U ovome trenutku još uvijek ne znam kako se zapravo osjećam.
Nekakav najbliži opis mog stanja duha i uma bio bi... plutanje u ogromnoj zdjeli pudinga. Čokoladnog pudinga, jer je sve oko mene nekako mračno, tamno i overstimulirajće. I usto još i ljepljivo, sladunjavo, hiperemotivno i prezasitno. Ok, možda čak ni plutanje, prije bih rekla koprcanje u pudingu. Napola gušenje. Napola plivanje da ne potonem, s kratkim razdobljima za hvatanje daha na površini.
Davim se u nekom napola savladivom stanju.
Naravno, kao i obično, niko oko mene ne primjećuje da sam totalno u komi.
Dobro je rekla moja prva terapeutkinja (ona koja me izvukla po prvi put iz pakla bulimije, a koja je na žalost također već dulje vrijeme pokojna), da će me ta moja opsesiva potreba za kontrolom okoline i glumljenjem savršenstva u svakom pogledu jednom doći glave. Jer ljudi jednostavno ne vjeruju da ti je loše ako se svaki dan pojavljuješ u društvu s osmjehom od uha do uha, savršenog tena nahranjenog Q10 enzimima, besprijekornog make upa, kose izbijeljene do savršene nijanse kolovoškog lana, utegnuta, upeglana, nakinđurena razumnom količinom nakita... Kao i obično spremna saslušati, utješiti, savjetovati, mudrovati i zatulumariti sa čoporom cura koje se naizgled guše u gomili beznačajnih problema, a zapravo im je jedina briga u životu što su im roditelji/muževi/dečki/sponzori zbog krize skresali džeparac za 400 do 500 eura pa sad pate što ne mogu ovaj mjesec kupiti još i onu praktičnu veliku crnu Furlinu torbu jer su već kupile jedan D&G clutch i par haljinica za večernje izlaske a strašno su im neophodne i još jedne traperice... Jer ako kupe traperice od 2000 kuna neće im ostati dovoljno za torbu...
Halooooo? Ja imam ozbiljnih problema!!! Npr. kako uopće kupiti bilo kakve traperice za jesen???
Jedino je Seka skužila da sa mnom nešto totalno nije u redu. Naime, njoj ne mogu prodati priču da puštam svoje vlastite nokte i bauljam uokolo u chucktayloricama zato jer mi je tako super i jer mi je to novi stil, jer me puca neki ležerni boho film i jer imam problema s oticanjem zglobova kad nosim visoke pete, a ne zato jer nemam novaca za obnovu garderobe, jer me visoke pete (koje sam bojkotirala i ovo ljeto, čak i na večernjim izlascima) umaraju PSIHIČKI, i jer mi zapravo iskreno uopće nije stalo kako izgledam...
Sinoć sam, na primjer, imala pravu krizu.
Tj. prvo sam mislila da se osjećam napokon malo bolje, i da sam spremna spičiti vani s curama. Plan izlaska je bio jednostavan i primjeren mom psihičkom stanju: dva-tri Long Islanda u Egoistu, nakon toga baciti oko što ima u Stelli (koja mi, iskreno, ide na živce, ali kad je curama tamo napeto jer je novoobnovljena i jako in), kratka tura do Tropica i Vanille, i onda malo plesa u Hemingwayu...
Čak sam našla i savršenu kombinaciju u kojoj se nisam osjećala ni ružno ni debelo (a trenutačno se osjećam ružno i debelo). Nabacila sam klasične komotne podvrnute isprane muške traperice, bijelu mušku košulju dugih rukava (Hermésovu, predivno čvrsto debelo pamučno platno koje sam s ljubavlju uštirkala. Komadić luksuza koji je Tajkun posudio Najboljoj za sastanak kad je uflekala svoju košulju, ali ona ne voli muške košulje a on ne voli nositi odjeću koju je na sebe stavio neko drugi pa je završila kod mene...), zlatni remen, veliki zlatni clutch (mamin, još iz 80-ih...), ljubičaste peep toe salonke od brušene kože s platformom i golemom stiletto petom (best buy iz Shoe Be Doe-a... za koje svi pitaju gdje sam ih kupila), ljubičasti ruž, tuš i umjetne trepavice na očima, golemi buttoni od cirkona u ušima i brdo zlatnih i bižuterijskih narukvica. Sama sam sebi bila komad, a sve sa starim stvarima i nula kuna... I sve je bilo savršeno ok dok nismo uz drugi Long Island zavezle priču o prednosti muških traperica nad onim groznim uskima koje su loše za cirkulaciju i celulit, i o tome kako muške traperice i odjeća uz pravi accesoire mogu izgledati jebeno elegantno i pritom još pokriti mast koju, nakon lipanjskog i srpanjskog gubitka kila, u kolovozu iz dokolice i lijenosti sve nabacimo na dupe i donji dio trbuha... Da, osjećala sam se veličanstveno, dobro i vrhunski zakamuflirano... dok me V nije pitala gdje sam nabavila hlače jer da su joj dobre.
A ja se sjetila da su to 3 godine stare B-ove dSquared traperice, iz njegove „debele“ faze, kad je imao kosu do ramena i nosio na glavi rajf a'la Gibonni, bio u disfunkcionalnoj vezi s malim Ricky Martinom i mislio da je najružniji muškarac na kugli zemaljskoj...
Pa sam se odmah zatim naravno još i sjetila kako je, kad je odrezao kosu i krenuo na dijetu od proteina, salate, alkohola i povraćanja, svu svoju „običnu“ i „neuglednu“ dizajnersku i skuplju high street odjeću podijelio prijateljima i ostavio u ormaru tri ne baš jako široke majce i jedne štofane hlače.
To popodne smo ja i moja ekcentrična rodica J sjedile na golom madracu na podu njegove ogromne sobe u obiteljskoj kući, sobe koja je u toj fazi također bila na dijeti, skoro skroz prazna i prebojana u bijelo (rješavao se tada svega što ga je podsjećalo na malu mušku sponzorušu, uključujući i krevet, ormare, dekoracije, fotografije, boju zidova, zavjese i dva velika platna Branka Farca i Tisje Kljaković koje je izabrao zajedno s malim), u društvu njegove male nećakinje koja se uporno pokušavala dokopati velike keramičke trolitrene vaze pune mješavine votke, tekile i Orangine koju smo cjevčili kroz kilometarske slamke. Naglas smo ga odgovarale od bacanja tolike količine odjeće, a B nas je uporno nagovarao da prve odaberemo sve što nam se sviđa jer će ostatak ionako podijeliti ili darovati Caritasu i Reto Centru... Dok smo, naravno, u glavi već bile kod krojačice i potkraćivale nogavice na njegovim Abercrombie&Fitch i Y3 Adidas trenerkama, prekrajale skupe traperice u mikrominjake i suknje do koljena, kombinirale felpe i velike majce s kapuljačama uz ljetne haljine i tajce za jesen i smišljale kako nositi velike muške dizajnerske ručne torbe uz ženstvene kombinacije...
Kako smo samo koristoljubive, gramzive, bezdušne i radosne bile...
I ko je mogao pomisliti da će za samo 19 mjeseci nakon tog fenomenalnog showera B praviti društvo anđelima, i da mi sva ta odjeća, skupi i rijetki uniseks parfemi, kožne jakne, remeni i torbe, šalovi i marame, čelični i kožni nakit, neće predstavljati više ama baš nikakvu radost... Već samo tužne uspomene na najdraže stvorenje kojeg više nema kraj mene.
I kako ću se osjećati plitkom i sitnom dušom jer su me radovale tako beznačajne materijalne stvari...
Na kraju sam se osjećala jadno, jer smo dan prije mog odlaska na Otok i njegovog vađenja markera sjedili upravo ispred Egoista. Bila je sparna ljetna noć, pijuckali smo Coronu i odmjeravali mlađahne komade, kovali planove za budućnost, smijali se, grlili, zadavali jedno drugome zadatke da očijukamo, namigujemo i zbunjujemo pogledima muškarcime koji su nam bili slatki, ogovarali naveliko odjeću na nekim ne baš najukusnije odjevenim ženama...
U Tropicu sam se sjetila kako prošle godine krajem listopada nisam bila u Splitu na njegovom rođendanskom tulumu koji je započeo upravo u Tropicu, i kako je to zapravo bilo grozno od mene jer sam najdraže stvorenje na svijetu pretpostavila nekakvom beznačajnom razgovoru za posao u Zagrebu (kojeg sam na kraju odbila).
A Hemingway me je već totalno dotukao. Jer sam se sjetila otvorenja jedne srijede prošlog ljeta, kad smo svi bili u bijelom, i B-u je iskliznula bočica cole iz ruke pa je zalio cijeli separe i cijelo društvo je bilo bijesno, mokro i pokriveno flekama kad se cola osušila... I svih onih izlazaka prošlo ljeto i jesen, prije mog odlaska u Zagreb, svih gluposti neprimjerenih našim godinama koje smo izvodili... i playliste na sticku koji smo selili iz auta u auto, ovisno ko je bio zadužen za razvoženje, i pjesama koje smo slušali dok bi cruisali gradom, među kojima su redovno bile dance kuruze naše mladosti tipa Rhytm Of The Night i Mr Vain, odjevenih noćnih kupanja u POŠK-ovom bazenu na Zenti, žderanja bureka u Mate i u Prerade, odlazaka u Auroru... I kako je B sredinom prošlog srpnja iznajmio nekakvu jedrilicu, Bavariu mislim, natjerao me da uzmem tjedan dana godišnjeg, i poveo me na đitu preko Elafita do Crne Gore, da me utješi jer sam već bila jako nesretna zbog traumatičnog događaja s bivšim šefom seksualnim manijakom, a B je bio jedina osoba na svijetu kojoj sam mogla povjeriti što mi se dogodilo...
I kako je bio neprirodno nesebično i plemenito stvorenje, koje je vjerovalo da novac postoji zato da bi usrećivao i pomagao ljudima, kako je uvijek anonimno darivao i pomagao. I kako je jednom, dok smo pred zoru s društvom čekali taksi ispred kluba u Ravenni, dao beskućniku svoju debelu pernatu jaknu i 80 eura, i još mu se na katastrofalnom talijanskom ispričavao što nema više novaca kod sebe a jadni čovjek je bio sumnjičav i u šoku. I kako je onda u taksiju plakao zbog sudbine ljudi koji završe na ulici bez ičega i ikoga, sami i gladni po najgoroj ciči zimi...
Čudno je to... Ljudi umiru, bez svojih najdražih i najbližih ostajemo svako malo u životu, i trebali bi se nekako naviknuti na to. Ostala sam bez bake koja mi je bila više majka od Mame, i bez djeda s kojim sam bila bliska. Umrli su mi neki članovi obitelji i rodbine, prijatelji, ljudi s kojima sam bila vezana i intenzivno proživjela dio života.
Ali ničija smrt me nije toliko pogodila kao B-ov odlazak.
Osjećam se kao da sam izgubila dio sebe, kao da sam... ostala udovica.
Moja obitelj kaže da bih morala već doći k sebi, da mi je na kraju krajeva bio samo prijatelj, da to nije prirodno i da se ponašam ko da sam bila zaljubljena u njega.
Ali ja na neki način i jesam bila zaljubljena u njega!
Zaljubljena u njegov duh, njegovu dobrotu, njegovu živost, optimizam, njegovu vjeru da je sve što nam se događa u životu za neko dobro, da je svijet predivno mjesto...
Zaljubljena u njegovu ogromnu ljubav prema životu, ljubav prema ljudima, životinjama, biljkama, njegovom poslu...
Zaljubljena u njegovu beskrajnu radost, dječju naivnost, nepraktičnost i nespretnost, fizičku ljepotu, šarm kojim je bacao na koljena i zaljubljivao u sebe sve muškarce i žene oko sebe...
Zaljubljena u njegov zvonki smijeh, praporčasti cerek, blesavo kešenje, grcanje od smijeha... zapravo zaljubljena u to što se neprestano smijao.
Zaista, kao da je bio previše dobar, previše plemenit, previše nestvaran i neljudski da bi Bog dozvolio da predugo boravi među nama običnim smrtnicima prije nego ga uzme k sebi i pretvori u jednog od svojih najdražih anđela.
Iznenadilo me koliko je ljudi bilo na njegovom sprovodu.
Iznenadio me broj osmrtnica u tisku, od strane prijatelja, suradnika, klijenata...
Ljudi koji su imali tu privilegiju poznavati ga i imati ga u svojim životima beskrajno su ga voljeli.
Ok, ima i budala koje su me pitale da li je istina da je umro onaj moj peder... I kojima sam poželjela instant iskopati oči, izgrebati lice i počupati kosu na listu mjesta.
Toliko mi fali da ne mogu vjerovati da ga više nema.
Spavam u njegovim starim majcama.
Kad sam tužna, a tužna sam otprilike 20 od 24 sata koliko traje dan (preostala 4 sata pokušavam spavati nafilana Normabelom i Sanvalom), pišem mu pisma u kojima mu govorim koliko mi fali i koliko ga volim i koliko mi je žao jer se nećemo družiti kad umrem jer ću ja završiti u dubinama pakla a on će udarati u liru negdje na sedmoj razini raja, u društvu Svetog Petra i ostale povlaštene ekipe, i sigurno žugati jer su mu krila prekratka i tražiti neka od padobranske svile jer je ovih posljednjih mjeseci bio postao alergičan na perje...
Fali mi moj najbolji prijatelj i osjećam se najgore ikad u životu.
Svako mjesto u ovome gradu podsjeća me na njega.
Moja soba doma puna je naših uspomena, predmeta koje sam dobila od njega ili koje smo kupili zajedno, a podsjeća me i na vrijeme kad je patio zbog prekida s malim Ricki Martinom a ja se taman bila doselila kod tete, pa je spavao u mojoj sobi da ne bude sam i paranoičan, i po cijele dane s mojom tetom pregledavao njenu zbirku kukičanih ručnih radova i divio im se, pa sam se zato sada doselila kod rodice J. Ona je ionako većinu vremena u Italiji, pa sam često sama. A ne volim kad sam sama, jer se onda sjetim vremena kad smo izlazili vani po cijele noći, i kako smo, jer je J-in stan u samom centru, često nakon izlazaka svi čoporativno spavali kod nje nakon izlaska, po četvero na krevetu i po troje na rastegnutim dvosjedima i trosjedima, i onda se budili oko podne i bauljali gradom u potrazi za kavom i željni kolača iz Francuza na Rivi...
Ne idem više u Pulsa, jer me podsjeća na proljeće 96-e kad smo se upoznali, kliknuli na prvi pogled, i istog trenutka postali najbolji prijatelji na svijetu.
Ponekad do besvjesti slušam stare albume od Suede i sjećam se kako smo za kišnih dana smucali se gradom, svako sa po jednom slušalicom walkmana u uhu, slinili na Modern Boys, vjerovali da je pjesma Trash upravo o nama, planirali živjeti u Londonu i oboje bili zaljubljeni u Breta Andersona koji nam je bio prelijep...
I koliko sam se puta nabrijala i prebrijala na partijima, i kako je on uvijek bio jedini u društvu koji nije nikada koristio nikakve opijate (osim alkohola, naravno) pa je mrtav umoran i mamuran provodio cijeli sutrašnji dan sa mnom i mojim prijateljicama, kuhao nam egzotične čajeve, motao jointe i brinuo o nama dok se ne vratimo u normalu...
A kad se preselio u inozemstvo zbog modelinga, unatoč čestim dolascima ovamo, toliko nisam mogla bez njega ni on bez mene, da sam zbog icq-a i kobasica od mailova u kojima smo po cijele noći detaljno jedno drugome opisivali svakodnevicu, tračeve i događaje, padala svaki put u nesvijest kad je dolazio telefonski račun... (da, ono dobro staro vrijeme starih modema i superskupog supersporog interneta... dok nisam otkrila Carnet).
Plesali smo po sobama na Blondie i Pulp, prekrajali odjeću, dozvoljavao mi je da eksperimentiram s uvijačima, peglama i viklerima na njegovoj tada dugoj kosi... Skupljali smo novce da hodočastimo na Ibizu i provodimo bar dva tjedna ljeti na Bolu (koji je tada bio totalno it destinacija, sa Šukerovim Facesom i raznoraznim Ivama Majoli i ostalim likovima koji su tamo ljetovali), šlepali se prijateljima i poznanicima na jahtama i po vikendicama... Liječili jedno drugome ljubavne boljetice (a tada smo stalno bili u lovu na nekoga, u nekakvoj vezi koja je započinjala, u nekom odnosu za kojeg smo htjeli da preraste u vezu, u nekakvom prekidu veze i ostalim kompliciranim situacijama...) hranom, alkoholom, plakanjem, i upozoravanjem da je dosta bilo plakanja jer suze isušuju nježnu i osjetljivu kožu oko očiju, čine lice podbuhlim, i da tuga općenito poružnjuje i da nas niko neće voljeti ružne... I onda se smijali jedno drugome kako smo dvije grozne plitke napucane babe...
Satima smo se vozili na mom skuteru do prigradskih plaža.
Uvijek kad bi došao s nekog duljeg puta tražio je od mene da mu napravim njoke marinara i ispečem pitu od šljiva ili tortu Tatin.
Bio je neodvojiv dio mog života i moja najveća ljubav.
Voljela sam ga jako, duboko, iskreno i, što je svima oko mene potpuno neshvatljivo – budući da je on ipak prije svega bio jako privlačan i ni najmanje feminiziran mladi muškarac koji se jako sviđao ženama – potpuno aseksualno.
Ok, znam i sama da bi bilo krajnje vrijeme da se trgnem i prestanem cmizdriti. Da je B sada tu dobro bi me oprao i zabranio mi ovakvo ponašanje.
Ali tugovanje mi tako pašeeeeeeeeeee...
E, da - nisam trudna. Samo je opako kasnilo zbog stresa.
Što je skroz ok, dapače, savršeno! Nebivanje trudnom mi je uštedjelo neki novac, nešto živciranja, a bogami i povećalo šansu da kasnije najnormalnije budem majka kad (i ako ikad) to stvarno poželim.
Jer naravno da nema šanse da bih sebi priuštila da budem toliko sebična i rodim dijete. mislim, dijete bez oca, u ovakvoj financijskoj situaciji... I s ovakvom majkom! Da, mislim da bi bilo jako surovo od mene da dozvolim da nekom jadnom stvorenju budem roditeljica...
Ali mi možda na neki način čak i fali taj osjećaj tuge, straha i neizvjesnosti, jeze koja me podilazila pri pogledu na test u ladici i pms-om napuhan trbuh... Bilo je pomalo perverzno ugodno intenzivirati tugu i opće jadno stanje još i sumnjama u trudnoću i strahom od neizvjesne i mračne budućnosti s nečim drečavim, slinavim, popišanim i zahtjevnim na grbači...
Post je objavljen 13.09.2009. u 22:30 sati.