teren?
Ili moj prvi studentski stan koji sam dijelila s cimericama, onaj u Papandopulovoj, opet južno-jugoistoèno orijentiran, na visokom katu i u dijelu ulice iz kojeg je pucao manje više isti pogled kao i iz roditeljskog stana...
A tek stan na Mertojaku u kojem sam kratko obitavala s Nesuðenim... opet orijentiran na jug, sa sliènom vrstom pogleda kao i u ova prethodna dva...

Zapravo sam se najbolje osjeæala u stanu koji sam dijelila s Ðorðom u Varoši, sigurno okrenuta prema dvoru, zaštiæena lozom i ðiranima, s pogledom na susjednu kuæu i ušuškana u kamenu sjenu.


Dakle, nebo.
Nebo me ubija ovih dana.
Grozno, sivo, južinavo nebo.

Život mi se èini tako mraèan a buduænost besperspektivna. Nikad u životu nisam bila ovako siromašna. Ali mislim, ono, svarno siromašna.
Što je najgora zamisliva situacija u kojoj se može naæi jedna okorjela materijalistica poput mene.

Proèeprkala sam malo ovih dana po MojPosaotu, totalno bezvoljno i zapravo bez neke ozbiljne nade da æu tamo stvarno naæi nekakav normalan posao za sebe.
Veæinom se nude poslovi za manje kvalificirane i manje iskusne, ili prekvalificirane i preiskusne djelatnike u usporedbi sa mnom.
Zapravo, to je super mjesto ako netko želi pronaæi prvi posao. Promijeniti prvi posao. Nasjesti nekakvim šarlatanima tipa Igmar i sl. Raditi kao telefonski prodavaè magle. I slièno.
Ok, ima i nekih ok poslova, ali zapravo mi se nekako najpristojniji i najkorektniji u ponudi èine oni koji idu preko onog njihovog Selectia, a Selectio je jako loš u selekciji jer totalno ignorira kandidate koji nemaju npr. formalnu ekonomsku naobrazbu mada cijeli život rade u marketingu i prodaji i imaju upravo traženo iskustvo, znanja i vještine... Ma, smiješno. Moja frendica je na primjer bila poslala cv i prijavu prvo njima na oglašen posao, a zatim još i na info mail navedenog poslodavca. Kad se zaposlila u toj firmi, otkrila je da njen cv iz Selectia nikad nije ni proslijeðen na poslodavca, a ovaj koji je poslala na info, s lijepom molbom da jako želi raditi za njih i da bi voljela da je uzmu u obzir, došao je u prave ruke, uzet je u obzir i proslijeðen na daljnje testiranje i razgovore, i ispalo da je upravo ona idealan kandidat. Ono što je nije èinilo ok kandidatom za Selectio je to što je, umjesto diplomiranog ekonomista, ona tek obièna i bezvrijedna uèiteljica razredne nastave...

Dakle, našla sam ipak jedan oglas koji mi je bio zanimljiv, jako zgodna mala asistentska pozicija. U redu, to bi stvarno bio skok s konja na magarca, ali nužda ne pita za ponos. Pa sam malo ublažila iskustvo i prethodne pozicije u cv-ju, da ne ispadnem prekvalificirana ili neka šuša koja bi u startu tražila plaæu višu nego što su za to mjesto spremni dati, pa sam se prijavila...
Par dana nakon slanja maila nazvala sam Najbolju i zamolila je da me malo pogura ako može jer je ona s dotiènim poslodavcem suraðivala na jednoj od prethodnih pozicija. Naravno, rekla je da nema problema, da joj samo proslijedim mail koji sam poslala... Nakon èega me nazvala u stanju izmeðu ljutnje i nevjerice, i pitala jesam li ja normalna i na što lièi ova moja prijava.

Ok, priznajem, osjeæala sam se stravièno neinspirirano, besperspektivno i žalobno kad sam slala molbu, pa sam uz standardni uvodni trla-brla napisala da je prava istina zašto se javljam za ovu poziciju to što mi je umro šef, da æu uskoro upasti u totalni crnjak na tekuæem i karticama i da sam na rubu „will work for food“ stanja. Kao i da me upravo idealnim kandidatom za ovaj posao èini to što radim kao mrav (pri èemu zanemarujem i privatni život koji je ionako pustinja), da zauzimam malo prostora, ne koristim tuðe šalice i ne kradem hranu iz frižidera, rado posuðujem kremu za ruke i rame za plakanje, te ne traèam kolege. Dodala sam još i da sam savršeno vješta, ljubazna i strpljiva u komunikaciji, zahvaljujuæi èeliènim živcima izbrušenima u radu s osnovnoškolcima, ratnim veteranima s PTSP-om i likovnim umjetnicima, jer i to je bilo navedeno kao tražena osobina kandidata.

I ok, priznajem i to da ja takvu prijavu sigurno ne bih primila baš previše ozbiljno...

Mada mi se èini da sam upala u stanje u kojem tražin posal a Boga molin da ga ne naðen...

I još sam upala u ono kad bauljam po stanu i tražim samoæu i mir, a kad ne tražim samoæu onda odem doma kod svojih i tražim kavgu. Pokušavam se svaðati s ukuæanima koji me ne šljive ni pišljivog boba jer je previše oèito da mi se sukobljava iz èiste dokolice, a svi imaju pametnijeg posla nego se klati sa mnom, jer su veæ oguglali na Bratu koji je slomio nogu prije par tjedana i odluèio bolovanje provesti kod roditelja umjesto u svom stanu jer u njegovoj zgradi nema lifta... A nema ni starog društva iz starog kvarta, do najbližeg duæana i kafiæa mora iæi motorom kojeg ne može vozit... Pa se onda svaða sa starcima. Ili zbog Seke, kojoj je poplavila mašina za robu i napuhala parkete pa ona i cimerica sada spavaju u rodnim domovima i živèane zbog toga što im gazdarica ne želi umanjiti troškove stanarine za cijenu nove mašine...
Nervira me i to što su nekako svi saznali da sam sama u J-inom stanu, i što su se poèeli pozivati na ruèkove, veèere, kave i šaèice razgovora. A ja sam u totalno asocijalnoj fazi. Ako ne odgovorim na poziv, samopozvano društvo ne odustaje jer je uvijek oèito kad sam doma. Cijeli stan je okrenut na ulicu, i vidi se svjetlo kroz prozore.
A crkla joj je i televizija.
Što mi se prvih tjedan – dva èinilo kao genijalna stvar, jer ionako na svih 60-ak kanala kabelske nikako nisam uspjevala naæi ništa zanimljivo.
Ali sad mi se život bez televizije odjednom èini najgorim moguæim oblikom egzistiranja. Puka vegetacija. Jad i èemer.
Jer koji je smisao života i samoæe osim da se žena zabije u stan u kojem je nitko neæe gnjaviti, zavali u trosjed, okruži daljinskim upravljaèima, i izgubi u nepreglednim hipnotizirajuæim prostranstvima megainènog ekrana plazme?

Dok J nema ofarbala sam joj zidove dnevnog boravka upravo onako kako je oduvijek htjela samo što to nije znala da želi.
Ok, oduvijek je htjela zidove boje izblijedjele prašnjave lavande, što je bio i dogovor, ali nije znala da želi takve zidove osvježene tanjim i debljim prugastim uzorkom, s prugama nekoliko tonova svijetlijim od temeljne boje, patiniran mrljicama boje starog zlata. Zidovi izgledaju predivno, kao neka starinski tapecirung za namještaj.
Obrusila sam i okvire dva zidna ogledala, zapravo kvazibarokne okvire za slike u koje je ubacila zrcala, i prefarbala ih u staro zlato. Obrusila sam i tabure, stoliæ za kavu i komodicu na kojoj je stajala televizija, kredenèicu, dvije stolice i okrugli stol, zapravo sav namještaj u dnevnom boravku, ružni stari namještaj koji je J pokupovala po buvljacima i dovukla sa sela, i prelakirala u mat bijelo. Ionako veæ dvije godine planira prefarbati namještaj u bijelo.
Oprala sam i uštirkala bijele i blijedolavanda zastore koje je planirala staviti na prozore. Objesila ih. Pritom više puta pala sa stolice na koju sam se popela da ih stavim, pa sada imam zanimljiv uzorak ljubièasto-crnih šara po tijelu. J#%!&@ onoga ko je izmislio zavjesu na one kotaèiæe!!! I stavlja bonagraciju preko pola zida, duplo širu od prozora!!!
Promijenila presvlake na dvosjedu i trosjedu, u one sa sivim i lavanda prugama koje veæ godinu dana neraspakirane èame u ormaru.
Povadila sadržaj kuhinjskih ormara i ladica, sve oribala i oèistila, pobacala prastare paketiæe grožðica, plijesnive sakrivene zalihe Kraševih pralina i sjemenki buèe. Oribala frižider, zaboravila odmrznuti ledenicu, razbila jednu plastiènu ladicu u ledenici dok sam pokušavala škarama je osloboditi okova višegodišnjeg leda. Pobacala fozilizirane ostatke pterodaktilne piletine, smrznutog protopovræa i arheoloških punjenih paprika koje je tamo gomilala otkako je dobila stan za 18-i roðendan. Prekinula zanimljivi eksperiment simbiotskog života gljivica iz kocke kvasca (barem mislim da je to nekoæ davno bila kocka) svježeg kvasca(uvjetno reèeno. Tako se proizvod službeno zove. Svježi pekarski kvasac. To mu je ime. Ne i stanje) i komada kore parmezana.
Iskuhala i opeglala komplete posteljine, ruènike i kuhinjske krpe.
Oprala prozore i sluèajno usmrtila bonsai maslinu koju J uzgaja još od šestog razreda osnovne.

Tako da više nemam nikakvog pametnog posla.

I dalje sam tužna.
A pritom mi ne pomaže ni to što sam sada stvarno siromašna.
Ako želim jednom dnevno sjesti s nekim na kavu kao svi pošteni ljudi i imati kutiju za zdravlje i psihièku stabilnost neophodnih Ronhill Slimsa, a pritom i popiti popodnevnu èašu vina (a èaša vina dnevno je odlièna za zdravlje i srce, a usto je još i tajna ljepote francuskih žena. Tako sam možda jednom negdje proèitala. Ili da je to dobro za probavu i rad mozga. Svejedno. Zdravo je. To svi struènjaci za zdravlje tvrde), moram ozbiljno srezati životne troškove i živjeti stvarno low budget.
Na što nisam navikla.
Uspjela sam nagovoriti Tatu da mi daruje svoje dvije butelje Hektora (koje sam mu ja bila kupila, jer je dobar, i još je vino tipa Porto, a jeftinije od kvalitetnog Porta, i usto sam èinila dobro za hrvatsku ekonomiju jer sam kupila hrvatski proizvod!), J je imala doma i jedan pristojan Traminac, ali ne znam kako æu se brinuti za svoje zdravlje kad sve to iscijevèim.
Mislim, ne želim ponovo riskirati ozbiljan pad imuniteta niti nekakvu egzotiènu boljku kao one alergijske rane na nogama. Ožiljci se još nisu do kraja povukli.
A popodnevna èaša Jure mi se nekako ne èini kao najsjajnija vinska perspektiva...

Ali mislim da nekako idem na bolje.
Manje cmizdrim. I pazim da ne poplašim ljude koji dolaze u kontakt sa mnom.
Danas sam se prvi put stvarno temeljito pogledala u zrcalo dok sam prala zube.
I shvatila da izgledam grozno.
Ok, nisam od onih žena koje bi dozvolile sebi da rašèupane i masne hodaju unaokolo. Ali sam zamijetila brdo nelogiènosti na sebi.
Poèevši od lica.
Ljeti uvijek imam problema s reakcijom znoja na šminku, pa stavljam samo malo olovke na kapke i vodootpornu maskaru, ali ljeto je veæ odavno prošlo, a i lice mi više nije bronèano nego standardno prelazi u prozirnobijelo, tako da tirkizni svjetlucavi liner nekako više ne djeluje kao seksi ljetni make up nego nemarna improvizacija lijene žene.
A tek odjeæa...
Vruæine su prošle, i stvarno više nije primjereno hodati unaokolo u pretjerano ležernoj odjeæi za godišnji odmor. A ja sam za izlazak u grad obukla dugu tanku tamnožutu suknju i bijelu siledžijku. Moschinovu doduše, no ipak. A kao ustupak zahlaðenju na noge navukla žute chucktaylorice i prebacila B-ovu veliku Diesel felpu s kapuljaèom.
Super, još mi je samo ruksak falio!
Mislim, to je odjeæa primjerena studentici, i to jednom od onih vilinski visokih i vitkih manekenskih stvorenja duge lepršave kose koja izgledaju fantastièno u ležernoj odjeæi, praktiènoj za cjelodnevno trèanje po gradu, od predavanja do kave, i od kave ponovo na faks pa onda s faksa na izlazak...
Ovakvu mene B sigurno nikad ne bi odobrio. Zapravo, ne bi mi dozvolio ni da izaðem iz stana takva. Jer svaka životna dob i svaki životni stil imaju svoju uniformu. A kako mogu oèekivati da mi netko pomogne u potrazi za primjerenim poslom ako izgledam ko jedva punoljetna administratorica u grafièkom studiju?
A da ne spominjem to da sam opet nabacila par kila. Kojih se zapravo uopæe nisam bila ni riješila. Zbog nenormalnih kolièina antibiotika, antihistaminika i ostalog farmaceutskog smeæa koje sam što progutala što primila u dupe ovo ljeto zbog misterioznih rana, morala sam prestati uzimati Lijek.

Ali možda to i nije tako loše...
Seka kaže da se neki njen kolega s faksa raspitivao za mene. Kad mu je rekla da sam ja njena STARIJA sestra, deèko je rekao da njemu ne smeta, da on voli starije cure, i da je veæ imao jednu curu od 25-6 godina... Napominjem da moja sestra izgleda kao da su joj 21-2, da je pauzirala nekoliko godina izmeðu treæe i èetvrte godine, i da njeni kolege redovno zaboravljaju da je par godina starija od njih...
A i jedno vrlo zanimljivo muško stvorenje iz tetinog kvarta, koje me veæ dugo godina proganja (šteta što je oženjen, s vrlo odraslom djecom...), ponovilo je ulet prije par dana dok sam sjedila ispred Egoista i èekala frendicu... izmeðu ostalog je rekao da u mojim godinama više ne bih morala biti tako sramežljiva i neodluèna, i da razumije da s nekih 19-20 kad je krenuo s barenjem nisam bila spremna za izlazak na jedno nevino piæe sa susjedom nevinih namjera, niti na nevino druženje s drugim muškarcima kad sam veæ bila u vezi s nekim drugim, ali da sam sad veæ velika cura...
Molim? Haloooooooooooooo?
19-20?!?!
Kad me prvi put pokušao zbarit, a bilo je to prije 5-6 godina, ja sam imala nekih 26-7!!!
A najluðe od svega je to što ovo nije bilo tek puko ulizivanje komplimentima na raèun izgleda. U trenutku kad sam mu gurnula osobnu pod nos stvarno mu je pala vilica!

Što potvrðuje tu teoriju da je tajna ljepote francuskinja u toj èaši vina dnevno, i da sam na pravom putu da otkrijem tajnu vjeène mladosti.
Osim ako jednog od ovih dana ne išèaèkam odnekud neku svoju staru fotku iz najljepših i najmlaðih dana, strašno unakaženu poroènim i neurednim životom... nešto kao što je bilo s onim Dorianom Grayom...

14.09.2009. u 23:14 sati | 17 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Južinavi B-Blues...

U ovome trenutku još uvijek ne znam kako se zapravo osjeæam.

Nekakav najbliži opis mog stanja duha i uma bio bi... plutanje u ogromnoj zdjeli pudinga. Èokoladnog pudinga, jer je sve oko mene nekako mraèno, tamno i overstimulirajæe. I usto još i ljepljivo, sladunjavo, hiperemotivno i prezasitno. Ok, možda èak ni plutanje, prije bih rekla koprcanje u pudingu. Napola gušenje. Napola plivanje da ne potonem, s kratkim razdobljima za hvatanje daha na površini.
Davim se u nekom napola savladivom stanju.

Naravno, kao i obièno, niko oko mene ne primjeæuje da sam totalno u komi.
Dobro je rekla moja prva terapeutkinja (ona koja me izvukla po prvi put iz pakla bulimije, a koja je na žalost takoðer veæ dulje vrijeme pokojna), da æe me ta moja opsesiva potreba za kontrolom okoline i glumljenjem savršenstva u svakom pogledu jednom doæi glave. Jer ljudi jednostavno ne vjeruju da ti je loše ako se svaki dan pojavljuješ u društvu s osmjehom od uha do uha, savršenog tena nahranjenog Q10 enzimima, besprijekornog make upa, kose izbijeljene do savršene nijanse kolovoškog lana, utegnuta, upeglana, nakinðurena razumnom kolièinom nakita... Kao i obièno spremna saslušati, utješiti, savjetovati, mudrovati i zatulumariti sa èoporom cura koje se naizgled guše u gomili beznaèajnih problema, a zapravo im je jedina briga u životu što su im roditelji/muževi/deèki/sponzori zbog krize skresali džeparac za 400 do 500 eura pa sad pate što ne mogu ovaj mjesec kupiti još i onu praktiènu veliku crnu Furlinu torbu jer su veæ kupile jedan D&G clutch i par haljinica za veèernje izlaske a strašno su im neophodne i još jedne traperice... Jer ako kupe traperice od 2000 kuna neæe im ostati dovoljno za torbu...
Halooooo? Ja imam ozbiljnih problema!!! Npr. kako uopæe kupiti bilo kakve traperice za jesen???

Jedino je Seka skužila da sa mnom nešto totalno nije u redu. Naime, njoj ne mogu prodati prièu da puštam svoje vlastite nokte i bauljam uokolo u chucktayloricama zato jer mi je tako super i jer mi je to novi stil, jer me puca neki ležerni boho film i jer imam problema s oticanjem zglobova kad nosim visoke pete, a ne zato jer nemam novaca za obnovu garderobe, jer me visoke pete (koje sam bojkotirala i ovo ljeto, èak i na veèernjim izlascima) umaraju PSIHIÈKI, i jer mi zapravo iskreno uopæe nije stalo kako izgledam...

Sinoæ sam, na primjer, imala pravu krizu.
Tj. prvo sam mislila da se osjeæam napokon malo bolje, i da sam spremna spièiti vani s curama. Plan izlaska je bio jednostavan i primjeren mom psihièkom stanju: dva-tri Long Islanda u Egoistu, nakon toga baciti oko što ima u Stelli (koja mi, iskreno, ide na živce, ali kad je curama tamo napeto jer je novoobnovljena i jako in), kratka tura do Tropica i Vanille, i onda malo plesa u Hemingwayu...
Èak sam našla i savršenu kombinaciju u kojoj se nisam osjeæala ni ružno ni debelo (a trenutaèno se osjeæam ružno i debelo). Nabacila sam klasiène komotne podvrnute isprane muške traperice, bijelu mušku košulju dugih rukava (Hermésovu, predivno èvrsto debelo pamuèno platno koje sam s ljubavlju uštirkala. Komadiæ luksuza koji je Tajkun posudio Najboljoj za sastanak kad je uflekala svoju košulju, ali ona ne voli muške košulje a on ne voli nositi odjeæu koju je na sebe stavio neko drugi pa je završila kod mene...), zlatni remen, veliki zlatni clutch (mamin, još iz 80-ih...), ljubièaste peep toe salonke od brušene kože s platformom i golemom stiletto petom (best buy iz Shoe Be Doe-a... za koje svi pitaju gdje sam ih kupila), ljubièasti ruž, tuš i umjetne trepavice na oèima, golemi buttoni od cirkona u ušima i brdo zlatnih i bižuterijskih narukvica. Sama sam sebi bila komad, a sve sa starim stvarima i nula kuna... I sve je bilo savršeno ok dok nismo uz drugi Long Island zavezle prièu o prednosti muških traperica nad onim groznim uskima koje su loše za cirkulaciju i celulit, i o tome kako muške traperice i odjeæa uz pravi accesoire mogu izgledati jebeno elegantno i pritom još pokriti mast koju, nakon lipanjskog i srpanjskog gubitka kila, u kolovozu iz dokolice i lijenosti sve nabacimo na dupe i donji dio trbuha... Da, osjeæala sam se velièanstveno, dobro i vrhunski zakamuflirano... dok me V nije pitala gdje sam nabavila hlaèe jer da su joj dobre.

A ja se sjetila da su to 3 godine stare B-ove dSquared traperice, iz njegove „debele“ faze, kad je imao kosu do ramena i nosio na glavi rajf a'la Gibonni, bio u disfunkcionalnoj vezi s malim Ricky Martinom i mislio da je najružniji muškarac na kugli zemaljskoj...
Pa sam se odmah zatim naravno još i sjetila kako je, kad je odrezao kosu i krenuo na dijetu od proteina, salate, alkohola i povraæanja, svu svoju „obiènu“ i „neuglednu“ dizajnersku i skuplju high street odjeæu podijelio prijateljima i ostavio u ormaru tri ne baš jako široke majce i jedne štofane hlaèe.
To popodne smo ja i moja ekcentrièna rodica J sjedile na golom madracu na podu njegove ogromne sobe u obiteljskoj kuæi, sobe koja je u toj fazi takoðer bila na dijeti, skoro skroz prazna i prebojana u bijelo (rješavao se tada svega što ga je podsjeæalo na malu mušku sponzorušu, ukljuèujuæi i krevet, ormare, dekoracije, fotografije, boju zidova, zavjese i dva velika platna Branka Farca i Tisje Kljakoviæ koje je izabrao zajedno s malim), u društvu njegove male neæakinje koja se uporno pokušavala dokopati velike keramièke trolitrene vaze pune mješavine votke, tekile i Orangine koju smo cjevèili kroz kilometarske slamke. Naglas smo ga odgovarale od bacanja tolike kolièine odjeæe, a B nas je uporno nagovarao da prve odaberemo sve što nam se sviða jer æe ostatak ionako podijeliti ili darovati Caritasu i Reto Centru... Dok smo, naravno, u glavi veæ bile kod krojaèice i potkraæivale nogavice na njegovim Abercrombie&Fitch i Y3 Adidas trenerkama, prekrajale skupe traperice u mikrominjake i suknje do koljena, kombinirale felpe i velike majce s kapuljaèama uz ljetne haljine i tajce za jesen i smišljale kako nositi velike muške dizajnerske ruène torbe uz ženstvene kombinacije...

Kako smo samo koristoljubive, gramzive, bezdušne i radosne bile...
I ko je mogao pomisliti da æe za samo 19 mjeseci nakon tog fenomenalnog showera B praviti društvo anðelima, i da mi sva ta odjeæa, skupi i rijetki uniseks parfemi, kožne jakne, remeni i torbe, šalovi i marame, èelièni i kožni nakit, neæe predstavljati više ama baš nikakvu radost... Veæ samo tužne uspomene na najdraže stvorenje kojeg više nema kraj mene.

I kako æu se osjeæati plitkom i sitnom dušom jer su me radovale tako beznaèajne materijalne stvari...

Na kraju sam se osjeæala jadno, jer smo dan prije mog odlaska na Otok i njegovog vaðenja markera sjedili upravo ispred Egoista. Bila je sparna ljetna noæ, pijuckali smo Coronu i odmjeravali mlaðahne komade, kovali planove za buduænost, smijali se, grlili, zadavali jedno drugome zadatke da oèijukamo, namigujemo i zbunjujemo pogledima muškarcime koji su nam bili slatki, ogovarali naveliko odjeæu na nekim ne baš najukusnije odjevenim ženama...
U Tropicu sam se sjetila kako prošle godine krajem listopada nisam bila u Splitu na njegovom roðendanskom tulumu koji je zapoèeo upravo u Tropicu, i kako je to zapravo bilo grozno od mene jer sam najdraže stvorenje na svijetu pretpostavila nekakvom beznaèajnom razgovoru za posao u Zagrebu (kojeg sam na kraju odbila).
A Hemingway me je veæ totalno dotukao. Jer sam se sjetila otvorenja jedne srijede prošlog ljeta, kad smo svi bili u bijelom, i B-u je iskliznula boèica cole iz ruke pa je zalio cijeli separe i cijelo društvo je bilo bijesno, mokro i pokriveno flekama kad se cola osušila... I svih onih izlazaka prošlo ljeto i jesen, prije mog odlaska u Zagreb, svih gluposti neprimjerenih našim godinama koje smo izvodili... i playliste na sticku koji smo selili iz auta u auto, ovisno ko je bio zadužen za razvoženje, i pjesama koje smo slušali dok bi cruisali gradom, meðu kojima su redovno bile dance kuruze naše mladosti tipa Rhytm Of The Night i Mr Vain, odjevenih noænih kupanja u POŠK-ovom bazenu na Zenti, žderanja bureka u Mate i u Prerade, odlazaka u Auroru... I kako je B sredinom prošlog srpnja iznajmio nekakvu jedrilicu, Bavariu mislim, natjerao me da uzmem tjedan dana godišnjeg, i poveo me na ðitu preko Elafita do Crne Gore, da me utješi jer sam veæ bila jako nesretna zbog traumatiènog dogaðaja s bivšim šefom seksualnim manijakom, a B je bio jedina osoba na svijetu kojoj sam mogla povjeriti što mi se dogodilo...

I kako je bio neprirodno nesebièno i plemenito stvorenje, koje je vjerovalo da novac postoji zato da bi usreæivao i pomagao ljudima, kako je uvijek anonimno darivao i pomagao. I kako je jednom, dok smo pred zoru s društvom èekali taksi ispred kluba u Ravenni, dao beskuæniku svoju debelu pernatu jaknu i 80 eura, i još mu se na katastrofalnom talijanskom isprièavao što nema više novaca kod sebe a jadni èovjek je bio sumnjièav i u šoku. I kako je onda u taksiju plakao zbog sudbine ljudi koji završe na ulici bez ièega i ikoga, sami i gladni po najgoroj cièi zimi...

Èudno je to... Ljudi umiru, bez svojih najdražih i najbližih ostajemo svako malo u životu, i trebali bi se nekako naviknuti na to. Ostala sam bez bake koja mi je bila više majka od Mame, i bez djeda s kojim sam bila bliska. Umrli su mi neki èlanovi obitelji i rodbine, prijatelji, ljudi s kojima sam bila vezana i intenzivno proživjela dio života.
Ali nièija smrt me nije toliko pogodila kao B-ov odlazak.
Osjeæam se kao da sam izgubila dio sebe, kao da sam... ostala udovica.

Moja obitelj kaže da bih morala veæ doæi k sebi, da mi je na kraju krajeva bio samo prijatelj, da to nije prirodno i da se ponašam ko da sam bila zaljubljena u njega.
Ali ja na neki naèin i jesam bila zaljubljena u njega!
Zaljubljena u njegov duh, njegovu dobrotu, njegovu živost, optimizam, njegovu vjeru da je sve što nam se dogaða u životu za neko dobro, da je svijet predivno mjesto...
Zaljubljena u njegovu ogromnu ljubav prema životu, ljubav prema ljudima, životinjama, biljkama, njegovom poslu...
Zaljubljena u njegovu beskrajnu radost, djeèju naivnost, nepraktiènost i nespretnost, fizièku ljepotu, šarm kojim je bacao na koljena i zaljubljivao u sebe sve muškarce i žene oko sebe...
Zaljubljena u njegov zvonki smijeh, praporèasti cerek, blesavo kešenje, grcanje od smijeha... zapravo zaljubljena u to što se neprestano smijao.

Zaista, kao da je bio previše dobar, previše plemenit, previše nestvaran i neljudski da bi Bog dozvolio da predugo boravi meðu nama obiènim smrtnicima prije nego ga uzme k sebi i pretvori u jednog od svojih najdražih anðela.

Iznenadilo me koliko je ljudi bilo na njegovom sprovodu.
Iznenadio me broj osmrtnica u tisku, od strane prijatelja, suradnika, klijenata...
Ljudi koji su imali tu privilegiju poznavati ga i imati ga u svojim životima beskrajno su ga voljeli.
Ok, ima i budala koje su me pitale da li je istina da je umro onaj moj peder... I kojima sam poželjela instant iskopati oèi, izgrebati lice i poèupati kosu na listu mjesta.

Toliko mi fali da ne mogu vjerovati da ga više nema.
Spavam u njegovim starim majcama.
Kad sam tužna, a tužna sam otprilike 20 od 24 sata koliko traje dan (preostala 4 sata pokušavam spavati nafilana Normabelom i Sanvalom), pišem mu pisma u kojima mu govorim koliko mi fali i koliko ga volim i koliko mi je žao jer se neæemo družiti kad umrem jer æu ja završiti u dubinama pakla a on æe udarati u liru negdje na sedmoj razini raja, u društvu Svetog Petra i ostale povlaštene ekipe, i sigurno žugati jer su mu krila prekratka i tražiti neka od padobranske svile jer je ovih posljednjih mjeseci bio postao alergièan na perje...
Fali mi moj najbolji prijatelj i osjeæam se najgore ikad u životu.

Svako mjesto u ovome gradu podsjeæa me na njega.

Moja soba doma puna je naših uspomena, predmeta koje sam dobila od njega ili koje smo kupili zajedno, a podsjeæa me i na vrijeme kad je patio zbog prekida s malim Ricki Martinom a ja se taman bila doselila kod tete, pa je spavao u mojoj sobi da ne bude sam i paranoièan, i po cijele dane s mojom tetom pregledavao njenu zbirku kukièanih ruènih radova i divio im se, pa sam se zato sada doselila kod rodice J. Ona je ionako veæinu vremena u Italiji, pa sam èesto sama. A ne volim kad sam sama, jer se onda sjetim vremena kad smo izlazili vani po cijele noæi, i kako smo, jer je J-in stan u samom centru, èesto nakon izlazaka svi èoporativno spavali kod nje nakon izlaska, po èetvero na krevetu i po troje na rastegnutim dvosjedima i trosjedima, i onda se budili oko podne i bauljali gradom u potrazi za kavom i željni kolaèa iz Francuza na Rivi...

Ne idem više u Pulsa, jer me podsjeæa na proljeæe 96-e kad smo se upoznali, kliknuli na prvi pogled, i istog trenutka postali najbolji prijatelji na svijetu.

Ponekad do besvjesti slušam stare albume od Suede i sjeæam se kako smo za kišnih dana smucali se gradom, svako sa po jednom slušalicom walkmana u uhu, slinili na Modern Boys, vjerovali da je pjesma Trash upravo o nama, planirali živjeti u Londonu i oboje bili zaljubljeni u Breta Andersona koji nam je bio prelijep...
I koliko sam se puta nabrijala i prebrijala na partijima, i kako je on uvijek bio jedini u društvu koji nije nikada koristio nikakve opijate (osim alkohola, naravno) pa je mrtav umoran i mamuran provodio cijeli sutrašnji dan sa mnom i mojim prijateljicama, kuhao nam egzotiène èajeve, motao jointe i brinuo o nama dok se ne vratimo u normalu...
A kad se preselio u inozemstvo zbog modelinga, unatoè èestim dolascima ovamo, toliko nisam mogla bez njega ni on bez mene, da sam zbog icq-a i kobasica od mailova u kojima smo po cijele noæi detaljno jedno drugome opisivali svakodnevicu, traèeve i dogaðaje, padala svaki put u nesvijest kad je dolazio telefonski raèun... (da, ono dobro staro vrijeme starih modema i superskupog supersporog interneta... dok nisam otkrila Carnet).

Plesali smo po sobama na Blondie i Pulp, prekrajali odjeæu, dozvoljavao mi je da eksperimentiram s uvijaèima, peglama i viklerima na njegovoj tada dugoj kosi... Skupljali smo novce da hodoèastimo na Ibizu i provodimo bar dva tjedna ljeti na Bolu (koji je tada bio totalno it destinacija, sa Šukerovim Facesom i raznoraznim Ivama Majoli i ostalim likovima koji su tamo ljetovali), šlepali se prijateljima i poznanicima na jahtama i po vikendicama... Lijeèili jedno drugome ljubavne boljetice (a tada smo stalno bili u lovu na nekoga, u nekakvoj vezi koja je zapoèinjala, u nekom odnosu za kojeg smo htjeli da preraste u vezu, u nekakvom prekidu veze i ostalim kompliciranim situacijama...) hranom, alkoholom, plakanjem, i upozoravanjem da je dosta bilo plakanja jer suze isušuju nježnu i osjetljivu kožu oko oèiju, èine lice podbuhlim, i da tuga opæenito poružnjuje i da nas niko neæe voljeti ružne... I onda se smijali jedno drugome kako smo dvije grozne plitke napucane babe...
Satima smo se vozili na mom skuteru do prigradskih plaža.
Uvijek kad bi došao s nekog duljeg puta tražio je od mene da mu napravim njoke marinara i ispeèem pitu od šljiva ili tortu Tatin.

Bio je neodvojiv dio mog života i moja najveæa ljubav.
Voljela sam ga jako, duboko, iskreno i, što je svima oko mene potpuno neshvatljivo – buduæi da je on ipak prije svega bio jako privlaèan i ni najmanje feminiziran mladi muškarac koji se jako sviðao ženama – potpuno aseksualno.

Ok, znam i sama da bi bilo krajnje vrijeme da se trgnem i prestanem cmizdriti. Da je B sada tu dobro bi me oprao i zabranio mi ovakvo ponašanje.
Ali tugovanje mi tako pašeeeeeeeeeee...

E, da - nisam trudna. Samo je opako kasnilo zbog stresa.
Što je skroz ok, dapaèe, savršeno! Nebivanje trudnom mi je uštedjelo neki novac, nešto živciranja, a bogami i poveæalo šansu da kasnije najnormalnije budem majka kad (i ako ikad) to stvarno poželim.
Jer naravno da nema šanse da bih sebi priuštila da budem toliko sebièna i rodim dijete. mislim, dijete bez oca, u ovakvoj financijskoj situaciji... I s ovakvom majkom! Da, mislim da bi bilo jako surovo od mene da dozvolim da nekom jadnom stvorenju budem roditeljica...
Ali mi možda na neki naèin èak i fali taj osjeæaj tuge, straha i neizvjesnosti, jeze koja me podilazila pri pogledu na test u ladici i pms-om napuhan trbuh... Bilo je pomalo perverzno ugodno intenzivirati tugu i opæe jadno stanje još i sumnjama u trudnoæu i strahom od neizvjesne i mraène buduænosti s neèim dreèavim, slinavim, popišanim i zahtjevnim na grbaèi...

13.09.2009. u 22:30 sati | 13 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.