Rehab, Shop & SPA Avec Moi

Ližem rane.
Em se osjećam grozno jer sam ostavila pa onda iskoristila... dečka (mada on i dalje zove kao da ga nisam otkantala i nudi prijateljstvo... Da, baš!), em mi je užasno jezivo to što sam opet single a uskoro će proljeće, a svi znaju da u proljeće polude hormoni pa se želimo seksat (i bude naporno tražit nekoga jednokratno), em ispaljujem na živce jer sam se prejedala zadnjih tjedan dana (ok, u PMS-u sam, a on kod mene zadnjih godina počinje otprilike 10 dana prije Plitvica)...
Em sam na TZC skali već odavno probila desetku. Toliko da se sigurno ni sama Zrinka Cvitešić ne osjeća toliko Totalno Zrinka Cvitešić kao što se ja osjećam posljednjih dana...

Nemam pojma što se dogodilo. Jednostavno je opet u jednom trenutku prestala komunikacija.

Ali kako se ja ne predajem tako lako, pa makar šugavi osjećaji bili jedino čemu se ne smijem predati u ovome trenutku, tako sam odlučila napumpati malo svoju pokislu sebe.

Naravno, pumpanje sebe podrazumijeva pumpanje samopouzdanja, ne trbuha (a napumpala sam ga pošteno zadnjih tjedan dana!), a kud ćeš boljeg pumpanja samopouzdanja od poštenog shoppinga!

Tako sam se posljednja tri dana prepustila dekadentnom pustošenju po shopping centrima i centru za shopping.
Čemu je itekako pripomoglo i to što mi je sjeo jedan honorar od prevođenja, a i Mama se napokon smilovala na moja lažljiva moljakanja i dirljive priče o pregledu štitnjače za koji nemam para, pa je poslala nešto novaca da se maloj nađe.

Prvo sam jako ozbiljno ušla u Stiefelkoenig, s totalno ozbiljnom namjerom da kupim neke stvarno lijepe cipele u jako živoj ružičastoj, žutoj ili crvenoj boji, budući da me nekoliko takvih već danima mami iz izloga u Ilici. Zatim sam odlučila da zapravo neću, jer ako stvarno jako želim neke od tih cipela onda će se cijeli Svemir urotiti da ih dobijem, pa ću ih ionako dobiti, i to u pravo vrijeme, kad bude dovoljno toplo da ih mogu prešetavati po gradu, a u međuvremenu mi je pametnije da očistim još ono malo rasprodaja koje traju i kupim sebi nešto stvarno slatko i nešto kozmetike i bižuterije.

Moje prvo omiljeno mjesto je Muller na Trgu, prizemlje i podrum.
Obično uđem po neku sitnicu, npr. maskaru ili čokoladicu za grickanje na kavi, a izađem s bar dvije kese impulsivno ugrabljenog plijena.
Ovaj put sam izdržala da ne kupim Princess Rose parfem (Ferreov mislim), mada je taaaako diiiivno mirisao na meni, i zadovoljila se šakom Dr. Scheller mini tubica kreme za ruke od lotosa, badema i nevena (nepotrebno, znam, ali bile su samo po 8 kuna!!! Znam, dijelit ću ih prijateljicama!), ionsko keramičkom uskom četkom za feniranje (imam samo velike iz vremena kad sam imala kosu do pola leđa! Ništa za kratku!), nekoliko paketića ćokoladnog čipsa i tamnom čokoladom sa zrncima kave, zbog koje me je kasnije u Floresu rodica S skoro ubila (naime, ona je na dijeti. A nakon kockice čokolade, koju sam joj uvalila jer sam se sjetila da sam i ja zapravo na dijeti, a šteta da propadne, pojela je još i čokoladni čips i naručila tost!).

Parfemom sam se počastila u Floresu u Dežmanovom (institut parfumeur, ne kafić!). Doduše, svaki put kad uđem unutra dođe mi instant zlo od izmiješanih prejakih mirisa, ali kako sam umirala za L' air de Rien, predivnim retro mirisom kuće Miller Harris kreiranim za Jane Birkin, koji je iz mog srca istisnuo Escentric Molecule 01, stisnula sam zube/nos i prisilila se ući. Što ću kad sam takva seljanka da mi dođe zlo, ali kvragu, i mi seljanke tu ostavljamo novce, pa bi onda baš mogli malo i smanjiti količinu mirisa u zraku!

Zatim sam kupila čizme i salonke u Aldu.
Uuuu, kakve čizme!
Lijepe, jednostavne, visoke pete i visoke sare, neke neobične boje između sive i tamnobež, s primjesama brončane... I onog lažnog peep toe lakiranog kokodrila bež boje, koji zapravo i nije tako visok u peti, jer golemi potplat skida bar još 3 ili 4 cm s pete.

Pa sam brijala po ostacima gaćica na rasprodaji u Etamu.
Sve neke seksi, u bež i smeđim tonovima, malo čipke i sasvim malo prozirnog, tu i tamo pokoji volančić, mašnica... I jedne koje su bile na rubu babljih, čvrste bež gaće s malo bež čipke i volana, ali zapravo izgledaju skroz dobro (mada su možda najkonzervativnije i najzatvorenije gaće koje sam u životu navukla na sebe). Mislim, godine su, a i dupe više ne izgleda u tangi kao breskvica (prije kao golemi grejp), pa je vrijeme za malo zrelije i sofisticiranije rublje, a kako baš u ovome trenutku ne mogu razmišljati o La Perli, čak ni o Schiesseru, dobar mi je i Etam.
Zapravo, sve je dobro dok ne moram spasti na Intimissiminu žnj kvalitetu ili Woman's Secret žblj mudantine koje traju dva pranja...

U Sephori sam otkrila fenomenalnu stvar.
Stila Cherry Crush lip and cheek stain. Nešto gelasto i ružičasto u tubici s kistićem što se nanese na usne i na obraze za predivan efekt usana ljubilica i zdravog tena. Definitivno moj best buy veljače.
Divno je što je boja prozirna i nježna, i upije se u usne tako da izgledaju prirodno rumene, a preko se može nanijeti sjajilo ili nešto za njegu usana bez opasnosti od brisanja boje.
Moj izbor je Ceralip u tubici, genijalna krema za njegu usana od La Roche-Possay.

Zatim sam kupila i novi mobitel.
Tele2 ima užasno povoljne telefone u BlaBla paketima, puno jeftinije nego Vip ili T-Lopovi, a i puno bolji izbor u paketima. Ja sam svoj lijepi veliki novi Samsung u boji višnje platila tek 800-900 kuna, dekodirala ga 50 kuna, i uvalila svoju Vip karticu od pretplate. Isti takav model, ali u dosadnoj crnoj boji, kod drugih operatera ili samo uređaj košta par stotina kuna više.
Doduše, na njega nemam gdje objesiti svoja tri divna privjeska za mobitel (jedan na Kooki Kamel devu i natpisom I Love Dubai – jer stvarno volim Dubai, jedan Swarovski na pčelicu i jednu Hello Kitti. I da, ne znam kako, ali uspješno sam bila provukla sva tri kroz rupicu svog bivšeg Samsunga), ali zato sam ogulila jednu staru Swarovski tetovažu koju sam dobila kad sam kupila žute naušnice, i od kristalića napravila savim lijepi ornamentić oko ekrana. Baš se ponosim sobom! Totalno sam kreativna!

U Algoritmu sam kupila nove slušalice za iPod sa crvenim i rozim kristalićima. I paperback na engleskom od He's Not That Into You za B. Vrijeme je da mu neko napokon pojasni neke sasvim očite stvari o muškarcima!!!
Ja sam iz nje dobro utvrdila gradivo!

U Gulliveru sam kupila žuti lakirani kokodrilo novčanik za sebe i plavi za Najbolju.
I jedne zelene nagužvane čizmice do pola lista na petu, zelene. Možda i nisam trebala, ali, ej, bile su samo 450 kuna!

Zatim sam otišla u Cinestar, oboružala se tortilja čipsom sa smrdljivim dipom od sira, i pogledala Shoppingholičarku.
Volim tu i tamo otići u kino sama.
Ovaj put mi nije leglo što sam išla sama.
Zapravo, dotuklo me je.
Saga o Becky Bloomwood iz pera Sophie Kinsella je, uz Bridget Jones, već godinama moja Biblija!
Obje govore o tome kako na kraju postoji izlaz i happy end čak i za izgubljene slučajeve žena poput mene.
Jedva sam preživila onaj užas od BJ 1 i 2, činjenicu da su iskasapili fenomenalnu knjigu i pretvorili je neprepoznatljivu kino-limunadu, i to još s groznom Renee Zellweger u glavnoj ulozi, a sad sam još morala vidjeti i ovo... OVO!
Uništili su još jednu predobru knjigu!

Nakon sloma koji sam doživjela u kinu trebala sam hitno još jednu dozu lijepih novih stvari za oporavak, pa sam u Zari kupila proljetnu haljinicu do koljena na cvjetiće, samo 300 kuna, savršenu u kombinaciji sa starkama i kožnom jaknicom iz Bershke, samo 500-tinjak kuna, ali, ej, prava koža, i to još nije na rasprodaji, a tu ljubičastosmeđu nijansu kože još nemam u ormaru!!!

Sad se osjećam fenomenalno.
Kauč je još uvijek pun vrećica od kojih dvije trećine nisam još raspakirala (osim one iz Alda, čizme su mi upravo na nogama).
Jer poanta cijele te šoping terapije uopće nije u stvarima koje sam kupila, nego u samom činu kupovine; pronalaženju pravog komada, isprobavanju, plaćanju, zadovoljstvu koje doživim kad platim na blagajni i vidim kako sam povoljno prošla.
I kad nakon kupovine sjednem na kavu okružena vrećicama, umorna ali sretna, kao nakon savršenog višestrukog orgazma, zapalim cigaretu i gledam raznježenim pogledom punim ljubavi u svoj novi plijen u šarenoj ambalaži...

Mada mislim da ću vratiti haljinu iz Zare.
U Zari se roba može vratiti do mjesec dana nakon kupovine i dobiti lova nazad. Što je ok i normalno. Ostali gnjave s povratom novca, uporno žele zamjenu robe, a onda moram gubiti živce s isprintanim Zakonom o zaštiti potrošača pod rukom dok se svađam s voditeljicom dućana...
Ne sviđa mi se duljina kad stavim pojas, jer se onda haljina podigne za oko 2 cm, i onda me ružno reže u koljenima, a imam užasno debela koljena koja ne volim.
Izgleda skroz dobro bez pojasa uz kožnu jaknu i starke ili ravne gležjače, ali ako je kombiniram s kratkom jaknicom od jeansa i visokim smeđim jahaćim čizmama onda jednostavno traži pojas i dugu ogrlicu, a tada imam problem s debelim koljenima...

Uostalom, treba mi tih 300-tinjak kuna! Jako! Očajnički!
Jer ne samo da sam sprčkala cijeli honorar i lovu koju je Mama poslala za pretrage štitnjače (jadna! Ona se još uvijek nada da je moje golemo dupe posljedica hipotireoze – s kojom već odavno nemam problema – a ne mog upornog odbijanja da se disciplinirano odreknem hrane i pretvorim u izgladnjelu živčanu vješalicu poput nje), nego sam opet načela i posljednje bijedne ostatke plaće s računa...

Ali sam zadovoljna.

U međuvremenu sam pročešljala i bonove za raznorazne besplatne tretmane kojih Najbolja uvijek ima po stanu, i pronašla dva za aroma masažu u Aromateki s rokom do kraja veljače.
Pa sam napravila dobro djelo i iskoristila jedan.
Drugi ću sutra.
Potrebno jednako kao i shopping terapija.

Ne samo zato jer mi je srce slomljeno (mada zapravo već 3 dana nisam razmišljala o Oženjenom, unatoč tome što ga svaki dan posjetim u Yovilleu na Facebooku. Ali to moram, jer tako zarađujem Yonovce, kojima kupujem krasni Yonamještaj za svoj Yostan...).
Nego i zato jer B ponovo dolazi u ponedjeljak i moram biti psihički spremna.
Najavio je nekakav dvodnevni trip do Austrije, od kojeg mi se unaprijed diže kosa na glavi.

Nego, jesam li spomenula da sam napravila glupost sinoć?
Nakon što me je cijeli dan zivkao, Tugaljivi se pojavio oko 11 na mom pragu.
Inače su mi muškarci koji preklinju i plaze patetični i antipatični, ali kako me vozi grozan pms, a svi znamo da nekim ženama u tom razdoblju libido podivlja (ta sam!), tako sam ga pripustila u stan, napojila (i njega i sebe) vinom, saslušala i, taman kad sam htjela bivšem... dečku objasniti kako ja... skužila sam da sam se našla na kauču pod njim!
Što zapravo uopće i nije bilo loše...

Osim što me danas pere grižnja savjesti, zbog koje ozbiljno razmišljam o promjeni broja mobitela.
Samo što u tom slučaju Oženjeni ne bi mogao komunicirati sa mnom...
A i ovaj sam jedva zapamtila, i to nakon što ga imam već 4 godine, tako da uopće nisam spremna ponovo prolaziti agoniju nošenja broja na papiriću, traženja i čitanja istog kad ga netko zatraži.

Taman kad sam mislila kako sam uspješno razriješila problem sa dečkom kojeg zapravo nisam htjela imati i opsesivnim trošenjem, opet je sve palo u vodu i opet sam na samom početku.
Tako da je danas po ne znam koji put prvi dan mog novog, ispravnog, čistog, antipotrošačkog i single života.
Ali bilo je poprilično dobro...
Jaaaaaako dobrooo...


26.02.2009. u 19:55 sati | 18 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Dar mar u G bar... P.S. Jesam li spomenula da sam opet single?

Problem bivanja zaposlenom kod najboljeg frenda je, između ostalog, i to što moje radno vrijeme ne završava u neki-sat.00, nego sam dužna biti dostupna 24/7. I to kad mi se hoće i kad mi se ne hoće.
Ali kako mi onaj som ojra mjesečno na računu u trenutačnoj kriznoj situaciji i više nego treba (mada sam ja i bolje zarađivala, da se razumijemo. Ali i znojila dupe u uredu i na putu po cijele dane... što sada nije slučaj), a i pukla bih da baš ne radim totalno ništa, plus treba mi stavka u cv-ju za ovo šuplje doba formalne nezaposlenosti, tako se nemam što žaliti.
Ali nekad zna biti skroz naporno.

B se u četvrtak vratio iz Berlina užasno razočaran u G-a, s gomilom obaveza na grbači koje je trebalo riješiti, a usto još i očajnički gladan provoda.
A ja sam žena na rubu 32-e, koja ne rabi opijate da bi nabildala izdržljivost, i nije mi lako pratiti njegov hormonizirani tempo.
A bogami ponekad ni njegov karakter...

Npr, B je nemoguć kad sebi nešto zabije u glavu. Također je nemoguć i kad je gladan. Kad se to dvoje nakon cijelog jutra obilaženja odvjetnika, plaćanja računa po bankama i kupovanja još jedne nepotrebne Diesel modre kožne jakne (za njega. Meni je kupio novčanik i slatku torbicu boje petroleja, i sredio mi karticu za popust) spoji, dobijemo totalno i apsolutno nemoguću kombinaciju naporne gladne tetke koja zahtijeva da idemo u japanski restoran muža od Ive Majoli u kojem još nije bio. Jer on voli azijsko, a i užasno ga zanima kakav je interijer...
Naravno, kako sam ja totalna gastro seljanka i nefancyfood cura kojoj se želudac okreće na sve kuhinje osim domaće, tako sam sa svoje strane ja histerično molila i kumila nasred Trga da ne idemo tamo, jer neću, ne mogu i ne želiiiim!!!
Zatim smo idućih pola sata pregovarali oko mjesta za jelo, što je bilo poprilično gadno jer je B zapeo za azijsko, a ako već nije japansko ili kinesko, onda da bar idemo jesti u Plato ili Balon ili People's...
Da ne bi! U Platou uvijek ostanem nekako gladna, a i atmosfera mi je glupa. Uostalom, do Centra Kaptol mi se nikako nije dalo pješke u štikletinama u kojima sam balansirala po centru cijelo jutro, noge su mi bile u jadnom stanju i naticale u čizmama ko tijesto. Balon je bio dozlaboga daleko a i tamo mi je uvijek nekako gužva, a People's mi, unatoč fenomenalnoj krem juhi s pinjolima na koju sam slaba, užasno ide na živce jer je istovremeno i glupi kafić, pun ljudi na pauzi u vrijeme ručka, i nikako mi se nije dalo plaziti do tamo... Zatim je B htio u Zlatnog medu jer se tamo uvijek dobro naždere i zacementira pivom, ali meni Zlatni Medo smrdi i uvijek mi dođe zlo...
Na kraju sam se sjetila tune u sezamu na žaru i, nakon više od 45 minuta žučnog natezanja napokon smo se dogovorili za The Hole In One.

Tako otprilike izgleda svako dogovaranje između mene i B-a.
Najmanje pola sata natezanja oko bilo čega.
Unatoč tome što ga jednostavno obožavam, nekad stvarno dobijem želju da ga umlatim!

I želja me ne pušta cijelo ovo vrijeme, još od petka..

Sve je, naime, počelo s izlaskom.
Kad je B jako razočaran u ljubavi, on strahovito želi ići van i odmah naći komada za utjehu.
Posljednji put kad je bio u ovakvom stanju (a to je bilo prošle godine) izlazak je započeo u Globalu, nastavio se u Ludnici, a završio tako što je B bio previše komiran da bi se sjetio reći taksistu svoju točnu zagrebačku adresu. Kako Najbolja, TT i još neka cura koja je bila s nama jednako kao i ja nisu imale kod sebe više gotovine za taksi, tako smo završile u Palaceu gdje je B uzeo apartman od oko 2000 kuna, i gdje smo zajedno s dečkom koji je trebao biti njegov ljubavni plijen za tu noć buljile u tv na nekakvim groznim svijetlim foteljama, praznile minibar i žderale usput kupljeni burek, dok je B hrkao u sobi.

Ovaj put sam odlučila mogućnost takvog epiloga sasjeći već u korijenu.
A imala sam i plemenitu misiju..

Naime, svi znamo da je gay bestić neizostavni modni dodatak svake normalne neudane žene iznad trideset. Esencijalni aksesoar, nešto kao par mekanih svijetlih Tod's mokasina od brušene kože (ružne dozlaboga ali udobne), par skupih i cool traperica u kojima dupe izgleda ko avion i koje se nose u svakoj prilici, svijetli v-puloverić od (pravog, po mogućnosti) kašmira i komplet Balmainovih clip-on umetaka za kosu, customizirano ošišanih (ok, moji mi bojom više ne odgovaraju, a i kosa mi je prekratka ali nabavit ću nove).
Gay bestić, dakle. GNP.
Ja ih imam čak dva najbolja. Jednog sam imala još i prije nego je postao obavezan, i jednog koji je moj glas razuma (taj drugi definitivno nije B. Ja sam B-ov glas razuma, čime se postojanje B-ovog razuma potpuno dovodi u pitanje).

S1¸nema niti jednog.
Zato sam je odlučila izvesti van sa svojim frendovima, u sam showroom, u mini mall, da odabere si jednog GNP po svom ukusu i svojim potrebama.

Volim G bar, mada sam bila tek nekoliko puta.
Ugodno se osjećam, iz nekoliko razloga.
Prvo, jer moji dragi prijatelji B, M, T, T2 i ostali mogu biti upravo onakvi kakvi jesu, i to na javnom mjestu. Ne volimo kad moramo strahovati od homofobno nastrojenih seljačina kakvih se može naći svugdje drugdje.
Drugo, jer nikoga nije briga i niko u društvu me ne gleda sa spolnim interesom ako mi pola sadršaja dekoltea iscuri iz haljine dok pijana teturam od wc-a u bolesno visokim Jessica Simpson peep toe pumpericama i pokušavam nategnuti bolero preko haljine… Jer ekipu moje cice zanimaju koliko i mene državni udar u Gruziji (ok, u jednom trenutku me je zapravo i zanimao državni udar u Gruziji. To popodne sam šaltala po kabelskoj i na CNN-u slučajno nabasala na direktni prijenos državnog udara u Gruziji, pa sam uzela sokić i pistacije i gledala ljude na ulicama i neke likove u kožnim jaknama kako upadaju u Parlament, ali to je nebitno za ovu priču…)
Treće, jer nema onog pritiska kao na standardnim okupljalištima, na kojima moram naći neki objekt za gledanje, odbijati majmune sa seljačkim spikama i pazit kako se ponašam… jer se, kao, tako izlazi navečer van.
I četvrto, najvažnije, mogu se nalijevat pjenušavim vinima ko bakantica jer boca Freixeneta košta samo 120 kuna. Ako i naručim samo za sebe par boca nečega što ostatak društva ne želi piti, ne moram strahovati od pritužbi da je izlazak sa mnom bio skup.

Nakon fajrunta nekako sam se nadala da ćemo ja i S2 zbrisati na još jedno pićence do Ritza pa polako doma, ali kako se B prilijepio za dečkića koji mi se nimalo nije sviđao (još uvijek mi se ne sviđa), a koji je tu večer zalijepio za neko grozno stvorenje s aknama u prljavoružičastoj košulji, tako sam jednostavno morala otići gdje i on da bih ga držala na oku. Da ne počini neku totalnu idiotariju.
A on je odlučio poći za dečkićem.
Koji je odlučio otići u Fanatik.

Ne volim Fanatik.
Prestara sam za gužvanje u mračnoj rupi, a i prestara za lelujanje u gužvi na golemim i pregolemim petama, guranje među razvaljenim tjelesima, pilanu od glazbe (ja volim tu i tamo prepoznati melodiju ili čuti pokoji vokalčić). A najviše na svijetu mrzim mjesta na kojima nemam garderobu za odlaganje skupog i osjetljivog Marella kaputa koji upija smrad i privlači fleke...
Uostalom, tamo nisam našla nikog zanimljivog za sebe.
A i B-a sam teškom mukom odvukla doma, tek kad je i sam postao svjestan da ga je objekt žudnje stavio na led do sutra i potpuno se posvetio Aknama.
Ali ne prije 3 sata. Ujutro.

Nakon samo 5 sati sna trebalo je trčati po Avenueu (prokleti nerad nedjeljom!!!) i zatim hvatati zubato sunce na Špici, zatim se još malo družiti s curama, kuhati večeru za petoro, i onda opet ići s B van.
Koja gnjavaža!
Jer B se zaljubio, i cijelu noć me ugnjetavao pričom o malome i tjerao na razuzdano plesanje, dok sam ja jedva držala oči otvorene i odbijala frendove s fotoaparatima. Naime, svi manijački postaju slike s izlazaka na Fejs, a kako sam ja imala istu crnu balon haljinu kao večer prije, samo što sam satensku crnu bolero jaknicu zamijenila ljubičastom bez rukava, izvezenom crnim perlicama i šljokicama, i usto još imala nazi frizuru na razdjeljak s 10 deka briljantina jer nisam stigla oprati kosu od jučer i srediti frizuru, i grozni make up s tamnoljubičastim ružem (neuspjeli hommage Nadiji Auerman i ranima 90-ima), sve to začinjeno očima krvavim od neispavanosti, potkožnim prištem na bradi i kiselim osmjehom, nisam nimalo bila raspoložena da se takve moje slike pojave na netu!
Ništa na svijetu ne mrzim više od prisilnih izlazaka van!

Pogotovo kad cijelu nedjelju moram provesti radeći s B. Koji je već u podne bio od ljubavi sav svjež ko visibaba, za razliku od mene, koja sam bila sva uvenula ko buket prašnjavo ljubičastih ruža koji sam dobila u subotu na Špici od frenda kojeg nisam vidila 100 godina i koji mi je na brzinu kupio cvijeće koje obožavam da se iskupi za mjesec dana odgađanja kave, a ja ih zaboravila stavit u vodu…

Srećom, B je u ponedjeljak otišao.

A zajedno s njim je netragom nestao i moj status cure u vezi.

Naime, u nedjelju navečer je Oženjeni bio na tv-u. Budući da ne komuniciramo već nekih tjedan dana, ja sam se, naravno, zatelebala ko guska.
A još kad sam skužila koliko je seksi, koliko ga kamera ljubi, i koliko umirem za njim mada neće i ne može bit moj, pala sam u stanje koje bi se moglo opisati kao čista desetka na TZC ljestvici (Totalno Zrinka Cvitešić, nova mjerna jedinica za razočaranje vezom s oženjenim ocem obitelji).
Cijelu noć sam prosjedila na kauču, s daljinskim u ruci, obuzeta poražavajućim otkrićima i mračnim mislima, potpuno nesvjesna programa na tv-u pred sobom (čak i kad sam skužila da mi je daljinski zaglavio na Privateu i da zapravo već nekih 10-ak minuta buljim u full screen prizor dvostruke penetracije u krupnom planu, na golemoj plazmi, sa svim detaljima kao što su prišt pod puderom na dupetu ili ružni patlidžan pod smeđom kobasom totalno bijelog frajera… fuj! Koga to može uzbudit uopće?).

Ja možda nisam baš najsavršenija osoba na svijetu, ali ne mogu lagati sebe, niti mogu lagati druge ljude. Dobre ljude kojima je stalo do mene.
Niti biti u vezi s nekim do koga mi je stalo kao do lanjskog godišnjeg odmora (koji je trebao biti divan, ali je zapravo bio bezveze i sav na silu).
Oženjeni je kao Bottega Veneta torba koju strašno želim, koju mi je susjeda od Nezakonitog jednom posudila na par dana, i za koju znam da nikad neće bit moja jer je ne mogu sebi priuštit.
A Tugaljivi je kao kopija iste koju sam kupila na poslovnom putu u Dubaiju, u Karami, i koju sam poklonila frendici V nakon što je 8 mjeseci čamila u ormaru. Jer mada je do u detalje izgledala kao prava, bila jednako lijepa i jednako predmet želje, ipak nije bila prava stvar. Nisam se mogla osjećat ugodno s lažnjakom obješenim preko lakta dok mi srce krvari za pravom… (a možda je to imalo i neke veze sa time što bi ionako svi oko mene znali da teško da sam mogla si priuštiti PRAVU Bottegicu, ali to nije relevantno za ovu usporedbu).

A meni srce krvari za Oženjenim.
I jednostavno ne mogu nekoga tako divnog kao što je Tugaljivi povlačiti za nos.

Da sam sposobna za takvo nešto, do sada bih već bila dobro udana za nekakvog šupljoglavog nogometaša ili “poduzetnika”/poduzetnika kalibra Ante Gotovca.

Tako da sam sada opet solo.
Sama i totalno nesretna.
Da je Bog htio da žene u tridesetima budu same, sigurno bi napravio da budu sretne ako su već same…
A zvučim li ja kao sretna žena?


25.02.2009. u 20:20 sati | 15 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Strah i Prijezir na Valentinovo

Petak je bio takav kakav je bio, pijan i mamuran, u svakom slučaju naopak, ali ja sam zapravo potpuno bila zaboravila na to da je petak zapravo bio 13-i u mjesecu, tako da je u stvari bilo logično da dan nije bio normalan.

Mislim, to da je petak bio 13-i shvatila sam tek u subotu, kad me je ranojutarnji telefonski poziv mog... dečka Tugaljivog oko 11 podsjetio da je Valentinovo. Tj. kako je Valentinovo uvijek 14-og u veljači, tako je za pretpostaviti da je petak bio 13-i.
Samo što sam ja to nekako zaboravila povezati.
Inače sam uvijek svjesna petaka 13-ih, i dobro se pazim tih dana, ali ovaj put sam jednostavno zaboravila...

Moj... dečko Tugaljivi je imao neke planove za nas dvoje, ali kako ja totalno ne volim Valentinovo uspješno sam izbjegla bilo kakve izljeve jeftine romantike odgađajući nas dvoje za nedjelju.
Zapravo, uz sasvim dobru ispriku. Jer sve je ionako još jako svježe, ne viđamo se tako često i nije toliko intenzivno, a Valentinovo je, kao, za stare i dobro uhodane parove...
Valentinovo! Bljuv!

Plan je bio, naravno, iskoristiti relativno vedar dan i promuvati se po Špici.
U najboljem mogućem subotnjem izdanju, s dotjeranim psom u Vuittonu, pod ruku s curkama. Tj. onome što ostane od curki kad eliminiramo sve one koje su odlučile žrtvovati tradiciju novokomponiranom blagdanu.
Što je broj curki svelo na jednu.

Volim subotnje glumatanje po Bogovićevoj. Što ću, takva sam. Kad volim sve što djeluje stimulirajuće na moj ego.
Volim i što su sa mnom uvijek moje divne prijateljice.
U ovom slučaju jedna prijateljica..
Ovaj put nam je stvarno falila Najbolja koja je bila na skijanju, i ostale sretno zauzete koke koje su odlučile glavinjati gradom pod ruku sa svojim gorim polovicama, pa mi je preostala S1, žena koja jednako kao i ja prezire komercijalni blagdan Venere i Marsa.

Grad je bio prestrašno pun parova i cvijeća, na Cvjetnom su ljudi bili ugnjavljivani ljigavim sentimentalnim pjesmama, mi smo jedna drugoj darovale T-Comove ciklame lončanice, u Bulldogu je bila gužva (naravno, nismo htjele silaziti DOLJE, tamo niti bismo vidjele niti bile viđene) a vani je bilo prehladno za naše ne baš debele odjevne kombinacije, i sve je smrdilo na još jednu besmislenu subotu u gradu.
Pogotovo kad smo srele nekoliko dobrih znanica, za koje sve redom znamo da imaju totalno katastrofalne veze (plus dva ponižavajuće loša braka), a unatoč tome sve su bile u društvu svojih ljigavih frajera i ponosno prešetavale plijen pod rukom ko da su u najmanju ruku uhvatile Brad Pitta koji glumi Toma Hanksa u romantičnoj komediji s Meg Ryan...

Ja i S1 smo se zato zabavile po svome, tj. dozvolile si da se ponašamo kako nam padne na pamet, bez straha od prijekornih pogleda i okretanja očima od odsutnog dijela babinjaka: ugnjavile smo nekog dečka da nas slika i napravile ljubavni fotosešn s psom (jednu od fotki smo popodne mailale svima kao našu čestitku za Valentinovo), zaplesale ljubavni valcer na Cvjetnom, štipale dječicu za obraze, prežderale se dijetnih kolača iz Millenniuma (baš me zanima koliko su dijetni... meni je najbolji bio onaj u čaši koji nije dijetni i onaj s žutom želatinom koji isto nije dijetni), i na kraju otišle piti kavu u DownTown.

Malo zato jer je mjesto ugodno i nekako domaće, dijelom je presudila i kava (Lavazza), a na kraju je ispalo super jer je terijerka tamo našla za igru dečka iste marke, odjevenog u plavu verziju puloverića kakvog i ona ima doma samo u rozom, i koji je doma imao istu jaknicu s krznom kakvu je i ona imala na sebi.
Doduše, simpatična mamica psećeg dečka (koja jako liči na Scarlett Johansson) nam je objasnila da je mali gej, jer već 6 godina ne pokazuje interes za cure ali rado naskače na dečke, ali gej je ok. Jer kažu da psi poprime karakteristike svojih mamica i tatica, a kako i ja i Najbolja imamo gej bestiće, tako je valjda normalno da je i mala našla svog vlastitog B-a (taj je moj), tj. K-a (taj je od Najbolje).
Uostalom, super je što sad imamo dogovorena igranja s frendom za kojeg možemo biti sigurne da je neće pokušati iskoristiti i tako povrijediti njene male ženske osjećaje...
Ionako se druži sa samim kujicama, a svi znamo da okruženost s previše kuja u nježnim godinama nikako nije dobro za pravilan razvoj mladog ženskog bića...

Dakle, ja i S2 smo, kao totalne istomišljenice, ovo Valentinovo odlučile posvetiti isključivo sebi. Proslaviti praznik ljubavi prema samima sebi. Totalno u stilu one pjesme od Whitney Houston...
(inače, S2 isto ima nekakvog dečka, ali poučena dosadašnjim iskustvima oprezno ga drži na distanci)

Nadale smo se da će nam večernji izlazak donijeti nešto manje valentinovskog horrora a nešto više zabave od dnevnog šalabazanja unaokolo i gledanja dosadnih parova, ali vraga.

Prvo smo zaribale s mjestom za izlazak.
Zapravo, zaribala nas je Z.

Ja sam tek odnedavno ponovni stanovnik Zagreba, ali i kao takva znam, jednostavno ZNAM, jer to svi znaju, da se u Gjuru ide van samo četvrtkom. Ostatak djelatnih dana rezerviran je za djecu.
Ali kako S1 već 100 godina nije bila tamo, a ja ipak nekako radije dajem prednost Ritzu i Peoplesu pa me baš i ne zanima što vikendom ima u Gjuri, Z (sklona takvim pokvarenim ispadima) je nekako uspjela uvjeriti S1 da se u posljednje vrijeme đir promijenio i da je subotom u Gjuri predobro.
I tako ne samo da je S1 nasjela, nego je uspjela uvjeriti i mene, pa smo se negdje oko ponoći i spucane ko princeze pojavile pred ulazom... okrenule i vratile do auta.
Nije ni čudo što smo tako odmah našle mjesto za parking! I još tako blizu!
Naime, subotom u Gjuru još uvijek izlazi ekipa od koje jedna trećina valjda još uopće nije ni došla u godine u kojima ima pravo polagati vozački, druga trećina vjerovatno živi s cimericom u sobi 2X2 na Savi i šverca se noćnim tramvajem, a preostala trećina je, unatoč tome što mladi vozači više nemaju zabranu vožnje iza 10 navečer, previše pijana da bi im tata dozvolio da posude auto.

Kako nismo planire u Aquarius ići prije 2 (ali tamo smo planirale raspašoj uz Hed Kandi sounds), a kako S1 ne voli 80% mjesta na kojima se ja osjećam ugodno, tako smo kao kompromisno rješenje dogovorile odlazak u Fly.

Gdje je atmosfera bila još strašnija.
Šteta, jer je dečko puštao dobru glazbu, a onaj drugi s trubom je totalno dobro pratio...

Fly je, valjda zbog Valentinova, bio krcat rasparenih ljudi.
Tj. grupice su bile slijedeće: klinke, nešto mlitavih ćelavaca u prugastim košuljama koji su djelovali nezainteresirano za svijet oko sebe, i nadrkani čoporići baba nedefiniranih godina (27-37) odjevenih kao da su sad došle s posla, s onim patetičnim lookom seksa gladnih frustriranih zločestih žena osuđenih jedne na druge za praznik zaljubljenih (bljuv!). A među grupicama nije bilo nikakve komunikacije.
Unatoč dobroj glazbi, ja jednostavno mrzim atmosferu u kojoj niko nikoga ne bari i svi gledaju svoja posla.
Nakon par iznuđenih pića od tri bezvezna frajera s kojima smo ostvarile nekakav kontakt, pokušaja plesa s najmanje bezveznim od njih trojice, i plesnog performancea jedinog registriranog para u lokalu (čekala sam da ona njemu cicom izbije oko koliko mu je gurala dekolte pod nos!), puno smijanja i zanimljivom izmjenom impresija s jedinim normalnim frajerom kojeg sam tu večer vidjela – redarom na vratima, shvatile smo da je vrijeme za – sladoled.

Nema ništa ljepše na svijetu od jedenja velikog sladoleda (Mc Flurry od Nesquika) na parkiralištu Mekdonaldsa, s bosim stopaliima na šajbi i neudobnim štiklama pod sicom, i sve to u dobrom društvu koje u glavi vrti isti film kao i ja.
Još ljepše je kad se dobro društvo složi da nema smisla trošiti ostatak večeri na cupkanje po klubovima i znojenje u gužvi, jer je od jedenja sladoleda na parkingu možda još jedino ljepše potrošiti još sat-dva na kruzanje gradom.

Tako smo se nas dvije nastavile vozikati još dugo u noć, u potrazi za benzinskim stanicama na kojima smo mogle nabaviti još sladoleda, slušati radio, šutjeti u dobrom društvu svaka zabavljena svojim mislima, i imati jednostavno jedan od najboljih izlazaka u životu.

Ponekad mi se čini, a ta noć je bila upravo jedan od takvih trenutaka, da moj organizam više nije što je bio, i da možda, ali samo možda, i samo ponekad, polako počinjem ulaziti u nekakvu životnu u dob u kojoj bi mi nekako prirodnije bilo da subotu navečer provedem u društvu nekoga kome se ne da biti vani.
Nekoga ko bi bio dovoljno odlučan da me posjedne i objasni mi kako to jednostavno više nije primjereno, i kako je vrijeme za neke druge stvari u životu, i ko bi me zatim odveo u spavaću sobu i napravio mi par komada djece... dok još nije kasno za moj reproduktivni sustav.

Da sam, a to kažem tek onako, na primjer, udana i majka, vjerujem da bi stvari bile puno jednostavnije za mene.

Mislim da baš nekako želim biti udana i majka.
A zapravo sam i jako sentimentalno, pažnje gladno i nježnosti željno stvorenje, mada se trudim ne djelovati tako.
Valjda sam zbog toga negdje pred zoru, vrlo zbunjena konfuznim željama iz dubine svog biološkog sata, nazvala svog... dečka Tugaljivog i zamolila ga da me dođe tješiti.idućih 20-ak sati.

Prokleto Valentinovo!
Gore je od alkohola i tjera ženu da se ponaša totalno nepromišljeno!


16.02.2009. u 15:33 sati | 26 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

AA

Najtužnija stvar koja se može dogoditi ženi u najboljim godinama jest da je sašije zakašnjeli mamurluk u petak navečer...
I to kad žena ima planove za taj petak navečer!

Čak i ako se pod planovima podrazumijeva ležanje pred tv-om, slušanje Carly Simon (da, znam cijelu You're So Vain na pamet, ima neko nešto protiv?) u kombinaciji s Kennyjem i Dolly (da, obožavam Islands In The Stream, ja i B uvijek pjevamo tu stvar na karaokama kad se napijemo i dokopamo karaoka – na sveopći užas prisutnih...). I čitanje Vanity Faira. Knjige, ne časopisa. Totalno obožavam Becky Sharp, pogotovo kad je glumi Reese Whitterspoon.

B je zbrisao navečer za Berlin (ipak nije izdržao), ja sam se dokopala knjige i složila playlistu, opskrbila se Buittoni dvopekom (najlaganiji je), smiksala još paštete i stavila je da se stisne u frižideru (to mi je zapravo nova dijeta. Domaća pašteta od tune i inćuna, dvopek, i ujutro dva grejpa. Funkcionira totalno!)...

I onda je odjednom krenula glavobolja...

Kod žene u ranim tridesetim glavobolja se pojavljuje rado i često, iz različitih razloga.
Jedan od najčešćih razloga je, na primjer, izostanak sna u kombinaciji s alkoholom i ponekim lakšim opijatom, te još malo nepotrebnog alkohola u vrijeme ručka.

Ali da krenem ispočetka, i da pojasnim da je za moju jučerašnju groznu glavobolju zapravo kriv ovaj blog.

Jedna od posljedica pisanja bloga je i ta da žena, između ostalog, upozna različite zanimljive ljude, a prije svega žene.
Kad komunikaciju preko bloga prebaci na Facebook, a svi znamo da je Facebook Sotonino djelo, neminovno je da idući korak bude upoznavanje uživo.
Pogotovo ako skužimo da je zanimljiva žena s bloga tim više zanimljivija jer poznajemo neke iste ljude, među kojima je i moj bivši dečko Duhoviti, a bogami i Oženjeni, o kojem sam tako žudila čuti poneki trač.
A kud ćeš bolje prilike za to nego što je svirka još jedne zanimljive žene s bloga!

Tako sam i ja u četvrtak otišla na Libertybell, da bih se i službeno upoznala s Dragicom!

Dogovor je bio da se nađemo u toj Sobi, ali kako se ja po zagrebačkim spotovima van linije tramvaja i daleko od fancy mjesta za izlazak snalazim ko slijepac među kaučevima u Emmezeti, tako sam zabrijala i da se mjesto nalazi u Paromlinskoj a ne Magazinskoj, pa sam umjesto desno od Cibone skoro završila negdje iza Lisinskog.
A i tu Sobu nije bilo baš jednostavno za naći, unatoč tome što sam nabasala na još dvije-tri grupice ljudi koji su tražile mjesto gore-dolje po ulici i koje su formirale omanji izgubljeni čopor u potrazi za.
Nek mi to bude upozorenje za budućnost. Naime, to što sam plava me automatski čini nesposobnom i nesnalažljivom na ulicama, i ubuduće ne smijem pristati na ništa manje od livriranog šofera sa gps-om u autu koji će me dovesti točno od točke A do točke B, bez gubljenja, skretanja s puta i smrzavanja u tanušnom svijetlom kaputu koji je nerazumno odabrala moja mama!
Srećom, Dragica mi je telefonski objasnila da ću morat hodat dio puta, u zadnji čas, kad sam bila pred liftom, pa sam se okrenula za 190, vratila u stan i zamijenila štule za ravne čizme... Inače bi me uz mamurluk morila i bolna stopala.

A kako je sada red da kažem i nešto o svirci, moram priznat da mi je bilo lijepo. Da me bacilo na nostalgiju. I da sam crkla od ljubomore!

Žena ima lijepe pjesme, lijepo obrađuje tuđe i ima lijep glas. I osjećala sam se lijepo i melankolično, kao kad sam bila studentica i umirala od neuzvraćene ljubavi prema jednom neurednom, duboko depresivnom i jedva punoljetnom basistu uz Mazzy Star ili Neila Younga u cd playeru (samo što žena puno ljepše pjeva od Neila Younga, definitivno!).
I atmosfera je bila lijepa i intimna, prostor pun frajera od kojih ih veliki broj još uvijek ima dugu kosu, a žena s akustičnom gitarom na maloj pozornici je nosila kariranu suknjicu i maslinastu majcu i Martensice, i imala sam osjećaj kao da se nalazim usred Singlesa ili Trgovaca, s tragovima Chasing Amy.
Što je jako dobro. Jer nostalgija je pozitivna emocija.
Osim toga, i rane 90-e su bile jako dobro vrijeme. Glazba je bila pametna i podrazumijevala je sudjelovanje mozga u svom stvaranju, moda nepretenciozna i nije bilo toliko skupo biti u trendu ako je Dida imao pun ormar ofucanih kariranih radnih košulja, reći nekome da izgleda ko Courtney Love je u to vrijeme još bio i kompliment, a i MTV je imao nekog smisla...

A i žena koja lijepo pjeva izgleda bezobrazno dobro i nepristojno je zgodna, petite tip, djevojčica, i totalno sam ljubomorna jer je rekla koliko ima godina! Nije pošteno!

Zapravo se trudim dati jako puno komplimenata, ali ne znam kako mi ide. Jer ja zapravo volim davati komplimente samo kad znam da će biti uzvraćeni nečim tipa: neeeee, na tebi puno bolje izgleda, ti se puno bolje držiš, moja torba nije ljepša od tvoje....

Dakle, bila sam melankolična dok nisam trgla dvaput trostruku votku sa sokom od jabuke.
(zgodna mješavina koju sam otkrila na jednom neobičnom izletu u Albaniju, koji je izgledao manje više kao balkanska verzija Prijezira i Straha u Las Vegasu, samo bez halucinogenih opijata jer je prirodno sve oko mene bilo kao u nekom jako neobičnom tripu... I kad je konobar u tom pubu u Tirani votku sa sokom od ananasa preveo kao golemu čašu do 2/3 punu votke i nadopunjenu sokom od jabuke, što mi se svidilo, a ispijanje samo dvije takve čaše je rezultiralo time da sam gnjavila 5 muškaraca u svom društvu pričama na pijanom engleskom o tome kako je moja pokojna Baka jača legenda od Žuži Jelinek i zatim se jedva dovaljala do hotela, ali to je već neka druga priča...)
Osim Dragice, koju sam imala u planu službeno upoznati uživo tu večer, upoznala sam i njenu frendicu D, koja je još jedan dokaz da su tridesete nove dvadesete, i da žene u tridesetima sasvim dobro šišaju studentice, izgledom i duhom!

Pa smo nakon svirke odlučile otići kod D doma, na još alkohola i hrane, ometati D-inog dečka koji je bezazleno planirao raditi do kasno u noć.

Lijepo je i ugodno kad žena otkrije da se združila s istomišljenicama jednakih sklonosti. U prijevodu, pijandurama željnima nečeg masnog i kaloričnog iza ponoći.
A što ima masnije i kaloričnije u sitne noćne sate od pizze?

Problem nastaje kad se žene zažele pizze u 15 do ponoć, a na skoro svakom od 50-ak letaka za dostavu koje D ima doma lijepo stoji da dostavljaju do 23 sata, eventualno do ponoći, pa se Dragica prihvatila zadatka da obradi onih nekoliko koji ipak dostavljaju do ponoći, ali bezuspješno, jer su nam očito svima trima satovi kasnili bar 15 minuta (drugog objašnjenja za otkantavanje od strane pizzerija jednostavno nema!).
Ali, kako sam ja pročitala i Tajnu i Alkemičara, i kako sam upućena u to da kad nešto jako želiš onda se cijeli svemir uroti da to i dobiješ, a u ovom slučaju tri su žene očajnički trebale pizzu, tako mi je bilo sasvim normalno to što je Dragica otkrila letak pizzerije na Britancu koja radi do 2...
Na žalost, unatoč tome što je Dragica šarmirala frajera pričom o tome kako tri gladne plavuše upravo umiru za pizzom, i što je šarmantni frajer s druge strane slušalice bio jako razgovorljiv, ispalo je da oni ipak ne dostavljaju na Trešnjevku, pa je D iznijela kulena na stol, a bogami odnekud izvadila i čvarke. Ali to jednostavno nije bilo to...
Dok nije zazvonio telefon, a šarmantni frajer od maloprije (živio T-Com i usluga ispisa brojeva!) predložio da pošalje auto po nas i da tu pizzu, ako je već tako stravično želimo, dođemo konzumirati na licu mjesta! Naravno, on će poslati auto po nas...

Fakat, kad se tri plave glave udruže u želji da jedu nešto, i kad to stvarno strasno žele (dvije, zapravo. D nije imala toliko strašno izraženu želju, vjerujem da bi se ona bila zadovoljila i nareskom...), onda se cijeli Svemir angažira da se ta želja ispuni!

A frajeri su ispali da ne mogu biti bolji!
Em su nam dali i još alkohola, em smo dobile pizze upravo onakve kakve smo htjele, em su bili pristojni i nisu nas davili ili pokušali dobit protuvrijednost konzumiranog u naturi, pa su još ispali i relativno zabavni i malo stidljivi... Ali najbolje je na kraju bilo to što nisu tražili da platimo konzumirano, i još su nas lijepo odveli kod D doma!

Gdje smo nastavile s ugodnim ženskim druženjem...
Vezano uz koje ovim putem molim Dragicu da joj ni u kojem slučaju ne padne na pamet postati na Fejsbuk video zapise ušlagiranih ženskih ispovijedi o seksualnim podvizima, broju frajera i ostalim bedastoćama koje su se trkeljale, jer ako to napravi bit ću prisiljena izvršit harakiri.
Što bi moglo biti poprilično bolno i problematično, budući da Najbolja doma ima samo tupe fancy noževe za mazanje maslaca i rezač za pizzu...

Druženja sa novim i zanimljivim ženama mogu biti strahovito poučna i puna novih iskustava.
Tako sam, na primjer, od D saznala neke nove stvari o matematici u stvarnom životu koje prije nisam znala.
Na primjer, da matematika može biti prilično relativna stvar kad se smjesti u kontekst društvenih i spolnih odnosa.
U takvim slučajevima, saznala sam, broj 20 se na brojevnom pravcu smješta negdje između brojeva 10 i 15. Naravno, samo kad je o muškarcima riječ. (Zapravo, kad malo bolje razmislim, i broj 60 se nalazi negdje između 53 i 55. Kad je o kilama riječ. A 32 je između 26 i 29. Kad je o godinama riječ. Jedva čekam početi naučeno primjenjivati u praksi...).

Na žalost, D i Dragica su uspješno zaspale negdje oko 3 sata, a ja sam standardno potpala pod utjecaj punog mjeseca koji na mene uvijek djeluje jednako – opali me nesanica.
Pa sam još koji sat gledala televiziju.

Kad žena odspava tek sat-dva, to ponekad može djelovati pogubno po njenu koncentraciju.
Pogotovo ako za par sati ima odraditi dva važna sastanka.

Tako sam imala vremena tek dovući se doma, presvući se i promijeniti šminku, i izvući jadnog B-a iz stana.
I to brže nego što sam to bila u stanju, jer naša spremačica totalno ne voli kad joj smetamo po stanu dok radi (ne želim ulaziti u njene metode, jer tako savršeno uglanca parket i počisti ispod svakog komada namještaja, a i-za razliku od mene-savršeno uredno navuče imbotidu u navlaku i nategne posteljinu bez mane...).
I nakon kavice sa B-om koji je gunđao jer sam ga zanemarila zbog prokletog Fejsbuka naći se na ručku s Klijentom/Partnerom.

Ne znam jesam li spomenula da Klijent/Partner ima sestru koja mu zapravo hendla poslove od ovakve vrste.
I da su oboje rusi.
A rusi su jako čudna rasa.
Kad Klijentova/Partnerova sestra nije u Hrvatskoj, raditi s tim čovjekom je skroz jednostavno i ok.
Kad je njegova sestra u Hrvatskoj, jako je teško ostati fokusirana na posao.
Jer svaki sastanak sa Ruskom Sestrom podrazumijeva sastančenje uz hranu.
A svako takvo sastančenje uz hranu sa sobom neminovno povlači i konzumaciju povećih količina alkohola, onako pravo ruski.
Na sastancima na kojima je prisutna i Ruska Sestra zapravo se jako malo toga može napraviti. Obično nabacimo nekoliko brief ideja, onda se trudimo ne pasti u alkoholnu komu (ja i B) dok Ruska Sestra i njen brat izgledaju i funkcioniraju ko da su popili jedan juice i dvije kave, a nakon toga ionako sve riješavamo mailom i telefonom.

Budući da ja zapravo nisam bila svjesna da se uopće nisam ni otrijeznila od večeri prije, nego sam još bila i ponosna kako sam sva bistra i svježa, tako sam pristojno popila za ručkom/sastankom neko vino, blago se cvrcnula (bar se meni tako činilo, mada B tvrdi da sam bila delirično vesela i lupetala svašta), obavila tako raspoložena još i kave s TT i M-om (ok, lažem. Uz kavu sam popila i mali Freixenet. Sa slamkicom. Pjenušavo vino je, kao i svako drugo vino, ipak prehrambena namirnica... I užasno nepristojno prisvojila M-ov laptop i baljezgala po internetu dok su oni pokušavali komunicirati sa mnom. A navodno sam i očijukala s konobarom u Floresu i gnjavila ga dozlaboga...), i vratila se doma radosna i svježa. Oprala mašinu crne robe i mašinu posteljine. Kuhala. Pričala na telefon. Spržila bon od 100 kuna na Simpa internet (srećom sam obradila Najbolju pa tijekom idućeg tjedna očekujem i MaxAdsl doma...) a da nisam radila ništa pametno nego igrala igrice na Fejsu.

Mamurluk i glavobolja su došli tek predvečer...
Mada vjerujem da me sigurno ne bi sašilo da sam nastavila pit.
A kako u stanu nisam imala ni Aspirin za ublažavanje glavobolje ni Normabel da barem zaspim, a posjet apoteci u ulici je u takvom stanju bio totalno neizvediv, tako sam bila prisiljena provesti još jedan totalno promašen petak doma i u agoniji...

Ponekad se stvarno stavim u situaciju da moram preispitivati svoje prehrambene navike (alkohol se ipak proizvodi od voća i povrća, a ima i kaloričnu vrijednost, dakle spada u hranu!).
Polako ulazim u godine kad tijelo više ne može držati ritam s glavom.
Možda je krajnje vrijeme da donesem odluku da ću s trideset i petim rođendanom početi voditi zdraviji život. I ove tri godine koje su mi preostale do tridesetipete iskoristim da se dobro informiram o tome kako se vodi zdrav život.
Živili vi meni!


P.S. Dragice, dobrodošla u moj svijet besplatnih obroka!!! Uloga muškaraca je, između ostalog, da budu hranitelji. Ja sam jako konzervativna po tom pitanju...

P.P.S. Jesam li spomenula da je B bijesan na mene jer sam rekla da ću ostat vani tek par sati, a na kraju me nije bilo više od dvanaest sati doma. Za to vrijeme on je čamio sam s psom u stanu, zaključan iza blindo vrata, pripit i obuzet različitim paranojama (od one da će dobit moždani udar, do straha da odjednom ne bukne požar a on ostane zaključan i vatrogasci ne mogu do njega...).
Srećom, B nije sposoban biti jako bijesan na ljude koje voli, možda tek tu i tamo malo objesi nos i glumi uvrijeđenu primadonu, ali ionako je ovisan o meni pa je ipak sve ok...


14.02.2009. u 18:33 sati | 18 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ljubav je bol. I točka. Mislim, ono, previše komplicirano, i tako...

Taman kad sam pomislila da sam naopaki tjedan ostavila za sobom i da ću napokon uživat, ispalo je da stvari nisu baš onakve kakve su trebale biti u mojim planovima.
Odjednom sam se, naime, našla zatrpana tuđim ljubavnim problemima.
Ljubavni problem lijevo, ljubavni problem desno, ljubavni problem gore i dolje, sve same emotivno-egzistencijalne sapunice oko mene, svaka dramatična ko u Mladog Werthera!

Doduše, nije baš da je to tako loše...
Jer kad sam zaokupljena tuđim zavrzlamama, onda imam opravdanje za stavljanje vlastitih zavrzlama na stranu i odgađanje rješavanja istih...

B je trebao ovaj tjedan biti u Splitu i zatim na Korzici. Ja sam trebala obaviti neke manje stvari (što sasvim lijepo mogu i od doma) i naći se sa Klijentom/Partnerom tek u petak ujutro, kad se vrati... odnekud. Kakav divan plan!!!
Osim što se izjalovio, jer se B jučer ujutro pojavio u Zagrebu. Došao je prokleto rano, prvim jutarnjim avionom, famoznom Mljekaricom, i nazvao me s aerodroma da stiže ravno kod mene jer mu trebam puno i jako.
Prokletstvo!

Zašto nije mogao prvo lijepo otići u svoj zagrebački stan u Gajevoj, naspavati se, popit svoju kavu u Hemingwayu (on jako voli ujutro tj. oko 11.45 trgnuti kavu za buđenje u Hemingwayu i strpljivo me čekati uz novine)?
Usput je još svratio do pekare i nekakvog placa (ne usudim se ni pomisliti koliki je bio račun za taksi...), i kad se napokon nešto prije osam pojavio pred mojim vratima, s nekoliko bezobrazno velikih komada prtljage (jer B putuje s pola svog golemog ormara, čak i kad ide negdje samo na vikend) i golemom količinom naranača i grejpa, podrazumijevalo se da ću ja iscijediti to brdo agruma, napraviti cappuccino s idealnom količinom pjene, ubaciti peciva na pola minutice u mikrovalku i, onako sva još napola uspavana, raščupana i krmeljava, spremno dočekati B-ovu provalu emocija...

Mislim da je to što sam pristala raditi za frenda zapravo bila jako loša ideja.
Da mi nije šef i da me ne plaća tako dobro za posao koji se u stvari obavlja sam od sebe, nema šanse da bih ga pustila tako rano u dom od Najbolje i dozvolila da me ucijepi na prazan želudac...

B je dolepršao sav nabijen proturiječnim emocijama, na rubu histerije, uzbuđen ko djevica na Đurđevdan ili već takvo nešto, i totalno na rubu suza.
B je opet pronašao novu ljubav svog života!

Zaljubio se u G, frajera kojeg poznaje već, ono, stoljećima, ali ga nije vidio nekih 10-ak godina.
Zapravo, G je nekoć davno bio lud za B, totalno ga je opsjedao, proganjao, uhodio, ali B nije bio nimalo zainteresiran za mršavog, visokog i prištavog studenta krivih žutih zuba i stravične frizure koji nije znao složiti dvije suvisle rečenice i kojem su sve hlače grozno visile na katastrofalno ružnom mršavom dupetu, a golema kljuka od nosa imala više grba od stada dobro uhranjenih deva...
O, neeeee...
Nije bilo šanse da prekrasni B uopće obrati pažnju na svog vjernog obožavatelja!

U međuvremenu je G otišao na poslijediplomski u inozemstvo, usavršio se, izmijenjao gomilu fenomenalnih poslodavaca i otisnuo se samostalno u uspješan vlastiti posao..
Nabildao je ono nekadašnje kržljavo tijelo, sredio katastrofalan ten, groblje u ustima pretvorio u čaroban osmijeh, grozan nos u impozantni muževni ponos, a četku na glavi u prekrasne i njegovane uvojke (i sve to začinio zgodnom kozjom bradicom poblajhanom u platinasto). Ja sam ga srela negdje između Božića i Nove godine i ostala šokirana kad sam skužila ko je taj preplanuli fensi ljepotan koji mi maše preko Rive, tako da vijest o promjeni za mene nije bila ništa novo.
A iz pouzdanog izvora (njegova rodica a moja kolegica s faksa) sam saznala i da listovi i dupe zapravo nisu pravi nego silikonski, ali koga briga kad je tako prelijep!
Uspjeh u životu urodio je i samopouzdanjem praćenim nevjerovatnim šarmom i totalno nabildanom vještinom konverzacije.

A na ovakvog, novog i poboljšanog G-a, moj B je pao ko kruška.
Ali je prije toga ispao totalna muška guska.

Naime, stari i ružni G mu je bio tako nezanimljiv da se B uopće nije sjećao frajera, tako da je proganjao novog i poboljšanog G-a punih 5 dana dok se ovaj poigravao s njim... Dok nije skužio da trči za osobom od koje je prije deset godina bježao.

I sad je B službeno zaljubljen u G-a, koji isto tako službeno nema pojma što bi s B-om, koji više nije tako čarobno mlad i lijep kao prije 10 godina (mada je, naravno, savršeno zgodan i seksi, bolji nego ikad!)
Toliko očajnički zaljubljen da je doplazio u Zagreb samo zato jer je Zagreb bliže Berlinu od Splita, a u Berlinu je G-ova baza...
Tj. B skuplja hrabrost da se pojavi u Berlinu, na G-ovim vratima, odjeven samo u svilenu vrpcu oko kukova i s natpisom UZMI ME na čelu. Ili za već nekakvu sličnu besmislicu. Koja će ga do kraja obilježiti kao idijota.

Naravno da nisam mogla dozvoliti da B makar na pola sata ostane bez stroge kontrole, jer moj impulzivni bestić je sklon nepromišljenom ponašanju čim u blizini nema budnog glasa razuma.
Što znači da sam ga cijeli dan vukla za sobom.
Osim kad sam svratila do frenda da mi sredi laptop.
A B-a ostavila doma, sigurno zaključanog u stanu iza protuprovalnih vrata, s paketom prepečenca i Tupperwareom moje glasovite paštete od tune i inćuna, fiksnim telefonom od Najbolje i oba njegova mobitela u mojoj torbi, i zalihom divX-ova i rakije od breskve da si skrati vrijeme.

U međuvremenu me nazvala Jen, zahtijevajući hitni sastanak.
Što me poprilično iznenadilo.
Od Jen nije bilo ni traga ni glasa ovih par dana, a kako je posljednja informacija o njoj koju sam imala bila da je s nekim friško upoznatim likom potegnula do juga preko vikenda, već sam se počela bojati da je negdje nabasala na one frajere koji su bekili Brit Lapthorne. I da će uskoro na vijestima osvanuti slika dva izmasakrirana lažna policajca u kanjonu Neretve, ili nešto slično tome, i potjernica za gigantskom krvoločnom australskom brinetom hrvatsko-irskog porijekla.

Srećom, Jen se vratila živa i zdrava, i niko putem nije stradao osim rentanog Peugeota kojim se vratila iz Metkovića u Zagreb.
Jen, naime, vjeruje da se svugdje gdje dođe mora asimilirati s domorocima, a kako ovdje domoroci većinom voze auta s ručnim mjenjačem, tako je i ona odlučila mijenjati ručno (unatoč tome što cijeli život vozi automatika). Što je do sada rezultiralo s određenom količinom zgužvanog lima...

Jen je naglo prekinula svoje zanimljivo istraživanje veličine hrvatskih penisa i dojurila nazad u Zagreb sva u panici jer je primila vijest da se bludni prevarantski multiševac Rob na prijevaru dokopao njene trenutačne adrese i broja mobitela, i da dolazi da je na koljenima preklinje za oprost.
Naime, Rob je potegnuo neke veze da najmlađa cura Jenine sestre Mel dobije mjesto u privatnoj školi u koju je unatoč astronomskoj školarini jednostavno nemoguće upasti ako beba nije stavljena na listu čekanja još u fazi zigote (što može biti popriličan problem, budući da se radi o ženskoj školi, a embrij u tom stadiju još nema ni noge, a kamoli nešto među njima). Kao profesionalna Socialite Mom, Mel jednostavno nije mogla ostat nepokolebljiva pred takvom prilikom... Pa se izlanula.
Naravno, Jen sad nema pojma što bi.
Sigurna je da ne želi ulaziti u ponovne kombinacije s frajerom kojeg je zatekla s nečijom kobasom u dupetu, ali isto tako nije sigurna kako će reagirati nakon što ga vidi...
Ipak se spremala provesti ostatak života s tim čovjekom (tj. u Jeninom slučaju bi to vjerovatno bilo najviše tri godine, ali ko sam ja da joj popujem...).

Rob dolazi u subotu. A Jen bi najrađe zbrisala negdje ful daleko.
Tako da joj trenutačno pripremam bijeg u Italiju, kod moje frendice. Pa nek 5 dana utvrđuje stečeno znanje o digićima...

U međuvremenu, kod mene se izdogađalo svašta.

Kao prvo, konzumirala sam svog... dečka Tugaljivog.
Kao drugo, u napadu bezrazložne ljubomore moj mi je Oženjeni na čudan način izjavio nešto kao ljubav.

Kao treće, mislim da ja zapravo u ovome trenutku ne osjećam ništa prema nikome (osim možda nešto malo tajne sklonosti i neostvarive žudnje prema Edi Bočkaju, ali samo zato jer tako prokleto liči na Chrisa Notha, šmrc!).

Seks sa Tugaljivim je ionako bio nešto što sam morala obaviti prije ili kasnije, ako zbog ničeg drugog a ono da vidim propuštam li išta. Pa sam ga maznula onako u stanju lagane ušlagiranosti, i onda još jednom sutradan, na trijezno, i zapravo nije bilo nikakve razlike.
Moj dečko se trudi. I zapravo i nije bilo tako loše.
Ali ni baš nešto posebno spektakularno.

Mislim, sve je bilo po korektno odrađeno ko po priručniku, ali s izostankom vatrometa, petardi i pomrčine uma koje obično prate svaki fizički sraz s Oženjenim.
Mada je dragi Bog kod modeliranja ekstremiteta Tugaljivog bio izdašniji u spužvastom tkivu nego kad je Oženjeni došao na red (a sudeći prema nekim najsvježijim informacijama, i u mozgu).

A nema ništa tužnije nego kad žena ravnodušno sjedi na prekrasnom muškarcu i bori se za svoj orgazam zamišljajući jednog drugog prekrasnog muškarca na mjestu onog prvog...

OMB! Sad sam još i dvostruka preljubnica!
Ne samo da fizički varam, nego i sam i mentalno i duhovno nevjerna!

Što se Oženjenog tiče, previše me zbunjuje njegovo ponašanje da bih dozvolila sebi da ga još neko vrijeme pripustim blizu.

Prvo sam od raznježenog Tugaljivog, neprilično logoroičnog u postkoitalnom zanosu, morala – između ostalog – čuti kako je onaj njegov frend o kojem mi je pričao da ima neku malu u ulici u kojoj i ja živim odjednom puko na tu svoju malu i u posljednje vrijeme je previše često i neoprezno spominje kad s društvom sjedne na pivo iza teretane.
Što njemu predstavlja problem jer zapravo mora šutit pred svojom frendicom koja je žena od Oženjenog, i koju zna puno dulje nego njega, i blabla... Uostalom, koga briga za njegove moralne dvojbe i Ženu? Još mi samo to fali!

Zatim sam primila poprilično ljutu i sasvim nepriličnu poruku od Oženjenog, koji je prije svega ipak OŽENJEN (!!!), u kojoj mi čestita na uspješnom seksualnom životu...???
Proklete muške babe!
Ni ja nisam tako brza u rastrubljivanju frendicama koliko je muška Radio Mileva...

Zatim smo se trebali naći, na njegovo inzistiranje, zbog čega sam ja preokrenula cijeli svoj raspored samo da uskladimo slobodne termine, što je on u zadnji čas otkazao uz nekakvo nesuvislo objašnjenje o naglo iskrslom domjenku???
Nakon čega je uslijedila totalno bolesna i neočekivana ljubavna izjava na Facebooku!!!

Da se normalna žena totalno izbezumi!

Sad odjednom više nisam sigurna želim li ja njega uopće ili ne želim?
Ako ga budem htjela, nije li to ipak malo opasno za moje emotivno zdravlje i mentalnu ravnotežu?
A ako ne budem... Ali kako uopće postići to da ga ne želim kad je taaaaaako dobar?

I što da uopće radim s nekim ko bi morao u cijeloj ovoj situaciji vodit igru i bit hladnokrvan i proračunat, a umjesto toga se počeo ponašat ko najgora ... ženskica? Dapače, gori je od mene???

Nego, kako ono odagnati nepoželjne misli i odgoditi rješavanje zavrzlame za neka malo smirenija vremena?

Dakle, B se pojavio na mojim vratima lud ko kupus. Od ljubavi. Sprema se počiniti nešto totalno neprilično, glupo, besmisleno, i ja sam mu trenutačno jedini spas i glas zdravog (malo dvojbeno, no dobro... nećemo bit sitničavi...) razuma...


12.02.2009. u 03:43 sati | 19 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Mamma Mia !!!

Vikend je bio i prošao, i da nije bilo Mame mogla bih reći da sam uživala u divnom vikendu. Bila sam na frizuri (malo u strahu, jer je u 24 sata objavljeno da je Severina promijenila frizerku, pa sam se sasvim logično morala zapitati zašto, zar s Marinom sad odjednom nešto nije u redu? Je li prolupala? Slomila prste? Počela farbati ljude u rozo? Bog zna da Seve ima stravičnu metlu na glavi i da je ova žena od tog užasa radila čudo, i niko normalan ne bi mijenjao genija ako s genijem baš ono stvarno nešto više nije ok... Ali ipak je još uvijek sve ok). Bila na genijalnoj manikuri kod žene koja čuda radi s noktima (salon se zove Mea, i to uopće nije uludo bačenih 350 kuna - potpuno prirodno izgledaju!). Uspjela u zadnji čas pronaći Diorshow Blackout maskaru koje kao da je odjednom nestalo u cijelom gradu. Kupila neke lijepe šalove u Kamenoj Dugi. I onu divnu dugu Miss Sixty haljinu na rasprodaji. Uspješno obavila kvalitetan brazilac kod žene koja me rado primila u nedjelju. Okupala psa i skockala ga za Špicu (samo što je padala kiša pa ništa od prešetavanja genijalne pseće odjevne kombinacije...)...

I malo, samo malo sam pretjerala s blajhanjem.
Naime, meni je tlaka sjediti satima u frizeraju s farbom na glavi, pa to nekako radije obavim sama doma. I da, ne škodi ni to što volim sama eksperimentirati s kosom.
Jako je posvijetlim, a onda nabacim preljev ili laganu boju, nešto au naturelle.
Samo što sam ovaj put ipak malo pretjerala.

Sad sam totalno Playboy Bunny!
Bijela kao ... kao Holly Madison!
(Jer ako već moram birati između Hefovih curki, Holly je uvijek moj prvi izbor. Tako je nekako cool. A i više mu nije cura. Trudna je, mislim, s nekom rock zvijezdom. Bridget je nekako kenjkava, i tamnija je plavuša, a Kendra je doduše platinasta ali i glupa ko kur... kupus.
Dakle Holly.)

Odjednom mi je, uz ovu neprirodnu kosu, ten malo previše brončan, imam previše linera i maskare oko očiju, a i usne su nekako presvjetlucave.
I moje ne baš male košarice odjednom djeluju preveliko...
A čini mi se i da nosim nekako previše svjetlucavog nakita!
OMB!
Izgledam ko cura s duplerice!
I to američkog izdanja (ove hrvatske su mi ipak sve nekako prejadne i preblijedunjave)!

U pokušaju da popravim opći dojam (jer neko vrijeme sigurno ne smijem ponovo primirisati farbi) žrtvovala sam ono jadno kose koja je počela izrastati i morala otići na šišanje, ali o tome sam ionako već sve maloprije rekla.

Ok, možda i nije tako loše biti izblajhana. Cure kažu da balansiram na rubu sofisticiranog i pornografskog, ma što im to značilo.
Moj Tugaljivi teško kontrolira ruke otkako imam ovu pamelastu kosu.
Oženjeni se skroz povampirio na blajh.
Ali oni nisu Mama.

A mami se nimalo ne sviđa moja glava, o ne...
Mamu je skoro lupio infarkt kad sam se pojavila pred njom.

Moja Mama je jedno prestrašno biće iz dječjih noćnih mora. Ona je Babaroga i čudovište iz ormara.
Osim što je sva tako savršena i uvijek ima sve pod kontrolom, Mama jednostavno ne podnosi nesavršenost.
A ne zanima je previše ni ono što se nalazi ispod fasade.
Mami je ambalaža najvažnija stvar na svijetu.

Nakon što je s 14 godina završila sama u Zagrebu, u savršenoj srednjoj školi koju je izabrala, mama je zaključila da strašno želi imati dršku od metle umjesto kralješnice, i da strašno želi biti iznad svih svojih dotadašnjih prijateljica. Jer joj je tata bio u diplomaciji.
Tako je isplanirala sebi savršen život: škola, studij, posao, specijalizacija, usavršavanja, druženje s najboljima od najboljih, francuski auto (u vrijeme kad su manje-više svi vozili fiću i stojadina, ako su vozili), jako zgodan suprug koji masno zarađuje i većinu godine nije doma a omogućuje putovanja u inozemstvo, strana odjeća (ili većinom sašivena prema stranim časopisima), talijanske cipele, uvijek savršeno njegovan izgled, igranje tenisa i „tenisa“ sa kolegama, stan u novom fancy kvartu, čopor savršene dječice...

E, da. Malo je zaštekalo kad su dječica došla na red.
Ja sam prva došla na svijet, i uopće nisam ispala onako kako je Mama to isplanirala.

Ali, ako već nisam ispala crvenokosa i uštogljena na nju (a nitko od nas djece nije ispao crvenokos i uštogljen na nju), mogla me je bar pokušati premodelirati po svojim zamislima.
Tako sam išla u školu na drugi kraj grada jer su tamo u cjelodnevni išla djeca direktora poduzeća, doktora, oficira i sveučilišnih profesora te pomoraca, opernih pjevačica, glumica i sličnih. Prije toga me uvalila na balet da mi uništi svaku nadu da ću u budućnosti imati normalan hod i da će moja kičma s kombinacijom skifoze i skolioze moći opušteno uživati u blaženoj iskrivljenosti. Pa još i na engleski i talijanski, tako da sam svaki dan u tjednu iz kuće izlazila u 7.30 ujutro i vraćala se zgažena doma nekih 12 sati kasnije...

Osim toga, imala sam i tu užasnu kovrčavu kosu koja se stalno mrsila pa sam, dok su druge curice glavinjale naokolo ošišane na tako popularnu "tutu" ili s raspuštenom dugom kosom, ja morala svaki dan u školu sa seljačkom dugom pletenicom. Da se kosa ne zamrsi i da izgleda uredno.
I dok su se tete i stričeki divili kako imam krasne veeeelike oči, sigurno im ni u jednom trenutku nije palo na pamet da mi je kosa možda strahovito zategnuta na tjemenu i da su mi zbog toga oči možda stalno iskolačene od bola...

Druga djeca su slobodno hodala naokolo s punim ustima krivih zubi, a ja sam za 11-i rođendan, uz glupu menstruaciju, dobila i prokleti aparat za zube. Naravno da nisam dozvolila da me u školi vide s tim horrorom u ustima, pa je slijedećih n godina proveo u mojoj školskoj torbi, u društvu ružnih naočala pepeljarki (unatoč katastrofalnoj dioptriji rađe sam škiljila nego da se pojavljujem s dva dna za pivske boce ubačena u okvir kakav je nosila Japanska Buba. Drugoj djeci su roditelji kupovali ljepše okvire!) i oklopa za krivu kičmu koji sam morala nositi ispod odjeće...
Ok, možda bih bila pristala sa svim tim užasima na sebi ići u školu, ali Mama se tako trudila da me pretvori u hodajući izložbeni salon najefikasnijih ali i najružnijih ortopedskih pomagala na svijetu, da je to bio jedini oblik revolta koji sam mogla smisliti i provoditi u tim godinama.

Osim toga, Mama je uvijek bila tako lijepa.
Kao mala uvijek mi je bilo krivo što nisam potegla na nju.
Mama je povukla onaj posebni prekrasni gen koji je preskočio njenu djecu, a koji inače u svakoj generaciji žena iz njene loze izrodi po jedno čarobno visoko stvorenje nježne građe, prozirnog tena, modrih očiju, širokog slavenskog lica s visokim jagodicama i srcolikim usnama, urođene elegancije u svakom pokretu, i predivne jake, čvrste, guste kose u bojama od svijetle rđe, preko tamnog bakra, do svijetlog mahagonija.

Tako da je maloj, okrugloj, nespretnoj, kratkovidnoj, kovrčavoj crnki bilo poprilično teško odrastati uz takvo vilovito stvorenje kraj sebe.

Osim toga, stvar je otežavalo i to što je Mama taaaaako htjela da njena prvorođena princeza dijeli bar neke strasti i sklonosti sa njom.
I tako me je odvlačila sa sobom svu nacifranu u kazalište, na premijere, u društvu svojih kokoški i njihove jednako ugnjavljene nejači, gdje bih svaki put uredno zaspala dok su se neke stare babe i debeli čovječuljci u glupoj odjeći derali na pozornici. Ili sa sobom na tenis, koji mi je bio užasno mrzak i dosadan. I nerazumljiv. Zašto dvoje sasvim normalnih i još k tome i odraslih ljudi moraju trčkarat lijevo-desno i urlikat, samo zato da bi opalili nekakvu glupu žutu lopticu, i onda nakon toga satima pili kavu u Bobisa na terenima, dok im djeca umiru od dosade? I na zbor, jer je njen zbor imao i dječji zbor, ali dok je Mama pjevala prekrasnim sopranom, ja sam jako rano izmutirala u nekakav neprivlačni alt i pjevala glasom kakvi su imali dječaci, pa me je teta iz zbora prebacila pjevat s dečkima, i normalno da sam nakon takvog poniženja ubrzo odustala (jer svi znaju da djevojčice pjevaju lijepim, zvonkim i visokim glasovima, one manje sretne pjevaju drugi glas, a izrodi poput mene... uhm...)

Naravno, Mama je za mene imala planove, od dana kad sam se rodila.
Nakon dobre osnovne škole i srednje škole za pametnu djecu morala sam upisati medicinu ili pedagoški i postati doktorica kao i ona ili sveučilišna profesorica kao razne neke tetke i stričevi i ujaci. Ako baš ne bi upalilo s ova dva faksa, smjela bih eventualno upisati pravo ili brodogradnju (kao jedna moja odmetnuta teta, u svoje vrijeme studentica brodogradnje i sramota obitelji, koja danas projektira customized megajahte u Italiji i svima šalje divne skupe darove), ali svakako sam bila predviđena za sveučilišnu karijeru. Jer još nismo imali niti jednog ženskog dekana ili rektora. No ni slučajno ništa tako prizemno kao što je npr. ekonomija... Ili umjetnost.

Prvi put smo se posvađale kad sam položila prijemni za srednju umjetničku školu i bila druga na listi za srednju obrtničku, frizerke. Stradao je i Tata, jer je predavao moje dokumente tamo gdje sam ja htjela. Ali naravno da sam na kraju završila u gimnaziji, jer ništa drugo nije ni dolazilo u obzir (mada vjerujem da bih danas kao frizerka skroz dobro zarađivala, imala stvarno cool salon i uživala u svom poslu...).

Drugi put smo se poklale zbog upisa na faks. Po Maminoj želji izašla sam na prijemne ispite na medicini i na svoju ruku na ekonomiji i Akademiji. Prošla sam sva tri. I upisala se na Akademiju, a doma slagala da sam upisala medicinu. I tako lagala do listopada, kad su predavanja već počela i kad se šteta nije mogla popraviti.
Mama je, naravno, bila bijesna ne samo zbog izbora studija nego i zato jer je već svima živima najavila da doma ima brucošicu medicine i toplo me preporučila svim budućim profesorima i svojim kolegama...

Treći put smo krvavo zaratile i prekinule svaku komunikaciju na šest godina kad sam nakon diplome upisala poslijediplomski i dobila mjesto znanstvenog novaka na Fakultetu, i nakon ne baš puno vremena dala otkaz, preuzela obavezu plaćanja svog školovanja i zbrisala u Zagreb raditi nešto tako prizemno ali nevjerovatno zabavno kao što je bio moj tadašnji posao... iz područja ekonomije!

I moram priznati kako je to bilo šest predivnih godina u mome životu... Kojih se rado i s nostalgijom sjećam.

Ali kako krv ipak nije voda, tako ni ja i Mama ne možemo prekinuti taj naš destruktivno-ovisni odnos.
Pa smo ipak ovih dana provele nešto kvalitetnog vremena skupa.

Susret s Mamom je protekao kao i obično: nakon što je taka-taka-taka dotapkala na Fabi čizmama, sva čarobna u lisici iz 80-ih, udijelila mi dvije zračne puse da ne pokvari šminku (i usput me ugušila u oblaku Poisona - Mama ne odustaje od svoje sklonosti golemim količinama otrovnih parfema i krznima u stilu Alexis Colby Carrington prošvercanima iz Rusije za sitne novce već nekih 25 godina) i nakon što me odmjerila ispod svojih golemih Gucci naočaletina za sunce, krenula je s majčinskim monologom punim ljubavi i ponosa na svoje čedo:

- Kičma ti je totalno kriva, kakvo ti je to držanje? glava gore, dupe unutra, prsa van! - unatoč tome što se trudim hodati ko da sam progutala letvu kad sam u njenoj blizini, za Mamu ja sam uvijek grbava. I uvijek ću bit. Unatoč tome što mi cure zavide na mukotrpno utreniranom držanju. I da, dobila sam uobičajenu diskretnu šaku među lopatice...

- Kakvo ti je to lice? Zašto si tako tamna usred veljače? Osušit će ti se koža skroz, dobit ćeš melanom! Daj da pogledam imaš li bore... Ideš kod dermatologa redovno? ZAŠTO NEMAŠ PUDER NA LICU??? - uzalud je Mami objašnjavati da nemam razloga žbukati se ako imam besprijekoran ten, i da je sasvim očito da dobro skrbim za svoj ten jer nemam niti jednu boricu, čak ni smijalice, ni one oko očiju... Mama je ovisna o teen liftinzima i, kako ona kaže, sasvim malim injekcijicama oko ustiju, možda malo na kapcima, mrvicu na čelo... I vjeruje da je sveta dužnost žene da iznad tridesete počne pumpat lice, čak i ako joj to nije nužno, čak i ako treba podići kredit zbog Botoxa i prodat bubreg radi kolagena i hijalurona u usnama...

- Kosa ti je užasna, koji ti je to stil uopće? Izgledaš ko lezbijka koja se prostituira! - Mama ne priznaje žene s kratkom kosom. Ona sama je već u lijepim godinama, ali kako se uredno napucava hormonima tako joj je kosa još uvijek prilično gusta i čvrsta, duljine do lopatica, uvijek isfenirana i navijena, a rijetke sijede kamuflira kanom. Mene još od puberteta pokušava nagovoriti da se pofarbam u crveno da joj budem sličnija (jer ama baš niti jednu crtu lica nisam naslijedila od nje). A ovo za lezbijku koja se prostituira... čisto sumnjam da je mama ikad ijednu upoznala!

- Kako sebi dozvoljavaš smucat se uokolo u tim ravnim čizmama i tom... TOM kaputu? - za Mamu praktičnih 6 cm pete (za lakše izdržavanje shopping stampeda po gradu) isto je ko da sam obula balerinke! Ona sama već godinama stoički trpi bolove u stopalima i ne ide iznad ali niti ispod 8 do 10 cm, ali po njoj ja sam još u godinama kad žena mora trpit zbog ljepote. I da, moj kaput je obični crni, a Mama se grozi običnih crnih kaputa...

- Imaš li nekoga? Imaš? Ne vjerujem ti baš... Kad ću ga upoznat? Što radi, iz kakve je obitelji, koliko zarađuje, ima li svoj stan? - naravno, Mama standardno planira moj udaju...

Na ručku sam, kao i obično kad ručam s Mamom, uzela neku zelenjavu i puretinu, a Mama juhicu i sezonsku salatu. I cijelo vrijeme trpila teror o kalorijama, koji je dosegnuo vrhunac kad sam izrazila stidljivu željicu za tiramisuom...

Onda smo kupovale.
Mama je na rasprodaji uzela sebi Armani suknju i Murinu bluzu. Za godišnjicu mature. Mama još uvijek stane u savršeni broj 38. Našla je sebi i krasnu Furlinu torbu i nekakvu groznu Lumezijevu ogrlicu koja je njoj bila jednostavno divna.
Mene je obukla u dugi Marella bež kaput i još nekakav od svijetlog buklea iz Benettona. Mama je bila strahovito odlučna u svojoj misiji da me izbaci iz mog dobrog, udobnog, dosadnog X Nation kaputa od prošle godine. Koji se samo mrvicu pohabao. Pa je moj dobri stari crni kaput završio u kontejneru. A ja sada imam dva svijetla kaputa, od kojih je jedan tetkast a drugi se zaprlja kad ga samo malo krivo pogledam... kako ću se, zaboga, u tim stvarima smucati po tramvajima???
I ukrasila me novom bež kožnom torbom u stilu Hermesove Birkinice, da ide uz nove kapute. Koja nije uopće loša... Ali nije ni potpisana...

Zatim sam se morala družiti i s Maminim frendicama, groznim napirlitanim babama koje je kasnije izogovarala kako su debele i naborane (uopće nisu. Dapače, posjećuju iste majstore za fasadu i hrane se istim količinama zraka, cigareta i kave kao i ona, unatoč tome što su sve liječnice...), i očajavala kako će one sad ogovarat nju jer nisam tako veličanstveno uspješna ili predobro udana kao njihove kćeri.

I ko bi nakon takvog dana imao volje za izlaskom i druženjem?

Srećom, ostatak vikenda je nisam baš previše viđala. Mama je u Zagreb došla poslom. Naime, još prije mirovine Mama je radila kao suradnik za veliku Farmaceutsku Kuću, a kad je napunila godine staža nogirala je zdravstvo, zamrznula mirovinu, i sada radi fulltime za Farmaceutsku Kuću. Što znači da ima jaaaaako dobre prihode, savršen službeni auto, da stalno negdje putuje, i da joj je predobro u životu. Tata se ne buni, oni su najsretniji kad se što manje vide preko dana.
A ja potpuno razumijem tatu.
I ja sam najsretnija kad što je manje moguće viđam Mamu.

Jer, ma koliko naporno radila na svom samopouzdanju, unutrašnjem miru i postizanju harmoničnog sklada sa samom sobom, dovoljno je pet minuta u Maminom društvu da sav trud padne u vodu. I da se u vlastitim očima osjećam kao ružna grbava zblajhana prostitutka istospolnih seksualnih sklonosti s golemim kancerogenim izraslinama na licu, maskirana u pogrebnika s uvredljivo niskim cipelama. I kao potpuni promašaj od žene, jer me roditelji prijatelja moje savršene troje djece i kolege mog jebeno zgodnog supruga ne oslovljavaju s Gđo Primarijus...

Osim toga, Mama nikako ne vjeruje da ja cijelo ovo vrijeme zapravo RADIM!
Oprala me gadnom moralnom prodikom, jer je uvjerena da zapravo simbiotiram na grbači nekakvog sponzora, ili da sam opet upala u nekakvu kombinaciju poput one s Nesuđenim ili Nezakonitim. Ne zato jer je zabrinuta za moje emotivno stanje i boji se da ne izađem povrijeđena, nego zato jer strahuje od nove ture tračeva...

Grozno je imati Gđu Ledeno Savršenstvo za Mamu.

Čisto da se žena u nedjelju popodne napije sama doma od sreće kad primi sms da je Mama upravo na Lučkom, da se vraća u Split, i da svom prvorođenom čedu želi ugodan ostatak dana...


10.02.2009. u 19:56 sati | 22 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Really Bad Hair Day!

Priznajem da pripadam onoj vrsti žena kojima je dan nepovratno uništen ako svaka dlaka nije na svom mjestu.

Ok, ne mora to biti neki spektakularni look, ali kosa mora izgledati uredno, šminka mora biti na mjestu, a odjeća usklađena.
Inače se osjećam neudobno u vlastitoj koži.

I da, spadam u one gadne netolerantne rospije uskih vidika koje će odmjeriti i prokomentirati svaku ženu za koju im se čini da ne drži dovoljno do sebe...
Osim svojih dragih frendica, naravno. Kako ih većinu poznajem iz studentskih dana, kad sam zapravo ja bila freak u štiklama i predmet čuđenja na jaaaaako ležernom i artističkom faksu, tako ih ne mogu doživljavati nikako drugačije nego kao predivne i kompletne osobe. Unatoč sklonosti ružnim trapericama, pletenim kapama, bezobličnim ravnim cipelama, aqua e sapone licu, bezveznim bojama kose i stilskim ostacima pripadništva raznoraznim subkulturnim skupinama...
I ostalim predivnim ženama koje poznajem i volim, pa nekako zaboravim na to da ne izgledaju onako kako ja mislim da bi morale izgledati.
I koje zapravo neizmjerno poštujem jer već godinama odolijevaju mojim pokušajima da nad njima izvršim totalni makeover...

Ali, dosta je bilo digresije.

Dakle, spadam u žene kojima problematični pramen koji strši s glave okomito na ostatak kose može potpuno uništiti dan i pretvoriti ih na 24 sata u asocijalne aždaje.

Doduše, ponekad se ipak ne pretvorimo u zvijeri, ali dan nam svakako ne može krenuti nikako nego totalno krivo...

Kao moj dan jučer, na primjer.
Koji je cijeli pošao u krivo u trenutku kad sam pod tušem okrenula bočicu silvera i skužila da iz nje visi tek jedna sluzava kap šampona, a da je pod ispod police sa šamponima sav tamnoljubičast...
Naime, kako je bočica bila pri kraju, tako sam je ostavila preokrenutu na polici da ne moram ujutro cijediti šampon iz nje na silu, ali je pritom nisam i dobro zatvorila, i sve je iscurilo po pločicama.
Još gore, bijele fuge su cijelu noć upijale tamnoindigo kemikaliju, tako da sam Najboljoj uništila pod u kupaonici!

Međutim, ljubičaste fuge se dadu riješiti bijelilom za fuge, ali kosa iz koje izbija žutilo predstavlja ipak malo veći problem...
Naime, preljev se isprao, ostala je tri tjedna stara oblajhana podloga, a kako sam obnovu boje planirala za vikend tako sam se pouzdala isključivo u čarobni šampon...

Ok, boja zapravo i nije toliko strašna, samo što jednom kad zablondira žena nikad ne može bit dovoljno blond, pa me svako nesavršenstvo u nijansi dovede na rub očaja...
To još uvijek nije značilo da ću iz kuće izaći s lošom frizurom.

Trenutak jeze sam doživila kad sam ugledala fen koji sam prije tuširanja ostavila na kauču!
Moj predivni profesionalni fen s uskim grlom i malim difuzorom, idealan za ravnanje na četku i sve oblike blow drynga je ležao na podu, difuzor odvojen od fena i razbijen, a kraj njega terijerk s izrazom beskrajne krivnje u očima i spremna zbrisati pod stol u slučaju da se mašim novina...
Pas je, naime, navikao da pripremljen fen na kauču znači da je vrijeme za kupanje, nakon kojeg dolazi sušenje koje ona mrzi iz dna duše, pa je odlučila u mojoj odsutnosti obračunati se s mrskim neprijateljem...

Ok, dalo se preživjeti. Mada sam navikla kosu napola oblikovati četkom dok je sušim, da mi ostane manje posla s peglom.
Ali nema veze, prosušit ću je na brzinu, a peglom ću zatim riješiti problem bez po muke.
Tako sam bar ja to u svojoj glavi zamislila.
I osušila kosu na brzinu u čudnovato klupko s čupavim pramenovima na sve strane, jer ako fen nema difuzor onda baš i nije moguće kontrolirati u kojem će smjeru završiti frizura.

Ali avaj!
Prekasno sam se sjetila da je Z od mene posudila peglu da može kupiti istu a ne dolaziti stalno do Najbolje na frizuru, i to večer prije (ali ja sam ionako već napola spavala na kauču kad je ona odlazila, pa ko bi se toga sjetio!), i da doma imam samo peglu od Najbolje! Koja posljednjih tjedana koristi moju Remingtonku jer se njena pokvarena Philipsica ne može zagrijati na više od 80 Nives Celzijusa!
I nema onaj teflonski sloj kao moja!
A ja imam kovrčavu kosu!
Moja se ne pegla ispod 200 stupnjeva! O, ne!

Budući da me je za manje od sat vremena morao pokupiti B, moj najdraži frend/trenutačni šef, s kojim sam morala na sastanak s vrlo važnim (i relativno simpatičnim. Još uvijek mladim. Dotjeranim. Slobodnim. Hetero) klijentom i možebitnim budućim partnerom, kao jedini izlaz ukazala se mogućnost da se spustim do kvartovske frizerke na brzo kakvo-takvo feniranje.
I bilo je brzo.
Ali zato ništa manje strašno.
Simpatična gospođa me isfenirala otprilike onako kako je to nosila Željka Fattorini tamo negdje šezdesetih, i još mi naplatila 40 kuna za pretrpljeni užas na glavi! Ne, nije ona meni platila odštetu, nego sam ja platila njoj jer mi je prouzročila duševnu bol!
A da stvar bude solidna, na izlasku (taman dok sam mozgala kako je od kratke kose uspjela napraviti big hair, i kako bih ja i uz pomoć čega doma to mogla spustiti 10-ak centimetara bliže tjemenu) me zaskočila golemom limenkom nekakvog titanium laka za kosu i nasprejala svoje remek-djelo da slučajno ne splasne...

A doma nikako da smanjm obujam glave.
Obruči i rajfovi, trake za kosu, ukosnice, iščešljavanje laka, ništa nije pomoglo. Močenje nije dolazilo u obzir jer bi se u tren pretvorila u ovcu. A kako je u međuvremenu B već bio tu i gubio živce, tako sam na kraju nabila na glavu tanku vunenu kapicu koju sam nekidan pazarila u Benettonu, u nadi da će pod njom frizura malo splasnuti dok dođemo do Okrugljaka...

Ne samo što kapica bojom nikako nije išla na ono što sam imala na sebi (nekakva prašnjavoplava boja), nego ni frizura nije splasla, pa sam se tijekom cijelog (bolesno ranog i pretjerano teškog) ručka znojila pod njom i kradom češkala glavu dok su me klijent/naš mogući novi partner i njegov partner/naš mogući novi klijent malo čudno gledali, a B očima slao signale da skinem kapu inače će mi on skinuti skalp.
Zato sam je u wc-u skinula da provjerim stanje, i odmah ponovo nabila na glavu.
Jer je tjeme i dalje bilo napuhano, a dio oko lica se slijepio od znoja i ukovrčao, pa je sve skupa izgledalo skroz čudno.
Srećom, čovjek nije odbio da B operativni dio i cijelu komunikaciju prebaci na mene jer sam ja u Zagrebu, mada sam stekla dojam da je posumnjao u moju normalnost i zdrav razum...

Nastavila sam se znojiti i ostatak popodneva, u kojem sam skoknula do KIC-a na čašicu Interneta i kavu s frendicom, skoknula do Avenuea s Jen (koja se skoro od užasa zabila Lilinim autom u pješaka kad sam skinula kapu i izložila znojnu košnicu na glavi danjem svjetlu... A možda i zato jer se ne snalazi baš s klasičnim mjenjačem) i na kasnoj kavi u kvartu na koju me prisilila.

U međuvremenu, loša frizura kao da je privukla sve moguće pegule na mene.

Prvo je zvala Mama da mi saopći kako je u petak u Zagrebu i kako očekuje konstruktivno druženje i kvalitetno vrijeme sa mnom.
Gulp.
Uopće nisam raspoložena za Mamu.
Zapravo, najsretnija sam na svijetu bila onih 6 godina koliko smo bile u smrtnoj zavadi i nismo uopće komunicirale, i zapravo proklinjem dan kad je Tata predložio da mi pomognu oko kredita, ali da mi jamac neće biti on nego Mama pa sam zbog više sile bila primorana zakopati ratnu sjekiru...
Mislim, dovoljno je reći da je moja Mama pakleni Mengeleov eksperiment križanja Bree, Catherine Deneuve i Margaret Tatcher, superžena, savršenstvo bez mane, koje sukladno tome ne podnosi oko sebe ništa manje savršeno od sebe, pogotovo kad su u pitanju plodovi njene utrobe.
Moram li uopće spominjati da sam ja ispala potpuno suprotna onome što ona podrazumijeva minimumom prihvatljivog?
I da sam samo ljudsko biće, koje pukne na živce i postaje agresivno kad svakih pet minuta dobije šaku među lopatice (haloooo? Imam skoliozu, moje držanje ne može bit savršeno!) i kad mu je svaki zalogaj zagorčan prodikom o kalorijama i dupetu (moja Mama živi od zraka i kave otkako je poznajem)?

Zatim sam izgubila Maestro!
Što znači da više ne mogu kupiti ništa bez keša dok ne dođe novi, a do keša ne mogu doći nikako drugačije nego da visim u banci dok ne dođe red na mene, gdje će me neka nadrkana službenica zlostavljati time kako mi je istekla osobna...
A osobnu nisam već mjesecima produljila. Iz istog razloga zbog kojeg sve račune plaćam trajnim nalogom - mrzim čekanje u redovima.
Onaj na MUP-u je gori od bilo kojeg bankovnog, poštanskog, zdravstvenog i inih.
Još imam traume od produljivanja putovnice. Prošlog siječnja, kad su svi živi produljivali istu prije skijanja.
Nakon 45 minuta čekanja (za kojih se izmijenilo 15-ak brojeva) i s još 30-ak brojeva ispred sebe otišla sam na brzu kavu od pola sata, a kad sam se vratila moj red je nekim čudom već bio prošao pa sam morala ponovo vaditi broj i čekati još nekih sat vremena...
Ako želim izbjeći dnevne posjete banci mogla bih dignuti neku malo veću sumu s računa...
Samo što ja neznam s novcem, a 7-8 stotina kuna u mom novčaniku je jednako povratak kući s nečim totalno besmislenim i nepotrebnim, ali na što sam dobila 10% popusta na gotovinu. Kad sam zadnji put izgubila elektronku podigla sam pola plaće s računa, putem do doma pogledala par izloga, i napokon se doma vratila s vintage lampom, kompletom stolnjaka i ubrusa s vezom, ručno ukrašenim parom ručnika i zdjelom za voće! Tabure su dostavili sutradan. Dali su mi 10% popusta na gotovinu.

Da bi dan totalno loše završio, navečer je došla Z i donijela mi nazad peglu.
Samo što nije uspjela naći istu ma koliko tražila (naravno da nije! To je savršena pegla, svi to znaju, i često potpuno nestane iz većine dućana, i onda je treba čekati...). A moju je, eto, slučajno izgrebala jer joj se otkopčala u torbi pa su razne naoko bezopasne stvari (četka za kosu, zrcalo, kopče i sl. Ništa nije bezopasno!) ogulile teflon!
Prokletstvo!
Što će mi pegla koja je super baš zbog tog teflonskog sloja ako na njoj nema teflona???

Naravno, Z se ponudila da će mi kupiti novu. I, naravno, pristojno sam odbila i rekla da ne razbija glavu, da to nije ništa, da se događa, dok sam u sebi kuhala, željna da joj počupam kosu pramen po pramen, tako da joj peglanje još dugo ne bude potrebno...

Srećom, Najbolja je nakon posla bila na frizuri pa mi je usput kupila silver.
A nekako sam se pomirila s činjenicom da ću se neko vrijeme frizirati s oskrvnutom peglom, ali c'est la vie...
Svratio je i Tugaljivi i, na opće oduševljenje prisutnih žena skrpao difuzor na fen izolir-trakom (zelenom s žutim prugama. Ružno ali funkcionalno) i tako još više narastao u očima mojih cura.
B je nazvao da mi kaže da klijent/mogući partner misli da sam baš pametna, sposobna i dobar operativac, i da ćemo dobro surađivati, i da sam mu simpatična unatoč tome što sam malo čudna i lako gubim koncentraciju (Da? Baš me zanima kako bi se on nosio sa svrbljivim i znojnim užasom ispod vunene kape nekoliko sati!).

A Jen mi je poklonila krasne čizme boje karamela koje je jako malo nosila jer su ravne a ona ipak preferira petu, i prozirnu tuniku s Paisley uzorkom na koju već par dana bacam oko, jer sam je uspješno uvjerila da u njoj izgleda nekako predebelo za hrvatski prosjek.

Neki bi rekli da je sve dobro što se dobro svrši.
Ali ja se ipak ne bih složila s time.
Dobro je kad žena uopće ne dođe u situaciju da na kraju dana mora tražiti način da stvari sretno privodi kraju. Dobro je kad dan prođe bez stresa, i kad ne ostane niti jedan neriješen problem.

A meni su ostala čak dva.
Danas sam izbjegla banku jer imam još gotovine, ali sutra mi je neizbježna.
I sutra dolazi Mama.
Što znači da ću umjesto mirnog vikenda u kojem ću imati cijeli stan samo za sebe (ok, moram ga dijeliti s psom), i svaki dan cijeli samo za sebe, i u kojem sam planirala isprobati neke kupkice od Najbolje, svratiti na frizuru, prešetavati se gradom i napokon pročitati neke knjige, imati vikend ispunjen užasom, osjećajem manje vrijednosti, srozanim samopouzdanjem, prisiljavanjem da isprobavam užasnu odjeću za babe (od koje će mi Mama na kraju na silu nešto kupiti i natjerati me da u tome odemo na ručak), kritikama, terorom i torturom o godinama koje idu, prstenom kojeg ne nosim, djecom koju ne rađam (u mojim godinama ona je imala čak troje! I posao, šefovsko mjesto, specijalizaciju unutar specijalizacije, vikendicu u izgradnji, pjevanje u zboru, volontiranje, 100 kila manje od mene, muža s dobrom plaćom i blablabla...)...

I sve to samo zato jer nisam dobro zatvorila bočicu šampona!


04.02.2009. u 13:28 sati | 19 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

I najčarobniji, najtajanstveni, najsuperhot bog seksa na kraju je ipak samo obično muško vulgaris...

Hvala Svevišnjem da je ovo glupo i beskorisno rukometno prvenstvo napokon gotovo!

Em me je ugnjavilo na tv-u i poremetilo raspored emitiranja nekih mojih omiljenih serija, em su se manje-više svi oko mene ponašali užasno nerazumno i za svaku osudu...
Mislim, ono, ipak je to samo rukomet, nekakav b sport u kojem su frajeri građeni ko volovi i ne zarađuju baš ko nogometaši, a žene nemaju normalne bokove, i kojem je zapravo mjesto jedino u školskoj dvorani za tjelesni!!! Ono, da možeš kučku iz suprotnog razreda koja ti zagorčava život svojim postojanjem opaliti projektilom u nos i raskrvariti ga, a nitko ti zapravo ne može zamjeriti jer se takve stvari događaju... Ili joj nanijeti ozbiljne modrice po prokletim nogama od kilometra, i to taman u sezoni minjaka, mwahahahahahaha...

Ups, ali to ne znači da sam ja ikada i radila takve grozne podlosti na tjelesnom.... Moi? Ma kakvi... Cccc... Grozim se od same pomisli wink!
Samo pokušavam naći razlog zašto bi rukomet uopće mogao biti koristan ili zanimljiv...

Osim što uopće ne razumijem zašto su svi tako pukli za antipatičim sportom, samo finale mi je jučer donijelo posebne traume i brdo komplikacija, i zato mi je danas totalno lakše pri duši kad znam da je sve gotovo.

Naime, što sam više kalkulirala u komunikaciji s Oženjenim i što ga više držala na distanci, to je stanje u Australiji bivalo gore. Nakon što sam odbila odgovoriti na nekoliko sms-ova, i zbog toga dobila uvrijeđenu rakciju na Facebooku, stiglo je i nekoliko toliko odmjerenih rezerviranih ali zapravo jaaaaaako seksi poruka na istom. Plus sam otkrila mali milijun znakova da je sada on počeo intenzivno uhoditi mene po Fejsu i preko nekih zajedničkih frendova... A nakon svake takve poruke i potvrde uhođenja morala sam totalno baciti rublje na sušilo!

Zato sam odlučila da bi bilo baš zgodno i praktično da mu dozvolim da ipak provedemo neko vrijeme skupa.
A kako je Oženjeni trenutačno u fazi kada rado udovolji svakom od mene postavljenom uvjetu samo da se dokopa južne polutke, kao idealno vrijeme za intimno druženje se nametnulo finale rukometnog prvenstva!

Tako sam dogovorila s njim da se riješimo mog... dečka, Tugaljivog, tako što će mu on uvaliti svoju akreditaciju, budući da je dotični izrazio želju da nedjelju popodne provede sa mnom gledajući finale na tv-u, jer nije imao kartu a svi njegovi frendovi jesu.

Zato sam se morala praviti blesava kad me je u nedjelju oko podne nazvao da me dolazi vidjeti iza ručka, jer da mi mora priopćiti nešto što mi možda neće dobro sjesti...
Ma daj, stvarno?
U međuvremenu sam s Oženjenim totalno isplanirala raspored odlazaka i dolazaka.
Samo što je moj... dečko kasnio!
Plan je bio da ga izbacim do određenog vremena, tako da ja i Oženjeni imamo cijelo popodne i večer za sebe, ali Tugaljivi se nije dao. Mada sam bila u izrazito bezveznom izdanju bez šminke, u stravičnoj trenerci i šlapama, i trudila se komunicirati mrzovoljno i zračiti aseksualnošću i neprivlačnošću što je više moguće.
U jednom trenutku sam upitala svog... dečka odakle mu odjednom karta, na što je on onako naivno muški iskreno odgovorio da je dobio od frenda koji ga je zamolio da mu čuva leđa danas i ode umjesto njega s dečkima na utakmicu i kasnije do Piranje, jer da taj frend naime troši neku malu ženi iza leđa i želi imati brdo vremena s njom danas...
Gulp!
Odavno nisam osjetila kako crvenim!
A ovaj put sam imala onaj stvarno purpurnoljubičasti feeling na licu.
Toliko purpuran da je moj... dečko čak obazrivo primjetio kako bih baš i mogla smanjiti malo temperaturu u stanu, jer da je i njemu vruće.

U međuvremenu je Oženjeni stigao u kvart, pritajio se iza zgrade jer je vidio frendov auto na parkingu, i poslao sms da je tu i da izbacim Tugaljivog.
Što je, naravno, bilo nemoguće, jer utakmica je počinjala za nešto sati, koje je Tugaljivi planirao provesti sa mnom.
Zato je morao nazvati Tugaljivog da mu saopći kako akreditaciju mora pokupiti do određenog vremena u akreditacijskom centru (što je zapravo bila istina). Samo što se zbunio pa je nazvao mene na MOJ mobitel, koji je stajao Tugaljivom pod nosom. Dapače, Tugaljivi mi je dodao mobitel i zbunjeno pogledao broj na displayu, a ja sam morala odglumiti razgovor u šiframa s frendicom. Srećom, poslovni broj od Oženjenog nisam memorirala pod nikakvim imenom, no ipak...
Onda je Oženjeni nazvao Tugaljivog, ali nakon nekoliko taktova Samo je jedno... ovome je riknula baterija na mobitelu (koja je cijelo vrijeme ionako bila na izdahu), a nije ponio poslovni, pa je Oženjeni opet zvao mene da pita kako da riješimo taj telefonski poziv...

Pa sam se morala s mobitelom zatvoriti u wc i objasniti mu cijelu priču kako sam uopće i preko koga upoznala Tugaljivog, da bi isplanirali slijedeći tijek "potrage" za Tugaljivim:

1. Oženjeni zove frenda koji ide na utakmicu i pita ga zna li netko kako doći do Tugaljivog jer da mu je riknuo mobitel;
2. Budući da su se frendovi već skupili kod nekoga od njih i psihički se pripremaju za utakmicu, a među njima je i Mužić od Ž, s kojim Tugaljivi radi i koji mi je i namjestio upoznavanje s njim, tako Mužić prirodno dolazi na ideju da pozove ženicu i traži moj broj, jer zna da je Tugaljivi planirao biti do utakmice kod mene;
3. Ž daje moj kućni broj i Oženjeni nazove na njega, pristojno se predstavi i pita da li je Tugaljivi tu, pa mu lijepo objasni da mora pokupiti akreditaciju i zatim otići popiti pivicu kod frendova...

Međutim, kako Mužić od Ž nema pojma da sam upravo ja mala koju troši njegov gym buddy Oženjeni, tako neoprezno pita moj broj mobitela, i Ž mu ga i daje...
Da bi se trenutak kasnije sjetila da nije pitala što će mu moj broj, pa me naziva da mi saopći da je Mužiću dala moj broj, ali da ne zna zašto...
Tako da ja u panici brišem privatni broj Oženjenog iz kontakata (dogovor je bio da zove s privatnog) i kao odlazim nešto u sobu (da bi sve ispalo nekako nevino, nenamjerno i slučajno).

Kad je napokon zazvonio mobitel, viknula sam Tugaljivom iz sobe da se on javi jer da ja ne mogu, na što je on zbunjeno pitao jesam li sigurna. Rekla sam da naravno da jesam, pa to je samo telefon kao i svaki drugi!!!
Na što se Tugaljivi javio.
I upao u kratki i neugodni razgovor s mojom mamom!
A mamu je trebalo što prije skinuti s linije jer sam očekivala poziv od Oženjenog za Tugaljivog. Samo što mamu nije lako skinuti sa telefona...
I dok sam pričala s mamom dobila sam signal za drugi poziv na liniji!!!
Taman kad je mama uspjela skužiti da imam drugi poziv i prihvatiti činjenicu da sam je otkantala, Oženjeni je poklopio.
Zatim je, za 5 sekundi opet zazvala mama s pitanjem jesam li odgovorila na taj drugi poziv, i što mislim o tome da li da naručuje novu odjeću za godišnjicu mature U SVIBNJU (!!!) ili da ide u onoj staroj Keti Balogh koja joj tako dobro stoji, ali neke njene kolegice su je već viđale u tom kompletu...
A u međuvremenu sam opet primila signal za drugi poziv!
Pa sam otkantala mamu, ali ovaj put je bila Ž s pitanjem da li da nazove Mužića i da mu moj kućni!!!
Aaaaaaaaaargh!

I kad je Oženjeni napokon nazvao, javila sam se JA, a ne Tugaljivi kako je bilo planirano, odglumila iznenađeni nema problema, evo tu je, bilo mi je drago, doviđenja razgovor i proslijedila stvar Tugaljivom.

Koji je uz isprike i tisuću pusa odjurio po svoju akreditaciju.

A ja u sobu na brzo presvlačenje u nešto udobno i casual a seksi. I po malo maskare i bronzera.

Međutim, tu nije bio kraj problemima, o ne...

Tugaljivom je, naime, ostala navijačka majca kod mene, pa se vratio taman u trenutku kad je Oženjeni parkirao pred zgradom!
I, naravno da su naletjeli jedan na drugog!
Pa je Oženjeni morao glumiti iznenađenje činjenicom da cura od Tugaljivog, vidi slučajnosti, stanuje ni manje ni više nego prekoputa male koju on troši! Za divno čudo, i Tugaljivom je to bilo neodoljivo simpatično!
Pa je Oženjeni odšetao do ulaza u zgradu prekoputa, i dok je Tugaljivi parkirao, nasumično pritiskao po parlafonima dok mu se netko napokon nije smilovao i otvorio vrata od haustora...
Ja sam, u međuvremenu, sve to sleđena od jeze gledala s balkona!
I dočekala Tugaljivog na vratima u nešto drugačijem izdanju od onog u kojem me ostavio prije niti 10 minuta.
Naravno da sam se snašla i izmislila da mi dolazi frendica s kojom ću na kavu tu negdje po kvartu, što se njemu činilo baš dražesno.
A onda je opet nazvala moja mama...

Tako da sam Oženjenog na kraju dočekala s mobitelom na uhu i ostavila ga još 10-ak minuta pred tv-om dok sam se napokon riješila mame uz obećanje da ćemo otići pogledati nešto lijepo i zgodno za tu godišnjicu ovih dana kad dođe u Zagreb (unaprijed mi je zlo od shoppinga s njom).

I tako sam na kraju provela predivno poslijepodne i večer s mojim seksi božanstvom.
Ok, ne baš sasvim predivno, jer je u jednom trenutku usred izmjene nježnosti primio daljinski u ruku i propisno odgledao prokletu utakmicu, sa podrazumijevajućim nerviranjem, psovanjem i prolijevanjem piva po kauču, dok sam ja prčkala po internetu i pokušavala čitati Guerilla Marketing s glavom u njegovom krilu (odustala nakon što sam dobila jedno pola deca Stelle po kosi dok me pokušavao češkati po glavi s bocom u toj istoj ruci).
I što sam kasnije morala biti užasno nježna i puna razumijevanja, te ga dobrim argumentima utješiti i uvjeriti da nije kraj svijeta unatoč tome što nismo prvi (zapravo... baš mi je drago!).
I da, preživjeti nekoliko telefonskih poziva njegovih jednako očajnih frendova, za vrijeme kojih je urlao, naricao, psovao suce, bacao jastučić po podu i režao ko da se u najmanju ruku radi o nekoj teškoj elementarnoj nepogodi u kojoj je izgubio sve što ima a ne o glupoj utakmici...

I tako sam napokon shvatila.
Moj Apolon, Potentni Princ i Aragorn je ipak totalno obično muško...
Običan, kao i svi obični pripadnici njegovog spola na svijetu.
Prvi put nakon n mjeseci poznanstva pojavio se van odijela i kaputa ili neke do u detalje promišljene izbrendirane sportske casual kombinacije (tj. u običnoj pamučnoj majci, trapericama, tenisicama i prilično ružnoj jakni), bez gela u inače besprijekornoj frizuri.
Prvi put je zaboravio komunicirati onim svojim savršeno utreniranim tihim a šefovskim tonom pa sam skužila da zapravo i nema baš toliko dubok bas kad se opusti.
Ipak je pokleknuo pred izazovom utakmice, mada je izjavio da ga i ne zanima baš toliko rukomet, i da mu je užasno važno provesti puuuuuno vremena na miru sa mnom.
I da, nakon 10 minuta utakmice krenuo je po stanu tražit nekakvo pivo i nešto za jest (u protivnom grize nokte)!

I pokazuje emocije.
Vezane uz sport, doduše, ali emocije!
Ok, i ima neke male ljubomorne ispade, tako da zapravo nisam sigurna da li mi to baš odgovara.
Ne želi da budem s Tugaljivim...
OMB!

Dapače, sinoć je, ničim izazvan (osim tom jednom toplom Stellom koju je našao u špajzi) krenuo s pričom o svom braku i tome kako... Ali, iskreno, ne zanima me! Ne želim znati ništa o tome!
Ni o poslu! Pogotovo ne o poslu!
Još manje o društvu iz teretane!
Želim da i dalje bude onako veličanstveno tajanstven, uglađen, dotjeran, i želim slušati onaj rezervirani duboki seksi glas, i želim da se tajanstveno pojavi u neočekivanom trenutku, i da izgaram od čežnje i neizvjesnosti...

Neću ovo obično muško vulgaris na rastegnutom kauču pred televizijom! Obično muško kakvih imam na svakom koraku oko sebe!
Unatoč tome što i dalje ševi ko avion! Ko Concorde!

Želim nazad svog čarobnog i neuhvatljivog ljubavnika...


02.02.2009. u 14:20 sati | 26 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< veljača, 2009 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28  

Ožujak 2015 (1)
Kolovoz 2014 (2)
Prosinac 2011 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (5)
Svibanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (6)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (8)
Prosinac 2009 (7)
Studeni 2009 (7)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (7)
Ožujak 2009 (8)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (14)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (8)
Listopad 2008 (8)
Rujan 2008 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Opis bloga

Službeni web dnevnik kaotične, hiperaktivne, lijene, zbunjene, infantilne, poročne, ćudljive tridesetineštogodišnjakinje, izgubljene u svijetu dateinga, veza, shoppinga, poništenih kreditnih kartica, poslova koje ne voli, ambicija koje joj se ne da ostvarivati, frajera koji su uvijek pogrešan izbor ali zapne za njih ko pijan za plot... (jel se to tako kaže?)



Spamove, prljave seksi forwarduše, Viagra-mailove i lance sreće šaljite na:

elle.woods.blog@gmail.com

Na Fejsbuku me najdete pod imenom

Elle Woods Gone Brunette

Čitam & komentiram...

Koji
Missilusion

Perez Hilton

Londra
Dijanin vodič...
Shimi
Brineta - Još jedna
Sebastian Wright



I još... korisni blogovi za bonkulovićku kakva san ja

Kolači par exellance...
Kuketa :)