Near To Death Experience. Ili: Dnevnik jedne narkofilke, povijest njenog lica i dotiènog zuba. Plus: KAWAIII !!! Plus: The THE GUY...

Otkako znam za sebe navikla sam biti bolesna.
I ne samo da sam navikla na boleæivost, boležljivost, bolovanje, bol i opæenito raznorazna neprirodna stanja organizma... Moji dragi dugogodišnji prijatelji znaju da uvijek obolim od nekakve komplicirane kombinacije egzotiènih zaraza i bolesti, kao npr. ono kad sam sa 17 dobila perverznu kombinaciju vodenih kozica i šarlaha, i kad su mi u Splitu na zaraznom lijeènici rekli da su oni mislili da nitko više ne obolijeva od šarlaha... A nemam pojma gdje sam pokupila taj cocktail, jer ga nije imao nitko ni u školi ni u Mistu ni na Otoku... Pa onda gripe. Imala sam sve trendovske gripe, od australske do svinjske (osim ptièje. Te zime sam imala kombiniranu upalu ušiju i sinusa koju sam vukla mjesecima).
Lomove i ozlijede ne bih smjela ni spominjati. To je posebno poglavlje za sebe.
Dvaput su stradali vilica i nos, nekoliko puta ruke i noge, prsti na rukama i nogama, lakat, lubanja, skoèni zglob, zapešæe... Moje tijelo je hodajuæa biometeorološka stanica. Po tome koja me stara fraktura boli i na kakav naèin me boli, nepogriješivo predviðam promjene vremena te prognoziram vrijeme za sutra i slijedeæih nekoliko dana.
No ipak, do sada je vodeæa bizarna ozlijeda bio prijelom rebara s probijanjem pluænog krila na kraju treæeg razreda osnovne, zbog kojeg sam ljeto provela u gipsanom koritu...

Naime, bio je taj predzadnji dan škole i jako vruæe, i ja obukla novu haljinu koju je Tata donio iz Engleske... A bila je jako lijepa, bijela, sa žabicama i volanima, bez naramenica, sva posuta sitnim srcima u rozoj, ljubièastoj i žutoj boji... Totalno da frendicama iz razreda oèi ispadnu od ljubomore kad sam je odjenula na èarapice s volanima i lakirane Mary Janes (unatoè tome što su mi se stopala kuhala u njima, ali svi znamo da se za ljepotu mre...). Naravno, kako smo se mi klinci iz cjelodnevnog ponašali ko èopor divljih goveda puštenih bez kontrole, tj. uèiteljice nas nisu svih mogle držati na oku u isto vrijeme, a popularni su u to vrijeme bili i Monchichi majmunèiæi, tako je nama curicama nakon nekog vremena dosadilo igrati se Dinastije pa smo se igrale Monchichi majmunèiæa... A svi znamo da slatki mali majmuni pretežno vise sa stabala, zar ne?
I tako, dok sam visila s grane koju sam bila obgrlila i rukama i nogama (naravno da je haljina veæ bila prljava do neprepoznatljivosti ali ne tako da se nije mogla oprati u mašini), u jednom sam trenutku primjetila da se izmeðu mene i sigurnog spuštanja na zemlju isprijeèila ogromna, gadna, zloèesta, ljepljiva kap borove smole....
O neeeeeeeee... Jer svi znamo da se smola ne skida s lijepe nove odjeæe, i ako se doma vratim sa smolom ulijepljenom haljinom, ne samo da æe mi Mama napeglati dupe kuhaèom, nego æe se dogoditi nešto još puno i neopisivo gore – haljina æe završiti u smeæu ili starim krpama! A takvom riziku se ozbiljna šminkerica i ljubiteljica lijepe odjeæe nikako ne smije izložiti!
Pa sam nakon vrlo kratkog razmišljanja i vaganja zakljuèila da bi najpametnije bilo da jednostavno skoèim s otprilike dva i po metra visine i riskiram slomljenu nogu, ruku, glavu ili zube, nego da uništim haljinu za princeze.
Samo što sam napravila glupost i nakon što sam pustila prvo noge pa onda ruke nisam provjerila da li je sluèajno haljina zakaèena za granu. A bila je. Što je rezultiralo paranjem iste, gubitkom ravnoteše, promijenjenim smjerom pada... I tako sam tijelom ljosnula o klupu koja se nalazila ispod bora. I polomila rebra.
Ostala i bez haljine i bez ljetnih praznika te godine.
I još su mi svi vidjeli gaæice!!! Što je jedno od jezivijih poniženja kojima se jedna devetogodišnjakinja koja drži do sebe može izložiti...

Sve do prošlog tjedna moj lom rebara je bio definitivno no1 meðu ozlijedama i boljeticama.
Da, sve do prošlog tjedna...

A sve je poèelo s naoko nevinim gnjavljenjem drugog po redu umnjaka na redu za vaðenje... Tako da nisam obraæala pažnju na bol. Dok odjednom nije poèelo biti nepodnošljivo. Ali na sasvim drugaèiji naèin nego ikada prije. Cijeli petak sam provela u bolovima. Kako nekih 1000 miligrama ibuprofena nije djelovalo, odluèila sam se na rizièan potez, posegnula u Tetièinu zalihu narkotika, droga i ostalih farmaceutskih èudesa i èvaknula 100 grama Tramala.
Mislim, ono, ok, znam, znam... Tj. tek sad znam, nakon što me je frend lijeènik upozorio, a i sama sam morala znati buduæi da sam magistrirala na terapiji kroniène boli i dobro sam potkovana teorijskim znanjem o analgeticima prve, druge i treæe (èitaj morfij) grupe... No kako sam ja narkofil i tabletoman, te kukavica koja ne podnosi bol, a i kad boli razum bježi pred zadovoljavanjem potrebe da se bol ubije, tako sam se odala obeæanju spasa iz kutije opakog analgetika/opijata...
Ali nije bilo dovoljno djelotvorno. Završila sam u krevetu, gutajuæi novih 100 grama Tramala cca svakih pet sati, totalno u agoniji.
Naime, gangrena. Na dvojki. Koja je izvana potpuno bijela, zdrava i èvrsta (i još uvijek je takva, nakon svega). Èiji korijen je na prije tri tjedna snimljenom ortopanu izgledao potpuno besprijekorno i zdravo! Na rtg snimci i na 2D snimci na cd-u!!!
A kad gangrena šiba nema te tablete koja može ubiti bol... dok stvar ne nateèe.

Nateklo je ujutro.
Nakon noæi agonije i èudnih polusnova u polubudnom stanju, halucinantnih misli i èudnovatih ideja izazvanih s nekoliko stotina miligrama Tramala u organizmu (kunem se, nisam znala da za njim u krizi znaju posegnuti i heroinski ovisnici... frend doktor koji inaèe vodi savjetovalište za ðankete, i koji mi je preporuèio da uzmem jedan od 50 mg ako ne bude djelovalo ništa drugo, a da nije znao da je gangrena u pitanju i da pomoæi nema, mi je kasnije rekao da nisam normalna!)

Ali kako nateklo!
Otok je, buduæi da se radilo o prednjem zubu, prošao ispod nosa sve do lijevog oka, potpuno odigao nos i gornu usnu, zatvorio lijevo oko i uzrokovao da mi lijeva strana lica nateèe u nekakvom èudnom kockastom obliku....

Ali, to nije sve.
Naime, zaboravila sam reæi da me u èetvrtak, dan prije bola zuba, pokosila gripa. Ne viroza. Gripa. Druga ove sezone.
Tako da sam na hitnu stomatološku u subotu stigla pod temperaturom i u groznici.

Ali, ni to nije sve.
Prije odlaska na hitnu stomatološku, onako sva omamljena Tramalom (a bila sam dobra dva dana omamljena dok nije prošao kroz mene) i buncajuæi od temperature, oplela dok sam silazila s kreveta. I udarila relativno zdravom desnom stranom lica prvo o noæni ormariæ, pa o pod. I onda nosom o ormar dok sam se prevrtala i pokušavala ustati.

Tako da sam do dolaska na hitnu stomatološku veæ odavno prestala u licu lièiti na ljudsko biæe.

Dežurni zubar na hitnoj nije znao što bi s jezivim deformiranim monstrumom ljubièastog lica na èijem se èelu usto moglo i roštiljati, pa me je nafilao antibioticima i poslao doma do sutra popodne.
Nije se usudio otvarati mi nateklinu da se izdrenira dok sam pod temperaturom, a nije mu palo na pamet poslati me na hitnu...
A meni je bilo tako svejedno...
Sve što sam htjela je bilo nekoliko kesa smrznutog graška na licu, nešto za bolove i krevet... I hidžab po moguænosti. Ili bolje, burku! Ionako nisam kužila ništa oko sebe. sjeæam se samo da su me stavljali u auto, vadili iz auta, vozili naokolo, posjedali, polijegali, uspravljali... I redom svi buljili u moje èudno lice.

U subotu ujutro se dogodila sreæa u nesreæi, tj. sluèajno sam se opalila iPhoneom po podljevu na usni (ispao iz ruku dok sam provjeravala facebook) i sluèajno pukla i izdrenirala dio užasa u èeljusti.
Ovaj put je dežurna zubarica na hitnoj zubnoj bila razumnija, pa me poslala na obiènu hitnu.
Gdje su pregledali lice, zakljuèili da ništa nije slomljeno, preporuèili ledene obloge na isprebijanu stranu lica, rekli nek samo nastavim s antibioticima i sutra se ujutro javim svom stomatologu.

I jesam.
Moj Zubo i Oralko su bili jednostavno užasnuti.
Pa su mi prepisali još antibiotika (tj. Klavaxu dodali i onaj ogavni Medazol koji izaziva želuèane tegobe, smeðu mokraæu i Candidu Albicans) i otvorili mi do kraja gnojište pod nosom i okom.
Ali ne skalperom, kao što se to inaèe radi.
O neeeeeee....
Ovo su otvorili laserom.
I ok, nije bilo bolno i strašno. Osim što je smrdilo po izgorenom mesu.
Dobro, jest bilo malo problematièno. Još uvijek sam bila pod temperaturom, koja sve te dane uopæe nije padala. A izgledala sam ko žrtva višednevnog obiteljskog zlostavljanja nasiljem protiv žena. Pa su se bojali otvoriti mi to èudo u takvom stanju, da organizam ne kolabira.
Ali nekim èudom nije kolabirao.

I tako, zadnje dane provodim u krevetu. Šopajuæi se antibioticima. Temperatura je pala tek prekjuèer. Lice splašnjava. Oteklina od zuba je skoro nevidljiva. Ali zato desna strana lica izgleda monstruozno.
Naime, dva dana mi je lijevo oko bilo sasvim a desno otprilike 2/5 zatvoreno.
Ispod desnog imam nekakvu ogromnu bolnu smeðe-ljubièastu fleku. I kapak mi je iste boje. Gornji. I donji. Imam i podljev i veliku kvrgu na èelu. Nos mi je ogroman i praseæeg oblika. Dio izmeðu usne i nosa je još oteèen i strahovito izboèen.
I ne pretjerujem kad kažem da ne lièim na èovjeka...

U meðuvremenu sam se ocijedila, što je dobro. Tek zadnja dva dana jedem nešto što nije Hipp kašica za laku noæ od keksa razrijeðena sokom od naranèe, i sve to kroz slamku. A i antibiotici tjeraju svoje. Meðutim, sve na meni visi (mislim na kožu i nekadašnje mišiæe), što nije dobro.

Po cijele dane na MySoju gledam korejske i japanske komedije i chick-flickove.
A totalno sam se navukla i na trenutaèno ludo popularnu korejsku teen seriju Boys Before Flowers. Ono, Rebelde joj nije ni do koljena! Mislim da sam na FB grupi obožavatelja serije jedina od stotinjak tisuæa èlanova koja nije azijatkinja...
A prièa je divna. Raðena po vrlo popularnoj japanskoj mangi iz 90-ih...
Naime, ima ta obièa cura Jan Di koja dobije stipendiju za elitnu školu, ali se kao buni protiv snobova, it a 4 superzgodna lika koji se zovu F4 i iz najmoænijih su korejskih obitelji (naravno, mislim na Južnu Koreju, ne onu od Kim Il Yong Dim Sum Sushi...). njoj se prvo sviða prelijepi Jy Hoo, kose izblajhane do svijetle naranèaste, romantièni osamljenik koji joj je jedini frend i spašava je od školskog mobinga koji je naredio glavni frajer iz ekipe, Jun Pyo, komad nakovrèane kose, kojem je stala na žulj i èak ga i istukla, a koji je zapravo u nju zaljubljen...
U svakom sluèaju, ona je u meðuvremenu ušla u tu ekipu, èak se i zaljubila u Jun Pyo-a... Sad su krenule spletke da ih se rastavi.
A sve je krcato slatkog držanja za ruèice i lejm romantike.
Mislim, još nisu imali ni first kiss...
A sve to uz puno slatkih školskih azijskih uniformica, dražesnog anime-glumljenja, dizajnerske odjeæe, najveæih korejskih zvijezda i u vrhunskoj produkciji...
KAWAIIIIIII !!!!!
U meðuvremenu sam pogledala i korejski film o debeloj curi divnog glasa zaljubljenoj u pop producenta koja se sva izoperirala da bude lijepa, a on je cijelo vrijeme bio zaljubljen u debelu...
I japansku teen komediju o Kiss-like bendu Detroit Rock City...

Baš su mi lijepi ti korejci. i zgodni. nisu kao kinezi. ili kao japanci (oprosti Sklo, ali japanci veæinom izgledaju kao da ih je netko prvo opalio peglom po stražnjem, pa onda daskom za peglanje po prednjem dijelu glave. I djeluju nekako surovo...).
Mislim se kako bih baš i ja si jednog.
Uostalom, nije ni èudo da su tako lijepi... Pa sve im je lijepo! Npr samsung mobiteli... Su tako lijepi... Imaju najljepši dizajn!

Totalno sam prolupala.

E, da – pronašao me na FB-u frajer. Samo takav. Intenzivno komuniciramo... On mene zna iz viðenja, ja nemam pojma koji je on, ali je dobaaaaaaar... Tako da imam razloga da što prije saniram facijalnu katastrofu. I organiziram dejt.

I za kraj, moja opsesija korejskim i japanskim filmovima i serijama nema nikakve veze s lijekovima protiv bolova. Stvarno nema, kunem se. Nakon epizode s Tramalom nisam pila ništa osim malo diazepama da lakše zaspim! Ali samo malo, kunem se!

12.02.2010. u 23:25 sati | 26 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.