Dugo me nije bilo na blogu. U samo nekoliko mjeseci (dva i pol? Tri? Ne znam ni sama više točno koliko...) dogodilo se toliko puno toga da ni sama još nisam sabrala dojmove, povezala ljude i događaje, osvijestila kako je sve to utjecalo na moj život...
Ali eto, sad sam tu, u Splitu (u kojem mi se, ruku na srce, uopće ne da biti), usamljena, izgubljena, totalno dekintirana, nezaposlena, sa skoro dva centimetra širokim crnim izrastom na babyblond kosi, menstruacijom koja kasni 12 dana i testom za trudnoću koji u ladici čeka da se odvažim popiškiti se i izazvati plavu crtu...
Prije točno 11 dana umro je B. Moj šef, moja bebica i moj najbolji ikad prijatelj na svijetu. Umro je naglo i neočekivano, od grozne i zloćudne bolesti za koju ni sam nije znao da je nosi u sebi, jednostavno... je umro. Nije bilo nikakve nade za njega. Od trenutka otkako je bolest dijagnosticirana do trenutka kada je zauvijek zaspao prošlo je manje od mjesec dana.
A ja mogu jedino biti beskrajno sebična i plakati i očajavati jer me je napustio. Jer me ostavio samu. Moje najdraže i najmilije stvorenje na svijetu. Moj prelijepi anđelak, moja maza i maca, moje jedino...
Ili mogu bijesniti na Boga jer je svijetu uskratio tako divno stvorenje.
Zašto nije roknuo nekog mafijaša, ili političara, ili pokvarenog klerika? Stvarno, zašto? Mogao je lijepo isprazniti jedno od mjesta u Saboru, ili skratiti za glavu nekog člana nadzornog odbora HŽ-a, nikome ne bi bilo krivo...
Ali nema smisla roniti suze i cmizdriti nad njegovom sudbinom... Ili mojom, budući da sam ipak ja ta koja je ostala okrutno zakinuta... B-a mi ništa više neće i ne može vratiti.
Trebala bih se okrenuti sebi, svom životu, svojoj budućnosti. I, napokon, svojoj sadašnjosti.
Jer B-a više nema, ja nemam posao, račun mi je žalobno prazan, a i menstruacija mi opasno kasni...
Ali, možda bi bilo dobro da krenem ispočetka.
Naime, sve je počelo s dečkom kojeg sam imala u lipnju. Da, mislim da je to bio lipanj. Točnije, upoznali smo se sredinom svibnja.
Dakle, upoznala sam tog frajera sasvim slučajno, preko zajedničkih prijatelja u kafiću u kvartu. I moram priznati da me se odmah dojmio fizički. Napokon, općepoznata je stvar da se ja palim na propisno nabildane grmalje veličanstveno izdefiniranih mišića, a ovaj je bio upravo takav: predivnog ogromnog tijela, savršenih guzova u trenerci, s nevjerovatnim leđima i boliglava bicepsima... slin, slin... dakle, taman za mene. Ok, i slatke fačice. Sa sasvim pristojnom frizuricom i simpatičnim naočalama za vid koje su mu davale nekakav look finog dečka. Napokon, nisam ja pokupila ćelavog utjerivača dugova nego pristojnog dečka – poduzetnika, pa nisam ja takva cura... Ok, pristojnog dečka s par mrljica na prošlosti, ali koga je tada bilo briga za bilo što osim te tjelesine...
Naravno, budući da mi je odmah zapeo za oko, odglumila sam propisnu toplo-hladnu igricu, što znači da sam mrtvo hladno ignorirala svaki njegov pokušaj održavanja razgovora sa mnom, a istovremeno slučajno cijelo vrijeme dodirivala njegovo veličanstveno bedro ili golemu nadlanicu... na kraju je ostao do samog zatvaranja lokala, i kad je i posljednja frendica otišla nonšalantno sam mu predložila pićence kod mene doma... koje potrajalo skoro 12 sati.
I bogami me ono što sam otkrila ispod odjeće nije nimalo razočaralo.
Samo što sam u tome trenutku mislila da nisam spremna za bilo kakav aranžman koji bi podrazumijevao višekratnu konzumaciju istog muškarca.
Ali dečko je bio uporan, i nakon što se dokopao mog broja i ponovo gostovao u mom naručju, nekako smo se počeli viđati na dnevnoj bazi... slati si porukice (tj. on je slao porukice puno više nego ja), visiti na telefonu, provoditi kvalitetno vrijeme zajedno... Dapače, nije mu smetalo voziti po sat vremena iz predgrađa samo da bi došao po mene i zanemarivati dogovore s frendovima.
U roku odmah me upoznao sa starcima (na prepad, stvarno nisam ni sumnjala da planira takvo nešto), prijateljima, psom i cijelom kućom s pripadajućom okućnicom. Ne kućom njegovih staraca, nego njegovom vlastitom.
A ja sam sebe u jednom trenutku počela zamišljati kao turopoljsku kućanicu koja svaki dan krčka mužiću fini ručak u svojoj lijepoj crvenoj Scavolini kuhinji, i onda sjeda u pouzdani brzi automobil njemačke proizvodnje i odlazi trošiti mužićev novac na kvalitetnu posteljinu ili neke cool zavjese (ljubičaste, s crnim ornamentom od baršuna, iz Karea)... O, da, već sam isprobavala trudnički look s jastučićima s kauča ispod širokih ljetnih haljina i kombinirala zgodna dječja imena uz njegovo prezime... A ni ideja o začinskom bilju na kuhinjskom prozoru mi nije bila mrska. Uostalom, u Marks & Spenceru imaju dobar izbor zgodnih plišanih kućnih trenerki u pastelnim bojama, a i moj komplet kvalitetnog čeličnog posuđa je ionako samo skupljao prašinu u Splitu...
Ok, priznajem, nekako sam se zatelebala. Onako usput, da nisam ni primjetila kako, ali jesam. Na onaj patetični ženskasti način. I to sve otprilike u dva tjedna.
Samo što sam i dalje odbijala to proznati sama sebi. Pa sam nastavila prvo vrijeme raditi gluposti i povremeno se viđati sa svoja tri fuck buddyja...
Jer moram priznati da sam malo prije nego što sam upoznala svog dečka bila ponovo upala u jednu od onih svojih autodestruktivnih hiperpromiskuitetnih faza, kad sam randomly i bez emocija ševila sve što mi se nudilo.
Ali kad sam shvatila da sam se zaljubila ko kokoška, i kad sam se prepustila bezumnom uživanju u idili, odjednom se pojavio vrlo ozbiljan problem.
Naime, moj dečko je istovremeno saznao za to da sam se u prvom tjednu naše veze intimno družila s frajerom kojeg slučajno sasvim dobro poznaje. I taman kad smo riješili stvar (jer sam ja ustrajala na tome da tada zapravo nismo ni znali želimo li biti u vezi, i da tada nigdje nismo potpisali da se obvezujemo na ekskluzivnost), ispalo je i da je on tih prvih dana zapravo još uvijek bio u vezi...
Sa curom s kojom je bio u vezi 5 godina. I koja nije baš najbolje podnijela vijest o prekidu. Mada su do tada već nekoliko puta prekidali.
Dapače, dotična mu je servirala obavijest da je možda trudna, jer da je radila kućni test i da je kućni test pozitivan. On je zatražio da ide s njom kod ginekologa, što je ona odbila, jer da ne želi ići s njim. I tako je još neko vrijeme odbijala test, zbog čega je on kao neko vrijeme bio u komi, pa je na 8 dana jednostavno prekinuo komunikaciju.
Kad se napokon javio nakon tih 8 dana (za vrijeme kojih sam sjedila doma, očajavala i plakala curama dok sam uništavala Chardonnay Kutjevo u ogromnim količinama i hrabro odolijevala napasti da mu pošaljem sms ili ga nazovem), ja sam već bila u Splitu na razgovoru za posao.
Bila sam se ipak odlučila za taj posao koji mi je bio ponuđen u Splitu. Kvragu i Zagreb, mislila sam tada, možda je napokon došlo vrijeme da se suočim s demonima prošlosti i babarogom u liku bivšeg šefa, i da ponovno zauzmem mjesto u društvenom i poslovnom životu rodnog grada koje mi je, napokon, oduvijek i pripadalo...
Kako sam bila dogovorila s budućom šeficom da počinjem raditi 18. kolovoza, a s B-om sam trebala provesti ljeto i poslove na kojima sam radila privesti kraju i pripremiti sve za nekoga ko bi me naslijedio, tako sam jednostavno zaključila da nema smisla raditi na vezi koja vjerovatno neće imati budućnost. Mada je dečko sve lijepo raščistio s bivšom (naravno da nije bila trudna! Kakav patetičan pokušaj...). Uostalom, sve je to bilo prerano i prebrzo, nismo se zapravo ni poznavali, i naravno da nisam htjela doći u situaciju da se kroz mjesec – dva pokaže da je cijela ta veza bila promašaj...
Pa sam ostala u Zagrebu negdje do 20. srpnja. Izlazila i tulumarila, dozvoljavajući da moja mračna, poročna, bulimična, promiskuitetna, alkoholičarska i opijatoidna strana preuzme kontrolu nad ono malo zdravog razuma što mi je ostalo...
A kako sam bila grozna...
Prva žrtva razularene mene bio je slatki mali susjed s prvog kata, milo 17-godišnje stvorenje s čijom mamom sam tu i tamo ispijala popodnevne kavice u kafiću ispred zgrade (čiji mi je jebeno zgodni gazda sa svojim boksačkim tijelom pomutio razum...). Mama mi ga je posudila jedno prijepodne da mi očisti laptop od virusa. A kako je ispalo da klinac nikad nije pio Mojito (taman sam bila oprala pribor za koktele), a nakon dva Mojita je priznao i da je još djevac, tako sam spojila ugodno s korisnim i iskoristila maloljetnika za vlastito zadovoljstvo i užitak...
Nakon čega sam potpuno izgubila svaki osjećaj srama.
Naravno, kako pametne žene uvijek koriste zaštitu, tako sam i ja potrošila pravo malo bogatstvo na kondome. Međutim, uvijek se dogodi nekakva situacija u kojoj žena npr. zaglavi cijeli vikend u stanu sa svojim bivšim koji je upravo ostao sam i slobodan, i u kojoj se nikome od aktera ne da ujutro spustiti do dućana po lateks, a kako trgovine nedjeljom ne rade cijeli dan, tako dvije budale jednostavno odluče riskirati i ševiti se ostatak dana ko zečevi...
I tako je prva slijedeća menstruacija došla s pet dana zakašnjenja, slaba i jadna, i trajala je jedva dva i pol dana, a ova sada niti ne dolazi. Kasni već 12 dana. A ja sam ozbiljno zabrinuta...
Grozno i neodgovorno od mene je što sam tek sada počela stvarno brinuti.
Ali ljeto mi je prošišalo u jako maglovitom stanju duha, i zapravo nisam htjela razmišljati o takvoj mogućnosti... uopće mi nije padalo na pamet!
U srpnju sam imala ozbiljan razgovor s B. I dugo premišljala da li da zaista prihvatim ponuđeni posao u Splitu (koji sam zapravo već bila prihvatila) ili ostanem raditi za B. Jer B. je planirao reorganizirati posao i sve prebaciti u Zagreb, prihvatio je neke stvarno velike i ozbiljne projekte u inozemstvu, perspektiva je bila nevjerovatno široka a budućnost svijetla i vedra... I tako sam na kraju odbila posao u Splitu i ostala s njim. Ponudio mi je da budem operativni manager, povisio plaću na 15 tisuća (za početak) i dao u zadatak da zaposlim još par neophodnih ljudi. Pronašli smo urede i stan za njega na Gornjem gradu. Uzeli na leasing auto za mene. Naručili redizajn vizuale: novi logo, novi memorandumi, nove vizitke, novi web...
I otišli na godišnji. Dakle, zaključno sa 23.07, datumom kojim je završavao zadnji projekt za ljeto i počinjao zajednički godišnji, pa sve do 30.08, kad smo se morali vratiti u Zagreb i nastaviti sa započetim poslom. On sa svojim kreativnim, ja sa svojim organizacijskim.
Za taj dan bio je predviđen moj odlazak na Otok. I njegovo vađenje markera, redovna kontrola, nakon kojeg je planirao skoknuti do prijatelja na Brač, pa malo na Vis, i onda do mene, na najmanje dva tjedna opuštanja, tulumarenja i nerađenja ničeg korisnog.
Ja sam otputovala.
Nakon par dana nazvao me njegov brat. S groznim vijestima da je B loše. Ne samo da ima recidiv raka kojeg je prebolio prije dvije godine, nego i da je ta stvar metastazirala. I to na mozgu. Ali navodno ne na strašno nezgodnom mjestu. I, navodno, kako je tvrdio b, nakon rutinske operacije, zračenja i malo kemije, sve će opet bit ok.
B je odbio da dođem u Split i u Zgreb i da budem uz njega. Napokon, mislila sam, to je ok. Uz njega je obitelj, dovoljno je da se čujem s njima. Operacije i terapije nisu baš ugodna stvar, a i bolesnika na zračenju ne može posjećivati baš svaka šuša.
Pa sam se prepustila dobrih par tjedana otočkom ljetnom životu.
Tj. spavala sam po cijele dane i tulumarila po cijele noći. Društvo je bilo na okupu, novaca sam imala i više nego što mi je bilo potrebno, živila sam na štrudelu od višnje, Zombieu i Long Island Ice Teau, plesala, padala u nesvijest po brodovima, smijala se neumjereno, gubila skupe stvari kao što su mobitel, iPod i D&G torbica od crvene, plave i bijele kože... ponašala sam se kao da je sve savršeno i predivno...
Ali nije bilo.
Morila me tjeskoba. Cijelo vrijeme sam imala onaj užasni osjećaj u želucu zbog kojeg nisam mogla ni htjela spavati, odmarati se, ni trenutka biti sama... Osim toga, osjećala sam kako se ponovo u mene uvlači depresija, i onaj strašni osjećaj izgubljenosti, bespomoćnosti, konačnosti; tiha jeza koja mi je kvarila naizgled tako vesele i ležerne dane...
A imala sam i taj problem s ranama na nogama zbog kojih se nisam mogla kupati i sunčati, niti obući išta drugo osim dugih pamučnih sukanja i haljina.
Sve je počelo kao uobičajena alergija na komarce. Ne podnosim baš najbolje ubode komaraca. Uvijek mi ostaju upaljeni crveni plikovi koji svrbe. Ali ovo ljeto na Otoku to je bilo nešto... pa, nešto iz noćne more. Svaki ubod se odmah pretvarao u natečenu crvenu gnojnu i bolnu otvorenu ranu. Ne, nisam ih ni dirala ni grebla, mada su svrbili do ludila. Da, imala sam aparatić za komarce u sobi, spiralu na verandi, mazala sam se i sprejala svim i svačim, ali su mi listovi i dalje bili potpuno pokriveni ranama. Tracckala sam te rane svakom ljekarijom koju su mi propisivali, gutala tablete za alergiju i antibiotike, primala injekcije u dupe, ali rane su živjele nekim svojim životom, neovisno o svim mojim pokušajima da ih obuzdam...
Liječnici na Otoku nikako nisu uspjeli prokužiti zašto mi se to događalo. Niti specijalisti u Splitu. Ok, organizam mi je bio nula bodova, imunološki sustav izmrcvaren poluodležanim boleštinama još od zime i proljeća, gladovanjem, amfetaminima za mršavljenje, prestankom uzimanja amfetamina za mršavljenje, prehranom od jedne štrudle s višnjama i cjelonoćnih alkoholnih kalorijskih bombi, nespavanja, probavnih tegoba, podivljalog gastritisa, gubljenja i vraćanja kilograma, ponovnog povraćanja, vrućine... A i ja sam, unatoč svoj konzumiranoj medicini, svojim ponašanjem prema samoj sebi i načinom života pridonijela tome da rane ne zacjeljuju.
A možda je takva moja reakcija bila i na psihičkoj bazi?
Rane su se pojavile otprilike dan-dva nakon što sam saznala za b-ove nalaze.
I počele zacjeljivati otprilike nakon što je sve bilo gotovo.
B-u su prvo odstranili matični tumor. Zatim su krenuli zračiti metastazu na mozgu. Ali bezuspješno. Nakon nekoliko zračenja B se jednostavno ugasio.
Ali mislim da su liječnici od početka predviđali takav kraj. Inače ne bi dopustili posjete i bliskim prijateljima, i obitelj ne bi dobila 24-satnu propusnicu za odjel na kojem je ležao, a na kojem su posjete strogo ograničene i kontrolirane.
Post je objavljen 31.08.2009. u 23:57 sati.