Petak je bio takav kakav je bio, pijan i mamuran, u svakom slučaju naopak, ali ja sam zapravo potpuno bila zaboravila na to da je petak zapravo bio 13-i u mjesecu, tako da je u stvari bilo logično da dan nije bio normalan.
Mislim, to da je petak bio 13-i shvatila sam tek u subotu, kad me je ranojutarnji telefonski poziv mog... dečka Tugaljivog oko 11 podsjetio da je Valentinovo. Tj. kako je Valentinovo uvijek 14-og u veljači, tako je za pretpostaviti da je petak bio 13-i.
Samo što sam ja to nekako zaboravila povezati.
Inače sam uvijek svjesna petaka 13-ih, i dobro se pazim tih dana, ali ovaj put sam jednostavno zaboravila...
Moj... dečko Tugaljivi je imao neke planove za nas dvoje, ali kako ja totalno ne volim Valentinovo uspješno sam izbjegla bilo kakve izljeve jeftine romantike odgađajući nas dvoje za nedjelju.
Zapravo, uz sasvim dobru ispriku. Jer sve je ionako još jako svježe, ne viđamo se tako često i nije toliko intenzivno, a Valentinovo je, kao, za stare i dobro uhodane parove...
Valentinovo! Bljuv!
Plan je bio, naravno, iskoristiti relativno vedar dan i promuvati se po Špici.
U najboljem mogućem subotnjem izdanju, s dotjeranim psom u Vuittonu, pod ruku s curkama. Tj. onome što ostane od curki kad eliminiramo sve one koje su odlučile žrtvovati tradiciju novokomponiranom blagdanu.
Što je broj curki svelo na jednu.
Volim subotnje glumatanje po Bogovićevoj. Što ću, takva sam. Kad volim sve što djeluje stimulirajuće na moj ego.
Volim i što su sa mnom uvijek moje divne prijateljice.
U ovom slučaju jedna prijateljica..
Ovaj put nam je stvarno falila Najbolja koja je bila na skijanju, i ostale sretno zauzete koke koje su odlučile glavinjati gradom pod ruku sa svojim gorim polovicama, pa mi je preostala S1, žena koja jednako kao i ja prezire komercijalni blagdan Venere i Marsa.
Grad je bio prestrašno pun parova i cvijeća, na Cvjetnom su ljudi bili ugnjavljivani ljigavim sentimentalnim pjesmama, mi smo jedna drugoj darovale T-Comove ciklame lončanice, u Bulldogu je bila gužva (naravno, nismo htjele silaziti DOLJE, tamo niti bismo vidjele niti bile viđene) a vani je bilo prehladno za naše ne baš debele odjevne kombinacije, i sve je smrdilo na još jednu besmislenu subotu u gradu.
Pogotovo kad smo srele nekoliko dobrih znanica, za koje sve redom znamo da imaju totalno katastrofalne veze (plus dva ponižavajuće loša braka), a unatoč tome sve su bile u društvu svojih ljigavih frajera i ponosno prešetavale plijen pod rukom ko da su u najmanju ruku uhvatile Brad Pitta koji glumi Toma Hanksa u romantičnoj komediji s Meg Ryan...
Ja i S1 smo se zato zabavile po svome, tj. dozvolile si da se ponašamo kako nam padne na pamet, bez straha od prijekornih pogleda i okretanja očima od odsutnog dijela babinjaka: ugnjavile smo nekog dečka da nas slika i napravile ljubavni fotosešn s psom (jednu od fotki smo popodne mailale svima kao našu čestitku za Valentinovo), zaplesale ljubavni valcer na Cvjetnom, štipale dječicu za obraze, prežderale se dijetnih kolača iz Millenniuma (baš me zanima koliko su dijetni... meni je najbolji bio onaj u čaši koji nije dijetni i onaj s žutom želatinom koji isto nije dijetni), i na kraju otišle piti kavu u DownTown.
Malo zato jer je mjesto ugodno i nekako domaće, dijelom je presudila i kava (Lavazza), a na kraju je ispalo super jer je terijerka tamo našla za igru dečka iste marke, odjevenog u plavu verziju puloverića kakvog i ona ima doma samo u rozom, i koji je doma imao istu jaknicu s krznom kakvu je i ona imala na sebi.
Doduše, simpatična mamica psećeg dečka (koja jako liči na Scarlett Johansson) nam je objasnila da je mali gej, jer već 6 godina ne pokazuje interes za cure ali rado naskače na dečke, ali gej je ok. Jer kažu da psi poprime karakteristike svojih mamica i tatica, a kako i ja i Najbolja imamo gej bestiće, tako je valjda normalno da je i mala našla svog vlastitog B-a (taj je moj), tj. K-a (taj je od Najbolje).
Uostalom, super je što sad imamo dogovorena igranja s frendom za kojeg možemo biti sigurne da je neće pokušati iskoristiti i tako povrijediti njene male ženske osjećaje...
Ionako se druži sa samim kujicama, a svi znamo da okruženost s previše kuja u nježnim godinama nikako nije dobro za pravilan razvoj mladog ženskog bića...
Dakle, ja i S2 smo, kao totalne istomišljenice, ovo Valentinovo odlučile posvetiti isključivo sebi. Proslaviti praznik ljubavi prema samima sebi. Totalno u stilu one pjesme od Whitney Houston...
(inače, S2 isto ima nekakvog dečka, ali poučena dosadašnjim iskustvima oprezno ga drži na distanci)
Nadale smo se da će nam večernji izlazak donijeti nešto manje valentinovskog horrora a nešto više zabave od dnevnog šalabazanja unaokolo i gledanja dosadnih parova, ali vraga.
Prvo smo zaribale s mjestom za izlazak.
Zapravo, zaribala nas je Z.
Ja sam tek odnedavno ponovni stanovnik Zagreba, ali i kao takva znam, jednostavno ZNAM, jer to svi znaju, da se u Gjuru ide van samo četvrtkom. Ostatak djelatnih dana rezerviran je za djecu.
Ali kako S1 već 100 godina nije bila tamo, a ja ipak nekako radije dajem prednost Ritzu i Peoplesu pa me baš i ne zanima što vikendom ima u Gjuri, Z (sklona takvim pokvarenim ispadima) je nekako uspjela uvjeriti S1 da se u posljednje vrijeme đir promijenio i da je subotom u Gjuri predobro.
I tako ne samo da je S1 nasjela, nego je uspjela uvjeriti i mene, pa smo se negdje oko ponoći i spucane ko princeze pojavile pred ulazom... okrenule i vratile do auta.
Nije ni čudo što smo tako odmah našle mjesto za parking! I još tako blizu!
Naime, subotom u Gjuru još uvijek izlazi ekipa od koje jedna trećina valjda još uopće nije ni došla u godine u kojima ima pravo polagati vozački, druga trećina vjerovatno živi s cimericom u sobi 2X2 na Savi i šverca se noćnim tramvajem, a preostala trećina je, unatoč tome što mladi vozači više nemaju zabranu vožnje iza 10 navečer, previše pijana da bi im tata dozvolio da posude auto.
Kako nismo planire u Aquarius ići prije 2 (ali tamo smo planirale raspašoj uz Hed Kandi sounds), a kako S1 ne voli 80% mjesta na kojima se ja osjećam ugodno, tako smo kao kompromisno rješenje dogovorile odlazak u Fly.
Gdje je atmosfera bila još strašnija.
Šteta, jer je dečko puštao dobru glazbu, a onaj drugi s trubom je totalno dobro pratio...
Fly je, valjda zbog Valentinova, bio krcat rasparenih ljudi.
Tj. grupice su bile slijedeće: klinke, nešto mlitavih ćelavaca u prugastim košuljama koji su djelovali nezainteresirano za svijet oko sebe, i nadrkani čoporići baba nedefiniranih godina (27-37) odjevenih kao da su sad došle s posla, s onim patetičnim lookom seksa gladnih frustriranih zločestih žena osuđenih jedne na druge za praznik zaljubljenih (bljuv!). A među grupicama nije bilo nikakve komunikacije.
Unatoč dobroj glazbi, ja jednostavno mrzim atmosferu u kojoj niko nikoga ne bari i svi gledaju svoja posla.
Nakon par iznuđenih pića od tri bezvezna frajera s kojima smo ostvarile nekakav kontakt, pokušaja plesa s najmanje bezveznim od njih trojice, i plesnog performancea jedinog registriranog para u lokalu (čekala sam da ona njemu cicom izbije oko koliko mu je gurala dekolte pod nos!), puno smijanja i zanimljivom izmjenom impresija s jedinim normalnim frajerom kojeg sam tu večer vidjela – redarom na vratima, shvatile smo da je vrijeme za – sladoled.
Nema ništa ljepše na svijetu od jedenja velikog sladoleda (Mc Flurry od Nesquika) na parkiralištu Mekdonaldsa, s bosim stopaliima na šajbi i neudobnim štiklama pod sicom, i sve to u dobrom društvu koje u glavi vrti isti film kao i ja.
Još ljepše je kad se dobro društvo složi da nema smisla trošiti ostatak večeri na cupkanje po klubovima i znojenje u gužvi, jer je od jedenja sladoleda na parkingu možda još jedino ljepše potrošiti još sat-dva na kruzanje gradom.
Tako smo se nas dvije nastavile vozikati još dugo u noć, u potrazi za benzinskim stanicama na kojima smo mogle nabaviti još sladoleda, slušati radio, šutjeti u dobrom društvu svaka zabavljena svojim mislima, i imati jednostavno jedan od najboljih izlazaka u životu.
Ponekad mi se čini, a ta noć je bila upravo jedan od takvih trenutaka, da moj organizam više nije što je bio, i da možda, ali samo možda, i samo ponekad, polako počinjem ulaziti u nekakvu životnu u dob u kojoj bi mi nekako prirodnije bilo da subotu navečer provedem u društvu nekoga kome se ne da biti vani.
Nekoga ko bi bio dovoljno odlučan da me posjedne i objasni mi kako to jednostavno više nije primjereno, i kako je vrijeme za neke druge stvari u životu, i ko bi me zatim odveo u spavaću sobu i napravio mi par komada djece... dok još nije kasno za moj reproduktivni sustav.
Da sam, a to kažem tek onako, na primjer, udana i majka, vjerujem da bi stvari bile puno jednostavnije za mene.
Mislim da baš nekako želim biti udana i majka.
A zapravo sam i jako sentimentalno, pažnje gladno i nježnosti željno stvorenje, mada se trudim ne djelovati tako.
Valjda sam zbog toga negdje pred zoru, vrlo zbunjena konfuznim željama iz dubine svog biološkog sata, nazvala svog... dečka Tugaljivog i zamolila ga da me dođe tješiti.idućih 20-ak sati.
Prokleto Valentinovo!
Gore je od alkohola i tjera ženu da se ponaša totalno nepromišljeno!
Post je objavljen 16.02.2009. u 15:33 sati.