Priznajem da sam se navukla na frajera. Što uopće nije bio problem. Dapače.
A priznajem i da sam upala u najnevjerovatniju i najriskantniju moguću kombinaciju ikad.
Ovaj vikend sam napokon fizički podlegla fizičkim čarima Šarmantnog Gada.
U nedjelju me, onako nonšalantno, dok smo se friško probuđeni i lijeno postkoitalni valjali među plahtama visokokategornika na krajnjem jugu Dalmacije, upitao želim li raditi kod njega ko voditelj ureda. Odmah od sutra.
Trebali bi raspisat natječaj ovih dana jer je žena dala otkaz, a prije otkaza mora iskoristiti godišnji. Curka je, naime, na radnom mjestu upecala dobro potkoženog klijenta firme, hercegovačkog mlađahnog poduzetnika, i ekspresno se udaje.
Prvo sam ostala malo zbunj, a onda sam pitala u kakvom bi nas dvoje bili odnosu na poslu. Rekao je da ne baš totalno prisnom, jer za njega brine njegova tajnica, a ja bi brinula za sve ostale momke u firmi plus više komunicirala s centralama u Zgb i inozemstvu nego s njim.
Pitala sam ga boji li se da će neko na poslu saznat za nas. Rekao je da u mene ima povjerenja, a i da ga baš briga, mada se dovoljno dugo poznajemo da mogu bit sigurna da on ne želi ugrozit sebe lajanjem i glupim muškim hvalisanjem…
Pitala sam ga zašto baš tako ekspresno moram počet. Rekao je zato jer je The Big Boss i u ovim kriznim vremenima superdarežljiv prema svojim ljudima, budući da je njihova djelatnost nužna i u krizi, a i rade isključivo s glavonjama, pa želi da što prije počnem tako da mogu dobit onu najmanju božićnicu od 1500 kuna za najkraće zaposlene. A i zato jer je The Big Boss u ponedjeljak u Splitu, pa bi bilo zgodno da me odmah predstavi kao curu s dobrim preporukama…
Pitala sam ga kolika je plaća. Rekao je cifru. Došlo mi je blago zlo od radosti. Otprilike koliko nude i ova druga dvojica. Bez auta doduše, ali kome treba auto?
Onda, pristajem li?
Naravno da sam pristala! U sebi sam pristala odmah! Službeno sam se još malo nećkala i malo kalkulirala…
U ponedjeljak sam se ujutro pojavila u firmi s CV-jem u ruci, u svom najčednijem/najslužbenijem mogućem izdanju ikad, i otišla s Šarmantnim gadom i The Big Bossom na ručak.
The Big Boss je bio oduševljen našim tečnim razgovorom na engleskom, a još oduševljeniji još tečnijom konverzacijom na talijanskom, pa je predložio Šarmantnom Gadu da unaprijedi svoju tajnicu u voditeljicu ureda. Žena već ionako dugo žuga da joj je naporno toliko putovat s Gadom jer ima dvoje male djece… I da ja zauzmem njeno mjesto, budući da Gad stalno leprša naokolo poslom i često je u inozemstvu, od čega najčešće u Italiji, a od jezika se služi tečno tek hercegovačkim, dok hrvatski poznaje u osnovama.
Gad je rekao da je sa mnom razgovarao o ovom drugom poslu, na kojem je plaća oko 800 kuna veća od posla njegove osobne tajnice, našto je The Big Boss rekao da nema problema, nek mi da plaću koju mi je obećao. A i svidio mu se moj CV. Rekao je da u njemu vidi potencijal za neko drugo, malo bolje mjesto kroz nešto vremena. Ako se pokažem dobrom, naravno.
I tako sam danas odradila svoj prvi dan kao tajnica svog ljubavnika.
A ako stvari među nama krenu neočekivanim nedobrim tokom, još uvijek imam dvije ponude u rezervi.
Budući da sad sjedim s njim u njegovom uredu, cijeli dan nam je bilo nekako smiješno. Pred svima se persiramo mrtvi ozbiljni, a onda se nasamo klebesimo.
Ali nije baš da me tetoši.
Doduše, njega većinu vremena neće biti u uredu, ali ja zato moram stajat atinto na mobitelu i telefonu. I bit spremna dignut sidro i trčat do njega gdjegod je potrebno. Što ne znači da auto od firme imam na korištenje i van radnog vremena. Već prekosutra ga pratim na prvi službeni putić, jer se moram službeno upoznat i s ekipom u zagrebačkoj centrali. Tako da sam nam rezervirala Antunović, ispunila putne, i baš se nekako radujem onima dvama dnevnicama u kešu, tek da mi pokrpe rupice u bijednom budžetu.
Za dva tjedna nas očekuje putovanjce preko granice.
I dnevnice u eurima, i H&M za mene…
Ali nije da je baš milostiv prema meni, taj moj Šarmantni Gad. U startu me zatrpao poslom ko kobilu. Mada mi to nije nekakav problem.
Veći problem mi predstavlja to što, kad je u uredu, mislim na samo i isključivo jednu stvar. Koja nema veze s poslom.
A glupo sam se osjećala kad me danas nazvala njegova Zakonita da ga pitam može li on vodit popodne malu kod zubara jer da je njoj nešto naglo iskrslo. Naime, bio je u teretani, pa je prispojio pozive na mene…
E sad… Normalno bi bilo da izjavim da mi je neugodno. Jer em sam posao dobila doslovno preko kreveta, em se ševim sa šefom. Kao prava tajnica.
Em još sjedim s njim u istom prostoru…
Ali nije mi neugodno ni najmanje.
Ono, jok.
Ma kakvi.
A i zabavno je.
Nikad još nisam imala aferu na radnom mjestu.
I nikad još nisam bila nečija tajnica.
Više me mori što osjećam da se, kao prava tajnica, pomalo zaljubljujem u svog šefa.
Uopće nije stvar u tome da sam stvarno zaljubljena , da ga, ono, volim, ili nešto slično tome. Dapače, srce mi još krvari za GMOP-om. I to gadno.
Ali GMOP je postao prošlost i prije nego što je imao priliku biti sadašnjost.
A potrebno mi je nešto intenzivno da anestezira slomljeno srce, a Šarmantni Gad je upravo dovoljno poseban da mi intenzivno okupira misli.
Dapače, mori me malo što sam danas, prvi dan na novom radnom mjestu, osim s Gadovom Zakonitom, razgovarala s famoznom sestrom od GMOP-a. Jer GMOP-ova sestra je ipak relativno neizbježna osoba u ovome gradu u slučaju da žena/ja radi bar u 7 od 10 ključnih splitskih industrija i pratećih djelatnosti.
A priznajem da mi zapravo i odgovara što nisam tajnica ureda nego njegova osobna. Jer Šarmantni Gad, kao pravi šef, ima ispade urlanja na svoje momke, i pritom ne zvuči nimalo milo, ugodno i seksi.
Ok, zvuči seksi, onako testosteronsko-šefovski, ali isto ne želim biti tamo dok urla i psuje. Mada na kolegicu nije nikad povisio ton.
Danas me nakon posla (a prije dječjeg zubara) odveo na groblje. I čekao pola sata.
Dok se ja i B pošteno napričamo.
Ovih dana moj je najdraži B morao napuniti 35 godina.
Trebali smo iznajmiti određenu veliku kuću na jednome od otoka i napraviti golemi party za najbližu ekipu, nešto klijenata i suradnika. Druga opcija je bila uzeti na jednu večer Vanillu ili Hemingway. Ali kuća nam je bila napetija zbog zatvorenog bazena i velikih prostora za tulumarenje. Veeeeeliki trijumfalni party nakon 5 odrađenih ključnih projekata. Kostimirani party. Tema: anđeli i vragovi. Još u lipnju sam bila kupila dugu bijelu kinesku haljinu, kojoj sam planirala otvoriti naprijed šlic na lijevoj nozi doslovno do gaćica, obući je na bijele čarape s halterima i srebrne sandale, staviti crnu bob periku s šiškama, aureolu od bijelo-srebrnog perja, i mala pernata krilca na leđa. Baš sam se radovala što ću bit kineski anđeo. Moja luda rodica J je, naravno, odmah rekla da će kopirat ideju, samo što je ona trebala bit kineski vrag, koji bi išao u kompletu sa mnom. U crvenoj kineskoj bluzici, crvenim gaćicama mrežastim crnim čarapama i crvenim salonkama. S rogovima i trozubom. B je namjeravao na sebi imati samo srebrne metalizirane uske kupaće bokserice (tako talijanski. I tako gay…), krila, kovrčavu kratku blond periku, i cijeli se namazati srebrnom bojom i posuti sedefastim gliterima. T i M su planirali pojaviti se kao par demončića. A (ženska) T je izjavila da ona neće bit ništa seksi nego da će bit ona mala iz Egzorcista. Mjesecima unaprijed smo planirali taj rođendanski party i radovali mu se…
Strašno mi fali moj B.
Ne mogu vjerovati da su prošla tek 3 mjeseca otkako ga nema.
Ponekad imam osjećaj kao da je prošla cijela vječnost.
A onda opet, čini mi se kao da je još tu, kao da je tek privremeno odsutan, negdje u inozemstvu, kao u vrijeme dok je bio baziran u Italiji. U vrijeme prije mobitela i brzog interneta, kad smo bili na mentalnoj vezi. Uhvatim se kako očekujem njegov poziv ili mail, koji će sigurno doći čim uhvati malo vremena između fittinga, snimanja, trčanja po castinzima, noćnih konobarenja i ostalih nimalo glamuroznih poslova kojima modeli popunjavaju svoj ne baš toliko glamurozan budžet, i dokopa se prvog telefona ili kompjutera s internetskom vezom u matičnoj agenciji.
I tada mi je strašno falio ali bilo je to drugačije. Nismo se još poznavali toliko dugo. Nismo još bili u tolikoj mjeri intimno povezani. Ali znala sam da misli na mene, i znala sam da on zna da ja svaki dan mislim na njega i pomolim se da ne upadne u nekakve problem u tom svom svijetu u kojem na mlade, dobre i naivne ljude poput njega vreba svašta nešto nedobro.
Strašno mi fali, više od bilo koga i bilo čega na svijetu.
Imala sam faza u životu kad mi nije bilo bajno, ni financijski, ni psihički, ni emotivno. Imala sam faza u životu kad sam jedva krpala kraj s krajem, kad sam bila preplašena, usamljena, izgubljena, i kad sam imala samo njega.
Imao je i on faze kad u je bilo koma, kad mi nije bilo žao dignuti zadnju lovu s računa i poslati mu 50 maraka na račun, jer on je bio sam, stranac u velikom svijetu, a ja sam se uvijek mogla ogrebati negdje za kavu, cigaretu, ručak.
Zajedno smo proživljavali sve naše uspone i padove, emotivne krize, radosti, euforično-delirične trenutke i bolna otriježnjenja koja su dolazila iza njih.
Ne mogu vjerovati koliko mi fali.
U duši mi zjapi ogromna studena rupa, neopisiva praznina, pustinja, bezdan. I pola srca mi fali otkako njega više nema.
I svi ostali literarni klišeji kojima se inače opisuju ovakva stanja duha ne bi bili dovoljni da opišu bol koja me obuzela ovih posljednjih mjeseci.
Nego, što je s prvim poslom koji sam dobila i s kojima sam započela?
Zadržavam ga honorarno za sada.
Post je objavljen 24.11.2009. u 20:48 sati.