Dugo loše tužno ljeto

Dugo me nije bilo na blogu. U samo nekoliko mjeseci (dva i pol? Tri? Ne znam ni sama više toèno koliko...) dogodilo se toliko puno toga da ni sama još nisam sabrala dojmove, povezala ljude i dogaðaje, osvijestila kako je sve to utjecalo na moj život...
Ali eto, sad sam tu, u Splitu (u kojem mi se, ruku na srce, uopæe ne da biti), usamljena, izgubljena, totalno dekintirana, nezaposlena, sa skoro dva centimetra širokim crnim izrastom na babyblond kosi, menstruacijom koja kasni 12 dana i testom za trudnoæu koji u ladici èeka da se odvažim popiškiti se i izazvati plavu crtu...

Prije toèno 11 dana umro je B. Moj šef, moja bebica i moj najbolji ikad prijatelj na svijetu. Umro je naglo i neoèekivano, od grozne i zloæudne bolesti za koju ni sam nije znao da je nosi u sebi, jednostavno... je umro. Nije bilo nikakve nade za njega. Od trenutka otkako je bolest dijagnosticirana do trenutka kada je zauvijek zaspao prošlo je manje od mjesec dana.
A ja mogu jedino biti beskrajno sebièna i plakati i oèajavati jer me je napustio. Jer me ostavio samu. Moje najdraže i najmilije stvorenje na svijetu. Moj prelijepi anðelak, moja maza i maca, moje jedino...
Ili mogu bijesniti na Boga jer je svijetu uskratio tako divno stvorenje.
Zašto nije roknuo nekog mafijaša, ili politièara, ili pokvarenog klerika? Stvarno, zašto? Mogao je lijepo isprazniti jedno od mjesta u Saboru, ili skratiti za glavu nekog èlana nadzornog odbora HŽ-a, nikome ne bi bilo krivo...

Ali nema smisla roniti suze i cmizdriti nad njegovom sudbinom... Ili mojom, buduæi da sam ipak ja ta koja je ostala okrutno zakinuta... B-a mi ništa više neæe i ne može vratiti.
Trebala bih se okrenuti sebi, svom životu, svojoj buduænosti. I, napokon, svojoj sadašnjosti.
Jer B-a više nema, ja nemam posao, raèun mi je žalobno prazan, a i menstruacija mi opasno kasni...


Ali, možda bi bilo dobro da krenem ispoèetka.

Naime, sve je poèelo s deèkom kojeg sam imala u lipnju. Da, mislim da je to bio lipanj. Toènije, upoznali smo se sredinom svibnja.
Dakle, upoznala sam tog frajera sasvim sluèajno, preko zajednièkih prijatelja u kafiæu u kvartu. I moram priznati da me se odmah dojmio fizièki. Napokon, opæepoznata je stvar da se ja palim na propisno nabildane grmalje velièanstveno izdefiniranih mišiæa, a ovaj je bio upravo takav: predivnog ogromnog tijela, savršenih guzova u trenerci, s nevjerovatnim leðima i boliglava bicepsima... slin, slin... dakle, taman za mene. Ok, i slatke faèice. Sa sasvim pristojnom frizuricom i simpatiènim naoèalama za vid koje su mu davale nekakav look finog deèka. Napokon, nisam ja pokupila æelavog utjerivaèa dugova nego pristojnog deèka – poduzetnika, pa nisam ja takva cura... Ok, pristojnog deèka s par mrljica na prošlosti, ali koga je tada bilo briga za bilo što osim te tjelesine...
Naravno, buduæi da mi je odmah zapeo za oko, odglumila sam propisnu toplo-hladnu igricu, što znaèi da sam mrtvo hladno ignorirala svaki njegov pokušaj održavanja razgovora sa mnom, a istovremeno sluèajno cijelo vrijeme dodirivala njegovo velièanstveno bedro ili golemu nadlanicu... na kraju je ostao do samog zatvaranja lokala, i kad je i posljednja frendica otišla nonšalantno sam mu predložila piæence kod mene doma... koje potrajalo skoro 12 sati.
I bogami me ono što sam otkrila ispod odjeæe nije nimalo razoèaralo.
Samo što sam u tome trenutku mislila da nisam spremna za bilo kakav aranžman koji bi podrazumijevao višekratnu konzumaciju istog muškarca.

Ali deèko je bio uporan, i nakon što se dokopao mog broja i ponovo gostovao u mom naruèju, nekako smo se poèeli viðati na dnevnoj bazi... slati si porukice (tj. on je slao porukice puno više nego ja), visiti na telefonu, provoditi kvalitetno vrijeme zajedno... Dapaèe, nije mu smetalo voziti po sat vremena iz predgraða samo da bi došao po mene i zanemarivati dogovore s frendovima.
U roku odmah me upoznao sa starcima (na prepad, stvarno nisam ni sumnjala da planira takvo nešto), prijateljima, psom i cijelom kuæom s pripadajuæom okuænicom. Ne kuæom njegovih staraca, nego njegovom vlastitom.
A ja sam sebe u jednom trenutku poèela zamišljati kao turopoljsku kuæanicu koja svaki dan krèka mužiæu fini ruèak u svojoj lijepoj crvenoj Scavolini kuhinji, i onda sjeda u pouzdani brzi automobil njemaèke proizvodnje i odlazi trošiti mužiæev novac na kvalitetnu posteljinu ili neke cool zavjese (ljubièaste, s crnim ornamentom od baršuna, iz Karea)... O, da, veæ sam isprobavala trudnièki look s jastuèiæima s kauèa ispod širokih ljetnih haljina i kombinirala zgodna djeèja imena uz njegovo prezime... A ni ideja o zaèinskom bilju na kuhinjskom prozoru mi nije bila mrska. Uostalom, u Marks & Spenceru imaju dobar izbor zgodnih plišanih kuænih trenerki u pastelnim bojama, a i moj komplet kvalitetnog èeliènog posuða je ionako samo skupljao prašinu u Splitu...

Ok, priznajem, nekako sam se zatelebala. Onako usput, da nisam ni primjetila kako, ali jesam. Na onaj patetièni ženskasti naèin. I to sve otprilike u dva tjedna.
Samo što sam i dalje odbijala to proznati sama sebi. Pa sam nastavila prvo vrijeme raditi gluposti i povremeno se viðati sa svoja tri fuck buddyja...
Jer moram priznati da sam malo prije nego što sam upoznala svog deèka bila ponovo upala u jednu od onih svojih autodestruktivnih hiperpromiskuitetnih faza, kad sam randomly i bez emocija ševila sve što mi se nudilo.
Ali kad sam shvatila da sam se zaljubila ko kokoška, i kad sam se prepustila bezumnom uživanju u idili, odjednom se pojavio vrlo ozbiljan problem.

Naime, moj deèko je istovremeno saznao za to da sam se u prvom tjednu naše veze intimno družila s frajerom kojeg sluèajno sasvim dobro poznaje. I taman kad smo riješili stvar (jer sam ja ustrajala na tome da tada zapravo nismo ni znali želimo li biti u vezi, i da tada nigdje nismo potpisali da se obvezujemo na ekskluzivnost), ispalo je i da je on tih prvih dana zapravo još uvijek bio u vezi...
Sa curom s kojom je bio u vezi 5 godina. I koja nije baš najbolje podnijela vijest o prekidu. Mada su do tada veæ nekoliko puta prekidali.
Dapaèe, dotièna mu je servirala obavijest da je možda trudna, jer da je radila kuæni test i da je kuæni test pozitivan. On je zatražio da ide s njom kod ginekologa, što je ona odbila, jer da ne želi iæi s njim. I tako je još neko vrijeme odbijala test, zbog èega je on kao neko vrijeme bio u komi, pa je na 8 dana jednostavno prekinuo komunikaciju.
Kad se napokon javio nakon tih 8 dana (za vrijeme kojih sam sjedila doma, oèajavala i plakala curama dok sam uništavala Chardonnay Kutjevo u ogromnim kolièinama i hrabro odolijevala napasti da mu pošaljem sms ili ga nazovem), ja sam veæ bila u Splitu na razgovoru za posao.

Bila sam se ipak odluèila za taj posao koji mi je bio ponuðen u Splitu. Kvragu i Zagreb, mislila sam tada, možda je napokon došlo vrijeme da se suoèim s demonima prošlosti i babarogom u liku bivšeg šefa, i da ponovno zauzmem mjesto u društvenom i poslovnom životu rodnog grada koje mi je, napokon, oduvijek i pripadalo...
Kako sam bila dogovorila s buduæom šeficom da poèinjem raditi 18. kolovoza, a s B-om sam trebala provesti ljeto i poslove na kojima sam radila privesti kraju i pripremiti sve za nekoga ko bi me naslijedio, tako sam jednostavno zakljuèila da nema smisla raditi na vezi koja vjerovatno neæe imati buduænost. Mada je deèko sve lijepo rašèistio s bivšom (naravno da nije bila trudna! Kakav patetièan pokušaj...). Uostalom, sve je to bilo prerano i prebrzo, nismo se zapravo ni poznavali, i naravno da nisam htjela doæi u situaciju da se kroz mjesec – dva pokaže da je cijela ta veza bila promašaj...

Pa sam ostala u Zagrebu negdje do 20. srpnja. Izlazila i tulumarila, dozvoljavajuæi da moja mraèna, poroèna, bulimièna, promiskuitetna, alkoholièarska i opijatoidna strana preuzme kontrolu nad ono malo zdravog razuma što mi je ostalo...
A kako sam bila grozna...
Prva žrtva razularene mene bio je slatki mali susjed s prvog kata, milo 17-godišnje stvorenje s èijom mamom sam tu i tamo ispijala popodnevne kavice u kafiæu ispred zgrade (èiji mi je jebeno zgodni gazda sa svojim boksaèkim tijelom pomutio razum...). Mama mi ga je posudila jedno prijepodne da mi oèisti laptop od virusa. A kako je ispalo da klinac nikad nije pio Mojito (taman sam bila oprala pribor za koktele), a nakon dva Mojita je priznao i da je još djevac, tako sam spojila ugodno s korisnim i iskoristila maloljetnika za vlastito zadovoljstvo i užitak...
Nakon èega sam potpuno izgubila svaki osjeæaj srama.
Naravno, kako pametne žene uvijek koriste zaštitu, tako sam i ja potrošila pravo malo bogatstvo na kondome. Meðutim, uvijek se dogodi nekakva situacija u kojoj žena npr. zaglavi cijeli vikend u stanu sa svojim bivšim koji je upravo ostao sam i slobodan, i u kojoj se nikome od aktera ne da ujutro spustiti do duæana po lateks, a kako trgovine nedjeljom ne rade cijeli dan, tako dvije budale jednostavno odluèe riskirati i ševiti se ostatak dana ko zeèevi...
I tako je prva slijedeæa menstruacija došla s pet dana zakašnjenja, slaba i jadna, i trajala je jedva dva i pol dana, a ova sada niti ne dolazi. Kasni veæ 12 dana. A ja sam ozbiljno zabrinuta...

Grozno i neodgovorno od mene je što sam tek sada poèela stvarno brinuti.
Ali ljeto mi je prošišalo u jako maglovitom stanju duha, i zapravo nisam htjela razmišljati o takvoj moguænosti... uopæe mi nije padalo na pamet!

U srpnju sam imala ozbiljan razgovor s B. I dugo premišljala da li da zaista prihvatim ponuðeni posao u Splitu (koji sam zapravo veæ bila prihvatila) ili ostanem raditi za B. Jer B. je planirao reorganizirati posao i sve prebaciti u Zagreb, prihvatio je neke stvarno velike i ozbiljne projekte u inozemstvu, perspektiva je bila nevjerovatno široka a buduænost svijetla i vedra... I tako sam na kraju odbila posao u Splitu i ostala s njim. Ponudio mi je da budem operativni manager, povisio plaæu na 15 tisuæa (za poèetak) i dao u zadatak da zaposlim još par neophodnih ljudi. Pronašli smo urede i stan za njega na Gornjem gradu. Uzeli na leasing auto za mene. Naruèili redizajn vizuale: novi logo, novi memorandumi, nove vizitke, novi web...
I otišli na godišnji. Dakle, zakljuèno sa 23.07, datumom kojim je završavao zadnji projekt za ljeto i poèinjao zajednièki godišnji, pa sve do 30.08, kad smo se morali vratiti u Zagreb i nastaviti sa zapoèetim poslom. On sa svojim kreativnim, ja sa svojim organizacijskim.

Za taj dan bio je predviðen moj odlazak na Otok. I njegovo vaðenje markera, redovna kontrola, nakon kojeg je planirao skoknuti do prijatelja na Braè, pa malo na Vis, i onda do mene, na najmanje dva tjedna opuštanja, tulumarenja i neraðenja nièeg korisnog.
Ja sam otputovala.
Nakon par dana nazvao me njegov brat. S groznim vijestima da je B loše. Ne samo da ima recidiv raka kojeg je prebolio prije dvije godine, nego i da je ta stvar metastazirala. I to na mozgu. Ali navodno ne na strašno nezgodnom mjestu. I, navodno, kako je tvrdio b, nakon rutinske operacije, zraèenja i malo kemije, sve æe opet bit ok.

B je odbio da doðem u Split i u Zgreb i da budem uz njega. Napokon, mislila sam, to je ok. Uz njega je obitelj, dovoljno je da se èujem s njima. Operacije i terapije nisu baš ugodna stvar, a i bolesnika na zraèenju ne može posjeæivati baš svaka šuša.
Pa sam se prepustila dobrih par tjedana otoèkom ljetnom životu.
Tj. spavala sam po cijele dane i tulumarila po cijele noæi. Društvo je bilo na okupu, novaca sam imala i više nego što mi je bilo potrebno, živila sam na štrudelu od višnje, Zombieu i Long Island Ice Teau, plesala, padala u nesvijest po brodovima, smijala se neumjereno, gubila skupe stvari kao što su mobitel, iPod i D&G torbica od crvene, plave i bijele kože... ponašala sam se kao da je sve savršeno i predivno...

Ali nije bilo.
Morila me tjeskoba. Cijelo vrijeme sam imala onaj užasni osjeæaj u želucu zbog kojeg nisam mogla ni htjela spavati, odmarati se, ni trenutka biti sama... Osim toga, osjeæala sam kako se ponovo u mene uvlaèi depresija, i onaj strašni osjeæaj izgubljenosti, bespomoænosti, konaènosti; tiha jeza koja mi je kvarila naizgled tako vesele i ležerne dane...
A imala sam i taj problem s ranama na nogama zbog kojih se nisam mogla kupati i sunèati, niti obuæi išta drugo osim dugih pamuènih sukanja i haljina.
Sve je poèelo kao uobièajena alergija na komarce. Ne podnosim baš najbolje ubode komaraca. Uvijek mi ostaju upaljeni crveni plikovi koji svrbe. Ali ovo ljeto na Otoku to je bilo nešto... pa, nešto iz noæne more. Svaki ubod se odmah pretvarao u nateèenu crvenu gnojnu i bolnu otvorenu ranu. Ne, nisam ih ni dirala ni grebla, mada su svrbili do ludila. Da, imala sam aparatiæ za komarce u sobi, spiralu na verandi, mazala sam se i sprejala svim i svaèim, ali su mi listovi i dalje bili potpuno pokriveni ranama. Tracckala sam te rane svakom ljekarijom koju su mi propisivali, gutala tablete za alergiju i antibiotike, primala injekcije u dupe, ali rane su živjele nekim svojim životom, neovisno o svim mojim pokušajima da ih obuzdam...
Lijeènici na Otoku nikako nisu uspjeli prokužiti zašto mi se to dogaðalo. Niti specijalisti u Splitu. Ok, organizam mi je bio nula bodova, imunološki sustav izmrcvaren poluodležanim boleštinama još od zime i proljeæa, gladovanjem, amfetaminima za mršavljenje, prestankom uzimanja amfetamina za mršavljenje, prehranom od jedne štrudle s višnjama i cjelonoænih alkoholnih kalorijskih bombi, nespavanja, probavnih tegoba, podivljalog gastritisa, gubljenja i vraæanja kilograma, ponovnog povraæanja, vruæine... A i ja sam, unatoè svoj konzumiranoj medicini, svojim ponašanjem prema samoj sebi i naèinom života pridonijela tome da rane ne zacjeljuju.

A možda je takva moja reakcija bila i na psihièkoj bazi?
Rane su se pojavile otprilike dan-dva nakon što sam saznala za b-ove nalaze.
I poèele zacjeljivati otprilike nakon što je sve bilo gotovo.

B-u su prvo odstranili matièni tumor. Zatim su krenuli zraèiti metastazu na mozgu. Ali bezuspješno. Nakon nekoliko zraèenja B se jednostavno ugasio.

Ali mislim da su lijeènici od poèetka predviðali takav kraj. Inaèe ne bi dopustili posjete i bliskim prijateljima, i obitelj ne bi dobila 24-satnu propusnicu za odjel na kojem je ležao, a na kojem su posjete strogo ogranièene i kontrolirane.

31.08.2009. u 23:57 sati | 37 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.