Kur... Dro... Spon... Uzdržavana ženska? Plus: kako se nositi s nalazom carcinoma in situ?

Prošli ponedjeljak sam otišla s Frendom do Jokera u shopping.
Frend je divan dečko u ranim tridesetima. Single je i uz dobar posao u Velikoj Firmi ima i svoj biznis, dobro zarađuje, simpatičan je, omiljen u društvu, a malo i farabutast, pa voli brze aute, malo popit, napravit gužvu, družit se s momcima na rubu zakona, i tako to... Ali je u totalu pozitivac.
I cure ga jako vole.
Volila ga je i ova njegova bivša i neprežaljena koja je trebala postat i supruga, ali je neki kreten jedno jutro malo prebrzo vozio na izlazu s autoceste, i tako je bivša i neprežaljena danas supruga kretena koji je svojim Land Roverom naguzio njen Mercedes A klase (koji je btw. kupio frend, for the record) i izazvao joj teže tjelesne ozlijede i materijalnu štetu, ali je imao dobru spiku i posjetio je u bolnici više puta, i tako to...
Nebitno.
Frend je već neko vrijeme kronično single. Tj, osim nekih usputnih kratkih avantura, već skoro dvije godine.
A to jako loše utječe na njegov izgled.

Naime, Frend je jedan od onih beznadežnih slučajeva muškaraca koji se ne znaju sami odjenuti. I koji obično izgledaju ok tek kad dopadnu ženskih šaka, i kad im nekakava žena sa smislom za umjereno, pristojno, poslovno prihvatljivo te casual ukusno odabere par komada i ugura ih u kabinu, te odluči što je ok a što nije... U protivnom uzalud mu sva njegova simpatičnost, dobrota, uspjeh i bla, kad je sklon looku najbeznadežnijeg mogućeg FER-ovca...
Ok, Frend se i tamo 90-ih oblačio jednostavno grozno – imao je fazu uskih crnih sintetičkih majčica koje ističu teretansko tijelo, prije toga fazu khaki hlača i psihodeličnih poliesterskih košulja, pa gadnih majci s glupim natpisima... A poznajem ga još prije te lejm rejverske faze, kad je uspjevao čak i nepogriješive kombinacije kao što su crne Levisice, crne Martensice, crna majca na npr. Sonic Youth i karirana košulja učiniti neukusnima i u nečemu esencijalno pogrešnima...

Odijevala sam ga u fazama prije bivše i neprežaljene, odijevala ga i u međufazama raznih veza, pa čak i u nekim vezama s curama sklonima čudnoj odjeći i muškarcima čobansko-poduzetničkog immagea.

Odijevam ga već neko vrijeme.
A ovaj put nije imao potrebu doći do Zagreba ili me naganjati nakon posla.
Uzeo je sebi par sati pauze, i lijepo me odveo do Jokera da spasim casual garderobu. Jer smo odijela i finije košulje obnovili u prosincu.

Neko vrijeme smo se natezali u Tommy Hilfigeru oko traperica (on je htio totalno obične i krajnje bezvezne tamne, ja sam ga natjerala na svijetle “istrošene” i tamne s izblijedjelom prednjicom), pa u Sportini gdje je on slinio nad neukusnom ispranom zelenom pamučnom t-majcom kratkih rukava s našivenim sunčanim naočalama i natpisom Armani Jeans (mislim, stvarno!), a izašao s par ukusnih bijelih i sivih D&G s diskretnim printom i jako dobrim hlačama. Uspjela sam ga teškom mukom odvući od onih jezivih užasa za stopala u Paciottiju, mada me preklinjao da uđemo i vidimo ten eke tenisice kakve imaju kao svi njegovi frendovi koji su face. Našli smo i krasnu štofanu sivu collageicu na rasprodaji u Benettonu (divno, i business i casual), dvije trenerke i fantastične visoke tenisice u Nikeu, savršene crno-sive visoke Reebok tenisice koje može nositi svaki dan kao cipele u Shoe Be Doeu, tri para Converse Chucktaylorica u bojama koje nisu crna, modra i bijela (nego blijedožuta, ispranozelena i bež), nekakve Timberland pulovere i karirane košulje, čak smo i u Tom Tayloru našli dva savršena pulovera za jako malo novaca.
I savršenu crnu kožnu jaknu u Bati.
U Bati imaju baš dobre kožne jakne. I ženske i muške. A svi znamo da kožnih jakni nikad dosta. Njegova crna se ofucala, a smeđa i boja karamela koje smo kupili na proljeće u Zagrebu ne idu baš na sve.
Pa je tako frend si kupio kožnu jaknu.
A kako sam imala nešto novaca koji su mi ostali od weba za koji sam njemu radila tekst, tako sam i ja odlučila si kupiti jaknu.
Mamile su me one iz nove kolekcije, pogotovo jedna lagana krem boje, ali taj vrag je koštao oko tisuću i pol kuna, pa sam se sva tužna okrenula prema onima preostalima od zimske rasprodaje. I pronašla savršenu kratku modru od brušene kože, za jedva nekih 520-ak kuna. Totalno savršenu, kratku, ma milina od jakne. A ostalo mi je i za Dior Show Blackout maskaru i dvije knjige u Profila.
Ali i dalje sam htjela onu krem...

Nakon uspješnog shoppinga sjeli smo na kavicu vani, a na štekatu se zatekla i Zmija.
Zmija je inače nekadašnja uberfrendica od Frendove bivše i neprežaljene, i cura koju poznajem jer se, eto, druži s nekim curama koje ja poznajem, pa smo se tako više puta zatekle u istom društvu, i tako... eto... poznajemo se.
Mada nije baš da sam najsretnija na svijetu zbog to poznanstva...
Zmija je također jedna od onih žena pred kojima strašno pazim što govorim i kako se ponašam, jer ima nevjerovatnu sposobnost pamćenja i slobodnog reinterpretiranja svih moguće kompromitirajućih informacija o osobama s kojima dolazi u kontakt. A također, kao obtnička jedinica i obtnička supruga bez djece, gomilu slobodnog vremena koje provodi na mjestima gdje sprčkava tatine i muževe novce na gluposti. I usput skuplja materijal za olajavanje.

Na moj veliki užas, jedini slobodni stol je bio do onog za kojim su sjedile ona i par izgladnjelih kokošaka s ekstenzijama u kosi, narančastim puderom na licu i urlajućim podmlatkom u kolicima.
Na moj još veći užas, Frend me ostavio za stolom s vrećicama, i izjavio da se mora vratiti unutra po nešto što je zaboravio.
Pa sam tako ostala nekih 15-ak minuta sama i nezaštićena, na milost i nemilost Zmijinom skeneru...

Ok, pričala sam o glupostima, pokušavajući što je moguće bezbolnije izbjeći mine koje je cijelo vrijeme podmetala, one standardne o vezi, poslu i sličnome.
I dobro mi je išlo.
Dok se nije pojavio Frend.
S vrećicom iz Bate.
I pružio mi je s osmjehom od uha do uha. Sav ponosan, ko da me upravo zaprosio. Onako javno, pred Zmijom i 30-ak besposličara ispred Jokera.
Samo što me Frend nije zaprosio.
Nego mi je kupio onu jaknu koja mi se užasno sviđala!
I sve to začinio s dvije sočne puse i izjavom da ja zaslužujem sve na svijetu i da bi mi i kožu s leđa skinuo jer sam uvijek tako divna prema njemu i podnosim njegove gluposti i čak sam se žrtvovala i obavila s njim tako strašnu, groznu i napornu stvar kao što je dvosatno shoppingiranje odjeće, isprobavanje, mrcvarenje i navlačenje tih groznih zločestih odjevnih predmeta i cipela...

E, sad... U ovakvim situacijama mi nije nimalo neugodno. Dapače. Jer vjerujem da sam divna osoba koja potpuno zaslužuje da joj ljudi daruju lijepe stvari. Jer ja to zaslužujem. Jer volim svoje prijatelje učiniti sretnima. A za uzvrat i oni mene vole učiniti sretnom, i sretnima ih čini kad vide sjaj izazvan srećom u mojim očima. A taj sjaj redovno izazivaju lijepe nove stvari.
Sretna sam bila u svakom slučaju...
Prvih 5 sekundi.
Dok nisam skužila da su Zmijine uši toliko naćuljene da samo što nisu poprimile oblik satelitskih tanjura, a očne jabučice na rubu da iskoče iz glave od brzinskog premjeravanja svih detalja na mog lica, Frendovog lica, našeg bodylanguagea...
Zmija je, naime, pripremala priču.

Ali kako ju je pripremila!

Već isto popodne moja N mi je poslala poruku da sam baš đubre jedno pokvareno i zločesto, jer da se nisam pohvalila novi dečkom, koji je dapače naš zajednički znanac...
Što je mene bacilo u totalni upitnik.
Pa mi je pojasnila da joj je sve o mom novom dečku ispričala naša zajednička manikirka kod koje je upravo bila na gelu.
Bijesna do samih granica bijesa nazvala sam manikirku, inače frendicu s kojom povremeno izađem, i zatražila objašnjenje. A objašnjenje je to da je Zmija bila na manikuri taman nakon Jokera a prije N-inog termina, i da joj je baš drago jer je Frend dobar s manikirkinim mužem, i krajnje je vrijeme da napokon nađe nekoga...
Jezivo.

Naravno da nije imalo nikakve koristi to što sam pokušala posušiti trač kod N i manikirke. Jer šteta je već bila učinjena.
Već u utorak sam postal službena Frendova cura.
A u srijedu sam već promijenila status.
Naime. Od frendice pa preko cure postala sam zadnja gradska drolja i bezkompromisna sponzoruša.
Izgleda da je Frend nekim ljudima zanijekao postojanje romantične veze među nama, a kako je Zmija sigurno još i nakitila priču, najnovija verzija je ta da se ja i Frend povremeno ševimo, i da mi, kako sam sad nezaposlena, zauzvrat kupuje odjeću. I to ne negdje gdje je fensišmensi ili u inozemstvu, nego u najobičnijem Jokeru.
I ne, ne radi se samo o običnoj no name kožnoj jakni iz Bate. Nego o cijeloj gomili vrećica.
Jer ja sam sad jadna i nezaposlena, i grebem muškarce da mi kupuju cipele u Shoe Be Doeu na rasprodaji, i odjeću u Benettonu...

Jednostavno ne znam što bih rekla na ovo. Da se ne radi o Zmiji za koju svi znaju da je Red Carpet u ljudskom obliku, ne bi me bilo briga...

Ali opet, ako se o meni ne priča, to je ko da ni ne postojim.

U međuvremenu, odlučila sam potpuno ignorirati sve muške oko sebe. Posvetit se šivanju.
Šivanje je jedna od najzabavnijih stvari na svijetu, a rezultira i lijepom odjećom. U mom slučaju sve dolazi u par osnovnih krojeva i s katastrofalno loše pogođenim mjerama, jer ja sebe još uvijek percipiram tanjom nego što jesam, pa malo jače stisnem krojački metar preko raskošnijih djelova tijela... Ali nema veze. Praksa čini majstora.

A najviše od svega sam se posvetila sakupljanju novih ozlijeda i bolesti.
Naime, stukla sam i koljeno.
Pala ko klinka. Na beton. Na parkiralištu od Lidla.
I sad imam tu golemu zatežuću krastu koja boli...
Ali još više od kraste me bole čarape. Lijepe debele neprozirne sive melirane, posljednje u Calzedoniji u mojoj veličini... Čak imaju i etiketu na dupetu, pa nema straha da ujutro navučem čarape naopačke i struk mi naprijed dođe pod cice a straga do pola dupeta.
Moja Seka je bila sva samilosna prema meni dok sam urlala i plakala ko beba ispred Lidla i brisala krv s koljena, sve dok joj nisam između dva naleta jecanja priznala da plačem zbog hulahopki. Našto je ona u nevjerici i ljuta ostala preplavljena sramom pa me ostavila da sama s kesama doplazim do doma.
A imam i lijepu novu modricu na ruci od udarca u vrata od samoposluge. Ogromnu.

Usput očekujem i nalaze s patologije.
I iskreno, bojim se rezultata.

Faza besmislenog i obijesnog adolescentskog promiskuiteta praćenog lošom informiranošću, neznanjem, i nebrigom tipičnom za te godine kao i za naš divni obrazovni sustav koji se stvarno oduvijek jako trudi informirati djevojke i dečke o tome što im se sve ugodno može izdogađati ako ne navlače lateks i završavaju u krevetu sa svakom budalom koja ima dobru frizuru i pravu priču, kod mene je odavno urodila lošim plodovima. Vrlo lošim. U vidu svega i svačega, pa tako i HPV-a visokog rizika koji je dugo bio neliječen, povlačenja po specijalistima za ženske bolesti, neugodnih kolposkopija i konizacija, i, naravno, oprezom za koji je ipak malo prekasno.
Jer moj imunitet voli uvijek ponovo posrtati pred njim...
Nikad nisam imala Cin na PAPA-i manji od 2, i to ako imam sreće.
I svakih 6 mjeseci odem na glupi PAPA sa strahom da neće ispasti neka katastrofa.

Ovaj put je stvarno loše.
Nije kao u najgorem slučaju do sada dysplasia gravis.
Na nalazu je ovaj put prekriženo ono prestrašno carcinoma in situ.
Odakle su se u samo 6 mjeseci pojavile te grozne, pogrešne, nepotrebne, suvišne, neprijateljske stanice?
Ok, nekad PAPA može pokazati relativno uredan Cin čak i ako nije sve u najboljem redu, jer nije nepogriješiv. Ali sigurno ne može pokazati greškom baš tako loše stanje?

I iskreno, bojim se.
Uz četiri raka grlića maternice u najbližoj obitelji, od čega su dva i kod Mame i Mamine sestre, a druga dva su završila tragično, bilo bi glupo da se ne bojim.
Sav oprez posljednjih 10-ak godina nije bio dovoljan.
I trenutačno me ništa ne može utješiti.
Jer kad me nazvala sestra od ginića i rekla da se hitno javim, i kad mi je pod nos stavljen plavo printani A4 papir na kojem je prekrižena i kockica pred jezivim carcinoma in situ, pa... malo je reći da mi se instant pomračilo pred očima.

Ali ako ništa drugo, bar imam lijepu novu kosu svijetle tople smeđe boje duhana. Koja mi jako lijepo stoji.
I ako završim na patologiji, bar ću biti lijepi leš...


22.02.2010. u 11:51 sati | 35 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Mrzim, mrzim, bože kako MRZIM Valentinovo!!!

Koliko god se do nedavno gnušala povratka u moju malu selendru od grada u kojoj svaka baba zna sve o svačijem privatnom životu, toliko sam sada presretna zbog istog.

Malo sunčanih dana, malo ludila od južine, malo nenormalnih frajera, malo psihotičnih šizoidnih frendica na rubu živčanog sloma... A sve tako poznato, i još na domaćem terenu.

Ok, imam taj problem koji se zove Valentinovo. I muški koji su se pojavili u krivom trenutku. A i onaj posebni i najveći koji se zove Šarmantni Gad. Ovaj zadnji problem je još uvijek aktualan, naravno.
Lijep ko grijeh, pojavio se bio u pretprošli petak na mom parkingu da mi donese neku odjeću koju sam zaboravila u stanu od firme koji smo povremeno koristili za intimna druženja. Zapravo, nije da je to neka odjeća do koje mi je stalo. Tek par stvari koje su ionako bile za bacanje: XXXL debela Abercrombie felpa (od prošlogodišnjeg Oženjenog), dva para termo čarapa i termo tajce s rupom na koljenu i dupetu. Jer kako se u stanu rijetko boravi, a dvije klime nisu baš dovoljne da odmah zagriju kvadrate, a i ljudi se pothlade nakon maženja, plus zimogrozna sam i ne mogu spavat u ničem tanjem od debelog flisa zimi...
Ali ok, poanta je jasna.
Doduše, nije mi donio dvije majce kratkih rukava (jednu ružnu staru mušku skejtersku i jednu žensku šminkersku Chloe s vezom, perlama, šljokicama i resama iz nekih financijski boljih vremena), bijelu Givenchy siledžijku izvezenu perlama (e to mi je važan komad! Posljednje proljeće s Nezakonitim, Berlin! Totalno se uz sve kombinira!), žutu toaletnu torbicu, četkicu za zube, četku za feniranje, gel za tuširanje (od Tiarea. Onaj iz Sephore. Koji volim. Jednostavno obožavam taj miris! A bila je zadnja bočica u zalihi, skoro skroz puna), spužvicu za tuširanje, četkicu za zube, riječne bisere koje sam dobila od S1 za prošlo “žensko” Valentinovo i koje nosim omotane oko ruke, i kalup u obliku ribe za lijepo oblikovanje moje nadaleko poznate specijalne paštete od tune.
Tako da se zapravo još uvijek nekako nadam da je to bilo namjerno. Budući da je i sam spomenuo kako je svjestan da su ostale još neke stvari, ali ne zna gdje su... (jea rajt... na polici u tuš kadi, u čaši na umivaoniku, u kupaonskom ormariću, na podu i u ormaru spavaće sobe, u noćnom ormariću i na kuhinjskom stolu).

A nisam baš sigurna da je to nadanje ok stvar.
Ni susret nije bio baš bajan.
Samo je nazvao, dogovorio termin u kojem ću ga čekati ispred ulaza, zakasnio (naravno!) 20 minuta, iskrcao kesu sa stvarima. I ja sam bila sva čudna nekako (živčana od čekanja i predugog mučenja leptirićima u trbuhu). Pa smo izmijenili par riječi s rukama u džepovima, nekoliko brzinskih informacija o tome kako smo jako prezaposleni zadnjih dana i tako to (da, ja pogotovo...), i onda je on uskočio za volan a ja otrčala u portun, i to je bilo to.
Kao da odjednom stvarno više nemamo što jednom drugom reći. A nije istina, jer znam da ja njemu imam toliko toga za pričanje, toliko toga što mi je potrebno da mu kažem, povjerim, prepričam, saznam od njega... A ne znam kako nakon svega.
I, uostalom, nemam ni priliku.
On ne zove. A ja nema šanse da bi se javila prva. Uostalom, to bi bilo stvarno jadno od mene.
A i glupo je ispalo sve skupa. S onim čudnim zbunjenim stankama i gledanjem u oči, pa onda skretanjem pogleda i pričanjem gluposti. I debilnim osmjesima na licima, unatoč trudu da ostanemo smrtno ozbiljni i djelujemo potpuno službeno i tek kurtoazno zainteresirani jedno za drugo.
Osim toga, zbog kratkog susreta s njim sam se cijelih par tjedana, unatoč problemima s boleštinom, osjećala loše, beznadno i izgubljeno.

I ne samo zbog njega.
Nakon što je AA odlučila da je ipak ne zanima Dotični, jer da nije zainteresiran za nju, prešaltala se na nekog pomorca koji je zapovjednik na plinašima. Jer da zarađuje skroz dobro pa se neće nameračiti na njene novce, i nije stalno doma, a pritom je na pučini pa nema priliku varati je kad je službeno odsutan.
Time je meni prešutno dala blagoslov da diskretno bacam oko na Dotičnog. Čisto u terapeutske svrhe. Dapače, odlučila je aktivno pružati podršku.
Pa smo tako prošli utorak (taman prije gripe i zuba) dogovorile podnevnu kavu nakon tečaja šivanja, na kojoj sam se ja pojavila pola sata ranije da pročitam novine. A tamo je bio i Dotični, koji je čekao svog frenda Connana, i isto tako čitao novine. Vrijeme je bilo strateški odlično izabrano, jer unutra nije bilo niti jednog slobodnog stola. Pa sam napravila predstavu sa svoja dva frenda konobara oko traženja stola, smještanja za šank i osvrtanja za novinama... I vidi vraga, taman je Dotični zatvorio Slobodnu i otvorio Jutarnji. Kako je bio za stolom najbližim šanku, sve je lijepo čuo i pružio mi Slobodnu. Pa još i pozvao da sjednem s njim dok čekam priju. I tako... smo se zapričali malo.
Prvo sam ja listala Slobodnu a on Jutarnji, oboje zabuljeni u novine, bože me sačuvaj da bi podigli pogled s njih, i tako nekih par minuta...
Pa je on poželio cigaretu, mada ga inače nikad nisam vidila da puši. Kako, naravno, nije imao cigarete sa sobom (jer inače ne puši), pitao je jednu od mene. Ipak, kako ja pušim vrlo ženskasti Ronhill Slims, koji svaki frajer kojeg poznajem odbija staviti u usta osim ako nije stvarno pijan, daleko od očiju javnosti i jednostavno umire za nikotinom, tako smo tražili nešto što mu odgovara. I usput započeli priču o ... mah, svačemu.
S puno laprdanja, glupog osmjehivanja od uha do uha i upadanja u riječ.
Dok nije došla AA i mi se dislocirale za jedan od oslobođenih stolova, a on mi galantno ponudio da svaki put kad čekam nekoga (znači, primjetio je da obično uvijek dođem bar pola sata ranije da pročitam novine... osim ako ne kasnim pola sata nekome) ne sjedim sama nego se ukrcam njemu, bez obzira s kim u društvu bio.
Kako slatko! Dražesno! I obećavajuće!

Slatko, dražesno i obećavajuće je bilo i u srijedu.
Ovaj put sam opet bila solo i čitala novine, čekajući frenda za kojeg honorarno radim nešto za web, a koji je kasnio gore nego što ja inače kasnim. Upravo neoprostivo kasnio.
Dotični je ulepršao, i nakon kratkog osvrtanja u potrazi za stolom ili nekim poznatim, odlučio doći pročitati svoje Sportske novosti upravo u mom društvu.
Pa smo opet čitali malo novine i blebetali o tome da li je moja frendica a njegova poznanica D stvarno u vezi s određenim vatrenim ex reprezentativcem, kao što se priča i piše (ok, stvarno je, ali se moram malo praviti da ne želim reći i da ne odajem tajne mojih cura tek poluupoznatim frajerima...). A kad su došli njegovi priljepci još je neko vrijeme ostao sa mnom dok dođe frend. Čisto da ne budem sama...

Slatko, dražesno i obećavajuće je dakle bilo uutorak i srijedu.
U četvrtak sam se opet spustila na kavu do Egoista, ovaj put puno ranije nego inače, već oko 10.30. Zbrisala pola sata ranije s tečaja. Jer je totalno prolupala rodica J sazvala krizni sastanak glede činjenice da se jedan od njenih bivših uskoro ženi i da je trudan. A ona je tek sada, 5 godina nakon što mu je dala nogu zbog promiskuitetnog nadriumjetnika, shvatila da je ovaj prvi zapravo ljubav njenog života. I da je oduvijek vjerovala da će jednom opet bit skupa. Jer je 5 godina trčao za njom, pa je imala dežurnu i uvijek spremnu budalu u rezervi. I sad se rezerva odjednom usudila ženiti nekom drugom...
Ali to je potpuno nebitno.
Takve emotivne krize kod J ionako nikad ne traju više od nekoliko sati. Najdulje dva dana. Dok ne snimi novo dobro muško dupe u lokalu.
Bitno je to da je prvo što sam ugledala kad sam upala u kafić bio prizor kojeg uopće nisam očekivala...
Naime, Dotični. I s njime dotična ženska osoba za koju niko živ od mojih obavještajki nije znao da li su još uvijek zajedno ili ne. Tj. koja, po onome što je njegov frend ispričao mojoj frendici u telefonskom izviđanju terena, više nije s njim, niti on s njom...
Ok, ne samo da su sjedili zajedno, nego ju je držao cijelo vrijeme za ruku. Lijepo, vidljivo i očito. Njena ruka na stolu, njegov dlan slopljen preko njenog!
Jea, rajt. Uopće nisu više skupa. Kao što nisu uopće djelovali nimalo blisko ni intimno. I uopće nije primjetio kroz staklo da dolazim, niti spustio glavu, a još manje uporno gledao u potpuno suprotnom smjeru od vrata kad sam ušla, i uopće nije pokupio i stvari i nju pa zbrisao iz kafića cca 3 minute nakon što sam se ja pojavila. S njom. Toliko brzo da mu je šal ostao preko stolice.
Lijep šal, ako mogu primjetiti. Mada se inače grozno oblači – jakna, majca, traperice, tenisice... brrrr....

Prekrasno.
Upravno čarobno za ionako već gadno okrnjeno samopouzdanje.
Zar sam postala takva šteta od žene da se za mene lijepe samo oženjeni i skoro pa oženjeni avanturisti? Možda mi na čelu piše nešto što ja ne vidim u zrcalu, a što mi se nikako ne bi svidjelo da vidim?
Zašto, o zašto???

U međuvremenu se pojavio i taj Kengur... Dobar komad o kojem sam pričala u prošlom postu, i koji me našao na Facebooku.
Naime, V je u nekakvoj udavačkoj fazi, pa brije po Iskrici. Again & again.
Mada svi znamo da Iskrica sucks.
Ljudi se zatelebaju u priču, opis, komunikaciju i par pažljivo odabranih fotki, i onda razočaraju kad se upoznaju. Ili, još gore, redovno se poseksaju na prvom dejtu, i onda jedna strana ostane zaljubljena a druga bi krenula dalje...
Zato ja ne volim dateing siteove (ok, prije X godina sam i ja švrljala tu, i bezveze. A nakon što sam dogovorila blind date i kad sam se našla na kavi s materijalom ispalo je da je on MOJ BIVŠI S FAKSA, jednostavno sam odustala).
Ali 98% mojih cura itekako ljubi Iskricu (i Smokvu, i Rotkvu, i Voajere...). Pa tako i V.
Imala je, dakle, prije par tjedana date s tim jednim likom, ali kako je dvaput prije toga imala dva jeziva iskustva zaredom s neopisivim muškim gaborima, tako je odlučila povesti mene i J na tu nevinu kavicu, na koju je i on doveo single frenda, čisto da oboje imaju osiguranje i razlog za bijeg ako frajer ispadne koma...
Nije bio koma. Dapače, genijalan je. Moj tip, a i V-in. A bogami i J-in... na kraju smo završili upetoro vani do sitnih noćnih.
Naravno, V se poseksala s njim iste večeri, i nakon toga su oboje zaključili da zapravo... ono, nisu baš si napeti previše. Zato je Klokan zaključio da sam mu ja baš nekako kjuuuut. A njegov frend se u međuvremenu zakačio za V...
Komplicirano.

Inače, frajer je Klokan jer je rođen i odrastao te živio u Australiji. Kasne tridesete, ali izgleda mlađe. Komadina muškog, bavio se srednjoškolskim i collage rugbijem... A ja to volim. Naime, ljudi koji me dobro poznaju znaju da osim boksa u svim oblicima također strastveno pratim rugby. To je jedini sport u kojem čak i rođeni čistokrvni francuzi iz francuske reprezentacije izgledaju kao muškarci (a ne slani inćuni). A tek južnopacifički komadi.... Awwwwww... Naravno, totalno se palim na All Blackse, ne samo zbog crnih dresova i Hake, koja mi je uberseksi (unatoč plaženju jezika i glupim izrazima lica...), od igrača posebno volim dva australca našeg porijekla, , a nakon novozelanđana naravno da su mi prvi slijedeći australci pa englezi...
Ok, da me sad netko pita za pravila – nemam pojma. Imaju ti muški s jedne strane u dresovima jedne boje, i ti drugi, s druge strane, u dresovima druge boje, pa se mlate, drpaju, skaču jedni po drugima i lome si kosti, a sve to zbog predmeta koji izgleda ko smeđa banana s poremećajem štitnjače. Ali rugby mi je užasno seksi. I rugbijaši, naravno. Joj, ona golema tjelesa... pa kad malo čučnu, a ispod hlačica se ukaže savršeno moćna i veličanstveno definirana snažna stražnja loža... uh, zašto, o zašto ne igraju u tangama i toplessu? Pa sav onaj adrenalin i testosteron... Ajme meni! Ajme! Već sam gotova!
I ne, nimalo me ne pali američki football... Ispod svih onih kaciga, suspenzora, jastuka za ramena i tajca uopće ne vidim konkretno muško. A i j... muško koje se tuče u oklopu.

Ah, da, dakle, gdje sam ono stala? Rastavljen, neloš, situiran...
Ali, ne živi u Splitu. Nego nekih 35-40 minuta vožnje odavde.
A to je loše.

Na posljednjem Skype confferenceu s J, Najboljom, AA i Ž jednoglasno sam proglašena glupom, ludom, nerazumnom i službeno oboljelom od Seve sindroma. Ono, lete mi lete tridesete...
Naime, cure tvrde da sam poprimila ponašanje i pokazujem sve simptome zrele udavače. Tj. da se na meni osjeti da sam počela planirati, procjenjivati, vagati, pažljivo secirati svakog kandidata... A u što svakako spada i procjena da li mi odgovara to što živi u predgrađu s manje od 2000 stanovnika, unatoč tome što ima lijepu veliku kuću s centralnim grijanjem, praktički privatnu plažu samo za sebe, i tako to, a još nisam ni na dejt pristala...
Ups, zar jesam?
Meni se nimalo ne čini da je tako.
Dapače, ježim se od mogućnosti da se pretvorim u... u... u TO!

Mah, iskreno, uopće mi se ne da razmišljati o frajerima.
Ionako još uvijek ne ličim dovoljno na ljudsko biće da bih se dala u promet.

Danas je to glupo Valentinovo, drugo po redu solo. I strašno sam živčana.
Ok, prošle godine sam ga provela s frendicom, pa na kraju završila s Dečkom, kojeg sam imala a nisam baš htjela. Tako da se zapravo nekako računalo kao solo. Ove godine je stvar već ozbiljna.

Naime, svi znamo da je cilj, misija i svrha postojanja Valentinova da se dobiju lijepi i skupi pokloni od frajera (koji će zauzvrat dobit nešto puno jeftinije, ali ukusno i pažljivo odabrano...), i još neka gomila dobro aranžiranog cvijeća, da se ode negdje jesti (dobro i skupo), i da se onda seksa.
A ove godine ništa od svega toga.
Čak ni seksa s nekim od slobodnih dobrih starih frendova s povlasticama, budući da je grozni Medazol opet izazvao kaos i šampinjone tamo dolje južno.
Ok, ima večera. U stanju očaja pristala sam na nevinu prijateljsku večeru s Oralkom. Koji je jednako tako osamljen za Valentinovo i mrzi ga iz dna duše. A jedini je u ovome trenutku prihvatljiv, budući da me već vidio ružnu. I to u puno gorem stanju nego što sam sad (trenutačno nisam višedistorzirana i natečena, samo imam modrice po licu od udaraca u namještaj), pa je to valjda ok. Samo da konobari u Nevere ne pomisle da sam izašla na večeru s dečkom zlostavljačem...
Zvao me, doduše, i Klokan, ali budući da još nisam ujednačila boju u licu morala sam odbiti.

Priznajem, ipak sam se nadala. Bar jednom malom glupom dražesnom prigodnom sms-iću od Šarmantnog Gada... Onako kako je znao iznenaditi me sve ove prijašnje godine, raznim povodima (zimski solsticij, Svi Sveti, Sv. Patrik i ostali blesavi polublagdani... pa čak i svako Valentinovo). Sve ove prijašnje godine dok smo bili samo i jedino frendovi, i ništa više. Dok se trudio. Dok nije dobio. I više nego što se nadao. Cijelu mene, dušom i tijelom, u paketu sa svim mojim željama, nadama, strahovima, radostima, emocijama, gadnom jezičinom i teškom ćudi, brigom, pažnjom, nježnošću...
Krele i licemjer. I lažljivi gad.
Čovjek bi pomislio da sam se već davno morala opametiti.
Ali neke od nas nikad ne nauče lekciju, nego uvijek jednako lupe glavom o zid.

Zbog svega ovoga ozbiljno razmišljam o tome da ponovo promijenim boju kose. U nešto malo toplije, tamnije i prirodnije. Možda mi tamnija kosa potakne cirkulaciju u moždanoj kori i obnovi sinapse popucale od pretjerane upotrebe peroksida?
Čini mi se da sam mudrija i uspješnija bila kao brineta. Ili s onom JLo medenom bojom, koja mi je super išla uz oversized dupe...
Možda nekakva seventies pepeljasta ili boja konjaka? (naime, na VH1 su upravo The Nolans i I’m In The Mood For Dancing...)
Playboy bunny blond me definitivno nije učinila sretnom. Ljudi me uopće više ni u čemu ne uzimaju za ozbiljno.
Koja je to platinasta plavuša, uostalom, ikad bila sretna u ljubavi? Marilyn Monroe možda? Noooot! Ili Maja Šuput, koju svaki frajer napuca (mislim, ono, haloooooo? Frajer je ostavio da bi oženio Mirjanu Hrgu!!!!)? Moja rodica Tanja, s tri braka iza sebe? (ups, ne, čekaj... ona je ostavila sva tri muža... Loš primjer, jer trenutačno ima nekog genijalnog potkoženog lika). Agneta iz ABBAe, koju je onaj njezin muž s licem bernardinca ostavio dok su još svi skupa bili ABBA, i koja živi tužna na usamljenom švedskom svjetioniku?
Ne želim više biti novomilenijska Mae West. Želim... želim... biti Mirjana Hrga!

Ali, ako ništa drugo, bar neću večeras doma tuliti sama i nagrđena, u društvu azijskih sapunica i zadnje sezone Gossip Girl. Sve dok postoji netko još očajniji od mene, ko bi rado ubio vrijeme u mom društvu...

Uh! Grozno!
Prestrašno!
Mrzim, mrzim, bože kako MRZIM Valentinovo!
A sad idem na tu glupu večeru jer već kasnim...


14.02.2010. u 20:02 sati | 24 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Near To Death Experience. Ili: Dnevnik jedne narkofilke, povijest njenog lica i dotičnog zuba. Plus: KAWAIII !!! Plus: The THE GUY...

Otkako znam za sebe navikla sam biti bolesna.
I ne samo da sam navikla na bolećivost, boležljivost, bolovanje, bol i općenito raznorazna neprirodna stanja organizma... Moji dragi dugogodišnji prijatelji znaju da uvijek obolim od nekakve komplicirane kombinacije egzotičnih zaraza i bolesti, kao npr. ono kad sam sa 17 dobila perverznu kombinaciju vodenih kozica i šarlaha, i kad su mi u Splitu na zaraznom liječnici rekli da su oni mislili da nitko više ne obolijeva od šarlaha... A nemam pojma gdje sam pokupila taj cocktail, jer ga nije imao nitko ni u školi ni u Mistu ni na Otoku... Pa onda gripe. Imala sam sve trendovske gripe, od australske do svinjske (osim ptičje. Te zime sam imala kombiniranu upalu ušiju i sinusa koju sam vukla mjesecima).
Lomove i ozlijede ne bih smjela ni spominjati. To je posebno poglavlje za sebe.
Dvaput su stradali vilica i nos, nekoliko puta ruke i noge, prsti na rukama i nogama, lakat, lubanja, skočni zglob, zapešće... Moje tijelo je hodajuća biometeorološka stanica. Po tome koja me stara fraktura boli i na kakav način me boli, nepogriješivo predviđam promjene vremena te prognoziram vrijeme za sutra i slijedećih nekoliko dana.
No ipak, do sada je vodeća bizarna ozlijeda bio prijelom rebara s probijanjem plućnog krila na kraju trećeg razreda osnovne, zbog kojeg sam ljeto provela u gipsanom koritu...

Naime, bio je taj predzadnji dan škole i jako vruće, i ja obukla novu haljinu koju je Tata donio iz Engleske... A bila je jako lijepa, bijela, sa žabicama i volanima, bez naramenica, sva posuta sitnim srcima u rozoj, ljubičastoj i žutoj boji... Totalno da frendicama iz razreda oči ispadnu od ljubomore kad sam je odjenula na čarapice s volanima i lakirane Mary Janes (unatoč tome što su mi se stopala kuhala u njima, ali svi znamo da se za ljepotu mre...). Naravno, kako smo se mi klinci iz cjelodnevnog ponašali ko čopor divljih goveda puštenih bez kontrole, tj. učiteljice nas nisu svih mogle držati na oku u isto vrijeme, a popularni su u to vrijeme bili i Monchichi majmunčići, tako je nama curicama nakon nekog vremena dosadilo igrati se Dinastije pa smo se igrale Monchichi majmunčića... A svi znamo da slatki mali majmuni pretežno vise sa stabala, zar ne?
I tako, dok sam visila s grane koju sam bila obgrlila i rukama i nogama (naravno da je haljina već bila prljava do neprepoznatljivosti ali ne tako da se nije mogla oprati u mašini), u jednom sam trenutku primjetila da se između mene i sigurnog spuštanja na zemlju ispriječila ogromna, gadna, zločesta, ljepljiva kap borove smole....
O neeeeeeeee... Jer svi znamo da se smola ne skida s lijepe nove odjeće, i ako se doma vratim sa smolom ulijepljenom haljinom, ne samo da će mi Mama napeglati dupe kuhačom, nego će se dogoditi nešto još puno i neopisivo gore – haljina će završiti u smeću ili starim krpama! A takvom riziku se ozbiljna šminkerica i ljubiteljica lijepe odjeće nikako ne smije izložiti!
Pa sam nakon vrlo kratkog razmišljanja i vaganja zaključila da bi najpametnije bilo da jednostavno skočim s otprilike dva i po metra visine i riskiram slomljenu nogu, ruku, glavu ili zube, nego da uništim haljinu za princeze.
Samo što sam napravila glupost i nakon što sam pustila prvo noge pa onda ruke nisam provjerila da li je slučajno haljina zakačena za granu. A bila je. Što je rezultiralo paranjem iste, gubitkom ravnoteše, promijenjenim smjerom pada... I tako sam tijelom ljosnula o klupu koja se nalazila ispod bora. I polomila rebra.
Ostala i bez haljine i bez ljetnih praznika te godine.
I još su mi svi vidjeli gaćice!!! Što je jedno od jezivijih poniženja kojima se jedna devetogodišnjakinja koja drži do sebe može izložiti...

Sve do prošlog tjedna moj lom rebara je bio definitivno no1 među ozlijedama i boljeticama.
Da, sve do prošlog tjedna...

A sve je počelo s naoko nevinim gnjavljenjem drugog po redu umnjaka na redu za vađenje... Tako da nisam obraćala pažnju na bol. Dok odjednom nije počelo biti nepodnošljivo. Ali na sasvim drugačiji način nego ikada prije. Cijeli petak sam provela u bolovima. Kako nekih 1000 miligrama ibuprofena nije djelovalo, odlučila sam se na rizičan potez, posegnula u Tetičinu zalihu narkotika, droga i ostalih farmaceutskih čudesa i čvaknula 100 grama Tramala.
Mislim, ono, ok, znam, znam... Tj. tek sad znam, nakon što me je frend liječnik upozorio, a i sama sam morala znati budući da sam magistrirala na terapiji kronične boli i dobro sam potkovana teorijskim znanjem o analgeticima prve, druge i treće (čitaj morfij) grupe... No kako sam ja narkofil i tabletoman, te kukavica koja ne podnosi bol, a i kad boli razum bježi pred zadovoljavanjem potrebe da se bol ubije, tako sam se odala obećanju spasa iz kutije opakog analgetika/opijata...
Ali nije bilo dovoljno djelotvorno. Završila sam u krevetu, gutajući novih 100 grama Tramala cca svakih pet sati, totalno u agoniji.
Naime, gangrena. Na dvojki. Koja je izvana potpuno bijela, zdrava i čvrsta (i još uvijek je takva, nakon svega). Čiji korijen je na prije tri tjedna snimljenom ortopanu izgledao potpuno besprijekorno i zdravo! Na rtg snimci i na 2D snimci na cd-u!!!
A kad gangrena šiba nema te tablete koja može ubiti bol... dok stvar ne nateče.

Nateklo je ujutro.
Nakon noći agonije i čudnih polusnova u polubudnom stanju, halucinantnih misli i čudnovatih ideja izazvanih s nekoliko stotina miligrama Tramala u organizmu (kunem se, nisam znala da za njim u krizi znaju posegnuti i heroinski ovisnici... frend doktor koji inače vodi savjetovalište za đankete, i koji mi je preporučio da uzmem jedan od 50 mg ako ne bude djelovalo ništa drugo, a da nije znao da je gangrena u pitanju i da pomoći nema, mi je kasnije rekao da nisam normalna!)

Ali kako nateklo!
Otok je, budući da se radilo o prednjem zubu, prošao ispod nosa sve do lijevog oka, potpuno odigao nos i gornu usnu, zatvorio lijevo oko i uzrokovao da mi lijeva strana lica nateče u nekakvom čudnom kockastom obliku....

Ali, to nije sve.
Naime, zaboravila sam reći da me u četvrtak, dan prije bola zuba, pokosila gripa. Ne viroza. Gripa. Druga ove sezone.
Tako da sam na hitnu stomatološku u subotu stigla pod temperaturom i u groznici.

Ali, ni to nije sve.
Prije odlaska na hitnu stomatološku, onako sva omamljena Tramalom (a bila sam dobra dva dana omamljena dok nije prošao kroz mene) i buncajući od temperature, oplela dok sam silazila s kreveta. I udarila relativno zdravom desnom stranom lica prvo o noćni ormarić, pa o pod. I onda nosom o ormar dok sam se prevrtala i pokušavala ustati.

Tako da sam do dolaska na hitnu stomatološku već odavno prestala u licu ličiti na ljudsko biće.

Dežurni zubar na hitnoj nije znao što bi s jezivim deformiranim monstrumom ljubičastog lica na čijem se čelu usto moglo i roštiljati, pa me je nafilao antibioticima i poslao doma do sutra popodne.
Nije se usudio otvarati mi nateklinu da se izdrenira dok sam pod temperaturom, a nije mu palo na pamet poslati me na hitnu...
A meni je bilo tako svejedno...
Sve što sam htjela je bilo nekoliko kesa smrznutog graška na licu, nešto za bolove i krevet... I hidžab po mogućnosti. Ili bolje, burku! Ionako nisam kužila ništa oko sebe. sjećam se samo da su me stavljali u auto, vadili iz auta, vozili naokolo, posjedali, polijegali, uspravljali... I redom svi buljili u moje čudno lice.

U subotu ujutro se dogodila sreća u nesreći, tj. slučajno sam se opalila iPhoneom po podljevu na usni (ispao iz ruku dok sam provjeravala facebook) i slučajno pukla i izdrenirala dio užasa u čeljusti.
Ovaj put je dežurna zubarica na hitnoj zubnoj bila razumnija, pa me poslala na običnu hitnu.
Gdje su pregledali lice, zaključili da ništa nije slomljeno, preporučili ledene obloge na isprebijanu stranu lica, rekli nek samo nastavim s antibioticima i sutra se ujutro javim svom stomatologu.

I jesam.
Moj Zubo i Oralko su bili jednostavno užasnuti.
Pa su mi prepisali još antibiotika (tj. Klavaxu dodali i onaj ogavni Medazol koji izaziva želučane tegobe, smeđu mokraću i Candidu Albicans) i otvorili mi do kraja gnojište pod nosom i okom.
Ali ne skalperom, kao što se to inače radi.
O neeeeeee....
Ovo su otvorili laserom.
I ok, nije bilo bolno i strašno. Osim što je smrdilo po izgorenom mesu.
Dobro, jest bilo malo problematično. Još uvijek sam bila pod temperaturom, koja sve te dane uopće nije padala. A izgledala sam ko žrtva višednevnog obiteljskog zlostavljanja nasiljem protiv žena. Pa su se bojali otvoriti mi to čudo u takvom stanju, da organizam ne kolabira.
Ali nekim čudom nije kolabirao.

I tako, zadnje dane provodim u krevetu. Šopajući se antibioticima. Temperatura je pala tek prekjučer. Lice splašnjava. Oteklina od zuba je skoro nevidljiva. Ali zato desna strana lica izgleda monstruozno.
Naime, dva dana mi je lijevo oko bilo sasvim a desno otprilike 2/5 zatvoreno.
Ispod desnog imam nekakvu ogromnu bolnu smeđe-ljubičastu fleku. I kapak mi je iste boje. Gornji. I donji. Imam i podljev i veliku kvrgu na čelu. Nos mi je ogroman i prasećeg oblika. Dio između usne i nosa je još otečen i strahovito izbočen.
I ne pretjerujem kad kažem da ne ličim na čovjeka...

U međuvremenu sam se ocijedila, što je dobro. Tek zadnja dva dana jedem nešto što nije Hipp kašica za laku noć od keksa razrijeđena sokom od naranče, i sve to kroz slamku. A i antibiotici tjeraju svoje. Međutim, sve na meni visi (mislim na kožu i nekadašnje mišiće), što nije dobro.

Po cijele dane na MySoju gledam korejske i japanske komedije i chick-flickove.
A totalno sam se navukla i na trenutačno ludo popularnu korejsku teen seriju Boys Before Flowers. Ono, Rebelde joj nije ni do koljena! Mislim da sam na FB grupi obožavatelja serije jedina od stotinjak tisuća članova koja nije azijatkinja...
A priča je divna. Rađena po vrlo popularnoj japanskoj mangi iz 90-ih...
Naime, ima ta običa cura Jan Di koja dobije stipendiju za elitnu školu, ali se kao buni protiv snobova, it a 4 superzgodna lika koji se zovu F4 i iz najmoćnijih su korejskih obitelji (naravno, mislim na Južnu Koreju, ne onu od Kim Il Yong Dim Sum Sushi...). njoj se prvo sviđa prelijepi Jy Hoo, kose izblajhane do svijetle narančaste, romantični osamljenik koji joj je jedini frend i spašava je od školskog mobinga koji je naredio glavni frajer iz ekipe, Jun Pyo, komad nakovrčane kose, kojem je stala na žulj i čak ga i istukla, a koji je zapravo u nju zaljubljen...
U svakom slučaju, ona je u međuvremenu ušla u tu ekipu, čak se i zaljubila u Jun Pyo-a... Sad su krenule spletke da ih se rastavi.
A sve je krcato slatkog držanja za ručice i lejm romantike.
Mislim, još nisu imali ni first kiss...
A sve to uz puno slatkih školskih azijskih uniformica, dražesnog anime-glumljenja, dizajnerske odjeće, najvećih korejskih zvijezda i u vrhunskoj produkciji...
KAWAIIIIIII !!!!!
U međuvremenu sam pogledala i korejski film o debeloj curi divnog glasa zaljubljenoj u pop producenta koja se sva izoperirala da bude lijepa, a on je cijelo vrijeme bio zaljubljen u debelu...
I japansku teen komediju o Kiss-like bendu Detroit Rock City...

Baš su mi lijepi ti korejci. i zgodni. nisu kao kinezi. ili kao japanci (oprosti Sklo, ali japanci većinom izgledaju kao da ih je netko prvo opalio peglom po stražnjem, pa onda daskom za peglanje po prednjem dijelu glave. I djeluju nekako surovo...).
Mislim se kako bih baš i ja si jednog.
Uostalom, nije ni čudo da su tako lijepi... Pa sve im je lijepo! Npr samsung mobiteli... Su tako lijepi... Imaju najljepši dizajn!

Totalno sam prolupala.

E, da – pronašao me na FB-u frajer. Samo takav. Intenzivno komuniciramo... On mene zna iz viđenja, ja nemam pojma koji je on, ali je dobaaaaaaar... Tako da imam razloga da što prije saniram facijalnu katastrofu. I organiziram dejt.

I za kraj, moja opsesija korejskim i japanskim filmovima i serijama nema nikakve veze s lijekovima protiv bolova. Stvarno nema, kunem se. Nakon epizode s Tramalom nisam pila ništa osim malo diazepama da lakše zaspim! Ali samo malo, kunem se!


12.02.2010. u 23:25 sati | 26 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< veljača, 2010 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
             

Ožujak 2015 (1)
Kolovoz 2014 (2)
Prosinac 2011 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (5)
Svibanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (6)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (8)
Prosinac 2009 (7)
Studeni 2009 (7)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (7)
Ožujak 2009 (8)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (14)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (8)
Listopad 2008 (8)
Rujan 2008 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Opis bloga

Službeni web dnevnik kaotične, hiperaktivne, lijene, zbunjene, infantilne, poročne, ćudljive tridesetineštogodišnjakinje, izgubljene u svijetu dateinga, veza, shoppinga, poništenih kreditnih kartica, poslova koje ne voli, ambicija koje joj se ne da ostvarivati, frajera koji su uvijek pogrešan izbor ali zapne za njih ko pijan za plot... (jel se to tako kaže?)



Spamove, prljave seksi forwarduše, Viagra-mailove i lance sreće šaljite na:

elle.woods.blog@gmail.com

Na Fejsbuku me najdete pod imenom

Elle Woods Gone Brunette

Čitam & komentiram...

Koji
Missilusion

Perez Hilton

Londra
Dijanin vodič...
Shimi
Brineta - Još jedna
Sebastian Wright



I još... korisni blogovi za bonkulovićku kakva san ja

Kolači par exellance...
Kuketa :)