Kur... Dro... Spon... Uzdržavana ženska? Plus: kako se nositi s nalazom carcinoma in situ?

Prošli ponedjeljak sam otišla s Frendom do Jokera u shopping.
Frend je divan deèko u ranim tridesetima. Single je i uz dobar posao u Velikoj Firmi ima i svoj biznis, dobro zaraðuje, simpatièan je, omiljen u društvu, a malo i farabutast, pa voli brze aute, malo popit, napravit gužvu, družit se s momcima na rubu zakona, i tako to... Ali je u totalu pozitivac.
I cure ga jako vole.
Volila ga je i ova njegova bivša i neprežaljena koja je trebala postat i supruga, ali je neki kreten jedno jutro malo prebrzo vozio na izlazu s autoceste, i tako je bivša i neprežaljena danas supruga kretena koji je svojim Land Roverom naguzio njen Mercedes A klase (koji je btw. kupio frend, for the record) i izazvao joj teže tjelesne ozlijede i materijalnu štetu, ali je imao dobru spiku i posjetio je u bolnici više puta, i tako to...
Nebitno.
Frend je veæ neko vrijeme kronièno single. Tj, osim nekih usputnih kratkih avantura, veæ skoro dvije godine.
A to jako loše utjeèe na njegov izgled.

Naime, Frend je jedan od onih beznadežnih sluèajeva muškaraca koji se ne znaju sami odjenuti. I koji obièno izgledaju ok tek kad dopadnu ženskih šaka, i kad im nekakava žena sa smislom za umjereno, pristojno, poslovno prihvatljivo te casual ukusno odabere par komada i ugura ih u kabinu, te odluèi što je ok a što nije... U protivnom uzalud mu sva njegova simpatiènost, dobrota, uspjeh i bla, kad je sklon looku najbeznadežnijeg moguæeg FER-ovca...
Ok, Frend se i tamo 90-ih oblaèio jednostavno grozno – imao je fazu uskih crnih sintetièkih majèica koje istièu teretansko tijelo, prije toga fazu khaki hlaèa i psihodeliènih poliesterskih košulja, pa gadnih majci s glupim natpisima... A poznajem ga još prije te lejm rejverske faze, kad je uspjevao èak i nepogriješive kombinacije kao što su crne Levisice, crne Martensice, crna majca na npr. Sonic Youth i karirana košulja uèiniti neukusnima i u neèemu esencijalno pogrešnima...

Odijevala sam ga u fazama prije bivše i neprežaljene, odijevala ga i u meðufazama raznih veza, pa èak i u nekim vezama s curama sklonima èudnoj odjeæi i muškarcima èobansko-poduzetnièkog immagea.

Odijevam ga veæ neko vrijeme.
A ovaj put nije imao potrebu doæi do Zagreba ili me naganjati nakon posla.
Uzeo je sebi par sati pauze, i lijepo me odveo do Jokera da spasim casual garderobu. Jer smo odijela i finije košulje obnovili u prosincu.

Neko vrijeme smo se natezali u Tommy Hilfigeru oko traperica (on je htio totalno obiène i krajnje bezvezne tamne, ja sam ga natjerala na svijetle “istrošene” i tamne s izblijedjelom prednjicom), pa u Sportini gdje je on slinio nad neukusnom ispranom zelenom pamuènom t-majcom kratkih rukava s našivenim sunèanim naoèalama i natpisom Armani Jeans (mislim, stvarno!), a izašao s par ukusnih bijelih i sivih D&G s diskretnim printom i jako dobrim hlaèama. Uspjela sam ga teškom mukom odvuæi od onih jezivih užasa za stopala u Paciottiju, mada me preklinjao da uðemo i vidimo ten eke tenisice kakve imaju kao svi njegovi frendovi koji su face. Našli smo i krasnu štofanu sivu collageicu na rasprodaji u Benettonu (divno, i business i casual), dvije trenerke i fantastiène visoke tenisice u Nikeu, savršene crno-sive visoke Reebok tenisice koje može nositi svaki dan kao cipele u Shoe Be Doeu, tri para Converse Chucktaylorica u bojama koje nisu crna, modra i bijela (nego blijedožuta, ispranozelena i bež), nekakve Timberland pulovere i karirane košulje, èak smo i u Tom Tayloru našli dva savršena pulovera za jako malo novaca.
I savršenu crnu kožnu jaknu u Bati.
U Bati imaju baš dobre kožne jakne. I ženske i muške. A svi znamo da kožnih jakni nikad dosta. Njegova crna se ofucala, a smeða i boja karamela koje smo kupili na proljeæe u Zagrebu ne idu baš na sve.
Pa je tako frend si kupio kožnu jaknu.
A kako sam imala nešto novaca koji su mi ostali od weba za koji sam njemu radila tekst, tako sam i ja odluèila si kupiti jaknu.
Mamile su me one iz nove kolekcije, pogotovo jedna lagana krem boje, ali taj vrag je koštao oko tisuæu i pol kuna, pa sam se sva tužna okrenula prema onima preostalima od zimske rasprodaje. I pronašla savršenu kratku modru od brušene kože, za jedva nekih 520-ak kuna. Totalno savršenu, kratku, ma milina od jakne. A ostalo mi je i za Dior Show Blackout maskaru i dvije knjige u Profila.
Ali i dalje sam htjela onu krem...

Nakon uspješnog shoppinga sjeli smo na kavicu vani, a na štekatu se zatekla i Zmija.
Zmija je inaèe nekadašnja uberfrendica od Frendove bivše i neprežaljene, i cura koju poznajem jer se, eto, druži s nekim curama koje ja poznajem, pa smo se tako više puta zatekle u istom društvu, i tako... eto... poznajemo se.
Mada nije baš da sam najsretnija na svijetu zbog to poznanstva...
Zmija je takoðer jedna od onih žena pred kojima strašno pazim što govorim i kako se ponašam, jer ima nevjerovatnu sposobnost pamæenja i slobodnog reinterpretiranja svih moguæe kompromitirajuæih informacija o osobama s kojima dolazi u kontakt. A takoðer, kao obtnièka jedinica i obtnièka supruga bez djece, gomilu slobodnog vremena koje provodi na mjestima gdje sprèkava tatine i muževe novce na gluposti. I usput skuplja materijal za olajavanje.

Na moj veliki užas, jedini slobodni stol je bio do onog za kojim su sjedile ona i par izgladnjelih kokošaka s ekstenzijama u kosi, naranèastim puderom na licu i urlajuæim podmlatkom u kolicima.
Na moj još veæi užas, Frend me ostavio za stolom s vreæicama, i izjavio da se mora vratiti unutra po nešto što je zaboravio.
Pa sam tako ostala nekih 15-ak minuta sama i nezaštiæena, na milost i nemilost Zmijinom skeneru...

Ok, prièala sam o glupostima, pokušavajuæi što je moguæe bezbolnije izbjeæi mine koje je cijelo vrijeme podmetala, one standardne o vezi, poslu i sliènome.
I dobro mi je išlo.
Dok se nije pojavio Frend.
S vreæicom iz Bate.
I pružio mi je s osmjehom od uha do uha. Sav ponosan, ko da me upravo zaprosio. Onako javno, pred Zmijom i 30-ak besposlièara ispred Jokera.
Samo što me Frend nije zaprosio.
Nego mi je kupio onu jaknu koja mi se užasno sviðala!
I sve to zaèinio s dvije soène puse i izjavom da ja zaslužujem sve na svijetu i da bi mi i kožu s leða skinuo jer sam uvijek tako divna prema njemu i podnosim njegove gluposti i èak sam se žrtvovala i obavila s njim tako strašnu, groznu i napornu stvar kao što je dvosatno shoppingiranje odjeæe, isprobavanje, mrcvarenje i navlaèenje tih groznih zloèestih odjevnih predmeta i cipela...

E, sad... U ovakvim situacijama mi nije nimalo neugodno. Dapaèe. Jer vjerujem da sam divna osoba koja potpuno zaslužuje da joj ljudi daruju lijepe stvari. Jer ja to zaslužujem. Jer volim svoje prijatelje uèiniti sretnima. A za uzvrat i oni mene vole uèiniti sretnom, i sretnima ih èini kad vide sjaj izazvan sreæom u mojim oèima. A taj sjaj redovno izazivaju lijepe nove stvari.
Sretna sam bila u svakom sluèaju...
Prvih 5 sekundi.
Dok nisam skužila da su Zmijine uši toliko naæuljene da samo što nisu poprimile oblik satelitskih tanjura, a oène jabuèice na rubu da iskoèe iz glave od brzinskog premjeravanja svih detalja na mog lica, Frendovog lica, našeg bodylanguagea...
Zmija je, naime, pripremala prièu.

Ali kako ju je pripremila!

Veæ isto popodne moja N mi je poslala poruku da sam baš ðubre jedno pokvareno i zloèesto, jer da se nisam pohvalila novi deèkom, koji je dapaèe naš zajednièki znanac...
Što je mene bacilo u totalni upitnik.
Pa mi je pojasnila da joj je sve o mom novom deèku isprièala naša zajednièka manikirka kod koje je upravo bila na gelu.
Bijesna do samih granica bijesa nazvala sam manikirku, inaèe frendicu s kojom povremeno izaðem, i zatražila objašnjenje. A objašnjenje je to da je Zmija bila na manikuri taman nakon Jokera a prije N-inog termina, i da joj je baš drago jer je Frend dobar s manikirkinim mužem, i krajnje je vrijeme da napokon naðe nekoga...
Jezivo.

Naravno da nije imalo nikakve koristi to što sam pokušala posušiti traè kod N i manikirke. Jer šteta je veæ bila uèinjena.
Veæ u utorak sam postal službena Frendova cura.
A u srijedu sam veæ promijenila status.
Naime. Od frendice pa preko cure postala sam zadnja gradska drolja i bezkompromisna sponzoruša.
Izgleda da je Frend nekim ljudima zanijekao postojanje romantiène veze meðu nama, a kako je Zmija sigurno još i nakitila prièu, najnovija verzija je ta da se ja i Frend povremeno ševimo, i da mi, kako sam sad nezaposlena, zauzvrat kupuje odjeæu. I to ne negdje gdje je fensišmensi ili u inozemstvu, nego u najobiènijem Jokeru.
I ne, ne radi se samo o obiènoj no name kožnoj jakni iz Bate. Nego o cijeloj gomili vreæica.
Jer ja sam sad jadna i nezaposlena, i grebem muškarce da mi kupuju cipele u Shoe Be Doeu na rasprodaji, i odjeæu u Benettonu...

Jednostavno ne znam što bih rekla na ovo. Da se ne radi o Zmiji za koju svi znaju da je Red Carpet u ljudskom obliku, ne bi me bilo briga...

Ali opet, ako se o meni ne prièa, to je ko da ni ne postojim.

U meðuvremenu, odluèila sam potpuno ignorirati sve muške oko sebe. Posvetit se šivanju.
Šivanje je jedna od najzabavnijih stvari na svijetu, a rezultira i lijepom odjeæom. U mom sluèaju sve dolazi u par osnovnih krojeva i s katastrofalno loše pogoðenim mjerama, jer ja sebe još uvijek percipiram tanjom nego što jesam, pa malo jaèe stisnem krojaèki metar preko raskošnijih djelova tijela... Ali nema veze. Praksa èini majstora.

A najviše od svega sam se posvetila sakupljanju novih ozlijeda i bolesti.
Naime, stukla sam i koljeno.
Pala ko klinka. Na beton. Na parkiralištu od Lidla.
I sad imam tu golemu zatežuæu krastu koja boli...
Ali još više od kraste me bole èarape. Lijepe debele neprozirne sive melirane, posljednje u Calzedoniji u mojoj velièini... Èak imaju i etiketu na dupetu, pa nema straha da ujutro navuèem èarape naopaèke i struk mi naprijed doðe pod cice a straga do pola dupeta.
Moja Seka je bila sva samilosna prema meni dok sam urlala i plakala ko beba ispred Lidla i brisala krv s koljena, sve dok joj nisam izmeðu dva naleta jecanja priznala da plaèem zbog hulahopki. Našto je ona u nevjerici i ljuta ostala preplavljena sramom pa me ostavila da sama s kesama doplazim do doma.
A imam i lijepu novu modricu na ruci od udarca u vrata od samoposluge. Ogromnu.

Usput oèekujem i nalaze s patologije.
I iskreno, bojim se rezultata.

Faza besmislenog i obijesnog adolescentskog promiskuiteta praæenog lošom informiranošæu, neznanjem, i nebrigom tipiènom za te godine kao i za naš divni obrazovni sustav koji se stvarno oduvijek jako trudi informirati djevojke i deèke o tome što im se sve ugodno može izdogaðati ako ne navlaèe lateks i završavaju u krevetu sa svakom budalom koja ima dobru frizuru i pravu prièu, kod mene je odavno urodila lošim plodovima. Vrlo lošim. U vidu svega i svaèega, pa tako i HPV-a visokog rizika koji je dugo bio nelijeèen, povlaèenja po specijalistima za ženske bolesti, neugodnih kolposkopija i konizacija, i, naravno, oprezom za koji je ipak malo prekasno.
Jer moj imunitet voli uvijek ponovo posrtati pred njim...
Nikad nisam imala Cin na PAPA-i manji od 2, i to ako imam sreæe.
I svakih 6 mjeseci odem na glupi PAPA sa strahom da neæe ispasti neka katastrofa.

Ovaj put je stvarno loše.
Nije kao u najgorem sluèaju do sada dysplasia gravis.
Na nalazu je ovaj put prekriženo ono prestrašno carcinoma in situ.
Odakle su se u samo 6 mjeseci pojavile te grozne, pogrešne, nepotrebne, suvišne, neprijateljske stanice?
Ok, nekad PAPA može pokazati relativno uredan Cin èak i ako nije sve u najboljem redu, jer nije nepogriješiv. Ali sigurno ne može pokazati greškom baš tako loše stanje?

I iskreno, bojim se.
Uz èetiri raka grliæa maternice u najbližoj obitelji, od èega su dva i kod Mame i Mamine sestre, a druga dva su završila tragièno, bilo bi glupo da se ne bojim.
Sav oprez posljednjih 10-ak godina nije bio dovoljan.
I trenutaèno me ništa ne može utješiti.
Jer kad me nazvala sestra od giniæa i rekla da se hitno javim, i kad mi je pod nos stavljen plavo printani A4 papir na kojem je prekrižena i kockica pred jezivim carcinoma in situ, pa... malo je reæi da mi se instant pomraèilo pred oèima.

Ali ako ništa drugo, bar imam lijepu novu kosu svijetle tople smeðe boje duhana. Koja mi jako lijepo stoji.
I ako završim na patologiji, bar æu biti lijepi leš...

22.02.2010. u 11:51 sati | 35 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Mrzim, mrzim, bože kako MRZIM Valentinovo!!!

Koliko god se do nedavno gnušala povratka u moju malu selendru od grada u kojoj svaka baba zna sve o svaèijem privatnom životu, toliko sam sada presretna zbog istog.

Malo sunèanih dana, malo ludila od južine, malo nenormalnih frajera, malo psihotiènih šizoidnih frendica na rubu živèanog sloma... A sve tako poznato, i još na domaæem terenu.

Ok, imam taj problem koji se zove Valentinovo. I muški koji su se pojavili u krivom trenutku. A i onaj posebni i najveæi koji se zove Šarmantni Gad. Ovaj zadnji problem je još uvijek aktualan, naravno.
Lijep ko grijeh, pojavio se bio u pretprošli petak na mom parkingu da mi donese neku odjeæu koju sam zaboravila u stanu od firme koji smo povremeno koristili za intimna druženja. Zapravo, nije da je to neka odjeæa do koje mi je stalo. Tek par stvari koje su ionako bile za bacanje: XXXL debela Abercrombie felpa (od prošlogodišnjeg Oženjenog), dva para termo èarapa i termo tajce s rupom na koljenu i dupetu. Jer kako se u stanu rijetko boravi, a dvije klime nisu baš dovoljne da odmah zagriju kvadrate, a i ljudi se pothlade nakon maženja, plus zimogrozna sam i ne mogu spavat u nièem tanjem od debelog flisa zimi...
Ali ok, poanta je jasna.
Doduše, nije mi donio dvije majce kratkih rukava (jednu ružnu staru mušku skejtersku i jednu žensku šminkersku Chloe s vezom, perlama, šljokicama i resama iz nekih financijski boljih vremena), bijelu Givenchy siledžijku izvezenu perlama (e to mi je važan komad! Posljednje proljeæe s Nezakonitim, Berlin! Totalno se uz sve kombinira!), žutu toaletnu torbicu, èetkicu za zube, èetku za feniranje, gel za tuširanje (od Tiarea. Onaj iz Sephore. Koji volim. Jednostavno obožavam taj miris! A bila je zadnja boèica u zalihi, skoro skroz puna), spužvicu za tuširanje, èetkicu za zube, rijeène bisere koje sam dobila od S1 za prošlo “žensko” Valentinovo i koje nosim omotane oko ruke, i kalup u obliku ribe za lijepo oblikovanje moje nadaleko poznate specijalne paštete od tune.
Tako da se zapravo još uvijek nekako nadam da je to bilo namjerno. Buduæi da je i sam spomenuo kako je svjestan da su ostale još neke stvari, ali ne zna gdje su... (jea rajt... na polici u tuš kadi, u èaši na umivaoniku, u kupaonskom ormariæu, na podu i u ormaru spavaæe sobe, u noænom ormariæu i na kuhinjskom stolu).

A nisam baš sigurna da je to nadanje ok stvar.
Ni susret nije bio baš bajan.
Samo je nazvao, dogovorio termin u kojem æu ga èekati ispred ulaza, zakasnio (naravno!) 20 minuta, iskrcao kesu sa stvarima. I ja sam bila sva èudna nekako (živèana od èekanja i predugog muèenja leptiriæima u trbuhu). Pa smo izmijenili par rijeèi s rukama u džepovima, nekoliko brzinskih informacija o tome kako smo jako prezaposleni zadnjih dana i tako to (da, ja pogotovo...), i onda je on uskoèio za volan a ja otrèala u portun, i to je bilo to.
Kao da odjednom stvarno više nemamo što jednom drugom reæi. A nije istina, jer znam da ja njemu imam toliko toga za prièanje, toliko toga što mi je potrebno da mu kažem, povjerim, preprièam, saznam od njega... A ne znam kako nakon svega.
I, uostalom, nemam ni priliku.
On ne zove. A ja nema šanse da bi se javila prva. Uostalom, to bi bilo stvarno jadno od mene.
A i glupo je ispalo sve skupa. S onim èudnim zbunjenim stankama i gledanjem u oèi, pa onda skretanjem pogleda i prièanjem gluposti. I debilnim osmjesima na licima, unatoè trudu da ostanemo smrtno ozbiljni i djelujemo potpuno službeno i tek kurtoazno zainteresirani jedno za drugo.
Osim toga, zbog kratkog susreta s njim sam se cijelih par tjedana, unatoè problemima s boleštinom, osjeæala loše, beznadno i izgubljeno.

I ne samo zbog njega.
Nakon što je AA odluèila da je ipak ne zanima Dotièni, jer da nije zainteresiran za nju, prešaltala se na nekog pomorca koji je zapovjednik na plinašima. Jer da zaraðuje skroz dobro pa se neæe nameraèiti na njene novce, i nije stalno doma, a pritom je na puèini pa nema priliku varati je kad je službeno odsutan.
Time je meni prešutno dala blagoslov da diskretno bacam oko na Dotiènog. Èisto u terapeutske svrhe. Dapaèe, odluèila je aktivno pružati podršku.
Pa smo tako prošli utorak (taman prije gripe i zuba) dogovorile podnevnu kavu nakon teèaja šivanja, na kojoj sam se ja pojavila pola sata ranije da proèitam novine. A tamo je bio i Dotièni, koji je èekao svog frenda Connana, i isto tako èitao novine. Vrijeme je bilo strateški odlièno izabrano, jer unutra nije bilo niti jednog slobodnog stola. Pa sam napravila predstavu sa svoja dva frenda konobara oko traženja stola, smještanja za šank i osvrtanja za novinama... I vidi vraga, taman je Dotièni zatvorio Slobodnu i otvorio Jutarnji. Kako je bio za stolom najbližim šanku, sve je lijepo èuo i pružio mi Slobodnu. Pa još i pozvao da sjednem s njim dok èekam priju. I tako... smo se zaprièali malo.
Prvo sam ja listala Slobodnu a on Jutarnji, oboje zabuljeni u novine, bože me saèuvaj da bi podigli pogled s njih, i tako nekih par minuta...
Pa je on poželio cigaretu, mada ga inaèe nikad nisam vidila da puši. Kako, naravno, nije imao cigarete sa sobom (jer inaèe ne puši), pitao je jednu od mene. Ipak, kako ja pušim vrlo ženskasti Ronhill Slims, koji svaki frajer kojeg poznajem odbija staviti u usta osim ako nije stvarno pijan, daleko od oèiju javnosti i jednostavno umire za nikotinom, tako smo tražili nešto što mu odgovara. I usput zapoèeli prièu o ... mah, svaèemu.
S puno laprdanja, glupog osmjehivanja od uha do uha i upadanja u rijeè.
Dok nije došla AA i mi se dislocirale za jedan od osloboðenih stolova, a on mi galantno ponudio da svaki put kad èekam nekoga (znaèi, primjetio je da obièno uvijek doðem bar pola sata ranije da proèitam novine... osim ako ne kasnim pola sata nekome) ne sjedim sama nego se ukrcam njemu, bez obzira s kim u društvu bio.
Kako slatko! Dražesno! I obeæavajuæe!

Slatko, dražesno i obeæavajuæe je bilo i u srijedu.
Ovaj put sam opet bila solo i èitala novine, èekajuæi frenda za kojeg honorarno radim nešto za web, a koji je kasnio gore nego što ja inaèe kasnim. Upravo neoprostivo kasnio.
Dotièni je ulepršao, i nakon kratkog osvrtanja u potrazi za stolom ili nekim poznatim, odluèio doæi proèitati svoje Sportske novosti upravo u mom društvu.
Pa smo opet èitali malo novine i blebetali o tome da li je moja frendica a njegova poznanica D stvarno u vezi s odreðenim vatrenim ex reprezentativcem, kao što se prièa i piše (ok, stvarno je, ali se moram malo praviti da ne želim reæi i da ne odajem tajne mojih cura tek poluupoznatim frajerima...). A kad su došli njegovi priljepci još je neko vrijeme ostao sa mnom dok doðe frend. Èisto da ne budem sama...

Slatko, dražesno i obeæavajuæe je dakle bilo uutorak i srijedu.
U èetvrtak sam se opet spustila na kavu do Egoista, ovaj put puno ranije nego inaèe, veæ oko 10.30. Zbrisala pola sata ranije s teèaja. Jer je totalno prolupala rodica J sazvala krizni sastanak glede èinjenice da se jedan od njenih bivših uskoro ženi i da je trudan. A ona je tek sada, 5 godina nakon što mu je dala nogu zbog promiskuitetnog nadriumjetnika, shvatila da je ovaj prvi zapravo ljubav njenog života. I da je oduvijek vjerovala da æe jednom opet bit skupa. Jer je 5 godina trèao za njom, pa je imala dežurnu i uvijek spremnu budalu u rezervi. I sad se rezerva odjednom usudila ženiti nekom drugom...
Ali to je potpuno nebitno.
Takve emotivne krize kod J ionako nikad ne traju više od nekoliko sati. Najdulje dva dana. Dok ne snimi novo dobro muško dupe u lokalu.
Bitno je to da je prvo što sam ugledala kad sam upala u kafiæ bio prizor kojeg uopæe nisam oèekivala...
Naime, Dotièni. I s njime dotièna ženska osoba za koju niko živ od mojih obavještajki nije znao da li su još uvijek zajedno ili ne. Tj. koja, po onome što je njegov frend isprièao mojoj frendici u telefonskom izviðanju terena, više nije s njim, niti on s njom...
Ok, ne samo da su sjedili zajedno, nego ju je držao cijelo vrijeme za ruku. Lijepo, vidljivo i oèito. Njena ruka na stolu, njegov dlan slopljen preko njenog!
Jea, rajt. Uopæe nisu više skupa. Kao što nisu uopæe djelovali nimalo blisko ni intimno. I uopæe nije primjetio kroz staklo da dolazim, niti spustio glavu, a još manje uporno gledao u potpuno suprotnom smjeru od vrata kad sam ušla, i uopæe nije pokupio i stvari i nju pa zbrisao iz kafiæa cca 3 minute nakon što sam se ja pojavila. S njom. Toliko brzo da mu je šal ostao preko stolice.
Lijep šal, ako mogu primjetiti. Mada se inaèe grozno oblaèi – jakna, majca, traperice, tenisice... brrrr....

Prekrasno.
Upravno èarobno za ionako veæ gadno okrnjeno samopouzdanje.
Zar sam postala takva šteta od žene da se za mene lijepe samo oženjeni i skoro pa oženjeni avanturisti? Možda mi na èelu piše nešto što ja ne vidim u zrcalu, a što mi se nikako ne bi svidjelo da vidim?
Zašto, o zašto???

U meðuvremenu se pojavio i taj Kengur... Dobar komad o kojem sam prièala u prošlom postu, i koji me našao na Facebooku.
Naime, V je u nekakvoj udavaèkoj fazi, pa brije po Iskrici. Again & again.
Mada svi znamo da Iskrica sucks.
Ljudi se zatelebaju u prièu, opis, komunikaciju i par pažljivo odabranih fotki, i onda razoèaraju kad se upoznaju. Ili, još gore, redovno se poseksaju na prvom dejtu, i onda jedna strana ostane zaljubljena a druga bi krenula dalje...
Zato ja ne volim dateing siteove (ok, prije X godina sam i ja švrljala tu, i bezveze. A nakon što sam dogovorila blind date i kad sam se našla na kavi s materijalom ispalo je da je on MOJ BIVŠI S FAKSA, jednostavno sam odustala).
Ali 98% mojih cura itekako ljubi Iskricu (i Smokvu, i Rotkvu, i Voajere...). Pa tako i V.
Imala je, dakle, prije par tjedana date s tim jednim likom, ali kako je dvaput prije toga imala dva jeziva iskustva zaredom s neopisivim muškim gaborima, tako je odluèila povesti mene i J na tu nevinu kavicu, na koju je i on doveo single frenda, èisto da oboje imaju osiguranje i razlog za bijeg ako frajer ispadne koma...
Nije bio koma. Dapaèe, genijalan je. Moj tip, a i V-in. A bogami i J-in... na kraju smo završili upetoro vani do sitnih noænih.
Naravno, V se poseksala s njim iste veèeri, i nakon toga su oboje zakljuèili da zapravo... ono, nisu baš si napeti previše. Zato je Klokan zakljuèio da sam mu ja baš nekako kjuuuut. A njegov frend se u meðuvremenu zakaèio za V...
Komplicirano.

Inaèe, frajer je Klokan jer je roðen i odrastao te živio u Australiji. Kasne tridesete, ali izgleda mlaðe. Komadina muškog, bavio se srednjoškolskim i collage rugbijem... A ja to volim. Naime, ljudi koji me dobro poznaju znaju da osim boksa u svim oblicima takoðer strastveno pratim rugby. To je jedini sport u kojem èak i roðeni èistokrvni francuzi iz francuske reprezentacije izgledaju kao muškarci (a ne slani inæuni). A tek južnopacifièki komadi.... Awwwwww... Naravno, totalno se palim na All Blackse, ne samo zbog crnih dresova i Hake, koja mi je uberseksi (unatoè plaženju jezika i glupim izrazima lica...), od igraèa posebno volim dva australca našeg porijekla, , a nakon novozelanðana naravno da su mi prvi slijedeæi australci pa englezi...
Ok, da me sad netko pita za pravila – nemam pojma. Imaju ti muški s jedne strane u dresovima jedne boje, i ti drugi, s druge strane, u dresovima druge boje, pa se mlate, drpaju, skaèu jedni po drugima i lome si kosti, a sve to zbog predmeta koji izgleda ko smeða banana s poremeæajem štitnjaèe. Ali rugby mi je užasno seksi. I rugbijaši, naravno. Joj, ona golema tjelesa... pa kad malo èuènu, a ispod hlaèica se ukaže savršeno moæna i velièanstveno definirana snažna stražnja loža... uh, zašto, o zašto ne igraju u tangama i toplessu? Pa sav onaj adrenalin i testosteron... Ajme meni! Ajme! Veæ sam gotova!
I ne, nimalo me ne pali amerièki football... Ispod svih onih kaciga, suspenzora, jastuka za ramena i tajca uopæe ne vidim konkretno muško. A i j... muško koje se tuèe u oklopu.

Ah, da, dakle, gdje sam ono stala? Rastavljen, neloš, situiran...
Ali, ne živi u Splitu. Nego nekih 35-40 minuta vožnje odavde.
A to je loše.

Na posljednjem Skype confferenceu s J, Najboljom, AA i Ž jednoglasno sam proglašena glupom, ludom, nerazumnom i službeno oboljelom od Seve sindroma. Ono, lete mi lete tridesete...
Naime, cure tvrde da sam poprimila ponašanje i pokazujem sve simptome zrele udavaèe. Tj. da se na meni osjeti da sam poèela planirati, procjenjivati, vagati, pažljivo secirati svakog kandidata... A u što svakako spada i procjena da li mi odgovara to što živi u predgraðu s manje od 2000 stanovnika, unatoè tome što ima lijepu veliku kuæu s centralnim grijanjem, praktièki privatnu plažu samo za sebe, i tako to, a još nisam ni na dejt pristala...
Ups, zar jesam?
Meni se nimalo ne èini da je tako.
Dapaèe, ježim se od moguænosti da se pretvorim u... u... u TO!

Mah, iskreno, uopæe mi se ne da razmišljati o frajerima.
Ionako još uvijek ne lièim dovoljno na ljudsko biæe da bih se dala u promet.

Danas je to glupo Valentinovo, drugo po redu solo. I strašno sam živèana.
Ok, prošle godine sam ga provela s frendicom, pa na kraju završila s Deèkom, kojeg sam imala a nisam baš htjela. Tako da se zapravo nekako raèunalo kao solo. Ove godine je stvar veæ ozbiljna.

Naime, svi znamo da je cilj, misija i svrha postojanja Valentinova da se dobiju lijepi i skupi pokloni od frajera (koji æe zauzvrat dobit nešto puno jeftinije, ali ukusno i pažljivo odabrano...), i još neka gomila dobro aranžiranog cvijeæa, da se ode negdje jesti (dobro i skupo), i da se onda seksa.
A ove godine ništa od svega toga.
Èak ni seksa s nekim od slobodnih dobrih starih frendova s povlasticama, buduæi da je grozni Medazol opet izazvao kaos i šampinjone tamo dolje južno.
Ok, ima veèera. U stanju oèaja pristala sam na nevinu prijateljsku veèeru s Oralkom. Koji je jednako tako osamljen za Valentinovo i mrzi ga iz dna duše. A jedini je u ovome trenutku prihvatljiv, buduæi da me veæ vidio ružnu. I to u puno gorem stanju nego što sam sad (trenutaèno nisam višedistorzirana i nateèena, samo imam modrice po licu od udaraca u namještaj), pa je to valjda ok. Samo da konobari u Nevere ne pomisle da sam izašla na veèeru s deèkom zlostavljaèem...
Zvao me, doduše, i Klokan, ali buduæi da još nisam ujednaèila boju u licu morala sam odbiti.

Priznajem, ipak sam se nadala. Bar jednom malom glupom dražesnom prigodnom sms-iæu od Šarmantnog Gada... Onako kako je znao iznenaditi me sve ove prijašnje godine, raznim povodima (zimski solsticij, Svi Sveti, Sv. Patrik i ostali blesavi polublagdani... pa èak i svako Valentinovo). Sve ove prijašnje godine dok smo bili samo i jedino frendovi, i ništa više. Dok se trudio. Dok nije dobio. I više nego što se nadao. Cijelu mene, dušom i tijelom, u paketu sa svim mojim željama, nadama, strahovima, radostima, emocijama, gadnom jezièinom i teškom æudi, brigom, pažnjom, nježnošæu...
Krele i licemjer. I lažljivi gad.
Èovjek bi pomislio da sam se veæ davno morala opametiti.
Ali neke od nas nikad ne nauèe lekciju, nego uvijek jednako lupe glavom o zid.

Zbog svega ovoga ozbiljno razmišljam o tome da ponovo promijenim boju kose. U nešto malo toplije, tamnije i prirodnije. Možda mi tamnija kosa potakne cirkulaciju u moždanoj kori i obnovi sinapse popucale od pretjerane upotrebe peroksida?
Èini mi se da sam mudrija i uspješnija bila kao brineta. Ili s onom JLo medenom bojom, koja mi je super išla uz oversized dupe...
Možda nekakva seventies pepeljasta ili boja konjaka? (naime, na VH1 su upravo The Nolans i I’m In The Mood For Dancing...)
Playboy bunny blond me definitivno nije uèinila sretnom. Ljudi me uopæe više ni u èemu ne uzimaju za ozbiljno.
Koja je to platinasta plavuša, uostalom, ikad bila sretna u ljubavi? Marilyn Monroe možda? Noooot! Ili Maja Šuput, koju svaki frajer napuca (mislim, ono, haloooooo? Frajer je ostavio da bi oženio Mirjanu Hrgu!!!!)? Moja rodica Tanja, s tri braka iza sebe? (ups, ne, èekaj... ona je ostavila sva tri muža... Loš primjer, jer trenutaèno ima nekog genijalnog potkoženog lika). Agneta iz ABBAe, koju je onaj njezin muž s licem bernardinca ostavio dok su još svi skupa bili ABBA, i koja živi tužna na usamljenom švedskom svjetioniku?
Ne želim više biti novomilenijska Mae West. Želim... želim... biti Mirjana Hrga!

Ali, ako ništa drugo, bar neæu veèeras doma tuliti sama i nagrðena, u društvu azijskih sapunica i zadnje sezone Gossip Girl. Sve dok postoji netko još oèajniji od mene, ko bi rado ubio vrijeme u mom društvu...

Uh! Grozno!
Prestrašno!
Mrzim, mrzim, bože kako MRZIM Valentinovo!
A sad idem na tu glupu veèeru jer veæ kasnim...

14.02.2010. u 20:02 sati | 24 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Near To Death Experience. Ili: Dnevnik jedne narkofilke, povijest njenog lica i dotiènog zuba. Plus: KAWAIII !!! Plus: The THE GUY...

Otkako znam za sebe navikla sam biti bolesna.
I ne samo da sam navikla na boleæivost, boležljivost, bolovanje, bol i opæenito raznorazna neprirodna stanja organizma... Moji dragi dugogodišnji prijatelji znaju da uvijek obolim od nekakve komplicirane kombinacije egzotiènih zaraza i bolesti, kao npr. ono kad sam sa 17 dobila perverznu kombinaciju vodenih kozica i šarlaha, i kad su mi u Splitu na zaraznom lijeènici rekli da su oni mislili da nitko više ne obolijeva od šarlaha... A nemam pojma gdje sam pokupila taj cocktail, jer ga nije imao nitko ni u školi ni u Mistu ni na Otoku... Pa onda gripe. Imala sam sve trendovske gripe, od australske do svinjske (osim ptièje. Te zime sam imala kombiniranu upalu ušiju i sinusa koju sam vukla mjesecima).
Lomove i ozlijede ne bih smjela ni spominjati. To je posebno poglavlje za sebe.
Dvaput su stradali vilica i nos, nekoliko puta ruke i noge, prsti na rukama i nogama, lakat, lubanja, skoèni zglob, zapešæe... Moje tijelo je hodajuæa biometeorološka stanica. Po tome koja me stara fraktura boli i na kakav naèin me boli, nepogriješivo predviðam promjene vremena te prognoziram vrijeme za sutra i slijedeæih nekoliko dana.
No ipak, do sada je vodeæa bizarna ozlijeda bio prijelom rebara s probijanjem pluænog krila na kraju treæeg razreda osnovne, zbog kojeg sam ljeto provela u gipsanom koritu...

Naime, bio je taj predzadnji dan škole i jako vruæe, i ja obukla novu haljinu koju je Tata donio iz Engleske... A bila je jako lijepa, bijela, sa žabicama i volanima, bez naramenica, sva posuta sitnim srcima u rozoj, ljubièastoj i žutoj boji... Totalno da frendicama iz razreda oèi ispadnu od ljubomore kad sam je odjenula na èarapice s volanima i lakirane Mary Janes (unatoè tome što su mi se stopala kuhala u njima, ali svi znamo da se za ljepotu mre...). Naravno, kako smo se mi klinci iz cjelodnevnog ponašali ko èopor divljih goveda puštenih bez kontrole, tj. uèiteljice nas nisu svih mogle držati na oku u isto vrijeme, a popularni su u to vrijeme bili i Monchichi majmunèiæi, tako je nama curicama nakon nekog vremena dosadilo igrati se Dinastije pa smo se igrale Monchichi majmunèiæa... A svi znamo da slatki mali majmuni pretežno vise sa stabala, zar ne?
I tako, dok sam visila s grane koju sam bila obgrlila i rukama i nogama (naravno da je haljina veæ bila prljava do neprepoznatljivosti ali ne tako da se nije mogla oprati u mašini), u jednom sam trenutku primjetila da se izmeðu mene i sigurnog spuštanja na zemlju isprijeèila ogromna, gadna, zloèesta, ljepljiva kap borove smole....
O neeeeeeeee... Jer svi znamo da se smola ne skida s lijepe nove odjeæe, i ako se doma vratim sa smolom ulijepljenom haljinom, ne samo da æe mi Mama napeglati dupe kuhaèom, nego æe se dogoditi nešto još puno i neopisivo gore – haljina æe završiti u smeæu ili starim krpama! A takvom riziku se ozbiljna šminkerica i ljubiteljica lijepe odjeæe nikako ne smije izložiti!
Pa sam nakon vrlo kratkog razmišljanja i vaganja zakljuèila da bi najpametnije bilo da jednostavno skoèim s otprilike dva i po metra visine i riskiram slomljenu nogu, ruku, glavu ili zube, nego da uništim haljinu za princeze.
Samo što sam napravila glupost i nakon što sam pustila prvo noge pa onda ruke nisam provjerila da li je sluèajno haljina zakaèena za granu. A bila je. Što je rezultiralo paranjem iste, gubitkom ravnoteše, promijenjenim smjerom pada... I tako sam tijelom ljosnula o klupu koja se nalazila ispod bora. I polomila rebra.
Ostala i bez haljine i bez ljetnih praznika te godine.
I još su mi svi vidjeli gaæice!!! Što je jedno od jezivijih poniženja kojima se jedna devetogodišnjakinja koja drži do sebe može izložiti...

Sve do prošlog tjedna moj lom rebara je bio definitivno no1 meðu ozlijedama i boljeticama.
Da, sve do prošlog tjedna...

A sve je poèelo s naoko nevinim gnjavljenjem drugog po redu umnjaka na redu za vaðenje... Tako da nisam obraæala pažnju na bol. Dok odjednom nije poèelo biti nepodnošljivo. Ali na sasvim drugaèiji naèin nego ikada prije. Cijeli petak sam provela u bolovima. Kako nekih 1000 miligrama ibuprofena nije djelovalo, odluèila sam se na rizièan potez, posegnula u Tetièinu zalihu narkotika, droga i ostalih farmaceutskih èudesa i èvaknula 100 grama Tramala.
Mislim, ono, ok, znam, znam... Tj. tek sad znam, nakon što me je frend lijeènik upozorio, a i sama sam morala znati buduæi da sam magistrirala na terapiji kroniène boli i dobro sam potkovana teorijskim znanjem o analgeticima prve, druge i treæe (èitaj morfij) grupe... No kako sam ja narkofil i tabletoman, te kukavica koja ne podnosi bol, a i kad boli razum bježi pred zadovoljavanjem potrebe da se bol ubije, tako sam se odala obeæanju spasa iz kutije opakog analgetika/opijata...
Ali nije bilo dovoljno djelotvorno. Završila sam u krevetu, gutajuæi novih 100 grama Tramala cca svakih pet sati, totalno u agoniji.
Naime, gangrena. Na dvojki. Koja je izvana potpuno bijela, zdrava i èvrsta (i još uvijek je takva, nakon svega). Èiji korijen je na prije tri tjedna snimljenom ortopanu izgledao potpuno besprijekorno i zdravo! Na rtg snimci i na 2D snimci na cd-u!!!
A kad gangrena šiba nema te tablete koja može ubiti bol... dok stvar ne nateèe.

Nateklo je ujutro.
Nakon noæi agonije i èudnih polusnova u polubudnom stanju, halucinantnih misli i èudnovatih ideja izazvanih s nekoliko stotina miligrama Tramala u organizmu (kunem se, nisam znala da za njim u krizi znaju posegnuti i heroinski ovisnici... frend doktor koji inaèe vodi savjetovalište za ðankete, i koji mi je preporuèio da uzmem jedan od 50 mg ako ne bude djelovalo ništa drugo, a da nije znao da je gangrena u pitanju i da pomoæi nema, mi je kasnije rekao da nisam normalna!)

Ali kako nateklo!
Otok je, buduæi da se radilo o prednjem zubu, prošao ispod nosa sve do lijevog oka, potpuno odigao nos i gornu usnu, zatvorio lijevo oko i uzrokovao da mi lijeva strana lica nateèe u nekakvom èudnom kockastom obliku....

Ali, to nije sve.
Naime, zaboravila sam reæi da me u èetvrtak, dan prije bola zuba, pokosila gripa. Ne viroza. Gripa. Druga ove sezone.
Tako da sam na hitnu stomatološku u subotu stigla pod temperaturom i u groznici.

Ali, ni to nije sve.
Prije odlaska na hitnu stomatološku, onako sva omamljena Tramalom (a bila sam dobra dva dana omamljena dok nije prošao kroz mene) i buncajuæi od temperature, oplela dok sam silazila s kreveta. I udarila relativno zdravom desnom stranom lica prvo o noæni ormariæ, pa o pod. I onda nosom o ormar dok sam se prevrtala i pokušavala ustati.

Tako da sam do dolaska na hitnu stomatološku veæ odavno prestala u licu lièiti na ljudsko biæe.

Dežurni zubar na hitnoj nije znao što bi s jezivim deformiranim monstrumom ljubièastog lica na èijem se èelu usto moglo i roštiljati, pa me je nafilao antibioticima i poslao doma do sutra popodne.
Nije se usudio otvarati mi nateklinu da se izdrenira dok sam pod temperaturom, a nije mu palo na pamet poslati me na hitnu...
A meni je bilo tako svejedno...
Sve što sam htjela je bilo nekoliko kesa smrznutog graška na licu, nešto za bolove i krevet... I hidžab po moguænosti. Ili bolje, burku! Ionako nisam kužila ništa oko sebe. sjeæam se samo da su me stavljali u auto, vadili iz auta, vozili naokolo, posjedali, polijegali, uspravljali... I redom svi buljili u moje èudno lice.

U subotu ujutro se dogodila sreæa u nesreæi, tj. sluèajno sam se opalila iPhoneom po podljevu na usni (ispao iz ruku dok sam provjeravala facebook) i sluèajno pukla i izdrenirala dio užasa u èeljusti.
Ovaj put je dežurna zubarica na hitnoj zubnoj bila razumnija, pa me poslala na obiènu hitnu.
Gdje su pregledali lice, zakljuèili da ništa nije slomljeno, preporuèili ledene obloge na isprebijanu stranu lica, rekli nek samo nastavim s antibioticima i sutra se ujutro javim svom stomatologu.

I jesam.
Moj Zubo i Oralko su bili jednostavno užasnuti.
Pa su mi prepisali još antibiotika (tj. Klavaxu dodali i onaj ogavni Medazol koji izaziva želuèane tegobe, smeðu mokraæu i Candidu Albicans) i otvorili mi do kraja gnojište pod nosom i okom.
Ali ne skalperom, kao što se to inaèe radi.
O neeeeeee....
Ovo su otvorili laserom.
I ok, nije bilo bolno i strašno. Osim što je smrdilo po izgorenom mesu.
Dobro, jest bilo malo problematièno. Još uvijek sam bila pod temperaturom, koja sve te dane uopæe nije padala. A izgledala sam ko žrtva višednevnog obiteljskog zlostavljanja nasiljem protiv žena. Pa su se bojali otvoriti mi to èudo u takvom stanju, da organizam ne kolabira.
Ali nekim èudom nije kolabirao.

I tako, zadnje dane provodim u krevetu. Šopajuæi se antibioticima. Temperatura je pala tek prekjuèer. Lice splašnjava. Oteklina od zuba je skoro nevidljiva. Ali zato desna strana lica izgleda monstruozno.
Naime, dva dana mi je lijevo oko bilo sasvim a desno otprilike 2/5 zatvoreno.
Ispod desnog imam nekakvu ogromnu bolnu smeðe-ljubièastu fleku. I kapak mi je iste boje. Gornji. I donji. Imam i podljev i veliku kvrgu na èelu. Nos mi je ogroman i praseæeg oblika. Dio izmeðu usne i nosa je još oteèen i strahovito izboèen.
I ne pretjerujem kad kažem da ne lièim na èovjeka...

U meðuvremenu sam se ocijedila, što je dobro. Tek zadnja dva dana jedem nešto što nije Hipp kašica za laku noæ od keksa razrijeðena sokom od naranèe, i sve to kroz slamku. A i antibiotici tjeraju svoje. Meðutim, sve na meni visi (mislim na kožu i nekadašnje mišiæe), što nije dobro.

Po cijele dane na MySoju gledam korejske i japanske komedije i chick-flickove.
A totalno sam se navukla i na trenutaèno ludo popularnu korejsku teen seriju Boys Before Flowers. Ono, Rebelde joj nije ni do koljena! Mislim da sam na FB grupi obožavatelja serije jedina od stotinjak tisuæa èlanova koja nije azijatkinja...
A prièa je divna. Raðena po vrlo popularnoj japanskoj mangi iz 90-ih...
Naime, ima ta obièa cura Jan Di koja dobije stipendiju za elitnu školu, ali se kao buni protiv snobova, it a 4 superzgodna lika koji se zovu F4 i iz najmoænijih su korejskih obitelji (naravno, mislim na Južnu Koreju, ne onu od Kim Il Yong Dim Sum Sushi...). njoj se prvo sviða prelijepi Jy Hoo, kose izblajhane do svijetle naranèaste, romantièni osamljenik koji joj je jedini frend i spašava je od školskog mobinga koji je naredio glavni frajer iz ekipe, Jun Pyo, komad nakovrèane kose, kojem je stala na žulj i èak ga i istukla, a koji je zapravo u nju zaljubljen...
U svakom sluèaju, ona je u meðuvremenu ušla u tu ekipu, èak se i zaljubila u Jun Pyo-a... Sad su krenule spletke da ih se rastavi.
A sve je krcato slatkog držanja za ruèice i lejm romantike.
Mislim, još nisu imali ni first kiss...
A sve to uz puno slatkih školskih azijskih uniformica, dražesnog anime-glumljenja, dizajnerske odjeæe, najveæih korejskih zvijezda i u vrhunskoj produkciji...
KAWAIIIIIII !!!!!
U meðuvremenu sam pogledala i korejski film o debeloj curi divnog glasa zaljubljenoj u pop producenta koja se sva izoperirala da bude lijepa, a on je cijelo vrijeme bio zaljubljen u debelu...
I japansku teen komediju o Kiss-like bendu Detroit Rock City...

Baš su mi lijepi ti korejci. i zgodni. nisu kao kinezi. ili kao japanci (oprosti Sklo, ali japanci veæinom izgledaju kao da ih je netko prvo opalio peglom po stražnjem, pa onda daskom za peglanje po prednjem dijelu glave. I djeluju nekako surovo...).
Mislim se kako bih baš i ja si jednog.
Uostalom, nije ni èudo da su tako lijepi... Pa sve im je lijepo! Npr samsung mobiteli... Su tako lijepi... Imaju najljepši dizajn!

Totalno sam prolupala.

E, da – pronašao me na FB-u frajer. Samo takav. Intenzivno komuniciramo... On mene zna iz viðenja, ja nemam pojma koji je on, ali je dobaaaaaaar... Tako da imam razloga da što prije saniram facijalnu katastrofu. I organiziram dejt.

I za kraj, moja opsesija korejskim i japanskim filmovima i serijama nema nikakve veze s lijekovima protiv bolova. Stvarno nema, kunem se. Nakon epizode s Tramalom nisam pila ništa osim malo diazepama da lakše zaspim! Ali samo malo, kunem se!

12.02.2010. u 23:25 sati | 26 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.