Izlazak iz kome Elle Gray. Dorian Gray.

Moram priznati da se uopće ne osjećam ugodno doma.
Ne zato jer sam nekakva bahata mrziteljica rodnog Splita u kojemu mi ništa nije dobro ni po volji a sve što je dobro i bolje je negdje drugdje. Niti zato što sam u nekim fazama svog života živjela i radila u nekim malo većim gradovima kao što su Zagreb i Milano, pa sad cmizdrim kako mi je malo moje misto u kojem se svi međusobno znaju, otračavaju i likuju kad je nekome koma...

Ne osjećam se ugodno zato jer nikad nisam podnosila južinu, i općenito lokalnu klimu.
Ok, ljeto je u redu, radi se u klimatiziranim prostorima, živi se u klimatiziranim prostorima, izlazi se vani do zore po štekatima ili baulja po plažama u potrazi za ćuhom maestralića, ili se jednostavno zaspi... a onda se zbriše na Otok ili u neko manje asfaltirano mjesto, i općenito je ljeti sve nekako tralala...
Ali ne volim jesen, kad dani skrate, zahladi, i kad krenu kiše i kišice, južina i oblaci. I kad me nebo psihički dotuče.
U Splitu ima previše neba.
Gdje god se okrenem, gdjegod pogledam, prokleto beskrajno nebo mi visi nad glavom.
Dobro je dok je plavo i vedro, ali čim zajužinavi imam osjećaj da me pritišće i izbija zrak iz pluća.
Tako da sam, kad je vrijeme vedro, agorafobična, a kad je južina, postajem klaustrofobična na otvorenom.

Neko bi rekao da sam većinu života imala popriličnu sreću živjeti u nekim malo boljim gradskim zonama, ali ja se ne bih složila.
Na Mejama mog djetinjstva uništavale su me prevelike količine zelenila i alergije na svekoliku floru i faunu.
U sadašnjem – Tetinom – kvartu, u kojem sam provela drugi dio djetinjstva, između balkona moje sobe i plaža, mora, Brača i opet ogromne količine neba, nema ničega osim poludivljeg i polupoljoprivrednog tračka zelenila, koji pregazim na putu do plaže u manje od pet minuta. Kad god nos promolim kroz prozor nebo me odalami usred lica.
S roditeljima sam nakon Meja živjela na Trsteniku, dakle opet s balkonima orijentiranima na žnjansku plažu, more, Brač i bezobrazne količine neba. I to na dosta visokom katu, što je bila životna želja moje Mame, tako da ima što bolji i otvoreniji pogled na njeno omiljeno nebo...
S Nezakonitim sam se bila skućila na Zenti, praktično prvi stambeni red iznad lučice, s nepodnošljivim količinama neba koje je nasilno upadalo u moj životni prostor kroz cijelu južnu ostakljenu stranu stana. U najvažnije prostorije, tj. kuhinju, blagovaonicu, dnevni boravak i spavaću sobu. Pokušala sam nagovoriti nezakonitog da spavaću sobu preselimo u jednu od preostale dvije sobe okrenute prema istoku i sjeveru, kao da budemo bliže Djetetu, ali on ni da čuje. Njemu se sviđalo to što ima izlaz na terasu čim ustane i da ga ujutro budi sunce kroz zastore. A iskreno, kome bi normalnome palo na pamet da komotnu spavaću sobu dimenzija prosječne zagrebačke garsonijere, s golemim ugrađenim ormarima i kupaonicom, zamijeni za neku upola manju, bez terase, s pogledom na parkiralište ili građevinski teren?
Ili moj prvi studentski stan koji sam dijelila s cimericama, onaj u Papandopulovoj, opet južno-jugoistočno orijentiran, na visokom katu i u dijelu ulice iz kojeg je pucao manje više isti pogled kao i iz roditeljskog stana...
A tek stan na Mertojaku u kojem sam kratko obitavala s Nesuđenim... opet orijentiran na jug, sa sličnom vrstom pogleda kao i u ova prethodna dva...

Zapravo sam se najbolje osjećala u stanu koji sam dijelila s Đorđom u Varoši, sigurno okrenuta prema dvoru, zaštićena lozom i điranima, s pogledom na susjednu kuću i ušuškana u kamenu sjenu.


Dakle, nebo.
Nebo me ubija ovih dana.
Grozno, sivo, južinavo nebo.

Život mi se čini tako mračan a budućnost besperspektivna. Nikad u životu nisam bila ovako siromašna. Ali mislim, ono, svarno siromašna.
Što je najgora zamisliva situacija u kojoj se može naći jedna okorjela materijalistica poput mene.

Pročeprkala sam malo ovih dana po MojPosaotu, totalno bezvoljno i zapravo bez neke ozbiljne nade da ću tamo stvarno naći nekakav normalan posao za sebe.
Većinom se nude poslovi za manje kvalificirane i manje iskusne, ili prekvalificirane i preiskusne djelatnike u usporedbi sa mnom.
Zapravo, to je super mjesto ako netko želi pronaći prvi posao. Promijeniti prvi posao. Nasjesti nekakvim šarlatanima tipa Igmar i sl. Raditi kao telefonski prodavač magle. I slično.
Ok, ima i nekih ok poslova, ali zapravo mi se nekako najpristojniji i najkorektniji u ponudi čine oni koji idu preko onog njihovog Selectia, a Selectio je jako loš u selekciji jer totalno ignorira kandidate koji nemaju npr. formalnu ekonomsku naobrazbu mada cijeli život rade u marketingu i prodaji i imaju upravo traženo iskustvo, znanja i vještine... Ma, smiješno. Moja frendica je na primjer bila poslala cv i prijavu prvo njima na oglašen posao, a zatim još i na info mail navedenog poslodavca. Kad se zaposlila u toj firmi, otkrila je da njen cv iz Selectia nikad nije ni proslijeđen na poslodavca, a ovaj koji je poslala na info, s lijepom molbom da jako želi raditi za njih i da bi voljela da je uzmu u obzir, došao je u prave ruke, uzet je u obzir i proslijeđen na daljnje testiranje i razgovore, i ispalo da je upravo ona idealan kandidat. Ono što je nije činilo ok kandidatom za Selectio je to što je, umjesto diplomiranog ekonomista, ona tek obična i bezvrijedna učiteljica razredne nastave...

Dakle, našla sam ipak jedan oglas koji mi je bio zanimljiv, jako zgodna mala asistentska pozicija. U redu, to bi stvarno bio skok s konja na magarca, ali nužda ne pita za ponos. Pa sam malo ublažila iskustvo i prethodne pozicije u cv-ju, da ne ispadnem prekvalificirana ili neka šuša koja bi u startu tražila plaću višu nego što su za to mjesto spremni dati, pa sam se prijavila...
Par dana nakon slanja maila nazvala sam Najbolju i zamolila je da me malo pogura ako može jer je ona s dotičnim poslodavcem surađivala na jednoj od prethodnih pozicija. Naravno, rekla je da nema problema, da joj samo proslijedim mail koji sam poslala... Nakon čega me nazvala u stanju između ljutnje i nevjerice, i pitala jesam li ja normalna i na što liči ova moja prijava.

Ok, priznajem, osjećala sam se stravično neinspirirano, besperspektivno i žalobno kad sam slala molbu, pa sam uz standardni uvodni trla-brla napisala da je prava istina zašto se javljam za ovu poziciju to što mi je umro šef, da ću uskoro upasti u totalni crnjak na tekućem i karticama i da sam na rubu „will work for food“ stanja. Kao i da me upravo idealnim kandidatom za ovaj posao čini to što radim kao mrav (pri čemu zanemarujem i privatni život koji je ionako pustinja), da zauzimam malo prostora, ne koristim tuđe šalice i ne kradem hranu iz frižidera, rado posuđujem kremu za ruke i rame za plakanje, te ne tračam kolege. Dodala sam još i da sam savršeno vješta, ljubazna i strpljiva u komunikaciji, zahvaljujući čeličnim živcima izbrušenima u radu s osnovnoškolcima, ratnim veteranima s PTSP-om i likovnim umjetnicima, jer i to je bilo navedeno kao tražena osobina kandidata.

I ok, priznajem i to da ja takvu prijavu sigurno ne bih primila baš previše ozbiljno...

Mada mi se čini da sam upala u stanje u kojem tražin posal a Boga molin da ga ne nađen...

I još sam upala u ono kad bauljam po stanu i tražim samoću i mir, a kad ne tražim samoću onda odem doma kod svojih i tražim kavgu. Pokušavam se svađati s ukućanima koji me ne šljive ni pišljivog boba jer je previše očito da mi se sukobljava iz čiste dokolice, a svi imaju pametnijeg posla nego se klati sa mnom, jer su već oguglali na Bratu koji je slomio nogu prije par tjedana i odlučio bolovanje provesti kod roditelja umjesto u svom stanu jer u njegovoj zgradi nema lifta... A nema ni starog društva iz starog kvarta, do najbližeg dućana i kafića mora ići motorom kojeg ne može vozit... Pa se onda svađa sa starcima. Ili zbog Seke, kojoj je poplavila mašina za robu i napuhala parkete pa ona i cimerica sada spavaju u rodnim domovima i živčane zbog toga što im gazdarica ne želi umanjiti troškove stanarine za cijenu nove mašine...
Nervira me i to što su nekako svi saznali da sam sama u J-inom stanu, i što su se počeli pozivati na ručkove, večere, kave i šačice razgovora. A ja sam u totalno asocijalnoj fazi. Ako ne odgovorim na poziv, samopozvano društvo ne odustaje jer je uvijek očito kad sam doma. Cijeli stan je okrenut na ulicu, i vidi se svjetlo kroz prozore.
A crkla joj je i televizija.
Što mi se prvih tjedan – dva činilo kao genijalna stvar, jer ionako na svih 60-ak kanala kabelske nikako nisam uspjevala naći ništa zanimljivo.
Ali sad mi se život bez televizije odjednom čini najgorim mogućim oblikom egzistiranja. Puka vegetacija. Jad i čemer.
Jer koji je smisao života i samoće osim da se žena zabije u stan u kojem je nitko neće gnjaviti, zavali u trosjed, okruži daljinskim upravljačima, i izgubi u nepreglednim hipnotizirajućim prostranstvima megainčnog ekrana plazme?

Dok J nema ofarbala sam joj zidove dnevnog boravka upravo onako kako je oduvijek htjela samo što to nije znala da želi.
Ok, oduvijek je htjela zidove boje izblijedjele prašnjave lavande, što je bio i dogovor, ali nije znala da želi takve zidove osvježene tanjim i debljim prugastim uzorkom, s prugama nekoliko tonova svijetlijim od temeljne boje, patiniran mrljicama boje starog zlata. Zidovi izgledaju predivno, kao neka starinski tapecirung za namještaj.
Obrusila sam i okvire dva zidna ogledala, zapravo kvazibarokne okvire za slike u koje je ubacila zrcala, i prefarbala ih u staro zlato. Obrusila sam i tabure, stolić za kavu i komodicu na kojoj je stajala televizija, kredenčicu, dvije stolice i okrugli stol, zapravo sav namještaj u dnevnom boravku, ružni stari namještaj koji je J pokupovala po buvljacima i dovukla sa sela, i prelakirala u mat bijelo. Ionako već dvije godine planira prefarbati namještaj u bijelo.
Oprala sam i uštirkala bijele i blijedolavanda zastore koje je planirala staviti na prozore. Objesila ih. Pritom više puta pala sa stolice na koju sam se popela da ih stavim, pa sada imam zanimljiv uzorak ljubičasto-crnih šara po tijelu. J#%!&@ onoga ko je izmislio zavjesu na one kotačiće!!! I stavlja bonagraciju preko pola zida, duplo širu od prozora!!!
Promijenila presvlake na dvosjedu i trosjedu, u one sa sivim i lavanda prugama koje već godinu dana neraspakirane čame u ormaru.
Povadila sadržaj kuhinjskih ormara i ladica, sve oribala i očistila, pobacala prastare paketiće grožđica, plijesnive sakrivene zalihe Kraševih pralina i sjemenki buče. Oribala frižider, zaboravila odmrznuti ledenicu, razbila jednu plastičnu ladicu u ledenici dok sam pokušavala škarama je osloboditi okova višegodišnjeg leda. Pobacala fozilizirane ostatke pterodaktilne piletine, smrznutog protopovrća i arheoloških punjenih paprika koje je tamo gomilala otkako je dobila stan za 18-i rođendan. Prekinula zanimljivi eksperiment simbiotskog života gljivica iz kocke kvasca (barem mislim da je to nekoć davno bila kocka) svježeg kvasca(uvjetno rečeno. Tako se proizvod službeno zove. Svježi pekarski kvasac. To mu je ime. Ne i stanje) i komada kore parmezana.
Iskuhala i opeglala komplete posteljine, ručnike i kuhinjske krpe.
Oprala prozore i slučajno usmrtila bonsai maslinu koju J uzgaja još od šestog razreda osnovne.

Tako da više nemam nikakvog pametnog posla.

I dalje sam tužna.
A pritom mi ne pomaže ni to što sam sada stvarno siromašna.
Ako želim jednom dnevno sjesti s nekim na kavu kao svi pošteni ljudi i imati kutiju za zdravlje i psihičku stabilnost neophodnih Ronhill Slimsa, a pritom i popiti popodnevnu čašu vina (a čaša vina dnevno je odlična za zdravlje i srce, a usto je još i tajna ljepote francuskih žena. Tako sam možda jednom negdje pročitala. Ili da je to dobro za probavu i rad mozga. Svejedno. Zdravo je. To svi stručnjaci za zdravlje tvrde), moram ozbiljno srezati životne troškove i živjeti stvarno low budget.
Na što nisam navikla.
Uspjela sam nagovoriti Tatu da mi daruje svoje dvije butelje Hektora (koje sam mu ja bila kupila, jer je dobar, i još je vino tipa Porto, a jeftinije od kvalitetnog Porta, i usto sam činila dobro za hrvatsku ekonomiju jer sam kupila hrvatski proizvod!), J je imala doma i jedan pristojan Traminac, ali ne znam kako ću se brinuti za svoje zdravlje kad sve to iscijevčim.
Mislim, ne želim ponovo riskirati ozbiljan pad imuniteta niti nekakvu egzotičnu boljku kao one alergijske rane na nogama. Ožiljci se još nisu do kraja povukli.
A popodnevna čaša Jure mi se nekako ne čini kao najsjajnija vinska perspektiva...

Ali mislim da nekako idem na bolje.
Manje cmizdrim. I pazim da ne poplašim ljude koji dolaze u kontakt sa mnom.
Danas sam se prvi put stvarno temeljito pogledala u zrcalo dok sam prala zube.
I shvatila da izgledam grozno.
Ok, nisam od onih žena koje bi dozvolile sebi da raščupane i masne hodaju unaokolo. Ali sam zamijetila brdo nelogičnosti na sebi.
Počevši od lica.
Ljeti uvijek imam problema s reakcijom znoja na šminku, pa stavljam samo malo olovke na kapke i vodootpornu maskaru, ali ljeto je već odavno prošlo, a i lice mi više nije brončano nego standardno prelazi u prozirnobijelo, tako da tirkizni svjetlucavi liner nekako više ne djeluje kao seksi ljetni make up nego nemarna improvizacija lijene žene.
A tek odjeća...
Vrućine su prošle, i stvarno više nije primjereno hodati unaokolo u pretjerano ležernoj odjeći za godišnji odmor. A ja sam za izlazak u grad obukla dugu tanku tamnožutu suknju i bijelu siledžijku. Moschinovu doduše, no ipak. A kao ustupak zahlađenju na noge navukla žute chucktaylorice i prebacila B-ovu veliku Diesel felpu s kapuljačom.
Super, još mi je samo ruksak falio!
Mislim, to je odjeća primjerena studentici, i to jednom od onih vilinski visokih i vitkih manekenskih stvorenja duge lepršave kose koja izgledaju fantastično u ležernoj odjeći, praktičnoj za cjelodnevno trčanje po gradu, od predavanja do kave, i od kave ponovo na faks pa onda s faksa na izlazak...
Ovakvu mene B sigurno nikad ne bi odobrio. Zapravo, ne bi mi dozvolio ni da izađem iz stana takva. Jer svaka životna dob i svaki životni stil imaju svoju uniformu. A kako mogu očekivati da mi netko pomogne u potrazi za primjerenim poslom ako izgledam ko jedva punoljetna administratorica u grafičkom studiju?
A da ne spominjem to da sam opet nabacila par kila. Kojih se zapravo uopće nisam bila ni riješila. Zbog nenormalnih količina antibiotika, antihistaminika i ostalog farmaceutskog smeća koje sam što progutala što primila u dupe ovo ljeto zbog misterioznih rana, morala sam prestati uzimati Lijek.

Ali možda to i nije tako loše...
Seka kaže da se neki njen kolega s faksa raspitivao za mene. Kad mu je rekla da sam ja njena STARIJA sestra, dečko je rekao da njemu ne smeta, da on voli starije cure, i da je već imao jednu curu od 25-6 godina... Napominjem da moja sestra izgleda kao da su joj 21-2, da je pauzirala nekoliko godina između treće i četvrte godine, i da njeni kolege redovno zaboravljaju da je par godina starija od njih...
A i jedno vrlo zanimljivo muško stvorenje iz tetinog kvarta, koje me već dugo godina proganja (šteta što je oženjen, s vrlo odraslom djecom...), ponovilo je ulet prije par dana dok sam sjedila ispred Egoista i čekala frendicu... između ostalog je rekao da u mojim godinama više ne bih morala biti tako sramežljiva i neodlučna, i da razumije da s nekih 19-20 kad je krenuo s barenjem nisam bila spremna za izlazak na jedno nevino piće sa susjedom nevinih namjera, niti na nevino druženje s drugim muškarcima kad sam već bila u vezi s nekim drugim, ali da sam sad već velika cura...
Molim? Haloooooooooooooo?
19-20?!?!
Kad me prvi put pokušao zbarit, a bilo je to prije 5-6 godina, ja sam imala nekih 26-7!!!
A najluđe od svega je to što ovo nije bilo tek puko ulizivanje komplimentima na račun izgleda. U trenutku kad sam mu gurnula osobnu pod nos stvarno mu je pala vilica!

Što potvrđuje tu teoriju da je tajna ljepote francuskinja u toj čaši vina dnevno, i da sam na pravom putu da otkrijem tajnu vječne mladosti.
Osim ako jednog od ovih dana ne iščačkam odnekud neku svoju staru fotku iz najljepših i najmlađih dana, strašno unakaženu poročnim i neurednim životom... nešto kao što je bilo s onim Dorianom Grayom...


14.09.2009. u 23:14 sati | 17 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Južinavi B-Blues...

U ovome trenutku još uvijek ne znam kako se zapravo osjećam.

Nekakav najbliži opis mog stanja duha i uma bio bi... plutanje u ogromnoj zdjeli pudinga. Čokoladnog pudinga, jer je sve oko mene nekako mračno, tamno i overstimulirajće. I usto još i ljepljivo, sladunjavo, hiperemotivno i prezasitno. Ok, možda čak ni plutanje, prije bih rekla koprcanje u pudingu. Napola gušenje. Napola plivanje da ne potonem, s kratkim razdobljima za hvatanje daha na površini.
Davim se u nekom napola savladivom stanju.

Naravno, kao i obično, niko oko mene ne primjećuje da sam totalno u komi.
Dobro je rekla moja prva terapeutkinja (ona koja me izvukla po prvi put iz pakla bulimije, a koja je na žalost također već dulje vrijeme pokojna), da će me ta moja opsesiva potreba za kontrolom okoline i glumljenjem savršenstva u svakom pogledu jednom doći glave. Jer ljudi jednostavno ne vjeruju da ti je loše ako se svaki dan pojavljuješ u društvu s osmjehom od uha do uha, savršenog tena nahranjenog Q10 enzimima, besprijekornog make upa, kose izbijeljene do savršene nijanse kolovoškog lana, utegnuta, upeglana, nakinđurena razumnom količinom nakita... Kao i obično spremna saslušati, utješiti, savjetovati, mudrovati i zatulumariti sa čoporom cura koje se naizgled guše u gomili beznačajnih problema, a zapravo im je jedina briga u životu što su im roditelji/muževi/dečki/sponzori zbog krize skresali džeparac za 400 do 500 eura pa sad pate što ne mogu ovaj mjesec kupiti još i onu praktičnu veliku crnu Furlinu torbu jer su već kupile jedan D&G clutch i par haljinica za večernje izlaske a strašno su im neophodne i još jedne traperice... Jer ako kupe traperice od 2000 kuna neće im ostati dovoljno za torbu...
Halooooo? Ja imam ozbiljnih problema!!! Npr. kako uopće kupiti bilo kakve traperice za jesen???

Jedino je Seka skužila da sa mnom nešto totalno nije u redu. Naime, njoj ne mogu prodati priču da puštam svoje vlastite nokte i bauljam uokolo u chucktayloricama zato jer mi je tako super i jer mi je to novi stil, jer me puca neki ležerni boho film i jer imam problema s oticanjem zglobova kad nosim visoke pete, a ne zato jer nemam novaca za obnovu garderobe, jer me visoke pete (koje sam bojkotirala i ovo ljeto, čak i na večernjim izlascima) umaraju PSIHIČKI, i jer mi zapravo iskreno uopće nije stalo kako izgledam...

Sinoć sam, na primjer, imala pravu krizu.
Tj. prvo sam mislila da se osjećam napokon malo bolje, i da sam spremna spičiti vani s curama. Plan izlaska je bio jednostavan i primjeren mom psihičkom stanju: dva-tri Long Islanda u Egoistu, nakon toga baciti oko što ima u Stelli (koja mi, iskreno, ide na živce, ali kad je curama tamo napeto jer je novoobnovljena i jako in), kratka tura do Tropica i Vanille, i onda malo plesa u Hemingwayu...
Čak sam našla i savršenu kombinaciju u kojoj se nisam osjećala ni ružno ni debelo (a trenutačno se osjećam ružno i debelo). Nabacila sam klasične komotne podvrnute isprane muške traperice, bijelu mušku košulju dugih rukava (Hermésovu, predivno čvrsto debelo pamučno platno koje sam s ljubavlju uštirkala. Komadić luksuza koji je Tajkun posudio Najboljoj za sastanak kad je uflekala svoju košulju, ali ona ne voli muške košulje a on ne voli nositi odjeću koju je na sebe stavio neko drugi pa je završila kod mene...), zlatni remen, veliki zlatni clutch (mamin, još iz 80-ih...), ljubičaste peep toe salonke od brušene kože s platformom i golemom stiletto petom (best buy iz Shoe Be Doe-a... za koje svi pitaju gdje sam ih kupila), ljubičasti ruž, tuš i umjetne trepavice na očima, golemi buttoni od cirkona u ušima i brdo zlatnih i bižuterijskih narukvica. Sama sam sebi bila komad, a sve sa starim stvarima i nula kuna... I sve je bilo savršeno ok dok nismo uz drugi Long Island zavezle priču o prednosti muških traperica nad onim groznim uskima koje su loše za cirkulaciju i celulit, i o tome kako muške traperice i odjeća uz pravi accesoire mogu izgledati jebeno elegantno i pritom još pokriti mast koju, nakon lipanjskog i srpanjskog gubitka kila, u kolovozu iz dokolice i lijenosti sve nabacimo na dupe i donji dio trbuha... Da, osjećala sam se veličanstveno, dobro i vrhunski zakamuflirano... dok me V nije pitala gdje sam nabavila hlače jer da su joj dobre.

A ja se sjetila da su to 3 godine stare B-ove dSquared traperice, iz njegove „debele“ faze, kad je imao kosu do ramena i nosio na glavi rajf a'la Gibonni, bio u disfunkcionalnoj vezi s malim Ricky Martinom i mislio da je najružniji muškarac na kugli zemaljskoj...
Pa sam se odmah zatim naravno još i sjetila kako je, kad je odrezao kosu i krenuo na dijetu od proteina, salate, alkohola i povraćanja, svu svoju „običnu“ i „neuglednu“ dizajnersku i skuplju high street odjeću podijelio prijateljima i ostavio u ormaru tri ne baš jako široke majce i jedne štofane hlače.
To popodne smo ja i moja ekcentrična rodica J sjedile na golom madracu na podu njegove ogromne sobe u obiteljskoj kući, sobe koja je u toj fazi također bila na dijeti, skoro skroz prazna i prebojana u bijelo (rješavao se tada svega što ga je podsjećalo na malu mušku sponzorušu, uključujući i krevet, ormare, dekoracije, fotografije, boju zidova, zavjese i dva velika platna Branka Farca i Tisje Kljaković koje je izabrao zajedno s malim), u društvu njegove male nećakinje koja se uporno pokušavala dokopati velike keramičke trolitrene vaze pune mješavine votke, tekile i Orangine koju smo cjevčili kroz kilometarske slamke. Naglas smo ga odgovarale od bacanja tolike količine odjeće, a B nas je uporno nagovarao da prve odaberemo sve što nam se sviđa jer će ostatak ionako podijeliti ili darovati Caritasu i Reto Centru... Dok smo, naravno, u glavi već bile kod krojačice i potkraćivale nogavice na njegovim Abercrombie&Fitch i Y3 Adidas trenerkama, prekrajale skupe traperice u mikrominjake i suknje do koljena, kombinirale felpe i velike majce s kapuljačama uz ljetne haljine i tajce za jesen i smišljale kako nositi velike muške dizajnerske ručne torbe uz ženstvene kombinacije...

Kako smo samo koristoljubive, gramzive, bezdušne i radosne bile...
I ko je mogao pomisliti da će za samo 19 mjeseci nakon tog fenomenalnog showera B praviti društvo anđelima, i da mi sva ta odjeća, skupi i rijetki uniseks parfemi, kožne jakne, remeni i torbe, šalovi i marame, čelični i kožni nakit, neće predstavljati više ama baš nikakvu radost... Već samo tužne uspomene na najdraže stvorenje kojeg više nema kraj mene.

I kako ću se osjećati plitkom i sitnom dušom jer su me radovale tako beznačajne materijalne stvari...

Na kraju sam se osjećala jadno, jer smo dan prije mog odlaska na Otok i njegovog vađenja markera sjedili upravo ispred Egoista. Bila je sparna ljetna noć, pijuckali smo Coronu i odmjeravali mlađahne komade, kovali planove za budućnost, smijali se, grlili, zadavali jedno drugome zadatke da očijukamo, namigujemo i zbunjujemo pogledima muškarcime koji su nam bili slatki, ogovarali naveliko odjeću na nekim ne baš najukusnije odjevenim ženama...
U Tropicu sam se sjetila kako prošle godine krajem listopada nisam bila u Splitu na njegovom rođendanskom tulumu koji je započeo upravo u Tropicu, i kako je to zapravo bilo grozno od mene jer sam najdraže stvorenje na svijetu pretpostavila nekakvom beznačajnom razgovoru za posao u Zagrebu (kojeg sam na kraju odbila).
A Hemingway me je već totalno dotukao. Jer sam se sjetila otvorenja jedne srijede prošlog ljeta, kad smo svi bili u bijelom, i B-u je iskliznula bočica cole iz ruke pa je zalio cijeli separe i cijelo društvo je bilo bijesno, mokro i pokriveno flekama kad se cola osušila... I svih onih izlazaka prošlo ljeto i jesen, prije mog odlaska u Zagreb, svih gluposti neprimjerenih našim godinama koje smo izvodili... i playliste na sticku koji smo selili iz auta u auto, ovisno ko je bio zadužen za razvoženje, i pjesama koje smo slušali dok bi cruisali gradom, među kojima su redovno bile dance kuruze naše mladosti tipa Rhytm Of The Night i Mr Vain, odjevenih noćnih kupanja u POŠK-ovom bazenu na Zenti, žderanja bureka u Mate i u Prerade, odlazaka u Auroru... I kako je B sredinom prošlog srpnja iznajmio nekakvu jedrilicu, Bavariu mislim, natjerao me da uzmem tjedan dana godišnjeg, i poveo me na đitu preko Elafita do Crne Gore, da me utješi jer sam već bila jako nesretna zbog traumatičnog događaja s bivšim šefom seksualnim manijakom, a B je bio jedina osoba na svijetu kojoj sam mogla povjeriti što mi se dogodilo...

I kako je bio neprirodno nesebično i plemenito stvorenje, koje je vjerovalo da novac postoji zato da bi usrećivao i pomagao ljudima, kako je uvijek anonimno darivao i pomagao. I kako je jednom, dok smo pred zoru s društvom čekali taksi ispred kluba u Ravenni, dao beskućniku svoju debelu pernatu jaknu i 80 eura, i još mu se na katastrofalnom talijanskom ispričavao što nema više novaca kod sebe a jadni čovjek je bio sumnjičav i u šoku. I kako je onda u taksiju plakao zbog sudbine ljudi koji završe na ulici bez ičega i ikoga, sami i gladni po najgoroj ciči zimi...

Čudno je to... Ljudi umiru, bez svojih najdražih i najbližih ostajemo svako malo u životu, i trebali bi se nekako naviknuti na to. Ostala sam bez bake koja mi je bila više majka od Mame, i bez djeda s kojim sam bila bliska. Umrli su mi neki članovi obitelji i rodbine, prijatelji, ljudi s kojima sam bila vezana i intenzivno proživjela dio života.
Ali ničija smrt me nije toliko pogodila kao B-ov odlazak.
Osjećam se kao da sam izgubila dio sebe, kao da sam... ostala udovica.

Moja obitelj kaže da bih morala već doći k sebi, da mi je na kraju krajeva bio samo prijatelj, da to nije prirodno i da se ponašam ko da sam bila zaljubljena u njega.
Ali ja na neki način i jesam bila zaljubljena u njega!
Zaljubljena u njegov duh, njegovu dobrotu, njegovu živost, optimizam, njegovu vjeru da je sve što nam se događa u životu za neko dobro, da je svijet predivno mjesto...
Zaljubljena u njegovu ogromnu ljubav prema životu, ljubav prema ljudima, životinjama, biljkama, njegovom poslu...
Zaljubljena u njegovu beskrajnu radost, dječju naivnost, nepraktičnost i nespretnost, fizičku ljepotu, šarm kojim je bacao na koljena i zaljubljivao u sebe sve muškarce i žene oko sebe...
Zaljubljena u njegov zvonki smijeh, praporčasti cerek, blesavo kešenje, grcanje od smijeha... zapravo zaljubljena u to što se neprestano smijao.

Zaista, kao da je bio previše dobar, previše plemenit, previše nestvaran i neljudski da bi Bog dozvolio da predugo boravi među nama običnim smrtnicima prije nego ga uzme k sebi i pretvori u jednog od svojih najdražih anđela.

Iznenadilo me koliko je ljudi bilo na njegovom sprovodu.
Iznenadio me broj osmrtnica u tisku, od strane prijatelja, suradnika, klijenata...
Ljudi koji su imali tu privilegiju poznavati ga i imati ga u svojim životima beskrajno su ga voljeli.
Ok, ima i budala koje su me pitale da li je istina da je umro onaj moj peder... I kojima sam poželjela instant iskopati oči, izgrebati lice i počupati kosu na listu mjesta.

Toliko mi fali da ne mogu vjerovati da ga više nema.
Spavam u njegovim starim majcama.
Kad sam tužna, a tužna sam otprilike 20 od 24 sata koliko traje dan (preostala 4 sata pokušavam spavati nafilana Normabelom i Sanvalom), pišem mu pisma u kojima mu govorim koliko mi fali i koliko ga volim i koliko mi je žao jer se nećemo družiti kad umrem jer ću ja završiti u dubinama pakla a on će udarati u liru negdje na sedmoj razini raja, u društvu Svetog Petra i ostale povlaštene ekipe, i sigurno žugati jer su mu krila prekratka i tražiti neka od padobranske svile jer je ovih posljednjih mjeseci bio postao alergičan na perje...
Fali mi moj najbolji prijatelj i osjećam se najgore ikad u životu.

Svako mjesto u ovome gradu podsjeća me na njega.

Moja soba doma puna je naših uspomena, predmeta koje sam dobila od njega ili koje smo kupili zajedno, a podsjeća me i na vrijeme kad je patio zbog prekida s malim Ricki Martinom a ja se taman bila doselila kod tete, pa je spavao u mojoj sobi da ne bude sam i paranoičan, i po cijele dane s mojom tetom pregledavao njenu zbirku kukičanih ručnih radova i divio im se, pa sam se zato sada doselila kod rodice J. Ona je ionako većinu vremena u Italiji, pa sam često sama. A ne volim kad sam sama, jer se onda sjetim vremena kad smo izlazili vani po cijele noći, i kako smo, jer je J-in stan u samom centru, često nakon izlazaka svi čoporativno spavali kod nje nakon izlaska, po četvero na krevetu i po troje na rastegnutim dvosjedima i trosjedima, i onda se budili oko podne i bauljali gradom u potrazi za kavom i željni kolača iz Francuza na Rivi...

Ne idem više u Pulsa, jer me podsjeća na proljeće 96-e kad smo se upoznali, kliknuli na prvi pogled, i istog trenutka postali najbolji prijatelji na svijetu.

Ponekad do besvjesti slušam stare albume od Suede i sjećam se kako smo za kišnih dana smucali se gradom, svako sa po jednom slušalicom walkmana u uhu, slinili na Modern Boys, vjerovali da je pjesma Trash upravo o nama, planirali živjeti u Londonu i oboje bili zaljubljeni u Breta Andersona koji nam je bio prelijep...
I koliko sam se puta nabrijala i prebrijala na partijima, i kako je on uvijek bio jedini u društvu koji nije nikada koristio nikakve opijate (osim alkohola, naravno) pa je mrtav umoran i mamuran provodio cijeli sutrašnji dan sa mnom i mojim prijateljicama, kuhao nam egzotične čajeve, motao jointe i brinuo o nama dok se ne vratimo u normalu...
A kad se preselio u inozemstvo zbog modelinga, unatoč čestim dolascima ovamo, toliko nisam mogla bez njega ni on bez mene, da sam zbog icq-a i kobasica od mailova u kojima smo po cijele noći detaljno jedno drugome opisivali svakodnevicu, tračeve i događaje, padala svaki put u nesvijest kad je dolazio telefonski račun... (da, ono dobro staro vrijeme starih modema i superskupog supersporog interneta... dok nisam otkrila Carnet).

Plesali smo po sobama na Blondie i Pulp, prekrajali odjeću, dozvoljavao mi je da eksperimentiram s uvijačima, peglama i viklerima na njegovoj tada dugoj kosi... Skupljali smo novce da hodočastimo na Ibizu i provodimo bar dva tjedna ljeti na Bolu (koji je tada bio totalno it destinacija, sa Šukerovim Facesom i raznoraznim Ivama Majoli i ostalim likovima koji su tamo ljetovali), šlepali se prijateljima i poznanicima na jahtama i po vikendicama... Liječili jedno drugome ljubavne boljetice (a tada smo stalno bili u lovu na nekoga, u nekakvoj vezi koja je započinjala, u nekom odnosu za kojeg smo htjeli da preraste u vezu, u nekakvom prekidu veze i ostalim kompliciranim situacijama...) hranom, alkoholom, plakanjem, i upozoravanjem da je dosta bilo plakanja jer suze isušuju nježnu i osjetljivu kožu oko očiju, čine lice podbuhlim, i da tuga općenito poružnjuje i da nas niko neće voljeti ružne... I onda se smijali jedno drugome kako smo dvije grozne plitke napucane babe...
Satima smo se vozili na mom skuteru do prigradskih plaža.
Uvijek kad bi došao s nekog duljeg puta tražio je od mene da mu napravim njoke marinara i ispečem pitu od šljiva ili tortu Tatin.

Bio je neodvojiv dio mog života i moja najveća ljubav.
Voljela sam ga jako, duboko, iskreno i, što je svima oko mene potpuno neshvatljivo – budući da je on ipak prije svega bio jako privlačan i ni najmanje feminiziran mladi muškarac koji se jako sviđao ženama – potpuno aseksualno.

Ok, znam i sama da bi bilo krajnje vrijeme da se trgnem i prestanem cmizdriti. Da je B sada tu dobro bi me oprao i zabranio mi ovakvo ponašanje.
Ali tugovanje mi tako pašeeeeeeeeeee...

E, da - nisam trudna. Samo je opako kasnilo zbog stresa.
Što je skroz ok, dapače, savršeno! Nebivanje trudnom mi je uštedjelo neki novac, nešto živciranja, a bogami i povećalo šansu da kasnije najnormalnije budem majka kad (i ako ikad) to stvarno poželim.
Jer naravno da nema šanse da bih sebi priuštila da budem toliko sebična i rodim dijete. mislim, dijete bez oca, u ovakvoj financijskoj situaciji... I s ovakvom majkom! Da, mislim da bi bilo jako surovo od mene da dozvolim da nekom jadnom stvorenju budem roditeljica...
Ali mi možda na neki način čak i fali taj osjećaj tuge, straha i neizvjesnosti, jeze koja me podilazila pri pogledu na test u ladici i pms-om napuhan trbuh... Bilo je pomalo perverzno ugodno intenzivirati tugu i opće jadno stanje još i sumnjama u trudnoću i strahom od neizvjesne i mračne budućnosti s nečim drečavim, slinavim, popišanim i zahtjevnim na grbači...


13.09.2009. u 22:30 sati | 13 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< rujan, 2009 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Ožujak 2015 (1)
Kolovoz 2014 (2)
Prosinac 2011 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (5)
Svibanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (6)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (8)
Prosinac 2009 (7)
Studeni 2009 (7)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (7)
Ožujak 2009 (8)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (14)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (8)
Listopad 2008 (8)
Rujan 2008 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Opis bloga

Službeni web dnevnik kaotične, hiperaktivne, lijene, zbunjene, infantilne, poročne, ćudljive tridesetineštogodišnjakinje, izgubljene u svijetu dateinga, veza, shoppinga, poništenih kreditnih kartica, poslova koje ne voli, ambicija koje joj se ne da ostvarivati, frajera koji su uvijek pogrešan izbor ali zapne za njih ko pijan za plot... (jel se to tako kaže?)



Spamove, prljave seksi forwarduše, Viagra-mailove i lance sreće šaljite na:

elle.woods.blog@gmail.com

Na Fejsbuku me najdete pod imenom

Elle Woods Gone Brunette

Čitam & komentiram...

Koji
Missilusion

Perez Hilton

Londra
Dijanin vodič...
Shimi
Brineta - Još jedna
Sebastian Wright



I još... korisni blogovi za bonkulovićku kakva san ja

Kolači par exellance...
Kuketa :)