Mrzim, mrzim, bože kako MRZIM Valentinovo!!!

Koliko god se do nedavno gnušala povratka u moju malu selendru od grada u kojoj svaka baba zna sve o svaèijem privatnom životu, toliko sam sada presretna zbog istog.

Malo sunèanih dana, malo ludila od južine, malo nenormalnih frajera, malo psihotiènih šizoidnih frendica na rubu živèanog sloma... A sve tako poznato, i još na domaæem terenu.

Ok, imam taj problem koji se zove Valentinovo. I muški koji su se pojavili u krivom trenutku. A i onaj posebni i najveæi koji se zove Šarmantni Gad. Ovaj zadnji problem je još uvijek aktualan, naravno.
Lijep ko grijeh, pojavio se bio u pretprošli petak na mom parkingu da mi donese neku odjeæu koju sam zaboravila u stanu od firme koji smo povremeno koristili za intimna druženja. Zapravo, nije da je to neka odjeæa do koje mi je stalo. Tek par stvari koje su ionako bile za bacanje: XXXL debela Abercrombie felpa (od prošlogodišnjeg Oženjenog), dva para termo èarapa i termo tajce s rupom na koljenu i dupetu. Jer kako se u stanu rijetko boravi, a dvije klime nisu baš dovoljne da odmah zagriju kvadrate, a i ljudi se pothlade nakon maženja, plus zimogrozna sam i ne mogu spavat u nièem tanjem od debelog flisa zimi...
Ali ok, poanta je jasna.
Doduše, nije mi donio dvije majce kratkih rukava (jednu ružnu staru mušku skejtersku i jednu žensku šminkersku Chloe s vezom, perlama, šljokicama i resama iz nekih financijski boljih vremena), bijelu Givenchy siledžijku izvezenu perlama (e to mi je važan komad! Posljednje proljeæe s Nezakonitim, Berlin! Totalno se uz sve kombinira!), žutu toaletnu torbicu, èetkicu za zube, èetku za feniranje, gel za tuširanje (od Tiarea. Onaj iz Sephore. Koji volim. Jednostavno obožavam taj miris! A bila je zadnja boèica u zalihi, skoro skroz puna), spužvicu za tuširanje, èetkicu za zube, rijeène bisere koje sam dobila od S1 za prošlo “žensko” Valentinovo i koje nosim omotane oko ruke, i kalup u obliku ribe za lijepo oblikovanje moje nadaleko poznate specijalne paštete od tune.
Tako da se zapravo još uvijek nekako nadam da je to bilo namjerno. Buduæi da je i sam spomenuo kako je svjestan da su ostale još neke stvari, ali ne zna gdje su... (jea rajt... na polici u tuš kadi, u èaši na umivaoniku, u kupaonskom ormariæu, na podu i u ormaru spavaæe sobe, u noænom ormariæu i na kuhinjskom stolu).

A nisam baš sigurna da je to nadanje ok stvar.
Ni susret nije bio baš bajan.
Samo je nazvao, dogovorio termin u kojem æu ga èekati ispred ulaza, zakasnio (naravno!) 20 minuta, iskrcao kesu sa stvarima. I ja sam bila sva èudna nekako (živèana od èekanja i predugog muèenja leptiriæima u trbuhu). Pa smo izmijenili par rijeèi s rukama u džepovima, nekoliko brzinskih informacija o tome kako smo jako prezaposleni zadnjih dana i tako to (da, ja pogotovo...), i onda je on uskoèio za volan a ja otrèala u portun, i to je bilo to.
Kao da odjednom stvarno više nemamo što jednom drugom reæi. A nije istina, jer znam da ja njemu imam toliko toga za prièanje, toliko toga što mi je potrebno da mu kažem, povjerim, preprièam, saznam od njega... A ne znam kako nakon svega.
I, uostalom, nemam ni priliku.
On ne zove. A ja nema šanse da bi se javila prva. Uostalom, to bi bilo stvarno jadno od mene.
A i glupo je ispalo sve skupa. S onim èudnim zbunjenim stankama i gledanjem u oèi, pa onda skretanjem pogleda i prièanjem gluposti. I debilnim osmjesima na licima, unatoè trudu da ostanemo smrtno ozbiljni i djelujemo potpuno službeno i tek kurtoazno zainteresirani jedno za drugo.
Osim toga, zbog kratkog susreta s njim sam se cijelih par tjedana, unatoè problemima s boleštinom, osjeæala loše, beznadno i izgubljeno.

I ne samo zbog njega.
Nakon što je AA odluèila da je ipak ne zanima Dotièni, jer da nije zainteresiran za nju, prešaltala se na nekog pomorca koji je zapovjednik na plinašima. Jer da zaraðuje skroz dobro pa se neæe nameraèiti na njene novce, i nije stalno doma, a pritom je na puèini pa nema priliku varati je kad je službeno odsutan.
Time je meni prešutno dala blagoslov da diskretno bacam oko na Dotiènog. Èisto u terapeutske svrhe. Dapaèe, odluèila je aktivno pružati podršku.
Pa smo tako prošli utorak (taman prije gripe i zuba) dogovorile podnevnu kavu nakon teèaja šivanja, na kojoj sam se ja pojavila pola sata ranije da proèitam novine. A tamo je bio i Dotièni, koji je èekao svog frenda Connana, i isto tako èitao novine. Vrijeme je bilo strateški odlièno izabrano, jer unutra nije bilo niti jednog slobodnog stola. Pa sam napravila predstavu sa svoja dva frenda konobara oko traženja stola, smještanja za šank i osvrtanja za novinama... I vidi vraga, taman je Dotièni zatvorio Slobodnu i otvorio Jutarnji. Kako je bio za stolom najbližim šanku, sve je lijepo èuo i pružio mi Slobodnu. Pa još i pozvao da sjednem s njim dok èekam priju. I tako... smo se zaprièali malo.
Prvo sam ja listala Slobodnu a on Jutarnji, oboje zabuljeni u novine, bože me saèuvaj da bi podigli pogled s njih, i tako nekih par minuta...
Pa je on poželio cigaretu, mada ga inaèe nikad nisam vidila da puši. Kako, naravno, nije imao cigarete sa sobom (jer inaèe ne puši), pitao je jednu od mene. Ipak, kako ja pušim vrlo ženskasti Ronhill Slims, koji svaki frajer kojeg poznajem odbija staviti u usta osim ako nije stvarno pijan, daleko od oèiju javnosti i jednostavno umire za nikotinom, tako smo tražili nešto što mu odgovara. I usput zapoèeli prièu o ... mah, svaèemu.
S puno laprdanja, glupog osmjehivanja od uha do uha i upadanja u rijeè.
Dok nije došla AA i mi se dislocirale za jedan od osloboðenih stolova, a on mi galantno ponudio da svaki put kad èekam nekoga (znaèi, primjetio je da obièno uvijek doðem bar pola sata ranije da proèitam novine... osim ako ne kasnim pola sata nekome) ne sjedim sama nego se ukrcam njemu, bez obzira s kim u društvu bio.
Kako slatko! Dražesno! I obeæavajuæe!

Slatko, dražesno i obeæavajuæe je bilo i u srijedu.
Ovaj put sam opet bila solo i èitala novine, èekajuæi frenda za kojeg honorarno radim nešto za web, a koji je kasnio gore nego što ja inaèe kasnim. Upravo neoprostivo kasnio.
Dotièni je ulepršao, i nakon kratkog osvrtanja u potrazi za stolom ili nekim poznatim, odluèio doæi proèitati svoje Sportske novosti upravo u mom društvu.
Pa smo opet èitali malo novine i blebetali o tome da li je moja frendica a njegova poznanica D stvarno u vezi s odreðenim vatrenim ex reprezentativcem, kao što se prièa i piše (ok, stvarno je, ali se moram malo praviti da ne želim reæi i da ne odajem tajne mojih cura tek poluupoznatim frajerima...). A kad su došli njegovi priljepci još je neko vrijeme ostao sa mnom dok doðe frend. Èisto da ne budem sama...

Slatko, dražesno i obeæavajuæe je dakle bilo uutorak i srijedu.
U èetvrtak sam se opet spustila na kavu do Egoista, ovaj put puno ranije nego inaèe, veæ oko 10.30. Zbrisala pola sata ranije s teèaja. Jer je totalno prolupala rodica J sazvala krizni sastanak glede èinjenice da se jedan od njenih bivših uskoro ženi i da je trudan. A ona je tek sada, 5 godina nakon što mu je dala nogu zbog promiskuitetnog nadriumjetnika, shvatila da je ovaj prvi zapravo ljubav njenog života. I da je oduvijek vjerovala da æe jednom opet bit skupa. Jer je 5 godina trèao za njom, pa je imala dežurnu i uvijek spremnu budalu u rezervi. I sad se rezerva odjednom usudila ženiti nekom drugom...
Ali to je potpuno nebitno.
Takve emotivne krize kod J ionako nikad ne traju više od nekoliko sati. Najdulje dva dana. Dok ne snimi novo dobro muško dupe u lokalu.
Bitno je to da je prvo što sam ugledala kad sam upala u kafiæ bio prizor kojeg uopæe nisam oèekivala...
Naime, Dotièni. I s njime dotièna ženska osoba za koju niko živ od mojih obavještajki nije znao da li su još uvijek zajedno ili ne. Tj. koja, po onome što je njegov frend isprièao mojoj frendici u telefonskom izviðanju terena, više nije s njim, niti on s njom...
Ok, ne samo da su sjedili zajedno, nego ju je držao cijelo vrijeme za ruku. Lijepo, vidljivo i oèito. Njena ruka na stolu, njegov dlan slopljen preko njenog!
Jea, rajt. Uopæe nisu više skupa. Kao što nisu uopæe djelovali nimalo blisko ni intimno. I uopæe nije primjetio kroz staklo da dolazim, niti spustio glavu, a još manje uporno gledao u potpuno suprotnom smjeru od vrata kad sam ušla, i uopæe nije pokupio i stvari i nju pa zbrisao iz kafiæa cca 3 minute nakon što sam se ja pojavila. S njom. Toliko brzo da mu je šal ostao preko stolice.
Lijep šal, ako mogu primjetiti. Mada se inaèe grozno oblaèi – jakna, majca, traperice, tenisice... brrrr....

Prekrasno.
Upravno èarobno za ionako veæ gadno okrnjeno samopouzdanje.
Zar sam postala takva šteta od žene da se za mene lijepe samo oženjeni i skoro pa oženjeni avanturisti? Možda mi na èelu piše nešto što ja ne vidim u zrcalu, a što mi se nikako ne bi svidjelo da vidim?
Zašto, o zašto???

U meðuvremenu se pojavio i taj Kengur... Dobar komad o kojem sam prièala u prošlom postu, i koji me našao na Facebooku.
Naime, V je u nekakvoj udavaèkoj fazi, pa brije po Iskrici. Again & again.
Mada svi znamo da Iskrica sucks.
Ljudi se zatelebaju u prièu, opis, komunikaciju i par pažljivo odabranih fotki, i onda razoèaraju kad se upoznaju. Ili, još gore, redovno se poseksaju na prvom dejtu, i onda jedna strana ostane zaljubljena a druga bi krenula dalje...
Zato ja ne volim dateing siteove (ok, prije X godina sam i ja švrljala tu, i bezveze. A nakon što sam dogovorila blind date i kad sam se našla na kavi s materijalom ispalo je da je on MOJ BIVŠI S FAKSA, jednostavno sam odustala).
Ali 98% mojih cura itekako ljubi Iskricu (i Smokvu, i Rotkvu, i Voajere...). Pa tako i V.
Imala je, dakle, prije par tjedana date s tim jednim likom, ali kako je dvaput prije toga imala dva jeziva iskustva zaredom s neopisivim muškim gaborima, tako je odluèila povesti mene i J na tu nevinu kavicu, na koju je i on doveo single frenda, èisto da oboje imaju osiguranje i razlog za bijeg ako frajer ispadne koma...
Nije bio koma. Dapaèe, genijalan je. Moj tip, a i V-in. A bogami i J-in... na kraju smo završili upetoro vani do sitnih noænih.
Naravno, V se poseksala s njim iste veèeri, i nakon toga su oboje zakljuèili da zapravo... ono, nisu baš si napeti previše. Zato je Klokan zakljuèio da sam mu ja baš nekako kjuuuut. A njegov frend se u meðuvremenu zakaèio za V...
Komplicirano.

Inaèe, frajer je Klokan jer je roðen i odrastao te živio u Australiji. Kasne tridesete, ali izgleda mlaðe. Komadina muškog, bavio se srednjoškolskim i collage rugbijem... A ja to volim. Naime, ljudi koji me dobro poznaju znaju da osim boksa u svim oblicima takoðer strastveno pratim rugby. To je jedini sport u kojem èak i roðeni èistokrvni francuzi iz francuske reprezentacije izgledaju kao muškarci (a ne slani inæuni). A tek južnopacifièki komadi.... Awwwwww... Naravno, totalno se palim na All Blackse, ne samo zbog crnih dresova i Hake, koja mi je uberseksi (unatoè plaženju jezika i glupim izrazima lica...), od igraèa posebno volim dva australca našeg porijekla, , a nakon novozelanðana naravno da su mi prvi slijedeæi australci pa englezi...
Ok, da me sad netko pita za pravila – nemam pojma. Imaju ti muški s jedne strane u dresovima jedne boje, i ti drugi, s druge strane, u dresovima druge boje, pa se mlate, drpaju, skaèu jedni po drugima i lome si kosti, a sve to zbog predmeta koji izgleda ko smeða banana s poremeæajem štitnjaèe. Ali rugby mi je užasno seksi. I rugbijaši, naravno. Joj, ona golema tjelesa... pa kad malo èuènu, a ispod hlaèica se ukaže savršeno moæna i velièanstveno definirana snažna stražnja loža... uh, zašto, o zašto ne igraju u tangama i toplessu? Pa sav onaj adrenalin i testosteron... Ajme meni! Ajme! Veæ sam gotova!
I ne, nimalo me ne pali amerièki football... Ispod svih onih kaciga, suspenzora, jastuka za ramena i tajca uopæe ne vidim konkretno muško. A i j... muško koje se tuèe u oklopu.

Ah, da, dakle, gdje sam ono stala? Rastavljen, neloš, situiran...
Ali, ne živi u Splitu. Nego nekih 35-40 minuta vožnje odavde.
A to je loše.

Na posljednjem Skype confferenceu s J, Najboljom, AA i Ž jednoglasno sam proglašena glupom, ludom, nerazumnom i službeno oboljelom od Seve sindroma. Ono, lete mi lete tridesete...
Naime, cure tvrde da sam poprimila ponašanje i pokazujem sve simptome zrele udavaèe. Tj. da se na meni osjeti da sam poèela planirati, procjenjivati, vagati, pažljivo secirati svakog kandidata... A u što svakako spada i procjena da li mi odgovara to što živi u predgraðu s manje od 2000 stanovnika, unatoè tome što ima lijepu veliku kuæu s centralnim grijanjem, praktièki privatnu plažu samo za sebe, i tako to, a još nisam ni na dejt pristala...
Ups, zar jesam?
Meni se nimalo ne èini da je tako.
Dapaèe, ježim se od moguænosti da se pretvorim u... u... u TO!

Mah, iskreno, uopæe mi se ne da razmišljati o frajerima.
Ionako još uvijek ne lièim dovoljno na ljudsko biæe da bih se dala u promet.

Danas je to glupo Valentinovo, drugo po redu solo. I strašno sam živèana.
Ok, prošle godine sam ga provela s frendicom, pa na kraju završila s Deèkom, kojeg sam imala a nisam baš htjela. Tako da se zapravo nekako raèunalo kao solo. Ove godine je stvar veæ ozbiljna.

Naime, svi znamo da je cilj, misija i svrha postojanja Valentinova da se dobiju lijepi i skupi pokloni od frajera (koji æe zauzvrat dobit nešto puno jeftinije, ali ukusno i pažljivo odabrano...), i još neka gomila dobro aranžiranog cvijeæa, da se ode negdje jesti (dobro i skupo), i da se onda seksa.
A ove godine ništa od svega toga.
Èak ni seksa s nekim od slobodnih dobrih starih frendova s povlasticama, buduæi da je grozni Medazol opet izazvao kaos i šampinjone tamo dolje južno.
Ok, ima veèera. U stanju oèaja pristala sam na nevinu prijateljsku veèeru s Oralkom. Koji je jednako tako osamljen za Valentinovo i mrzi ga iz dna duše. A jedini je u ovome trenutku prihvatljiv, buduæi da me veæ vidio ružnu. I to u puno gorem stanju nego što sam sad (trenutaèno nisam višedistorzirana i nateèena, samo imam modrice po licu od udaraca u namještaj), pa je to valjda ok. Samo da konobari u Nevere ne pomisle da sam izašla na veèeru s deèkom zlostavljaèem...
Zvao me, doduše, i Klokan, ali buduæi da još nisam ujednaèila boju u licu morala sam odbiti.

Priznajem, ipak sam se nadala. Bar jednom malom glupom dražesnom prigodnom sms-iæu od Šarmantnog Gada... Onako kako je znao iznenaditi me sve ove prijašnje godine, raznim povodima (zimski solsticij, Svi Sveti, Sv. Patrik i ostali blesavi polublagdani... pa èak i svako Valentinovo). Sve ove prijašnje godine dok smo bili samo i jedino frendovi, i ništa više. Dok se trudio. Dok nije dobio. I više nego što se nadao. Cijelu mene, dušom i tijelom, u paketu sa svim mojim željama, nadama, strahovima, radostima, emocijama, gadnom jezièinom i teškom æudi, brigom, pažnjom, nježnošæu...
Krele i licemjer. I lažljivi gad.
Èovjek bi pomislio da sam se veæ davno morala opametiti.
Ali neke od nas nikad ne nauèe lekciju, nego uvijek jednako lupe glavom o zid.

Zbog svega ovoga ozbiljno razmišljam o tome da ponovo promijenim boju kose. U nešto malo toplije, tamnije i prirodnije. Možda mi tamnija kosa potakne cirkulaciju u moždanoj kori i obnovi sinapse popucale od pretjerane upotrebe peroksida?
Èini mi se da sam mudrija i uspješnija bila kao brineta. Ili s onom JLo medenom bojom, koja mi je super išla uz oversized dupe...
Možda nekakva seventies pepeljasta ili boja konjaka? (naime, na VH1 su upravo The Nolans i I’m In The Mood For Dancing...)
Playboy bunny blond me definitivno nije uèinila sretnom. Ljudi me uopæe više ni u èemu ne uzimaju za ozbiljno.
Koja je to platinasta plavuša, uostalom, ikad bila sretna u ljubavi? Marilyn Monroe možda? Noooot! Ili Maja Šuput, koju svaki frajer napuca (mislim, ono, haloooooo? Frajer je ostavio da bi oženio Mirjanu Hrgu!!!!)? Moja rodica Tanja, s tri braka iza sebe? (ups, ne, èekaj... ona je ostavila sva tri muža... Loš primjer, jer trenutaèno ima nekog genijalnog potkoženog lika). Agneta iz ABBAe, koju je onaj njezin muž s licem bernardinca ostavio dok su još svi skupa bili ABBA, i koja živi tužna na usamljenom švedskom svjetioniku?
Ne želim više biti novomilenijska Mae West. Želim... želim... biti Mirjana Hrga!

Ali, ako ništa drugo, bar neæu veèeras doma tuliti sama i nagrðena, u društvu azijskih sapunica i zadnje sezone Gossip Girl. Sve dok postoji netko još oèajniji od mene, ko bi rado ubio vrijeme u mom društvu...

Uh! Grozno!
Prestrašno!
Mrzim, mrzim, bože kako MRZIM Valentinovo!
A sad idem na tu glupu veèeru jer veæ kasnim...

14.02.2010. u 20:02 sati | 24 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.