Još jedan. Opet. Zašto?

Tužna sam, ljuta i razočarana.
Uzrujana.

Ok, i zaposlena.

I sasvim lijepo zaokrugljena. Ko prokleti praščić.

Naime, skužila sam da su ona čudesa od dodataka prehrani kojima me Mama šopala, a ja ih poslušno gutala posljednjih mjeseci, nekakavi opaki preparati krcati raznoraznim vitaminima B grupe…
A morala sam posumnjati čim sam primjetila da mi apetit divlja.
Naime, još otkako sam ko klinka prvi put uzimala b kompleks, i onda svaki idući put, debljala sam se ko svinja. Samo što sam tad izgledala ko dražesno odojče, rumena i okruglasta u licu, a sad sebi izgledam ko gadna rasplodna krmača.
I ne samo b kompleks; na mene jednako loše djeluje konzumacija bilo kakvih vitaminskih i multivitaminskih preparata, kao i najbezazlenijeg beta karotena kojeg sam godinama pobožno gutala od početka ožujka do kraja travnja da pripremim kožu za sezonu kupanja u svibnju… a da ne spominjem glad i debljanje koje su mi izazivali i oralni preparati za dohranu kose, kože i noktiju!
Ovaj put me Mama uvjerila da su tablete kojima me fila prirodne, bezopasne, što ti ja znam što već sve nisu, da će mi pročistiti organizam na staničnoj razini, bla! Čak je pribjegla taktici presipanja kapsula iz originalne u nekakvu anonimnu bijelu ambalažu, sve ne bi li me natjerala da gutam to neko novo superotkriće suvremene farmacije…
U svakom slučaju, ja sam posljednjih mjeseci bila previše sjebana da bih uopće primjetila da se ujutro budim ne zato jer je svanulo sunce ili zvonila budilica, nego zato jer sam gladna. Da cijeli dan udovoljavam abnormalnoj potrebi da nešto jedem. Da liježem gladna. Da se kroz moje snove provlače razni bureci, kifle, pizze, kolači, pečenja i peciva. Da jedem čak i hranu koju inače mrzim iz dna duše, poput kiselotg kupusa zapečenog u pivu s kobasicama (kupus. Ne i kobasice. Toliko daleko još nisam dospjela u svom očaju)ili krumpira lešo.

U svakom slučaju stanje je alarmantno.
Zbog novog posla povadila sam svoju kolekciju udobnih crnih/sivih hlača i sukanja iz ormara, popeglala dosadne košulje, provjerila stanje s crnim grilonkama, navukla moje najdraže tri godine stare udobne H&M sive hlače na crtu s kojima sam čak i u najdebljim danima nosila remen… Zakopčala ih. Povukla zatvarač. Pokušala izdahnuti.
I ispustila očajnički bolni krik ranjene divlje zvijeri koji se prolomio sobom kao jezivi predznak totalne katastrofe…
Jer su mi sa strana struka hlača poispadali Michelin šlaufići, dražesne male kobase, ljupki čvarčići, barokni ures mog inače umjereno renesansnog struka…

Nebitno.
Odmah sam zakazala krizni sastanak s Mamom, i pod ozbiljnom prijetnjom najgoreg mogućeg nedoličnog i nedamskog ponašanja na javnom mjestu prisilila je da mi oda deklaraciju preparata kojim me uporno šopa posljednjih mjeseci.
Dobila na uvid originalnu ambalažu.
Proučila sastav.
Smrzla se od užasa.
Pala u očaj.
Zatražila objašnjenje od Mame.
Koja je priznala da je, doduše, znala da će se moj apetit raspištoljit, da će se mast nakupit na mom tijelu da ću se pretvorit u lipidnog monstruma… Ali, zaboga, moj imunitet je bio tako slab, a ruku na srce, već je odavno digla ruke od mene jer sam ionako nedisciplinirana, već sama po sebi sva groteskno predebela prema svim prihvatljivim estetskim mjerilima zapadne civilizacije, da s 33 godine (laž! Laž i obmana! Ja imam 32 godine i 7 mjeseci!) za mene ionako više nema ni nade ni šanse da nađem muškarca koji bi me oženio i zbrinuo kao svaku poštenu ženu… Pa je pomislila kako mi bar može zdravlje spasiti…

Zločinka!
Pokvareni sadist!
Pa ona sama je, kao cijenjeni zdravstveno – znanstveni djelatnik, uvijek zastupala teoriju da je elegantna linija u životu žene uvijek na prvom mjestu. Naravno, uz dolično ponašanje, prikladnu garderobu i adekvatnog životnog suputnika. I da nema te žrtve koju žena ne bi morala podnijeti da bi bila mršava! Zdravlje? O tome treba brinuti jedino ako neki organ rikne. Uostalom, nije da žene danas lome rebra korzetima, truju tijelo živinim bijelilom za lice, ili nešto slično tome…
A sad je pogazila svoj kredo upravo na meni!
Na meni koju cijeli život maltretira zbog oble građe koju sam naslijedila od egzotične pretkinje S NJENE strane obitelji, zbog gluteusa i kvadricepsa koji su ostali imuni na sve moguće oblike niskoproteinske prehrane i koje sam dodatno razvila 18-godišnjim bavljenjem sportom… Zbog cica koje su narasle već u šestom osnovne, i koje su čak i u mojim najpothranjenijim fazama u životu bile solidna tvrda C košarica na granici s D…

Ali u jednome je ipak bila u pravu.
Moje je vrijeme prošlo.

Sve ostale 32godišnjakinje na svijetu u ovome trenutku imaju muža (ili barem bivšeg muža) i bar jedno dijete. Sve one imaju muškarca koji ih uzdržava, ako već nemaju i neku svoju dobro plaćenu karijeru, ali u svakom slučaju imaju muškarca koji zarađuje dovoljno da im omogući 100-tinjak životnih kvadrata na Mejama ili potezu Žnjan-Zenta-Bačvice, dobar auto svake dvije-tri godine, vikendicu na boljem otoku, skijanje, putovanje u inozemstvo s ostalim pristojno udanim frendicama jednom godišnje i sezonske shoppinge bar u Sloveniji, ako već ne može negdje bolje…
Čak se i moja rodica Besperspektivna Krmača udala do 28-e, za lokalnog poduzetnika s dva i po razreda srednje i golemom kućom pokrivenom bračkim kamenom u Kaštelima, i sad joj je eto baš kupio novog BMW-a X5 jer je rodila trećeg sina… (to što joj mužić ima curku s kojom javno izlazi po gradu i kojoj je kupio stan na Pazdigradu dok ona doma rađa djecu svake dvije godine i muku muči sa svojih 120 kila koje nikako da spadnu nakon zadnje trudnoće, to je ok. Jer ona IMA MUŽA!!! I ona je RODILA! I to TRI PUTA!).

Mah.
Bla.
Nije me zapravo briga.
Briga me samo za jedno.
Moj šef Šarmantni Gad me odjednom više ne voli.

I ja sam očajna!

Sve one slatke porukice, zivkanja 100 puta dnevno, milijun sitnih darova, milijun sitnih pažnjica, zaljubljeno gugutanje, gledanje u oči, nazivanje njegovim anđelčićem i ostalim slatkim imenima…
Sve je to posljednja tri-četiri dana odjednom nestalo!
Danas i jučer i prekjučer nakon završetka radnog vremena me cijeli dan nije nazvao ni poslao poruku!
Niti jednu jedinu!

Ok, zaposlio me kao svoju desnu ruku.
Ali to ni u kojem slučaju više ne podrazumijeva ulogu sličnu onoj Desanke Šakić, o neeeeeeee….
Sad sam tek…. Tajnica. Najobičnija mala tajnica.
Nula.
Niko i ništa.
Mali sivi miš iz ureda. Jedna od 22 ljudi ispod njega. Jedna od dvije žene iz splitske podružnice.

Ali nema veze.
Ono, stvarno nema veze.
Like I care…
Dobila sam posao. Skroz dobar posao u trenutku kad ljudi strepe za svoja radna mjesta, u vrijeme dok moje prijateljice masovno ostaju bez posla i ne mogu pronaći drugi. A ja sam dobila posao, i to sasvim pristojno plaćen obzirom na stanje na tržištu rada i prosječne plaće u toj branši.

Dobro ga odrađujem.
Skupo sam ga platila doduše.
Osjećam se prljavo, kao da sam stvarno doslovno dala šefu zauzvrat.
I ne samo tijelo (mada je, priznajem, seks bio odličan). Kao zadnja neiskusna glupačica ja sam mu onako naivno pod noge bacila i srce. Dopustila da me zavede ljigavim i napasnim znakovima pažnje, petparačkom romantikom i svim ostalim pratećim taktikama i tehnikama koje već takvi serijski ženskari koriste…

Ali bar sam se odmah super skompala s ekipom na poslu.
A jedina kolegica je genijalna. Jedna od onih bijesnih splićanki stasalih u osamdesetima, koja pod štreberski isfeniranom bob frizurom boje mahagonija krije mozak uličnog bandita opsjednutog brzim motorima i heavy metalom, zna popraviti svaki auto, savršeno hendla 20-ricu muškaraca tako da joj jedu iz ruke, i sve to na stiletto peti od 12 centi.
Odmah prvi dan smo otkrile da dijelimo istu strast prema peglanju (s naglaskom na štirkanje), pečenju kolača i All Blacksima, a ne podnosimo ribanje gljivica koje se kote na utorima za klizne stijenke tuš kade, usisavanje izrazito čupavih tepiha i Ivu Šulentić u Plesu Sa Zvijezdama.

Ali oduševljenje kolegicom mi nimalo nije ublažilo očaj zbog šefa.
Nekad sam malo manje očajna, nekad malo više, ovisi o dobu dana, televizijskom programu, meteorološkim uvjetima i količini čokolade u frižideru.

Baš sinoć sam bila izrazito očajna pa sam otišla vani s AA.
AA je simpatično plavokoso stvorenje koje sam nedavno upoznala preko zajedničke frendice. Ima problema sa slovom r jer je kao pravo dijete roditelja iz svog kraja rođena i školovana tijekom njihovog gastarbajta u zemlji čiji žitelji imaju ozbiljnih problema sa slovom r. A osim što još uvijek razmišlja na stranom jeziku, organ zvan jezik joj je i brži od pameti, tako da često ispadne da lupeta gluposti, petlja, slaže rečenice koje veze nemaju sa zdravim razumom, i općenito je urnebesno zabavna.
Osim što je zabavna, AA je i nevjerovatno bistro i sposobno stvorenje. Kad se razvela od supruga stranca iz zemlje u kojoj ljudi imaju ozbiljnih problema sa slovom r i doselila u Hrvatsku, pokrenula je uspješan mali biznis u izrazito muževnoj branši.
Kako je frajeru kojeg je zaposlila prepustila komunikaciju sa macho balkancima, a ona za sebe zadržala poziciju mozga iz pozadine, i kako ima taj simpatični blesavi problem s jezikom, a usto je još sva plava, slatka, mladolika i ružičasta, tako je zapravo muškarci ne doživljavaju baš pretjerano bistrom… Ali, bože moj, da je ljupka, privlačna, a usto još i ima para, to im ne promiče pažnji.
Tako je AA u rekordnom roku oko sebe sakupila zavidnu količinu lokalnih poduzetnika, ugostitelja, kriminalaca i ostalih muževnih bisera.
I uživa u vrćenju tikvana oko malog prsta.
Sinoć nam je priuštila radost druženja u Hedonistu, Tropicu i Vanilli sa 7-8 primjeraka takve vrste.
Ona je uživala u društvu jer joj je to zabavno.
Ja sam uživala iz drugih razloga.
A obje smo uživale i nakon izlaska.
Jer smo nakon klupskog pocupkivanja otišle po bureke iz Mate, kupile litru vina na benzinskoj, pa onda mastile bijele kožne siceve njenog kupea burekom tračajući dotičnu gospodu do zore. I onda još sjele na kavicu u F-Caffea... Razbabinjale se ko najgore kokoške do 8 ujutro, isplakale sav puder i maskaru, kovale planove osvete cjelokupnom muškom rodu, odustajale od osvete jer ih ipak tako volimo i ne možemo bez njih…

E, da – razlog zbog kojeg sam ja uživala?
Gnjavio me tip sinoć s kojim smo bile u društvu. Uporno. Cijelu noć.
Tražio je broj. Nisam mu htjela dat broj. Dapače, bila sam zvjerski drska prema njemu. A što sam ja bila drskija, to je on bio uporniji.
Nakon par sati pilanja, negdje na izlasku iz Vanille, zaskočio me i rekao da me ne pušta dok mu ne dam broj.
Rekla sam da nema šanse, da što on sebi umišlja.
On je rekao da ne umišlja on sebi ništa, ali da isto tako ne odustaje, i da ako mu neću dat svoj broj zna on kako će doć do njega… I nazvao me mojim pravim imenom.
Na što sam se ja malo naježila. Jer otkud on zna moje ime??? Naime, kad je s frendovima uletio u Hedonistu meni i AA, i tražio da se upoznamo, meni je onako pripitoj bilo baš fora da se predstavim krivim imenom. Pa sam rekla da se zovem Marina, a AA je rekla da se zove Antonija. I on mi se cijelo vrijeme obraćao kao Marini…
Kad sam već mislila da je meni ili AA ili nekome od ljudi s kojima smo komunicirale izletilo moje ime, i kad sam se već zapitala koji mi je vrag bio da kao neka mulica od 16 godina čovjeku kažem krivo ime, on je rekao i ja sam ostala paf…
A rekao je da me vidio par puta prošli i ovaj tjedan. Jednom u Egoistu i dvaput u Pimpinelli, od čega dva puta u društvu svog kuma, a jednom je bio i The Big Boss s nama… I onda sam se sjetila da je meni i Šarmantnom Gadu kad smo ručali u Pimpinelli bio prišao neki visoki tip u seljačkoj majci s golemim natpisom Versace, i kako su nešto pričali, i onda je taj Versace otišao za svoj stol a Šarmantni Gad je rekao kako je to XY koji ima lanac XW dućana i neke locale, a usto je i njegov kum (mada ne znam po čemu, jer nije ni vjenčani ni kršteni ni krizmani ni ništa od onoga po čemu su ljudi obično kumovi. Ali valjda su u njihovom kraju svi kumovi, ili takvo nešto. Ja naime ne poznajem njihove lokalne užance…).
Versace je još rekao kako osim mog imena zna i da sam ja tajnica njegovog kuma, i da nisam udana, da sam radila tu, tu, tu i tamo, da poznaje I mog Nezakonitog s kojim sam živila, da mi nikad ne bi dao 32 godine, da se osjeća uvrijeđeno što ga nisam ni primjetila ni prepoznala, i da, budući da on ne odustaje, saće on lipo pitat u svoga kuma moj broj, i tako mu Divice Marije će on već mene natirat na lipe da ja njega ubuduće pripoznajen i da mi bude drago kad ga vidin…

I tako…
Ajme meni…
U što sam se ovo uvalila???


29.11.2009. u 20:17 sati | 29 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ajme meni!

Ajme meni....

U što sam se ovo uvalila, jadna li sam...


26.11.2009. u 20:08 sati | 20 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Direktor i Tajnica. Kakav kliše!....

Priznajem da sam se navukla na frajera. Što uopće nije bio problem. Dapače.
A priznajem i da sam upala u najnevjerovatniju i najriskantniju moguću kombinaciju ikad.
Ovaj vikend sam napokon fizički podlegla fizičkim čarima Šarmantnog Gada.
U nedjelju me, onako nonšalantno, dok smo se friško probuđeni i lijeno postkoitalni valjali među plahtama visokokategornika na krajnjem jugu Dalmacije, upitao želim li raditi kod njega ko voditelj ureda. Odmah od sutra.
Trebali bi raspisat natječaj ovih dana jer je žena dala otkaz, a prije otkaza mora iskoristiti godišnji. Curka je, naime, na radnom mjestu upecala dobro potkoženog klijenta firme, hercegovačkog mlađahnog poduzetnika, i ekspresno se udaje.

Prvo sam ostala malo zbunj, a onda sam pitala u kakvom bi nas dvoje bili odnosu na poslu. Rekao je da ne baš totalno prisnom, jer za njega brine njegova tajnica, a ja bi brinula za sve ostale momke u firmi plus više komunicirala s centralama u Zgb i inozemstvu nego s njim.
Pitala sam ga boji li se da će neko na poslu saznat za nas. Rekao je da u mene ima povjerenja, a i da ga baš briga, mada se dovoljno dugo poznajemo da mogu bit sigurna da on ne želi ugrozit sebe lajanjem i glupim muškim hvalisanjem…
Pitala sam ga zašto baš tako ekspresno moram počet. Rekao je zato jer je The Big Boss i u ovim kriznim vremenima superdarežljiv prema svojim ljudima, budući da je njihova djelatnost nužna i u krizi, a i rade isključivo s glavonjama, pa želi da što prije počnem tako da mogu dobit onu najmanju božićnicu od 1500 kuna za najkraće zaposlene. A i zato jer je The Big Boss u ponedjeljak u Splitu, pa bi bilo zgodno da me odmah predstavi kao curu s dobrim preporukama…
Pitala sam ga kolika je plaća. Rekao je cifru. Došlo mi je blago zlo od radosti. Otprilike koliko nude i ova druga dvojica. Bez auta doduše, ali kome treba auto?
Onda, pristajem li?
Naravno da sam pristala! U sebi sam pristala odmah! Službeno sam se još malo nećkala i malo kalkulirala…

U ponedjeljak sam se ujutro pojavila u firmi s CV-jem u ruci, u svom najčednijem/najslužbenijem mogućem izdanju ikad, i otišla s Šarmantnim gadom i The Big Bossom na ručak.
The Big Boss je bio oduševljen našim tečnim razgovorom na engleskom, a još oduševljeniji još tečnijom konverzacijom na talijanskom, pa je predložio Šarmantnom Gadu da unaprijedi svoju tajnicu u voditeljicu ureda. Žena već ionako dugo žuga da joj je naporno toliko putovat s Gadom jer ima dvoje male djece… I da ja zauzmem njeno mjesto, budući da Gad stalno leprša naokolo poslom i često je u inozemstvu, od čega najčešće u Italiji, a od jezika se služi tečno tek hercegovačkim, dok hrvatski poznaje u osnovama.
Gad je rekao da je sa mnom razgovarao o ovom drugom poslu, na kojem je plaća oko 800 kuna veća od posla njegove osobne tajnice, našto je The Big Boss rekao da nema problema, nek mi da plaću koju mi je obećao. A i svidio mu se moj CV. Rekao je da u njemu vidi potencijal za neko drugo, malo bolje mjesto kroz nešto vremena. Ako se pokažem dobrom, naravno.

I tako sam danas odradila svoj prvi dan kao tajnica svog ljubavnika.

A ako stvari među nama krenu neočekivanim nedobrim tokom, još uvijek imam dvije ponude u rezervi.

Budući da sad sjedim s njim u njegovom uredu, cijeli dan nam je bilo nekako smiješno. Pred svima se persiramo mrtvi ozbiljni, a onda se nasamo klebesimo.

Ali nije baš da me tetoši.
Doduše, njega većinu vremena neće biti u uredu, ali ja zato moram stajat atinto na mobitelu i telefonu. I bit spremna dignut sidro i trčat do njega gdjegod je potrebno. Što ne znači da auto od firme imam na korištenje i van radnog vremena. Već prekosutra ga pratim na prvi službeni putić, jer se moram službeno upoznat i s ekipom u zagrebačkoj centrali. Tako da sam nam rezervirala Antunović, ispunila putne, i baš se nekako radujem onima dvama dnevnicama u kešu, tek da mi pokrpe rupice u bijednom budžetu.

Za dva tjedna nas očekuje putovanjce preko granice.
I dnevnice u eurima, i H&M za mene…

Ali nije da je baš milostiv prema meni, taj moj Šarmantni Gad. U startu me zatrpao poslom ko kobilu. Mada mi to nije nekakav problem.

Veći problem mi predstavlja to što, kad je u uredu, mislim na samo i isključivo jednu stvar. Koja nema veze s poslom.
A glupo sam se osjećala kad me danas nazvala njegova Zakonita da ga pitam može li on vodit popodne malu kod zubara jer da je njoj nešto naglo iskrslo. Naime, bio je u teretani, pa je prispojio pozive na mene…

E sad… Normalno bi bilo da izjavim da mi je neugodno. Jer em sam posao dobila doslovno preko kreveta, em se ševim sa šefom. Kao prava tajnica.
Em još sjedim s njim u istom prostoru…
Ali nije mi neugodno ni najmanje.
Ono, jok.
Ma kakvi.

A i zabavno je.
Nikad još nisam imala aferu na radnom mjestu.
I nikad još nisam bila nečija tajnica.

Više me mori što osjećam da se, kao prava tajnica, pomalo zaljubljujem u svog šefa.

Uopće nije stvar u tome da sam stvarno zaljubljena , da ga, ono, volim, ili nešto slično tome. Dapače, srce mi još krvari za GMOP-om. I to gadno.
Ali GMOP je postao prošlost i prije nego što je imao priliku biti sadašnjost.
A potrebno mi je nešto intenzivno da anestezira slomljeno srce, a Šarmantni Gad je upravo dovoljno poseban da mi intenzivno okupira misli.
Dapače, mori me malo što sam danas, prvi dan na novom radnom mjestu, osim s Gadovom Zakonitom, razgovarala s famoznom sestrom od GMOP-a. Jer GMOP-ova sestra je ipak relativno neizbježna osoba u ovome gradu u slučaju da žena/ja radi bar u 7 od 10 ključnih splitskih industrija i pratećih djelatnosti.

A priznajem da mi zapravo i odgovara što nisam tajnica ureda nego njegova osobna. Jer Šarmantni Gad, kao pravi šef, ima ispade urlanja na svoje momke, i pritom ne zvuči nimalo milo, ugodno i seksi.
Ok, zvuči seksi, onako testosteronsko-šefovski, ali isto ne želim biti tamo dok urla i psuje. Mada na kolegicu nije nikad povisio ton.

Danas me nakon posla (a prije dječjeg zubara) odveo na groblje. I čekao pola sata.
Dok se ja i B pošteno napričamo.
Ovih dana moj je najdraži B morao napuniti 35 godina.
Trebali smo iznajmiti određenu veliku kuću na jednome od otoka i napraviti golemi party za najbližu ekipu, nešto klijenata i suradnika. Druga opcija je bila uzeti na jednu večer Vanillu ili Hemingway. Ali kuća nam je bila napetija zbog zatvorenog bazena i velikih prostora za tulumarenje. Veeeeeliki trijumfalni party nakon 5 odrađenih ključnih projekata. Kostimirani party. Tema: anđeli i vragovi. Još u lipnju sam bila kupila dugu bijelu kinesku haljinu, kojoj sam planirala otvoriti naprijed šlic na lijevoj nozi doslovno do gaćica, obući je na bijele čarape s halterima i srebrne sandale, staviti crnu bob periku s šiškama, aureolu od bijelo-srebrnog perja, i mala pernata krilca na leđa. Baš sam se radovala što ću bit kineski anđeo. Moja luda rodica J je, naravno, odmah rekla da će kopirat ideju, samo što je ona trebala bit kineski vrag, koji bi išao u kompletu sa mnom. U crvenoj kineskoj bluzici, crvenim gaćicama mrežastim crnim čarapama i crvenim salonkama. S rogovima i trozubom. B je namjeravao na sebi imati samo srebrne metalizirane uske kupaće bokserice (tako talijanski. I tako gay…), krila, kovrčavu kratku blond periku, i cijeli se namazati srebrnom bojom i posuti sedefastim gliterima. T i M su planirali pojaviti se kao par demončića. A (ženska) T je izjavila da ona neće bit ništa seksi nego da će bit ona mala iz Egzorcista. Mjesecima unaprijed smo planirali taj rođendanski party i radovali mu se…

Strašno mi fali moj B.
Ne mogu vjerovati da su prošla tek 3 mjeseca otkako ga nema.
Ponekad imam osjećaj kao da je prošla cijela vječnost.
A onda opet, čini mi se kao da je još tu, kao da je tek privremeno odsutan, negdje u inozemstvu, kao u vrijeme dok je bio baziran u Italiji. U vrijeme prije mobitela i brzog interneta, kad smo bili na mentalnoj vezi. Uhvatim se kako očekujem njegov poziv ili mail, koji će sigurno doći čim uhvati malo vremena između fittinga, snimanja, trčanja po castinzima, noćnih konobarenja i ostalih nimalo glamuroznih poslova kojima modeli popunjavaju svoj ne baš toliko glamurozan budžet, i dokopa se prvog telefona ili kompjutera s internetskom vezom u matičnoj agenciji.
I tada mi je strašno falio ali bilo je to drugačije. Nismo se još poznavali toliko dugo. Nismo još bili u tolikoj mjeri intimno povezani. Ali znala sam da misli na mene, i znala sam da on zna da ja svaki dan mislim na njega i pomolim se da ne upadne u nekakve problem u tom svom svijetu u kojem na mlade, dobre i naivne ljude poput njega vreba svašta nešto nedobro.

Strašno mi fali, više od bilo koga i bilo čega na svijetu.
Imala sam faza u životu kad mi nije bilo bajno, ni financijski, ni psihički, ni emotivno. Imala sam faza u životu kad sam jedva krpala kraj s krajem, kad sam bila preplašena, usamljena, izgubljena, i kad sam imala samo njega.
Imao je i on faze kad u je bilo koma, kad mi nije bilo žao dignuti zadnju lovu s računa i poslati mu 50 maraka na račun, jer on je bio sam, stranac u velikom svijetu, a ja sam se uvijek mogla ogrebati negdje za kavu, cigaretu, ručak.

Zajedno smo proživljavali sve naše uspone i padove, emotivne krize, radosti, euforično-delirične trenutke i bolna otriježnjenja koja su dolazila iza njih.

Ne mogu vjerovati koliko mi fali.
U duši mi zjapi ogromna studena rupa, neopisiva praznina, pustinja, bezdan. I pola srca mi fali otkako njega više nema.
I svi ostali literarni klišeji kojima se inače opisuju ovakva stanja duha ne bi bili dovoljni da opišu bol koja me obuzela ovih posljednjih mjeseci.

Nego, što je s prvim poslom koji sam dobila i s kojima sam započela?
Zadržavam ga honorarno za sada.


24.11.2009. u 20:48 sati | 18 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ako nije omrčilo, nema poslin zašto ni svanit!

Neobično je kako nam ponekad u životu, kad smo fokusirani na neke stvari, ljude i probleme, Svemir život izokrene upravo tako da nam sve ono za čime žudimo bježi van dohvata ruke.
I ne samo da nam stvari, ljudi i rješenja problema bježe pred nosom, nego je upravo nevjerovatno i to da, kad smo najzadovoljnije sobom i kad same sebi izgledamo najsavršenije i najbolje ikad, frajeri ko da ne primjećuju naše postojanje.

Kao šlag na vrhu svega, razbolimo se od trenutačno popularne i trendovske gripe, od koje doduše ne završimo na plućnom ili zaraznom odjelu KBC-a, ali nam toliko oslabi organizam, toliko sprčka imunitet, i toliko uneredi imunološki sustav, da jednostavno nemamo kada ni pomisliti na ljude, stvari i probleme koji nas more, a kamoli biti fokusirani na njih...
A možda bi bilo bolje da sam završila u bolnici. Jer bi onda bila hranjena onom groznom bezukusnom hranom i unosila dnevno jedva 200-tinjak kalorija u škembu i dupe, što bi rezultiralo kako-tako očuvanom linijom.

Ovako sam odležala boleštinu na Otoku. I na Tatinoj kuhinji.

Moj Tata je vrhunski chef. Umirovljen doduše, no zato ništa manje majstor svog zanata.
A kako sam ja jako patila od slabosti u kostima i mišićima i stravičnih glavobolja od mamutske ubergnojne upale sinusa (imam onaj prokleti zlatni stafilokok u njima koji podivlja s vremena na vrijeme i zagorči mi život do krajnjih granica izdržljivosti), i kako sam ja Tatina mala princeza, tako moj Tata nije mogao podnijeti pogled na mene jadnu i uopće pomisao na to da njegova princeza pati. Pa se trudio da svojoj maloj princezi uljepša život i ublaži patnje na sve moguće načine.
Kupio mi je divnu blijedoprljavoružičastu George Gina & Lucy torbu (u free shopu na Frankfurtskom aerodromu doduše, pa ga je koštala tek nešto manje od 150 eura, ali kvragu potrudio se. Bar je boju pogodio ako ne i model). Naručio mi od svog frenda koji se vraća s business tripa u USA iPhone (koji tamo košta oko 100-tinjak dolara, ako ne i manje. Još ga moram dekodirati pa ću napokon i ja – sa zakašnjenjem - imati taj must have gadget. Nadam se da će funkcionirati na prepaid karticu...). I potrudio se da mi svakodnevno skraćuje muke toveći me svim mojim omiljenim jelima i slasticama...
Zbog čega sam mu neizmjerno zahvalna. Volim mog Tatu i Tata voli mene, ali nekako sumnjam u njegove dobre namjere.
Naime, svi znaju da Tate ne žele da se njihove princeze prtljaju s nekakvim tamo muškarcima, i da žele biti centrala muška figura u njihovim ružičastim plavokosim životima.
Pa se tako moj Tata potrudio da u tri tjedna svoju Princezu utovi dobrih 5 do 6 kila, u nadi da će je učiniti neprivlačnom muškom rodu...

A nema što mi nije kuhao moj Tata. Od domaćih tortellina punjenih blitvom i domaćih njoka, a sve to na gorgonzoli, preko fettuccina na pršutu, raznoraznih čudesnih hruskavih pizza pečenih u peći na drva (s kvintalima sireva i home made dijaboličnim šalšama od poma), preko najperverznije musake ikad, pa sve do ljekovitih mesnih štruca (čiji osnovni recept za meso ljubomorno čuva). O palačinkama s bananom, čokoladom i lješnjacima, voćnim crostatama i mojoj najomiljenijoj torte tatin neću ni pričati (Tata za čas sam pripremi lisnato s puno maslaca)...
U tri tjedna sam nabotila ko buhtla, a salo mi se počelo prelijevati preko traperica...
Horror...

Prije točno tjedan dana morala sam se vratiti navrat-nanos u Split jer me frendica zvala da hitno dođem na razgovor za posao.
I dobila sam posao, odmah, na prvom razgovoru.
I započela odmah sutra ujutro...
Dakle, već tjedan dana radim.
Posao je, doduše, na pola radnog vremena, i plaća je tek 3000 kuna, ali sam uredno prijavljena. Imam grupu ljudi koje moram obučiti, voditi i nadgledati, a kroz par mjeseci bi se to moralo pretvoriti u puno radno vrijeme s normalnom plaćom i puno bolju poziciju od ove trenutačne.
Što je najbolje, ako nađem neki normalni posao, ovaj mogu zadržati kao honorarni!

U međuvremenu mi se prvo javio jedan frend, s ponudom da od siječnja radim za njega.Strani partneri šire posao, i treba osobu kojoj je sve već poznato i koja sa strancima komunicira, ono, tralala. Tek od siječnja, doduše, ali početna plaća je soma eura, plus auto, INAina kartica za benzin, neograničen mobitel i zgodni bonusići...
A jučer se javio još jedan frend. Ha! I on mi nudi posao! Za našeg zajedničkog frenda. Posao je terenski, trebala bih voditi cijelu regiju od Dubrovnika do Šibenika, također dobivam auto i sve ostale gluposti, što se podrazumijeva... Doduše, nudi mi za početak nekih tisuću kuna manje, ali ja bih bila šefica 60-orici zaposlenih, što moj ego baš nekako voli, a mogućnosti za napredak i, sukladno tome, povećanje plaće, su jako dobre...

Ovaj prvi posao je u fensišmensi industriji luksuza i luksuznih usluga, što znači da bih minglala među lovašima. A i poprilično je ležeran. Što znači da bi moja glavna uloga bila da izgledam lijepo i profesionalno, ugodno se smješkam, komuniciram, i hendlam ljude koji moraju ispuniti želje i potrebe klijenata.
Mana mu je to što bih negdje od lipnja do kraja rujna radila punom parom, 20-ak sati dnevno, 7 dana u tjednu, ko konj.
A prednost što bih studeni i prosinac provodila u inozemstvu, kod ostalih tvrtki članova grupe, usavršavala se, a sve to u cool zemljama kao što su UK, karipske američke savezne države, i, što me je odmah bacilo u ekstazu, mojim ljubljenim Emiratima i obožavanom Dubaiju. I što bih peglala po međunarodnim sajmovima, što mi strašno fali zadnjih godinu dana...

Ovaj drugi posao je običniji i dosadniji, daleko ispod svega što sam do sada postigla, ali intelektualno i profesionalno puno izazovniji.
Mana mu je to što ne bih mrdala iz Hrvatske, barem ne u poslovnim aranžmanima, dok se ne izborim za neki upper level. I što bih 4 dana tjedno bila na terenu. Što ne bih imala neki fiksni ured, nego bih koristila urede tvrtke po gradovima ili radila od doma. I što bih se vozala, i vozala, i vozala... sa vozačem, doduše. I stenjala od posla.
Prednost mu je što bih imala stvarno visoku razinu odgovornosti, sukladno tome i visoku razinu samostalnosti, a ja sam prije svega odličan organizator i operativac... Mozak bi mi radio punom parom 24/7, količina stresa bi bila upravo ona savršena na koju sam navikla i koja mi fali već dugo vremena...
A i fenomenalno bi izgledao u CV-ju.

A oba posla imaju dvije veeeeelike zajedničke mane.

Prva je to što bih s ovim prvim mogla početi tek u veljači, a s drugim početkom siječnja.
A ko će čekat toliko???

Druga mana je to što... hm...
Ovaj prvi šef je, osim što je dugogodišnji prijatelj, sasvim slučajno i dugogodišnji pretendent na moje međunožje... Još otkako smo kao studenti oboje radili u jednoj splitskoj diskoteci. To je ostao i nakon što je oženio moju rodicu s kojom sam ga ja upoznala i napravio joj troje djece, a nastavio biti i nakon ga je moja rodica nogirala zbog partnera koji vodi posao na Maldivima i odvela djecu sa sobom...
Ovaj drugi šef doduše nikad nije pokazivao zanimanje za mene, ali je zato prijatelj koji mi želi uvaliti taj posao u istoj kategoriji kao i ovaj prvi. I nekako imam osjećaj da bi očekivao protuuslugu u naturi...
Što, obzirom na to da izgleda ko avion i da je vrlo šarmantan ne bi bio problem. Osim što me kod njega već 10-ak godina odbija upravo to što izgleda ko avion i što je vrlo šarmantan. Jer njegov šarm spada u kategoriju šarmantnog gada, kronični je womanizer koji je polomio desetak srca žena koje poznajem i s kojima se družim, a i iskreno, totalni je debil ko osoba. Jedan od onih koji na sva zvona po gradu objave koga su povalili, sa svim pratećim detaljima i iscrpnim opisima.

Osim toga, u slučaju prvog posla morala bih usko surađivati sa tvrtkom u kojoj je izvršna direktorica sestra prokletog GMOP-a!
A zlo mi dođe od same pomisli da bih na bilo koji način mogla komunicirati s osobom koja izgleda kao verzija GMOP-a s dugom kosom i sisama!

Da, nazvala sam ga. Još prošli tjedan. Na oba broja, službeni i privatni. Nazvala sam jednom, zatim još jednom, ali se nije javio. Pa sam pokušala i sutradan. Niti jednom se nije javio. Jednostavno nije odgovorio na poziv, niti je uzvratio kad je vidio da sam zvala.
I to je to. Ja sam sa svoje strane poduzela i više nego što obično poduzimam. Jer ja nisam žena koja zivka. Ja sam žena koju drugi zivkaju, nazivaju i pozivaju.
A ako nema ni toliko pristojnosti da uzvrati na poziv, onda definitivno ne zavrijeđuje da se uzrujavam njime.
Kreten.

Obrisala sam sve njegove poruke iz mobitela. Sve one šarmantne idiotarije, izjave o opčaranosti sa mnom, priče o obožavanju i planove o tome što ćemo sve lijepo i zabavno raditi kad se vratim s Otoka...
Moja mala privatna istraga je pokazala da je i on kronični ženskar, jedan od onih koji iz čista mira prekinu svaki kontakt nakon izjava o ljubavi do groba.
I sad se osjećam ko totalna budala!
Mislim, ono!
Bar sam ja uvijek bila ponosna na to da prepoznajem njegov soj, i da instiktivno nanjušim emocionalniu katastrofu i prva dižem sidro, ostavljajući gada na suhom. I, hm, ovaj... da ne odgovaram na pozive i poruke, niti ih uzvraćam kad vidim propušteni poziv.

Mislim, poznajem ja dobro svoju vrstu, i nanjušim ih na kilometar. Bilo da nose dva X-a, ili Y kromosom...

Ali bar na tom području nisam ostala na suhom.
Zapravo, otkako sam ostala bez posla, opet nabila desetak kila, upala u dugove i postala slika i prilika jada, nikad u životu nisam bila privlačnija muškom rodu!
Ok, nisam nezaposlena već tjedan dana, ali to se ni ne broji, jer radim pola radnog vremena za kikiriki. A ni prva plaća još nije sjela, niti ću dugo moći raspolagati svojom zaradom. Prve 4 plaće će mi odmah pojesti banka da pokrpim minus na tekućem, a onda se moram pobrinuti za American, Diners i Go Mastercard, da ne bih dugove odrađivala u Požegi...

Ali valjda ima nešto erotično u dami koja upadne u nevolje.
Jer dejtam sve u šesnaest.
Aktivnosti nisam prekinula ni kad je GMOP bio u điru, samo sam ih malo ublažila. Uostalom, ne radim ništa loše. Samo izlazim na kavice i večerice, a to je valjda ok...
A totalno mi nije jasno što njih petoro uopće vidi u meni!
Nikad u životu nisam bila deblja! Ni sama sebi ružnija!
Izgledam apsolutno bezveze. Sva odjeća na meni je prošlosezonska osim dva para traperica, a i traperice nisu uske seksi ženske, nego komotni muški modeli koji vise na sve strane (naletjela sam prije mjesec dana na nekakvu akciju u Jegerstaru, em su J&Company traperice snizili u pola cijene, em su se za to pola cijene mogla kupiti dva para, pa sam za 800 kuna dobila dva super para hlača iz kojih mi ne ispada gorni dio dupeta a bedra ne vape da im vratim nazad njihovu cirkulaciju). Nakit, cipele, sve je na meni pretpotopno. Ne izlazim iz kožne jakne koju sam kupila na proljeće. Kosa mi je izrasla u glupi bob i puštam je jer nemam novaca da je redovno sređujem u frizeraju. Osim torbe koju mi je kupio Tata i Hermesove marame koju mi je poslala Najbolja (jer blijedoljubičasta boja i print na marami ne idu na njen ten) nemam apsolutno ništa novo.
Nemam čak ni manikuru! Već tri mjeseca imam svoje nokte! Prvi put nakon 9 godina umjesto lijepog dugog frencha ja imam kratke obične PRIRODNE nokte!
Doduše, u odličnom su stanju. Frendica mi je dala nekakav Alessandrov nail hardener (ostalo joj pola bočice), pa sam par tjedana premazivala nokte njime, ne vjerujući u nekakve konkretne rezultate, ali čudo se dogodilo, i sada imam stvarno čvrste nokte koji se ne listaju. Investirala sam tek u Diorov Rouge Noir lak, jer ipak je to najsavršenija boja koja odgovara uz moj ten... ali ne više samo za nokte na nogama, nego ga sada koristim i na rukama. I ekstatično sam sretna. A poslušala sam i Mamin savjet, i nokte sređujem onako kako ih je ona sređivala davno, davno, kad još nije bilo normalnih civiliziranih preparata za njegu. Namočim ih u toplu vodu s limunom, da se izbijele mrlje i žutilo od cigarete, potisnem kožicu i zanoktice, ispoliram krpicom za čišćenje naočala, bijelom olovkom za oči napravim natural french ispod nokta i premažem nekakvim prozirnim lakom za njegu. A na kraju na zanoktice stavim bademovo ulje. I zapravo izgledaju sasvim ok.
Samo što ih ja ne volim ovako natural.
Nepraktični su.
Osjetljiviji su od gela. Ne mogu ni kuhinju oribati s njima bez rukavica. A umjetni nokti su tako genijalni kad treba čistiti po stanu...

I nije stvar samo u izgledu.
Možda jesam malo snob, ali mislim da bi me činjenica da frajer nema posao u startu ohladila od njega.
Mislim, kojeg će mi vraga nezaposleno muško koje bi ja morala hraniti i davati mu za kavu i kladionicu?
Pa sam nekako cijelo vrijeme živjela u uvjerenju da ću ako izgubim posao, zaglavim u dugovima, i od fine, uredne, zaposlene, sređene i perspektivne cure postanem tridesetdvogodišnja besposličarka, automatski postati neprivlačna. Tj. da ću upasti u kategoriju poj.../odj... žena. Onu u kojoj su zaglavile neke moje drage prijateljice, sve redom rastavljene, superzgodne, pametne, uspješne, većina njih s djecom, stambeno sređene, normalne po svim kriterijima, ili cure s djetetom, raznorazne samohrane majke, pa zatim curke i žene koje su tridesetu prevalile neudane... Dakle, u kategoriju koju većina mojih zločestih frendova smatra dobrima samo za jednu stvar.
Ali jok!
Izgleda da ima nešto strašno privlačno u ženi koja ostane nezbrinuta, nezaštićena i bez prihoda.
Odjednom bi se svi brinuli za nju. Štitili je. Pomagali, radili usluge, tražili joj posao. Ženili je.
Istu stvar su primjetile i prijateljice/kolegice iz jedne moje stare firme, koja je upravo u debelom bedu i na rubu propasti. To što cijela Hrvatska u udarnom terminu Dnevnika zna u kakvom su glibu i koliko već nisu primile plaće, nije nimalo narušilo njihovu privlačnost.
Dapače, moju A je zaprosio tip koji joj je dvije godine zagorčavao život dok je ona ganjala karijeru.

A ja sam spojila ugodno s korisnim. Kako nemam novaca za kavu – dejtam. A budući da moji doma u zadnje vrijeme zahtijevaju kaloričnu hranu, liniju održavam tako da izlazim na večerice i biram samo light povrće i piletinu.
Između pet ozbiljnih kandidata izdvojila sam dva kojima sam posebno sklona.

Jedan je zlatni spltski dečko, par godina mlađi od mene, poduzetničko dijete koje nema vremena za ženskarenja i gluposti jer radi kod staroga ko konj. On bi se baš nekako rado ženio i radio djecu, da i to napokon više obavi, pa da bude miran. Zgodno je, pouzdano, stabilno i milo stvorenje.
Sviđa mu se to što nisam baš pretjerano normalna u glavi, i misli da sam super jer:
1. Za razliku od čopora praznoglavih utegnutih komada za udaju koji se motaju oko njega i njegovih frendova sa mnom ima o čemu pričati;
2. Jer naši izlasci završavaju na blesavim mjestima, satima se vozamo i slušamo naglas glazbu koju smo obožavali dok smo bili balavi, netaknuti poslom i obavezama i smucali se po gradu po cijele dane i noći;
3. Jer obožava moje kuhanje;
4. Jer misli da sam savršeno dovoljno luda da budem idealna protuteža njegovoj ozbiljnosti.

Drugi kandidat je... pa, također zlatno splitsko dijete potkoženih roditelja. Profesionalni sportaš. Otprilike mojih godina. Ne baš pretjerano duhovit i pametan, ali pouzdan, stabilan, dobar, drag, potpuno predan onome što radi, i oh tako solidno situiran. Tretira me kao princezu. Ispunjava sve moje želje. Mazi i pazi. Udovoljava.
A misli da sam super jer:
• Vidjeti svih pet gore navedenih razloga.

Što je sve dobro, odlično, za pet...
Ali i taaaaaaaaaaaaaaaako DOSADNO!!!

Najzabavniji od svih njih je onaj peti. Ultimativni Šarmantni Gad nad gadovima.
Na njega sam se opako navukla.
Ne zato jer mislim da je idealan kao GMOP (dok se nije pokazalo da je GMOP zapravo obični ćorak).

Šarmantni gad je oženjen i beskrupulozan. I nije muškarac za kojeg osjećam da bih mogla planirati budućnost i provesti život s njim.
Ali je zabavan i uzbudljiv.
I usto imam osjećaj kao da dejtam svoju mušku polovicu.
Na neki način smo prokleto previše slični. On sa mnom pokušava zaliječiti slomlje o srce, ja pokušavam svoje zaliječiti s njim.

I sve u svemu, čini mi se da je napokon došlo vrijeme da se iskobeljam iz osobne emotivne i financijske krize.
Jer život je uspješan i uzbudljiv onoliko koliko se same potrudimo da ga učinimo takvim.
Naravno, uz pomoć dobrih prijatelja, osobnog šarma, truda i posvećenosti svojoj dobrobiti... i uzbudljivih muškaraca.


22.11.2009. u 17:54 sati | 16 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Nema seksa. Nema napeto. Nema ljubić.

Nema više GMOP-a. Tj. nema nastavka priče o GMOP-u.
Jednostavno nema smisla pričati o nečemu što ne postoji, čega nema, što sam ja sebi valjda samo u svojoj glupoj glavi umislila.

Danas je 14-i dan otkako smo se zadnji put vidjeli i otkako se uopće nije javio. Ni na koji način.

Što se mene tiče, ne mora me više ni na ulici pozdraviti.

Dovoljno sam odrasla da znam što je to. Dovoljno već imam takvih gluposti pretumbanih preko grbače da znam da se više ni neće javit, osim ako mu se eventualno ne priševi... Ali i to je sporno. Jer ako u toliko puta nije dobio ništa osim žene s raznoraznim menstruacijama, tegobama mokraćnih puteva i sličnim boljeticama, vjerovatno sad neće htjeti riskirati još jedno druženje sa mnom izvaljenom na kauču dok on tetoši, peče pizze, češka da zaspim, mijenja filmove u dvd-u, tješi kad cmizdrim (imala sam upalu mjehura. I piškila sam žilete), a sve to da ne dobije ništa zauzvrat, onda sigurno neće riskirat opet.
A lijepo sam ga upozoravala na svoju neupotrebljivost, ali ne, gospodin je želio moje društvo.
I dobio je moje društvo.
I učinio sve da me zateleba u sebe.
Bio je divan.
Vrijeme provedeno s njim je bilo zabavno.
I ja sam pala ko zadnja glupača...

I to kakva glupača!

Ali nema više glupače... O neeeee...
Ova glupača ga je prekrižila sa svoje liste prijatelja, poznanika i ljubavnika.
Ova glupača je jednostavno toliko ljuta i bijesna da joj se čini da je izgubila apetit od ljutnje i bijesa.

Što uopće nije loša stvar, dapače.
Jer dok sam ovih dana ležala bolesna i krepavala od gripe, žderala sam bez pardona.
Mislim, kad se razbole ljudi obično izgube apetit. Ja ne. Ja kad se razbolim podivljam. Ok, ne ja. Nego moj apetit.
A jedno brzinsko gubljenje apetita mi je bilo neophodno.

Nego, bolesna sam i zato sam užasno živčana.
Zaradila sam gripu. Ne svinjsku nego onu običnu, ali ko kaže da je ta bolja od svinjske ili lakša?
Jednostavno sam se razbolila ko konj (temperaturu sam dobila ujutro nakon što sam otchatala cijelu noć s Annabelle - hvala joj!belj). Samo dva dana temperature od 39-zarez-nešto, ni prbližno onom užasu od australske gripe koji je harao oko Nove godine 2000-te, kad sam imala temperaturu do 40tke 9 dana u komadu i završila na plućnom, ali još uvijek dovoljno neugodno i ružno.
Problem je zapravo u tome što mi je cijeli organizam riknuo, i što se već nekih tjedan dana nikako ne oporavljam.
Slaba sam, upala sinusa nikako da zacijeli, nemam snage, nemam volje...
Odgegala sam se par puta vani na neke kave, ali to mi nije to. Ne mogu izbjeći I, ipak smo uvijek isti čopor baba u istom kafiću, a nekako nisam u fazi da se družim s I. Čudno se osjećam i ne znam što bi joj rekla, što bi uopće pričala s njom...

Ali nekako se ne ljutim na nju. I zapravo mi ne smeta što sam saznala da je Pinocchio.

Jer unatoč tome što ima svoje ispade, i što je izgleda sklona Munchausenu, I uopće nije loša osoba.
Dapače, uvijek je bila tu kad sam je trebala. I unatoč tome što smo imale nekih malih čarki i razmirica, što smo imale neke faze kad po par mjeseci nismo pričale, uvijek je bila tu kad sam trebala prijatelja.
Ne samo kao rame za plakanje, nego i kao konkretna pomoć u poslu, prijevozu, novcu, podršci svake vrste...
I volim provodit vrijeme s njom. Zabavna je, topla, duhovita, malo neurotična i dramatična doduše, ali nikad zla, nikad pakosna, nikad podla...
Uostalom, nije ona ništa rekla onom mom malom prijatelju. Nego je njemu nešto bilo kao neugodno... Ma, pričali smo jučer na kavi. Duga priča.

A ako sam stvarno toliko jadna da ću odbaciti osobu koja mi se pokazala prijateljicom radi jednog najobičnijeg phallusa kakvih ima unaokolo na stotine, onda stvarno ne zaslužujem da se u slijedećem životu rodim kao išta bolje od higijenskog uloška.

A GMOP svejedno ne zove.
Ne javlja se.
Čak ga nema online na skypeu i msn-u od petka.
Gad, prasac, kreten.
Debil, idijot, morončina.
Troglodit.
Neandertalac.
Muško!

Mah. Nema šanse da ikad sazna da sam zbog njega u bilo kojem trenutku života bila u komi. Naravno da ću držat jezik za zubima i prste daleko od mobitela. Nikad nisam bila jedna od onih koje gnjave i traže razloge i objašnjenje zašto. Imam taj issue s ponosom, priznajem. Uvijek dama, taman se raspadala iznutra od jada.

I ne, nismo se poseksali.
Prvu večer smo bili toliko pijani da smo padali s kauča i posrtali po stanu, a miniGMOPu se nije baš dizalo.
Drugi put smo se posvađali, nabio mi je na nos nešto iz moje prošlosti za što slučajno on zna a nije baš laskavo za mene, pa sam mu rekla da se neću ševit s tipom koji je bez kondoma spavao s curom koja je imala HPV koji još nije bio zaliječen (da, radilo se o I... Duga priča). Uhvatila ga bila panika pa smo gledali tv i spremali ga psihički za urologa...
Treći put je ispalo da je doduše s njegovim miniGMOPom sve ok, ali da nije ok sa mnom - navukla sam upalu mjehura, pa smo opet gledali filmove. Dozvolio je da ga izguram na kraj kauča, da ga maltretiram Sumrakom i čak su mu Mean Girls bile zabavne, pa se htio sa mnom družiti i...
...Četvrti put, kad nas je uz stravične bolove mokraćnog sustava omela još i preuranjena menstruacija... I kad me ostavio kod sebe doma da se naspavam, i kasnije pobjegao s posla da me vozi doma i na trajekt.
Natrabunjao je nešto o tome kako sam super i zabavna i bla...
Kako ne može vjerovat da mu je toliko super sa mnom, čak i bez seksa, i bla...
zakleo se da će me nazvat, pomislila sam jea rajt...

I to je bilo to.

Ne tražim razloge, ne tražim opravdanja, ne izmišljam teorije.

Muškarcu stalo - muškarac zove.
Muškarcu nije stalo - muškarac ne zove.

I gotovo.

Nema seksa.
Nema napeto.
Nema ljubić.

Kreten.
Debil.
Gmaz.
Mrzim ga!


10.11.2009. u 02:19 sati | 31 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

GMOP: Gospodin Možebitni Onaj Pravi, dio drugi

Mislim da smo tu večer kod brata moje frendice oboje otkrili, nakon 15 godina poznanstva, da smo zapravo i jedno i drugo sasvim ok i pažnje vrijedno društvo.

Tj. da sam ja skužila da to što netko u određenom trenutku života ima tri razreda srednje, nosi bezveznu odjeću i ne vonja po muškoj Romi (sjećam se da je u toj fazi bila jako in među dečkima s kojima sam izlazila) ne znači nužno da nije duhovito, zabavno, pametno, rječito i nadasve pažnje vrijedno muško stvorenje. A usto još i jako privlačno, ne samo zbog komada dobrog tijela ili izrazito testosteronskog grubo isklesanog lica, nego... ono... jer ima taj neki mojo koji ne obara baš i doslovno na prvu nego ga treba otkrit...

I da je on skužio... pa, ne znam što je on mogao skužit.
Da, kad se sa mene skinu skupe štrace, obriše 20 deka šminke, kad mi se odreže nekih pola metra što prirodne kose što ekstenzija, kad me se obloži s 10-ak kila viška i kad mi životne okolnosti oduzmu status i obore nos, i kad se još povrh svega spustim sa oblaka na kojeg sam se uspentrala i odbijala poviriti preko ruba dolje na ostatak smrtnika, da zapravo onda ni ja možda nisam tako loša cura?

(Napokon, nije baš kompliment kad ti frajer prizna da su te dečki iz njegovog društva interno zvali Zvjezdana, i ne, pri tom nisu mislili kako sam divna kao zvijezda, ili Pxxxa Od Zlata, i komentirali kako... ah, svašta komentirali.)

Ali... Avaj!
Kako nisam smjela smetnuti s uma da sam ja ipak cura s misijom, tako sam se trudila da to ni ne smetnem, pa sam izmamila poziv na piće za sutradan navečer, a sve s planom da ga odvučem u krevet. Ili bar dovoljno blizu kreveta.
Onako, čisto iz dišpeta. I osvete. Da napakostim.
(Mada još nikad nisam nekoj curi, a pogotovo prijateljici, uopće htjela napakostiti na takav način.)
A i zato jer mi je i bez mojih mračnih namjera bio prokleto privlačan.
I tako smo ja i GMOP počeli dejtati.

Prvu večer smo imali dogovor za piće, ali kako je vani bilo bezobrazno hladno, tako me iznenadio pozivom na piće kod sebe doma. Naime, htio se pohvaliti svojom vještinom miješanja koktela. I odlično mu je išlo.
Toliko dobro, da smo izgubili jedno 3-4 sata u nalijevanju alkoholom, gledanju tv-a, pričanju gluposti i prisjećanju na... hm... ovaj... pa, mladost. Na mjesta na koja smo izlazili, ljude koje smo poznavali, glazbu i filmove, i svašta nešto. U standardnim pričama kako je prije sve bilo bolje, zabavnije, pametnije, zanimljivije, a mi smo bili jako mladi i vrlo gladni života, i u svemu uživali punim plućima.
Čak sam mu priznala da sam i ja, ovako sva-oh-tako-savršena, imala i problema sa zakonom, i osudu na prekršajnom sudu, i kleptomanske faze, i svašta nešto...

A osim toga sam se još izlanula, onako pijana, i o I. O tome kako ne samo da je poznajem, nego mi je dapače i frendica...
Na što je on ostao totalno u upitniku...
Nimalo prestravljen kao što bi nečiji skoro-pa-dečko uhvaćen pijan i u kvaru trebao biti. Ono, jest mu bilo malo neugodno, ali ne onako kako sam očekivala da bi trebalo biti.
Naime, ono što je o njihovom odnosu I napričala nama curama je bilo poprilično... hm... moglo bi se nazvati... ne znam. Kao da su, unatoč tome što joj je on eksplicitno rekao da mu je simpatična i da će se rado tu i tamo ševit s njom, ali da vezu neće, ipak poprilično povezani.
Samo što on, izgleda, to nije baš shvatio na isti način kao i I.
Pa je krenulo s pijanim ispovijedima...

Da je situacija bila drugačija, priznajem da bih istog trena ustala s kauča po kojem smo se valjali, pokupila svoje stvari i odbila na bilo koji način slušati sweet tračing o osobi s kojom sam bliska. Pogotovo ako se radi o mojoj frendici, i o tipu s kojim je moja frendica bila ili možda još uvijek jest. Ali vrag mi nikako nije dao mira, i popustila sam najnižem od najnižih poriva...
I saznala svašta.
O osobi za koju sam mislila da je savršeno dobro poznajem.

Dakle, njihova romansa/neromansa je počela standardno, bezveznim tipkanjem na Iskrici, pa prebacivanjem na Facebook, gdje su jedno drugome pregledali slike, zatim nalaženjem u stvarnost, zajedničkim vikendom, njenim zaključkom kako je baš to materijal za udat se, i njegovim kako nisu baš kompatibilni...
Ona je njemu rekla (to znam. To je i nama curama rekla da mu je rekla, a mi smo je iskritizirale zbog krivih koraka) da je on njoj fenomenalan u svemu i da bi, ako treba, isti čas potpisala da želi ostat s njim do kraja života.
On je njoj rekao (i to sam već znala, jer nam je rekla da joj je to rekao) kako je ona divna cura, ali kako nije za njega, i kako joj može ponuditi samo prijateljsko druženje i povremeni seks, i kako on nipošto nije tražio online curu nego materijal za obostrano ugodno provođenje vremena.
S čime se ona složila, ali je usput prešutila (njemu. Ne i nama curama) kako će već ona njega sredit putem...

Međutim, dok je nama curama lagala i mazala da ga ona nikad ne zivka, da se uopće ne viđa s njim tako često, da je on lud za njom i da je skoro na rubu prosidbe, ili da vikend provodi kući na otoku, I je opalila po svojoj uobičajenoj taktici: davljenju i opsjedanju muškarca dok ovaj ne izgubi i posljednji tračak želje i volje da uopće ikad pomisli da bi je htio oženit.

Npr. zašto je tako panično odbijala prije mjesec dana da svratim do nje na povratku iz grada i pokupim moju peglu za kosu prije izlaska, mada je rekla da je doma, i zašto me je otkantavala za viđanje cijeli taj vikend, i slično...? Zato što nije bila doma, tj. u sestrinom stanu, eto zašto! Ili, razni ljudi su mi znali reći da su je sreli po gradu usred tjedna, i pričali s njom, a kad bi je nakon toga ja i curke nazvale zašto nam se nije javila nonšalantno bi slagala da nema pojma o čemu pričamo jer je doma na otoku i s mamom gleda dokumentarac o mumijama na Discoveryju...
Niti u jednom od tih slučajeva I nije bila doma. Ni kod sestre doma. Bila je kod NJEGA doma.
Naime, rekao mi je da ga je par puta tijekom posljednja mjeseca nazvala može li ostati kod njega na dan-dva ili preko vikenda, jer da mora obaviti neke pretrage (???) u Splitu a posvađala se sa sestrom pa je sestra ne želi primiti u stan, kod rođaka je gužva, frendice su u gužvi, i tako... I on je svaki put pristao. Pametna taktika! Dočekivala ga je s posla u rublju, s ručkom i pospremljenim stanom, uselila neke svoje stvari (kao zaboravila šampon za kosu, losion za tijelo, nešto rublja i sl). I to mu je u početku godilo, dok nije počela zahtijevati od njega da kad je ona tu vrijeme provodi isključivo s njom, ne viđa se s društvom, ne mrda nigdje, jer je njegova dužnost da mora to malo vremena dok je ona tu posvetiti isključivo njoj.

A kad nije mogla izvući da ostane preko vikenda kod njega, molila ga je da je da je izvodi vani sa svojim društvom, jer njoj se eto baš tako jako ide vani, ali nikome od njenih (milijun!) prijatelja (koji su je sasvim slučajno više puta tijekom dana nazivali da se dogovore za neko eventualno druženje) se ne ide vani, pa ako eto može njoj bi to puno značilo (dok je nama govorila da je obećala njemu da ide vani s njim jer on to želi više od bilo čega na svijetu)...
Priznao mi je da ju je tri puta izveo vani, i da mu je sva tri puta priredila pravi I-doživljaj.
Zbog čega mu je bilo neugodno pred društvom i nekako ga poprilično ohladilo prema njoj.
Što mu apsolutno vjerujem.

Naime, izlazak s I je uvijek zabavan i intenzivan za ljude koji je oznaju. Ok, nekad i malo naporan, jer o njoj se treba brinuti cijelo vrijeme budući je sklona upadanju u probleme i privlačenju opće pažnje na sve moguće konvencionalne i nekonvencionalne načine. Drama Queen je jednostavno preblaga umanjenica za taj sveopći kaos.
Zamislite da ste stan napustili s križancem Gabrielle Solis (petite građa, seksi haljinice, upadljive boje, clutch torbice i goooooooleme pete) i Blair Waldorf (pomodni šifon, rajfić u prepy frizurici, smjerno držanje), ali da taj križanac ima kapacitet za alkohol veći nego Superhik i Vladimir Šeks zajedno.
I zamislite da se to pametno i seksi stvorenje nakon 4-5 opakih koktela (svaki zblendan od najmanje 4 do 5 različitih vrsta alkohola, plus nikad se ne naručuju dva ista tijekom večeri), začinjenih s otprilike dvije medice, jednim gin tonikom i duplom votkom s Red Bullom (a večer je tek počela) pred vašim očima pretvara u pakleni križanac Lindsey Lohan, Amy Winehouse, Tare Reid i Britney Spears (u pred rehab fazi) koji se drpa s frajerima na podiju, urla i plače na ostatak društva kad joj nešto nije po volji, hvata konobare za dupe, pada muškarcima u krilo, pokušava mahati grudnjakom (samo pokušava, uvijek joj ga istrgnemo iz ruku na vrijeme), ostavlja gaćice u kantama za smeće wc-a u diskotekama (jer je obično prepijana da bi ih skinula kad ide piškiti), i obično završi skačući po haubi nečijeg auta s štiklama u jednoj i čašom ili bocom maznutom iz lokala u drugoj ruci, falšajući megamiks od hitova Miše Kovača, Ksenije Pajčin, SekeCeceKarleuše i tamburaških o garavušama, bljujući u torbicu i... mah, nebitno.
I je krvoločna, rušilački nastrojena, metar i pol visoka i 40 kila teška Godzilla.
Ne zna se kontrolirati. I, što je najgore, ne želi se ni pokušati kontrolirati. Što je također jedan od razloga zašto svi ti njeni frajeri prvo budu fascinirani njom tako slatkom, pametnom i seksi i dotjeranom, a onda naglo izgube interes nakon par izlazaka...

A GMOP mi se požalio da je stalno dovlačila razne neke poznate i polupoznate ljude da ih upozna sa svojim dečkom (mada su se dogovorili da nisu to i da će pred njegovim društvom bit diskretni i samozatajni), glasno se rasplakala svaki put kad je ostatak ekipe zaključio da žele ići na neko drugo mjesto a ne ono na koje ona želi, više puta natjerala njegove frendove i njihove cure i žene da se crvene od neugode, pokušavala mu javno uvaliti jezik u usta, uho, oko, potezala se s muškima po podiju da ga napravi ljubomornim, i napokon uspjela ono što joj godinama nije pošlo za rukom ( jer smo je mi cure uvijek budno pazile) - upala u more ispred Hemingwaya!!!
I naravno da ni u jednom trenutku nisam posumnjala u njegovu priču, kad je zapravo opisao standardni način na koji I provodi petak i subotu navečer u gradu i na selu...
I na kraju svega mi priznao da mu je bila počela čak biti i draga onako mušičava, ali da su ga ta zadnja samopozivanja na par dana kod njega, kao i tri ekscesna izlaska natjerala da se pita jeli s tom curom sve ok. I ohladila ga skroz.

U tom trenutku mi je bilo stvarno žao moje I, jer nije ugodno čuti kako neki muškarac priča tako o bilo kojoj ženi (a ja sam, naravno, ovdje sve ublažila za javnost).
Mislim, I je uvijek I, ali jedno je kad izlazi s nama, starim društvom, i kad je mi pazimo da se ne ponaša previše ekscesno, i kad je ljudi nekako percipiraju kao onaj blesavi privjesak u grupi finih scooliranih cura. A drugo kad se potrudi dati najgore od sebe pred čovjekom kojeg želi fascinirati i grupom nepoznatih ljudi.

Pa sam je zato malo branila, kao, nije ona loša cura, samo je imala stresno razdoblje zbog posla...

Na što je on rekao da zna, da mu je pričala sve o tome kako je na poslu imala groznu situaciju, trpila strašan mobbing i jednostavno zbog vlastitog zdravlja nije mogla više ostati u toj sredini pa je nakon dugog premišljanja dala otkaz...
???
!!!???!!!
KOJI K...????

Koliko ja i svekoliko trača željno pučanstvo našeg otočkog Mista znamo, I je dobila izvanredni otkaz. Nakon dvije godine klanja s kolegicama, tračeva, podmetanja, a usput i nezanemarive nesposobnosti (njene), konstantnog griješenja i neispravljanja grešaka ma koliko joj se ukazivalo na to, problema s knjigama, nemogućnosti civiliziranog komuniciranja s kolegicama, te upornim upozoravanjem na neprimjereno odijevanje na poslu (minjaci, dekoltei, preuske traperice i mazohističke potpetice) i odbijanjem da se odjećom prilagodi poslu, I se kao šećer za kraj do krvi zakačila sa sestrom lokalnog ubermoćnika...
Što, naravno, nije spomenula GMOP-u.
Ali je zato smislila tako dirljivu priču o žrtvi ljubomornih babuskara koje su je zlostavljale zbog toga što je bila ljepša, pametnija, bolja i sposobnija od njih, i koje su joj namjerno podmetale, i odbijale joj pomoći s tim taaaaaaaaaako strašnim Excellom koji je nemoguće savladati u osnovama u tako kratkom vremenskom razdoblju od dvije godine... Usput je svoje administratorski posao pretvorila u maltene managersku poziciju, malo si napumpala plaću i opis radnog mjesta, cijelu priču začinila s malo mog, malo M-inog i malo S1-inog iskustva s mobbingom, i eto ti priče da ti izmami suze nad njenom sudbinom.
Ostala sam bez riječi od šoka.
Ali sam je onda i dalje nastavila braniti.

Na što je on spomenuo kako je I jadna imala sreću što poznaje tako utjecajne ljude, pa je odmah našla drugi posao...
Naime, ono par političara s našeg otoka su joj redom svi najbliži rod (!?!?!?!?!?!), a super je bliska frendica sa Suprugom Nogometaša, Poduzetnicom i TV Voditeljicom s kojima se družila u gimnaziji (?????????????).
Dapače, i on zna onako površno Poduzetnicu jer je ona sasvim slučajno klijent firme u kojoj radi, ali nikad nije bio toliko blizak s njom da joj vidi kuću, mada je I rekla da obavezno mora doć kod nje, jer je Poduzetnica savršeno riješila predsoblje, upravo onako kako on otprilike misli napraviti, ali naravno na puno više kvadrata nego što on raspolaže...
Molim?
Ok, I je zaista s tri dotične javne osobe išla u školu, ali nikad se nije družila s njima. Dapače, bila sam prisutna kad se javila Poduzetnici (o čijoj kući zna sve iz Glorije) u disku, ali kad je ovoj trebalo skoro 5 minuta da se sjeti ko je I, i kad je TV Voditeljica prošla kraj I ko da je nikad u životu nije upoznala (a ne 4 godine dijelila razred s njom).

Na ovo zadnje zaista nisam znala što bi odgovorila, pa sam samo srkala svoj alkohol i klimala glavom, nalijevala i njemu još iz vrča, i opijala nas da mi ne bi bilo neugodno od srama zbog druženja s osobom za koju sam mislila da je toliko dobro znam da me ništa što čujem o njoj ne bi moglo iznenaditi.
Jer kako žena može pasti toliko nisko da izmišlja priče o svom životu i prijateljima da bi fascinirala nekog frajera? Pogotovo kad se radi o jednostavnom liku kojem su takve stvari nebitne a ljudi koji nju fasciniraju totalno marginalni?

Ali pokazalo se da je to s pijenjem alkohola baš i nije bila najsretnija ideja...


03.11.2009. u 03:52 sati | 18 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

GMOP: Gospodin Možebitni Onaj Pravi, dio prvi

Nije baš najjednostavnija stvar na svijetu biti žena teška 32 i pol godine i zaljubljena.
Onako polubalavo, postpubertetski zatelebana... Umijeće koje sam izgubila negdje s posljednjim danima svog studija...

Upoznala sam GMOP-a.
Ok, nije baš da sam 100% sigurna da je on baš totalno GMOP. Ali voljna sam pokušati.

Pitanje je samo da li je i on voljan pokušati?

Pitanje... Ah, ta pitanja koja mi se premeću po glavi dok ležim na kauču umotana u dekice, s laptopom na trbuhu i čajem pri ruci, dok gledam prokleto seksi Eminema u Eight Miles na Novoj umjesto da negdje tulumarim s otočkom ekipom na Noć vještica, i razbijam glavu gdje li je moj GMOP večeras, što li radi i krati li s nekim vrijeme...
Trebala bih biti previše bolesna za takva pitanja.
Temperatura koja me vozila jučer cijeli dan i danas dobar dio dana je napokon pala, i trebala bih se osjećati predivno i fenomenalno. Ali ne, ja se osjećam ultrašugavo. I ultrajadno. Jer ne znam gdje je GMOP.

GMOP i ja zapravo nismo u vezi. Ono, VEZI vezi. Nismo ni nekakvi ševci. Ni dvoje ljudi koji se tek viđaju... Zapravo, viđamo se, to sigurno, ali nekako nikako da konzumiramo to naše viđanje...

A kako sam ja našla tog mog GMOP-a?
Uh... Duga priča.
U kojoj sam ja ispala nelojalna prijateljica mojoj I. Ali, da I nije bila nelojalna prema meni, možda nikad ne bih došla u napast da i ja budem nelojalna prema njoj.

Naime, I užasno želi i treba vezu. Ma, I želi potencijalnog muža. I to odmah i sad, ako je moguće. Toliko treba muškarca, da ne preza ni pred čime. Od motanja oko tuđih akvizicija do potrage na Iskrici.
Za njeno iskričarenje znam od prvog dana, i nije baš da je podržavam u tome. Mislim, ok je tu i tamo prosmucati se po online men shopovima ako nemaš neke ozbiljne namjere, ali ako se svakog lika kojeg upoznaš uživo uhvatiš ko pijan plota i zaspeš ga željom da ste stalno skupa, e to mi je malo već... ono, previše. A ona se svakog od njih uhvati ko pijavica, i onda dobije nogu u ekspresnom roku.
Ok, poznajem neke ljude koji su stvarno našli par na takav način, ali zapravo je Iskrica krcata frajerima koji bi nešto poševili bez obaveza a preškrti su da bi plaćali članstvo na Smokvi i Rotkvi, kao i tužnih ženskica u potrazi za ljubavlju svog života koje uvijek nasjednu.
A moja frendica I uvijek naleti na gore opisane muškarce.

Na stranu kamuflirani ševci s Iskrice, moja I je nedavno počinila groznu izdaju.
Naime, prekršila ono nepisano pravilo unutar našeg malog društva da se ne smije dirati u tuđe muške.

Imala sam dražesnog malog frenda, preslatko stvorenje 11 godina mlađe od mene, tek propupalo, vrlo potentno i tada vrlo zatelebano u mene. Konzumirali smo te naše simpatije, ali u totalnoj tajnosti, jer ipak je on imao curu, a i razlika u godinama je bila malo prevelika... I dogovorili smo se da o tom našem dražesnom malom prijateljstvu nećemo nikome ni zucnuti.
Naravno, kao svaka glupa baba, ja sam požurila povjeriti se prijateljici. Samo jednoj. Jednoj jedinoj. Onoj u koju sam imala povjerenja i koja je poznavala i malog.

Ne znam što se točno izdogađalo nakon toga, ali znam da je nešto kao zabrijala s njime nakon godinu dana, što mi je i priznala. I pitala me da li se ljutim i da li mi to smeta. Na što sam ja, naravno, rekla da ma kakvi, ma zašto bi to meni smetalo, ma nek radi što je volja, dok sam u sebi, razumljivo, kipila od ljutnje i bijesa. Ne bi mi čak ni toliko smetalo što je to napravila koliko me naljutilo što sam primjetila da se ponašanje mog slatkog malog tajnog prijatelja prema meni poprilično promijenilo. Na neugodno.
Nisam malog pitala što se dogodilo.
Ne želim istjerivati pravdu, ni vraga, ni mak na konac. To mi je malo ispod mog nivoa.
I ne želim mu zamjeriti što se ponaša kao da me ne vidi i ne poznaje (mali, ne I mislim). Ipak je mlađahan... A i ko zna što je izrečeno meni iza leđa da nemam pojma i što to drago malo stvorenje misli sada.
I, napokon, uopće nije stvar u malome.
Stvar je u PRINCIPU!!!

I zato sam se odlučila... ha, pa na osvetu.
Zapravo, priznajem da mi osveta ne bi ni pala na pamet da sasvim slučajno nisam skužila da je I zatelebana u još jednog od svojih iskričara koji ne želi vezu s njom, i da je taj njen iskričar zapravo stvorenje koje ja poznajem već 15 godina.
Naravno da joj ni na koji način nisam dala naslutiti da ga poznajem. Provjerila sam kvart, godine, ime, čak uspjela saznati i koji auto vozi, i da - to je bio on. Zatim sam još jednom provjerila i preko Facebooka... i da, radilo se upravo o tom dotičnom komadu.

Doduše, prošlo je par godina otkako ga nisam vidjela, ali pametna žena za čas razradi plan.
Dovoljno je bilo da se javim staroj prijateljici preko koje sam ga zapravo i upoznala, a oni su bili bestići u kvartu, i da nekako izaranžiram da odem s njom posjetiti njenog brata blizanca koji je nakon ženidbe ostao živjeti u istome kvartu, i to na dan kad se tradicionalno sastajalo dobro staro kvartovsko društvo kod njega u stanu, i eto savršene prilike za obnavljanjem prijateljstva s dotičnim iskričarem... tj. mojim GMOP-om.

I moram priznati da sam ostala poprilično zatečena kad sam ga ponovo vidjela nakon... Ups, nakon puno godina!Mislim, oduvijek je on bio visok i žilav od aktivnog bavljenja sportom, i drag curama, ali u sjećanju mi je ostao baš nekako ne pretjerano privlačan... Ok, osim onih seksi plavih očiju, široke vilice, plave kose (tada je imao kosu. Sad više nema ni frizuru. Brije glavu) i zaraznog osmjeha, nisam nalazila baš puno zanimljivog na njemu.
Uostalom, bio je prvo dečko iz obrtničke škole, zatim dečko koji radi fizički posao, smuca se po kvartu, vozi nekakvo starije a divljački nabrijano auto, provaljuje, ima problema s policijom, nosi bezvezne traperice, majce i tenisice, razvaljuje se po podiju na partijima i skače na koncertima ispred bine, dok sam ja u toj fazi bila komad iz separea, ložica i ostalih povlaštenih ograđenih mjesta oko dj-a koja bi njemu i zajedničkim frendovima sredila ponekad upad, ili curka koja sluša svirku sa stagea a zatim tulumari s bendom (i po mogućnosti, ako ima priliku, ševi basista - u jednoj su mi fazi basirti bili fetiš), koja studira i radi fine poslove, vozi šminkerski motorčić, ispija kavice na in spotovima, putuje, nosi odjeću iz Londona, Milana i Berlina... Ali družili smo se po tulumima, moja frendica vrlo popularna gradska cura je bila njegova najbolja frendica iz kvarta i škole, imali smo zajedničko društvo, bio je u vojsci s nekim mojih bliskim prijateljima, i tako... poznavali smo se. Ali nismo si bili privlačni, niti seksualno niti socijalno.
Ok, priznao mi je ovih dana da me želio poševiti jednu večer na Hvaru, kad smo tulumarili u kući tadašnjeg dečka naše zajedničke frendice, i kad sam plesala u gornjem dijelu bikinija iz kojeg mi je a da nisam imala pojma bila ispala cica, ali ja sam tada imala dečka koji nikome nije ni dao blizu mene. A i bilo je samo zbog te cice kojom sam zaflešala prisutne i kojom sam lamatala okolo bar 15 minuta dok me cure nisu obukle u majcu...
I da smo se zadnjiih godina više puta zatekli na istim mjestima za izlaske, ali da ga nisam prepoznala jednom kad mi se javio i da sam uvijek glumatala s čoporom utegnutih žena ili ušminkanim debelim lovašima po ograđenim zonama (valjda je mislio na Nezakonitog i njegovo društvo) pa me jednostavno više nije primjećivao...
A ja priznajem mi je par puta privukao pažnju na plažama sadržajem svoji speedo kupaćih koje su obećavale obilje i u promrzlom mokrom stanju, ali - zaboga!!! - sama činjenica da frajer nosi speedo kupaće dok svi oko njega nose bokserice i bermude me instant hladila!!!
Ali, uostalom, nikad nisam bila njegov tip, kao ni on moj.

A i kako sam ga mogla prepoznati kad se tako promijenio i kad je jednostavno... ono, promijenio lični opis?

Jer na prvom susretu nakon toliko vremena nisam mogla vjerovati da je to onaj žilavi bezvezni mulac otprije nekih 8 godina!!!

Doduše, visina je ostala ista. I oči, i osmijeh... Ali mulac se pretvorio u krupno mišićavo muško stvorenje, ćelave glave doduše (vjerovatno su se plavi uvojci prorijedili, a muškarac je tašto božje stvorenje), ali zato skockan u dizajnerske traperice i urednu košulju... A da ne spominjem manire, vještinu komunikacije, majstorsko igranje pogledima i prokleto napaljujuć raspon osmjeha...
A što smo više zaglavljivali u razgovoru, to sam ja sve više padala na koljena, razoružana činjenicom da je dečko u međuvremenu napravio i neke značajne pomake u ambicijama i karijeri, položio četvrti stupanj i upisao (tj. završio) fakultet (ne višu školu, nego četverogodišnji studij!!!), našao predobar posao, kupio pristojan auto (i nije ga tunirao), skućio se u komfornom stanu, prekinuo osmogodišnju vezu s curom koju poznajem iz poslovnih krugova kao superpametnu i uberuspješnu, i pretvorio se u zeta iz snova svake majke.

Da, pretvorio se u apsolutno poželjni objekt udajbenih snova moje I.
Napokon sam shvatila što je vidjela u njemu.
A mislim da sam to isto vidjela i ja...


03.11.2009. u 03:43 sati | 13 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< studeni, 2009 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Ožujak 2015 (1)
Kolovoz 2014 (2)
Prosinac 2011 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (5)
Svibanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (6)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (8)
Prosinac 2009 (7)
Studeni 2009 (7)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (7)
Ožujak 2009 (8)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (14)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (8)
Listopad 2008 (8)
Rujan 2008 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Opis bloga

Službeni web dnevnik kaotične, hiperaktivne, lijene, zbunjene, infantilne, poročne, ćudljive tridesetineštogodišnjakinje, izgubljene u svijetu dateinga, veza, shoppinga, poništenih kreditnih kartica, poslova koje ne voli, ambicija koje joj se ne da ostvarivati, frajera koji su uvijek pogrešan izbor ali zapne za njih ko pijan za plot... (jel se to tako kaže?)



Spamove, prljave seksi forwarduše, Viagra-mailove i lance sreće šaljite na:

elle.woods.blog@gmail.com

Na Fejsbuku me najdete pod imenom

Elle Woods Gone Brunette

Čitam & komentiram...

Koji
Missilusion

Perez Hilton

Londra
Dijanin vodič...
Shimi
Brineta - Još jedna
Sebastian Wright



I još... korisni blogovi za bonkulovićku kakva san ja

Kolači par exellance...
Kuketa :)