Izlazak iz kome Elle Gray. Dorian Gray.

Moram priznati da se uopæe ne osjeæam ugodno doma.
Ne zato jer sam nekakva bahata mrziteljica rodnog Splita u kojemu mi ništa nije dobro ni po volji a sve što je dobro i bolje je negdje drugdje. Niti zato što sam u nekim fazama svog života živjela i radila u nekim malo veæim gradovima kao što su Zagreb i Milano, pa sad cmizdrim kako mi je malo moje misto u kojem se svi meðusobno znaju, otraèavaju i likuju kad je nekome koma...

Ne osjeæam se ugodno zato jer nikad nisam podnosila južinu, i opæenito lokalnu klimu.
Ok, ljeto je u redu, radi se u klimatiziranim prostorima, živi se u klimatiziranim prostorima, izlazi se vani do zore po štekatima ili baulja po plažama u potrazi za æuhom maestraliæa, ili se jednostavno zaspi... a onda se zbriše na Otok ili u neko manje asfaltirano mjesto, i opæenito je ljeti sve nekako tralala...
Ali ne volim jesen, kad dani skrate, zahladi, i kad krenu kiše i kišice, južina i oblaci. I kad me nebo psihièki dotuèe.
U Splitu ima previše neba.
Gdje god se okrenem, gdjegod pogledam, prokleto beskrajno nebo mi visi nad glavom.
Dobro je dok je plavo i vedro, ali èim zajužinavi imam osjeæaj da me pritišæe i izbija zrak iz pluæa.
Tako da sam, kad je vrijeme vedro, agorafobièna, a kad je južina, postajem klaustrofobièna na otvorenom.

Neko bi rekao da sam veæinu života imala popriliènu sreæu živjeti u nekim malo boljim gradskim zonama, ali ja se ne bih složila.
Na Mejama mog djetinjstva uništavale su me prevelike kolièine zelenila i alergije na svekoliku floru i faunu.
U sadašnjem – Tetinom – kvartu, u kojem sam provela drugi dio djetinjstva, izmeðu balkona moje sobe i plaža, mora, Braèa i opet ogromne kolièine neba, nema nièega osim poludivljeg i polupoljoprivrednog traèka zelenila, koji pregazim na putu do plaže u manje od pet minuta. Kad god nos promolim kroz prozor nebo me odalami usred lica.
S roditeljima sam nakon Meja živjela na Trsteniku, dakle opet s balkonima orijentiranima na žnjansku plažu, more, Braè i bezobrazne kolièine neba. I to na dosta visokom katu, što je bila životna želja moje Mame, tako da ima što bolji i otvoreniji pogled na njeno omiljeno nebo...
S Nezakonitim sam se bila skuæila na Zenti, praktièno prvi stambeni red iznad luèice, s nepodnošljivim kolièinama neba koje je nasilno upadalo u moj životni prostor kroz cijelu južnu ostakljenu stranu stana. U najvažnije prostorije, tj. kuhinju, blagovaonicu, dnevni boravak i spavaæu sobu. Pokušala sam nagovoriti nezakonitog da spavaæu sobu preselimo u jednu od preostale dvije sobe okrenute prema istoku i sjeveru, kao da budemo bliže Djetetu, ali on ni da èuje. Njemu se sviðalo to što ima izlaz na terasu èim ustane i da ga ujutro budi sunce kroz zastore. A iskreno, kome bi normalnome palo na pamet da komotnu spavaæu sobu dimenzija prosjeène zagrebaèke garsonijere, s golemim ugraðenim ormarima i kupaonicom, zamijeni za neku upola manju, bez terase, s pogledom na parkiralište ili graðevinski teren?
Ili moj prvi studentski stan koji sam dijelila s cimericama, onaj u Papandopulovoj, opet južno-jugoistoèno orijentiran, na visokom katu i u dijelu ulice iz kojeg je pucao manje više isti pogled kao i iz roditeljskog stana...
A tek stan na Mertojaku u kojem sam kratko obitavala s Nesuðenim... opet orijentiran na jug, sa sliènom vrstom pogleda kao i u ova prethodna dva...

Zapravo sam se najbolje osjeæala u stanu koji sam dijelila s Ðorðom u Varoši, sigurno okrenuta prema dvoru, zaštiæena lozom i ðiranima, s pogledom na susjednu kuæu i ušuškana u kamenu sjenu.


Dakle, nebo.
Nebo me ubija ovih dana.
Grozno, sivo, južinavo nebo.

Život mi se èini tako mraèan a buduænost besperspektivna. Nikad u životu nisam bila ovako siromašna. Ali mislim, ono, svarno siromašna.
Što je najgora zamisliva situacija u kojoj se može naæi jedna okorjela materijalistica poput mene.

Proèeprkala sam malo ovih dana po MojPosaotu, totalno bezvoljno i zapravo bez neke ozbiljne nade da æu tamo stvarno naæi nekakav normalan posao za sebe.
Veæinom se nude poslovi za manje kvalificirane i manje iskusne, ili prekvalificirane i preiskusne djelatnike u usporedbi sa mnom.
Zapravo, to je super mjesto ako netko želi pronaæi prvi posao. Promijeniti prvi posao. Nasjesti nekakvim šarlatanima tipa Igmar i sl. Raditi kao telefonski prodavaè magle. I slièno.
Ok, ima i nekih ok poslova, ali zapravo mi se nekako najpristojniji i najkorektniji u ponudi èine oni koji idu preko onog njihovog Selectia, a Selectio je jako loš u selekciji jer totalno ignorira kandidate koji nemaju npr. formalnu ekonomsku naobrazbu mada cijeli život rade u marketingu i prodaji i imaju upravo traženo iskustvo, znanja i vještine... Ma, smiješno. Moja frendica je na primjer bila poslala cv i prijavu prvo njima na oglašen posao, a zatim još i na info mail navedenog poslodavca. Kad se zaposlila u toj firmi, otkrila je da njen cv iz Selectia nikad nije ni proslijeðen na poslodavca, a ovaj koji je poslala na info, s lijepom molbom da jako želi raditi za njih i da bi voljela da je uzmu u obzir, došao je u prave ruke, uzet je u obzir i proslijeðen na daljnje testiranje i razgovore, i ispalo da je upravo ona idealan kandidat. Ono što je nije èinilo ok kandidatom za Selectio je to što je, umjesto diplomiranog ekonomista, ona tek obièna i bezvrijedna uèiteljica razredne nastave...

Dakle, našla sam ipak jedan oglas koji mi je bio zanimljiv, jako zgodna mala asistentska pozicija. U redu, to bi stvarno bio skok s konja na magarca, ali nužda ne pita za ponos. Pa sam malo ublažila iskustvo i prethodne pozicije u cv-ju, da ne ispadnem prekvalificirana ili neka šuša koja bi u startu tražila plaæu višu nego što su za to mjesto spremni dati, pa sam se prijavila...
Par dana nakon slanja maila nazvala sam Najbolju i zamolila je da me malo pogura ako može jer je ona s dotiènim poslodavcem suraðivala na jednoj od prethodnih pozicija. Naravno, rekla je da nema problema, da joj samo proslijedim mail koji sam poslala... Nakon èega me nazvala u stanju izmeðu ljutnje i nevjerice, i pitala jesam li ja normalna i na što lièi ova moja prijava.

Ok, priznajem, osjeæala sam se stravièno neinspirirano, besperspektivno i žalobno kad sam slala molbu, pa sam uz standardni uvodni trla-brla napisala da je prava istina zašto se javljam za ovu poziciju to što mi je umro šef, da æu uskoro upasti u totalni crnjak na tekuæem i karticama i da sam na rubu „will work for food“ stanja. Kao i da me upravo idealnim kandidatom za ovaj posao èini to što radim kao mrav (pri èemu zanemarujem i privatni život koji je ionako pustinja), da zauzimam malo prostora, ne koristim tuðe šalice i ne kradem hranu iz frižidera, rado posuðujem kremu za ruke i rame za plakanje, te ne traèam kolege. Dodala sam još i da sam savršeno vješta, ljubazna i strpljiva u komunikaciji, zahvaljujuæi èeliènim živcima izbrušenima u radu s osnovnoškolcima, ratnim veteranima s PTSP-om i likovnim umjetnicima, jer i to je bilo navedeno kao tražena osobina kandidata.

I ok, priznajem i to da ja takvu prijavu sigurno ne bih primila baš previše ozbiljno...

Mada mi se èini da sam upala u stanje u kojem tražin posal a Boga molin da ga ne naðen...

I još sam upala u ono kad bauljam po stanu i tražim samoæu i mir, a kad ne tražim samoæu onda odem doma kod svojih i tražim kavgu. Pokušavam se svaðati s ukuæanima koji me ne šljive ni pišljivog boba jer je previše oèito da mi se sukobljava iz èiste dokolice, a svi imaju pametnijeg posla nego se klati sa mnom, jer su veæ oguglali na Bratu koji je slomio nogu prije par tjedana i odluèio bolovanje provesti kod roditelja umjesto u svom stanu jer u njegovoj zgradi nema lifta... A nema ni starog društva iz starog kvarta, do najbližeg duæana i kafiæa mora iæi motorom kojeg ne može vozit... Pa se onda svaða sa starcima. Ili zbog Seke, kojoj je poplavila mašina za robu i napuhala parkete pa ona i cimerica sada spavaju u rodnim domovima i živèane zbog toga što im gazdarica ne želi umanjiti troškove stanarine za cijenu nove mašine...
Nervira me i to što su nekako svi saznali da sam sama u J-inom stanu, i što su se poèeli pozivati na ruèkove, veèere, kave i šaèice razgovora. A ja sam u totalno asocijalnoj fazi. Ako ne odgovorim na poziv, samopozvano društvo ne odustaje jer je uvijek oèito kad sam doma. Cijeli stan je okrenut na ulicu, i vidi se svjetlo kroz prozore.
A crkla joj je i televizija.
Što mi se prvih tjedan – dva èinilo kao genijalna stvar, jer ionako na svih 60-ak kanala kabelske nikako nisam uspjevala naæi ništa zanimljivo.
Ali sad mi se život bez televizije odjednom èini najgorim moguæim oblikom egzistiranja. Puka vegetacija. Jad i èemer.
Jer koji je smisao života i samoæe osim da se žena zabije u stan u kojem je nitko neæe gnjaviti, zavali u trosjed, okruži daljinskim upravljaèima, i izgubi u nepreglednim hipnotizirajuæim prostranstvima megainènog ekrana plazme?

Dok J nema ofarbala sam joj zidove dnevnog boravka upravo onako kako je oduvijek htjela samo što to nije znala da želi.
Ok, oduvijek je htjela zidove boje izblijedjele prašnjave lavande, što je bio i dogovor, ali nije znala da želi takve zidove osvježene tanjim i debljim prugastim uzorkom, s prugama nekoliko tonova svijetlijim od temeljne boje, patiniran mrljicama boje starog zlata. Zidovi izgledaju predivno, kao neka starinski tapecirung za namještaj.
Obrusila sam i okvire dva zidna ogledala, zapravo kvazibarokne okvire za slike u koje je ubacila zrcala, i prefarbala ih u staro zlato. Obrusila sam i tabure, stoliæ za kavu i komodicu na kojoj je stajala televizija, kredenèicu, dvije stolice i okrugli stol, zapravo sav namještaj u dnevnom boravku, ružni stari namještaj koji je J pokupovala po buvljacima i dovukla sa sela, i prelakirala u mat bijelo. Ionako veæ dvije godine planira prefarbati namještaj u bijelo.
Oprala sam i uštirkala bijele i blijedolavanda zastore koje je planirala staviti na prozore. Objesila ih. Pritom više puta pala sa stolice na koju sam se popela da ih stavim, pa sada imam zanimljiv uzorak ljubièasto-crnih šara po tijelu. J#%!&@ onoga ko je izmislio zavjesu na one kotaèiæe!!! I stavlja bonagraciju preko pola zida, duplo širu od prozora!!!
Promijenila presvlake na dvosjedu i trosjedu, u one sa sivim i lavanda prugama koje veæ godinu dana neraspakirane èame u ormaru.
Povadila sadržaj kuhinjskih ormara i ladica, sve oribala i oèistila, pobacala prastare paketiæe grožðica, plijesnive sakrivene zalihe Kraševih pralina i sjemenki buèe. Oribala frižider, zaboravila odmrznuti ledenicu, razbila jednu plastiènu ladicu u ledenici dok sam pokušavala škarama je osloboditi okova višegodišnjeg leda. Pobacala fozilizirane ostatke pterodaktilne piletine, smrznutog protopovræa i arheoloških punjenih paprika koje je tamo gomilala otkako je dobila stan za 18-i roðendan. Prekinula zanimljivi eksperiment simbiotskog života gljivica iz kocke kvasca (barem mislim da je to nekoæ davno bila kocka) svježeg kvasca(uvjetno reèeno. Tako se proizvod službeno zove. Svježi pekarski kvasac. To mu je ime. Ne i stanje) i komada kore parmezana.
Iskuhala i opeglala komplete posteljine, ruènike i kuhinjske krpe.
Oprala prozore i sluèajno usmrtila bonsai maslinu koju J uzgaja još od šestog razreda osnovne.

Tako da više nemam nikakvog pametnog posla.

I dalje sam tužna.
A pritom mi ne pomaže ni to što sam sada stvarno siromašna.
Ako želim jednom dnevno sjesti s nekim na kavu kao svi pošteni ljudi i imati kutiju za zdravlje i psihièku stabilnost neophodnih Ronhill Slimsa, a pritom i popiti popodnevnu èašu vina (a èaša vina dnevno je odlièna za zdravlje i srce, a usto je još i tajna ljepote francuskih žena. Tako sam možda jednom negdje proèitala. Ili da je to dobro za probavu i rad mozga. Svejedno. Zdravo je. To svi struènjaci za zdravlje tvrde), moram ozbiljno srezati životne troškove i živjeti stvarno low budget.
Na što nisam navikla.
Uspjela sam nagovoriti Tatu da mi daruje svoje dvije butelje Hektora (koje sam mu ja bila kupila, jer je dobar, i još je vino tipa Porto, a jeftinije od kvalitetnog Porta, i usto sam èinila dobro za hrvatsku ekonomiju jer sam kupila hrvatski proizvod!), J je imala doma i jedan pristojan Traminac, ali ne znam kako æu se brinuti za svoje zdravlje kad sve to iscijevèim.
Mislim, ne želim ponovo riskirati ozbiljan pad imuniteta niti nekakvu egzotiènu boljku kao one alergijske rane na nogama. Ožiljci se još nisu do kraja povukli.
A popodnevna èaša Jure mi se nekako ne èini kao najsjajnija vinska perspektiva...

Ali mislim da nekako idem na bolje.
Manje cmizdrim. I pazim da ne poplašim ljude koji dolaze u kontakt sa mnom.
Danas sam se prvi put stvarno temeljito pogledala u zrcalo dok sam prala zube.
I shvatila da izgledam grozno.
Ok, nisam od onih žena koje bi dozvolile sebi da rašèupane i masne hodaju unaokolo. Ali sam zamijetila brdo nelogiènosti na sebi.
Poèevši od lica.
Ljeti uvijek imam problema s reakcijom znoja na šminku, pa stavljam samo malo olovke na kapke i vodootpornu maskaru, ali ljeto je veæ odavno prošlo, a i lice mi više nije bronèano nego standardno prelazi u prozirnobijelo, tako da tirkizni svjetlucavi liner nekako više ne djeluje kao seksi ljetni make up nego nemarna improvizacija lijene žene.
A tek odjeæa...
Vruæine su prošle, i stvarno više nije primjereno hodati unaokolo u pretjerano ležernoj odjeæi za godišnji odmor. A ja sam za izlazak u grad obukla dugu tanku tamnožutu suknju i bijelu siledžijku. Moschinovu doduše, no ipak. A kao ustupak zahlaðenju na noge navukla žute chucktaylorice i prebacila B-ovu veliku Diesel felpu s kapuljaèom.
Super, još mi je samo ruksak falio!
Mislim, to je odjeæa primjerena studentici, i to jednom od onih vilinski visokih i vitkih manekenskih stvorenja duge lepršave kose koja izgledaju fantastièno u ležernoj odjeæi, praktiènoj za cjelodnevno trèanje po gradu, od predavanja do kave, i od kave ponovo na faks pa onda s faksa na izlazak...
Ovakvu mene B sigurno nikad ne bi odobrio. Zapravo, ne bi mi dozvolio ni da izaðem iz stana takva. Jer svaka životna dob i svaki životni stil imaju svoju uniformu. A kako mogu oèekivati da mi netko pomogne u potrazi za primjerenim poslom ako izgledam ko jedva punoljetna administratorica u grafièkom studiju?
A da ne spominjem to da sam opet nabacila par kila. Kojih se zapravo uopæe nisam bila ni riješila. Zbog nenormalnih kolièina antibiotika, antihistaminika i ostalog farmaceutskog smeæa koje sam što progutala što primila u dupe ovo ljeto zbog misterioznih rana, morala sam prestati uzimati Lijek.

Ali možda to i nije tako loše...
Seka kaže da se neki njen kolega s faksa raspitivao za mene. Kad mu je rekla da sam ja njena STARIJA sestra, deèko je rekao da njemu ne smeta, da on voli starije cure, i da je veæ imao jednu curu od 25-6 godina... Napominjem da moja sestra izgleda kao da su joj 21-2, da je pauzirala nekoliko godina izmeðu treæe i èetvrte godine, i da njeni kolege redovno zaboravljaju da je par godina starija od njih...
A i jedno vrlo zanimljivo muško stvorenje iz tetinog kvarta, koje me veæ dugo godina proganja (šteta što je oženjen, s vrlo odraslom djecom...), ponovilo je ulet prije par dana dok sam sjedila ispred Egoista i èekala frendicu... izmeðu ostalog je rekao da u mojim godinama više ne bih morala biti tako sramežljiva i neodluèna, i da razumije da s nekih 19-20 kad je krenuo s barenjem nisam bila spremna za izlazak na jedno nevino piæe sa susjedom nevinih namjera, niti na nevino druženje s drugim muškarcima kad sam veæ bila u vezi s nekim drugim, ali da sam sad veæ velika cura...
Molim? Haloooooooooooooo?
19-20?!?!
Kad me prvi put pokušao zbarit, a bilo je to prije 5-6 godina, ja sam imala nekih 26-7!!!
A najluðe od svega je to što ovo nije bilo tek puko ulizivanje komplimentima na raèun izgleda. U trenutku kad sam mu gurnula osobnu pod nos stvarno mu je pala vilica!

Što potvrðuje tu teoriju da je tajna ljepote francuskinja u toj èaši vina dnevno, i da sam na pravom putu da otkrijem tajnu vjeène mladosti.
Osim ako jednog od ovih dana ne išèaèkam odnekud neku svoju staru fotku iz najljepših i najmlaðih dana, strašno unakaženu poroènim i neurednim životom... nešto kao što je bilo s onim Dorianom Grayom...

14.09.2009. u 23:14 sati | 17 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.