Koliko god se do nedavno gnušala povratka u moju malu selendru od grada u kojoj svaka baba zna sve o svačijem privatnom životu, toliko sam sada presretna zbog istog.
Malo sunčanih dana, malo ludila od južine, malo nenormalnih frajera, malo psihotičnih šizoidnih frendica na rubu živčanog sloma... A sve tako poznato, i još na domaćem terenu.
Ok, imam taj problem koji se zove Valentinovo. I muški koji su se pojavili u krivom trenutku. A i onaj posebni i najveći koji se zove Šarmantni Gad. Ovaj zadnji problem je još uvijek aktualan, naravno.
Lijep ko grijeh, pojavio se bio u pretprošli petak na mom parkingu da mi donese neku odjeću koju sam zaboravila u stanu od firme koji smo povremeno koristili za intimna druženja. Zapravo, nije da je to neka odjeća do koje mi je stalo. Tek par stvari koje su ionako bile za bacanje: XXXL debela Abercrombie felpa (od prošlogodišnjeg Oženjenog), dva para termo čarapa i termo tajce s rupom na koljenu i dupetu. Jer kako se u stanu rijetko boravi, a dvije klime nisu baš dovoljne da odmah zagriju kvadrate, a i ljudi se pothlade nakon maženja, plus zimogrozna sam i ne mogu spavat u ničem tanjem od debelog flisa zimi...
Ali ok, poanta je jasna.
Doduše, nije mi donio dvije majce kratkih rukava (jednu ružnu staru mušku skejtersku i jednu žensku šminkersku Chloe s vezom, perlama, šljokicama i resama iz nekih financijski boljih vremena), bijelu Givenchy siledžijku izvezenu perlama (e to mi je važan komad! Posljednje proljeće s Nezakonitim, Berlin! Totalno se uz sve kombinira!), žutu toaletnu torbicu, četkicu za zube, četku za feniranje, gel za tuširanje (od Tiarea. Onaj iz Sephore. Koji volim. Jednostavno obožavam taj miris! A bila je zadnja bočica u zalihi, skoro skroz puna), spužvicu za tuširanje, četkicu za zube, riječne bisere koje sam dobila od S1 za prošlo “žensko” Valentinovo i koje nosim omotane oko ruke, i kalup u obliku ribe za lijepo oblikovanje moje nadaleko poznate specijalne paštete od tune.
Tako da se zapravo još uvijek nekako nadam da je to bilo namjerno. Budući da je i sam spomenuo kako je svjestan da su ostale još neke stvari, ali ne zna gdje su... (jea rajt... na polici u tuš kadi, u čaši na umivaoniku, u kupaonskom ormariću, na podu i u ormaru spavaće sobe, u noćnom ormariću i na kuhinjskom stolu).
A nisam baš sigurna da je to nadanje ok stvar.
Ni susret nije bio baš bajan.
Samo je nazvao, dogovorio termin u kojem ću ga čekati ispred ulaza, zakasnio (naravno!) 20 minuta, iskrcao kesu sa stvarima. I ja sam bila sva čudna nekako (živčana od čekanja i predugog mučenja leptirićima u trbuhu). Pa smo izmijenili par riječi s rukama u džepovima, nekoliko brzinskih informacija o tome kako smo jako prezaposleni zadnjih dana i tako to (da, ja pogotovo...), i onda je on uskočio za volan a ja otrčala u portun, i to je bilo to.
Kao da odjednom stvarno više nemamo što jednom drugom reći. A nije istina, jer znam da ja njemu imam toliko toga za pričanje, toliko toga što mi je potrebno da mu kažem, povjerim, prepričam, saznam od njega... A ne znam kako nakon svega.
I, uostalom, nemam ni priliku.
On ne zove. A ja nema šanse da bi se javila prva. Uostalom, to bi bilo stvarno jadno od mene.
A i glupo je ispalo sve skupa. S onim čudnim zbunjenim stankama i gledanjem u oči, pa onda skretanjem pogleda i pričanjem gluposti. I debilnim osmjesima na licima, unatoč trudu da ostanemo smrtno ozbiljni i djelujemo potpuno službeno i tek kurtoazno zainteresirani jedno za drugo.
Osim toga, zbog kratkog susreta s njim sam se cijelih par tjedana, unatoč problemima s boleštinom, osjećala loše, beznadno i izgubljeno.
I ne samo zbog njega.
Nakon što je AA odlučila da je ipak ne zanima Dotični, jer da nije zainteresiran za nju, prešaltala se na nekog pomorca koji je zapovjednik na plinašima. Jer da zarađuje skroz dobro pa se neće nameračiti na njene novce, i nije stalno doma, a pritom je na pučini pa nema priliku varati je kad je službeno odsutan.
Time je meni prešutno dala blagoslov da diskretno bacam oko na Dotičnog. Čisto u terapeutske svrhe. Dapače, odlučila je aktivno pružati podršku.
Pa smo tako prošli utorak (taman prije gripe i zuba) dogovorile podnevnu kavu nakon tečaja šivanja, na kojoj sam se ja pojavila pola sata ranije da pročitam novine. A tamo je bio i Dotični, koji je čekao svog frenda Connana, i isto tako čitao novine. Vrijeme je bilo strateški odlično izabrano, jer unutra nije bilo niti jednog slobodnog stola. Pa sam napravila predstavu sa svoja dva frenda konobara oko traženja stola, smještanja za šank i osvrtanja za novinama... I vidi vraga, taman je Dotični zatvorio Slobodnu i otvorio Jutarnji. Kako je bio za stolom najbližim šanku, sve je lijepo čuo i pružio mi Slobodnu. Pa još i pozvao da sjednem s njim dok čekam priju. I tako... smo se zapričali malo.
Prvo sam ja listala Slobodnu a on Jutarnji, oboje zabuljeni u novine, bože me sačuvaj da bi podigli pogled s njih, i tako nekih par minuta...
Pa je on poželio cigaretu, mada ga inače nikad nisam vidila da puši. Kako, naravno, nije imao cigarete sa sobom (jer inače ne puši), pitao je jednu od mene. Ipak, kako ja pušim vrlo ženskasti Ronhill Slims, koji svaki frajer kojeg poznajem odbija staviti u usta osim ako nije stvarno pijan, daleko od očiju javnosti i jednostavno umire za nikotinom, tako smo tražili nešto što mu odgovara. I usput započeli priču o ... mah, svačemu.
S puno laprdanja, glupog osmjehivanja od uha do uha i upadanja u riječ.
Dok nije došla AA i mi se dislocirale za jedan od oslobođenih stolova, a on mi galantno ponudio da svaki put kad čekam nekoga (znači, primjetio je da obično uvijek dođem bar pola sata ranije da pročitam novine... osim ako ne kasnim pola sata nekome) ne sjedim sama nego se ukrcam njemu, bez obzira s kim u društvu bio.
Kako slatko! Dražesno! I obećavajuće!
Slatko, dražesno i obećavajuće je bilo i u srijedu.
Ovaj put sam opet bila solo i čitala novine, čekajući frenda za kojeg honorarno radim nešto za web, a koji je kasnio gore nego što ja inače kasnim. Upravo neoprostivo kasnio.
Dotični je ulepršao, i nakon kratkog osvrtanja u potrazi za stolom ili nekim poznatim, odlučio doći pročitati svoje Sportske novosti upravo u mom društvu.
Pa smo opet čitali malo novine i blebetali o tome da li je moja frendica a njegova poznanica D stvarno u vezi s određenim vatrenim ex reprezentativcem, kao što se priča i piše (ok, stvarno je, ali se moram malo praviti da ne želim reći i da ne odajem tajne mojih cura tek poluupoznatim frajerima...). A kad su došli njegovi priljepci još je neko vrijeme ostao sa mnom dok dođe frend. Čisto da ne budem sama...
Slatko, dražesno i obećavajuće je dakle bilo uutorak i srijedu.
U četvrtak sam se opet spustila na kavu do Egoista, ovaj put puno ranije nego inače, već oko 10.30. Zbrisala pola sata ranije s tečaja. Jer je totalno prolupala rodica J sazvala krizni sastanak glede činjenice da se jedan od njenih bivših uskoro ženi i da je trudan. A ona je tek sada, 5 godina nakon što mu je dala nogu zbog promiskuitetnog nadriumjetnika, shvatila da je ovaj prvi zapravo ljubav njenog života. I da je oduvijek vjerovala da će jednom opet bit skupa. Jer je 5 godina trčao za njom, pa je imala dežurnu i uvijek spremnu budalu u rezervi. I sad se rezerva odjednom usudila ženiti nekom drugom...
Ali to je potpuno nebitno.
Takve emotivne krize kod J ionako nikad ne traju više od nekoliko sati. Najdulje dva dana. Dok ne snimi novo dobro muško dupe u lokalu.
Bitno je to da je prvo što sam ugledala kad sam upala u kafić bio prizor kojeg uopće nisam očekivala...
Naime, Dotični. I s njime dotična ženska osoba za koju niko živ od mojih obavještajki nije znao da li su još uvijek zajedno ili ne. Tj. koja, po onome što je njegov frend ispričao mojoj frendici u telefonskom izviđanju terena, više nije s njim, niti on s njom...
Ok, ne samo da su sjedili zajedno, nego ju je držao cijelo vrijeme za ruku. Lijepo, vidljivo i očito. Njena ruka na stolu, njegov dlan slopljen preko njenog!
Jea, rajt. Uopće nisu više skupa. Kao što nisu uopće djelovali nimalo blisko ni intimno. I uopće nije primjetio kroz staklo da dolazim, niti spustio glavu, a još manje uporno gledao u potpuno suprotnom smjeru od vrata kad sam ušla, i uopće nije pokupio i stvari i nju pa zbrisao iz kafića cca 3 minute nakon što sam se ja pojavila. S njom. Toliko brzo da mu je šal ostao preko stolice.
Lijep šal, ako mogu primjetiti. Mada se inače grozno oblači – jakna, majca, traperice, tenisice... brrrr....
Prekrasno.
Upravno čarobno za ionako već gadno okrnjeno samopouzdanje.
Zar sam postala takva šteta od žene da se za mene lijepe samo oženjeni i skoro pa oženjeni avanturisti? Možda mi na čelu piše nešto što ja ne vidim u zrcalu, a što mi se nikako ne bi svidjelo da vidim?
Zašto, o zašto???
U međuvremenu se pojavio i taj Kengur... Dobar komad o kojem sam pričala u prošlom postu, i koji me našao na Facebooku.
Naime, V je u nekakvoj udavačkoj fazi, pa brije po Iskrici. Again & again.
Mada svi znamo da Iskrica sucks.
Ljudi se zatelebaju u priču, opis, komunikaciju i par pažljivo odabranih fotki, i onda razočaraju kad se upoznaju. Ili, još gore, redovno se poseksaju na prvom dejtu, i onda jedna strana ostane zaljubljena a druga bi krenula dalje...
Zato ja ne volim dateing siteove (ok, prije X godina sam i ja švrljala tu, i bezveze. A nakon što sam dogovorila blind date i kad sam se našla na kavi s materijalom ispalo je da je on MOJ BIVŠI S FAKSA, jednostavno sam odustala).
Ali 98% mojih cura itekako ljubi Iskricu (i Smokvu, i Rotkvu, i Voajere...). Pa tako i V.
Imala je, dakle, prije par tjedana date s tim jednim likom, ali kako je dvaput prije toga imala dva jeziva iskustva zaredom s neopisivim muškim gaborima, tako je odlučila povesti mene i J na tu nevinu kavicu, na koju je i on doveo single frenda, čisto da oboje imaju osiguranje i razlog za bijeg ako frajer ispadne koma...
Nije bio koma. Dapače, genijalan je. Moj tip, a i V-in. A bogami i J-in... na kraju smo završili upetoro vani do sitnih noćnih.
Naravno, V se poseksala s njim iste večeri, i nakon toga su oboje zaključili da zapravo... ono, nisu baš si napeti previše. Zato je Klokan zaključio da sam mu ja baš nekako kjuuuut. A njegov frend se u međuvremenu zakačio za V...
Komplicirano.
Inače, frajer je Klokan jer je rođen i odrastao te živio u Australiji. Kasne tridesete, ali izgleda mlađe. Komadina muškog, bavio se srednjoškolskim i collage rugbijem... A ja to volim. Naime, ljudi koji me dobro poznaju znaju da osim boksa u svim oblicima također strastveno pratim rugby. To je jedini sport u kojem čak i rođeni čistokrvni francuzi iz francuske reprezentacije izgledaju kao muškarci (a ne slani inćuni). A tek južnopacifički komadi.... Awwwwww... Naravno, totalno se palim na All Blackse, ne samo zbog crnih dresova i Hake, koja mi je uberseksi (unatoč plaženju jezika i glupim izrazima lica...), od igrača posebno volim dva australca našeg porijekla, , a nakon novozelanđana naravno da su mi prvi slijedeći australci pa englezi...
Ok, da me sad netko pita za pravila – nemam pojma. Imaju ti muški s jedne strane u dresovima jedne boje, i ti drugi, s druge strane, u dresovima druge boje, pa se mlate, drpaju, skaču jedni po drugima i lome si kosti, a sve to zbog predmeta koji izgleda ko smeđa banana s poremećajem štitnjače. Ali rugby mi je užasno seksi. I rugbijaši, naravno. Joj, ona golema tjelesa... pa kad malo čučnu, a ispod hlačica se ukaže savršeno moćna i veličanstveno definirana snažna stražnja loža... uh, zašto, o zašto ne igraju u tangama i toplessu? Pa sav onaj adrenalin i testosteron... Ajme meni! Ajme! Već sam gotova!
I ne, nimalo me ne pali američki football... Ispod svih onih kaciga, suspenzora, jastuka za ramena i tajca uopće ne vidim konkretno muško. A i j... muško koje se tuče u oklopu.
Ah, da, dakle, gdje sam ono stala? Rastavljen, neloš, situiran...
Ali, ne živi u Splitu. Nego nekih 35-40 minuta vožnje odavde.
A to je loše.
Na posljednjem Skype confferenceu s J, Najboljom, AA i Ž jednoglasno sam proglašena glupom, ludom, nerazumnom i službeno oboljelom od Seve sindroma. Ono, lete mi lete tridesete...
Naime, cure tvrde da sam poprimila ponašanje i pokazujem sve simptome zrele udavače. Tj. da se na meni osjeti da sam počela planirati, procjenjivati, vagati, pažljivo secirati svakog kandidata... A u što svakako spada i procjena da li mi odgovara to što živi u predgrađu s manje od 2000 stanovnika, unatoč tome što ima lijepu veliku kuću s centralnim grijanjem, praktički privatnu plažu samo za sebe, i tako to, a još nisam ni na dejt pristala...
Ups, zar jesam?
Meni se nimalo ne čini da je tako.
Dapače, ježim se od mogućnosti da se pretvorim u... u... u TO!
Mah, iskreno, uopće mi se ne da razmišljati o frajerima.
Ionako još uvijek ne ličim dovoljno na ljudsko biće da bih se dala u promet.
Danas je to glupo Valentinovo, drugo po redu solo. I strašno sam živčana.
Ok, prošle godine sam ga provela s frendicom, pa na kraju završila s Dečkom, kojeg sam imala a nisam baš htjela. Tako da se zapravo nekako računalo kao solo. Ove godine je stvar već ozbiljna.
Naime, svi znamo da je cilj, misija i svrha postojanja Valentinova da se dobiju lijepi i skupi pokloni od frajera (koji će zauzvrat dobit nešto puno jeftinije, ali ukusno i pažljivo odabrano...), i još neka gomila dobro aranžiranog cvijeća, da se ode negdje jesti (dobro i skupo), i da se onda seksa.
A ove godine ništa od svega toga.
Čak ni seksa s nekim od slobodnih dobrih starih frendova s povlasticama, budući da je grozni Medazol opet izazvao kaos i šampinjone tamo dolje južno.
Ok, ima večera. U stanju očaja pristala sam na nevinu prijateljsku večeru s Oralkom. Koji je jednako tako osamljen za Valentinovo i mrzi ga iz dna duše. A jedini je u ovome trenutku prihvatljiv, budući da me već vidio ružnu. I to u puno gorem stanju nego što sam sad (trenutačno nisam višedistorzirana i natečena, samo imam modrice po licu od udaraca u namještaj), pa je to valjda ok. Samo da konobari u Nevere ne pomisle da sam izašla na večeru s dečkom zlostavljačem...
Zvao me, doduše, i Klokan, ali budući da još nisam ujednačila boju u licu morala sam odbiti.
Priznajem, ipak sam se nadala. Bar jednom malom glupom dražesnom prigodnom sms-iću od Šarmantnog Gada... Onako kako je znao iznenaditi me sve ove prijašnje godine, raznim povodima (zimski solsticij, Svi Sveti, Sv. Patrik i ostali blesavi polublagdani... pa čak i svako Valentinovo). Sve ove prijašnje godine dok smo bili samo i jedino frendovi, i ništa više. Dok se trudio. Dok nije dobio. I više nego što se nadao. Cijelu mene, dušom i tijelom, u paketu sa svim mojim željama, nadama, strahovima, radostima, emocijama, gadnom jezičinom i teškom ćudi, brigom, pažnjom, nježnošću...
Krele i licemjer. I lažljivi gad.
Čovjek bi pomislio da sam se već davno morala opametiti.
Ali neke od nas nikad ne nauče lekciju, nego uvijek jednako lupe glavom o zid.
Zbog svega ovoga ozbiljno razmišljam o tome da ponovo promijenim boju kose. U nešto malo toplije, tamnije i prirodnije. Možda mi tamnija kosa potakne cirkulaciju u moždanoj kori i obnovi sinapse popucale od pretjerane upotrebe peroksida?
Čini mi se da sam mudrija i uspješnija bila kao brineta. Ili s onom JLo medenom bojom, koja mi je super išla uz oversized dupe...
Možda nekakva seventies pepeljasta ili boja konjaka? (naime, na VH1 su upravo The Nolans i I’m In The Mood For Dancing...)
Playboy bunny blond me definitivno nije učinila sretnom. Ljudi me uopće više ni u čemu ne uzimaju za ozbiljno.
Koja je to platinasta plavuša, uostalom, ikad bila sretna u ljubavi? Marilyn Monroe možda? Noooot! Ili Maja Šuput, koju svaki frajer napuca (mislim, ono, haloooooo? Frajer je ostavio da bi oženio Mirjanu Hrgu!!!!)? Moja rodica Tanja, s tri braka iza sebe? (ups, ne, čekaj... ona je ostavila sva tri muža... Loš primjer, jer trenutačno ima nekog genijalnog potkoženog lika). Agneta iz ABBAe, koju je onaj njezin muž s licem bernardinca ostavio dok su još svi skupa bili ABBA, i koja živi tužna na usamljenom švedskom svjetioniku?
Ne želim više biti novomilenijska Mae West. Želim... želim... biti Mirjana Hrga!
Ali, ako ništa drugo, bar neću večeras doma tuliti sama i nagrđena, u društvu azijskih sapunica i zadnje sezone Gossip Girl. Sve dok postoji netko još očajniji od mene, ko bi rado ubio vrijeme u mom društvu...
Uh! Grozno!
Prestrašno!
Mrzim, mrzim, bože kako MRZIM Valentinovo!
A sad idem na tu glupu večeru jer već kasnim...
Post je objavljen 14.02.2010. u 20:02 sati.