Prošli ponedjeljak sam otišla s Frendom do Jokera u shopping.
Frend je divan dečko u ranim tridesetima. Single je i uz dobar posao u Velikoj Firmi ima i svoj biznis, dobro zarađuje, simpatičan je, omiljen u društvu, a malo i farabutast, pa voli brze aute, malo popit, napravit gužvu, družit se s momcima na rubu zakona, i tako to... Ali je u totalu pozitivac.
I cure ga jako vole.
Volila ga je i ova njegova bivša i neprežaljena koja je trebala postat i supruga, ali je neki kreten jedno jutro malo prebrzo vozio na izlazu s autoceste, i tako je bivša i neprežaljena danas supruga kretena koji je svojim Land Roverom naguzio njen Mercedes A klase (koji je btw. kupio frend, for the record) i izazvao joj teže tjelesne ozlijede i materijalnu štetu, ali je imao dobru spiku i posjetio je u bolnici više puta, i tako to...
Nebitno.
Frend je već neko vrijeme kronično single. Tj, osim nekih usputnih kratkih avantura, već skoro dvije godine.
A to jako loše utječe na njegov izgled.
Naime, Frend je jedan od onih beznadežnih slučajeva muškaraca koji se ne znaju sami odjenuti. I koji obično izgledaju ok tek kad dopadnu ženskih šaka, i kad im nekakava žena sa smislom za umjereno, pristojno, poslovno prihvatljivo te casual ukusno odabere par komada i ugura ih u kabinu, te odluči što je ok a što nije... U protivnom uzalud mu sva njegova simpatičnost, dobrota, uspjeh i bla, kad je sklon looku najbeznadežnijeg mogućeg FER-ovca...
Ok, Frend se i tamo 90-ih oblačio jednostavno grozno – imao je fazu uskih crnih sintetičkih majčica koje ističu teretansko tijelo, prije toga fazu khaki hlača i psihodeličnih poliesterskih košulja, pa gadnih majci s glupim natpisima... A poznajem ga još prije te lejm rejverske faze, kad je uspjevao čak i nepogriješive kombinacije kao što su crne Levisice, crne Martensice, crna majca na npr. Sonic Youth i karirana košulja učiniti neukusnima i u nečemu esencijalno pogrešnima...
Odijevala sam ga u fazama prije bivše i neprežaljene, odijevala ga i u međufazama raznih veza, pa čak i u nekim vezama s curama sklonima čudnoj odjeći i muškarcima čobansko-poduzetničkog immagea.
Odijevam ga već neko vrijeme.
A ovaj put nije imao potrebu doći do Zagreba ili me naganjati nakon posla.
Uzeo je sebi par sati pauze, i lijepo me odveo do Jokera da spasim casual garderobu. Jer smo odijela i finije košulje obnovili u prosincu.
Neko vrijeme smo se natezali u Tommy Hilfigeru oko traperica (on je htio totalno obične i krajnje bezvezne tamne, ja sam ga natjerala na svijetle “istrošene” i tamne s izblijedjelom prednjicom), pa u Sportini gdje je on slinio nad neukusnom ispranom zelenom pamučnom t-majcom kratkih rukava s našivenim sunčanim naočalama i natpisom Armani Jeans (mislim, stvarno!), a izašao s par ukusnih bijelih i sivih D&G s diskretnim printom i jako dobrim hlačama. Uspjela sam ga teškom mukom odvući od onih jezivih užasa za stopala u Paciottiju, mada me preklinjao da uđemo i vidimo ten eke tenisice kakve imaju kao svi njegovi frendovi koji su face. Našli smo i krasnu štofanu sivu collageicu na rasprodaji u Benettonu (divno, i business i casual), dvije trenerke i fantastične visoke tenisice u Nikeu, savršene crno-sive visoke Reebok tenisice koje može nositi svaki dan kao cipele u Shoe Be Doeu, tri para Converse Chucktaylorica u bojama koje nisu crna, modra i bijela (nego blijedožuta, ispranozelena i bež), nekakve Timberland pulovere i karirane košulje, čak smo i u Tom Tayloru našli dva savršena pulovera za jako malo novaca.
I savršenu crnu kožnu jaknu u Bati.
U Bati imaju baš dobre kožne jakne. I ženske i muške. A svi znamo da kožnih jakni nikad dosta. Njegova crna se ofucala, a smeđa i boja karamela koje smo kupili na proljeće u Zagrebu ne idu baš na sve.
Pa je tako frend si kupio kožnu jaknu.
A kako sam imala nešto novaca koji su mi ostali od weba za koji sam njemu radila tekst, tako sam i ja odlučila si kupiti jaknu.
Mamile su me one iz nove kolekcije, pogotovo jedna lagana krem boje, ali taj vrag je koštao oko tisuću i pol kuna, pa sam se sva tužna okrenula prema onima preostalima od zimske rasprodaje. I pronašla savršenu kratku modru od brušene kože, za jedva nekih 520-ak kuna. Totalno savršenu, kratku, ma milina od jakne. A ostalo mi je i za Dior Show Blackout maskaru i dvije knjige u Profila.
Ali i dalje sam htjela onu krem...
Nakon uspješnog shoppinga sjeli smo na kavicu vani, a na štekatu se zatekla i Zmija.
Zmija je inače nekadašnja uberfrendica od Frendove bivše i neprežaljene, i cura koju poznajem jer se, eto, druži s nekim curama koje ja poznajem, pa smo se tako više puta zatekle u istom društvu, i tako... eto... poznajemo se.
Mada nije baš da sam najsretnija na svijetu zbog to poznanstva...
Zmija je također jedna od onih žena pred kojima strašno pazim što govorim i kako se ponašam, jer ima nevjerovatnu sposobnost pamćenja i slobodnog reinterpretiranja svih moguće kompromitirajućih informacija o osobama s kojima dolazi u kontakt. A također, kao obtnička jedinica i obtnička supruga bez djece, gomilu slobodnog vremena koje provodi na mjestima gdje sprčkava tatine i muževe novce na gluposti. I usput skuplja materijal za olajavanje.
Na moj veliki užas, jedini slobodni stol je bio do onog za kojim su sjedile ona i par izgladnjelih kokošaka s ekstenzijama u kosi, narančastim puderom na licu i urlajućim podmlatkom u kolicima.
Na moj još veći užas, Frend me ostavio za stolom s vrećicama, i izjavio da se mora vratiti unutra po nešto što je zaboravio.
Pa sam tako ostala nekih 15-ak minuta sama i nezaštićena, na milost i nemilost Zmijinom skeneru...
Ok, pričala sam o glupostima, pokušavajući što je moguće bezbolnije izbjeći mine koje je cijelo vrijeme podmetala, one standardne o vezi, poslu i sličnome.
I dobro mi je išlo.
Dok se nije pojavio Frend.
S vrećicom iz Bate.
I pružio mi je s osmjehom od uha do uha. Sav ponosan, ko da me upravo zaprosio. Onako javno, pred Zmijom i 30-ak besposličara ispred Jokera.
Samo što me Frend nije zaprosio.
Nego mi je kupio onu jaknu koja mi se užasno sviđala!
I sve to začinio s dvije sočne puse i izjavom da ja zaslužujem sve na svijetu i da bi mi i kožu s leđa skinuo jer sam uvijek tako divna prema njemu i podnosim njegove gluposti i čak sam se žrtvovala i obavila s njim tako strašnu, groznu i napornu stvar kao što je dvosatno shoppingiranje odjeće, isprobavanje, mrcvarenje i navlačenje tih groznih zločestih odjevnih predmeta i cipela...
E, sad... U ovakvim situacijama mi nije nimalo neugodno. Dapače. Jer vjerujem da sam divna osoba koja potpuno zaslužuje da joj ljudi daruju lijepe stvari. Jer ja to zaslužujem. Jer volim svoje prijatelje učiniti sretnima. A za uzvrat i oni mene vole učiniti sretnom, i sretnima ih čini kad vide sjaj izazvan srećom u mojim očima. A taj sjaj redovno izazivaju lijepe nove stvari.
Sretna sam bila u svakom slučaju...
Prvih 5 sekundi.
Dok nisam skužila da su Zmijine uši toliko naćuljene da samo što nisu poprimile oblik satelitskih tanjura, a očne jabučice na rubu da iskoče iz glave od brzinskog premjeravanja svih detalja na mog lica, Frendovog lica, našeg bodylanguagea...
Zmija je, naime, pripremala priču.
Ali kako ju je pripremila!
Već isto popodne moja N mi je poslala poruku da sam baš đubre jedno pokvareno i zločesto, jer da se nisam pohvalila novi dečkom, koji je dapače naš zajednički znanac...
Što je mene bacilo u totalni upitnik.
Pa mi je pojasnila da joj je sve o mom novom dečku ispričala naša zajednička manikirka kod koje je upravo bila na gelu.
Bijesna do samih granica bijesa nazvala sam manikirku, inače frendicu s kojom povremeno izađem, i zatražila objašnjenje. A objašnjenje je to da je Zmija bila na manikuri taman nakon Jokera a prije N-inog termina, i da joj je baš drago jer je Frend dobar s manikirkinim mužem, i krajnje je vrijeme da napokon nađe nekoga...
Jezivo.
Naravno da nije imalo nikakve koristi to što sam pokušala posušiti trač kod N i manikirke. Jer šteta je već bila učinjena.
Već u utorak sam postal službena Frendova cura.
A u srijedu sam već promijenila status.
Naime. Od frendice pa preko cure postala sam zadnja gradska drolja i bezkompromisna sponzoruša.
Izgleda da je Frend nekim ljudima zanijekao postojanje romantične veze među nama, a kako je Zmija sigurno još i nakitila priču, najnovija verzija je ta da se ja i Frend povremeno ševimo, i da mi, kako sam sad nezaposlena, zauzvrat kupuje odjeću. I to ne negdje gdje je fensišmensi ili u inozemstvu, nego u najobičnijem Jokeru.
I ne, ne radi se samo o običnoj no name kožnoj jakni iz Bate. Nego o cijeloj gomili vrećica.
Jer ja sam sad jadna i nezaposlena, i grebem muškarce da mi kupuju cipele u Shoe Be Doeu na rasprodaji, i odjeću u Benettonu...
Jednostavno ne znam što bih rekla na ovo. Da se ne radi o Zmiji za koju svi znaju da je Red Carpet u ljudskom obliku, ne bi me bilo briga...
Ali opet, ako se o meni ne priča, to je ko da ni ne postojim.
U međuvremenu, odlučila sam potpuno ignorirati sve muške oko sebe. Posvetit se šivanju.
Šivanje je jedna od najzabavnijih stvari na svijetu, a rezultira i lijepom odjećom. U mom slučaju sve dolazi u par osnovnih krojeva i s katastrofalno loše pogođenim mjerama, jer ja sebe još uvijek percipiram tanjom nego što jesam, pa malo jače stisnem krojački metar preko raskošnijih djelova tijela... Ali nema veze. Praksa čini majstora.
A najviše od svega sam se posvetila sakupljanju novih ozlijeda i bolesti.
Naime, stukla sam i koljeno.
Pala ko klinka. Na beton. Na parkiralištu od Lidla.
I sad imam tu golemu zatežuću krastu koja boli...
Ali još više od kraste me bole čarape. Lijepe debele neprozirne sive melirane, posljednje u Calzedoniji u mojoj veličini... Čak imaju i etiketu na dupetu, pa nema straha da ujutro navučem čarape naopačke i struk mi naprijed dođe pod cice a straga do pola dupeta.
Moja Seka je bila sva samilosna prema meni dok sam urlala i plakala ko beba ispred Lidla i brisala krv s koljena, sve dok joj nisam između dva naleta jecanja priznala da plačem zbog hulahopki. Našto je ona u nevjerici i ljuta ostala preplavljena sramom pa me ostavila da sama s kesama doplazim do doma.
A imam i lijepu novu modricu na ruci od udarca u vrata od samoposluge. Ogromnu.
Usput očekujem i nalaze s patologije.
I iskreno, bojim se rezultata.
Faza besmislenog i obijesnog adolescentskog promiskuiteta praćenog lošom informiranošću, neznanjem, i nebrigom tipičnom za te godine kao i za naš divni obrazovni sustav koji se stvarno oduvijek jako trudi informirati djevojke i dečke o tome što im se sve ugodno može izdogađati ako ne navlače lateks i završavaju u krevetu sa svakom budalom koja ima dobru frizuru i pravu priču, kod mene je odavno urodila lošim plodovima. Vrlo lošim. U vidu svega i svačega, pa tako i HPV-a visokog rizika koji je dugo bio neliječen, povlačenja po specijalistima za ženske bolesti, neugodnih kolposkopija i konizacija, i, naravno, oprezom za koji je ipak malo prekasno.
Jer moj imunitet voli uvijek ponovo posrtati pred njim...
Nikad nisam imala Cin na PAPA-i manji od 2, i to ako imam sreće.
I svakih 6 mjeseci odem na glupi PAPA sa strahom da neće ispasti neka katastrofa.
Ovaj put je stvarno loše.
Nije kao u najgorem slučaju do sada dysplasia gravis.
Na nalazu je ovaj put prekriženo ono prestrašno carcinoma in situ.
Odakle su se u samo 6 mjeseci pojavile te grozne, pogrešne, nepotrebne, suvišne, neprijateljske stanice?
Ok, nekad PAPA može pokazati relativno uredan Cin čak i ako nije sve u najboljem redu, jer nije nepogriješiv. Ali sigurno ne može pokazati greškom baš tako loše stanje?
I iskreno, bojim se.
Uz četiri raka grlića maternice u najbližoj obitelji, od čega su dva i kod Mame i Mamine sestre, a druga dva su završila tragično, bilo bi glupo da se ne bojim.
Sav oprez posljednjih 10-ak godina nije bio dovoljan.
I trenutačno me ništa ne može utješiti.
Jer kad me nazvala sestra od ginića i rekla da se hitno javim, i kad mi je pod nos stavljen plavo printani A4 papir na kojem je prekrižena i kockica pred jezivim carcinoma in situ, pa... malo je reći da mi se instant pomračilo pred očima.
Ali ako ništa drugo, bar imam lijepu novu kosu svijetle tople smeđe boje duhana. Koja mi jako lijepo stoji.
I ako završim na patologiji, bar ću biti lijepi leš...
Post je objavljen 22.02.2010. u 11:51 sati.