Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/elle-woods-gone-brunette

Marketing

Izlazak iz kome Elle Gray. Dorian Gray.

Moram priznati da se uopće ne osjećam ugodno doma.
Ne zato jer sam nekakva bahata mrziteljica rodnog Splita u kojemu mi ništa nije dobro ni po volji a sve što je dobro i bolje je negdje drugdje. Niti zato što sam u nekim fazama svog života živjela i radila u nekim malo većim gradovima kao što su Zagreb i Milano, pa sad cmizdrim kako mi je malo moje misto u kojem se svi međusobno znaju, otračavaju i likuju kad je nekome koma...

Ne osjećam se ugodno zato jer nikad nisam podnosila južinu, i općenito lokalnu klimu.
Ok, ljeto je u redu, radi se u klimatiziranim prostorima, živi se u klimatiziranim prostorima, izlazi se vani do zore po štekatima ili baulja po plažama u potrazi za ćuhom maestralića, ili se jednostavno zaspi... a onda se zbriše na Otok ili u neko manje asfaltirano mjesto, i općenito je ljeti sve nekako tralala...
Ali ne volim jesen, kad dani skrate, zahladi, i kad krenu kiše i kišice, južina i oblaci. I kad me nebo psihički dotuče.
U Splitu ima previše neba.
Gdje god se okrenem, gdjegod pogledam, prokleto beskrajno nebo mi visi nad glavom.
Dobro je dok je plavo i vedro, ali čim zajužinavi imam osjećaj da me pritišće i izbija zrak iz pluća.
Tako da sam, kad je vrijeme vedro, agorafobična, a kad je južina, postajem klaustrofobična na otvorenom.

Neko bi rekao da sam većinu života imala popriličnu sreću živjeti u nekim malo boljim gradskim zonama, ali ja se ne bih složila.
Na Mejama mog djetinjstva uništavale su me prevelike količine zelenila i alergije na svekoliku floru i faunu.
U sadašnjem – Tetinom – kvartu, u kojem sam provela drugi dio djetinjstva, između balkona moje sobe i plaža, mora, Brača i opet ogromne količine neba, nema ničega osim poludivljeg i polupoljoprivrednog tračka zelenila, koji pregazim na putu do plaže u manje od pet minuta. Kad god nos promolim kroz prozor nebo me odalami usred lica.
S roditeljima sam nakon Meja živjela na Trsteniku, dakle opet s balkonima orijentiranima na žnjansku plažu, more, Brač i bezobrazne količine neba. I to na dosta visokom katu, što je bila životna želja moje Mame, tako da ima što bolji i otvoreniji pogled na njeno omiljeno nebo...
S Nezakonitim sam se bila skućila na Zenti, praktično prvi stambeni red iznad lučice, s nepodnošljivim količinama neba koje je nasilno upadalo u moj životni prostor kroz cijelu južnu ostakljenu stranu stana. U najvažnije prostorije, tj. kuhinju, blagovaonicu, dnevni boravak i spavaću sobu. Pokušala sam nagovoriti nezakonitog da spavaću sobu preselimo u jednu od preostale dvije sobe okrenute prema istoku i sjeveru, kao da budemo bliže Djetetu, ali on ni da čuje. Njemu se sviđalo to što ima izlaz na terasu čim ustane i da ga ujutro budi sunce kroz zastore. A iskreno, kome bi normalnome palo na pamet da komotnu spavaću sobu dimenzija prosječne zagrebačke garsonijere, s golemim ugrađenim ormarima i kupaonicom, zamijeni za neku upola manju, bez terase, s pogledom na parkiralište ili građevinski teren?
Ili moj prvi studentski stan koji sam dijelila s cimericama, onaj u Papandopulovoj, opet južno-jugoistočno orijentiran, na visokom katu i u dijelu ulice iz kojeg je pucao manje više isti pogled kao i iz roditeljskog stana...
A tek stan na Mertojaku u kojem sam kratko obitavala s Nesuđenim... opet orijentiran na jug, sa sličnom vrstom pogleda kao i u ova prethodna dva...

Zapravo sam se najbolje osjećala u stanu koji sam dijelila s Đorđom u Varoši, sigurno okrenuta prema dvoru, zaštićena lozom i điranima, s pogledom na susjednu kuću i ušuškana u kamenu sjenu.


Dakle, nebo.
Nebo me ubija ovih dana.
Grozno, sivo, južinavo nebo.

Život mi se čini tako mračan a budućnost besperspektivna. Nikad u životu nisam bila ovako siromašna. Ali mislim, ono, svarno siromašna.
Što je najgora zamisliva situacija u kojoj se može naći jedna okorjela materijalistica poput mene.

Pročeprkala sam malo ovih dana po MojPosaotu, totalno bezvoljno i zapravo bez neke ozbiljne nade da ću tamo stvarno naći nekakav normalan posao za sebe.
Većinom se nude poslovi za manje kvalificirane i manje iskusne, ili prekvalificirane i preiskusne djelatnike u usporedbi sa mnom.
Zapravo, to je super mjesto ako netko želi pronaći prvi posao. Promijeniti prvi posao. Nasjesti nekakvim šarlatanima tipa Igmar i sl. Raditi kao telefonski prodavač magle. I slično.
Ok, ima i nekih ok poslova, ali zapravo mi se nekako najpristojniji i najkorektniji u ponudi čine oni koji idu preko onog njihovog Selectia, a Selectio je jako loš u selekciji jer totalno ignorira kandidate koji nemaju npr. formalnu ekonomsku naobrazbu mada cijeli život rade u marketingu i prodaji i imaju upravo traženo iskustvo, znanja i vještine... Ma, smiješno. Moja frendica je na primjer bila poslala cv i prijavu prvo njima na oglašen posao, a zatim još i na info mail navedenog poslodavca. Kad se zaposlila u toj firmi, otkrila je da njen cv iz Selectia nikad nije ni proslijeđen na poslodavca, a ovaj koji je poslala na info, s lijepom molbom da jako želi raditi za njih i da bi voljela da je uzmu u obzir, došao je u prave ruke, uzet je u obzir i proslijeđen na daljnje testiranje i razgovore, i ispalo da je upravo ona idealan kandidat. Ono što je nije činilo ok kandidatom za Selectio je to što je, umjesto diplomiranog ekonomista, ona tek obična i bezvrijedna učiteljica razredne nastave...

Dakle, našla sam ipak jedan oglas koji mi je bio zanimljiv, jako zgodna mala asistentska pozicija. U redu, to bi stvarno bio skok s konja na magarca, ali nužda ne pita za ponos. Pa sam malo ublažila iskustvo i prethodne pozicije u cv-ju, da ne ispadnem prekvalificirana ili neka šuša koja bi u startu tražila plaću višu nego što su za to mjesto spremni dati, pa sam se prijavila...
Par dana nakon slanja maila nazvala sam Najbolju i zamolila je da me malo pogura ako može jer je ona s dotičnim poslodavcem surađivala na jednoj od prethodnih pozicija. Naravno, rekla je da nema problema, da joj samo proslijedim mail koji sam poslala... Nakon čega me nazvala u stanju između ljutnje i nevjerice, i pitala jesam li ja normalna i na što liči ova moja prijava.

Ok, priznajem, osjećala sam se stravično neinspirirano, besperspektivno i žalobno kad sam slala molbu, pa sam uz standardni uvodni trla-brla napisala da je prava istina zašto se javljam za ovu poziciju to što mi je umro šef, da ću uskoro upasti u totalni crnjak na tekućem i karticama i da sam na rubu „will work for food“ stanja. Kao i da me upravo idealnim kandidatom za ovaj posao čini to što radim kao mrav (pri čemu zanemarujem i privatni život koji je ionako pustinja), da zauzimam malo prostora, ne koristim tuđe šalice i ne kradem hranu iz frižidera, rado posuđujem kremu za ruke i rame za plakanje, te ne tračam kolege. Dodala sam još i da sam savršeno vješta, ljubazna i strpljiva u komunikaciji, zahvaljujući čeličnim živcima izbrušenima u radu s osnovnoškolcima, ratnim veteranima s PTSP-om i likovnim umjetnicima, jer i to je bilo navedeno kao tražena osobina kandidata.

I ok, priznajem i to da ja takvu prijavu sigurno ne bih primila baš previše ozbiljno...

Mada mi se čini da sam upala u stanje u kojem tražin posal a Boga molin da ga ne nađen...

I još sam upala u ono kad bauljam po stanu i tražim samoću i mir, a kad ne tražim samoću onda odem doma kod svojih i tražim kavgu. Pokušavam se svađati s ukućanima koji me ne šljive ni pišljivog boba jer je previše očito da mi se sukobljava iz čiste dokolice, a svi imaju pametnijeg posla nego se klati sa mnom, jer su već oguglali na Bratu koji je slomio nogu prije par tjedana i odlučio bolovanje provesti kod roditelja umjesto u svom stanu jer u njegovoj zgradi nema lifta... A nema ni starog društva iz starog kvarta, do najbližeg dućana i kafića mora ići motorom kojeg ne može vozit... Pa se onda svađa sa starcima. Ili zbog Seke, kojoj je poplavila mašina za robu i napuhala parkete pa ona i cimerica sada spavaju u rodnim domovima i živčane zbog toga što im gazdarica ne želi umanjiti troškove stanarine za cijenu nove mašine...
Nervira me i to što su nekako svi saznali da sam sama u J-inom stanu, i što su se počeli pozivati na ručkove, večere, kave i šačice razgovora. A ja sam u totalno asocijalnoj fazi. Ako ne odgovorim na poziv, samopozvano društvo ne odustaje jer je uvijek očito kad sam doma. Cijeli stan je okrenut na ulicu, i vidi se svjetlo kroz prozore.
A crkla joj je i televizija.
Što mi se prvih tjedan – dva činilo kao genijalna stvar, jer ionako na svih 60-ak kanala kabelske nikako nisam uspjevala naći ništa zanimljivo.
Ali sad mi se život bez televizije odjednom čini najgorim mogućim oblikom egzistiranja. Puka vegetacija. Jad i čemer.
Jer koji je smisao života i samoće osim da se žena zabije u stan u kojem je nitko neće gnjaviti, zavali u trosjed, okruži daljinskim upravljačima, i izgubi u nepreglednim hipnotizirajućim prostranstvima megainčnog ekrana plazme?

Dok J nema ofarbala sam joj zidove dnevnog boravka upravo onako kako je oduvijek htjela samo što to nije znala da želi.
Ok, oduvijek je htjela zidove boje izblijedjele prašnjave lavande, što je bio i dogovor, ali nije znala da želi takve zidove osvježene tanjim i debljim prugastim uzorkom, s prugama nekoliko tonova svijetlijim od temeljne boje, patiniran mrljicama boje starog zlata. Zidovi izgledaju predivno, kao neka starinski tapecirung za namještaj.
Obrusila sam i okvire dva zidna ogledala, zapravo kvazibarokne okvire za slike u koje je ubacila zrcala, i prefarbala ih u staro zlato. Obrusila sam i tabure, stolić za kavu i komodicu na kojoj je stajala televizija, kredenčicu, dvije stolice i okrugli stol, zapravo sav namještaj u dnevnom boravku, ružni stari namještaj koji je J pokupovala po buvljacima i dovukla sa sela, i prelakirala u mat bijelo. Ionako već dvije godine planira prefarbati namještaj u bijelo.
Oprala sam i uštirkala bijele i blijedolavanda zastore koje je planirala staviti na prozore. Objesila ih. Pritom više puta pala sa stolice na koju sam se popela da ih stavim, pa sada imam zanimljiv uzorak ljubičasto-crnih šara po tijelu. J#%!&@ onoga ko je izmislio zavjesu na one kotačiće!!! I stavlja bonagraciju preko pola zida, duplo širu od prozora!!!
Promijenila presvlake na dvosjedu i trosjedu, u one sa sivim i lavanda prugama koje već godinu dana neraspakirane čame u ormaru.
Povadila sadržaj kuhinjskih ormara i ladica, sve oribala i očistila, pobacala prastare paketiće grožđica, plijesnive sakrivene zalihe Kraševih pralina i sjemenki buče. Oribala frižider, zaboravila odmrznuti ledenicu, razbila jednu plastičnu ladicu u ledenici dok sam pokušavala škarama je osloboditi okova višegodišnjeg leda. Pobacala fozilizirane ostatke pterodaktilne piletine, smrznutog protopovrća i arheoloških punjenih paprika koje je tamo gomilala otkako je dobila stan za 18-i rođendan. Prekinula zanimljivi eksperiment simbiotskog života gljivica iz kocke kvasca (barem mislim da je to nekoć davno bila kocka) svježeg kvasca(uvjetno rečeno. Tako se proizvod službeno zove. Svježi pekarski kvasac. To mu je ime. Ne i stanje) i komada kore parmezana.
Iskuhala i opeglala komplete posteljine, ručnike i kuhinjske krpe.
Oprala prozore i slučajno usmrtila bonsai maslinu koju J uzgaja još od šestog razreda osnovne.

Tako da više nemam nikakvog pametnog posla.

I dalje sam tužna.
A pritom mi ne pomaže ni to što sam sada stvarno siromašna.
Ako želim jednom dnevno sjesti s nekim na kavu kao svi pošteni ljudi i imati kutiju za zdravlje i psihičku stabilnost neophodnih Ronhill Slimsa, a pritom i popiti popodnevnu čašu vina (a čaša vina dnevno je odlična za zdravlje i srce, a usto je još i tajna ljepote francuskih žena. Tako sam možda jednom negdje pročitala. Ili da je to dobro za probavu i rad mozga. Svejedno. Zdravo je. To svi stručnjaci za zdravlje tvrde), moram ozbiljno srezati životne troškove i živjeti stvarno low budget.
Na što nisam navikla.
Uspjela sam nagovoriti Tatu da mi daruje svoje dvije butelje Hektora (koje sam mu ja bila kupila, jer je dobar, i još je vino tipa Porto, a jeftinije od kvalitetnog Porta, i usto sam činila dobro za hrvatsku ekonomiju jer sam kupila hrvatski proizvod!), J je imala doma i jedan pristojan Traminac, ali ne znam kako ću se brinuti za svoje zdravlje kad sve to iscijevčim.
Mislim, ne želim ponovo riskirati ozbiljan pad imuniteta niti nekakvu egzotičnu boljku kao one alergijske rane na nogama. Ožiljci se još nisu do kraja povukli.
A popodnevna čaša Jure mi se nekako ne čini kao najsjajnija vinska perspektiva...

Ali mislim da nekako idem na bolje.
Manje cmizdrim. I pazim da ne poplašim ljude koji dolaze u kontakt sa mnom.
Danas sam se prvi put stvarno temeljito pogledala u zrcalo dok sam prala zube.
I shvatila da izgledam grozno.
Ok, nisam od onih žena koje bi dozvolile sebi da raščupane i masne hodaju unaokolo. Ali sam zamijetila brdo nelogičnosti na sebi.
Počevši od lica.
Ljeti uvijek imam problema s reakcijom znoja na šminku, pa stavljam samo malo olovke na kapke i vodootpornu maskaru, ali ljeto je već odavno prošlo, a i lice mi više nije brončano nego standardno prelazi u prozirnobijelo, tako da tirkizni svjetlucavi liner nekako više ne djeluje kao seksi ljetni make up nego nemarna improvizacija lijene žene.
A tek odjeća...
Vrućine su prošle, i stvarno više nije primjereno hodati unaokolo u pretjerano ležernoj odjeći za godišnji odmor. A ja sam za izlazak u grad obukla dugu tanku tamnožutu suknju i bijelu siledžijku. Moschinovu doduše, no ipak. A kao ustupak zahlađenju na noge navukla žute chucktaylorice i prebacila B-ovu veliku Diesel felpu s kapuljačom.
Super, još mi je samo ruksak falio!
Mislim, to je odjeća primjerena studentici, i to jednom od onih vilinski visokih i vitkih manekenskih stvorenja duge lepršave kose koja izgledaju fantastično u ležernoj odjeći, praktičnoj za cjelodnevno trčanje po gradu, od predavanja do kave, i od kave ponovo na faks pa onda s faksa na izlazak...
Ovakvu mene B sigurno nikad ne bi odobrio. Zapravo, ne bi mi dozvolio ni da izađem iz stana takva. Jer svaka životna dob i svaki životni stil imaju svoju uniformu. A kako mogu očekivati da mi netko pomogne u potrazi za primjerenim poslom ako izgledam ko jedva punoljetna administratorica u grafičkom studiju?
A da ne spominjem to da sam opet nabacila par kila. Kojih se zapravo uopće nisam bila ni riješila. Zbog nenormalnih količina antibiotika, antihistaminika i ostalog farmaceutskog smeća koje sam što progutala što primila u dupe ovo ljeto zbog misterioznih rana, morala sam prestati uzimati Lijek.

Ali možda to i nije tako loše...
Seka kaže da se neki njen kolega s faksa raspitivao za mene. Kad mu je rekla da sam ja njena STARIJA sestra, dečko je rekao da njemu ne smeta, da on voli starije cure, i da je već imao jednu curu od 25-6 godina... Napominjem da moja sestra izgleda kao da su joj 21-2, da je pauzirala nekoliko godina između treće i četvrte godine, i da njeni kolege redovno zaboravljaju da je par godina starija od njih...
A i jedno vrlo zanimljivo muško stvorenje iz tetinog kvarta, koje me već dugo godina proganja (šteta što je oženjen, s vrlo odraslom djecom...), ponovilo je ulet prije par dana dok sam sjedila ispred Egoista i čekala frendicu... između ostalog je rekao da u mojim godinama više ne bih morala biti tako sramežljiva i neodlučna, i da razumije da s nekih 19-20 kad je krenuo s barenjem nisam bila spremna za izlazak na jedno nevino piće sa susjedom nevinih namjera, niti na nevino druženje s drugim muškarcima kad sam već bila u vezi s nekim drugim, ali da sam sad već velika cura...
Molim? Haloooooooooooooo?
19-20?!?!
Kad me prvi put pokušao zbarit, a bilo je to prije 5-6 godina, ja sam imala nekih 26-7!!!
A najluđe od svega je to što ovo nije bilo tek puko ulizivanje komplimentima na račun izgleda. U trenutku kad sam mu gurnula osobnu pod nos stvarno mu je pala vilica!

Što potvrđuje tu teoriju da je tajna ljepote francuskinja u toj čaši vina dnevno, i da sam na pravom putu da otkrijem tajnu vječne mladosti.
Osim ako jednog od ovih dana ne iščačkam odnekud neku svoju staru fotku iz najljepših i najmlađih dana, strašno unakaženu poročnim i neurednim životom... nešto kao što je bilo s onim Dorianom Grayom...


Post je objavljen 14.09.2009. u 23:14 sati.