Jedan narančasti, nostalgični i pun života u prošlosti... (nakon kojeg slijedi jedan napaljeni)

Nevjerovatno kako ljudi od muhe znaju stvoriti slona!
Pluća i sinusi su se napokon malo smirili, pa sam prikupila malo snage i odlučila potegnuti do najbližeg DM-a na obnavljanje zalihe proizvoda za samotamnjenje.
Zato jer mi je solarij strogo zabranjen (za sada... ), a i zato jer trenutačno nemam novaca za skupe proizvode za samotamnjenje koji daju nevjerovatno dobre rezultate. Pa moram ten nabavljati jeftino u DM-u, i to njihov private label.
Mada nisu zapravo toliko loše te njihove Sundance stvari. Imam nekakvu hidratantnu kremu za lice i losion. Ne farbaju odjeću, ne ostavljaju uzorke divljih životinja na tijelu, a i ne moram se znojiti pod kvarc-lampom ili roštiljati na +40 masna od ulja i smrdljiva po kokosu.
Doduše, boja mi je malo neprirodno narančasta. Ali odavno sam se pomirila s činjenicom da niti jedno sredstvo iz bočice ne može dati onaj predivni genuine ljetni ten a' la Gisele Bundchen (osim možda Diorovog moussea za samotamnjenje, ali ne znam čak ni ima li ga još na tržištu, ili one britanske pjene koju mi je Rodica Krava jednom donijela).

Ali barem mi se nije dogodilo ništa slično prošlogodišnjoj svibanjskoj katastrofi. Kad sam danima dežurala u kvartovskoj ljekarni dok napokon nisu dobili taj famozni izreklamirani Vichijev ten u tubi, i kad sam odmah kupila dvije, sigurna da će rezultat biti apsolutno savršen i da ću ga sigurno svakodnevno koristiti... Pa se doma dobro izribala, oljuštila epitel agresivnim peelingom (da sve bude ravnomjerno, mislim...), namazala losionom od glave do pete, oprala ruke da mi ne ostanu tragovi po dlanovima i između prstiju, pričekala... I – voila' – u rekordnom roku se pretvorila u nimfu s Copacabane!
Tj. u prijepodnevnom polumraku stana na Vrbanima moj ten je bio predivan. Duboko brončan i sjajan, ma jednostavno nevjerovatan! Toliko da sam odmah morala odjenuti kratku haljinu bez naramenica, a bogami i bez jakne, da svi vide moj predivan ten!!!
Dok nisam izašla s psom u kvart i ugledala svoj odraz u susjednom haustoru...
Ne, nisam bila tropski preplanula.
Ono što je u prijepodnevnom polumraku stana na Vrbanima izgledalo kao predivan brončani ten, na danjem svjetlu je zapravo bila žarkonarančasta katastrofa! Narančasta. Totalno narančasta. Narančasta kao... kao naranča! Kao mandarina! Kao dres nizozemske reprezentacije!
Na kraju ne samo da sam TJEDNIMA bila čudnovate boje, jer je u međuvremenu žarkonarančasta boja moje kože postala nekakva grozna smeđe-narančasta, nego mi je losion koji se navodno odmah upio obojio novu bež lanenu jaknicu (koju sam trčala odjenuti nakon što sam se suočila sa svojim odrazom na danjem svjetlu), žutu majcu koju sam obukla ispod, sive hlače kojima sam zamijenila haljinu, čarape koje sam obukla na tenisice (jer mi je koža na nožnim prstima postala tamnonarančasta), a da ne spominjem na što mi je ličila jadna haljina (svijetloplava), bež samostojeći grudnjak (nikad više ga obukla) i gaćice...
Nego sam u očajničkom pokušaju da bezobrazno postojanu boju barem dijelom uklonim sa sebe ostrugala tijelo tako da sam se tjednima ljuštila na fleke. I imala ne baš privlačan, prljavoizgledajući uzorak žirafe po cijelom tijelu.

Ali zapravo nisam imala namjeru pričati o svom tenu (mada sam morala poduzeti nešto. Jer ove subote je pola moje ekipe otvorilo sezonu kupanja tj. sunčanja jer još nije baš najtoplije u moru, druga polovica je već stekla lijep ten u solariju ili na kavama po gradu, a ja sam još uvijek boje posnog sira sa zelenkastom natruhom plijesni).

Nego o blesavim ljudima sa kojima se družim.

Naime, već par dana nisam oprala kosu. Ok, oprala sam je u nedjelju. U ponedjeljak je izgledala super, u utorak me sašila temperatura, pa sam se srijedu i četvrtak znojila ko prase, a jučer i danas sam se oribala sva – osim kose. Zbog glave. Tj. sinusa. Jer je bolje ne zazivati vraga. Tako da mi je kosa apsolutno užasna. Slijepljena od znoja i ležanja, a usput i strši na sve strane.
Pa sam problem grozne kose riješila tako što sam je omotala velikom pamučnom maramom odgovarajuće boje.

Mislim, nije da sam napravila nešto što inače ne činim već godinama. Imala sam fazu u životu kad sam mjesecima nosila kosu omotanu turbanima od marama. Ljeti je često umatam, kad je frizura katastrofalna od vlage, znojenja ili kad mi se ne da oprati je i isfrizirati nakon plaže. Na plaži je omatam turbanom od parea čim izađem iz mora, da se ne ošteti od sunca. Zimi ponekad omotam glavu maramom ili velikim šalom umjesto da na nju nabijem kapu. U svakom slučaju, glava omotana u tkaninom nije nešto neobično na meni. Osim što to nisam radila nekih godinu dana jer imam kratku kosu.

Ali jutros sam se zaturbanila lijepom pamučnom maramom sive boje s koje vise šljokice i mini dukatići, u skladu sa sivom viskoznom haljinom, crnim tajcama i crnim lakiranim balerinkama. Našminkala se. Uskladila naušnice s narukvicama. I baš sam si bila sva slatka. I sve je bilo tralala.
Dok nisam putem srela sestru moje AA u društvu zajedničke poznanice s kojom smo ove zime često išle na kavu i van. Izmijenile smo par riječi, pozdravile se i otišle svaka svojim putem, ja još uvijek dobro raspoložena...

Nakon par sati prvo me nazvala AA, koju nisam vidjela ni čula otkako me posjetila u bolnici prije više od dva tjedna.
AA je zvučala jako zabrinuto, jer nije znala da sam već krenula na kemoterapiju...
KemoŠTO???!!!???
Jer njena sestra me je srela i rekla da izgledam upravo strašno. Koža mi je neke čudne boje, i nosim glavu omotanu maramom jer jadna sigurno već nemam više kose na njoj, a i izgledam nekako iscrpljeno, s podočnjcima, i jedva se vučem, i stalno nešto pijem iz neke boce (nosila sam bočicu vode za psa!!!), i misli da je jako neodgovorno od mene što izlazim u takvom stanju, pa makar do 300-tinjak metara udaljenog kvartovskog DM-a...

Molim???
Da li je ona ikada u životu vidjela osobu koja je trenutno na ili je netom završila s kemoterapijom???
I odakle joj to za kosu??? Mislim, ispod marame je ispalo dovoljno pramenova na vrat i oko ušiju da bude očito da je sva kosa još uvijek tu. A imam i obrve, i to poprilično guste, i trepavice, poprilično jako namazane... I općenito... Ok, možda izgledam malo iscrpljeno, jer i jesam malo iscrpljena, ali ne baš toliko iscrpljeno, a ni boja kože mi nije baš tako neobična...
Ili možda ipak je?
Prokl...

Ali uopće nije važno kakve mi je boje koža!
Važno je to da je AA, prije nego je nazvala mene, prvo nazvala još nekoliko zajedničkih prijatelja i priopćila im da sam na kemu i da sam već ćelava i da izgledam strašno, i da su ti isti ljudi to proširili dalje, i da me još najmanje šestoro komada ekipe nazvalo nakon nje i pitalo za zdravlje...

Mislim, ono...
Zar ne bi bilo logično da, ako sam već na kemoterapiji, ne budem u subotu ujutro u DM-u nego na onkologiji, sa strogo kontroliranim posjetama?!?!

Kvragu i masna kosa!
A kvragu i ljudi koji izvlače naprečac zaključke i šire glupe priče naokolo...

A što se samih daljnjih terapija tiče, u ponedjeljak sam kod doktora na čitanju nalaza s biopsije jajnika i crijeva, pa ćemo znati što i kako dalje.

U međuvremenu stalno mi se Nezakoniti mota po glavi.
Nije se više javljao.
Ok, poslao mi je na FB-u mali p.s. nečemu što je usputno spomenuo u telefonskom razgovoru, pa sam spremno prihvatila konverzaciju, ali se on vrlo brzo povukao usred priče. Pretpostavljam da ako nije odgovorio na zadnje, da ni ne želi razgovarati. A ja neću navaljivati.
Na žalost, ne mogu mu uhoditi profil jer nismo FB frendovi otkako smo prekinuli, a profil mu je zatvoren.
Osim osnovnih podataka, jednog albuma u kojem su manje više fotke vezane uz posao i nešto zadovoljstva, i nekoliko slika koje su postali drugi.
Još uvijek ima onu istu sliku na profilu koju je prvu stavio, tamo još početkom 2007-e, kad smo oboje otvorili profile i kad još nisu baš svi bili zaluđeni imanjem profila na Facebooku. Samo što je izrezao mene s nje. Ali ne sasvim. Fotografija je stara, proljeće 2005-e, dok sam još imala dugu plavu kosu, i na sadašnjoj se vidi dobar komad duge plave njegovane kose... moje kose... Duge plave svijetle kose koju je obožavao. A koju već odavno nemam.
Ja sam sve zajedničke fotografije već odavno poskidala iz FB albuma.

A u onome albumu s fotkama vezanima uz posao i nešto zadovoljstva je i slika broda koji je bio tema razgovora na dan kad smo se upoznali. I to iz vremena dok smo još bili sretni zajedno. A to znam jer je na toj slici, točnije na sjedećoj garnituri na krmi, moj šešir a'la Jlo kupljen u Accessorizeu u Ilici, moj bijeli Benetton ručnik i bijele Hawaianas japanke, njegove ružne plave Speedo kupaće gaćice (nikako ga nisam uspjevala odviknuti od ružnih kupaćih mudanata u korist seksi kupaćih bermuda, ili bar bokserica, i to mi je išlo na živce!!!), dvije najlonske kese pune spize iz hvarskog Konzuma. I dio stopala moje Seke s neukusnim prstenom na nepedikiranom nožnom prstu i komadom mortadele na ristu.
Sjećam se tog godišnjeg kao da je bio jučer. Moja Seka je zaglavila s nekim društvom na Hvaru. Nakon što su u tri dana potrošili sve novce predviđene za dva tjedna nije imala koga drugog zvati upomoć osim mene, pa smo umjesto da chillamo po Elafitima promijenili rutu, pokupili nju i njenu Cimericu i zadržali ih još par dana s nama. Dok nismo bili prisiljeni odlučili dati im neke novce i riješiti ih se u Komiži gdje su srećom imale neke prijatelje koji su ih htjeli primiti na tjedan dana.
Ja i Nezakoniti smo na brodu bili s još dva para, prijateljima iz inozemstva u tridesetim godinama. Koji su zapravo htjeli relativno miran odmor, pa nisu baš bili oduševljeni prisustvom dvije neuredne, stalno pijane i napušene, a povrh svega i neodgovorne i problematične dvadesetjijednogodišnjakinje željne divljanja.
Prvu večer su napravile rusvaj u Carpe Diemu, a zatim smo ih do jutra tražili po Hvaru, da bi na kraju došle tek u podne. I to iz Starigrada, gdje su završile s nekim talijanima. Tu večer je Seka izgubila torbicu s dokumentima i mobitelom, a kako je Cimerica svoj mobitel izgubila par dana ranije, nismo im mogli nikako ući u trag. Srećom, torbicu s dokumentima smo pronašli kasnije u Carpeu (novaca u njoj ionako nije imala), ali mobitel nismo. Kad smo išli za Lastovo Cimerica je pijana pala s prove u otvoreno more, u Ublima se Seka skompala s nekakvim dečkima i potukla s curom jednog od njih jer je mala mislila da ga Seka namjerava preoteti (što je vjerovatno bila istina), i pritom su napravile takav nered u kafiću da nam ju je dovela policija. Koristile su svačije ručnike za plažu, japanke i kozmetiku za sunčanje kako bi im se prohtjelo. Ostavljale prljavo posuđe, nepojedene sendviče, prazne plastične boce, Cimeričine poispadale ekstenzije i polomljene akrilne nokte, odjeću, rublje i ostale užase po brodu na sve strane. Nekoliko puta poplavile kupatilo u mojoj kabini. Skoro utopile hidrofobičnog pinča od nizozemskog para koji je bio s nama jer su odlučile naučiti ga plivati. A kako su spavale u prostoru za dnevni boravak i krmile do 2-3 sata popodne, tako mi nismo mogli koristiti isti nego visiti u kabinama ili se pržiti vani dok se gospodične ne izvole ustati.
U svakom slučaju, priuštile su nam nekoliko jezivo napornih dana, i do dan danas se čudim strpljenju koje je Nezakoniti pokazao, i toleranciji koja je bila veća od moje (do trenutka kad je eksplodirao i rekao da ćemo in dat para koliko god budu zatražile i izbacit ih u prvon portu u koji stanemo pa neka se dalje misle same, mada bi ih najrađe ostavija na Jabuci ili bacija priko prove sa sidron oko vrata). Čak je i novi mobitel kupio Seki, i to ne baš jeftini, da se moji starci ne bi brinuli gdje je (naravno da ga je izgubila u Komiži nakon par dana).

Inače, brod je kupio od prijatelja kad je tražio novi, malo veći. Jer je brod za nas imao posebnu emotivnu vrijednost. Jer je upravo taj brod bio razlog zbog kojeg smo se uopće upoznali.
I to na današnji datum. Upravo danas je godišnjica našeg upoznavanja. Uvijek smo obilježavali datum kad smo se prvi put vidjeli kao datum kada je sve započelo.
Da smo ostali zajedno proslavili bismo ovaj 30. svibnja malom privatnom fešticom samo za nas dvoje. I bila bi to naša osma godišnjica.
Ali nije.


30.05.2010. u 12:09 sati | 20 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

NUTCASE pt.2

Inače, nutcase sam u cijeloj ovoj priči ja. Ona koja itekako zna u kakvom joj je stanju organizam, ali visi po kavama nedovoljno dobro odjevena, preznoji se pa izloži propuhu, vlažne kose puši cigaretu na balkonu, i to dok hriplje ko tuberkulozna Kovačićeva heroina a iz sinusa joj cure litre nečeg ogavnog fluorescentne žutozelene boje...

I onda završi s upalom sinusa i upalom pluća.

Dakle, malo me iznenadio nepoznati broj, ali čim sam čula glas jednostavno nisam ni na trenutak mogla posumnjati ko je s druge strane linije.
Samo jedan muškarac kojeg poznajem ima upravo takav vibrantni bas kombiniran s tako odrješitim i dominantnim dalmatinski-macho-yy-zaštitniči-mužjak stilom telefonske konverzacije.
Moj jedan i jedini Nezakoniti.

Prvo sam ostala bez riječi. Nesposobna uopće išta smisleno progovoriti.
A onda me preplavilo... nešto.
Ok, priznajem, rastopila sam se.
I još nešto više od toga.
Rasplakala sam se.
Ali ne odmah. I ne lijepo i ženstveno nego grozno.

Prvo me pitao kako sam.
Onda me napao, što je totalno u njegovom stilu. Kad je zaista zabrinut ili uplašen, moj Nezakoniti reagira napadački.
Naime, izgleda da cijelo ovo dvoipolgodišnje vrijeme naša zajednička frendica D igra ulogu dvostrukog agenta. Budući da sam je upoznala kao najbolju frendicu njegovog najboljeg frenda, ona još uvijek ima pristup u njegov život. Pa me povremeno izvještava o tome što se tamo događa. Ali izgleda da jednako tako, dapače, još iscrpnije i redovitije, izvještava njega o tome što se događa u mom životu.

Kao rezultat te dvostruke špijunaže, Nezakoniti je sada ljut što njega nisam ni na koji način izvijestila o tome što mi se događa sa zdravljem.

Još gore, otkrila sam da je ON bio taj koji je, kad je obaviješten o mom trenutačnom statusu nezaposlene, zamolio i mog bivšeg šefa (onog koji mi je dao otkaz), kao i zajedničkog frenda (onog s charter agencijom) da mi ponude posao!
Nisam znala da se on i moj (dvostruko) bivši šef poznaju relativno odnedavno, otkako imaju poslovne prostore u istoj zgradi, jer nisu se poznavali dok sam ja radila za (dvostruko) bivšeg šefa a živjela s Nezakonitim, i da je moj (dvostruko) bivši šef spomenuo da je čuo od kolegice koja je čula od muža da sam ostala bez posla, na što je upravo Nezakoniti predložio da me pozove umjesto da raspisuje natječaj kad za to dođe vrijeme.
Na što sam totalno poludila!
Odakle mu pravo da se na takav način miješa?
Kao da sam nesposobna za samostalan život! Kao da sam, ne znam, neko glupo, razmaženo i hirovito dijete koje je zbrisalo iz roditeljskog doma, i na koje Tatica treba paziti iz ilegale i upravljati mu životom jer ono samo nije sposobno za to!
Još gore, rekao je da je nekidan, kad je saznao da sam zbog bolesti dobila otkaz, nazvao mog (dvostruko) bivšeg šefa i izribao ga. Prvo zato jer mi je u ovakvoj situaciji dao otkaz, a onda zato jer nije prvo obavijestio njega... Pa sam saznala ne samo da je on upoznao mog (dvostruko) bivšeg šefa zato jer imaju prostore u istoj zgradi, nego i da moj (dvostruko) bivši šef iznajmljuje poslovni prostor od kuma od Nezakonitog, i da mu je Nezakoniti pomogao da kum cijenom izađe u susret u malo stisnutoj situaciji, pa je moje zapošljavanje bilo nekako logičan slijed vraćanja male usluge...
A najgore od svega, Nezakoniti je izjavio da bi, da je znao da mi moj (dvostruko) bivši šef namjerava dati otkaz, uredio tako da mi nekako zamrzne posao... Da me zadrži kao zaposlenicu koja čak nije ni na bolovanju, a da mu Nezakoniti zapravo daje novac za moju plaću i doprinose! Na kraju je totalno pošizio kad je saznao da mi moj (dvostruko) bivši šef nije čak predložio da otvorim bolovanje zadnjeg radnog dana, pa da barem dobivam nekakvu naknadu za bolovanje... Što je opcija za čije postojanje čak ni ja nisam znala.

U svakom slučaju, Nezakoniti je ljut. Ljut je na mog (dvostruko) bivšeg šefa jer mi je dao otkaz i jer nije njega obavijestio o tome.
Ljut je i na mene jer mu nisam na bilo koji način dala do znanja u kakvoj se situaciji nalazim.

Ljut je i jer ne želim prihvatiti njegovu pomoć, a uporno mi želi na bilo kakav način pomoći.
Ponudio mi je prvo da uselim u onaj mali stan u Stobreču koji je pod firmom i kojeg ima za potrebe stranih partnera kad borave poslom u Splitu. Jer ne želi da u ovim godinama i nakon svega živim sa nekakvom rodbinom, kao da (njegove riječi) nemam nikoga na ovom svijetu da se brine za mene! Ha-a-aaaaaaaaaaa-loooooooo??? Kako nemam?!?! Pa imam upravo tu rodbinu, uz svoju vlastitu obitelj! Jer La Famiglia je kao Borg, i ma koliko otrovna i komplicirana i konzervativna bila, tvrdo zbija redove i mobilizira sve snage kad je netko od članova ugrožen. Resistance is futile. A suživot s dobroćudnom i mrvicu ekscentričnom Teticom i njenom obitelji je moj vlastiti izbor, ne prisila zbog okolnosti!
Nezakoniti tvrdi da nakon svega što je među nama bilo, zbog obitelji koja smo bili, i zbog toga što sam svoj zarađeni novac ulagala u zajednički dom, imam pravo na nekretninu, i da smo to mogli i prije rješiti kao ljudi da nisam bila tako prokleto tvrdoglava kad sam otišla.
Ali ne, hvala! Svoju nekretninu ću, ako bude trebalo, kad je budem sebi mogla i odlučila priuštiti, te kad ja to budem htjela, priuštiti sebi sama!
Ljut je i jer sam odbila novac!
Naravno da sam odbila!
Ma koliko voljela novac i ma koliko mi bio potreban, ne želim da mi netko daruje novac tek tako! Pogotovo ne osoba koja... koju... koja... osoba... Ma ne želim njegov novac, i točka!
(Ok, zapravo želim novac... Bilo čiji novac, dapače, njegov novac pogotovo mi uopće ne bi škodio... Za koju ljetnu krpu i bjuti tretmanić, neke fine cipelice, kvragu, ne radim, nisam luda da ne želim novac... Ali ne na ovakav način. Red je da prvo nekoliko puta odbijem, pa se malo nećkam... pa onda teška srca prihvatim... i tako...).

Ja sam ljuta na njega jednako koliko i on na mene!

Jer odakle mu pravo imati toliko intimne informacije o meni! O MOM životu!
Kojeg on već dugo nije dio!
Ok, barem ne fizički prisutan čimbenik. Mada će uvijek biti ONAJ Nezakoniti, najveća dosadašnja i jedina prava ljubav mog života, čovjek na kojeg mi bar jednom tjedno odlutaju misli prije spavanja, i bla... Ali ja sam već jednom odlučila, i to je odluka koje sam se odlučila držati, ma kako sam je teško donijela.
I dobro, ja sam tako odlučila, i stoput zažalila, jer odluka je bila donešena možda ishitreno, u stanju koje je bilo malo čudno i patološko (ipak je to bilo par mjeseci nakon što sam izgubila naše dijete), ali već smo ionako previše toga napravili jedno drugome zbog čega više nije moglo funkcionirati, nije se moglo popraviti...
On je onaj od kojeg sam pobjegla, i kojeg pokušavam cijelo ovo vrijeme potpuno eliminirati iz života, i zaboga, zašto ne može poštovati moju odluku do kraja?!?! I držati se dogovorenog?!?! Jer ja se dogovorenog pokušavam držati već dvije i pol godine, i sam Bog zna koliko je to teško, i zašto mi onda otežava???!!!???

I, na kraju krajeva, on je bio taj koji je navodno bio u totalnoj komi, a onda se nabrzinu OŽENIO nakon samo par mjeseci, čim je sredio razvod od prve supruge!!! Onaj razvod koji skoro pet godina nije htio/mogao dobiti dok je živio sa mnom??? Doduše, taj brak je trajao otprilike koliko i brakovi Britney Spears, ali to su već detalji koje možemo zanemariti u općem kontekstu... Jer kojeg vraga se ženio, i to u crkvi, dok je navodno bio ruševina od čovjeka, pola onog čovjeka koji je nekad bio, tijelo bez duše, duša bez srca, uništen, razočaran u žene i život, i sve one ostale pi... gluposti koje mi je nalaprdao na telefon u mjesecima nakon mog odlaska????!!!???

Bijesna sam i jer odakle mu pravo da u siječnju u pijanom stanju fizički napadne Šarmantnog Gada na parkiralištu ispred jedne diskoteke, toliko da su morali intervenirati redari, i da mu zaprijeti da me se okani jer je oženjen??? Mislim, zar i on sam nije još uvijek bio službeno u braku kad smo započeli zajednički život??? I zašto mi nitko to nije rekao? A bili su prisutni i zajednički poznanici, i oni su ih razdvajali... I zašto mi ni Šarmantni gad nije ništa rekao o tome? Doduše, tad sam već bila dala otkaz i prekinula besperspektivan odnos s Šarmantnim gadom, ali... Zašto ja nisam ništa znala o tome???
I odakle mu, uostalom, pravo da se miješa u moje veze???
Miješam li se ja u njegove???

I strašno me ljuti taj njegov odnos prema meni kao da sam ja nekakav mali Downić koji nije sposoban brinuti se za sebe i živjeti vlastiti život, niti hendlati vlastitu karmu i ono što mu život donosi! A on moj socijalni radnik koji iz sjene kontrolira kako se snalazim u stambenoj zajednici, dok ja cijelo vrijeme imam iluzije o vlastitoj zrelosti i samostalnosti???
Ja nisam neka glupa maćuhica!
Ja sam... Ja sam... ma ja sam ja, valjda znam što sam i tko sam i što mogu a što ne mogu!!!

A najviše od svega sam luda od bijesa jer...
Pa, jer me zapravo strašno ganuo njegov poziv. I njegova briga. I neke stvari koje mi je rekao, a koje su previše intimne da bi ih čak ja, inače javnom izlaganju intime na blogu sklona, mogla ovdje napisati.
I jer zapravo želim da i dalje brine za mene, i da to nikada ne prestane.
I jer sam osjetila neki vrag u njegovom glasu, ono nešto poznato, domaće, samo moje, blisko...
I jer znam kojim je poslom u ovo doba godine tamo gdje već je, i znam koliko je to za njega stresno, i znam da neće uspjeti odmorit se kad se vrati u Hrvatsku jer je jedna od djelatnosti kojima se bavi i turizam a sezona počinje, i znam koliko mu je nekada značilo da ga u ovo doba godine navečer nazovem kad je tamo i tješim i pričam mu lijepe stvari... Znam da će ga, kad se vrati, mučiti kičma i neke stare ozlijede iz gadne nesreće u kojoj je jedva izvukao živu glavu , da se tamo gdje je sada hrani smećem jer mu ne paše lokalna hrana i da će mu od toga u kombinaciji s vrućinom podivljati kolesterol i helicobacter i moriti ga visoki tlak... Kao i da je vjerovatno neispavan jer kad se dovuče u apartman pola noći odvisi na Playstationu.
I ljuta sam na samu sebe jer mi je stalo, jer brinem o njemu tako tipično neodgovornom prema samom sebi, a nemam više nikakvo pravo na to. Sama sebi sam ga oduzela, i toj istoj sebi se zaklela da neću više nikada dozvoliti...
Ljuta sam i jer sam u jednom trenutku skužila da plačem dok mi on telefonski čita bukvicu, i da je on skužio da plačem, i jer se ljutio jer mu nisam htjela reći zašto plačem i jeli to zbog toga jer me nešto boli...

I još više ljuta jer sam ga napala što me nije vidio prije dva tjedna kad je prozujao kraj mene, a on ostao iskreno iznenađen. Jer me stvarno nije vidio.
Pa sada vjerovatno misli da ga špijuniram. Što uopće nije tako!!!

A naj, naj, najviše i povrh svega ovoga ljuta sam jer duboko u sebi znam da je istina ono što mi je B ponavljao i ponavljao, od trenutka kad mi je pomogao spakovati stvari u J-in auto pa do malo prije smrti kad smo telefonski razgovarali (ono kad me uvjeravao da je sve prošlo super i da će uskoro biti na nogama, čim obavi par preventivnih zračenja, dok je zapravo brojao zadnje trenutke). A ponavljao je da on jednostavno zna da naša priča još nije gotova. Da ja i Nezakoniti nismo imali pravi kraj. I da će nam se u nekom trenutku ponovo spojiti životi, pa makar samo da sjednemo i da istinski raskrstimo jedno s drugim. Mada se on nada onoj drugoj opciji, koju mi ja nisam dozvoljavala niti izreći (iz straha da mi se sama ideja ne bi previše svidjela...). I znam da je bio u pravu.

I, za kraj, zapravo sam ljuta na samu sebe jer uopće nije istina da sam ljuta.
Nego da mi je baš nekako drago.
A ne bi smjelo biti.
Jer sam uhvatila samu sebe kako se nadam nečemu, ni sama ne znam čemu, i kako već smišljam u glavi scenarije iz meksičke dramske produkcije, jedan sve nevjerovatniji od drugog, a znam da se zavaravam.
Jer kako god da okrenem, i ma što god B mislio i vjerovao, ja i Nezakoniti smo gotovi.
Nepopravljivo smo porušili sve što smo nekad imali, zauvijek izgubili povjerenje jedno u drugo, kao i mogućnost da ga ponovo uspostavimo, i promijenili se.
I ne želim se nadati da je moguće da još jednom ponovo, i da ovaj put bude happily ever after, jer nije moguće.

A ja ni sama više ne znam što želim ni u što vjerujem.
Srce bi, naravno, htjelo jedno, razum govori drugo.
Samo što baš nisam najsigurnija što mi to uopšće govori srce, a što razum...


p.s. Njegov brat (od Nezakonitog, ne od B) mi je nakon ovog razgovora donio doma pravu džunglu žutih i ljubičastih ruža u najružnijoj košari na svijetu. Od Nezakonitog. Grozne su. Ali su me ganule. Mislim da je brat krivo shvatio, jer Nezakoniti zna da ja volim žute i narančaste, ne žute i ljubičaste ruže (mada zapravo najviše volim orhideje. Ali previše bi bilo očekivati od muškarca njegovog tipa da zapravo zapamti koje cvijeće volim. Uvijek se držao žutih i narančastih ruža, provjereno). Ali važna je gesta.

p.p.s. Nazvala sam Šarmantnog Gada da provjerim priču o skoro pa tuči na parkingu. Potvrdio je. Ali mi nije htio ništa reći jer sam ga tada bila otkantala. Provjerila sam i kod zajedničke frendice, njoj je njen najbolji frend (koji je istovremeno i najbolji frend od Nezakonitog) odmah sutra ujutro (ok, u podne) ispričao sve o svađi na parkingu, jer on je ogavna gradska kronična tračibaba. Znači, i ONA je znala!!! I ko zna ko je još znao! A meni niko ništa nije smatrao za shodno reći!!! Pa kakvi su to ljudi oko mene???!!!???

p.p.p.s. Naravno da mi je sad ego velik ko kuća! Mislim, bio bi još veći da sam saznala o toj svađi i skoro pa tuči u vrijeme kad se actually dogodila! Mislim, ono... Dva se frajera skoro potukla zbog MENE! Ha! Prvi put doduše, i to na pragu moje 33-e, u skoro pa ocvaloj dobi, ali bolje ikad nego nikad... Zbog mene razdebljale, kratko ošišane i ni sjene onom nekadašnjem komadu!!! Nisu važni razlozi, jer nije baš da su se svađali oko toga s kime bih ja trebala biti, niti od neke strašne žudnje. Jedan je napao, drugi se samo branio, ali ej! Bitan je čin, bez dubinskog ulaženja u problematiku...

p.p.p.p.s. Ej, ljudi! Oni su se skoro tukli ZBOG MENE! Zbog MENE su se dva mužjaka skoro pa POTUKLA! U trenutku kad sam najružnija, najbezveznija i najneprivlačnija ikad! Wow! Volim to!
Ja sam prokleto poželjna seks boginja i najmrak komad na svijetu!
Jes, jes, jes!


28.05.2010. u 18:07 sati | 24 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

NUTCASE pt.1


Nisam baš nešto meganadahnuta posljednjih dana. Boli me. Neudobno mi je ležati. Dosadno mi je. Ok, ustanem, prošvrrljam po stanu, spustim se do kafića ispred zgrade... Prvi dan kad sam puštena iz bolnice zbrisala sam do najbližeg Tommyja kupiti četkicu za zube (kod mene četkice za zube ne traju dugo. Uvijek ih uspijem nekako ubaciti u wc školjku dok ih uzimam ili vraćam u ormarić iznad umivaonika. Otprilike trošim 2 do 4 mjesečno. A kako koristim Signalove Fresh Breath hard četkice, a svi znamo da je hard četkice najteže naći, onda se podrazumijeva da nisam uspjela naći odgovarajuću četkicu u samoposluzi u ulazu, a moji mi uvijek kupe krivu četkicu, i tako...). A za mnom bijesna Mama... Uf, kako ponižavajuće! Oprala mi je uši usred supermarketa!

Inače, Mama također ima problema. Nakon 60-ak godina anorektičnog, pušačkog, uberstresnog i hipernezdravog načina života riknuli joj štitnjača i kosti. Odjednom, bez upozorenja. Galopirajuća hipotireoza i reumatoidni artritis plus osteoporoza i još nekakvi problemi s kičmom. U nepuna tri mjeseca dobila je više od 15 kila, ne može držati volan u rukama niti mijenjati brzine, kičma joj se savija... Ok, mislim da je to s kičmom počelo i malo ranije.
A i naglo je skoro potpuno posijedila posljednjih mjeseci. Prirodna markantna crvenokosa s nešto sijedih pramenova zakamufliranih riđim preljevom (njena prirodna kosa nije hvatala umjetne farbe, nego samo sijedi pramenovi, pa je imala veličanstvenu prirodnoizgledajuću plamenu grivu) se pretvorila u čudnovatu obješenu stariju gospođu sa smiješnom čupavom frizurom jezive narančastocrvene boje. Hibrid mrkve i rajčice. Opada joj kosa. I da, ne može više ni navući cipele s potpeticama. Ne može obući ništa od odjeće. Ne osjeća se dobro. Umorna je. Otiče joj vrat. Sve joj otiče. Mliječnobijeli, zbotoksirani, nafilani i popeglani ten joj je posivio i ogrubio, kapci izgledaju prezategnuto i natečeno oko očiju koje teže izletjeti iz očnih duplji... Mislim da ju je dokusurio stres oko moje dijagnoze plus Tatina nedavna ugradnja bypassa i nadomještanje izlizanog srčanog zaliska, te Sekine nedavne tegobe s napuknućem kvadricepsa ili tako nekako...

Jedino se Tata super oporavlja nakon operacije.
Nedavno je obavio nekakav sistematski na Mamin nagovor. Naime, prije dvije godine je zbog nekakvog napadaja čira završio na hitnoj, i nakon što je to uspješno sanirano izbjegavao je kontrole panično, ko da ga u ordinaciji čeka u najmanju ruku Dr. Mengele a ne njegov gastroneštolog. Na kraju je ispalo da Tata ima gadnih srčanih problema. Dapače, ono što je prije dvije godine izgledalo kao napad čira, zapravo je bio ni manje ni više srčani udar. Infarkt. Ali ga na hitnoj dva kardiologa nisu skužila!!! Jer je istovremeno srčani provocirao čir, a on je već odavno potvrđeni čiraš operiranog želuca, pa su se dijagnoze preklopile... A kako Tata od doktora bježi ko Vrag od tamjana (dosta mu je i ova koju ima doma i na koju je zakonski osuđen), tako je sve to skupa zapustio... Držeći se one da ako negira postojanje zdravstvenih tegoba, onda zapravo i nema ama baš nikakvih zdravstvenih tegoba, ne?
Tata je inače vitalni 70-i-nešto-godišnjak koji izgleda kao da mu je maksimalno 60. Dotjeran, zgodan i u formi, aktivan, sportski rekreativac, i ta ga je njegova sklonost svakodnevnim šetnjama s ekipom, igranju malog baluna i balota nekoliko puta tjedno, jedrenju ljeti i smučkanju po Kupresu zimi, spasila. Jer kaže njegov kardiolog da su nekakve periferne žile preuzele funkciju ove jedne u srcu koja je izgleda već dugo proširena i mogla mu je raditi ozbiljne probleme, a i ovih koje su se pozaštopale... Tata naime ima kolesterol do neba. I, naravno, genetski visok šećer čije postojanje već desetljećima uporno negira i piči lifestyle superzdravog tridesetogodišnjaka.

A jadna Mama skoro da i sama nije doživila infarkt kad je saznala da joj ga je muž prehodao (od Matejuške do Zente, zelen u licu i jedva dišući od bolova u abdominalnom predjelu, s nekoliko kila voća i povrća u rukama, po podnevnom zvizdanu usred srpnja...).
Onda je morala trčati s njim po pregledima jer bi u protivnom on umjesto u specijalističku ambulantu vjerovatno produžio do Rive, pa ga je morala kontrolirati da ne zbriše u šetnjicu nakon što su mu napravili prvi zahvat na srcu nekakvom sondom kroz zapešće, pa sam onda ja imala konizaciju, pa je nakon toga tati rađen bypass i stavljeno to nešto u srce, pa sam nakon toga ja završila ponovo u bolnici, a Seka je u međuvremenu sje... sredila nogu na rolanju, i to sve nakon što je Bratov brod dobio rutu taman preko područja operiranja somalskih gusara...
Ma jezivo!
Nije u čudu što je jadna sva otišla kvragu.

Boli me kad je vidim takvu svu nikakvu i u gadnom fizičkom stanju.
I što odgađa svoju operaciju, tj. vađenje onog preostalog komada štitnjače koji joj je ostavljen prije nekoliko godina kad je uklonjen tumor, dok joj se familja ne pokrpa.

A najviše mi je žao njene prekrasne kose.
Na Maminu kosu sam bila ponosna na jednako kao i ona sama. Žaleći što i sama nisam naslijedila istu. Ogromnu lavlju grivu crvene kose. Dugačku. Bujnu. Divlju. Neukrotivu. Kosu kojoj nije trebalo puno njege ni održavanja, koja je oduvijek bila predivna sama od sebe.
Izgubila je više od pola kose. I posijedila.
Bez te kose Mama više nije ona ista MOJA Mama.
Znam da je kosu izgubila kao posljedicu gubitka zdravlja, ali nekako imam osjećaj da je zapravo zdravlje izgubila zato jer je izgubila kosu. Da je nekim čudom njena kosa ostala netaknuta, ili da je bar manje oslabila, da ju je samo četvrtinu manje ispalo, da bar nije izgubila boju... Imam osjećaj da bi i Mama manje podlegla tegobama, da bi se njen organizam lakše odupro svemu što ju je napalo.

Zato sam odlučila ponovo pustiti svoju. Dugu, dugu...
Naravno, prvo moram malo zarasti, zatim pričekati još koji dan da stignu nalazi biopsije ono viška iznutrica koje su mi povadili, pa da saznam hoće li me i kako će me pržiti/zračiti/kemijski tretirati, čisto da znam sebi postaviti nekakav početni datum... Ono, od tog i tog dana krećem s puštanjem.
Moje kose.
Prirodne.
One iste duge crne sitno kovrčave koja moju mamu fascinira jednako kao što je i mene fascinirala njena plamenocrvena griva, a koju sam godinama sustavno uništavala farbanjem i peglanjem.


U međuvremenu, jednnog od ovih dana sam imala strašno... neočekivan telefonski poziv.
S nepoznatog broja koji je imao strani predbroj.
Nazvao me Nezakoniti.
Nije mi bilo ni na kraj pameti da još uvijek ima sve moje brojeve telefona.
Doduše, privatnu T-comovu pretplatu sam otkazala još davno, ali ovu istu Vipme karticu imam već godinama i ranije sam je koristila povremeno kao dodatni broj. Otkako sam socijalni slučaj, ovo mi je jedini broj koji koristim.


22.05.2010. u 22:50 sati | 21 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Post o tome kako mi je bio povrijeđen ego i oskrvnut teritorij

Nap: ovo je post o prošloj suboti, napisan prošli tjedan dok sam se dosađivala s laptopom na krilu u bolnici. Dakle, PROŠLA subota prije hospitalizacije, već sam prošli utorak izrezuckana i sad sam već opet u komadu... :)


I eto, tako, potrefi se jedan od onih dana kad sve kao krene loše pa odjednom okrene na idealno. I taman kad žena pomisli da će taj, jeli, ipak na kraju savršeni dan biti okrunjen veličanstvenom završnicom u vidu nekakvog chillingastog izlaska uz čašu vina - ono ćorak.
A subota je bila stvarno divan dan. Megadivan.
Počela s kišom i prolomom oblaka, nastavila se iznenadnim nestankom nevere i golemim količinama sunca, i otklizila u prekrasno kasno popodne i predvečerje ispunjeno svježim poslijekišnim prijeljetnim mirisima u zraku...
A provela sam je s Frendom koji je taman dobauljao s poslovnog odsustva i bio sav jadan jer je propustio Sudamju (fjeru o' Svetoga Duje, za one koji ne znaju, koja mene frustrira jednako kao i maškare i ostale masovne gradske pučke veselice, tako da sam nakon prikupljanja posljednjih nalaza dan provela doma i šetala psa isključivo po kvartu). Pa je dan odlučio provesti s izgleda još jedinom osobom u gradu koja je propustila jučerašnji grozomorni šušur.

Otišli smo u Knin na janjetinu u Tri Lovca - što je bila njegova želja.
Nakon čega smo vrludali po Mercatoru - na moj zahtjev.
Pa sam se, budući da sam imala one kupone iz Glorije za 30% popusta, pokušala grebati za Alessandrov Nail Hardener, freakin' savršenu stvar za učvrščivanje noktiju u kategoriji onih ispod 100 kuna.
Ali kako ga u Irisu nije više bilo (izgleda da nisam jedina u gradu došla u Mercatorov Iris s kuponom iz Glorije i u namjeri da kupim Alessandrov Nail Hardener), tako sam pala u očaj, zbog čega sam ipak dobila nešto, tek da nam ne propadne kupon - prekrasni blijedoroza baršunasti Givenchyjev ruž za usne...
A kako sam još uvijek bila očajna, jer time nisam riješila problem moranja imanja pod hitno sredstva za jačanje noktiju koji su sezonski malo oslabili i (u skladu s godišnjim dobom) blago prolistali, tako sam na kraju uvjerila Frenda da mi je potrebno posjetiti nail bar bar da vidim što O.P.I. nudi. I završila s Nail Envyjem, ovim najnovijim koji je još bolji od onog standardnog, a nije proziran nego ima neku breskvasto-mliječnu a prozirnu i gustu konzistenciju, zbog čega prekriva nesavršenosti na noktima i daje efekt pokrivenosti nokta tankim transparentnim slojem akrilnog gela. Što je baš cool.
A dobila sam i ono superefikasno a perverzno skupo“nail-to-go“ uljeu tubici za zanoktice, jer je cura koja tamo radi uvjerila frenda da su mi zanoktice stvarno u katastrofalnom stanju, i da je bolje pljunut 190 kuna na ulje nego puno više novaca na najlonke koje bih suhim zanokticama poderala.
Doduše, malo mi je digla živce jer me pokušala uvjeriti da su suhoća, žućkasta boja i listanje noktiju znak katastrofalnog stanja željeza u mom organizmu. A ne konstantnim silovanjem nokta debelim premazima laka intenzivnih boja, bez sloja podlaka. Što je ipak malo puno bliže istini. Pa valjda je dan ranije anesteziolog pregledao moje krvne nalaze i usput mi objasnio sve što me je zanimalo, a tamo, molim lijepo, stoji da mi je razina željeza u krvi upravo idealna!!!
Zatim smo ostatak kupona s popustom (tj. samo još jedan) potrošili u Modiani gdje smo kupovali Tommy Hilfiger majce i košulje za njega i bijelu Guess siledžijku s printom za mene, nakon čega smo pokušali naći nešto zgodno u Guliveru za njegovu mamu, i na kraju navalili na pizzu...

Tj. on je navalio na pizzu. Ja sam svoju samo promuljala po tanjuru.
Posljednjih tjedana uopće nemam teka i jedem tek povremeno, reda radi, kad me slabost podsjeti da odavno nisam ništa bacila u kljun.
Ne znam koji vrag me spopao.
Da je situacija iole drugačija bila bih presretna zbog toga jer su četiri kile otišle same od sebe. Mislim, stvarno sam užasno debela, i red bi bio da smršavim, i želim smršaviti, a gubitak apetita je nešto što se inače ne događa običnim smrtnicima baš tako često a da je usput i u idealnom trenutku.
Ali situacija je takva kakva je, i gubitak želje za bilo kakvom hranom me samo dodatno brine.

Možda jer se bojim?
Jer prvo se nisam baš tako bojala.
Prvo je sve bilo kao light, zahvat bez rezanja i šivanja, dijagnoza koja ne zahtjeva dodatne terapije. Međutim, ovo sada više nije light, zahvat bez rezanja i šivanja, niti dijagnoza koja...
Ovaj put u cijelu priču su umiješani i nekakvi dodatni onkolozi osim onih ginekoloških.
Grrrrr....
Brrrrr....


Kako bilo, nije to ono što me mori.

More me dva nepotrebna susreta koja su se zbila u subotu, na kraju predivnog dana, koji je jednostavno morao biti nečim pokvaren...

Prvo sam sjela sama ispred određenog kafića tamo negdje kraj KBC Firule, taman u vrlo blizoj blizini jednog od poslovnih prostora iz kojih djeluje moj Nezakoniti.
Obično izbjegavam taj kafić, upravo iz gore navedenog razloga, ali kako je bila subota popodne tako sam vjerovala da sam sigurna, jer subotom popodne nikoga nema u uredima. Ono, mislim, bar koliko ja znam i kako je bilo skoro pet godina koliko sam itekako dobro znala sve o njegovom poslovanju i radnom vremenu tvrtki. A znam da ni u jednoj nema nikoga subotom popodne...
Uostalom, kafić je najbliži mogući izlazu iz KBC Firule, a morala sam pričekati svoju novu ŽNP koja je tukla dežurstvo i planirala zbrisati na kavicu i briefing o petku navečer.
Ali, vidi vraga – ovu subotu popodne je nekoga bilo u uredima!
A taj netko je bio ni manje više nego – on! Nezakoniti, glavom i bradom!
Kvragu!

Ok, priznajem sama sebi – nisam ravnodušna. Čak niti malo, samo malo, ma ni sasvim mrvicu ravnodušna.
Prošle su dvije i pol godine otkako sam ga ostavila i otišla iz zajedničkog doma. I više od sedam godina otkako smo se uopće upoznali. I još uvijek osjećam iste leptiriće u trbuhu kad ga vidim, kao i prvog dana kad smo bacili oko jedno na drugo.

I ne, nije se dogodilo ništa spektakularno. Nikakav telenovelasti susret, nikakvi značajni pogledi koji traju pola sekunde a sadržavaju u sebi cijelu vječnost, nikakvo ispuštanje šalice s kavom, osvrtanje u slow motionu, nikakvi smrznuti kadrovi, zbunjenost, zamuckivanje i gutanje riječi... On je izjurio psujući nekome mater na mobitel, zastao tek da se osvrne i zaurla na momka koji je izlazio za njim da uključi alarm i zaključa vrata, i prošišao preda mnom niti ne primjetivši me. A meni je trebalo par sekundi da shvatim da je to uopće on... I leptirići su me spopali kad je već bio dovoljno daleko.
I da, kvragu, priznajem da ga nisam u prvi mah prepoznala.
Srela sam ga prije koji mjesec, ali tada je bio zakrabuljen u icu i nekakvu kapetinu na glavi.
Sada je bio u nekakvim laganim hlačama i košuljici, i priznajem... Hm... I dalje je gromada od čovjeka, brdo mišića nastalih kao kombinacija fizičkog rada i plaženja po teretani, ali je izgubio šlaufić oko strukića. I izgleda... Pas mater, izgleda prokleto dobro!!!
Mislim, meni je uvijek izgledao prokleto dobro, jer sam ga uvijek gledala zaljubljenim očima. Većini mojih cura nije izgledao dobro. Prije opasno ili surovo. Pogotovo jer je furao onaj grozni ćelavi immage. Dok sada ima kratku frizuricu, na koju sam ga ja nagovorila, pa izgleda dražesno i ozbiljno. Čak i kultivirano.

Ok. Kad sam se napokon pribrala od leptirića, i kad je NŽP napokon dovukla koščato dupe (s 45 minuta zakašnjenja), prilijepio nam se i nekakav njen grozomorni kolega s kirurgije kojemu se ja navodno sviđam (a on je meni bljuv). Pa je ležerna kavica postala polusatno prženje u paklu dosade s narcisoidnim likom... Za vrijeme kojeg je NŽP plahutala u svojim mislila o sjeckanju tjelesa (vjerujte mi, ako u stvarnom životu postoji osoba opsjednuta operacijama kao ona korejka iz Grey's Anatomy, to je onda upravo moja NŽP), a ja premetala po glavi pojavu Nezakonitog i svoje čudne i nepoželjne emocije prema njemu koje me još uvijek more.

Nakon toga mi se ponovo pridružio Frend, pa smo se preselili malo južnije, do Egića.
Naručili još kave.
Uzeli svako svoje novine.
Čitali novine.
Igrali se s psom.
Još čitali novine.
Onda mi se pripiškilo.
Pa sam ustala i prije odlaska prema kondutu onako usput prešla pogledom preko štekata, čisto da provjerim ko je u međuvremenu sve došao, i tak...
A kad tamo – horror!

Odmah sam prepoznala TA leđa u TOJ svijetložutoj košulji koju sam ja izabrala, TAJ vrat i TU glavu na njemu, s na milimetrić ošišanom plavom kosom i TIM sunčanim naočalama nabivenima na vrh iste! A da budem 100% sigurna da se radi upravo o TOJ osobi na koju mislim potvrdile su mi i dobro poznate tetovaže koje su virile ispod oba rukava...
Kvragu!
Što li je zaboga Šarmantni Gad radio ispred MOG kafića, onog istog u koji nikada ne dolazi van svog radnog vremena, i to u vrijeme kad JA obavezno dolazim tamo?
Naravno da je vidio da sam tu, i naravno da je zbog toga sjeo okrenut mi leđima (jer on nikada ne sjedi leđima okrenut ulazu...)!
Zašto nije pokupio ta svoja dva glupa frenda kad me vidio i otišao, ne znam, negdje gdje inače ide s društvom, u Pascuccija, ili do Tenisa, ili na neko glupo mjesto gdje već uvijek ide???
I zašto sam morala izgledat krajnje bezveze, u onoj glupoj plavoj lanenoj haljini koja se izgužva od sjedenja , tajcama u kojima mi noge poprimaju oblik i dimenziju dorskih stupova, izgaženim balerinkama i s ne baš najsvježijom frizurom????
Odakle mu obraz da se pojavi na MOM teritoriju, i to nekoliko sati nakon što sam mu sms-om čestitala rođendan a on se nije udostojao ni pristojno odgovoriti? A ja čak nisam izgledala ni apsolutno veličanstveno, ono, da mu zastane dah i opere ga čežnja, ni najmanje onako kako bi žena morala izgledati u ovakvoj situaciji?
Obavila sam to piškenje najbrže što sam mogla, djelomično spasila frizuru i pojavu, šmugla do Frenda i natjerala ga da isti sekund pokupimo prnje i odmaglimo odatle. Jer kvragu, opet su me, drugi put u istom danu, oprali glupi leptirići. A nisam bila raspoložena za glupe situacije.

Plan je bio da šmugnemo preko štekata od Tempere, tj da jednostavno dostojanstveno nestanem s poprišta za po mene mogućeg katastrofalnog susreta.
Ali malo sutra.
Čim sam spustila psa s krila na pod mala je odskakutala prema Hedonistu, tako da nije bilo šanse da ga izbjegnem.
A nisam mogla prošišati ni praveći se da ga nisam vidila. Jer je ovaj njegov frend kojeg i ja poznajem prvo grunuo Šarmantnog Gada Laktom u rebra, pa mi se naklebesio, pa se javio i Gad... I onda smo obavili kurtoazno izmjenjivanje pozdrava i debilnih „kako si šta ima“ fraza, dok je Gad crvenio u licu a ja plela jezikom...
Dok mi Frend nije prebacio ruku preko ramena, onako glumljeno posjednički, i rekao da „sori ekipa ali nan je priša“ i „ajmo ća jube“...

Grrrrrrrrrrrrrr.......
Normalno da sam onda bijesnila na Frenda!
On je, budući upoznat sa situacijom, bio siguran da je napravio dobro djelo, i da će tako uostalom postići i to da se Šarmantni Gad zauvijek odstrani iz mog života, jer će sad biti uvjeren da imam novog dečka...
Ali ne! Jer to što sam ja Frendu rekla da je priča sa Šarmantnim Gadom gotova i da ne želim više imat posla s njim zapravo i nije 100% istina! Nego nešto što se prijateljima mora govoriti u situacijama kad žena okonča besperspektivnu vezu s oženjenim muškarcem koji je još uvijek prokleto privlači! Dok je istina u stvari to da ja ne želim da on više nema posla sa mnom, a pogotovo da misli da ja imam dečka!
Ili bar ne dečka koji izgleda simpatično i dražesno ali ne dovoljno Y i frajerski, kao što Frend izgleda.
Tj. ok bi bilo da misli da imam dečka, ali da taj lik bude neka, ono, stvarno mrak faca za past na dupe, neki milijun puta bolji frajer od Gada... Bogat, lijep, pametan, elokventan, vješt u borilačkim vještinama, tajni agent superšpijun, uspješan u raznim sportovima, maneken u slobodno vrijeme, nogometni sudac iz hobija, dobitnik Zlatne Kune i, naravno, zavodnik na glasu...
A zapravo ne želim da Šarmantni Gad pomisli da sam toliko jadna da skačem iz kreveta u krevet i mijenjam muškarce ko tekućinu u kutijici za leće!

Promijenili smo kafić, ali ne i moje raspoloženje...
Trebao je biti fenomenalan dan.
A pokvarila su ga dva susreta s dva lika iz prošlosti. I oba susreta su me uzrujala.

Ok, ne bi smjela.
Obje veze sam ja prekinula.
Prvu još davno, i mnogo je otpadnih voda oteklo u Brački kanal otada, tako da bi mi moralo biti svejedno, ali nije. Jer – znam da zvuči patetično – Nezakoniti je bio ljubav mog života.
A Šarmantni Gad je još relativno frišak...

I ok, priznajem, nije da se on i ja nismo od prekida viđali koji put tu i tamo na ponekoj kavi.
Ali jedno je kad sam spremna za dogovoreni susret, i kad se divim sama sebi kako sam cool kad mogu kontrolirati emocije, ponašanje i nagone, i bla, a drugo je kad se dotični nenajavljeno pojavi na MOM teritoriju, nenajavljen, a ja nepripremljena...
I, uostalom, nije mi ni odgovorio na sms taj dan, a ja sam bila tako dobra i pažljiva da sam mu se sjetila rođendana!
A što je još gore, koji sat prije neautoriziranog upada Šarmantnog Gada na moj teritorij, čovjek koji mi je bio sve i kojem sam ja navodno bila sve je prošišao pola metra od mene a da me uopće nije primjetio!!! Ono, ni uhvatio krajem oka!!!

Grozno!
Osjećam se...
Osjećam se povrijeđeno. Izbačeno iz takta. Osjećam se neprimjetno i neprivlačno, a usput još i nepoštovano. Moj kafić, moja oaza, moja privatnost, moje utočište je oskrvnuto!

A uza sve to, zarobljena sam na odjelu u ružnoj spavaćici, smrtno mi je dosadno i još me sutra očekuje i glupa operacija...


17.05.2010. u 18:17 sati | 26 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Kratki hello plus leksikon...

Znate kako se ono kaže, kad ti život uvali limun ti - napravi limunadu...
U mom slučaju dobila sam nenadano cijelu plantažu limuna, ko da sam brazilska nasljednica. Od cijeđenja limuna me već bole obje ruke. A sva ova pusta limunada koju se trudim gutati s osmjehom na licu i brdom raznoraznih zaslađivača sigurno će na kraju rezultirati podivljalim helicobacterom u želucu.

Na trenutke se pitam što li sam pobogu to tako gadno napravila u prošlom životu da me ganja ovako gadna karma.
A onda povirim ponovo u nalaze, sjetim se razgovora s liječnicima, i pomislim da mora da sam zapravo bila jako dobra kada je sve što imam otkriveno upravo u idealnom trenutku da se sanira bez težih posljedica.

A posao?
Pa, doći će drugi, nakon što poobavljam sve što već moram obaviti, povadim sve unutrašnje organe koji se trenutačno moraju povaditi, odradim sve terapije koje me čekaju nakon toga, i tak...

Naime, nakon odstranjenog neprijatelja s grlića maternice podivljao je onaj policistični i gadnim upalama skloni lijevi jajnik koji mi već godinama radi probleme i kojeg mi liječnici već stoljećima žele izvaditi, da mi u nekom trenutku ne zakomplicira život i zdravlje više nego što bi trebao.
A i otkriven je još jedan neprijatelj.
Ovaj put na debelom crijevu.
Sasvim mladi svježi rakić, sočni baby škamp. Totalno zreo da ga se sreže dok nije počeo raditi ozbiljnu štetu.
O bože...
Kod mene rakovica ko na meniju Kapetanove Kuće...

Ali, to nije sve.
Kako sam zbog pretraga i ostalih dražesti izgubila nekoliko dana koje sam morala provesti na poslu, i kako bih ih morati izgubiti još na bolovanjima, moj šef mi je za rođendan servirao - otkaz!
Lijepo upakiran, totalno legalan - kao, nisam zadovoljila na probnom roku...
Uz objašnjenje kako mu je jako žao, ali da ne mogu trošiti novce i vrijeme na djelatnika koji će im usred sezone, kad je najpotrebniji, biti beskoristan, i neće moći obavljati svoj posao kojeg je brdo već sada, upravo u vrijeme kad sam ja odlučila imati malignu bolest.
Naravno, moj posao je preuzela Kuja. Koja se pokazala tako dragocjenom i ubersposobnom tih nekoliko dana koliko sam bila odsutna.
Unatoč tome što će operacija i oporavak trajati dva tjedna, nakon čega se mogu normalno vratiti na posao, i što ne bih bila prva žena na svijetu koja nakon kemoterapije povraćajući iznutrice trči nazad u ured.
Ali nisam se htjela svađati. Niti istjerivati pravdu.
Dapače, otkaz mi, gledajući s pozicije poslodavca, a i poznavajući posao, totalno ima smisla.

Mah.
Mogla bih sada bijesniti i biti najjadnija žena na svijetu, ali neću.
Jer činjenica je da sve ipak ima smisla.
Možda će dvostruka operacija rezultirati nekakvim komplikacijama, koje bi me mogle na dulje vrijeme zalijepiti za krevet i učiniti radno nesposobnom više nego što bih htjela. A previše sam odgovorna da bih dozvolila da posao trpi. Što bi me, opet, moglo baciti u totalu komu od stresa i usporiti oporavak... I tako...

Ne, ne ljutim se.
Mada moj (sada već bivši) šef misli da bih morala, i skoro da se osjeća uvrijeđenim što sam otkaz primila tako cool i što čak nisam ni zaplakala, ili objesila nos, niti se derala, raspravljala, tražila objašnjenje, prijetila sudom...

Mada mi svi i sve oko mene i u meni, čak i vlastiti razum, govore da ne bih smjela biti cool!
Ono, zaboga, OTKAZ!
Prvi put u životu sam dobila otkaz!
Ne, nisam ga ja dala, ovaj put sam ga DOBILA!!!

A otkaz je užasna stvar!
Trebao bi biti užasna stvar!
Mislim, ono, često sam razmišljala o tome kako bi bilo dobiti otkaz. Pravi otkaz. Ne ono kad radiš preko student servisa ili na određeno pa ti istekne ugovor, nego baš OTKAZ! Slušala priče prijatelja koji su ga u posljednje vrijeme i dobili, zamišljala osjećaj poniženja, izgubljenosti, očaja, straha od budućnosti...
Ma jok!
Ja sam samo užasnuto razmišljala o tome kako ću opet morati preživjeti nekoliko dana s braunilom u veni, a ja se stravično bojim igala (pogotovo kad su zabodene u moje tijelo...).
A usput i osjetila olakšanje. Jer neću morati trčati s kemoterapije nazad u ured bljujući usput iznutrice...
I malo bijesa.
Jer mi je unaprijed pokvareno ljeto, i preventive radi mi nema roštiljanja na suncu ove sezone...

Ali sve je ipak najbolje u najboljem od mogućih svjetova, jer ovako se mogu full time posvetit maloj.
Koja je, hvala na pitanju, već mjesec dana moja beba, i koja izrasta u zdravo, lijepo, razigrano, zločesto, prepredeno i najpametnije štene na svijetu. Joj kako je pametna! Nevjerovatno! Imam najpametnijeg psa na svijetu!

A bio je i rođendan. Pa se u gomili lijepih darova koje uopće nisam očekivala (jer zbog šoka i besparice nisam ni radila tulum), između dekorativne kozmetike, narukvica, naušnica, O.P.I-jevih lakova za nokte u svim bojama koje sam htjela, šalova i marama, našao i lijepi roza Dell netbook, najslađi sićušni laptopić na svijetu.
Kojeg mi je, neočekivano i ničim izazvan poklonio Šarmantni Gad. Jer zna koliko sam se palila na njega (na laptop, ne na Šarmantnog Gada!), kao i da je moj Sony VAIO na izmaku snaga.
A taman je toliko velik da stane u moju novu savršenu ručnu torbu, Louis Vuitton Speedy 40, koju sam dobila od Najbolje i Tajkuna. Htjeli su mi pokloniti LV dog carrier za psa, kakav ima Najbolja za svoju terijerku, ali trenutačno nisu imali odgovarajuću veličinu tog modela tamo gdje su već gledali pa su uzeli meni ručnu torbu.
Naravno da je bolje da sam dobila ručnu torbu za sebe nego carrier za psa. Jer ma kako lijep bio nosila bih ga (skupa s psom u njemu) samo u slučajevima da psa vodim veterinaru a da je pas usput u previše lošem stanju da bi sam hodao, ili ako negdje s psom putujem avionom, što mi se ne čini baš kao neka skoro ostvariva opcija.
Uostalom, kojeg će mi vraga originalni komad pozamanterije s LV monogramom ako se ne mogu naokolo brčit s njim na dnevnoj bazi?

Dakle, bio je rođendan.
I imam moju lijepu curicu.
A sve što mi trenutačno predstavlja zdravstvene poteškoće će biti uspješno i na vrijeme uklonjeno.

Uostalom, dobila sam i novu TNŽP, Trenutačno Najbolju Žensku Prijateljicu.
Sasvim slučajno.
Upoznale smo se preko zajedničkih frendova na novogodišnjoj razvaljotki u Gusara, i tad sam nekako pomislila da je cura nevjerovatno lijepa, nešto kao puno ljepša verzija Jelene Rozge, ali mora da je glupa ko stup jer je jedva sastavila dvije razumljive i na sve je nekako čudno blejala prije nego bi dala nekakav suvisli odgovor, a da je usto i nekakva tupa sponza, jer kojeg bi vraga radile u životu superlijepe supervitke superdotjerane superpokvarcane superušminkane supervisoke supernafrizirane plavokose mlade žene savršenog izgleda nego bile na nečijoj privatnoj platnoj listi?
Ali ispalo je na kraju da cura ne samo da nije sponza niti dijete imućnih roditelja, nego sasvim slučajno kirurginja. Ok, još uvijek na specijalizaciji, ali kvragu, koliko ženskih kirurga možete nabrojati u Hrvatskoj? A to što je djelovala priglupo na novogodišnjem dočeku može zahvaliti količini alkohola koju je te večeri konzumirala. Kao i svi mi ostali... Samo što je ona u sebe nalila toga brdo. A žena stvarno ima kapacitet...
I da je, osim što dakle ima mozga, usput još i superzabavna i superdraga.
A i Mama je napokon jednom u životu oduševljena mojim izborom prijateljica, jer ova ne samo da je totalno po njenom guštu, nego je i oduševljena radom moje Mame koja joj dođe nekom vrstom životnog uzora (iz čega je razvidno da je poznaje samo kroz njen profesionalni rad a ne osobno...).

Kako bilo, opet sam nezaposlena.
I bez dečka.
I egzotično bolesna.
U ponedjeljak ponovo ulazim u bolnicu...

A u međuvremenu želim i ja ispuniti leksikon!
Obožavam leksikone!
Uvijek sam ih imala, i uvijek sam ih rado ispunjavala!


TVOJE IME I PREZIME?
Elle Woods Gone Brunette (mada bi točnije bilo Gone Ginger)

KOJIM NADIMKOM TE ZOVU?
Uvijek imenom. Dovoljno je rijetko i glupo da bude prepoznatljivo.

GDJE SI ROĐENA?
Negdje u inozemstvu.

GDJE DANAS ŽIVIŠ?
U Splitu.

GDJE BI VOLJELA ŽIVJETI?
U Dubaiju.

GRAD KOJI JE NA TEBE OSTAVIO NAJLJEPŠI DOJAM?
Dubai, jer sam tamo kao doma. I Aqaba (Jordan). Jer sam se i tamo osjećala kao doma. I Santiago de Chile, a bogami i Miami.

DATUM ROĐENJA?
Proljeće 1977.

HOROSKOPSKI ZNAK I PODZNAK?
Bik/Blizanac.

DVIJE GLAVNE OSOBINE KOJE TI DAJU TVOJ ZNAK I PODZNAK?
Bik me čini materijalistom i hedonistom, pragmatičnom, praktičnom, sklonom porocima, tvrdoglavom i Venerinom ljubimicom.
Blizanac me čini nestalnom, sklonom promjenama i nerazmišljanju, rastrešenom, neodlučnom...
Totalno sam zemlja-zrak i nikad neću odrasti niti biti normalna.

VJERUJEŠ LI UOPĆE U HOROSKOP?
Jako. Horoskope, proroke, sve živo!

NAJDRAŽA BOJA?
Roza u svim nijansama i tonovima. Lila. Nježno plava. Blijedo žuta.

NAJGORA BOJA?
Maslinasta. Siva. Smeđa.

NAJDRAŽE GODIŠNJE DOBA?
Jesen. Volim jesen. Jako.

OMILJENA MJESTA U GRADU U KOJEMU ŽIVIŠ?
Moj kafić Egoist. I Žbirac. Moji stari kvartovi Zenta, Meje i Varoš. Joker. Mercator (ok, to je već Solin, ali recimo da je još Split...). Zara u Marmontovoj. Ledenkov dućan.

NAJDRAŽI ODJEVNI PREDMET IZ TVOG ORMARA?
Ljubičasta kratka dnevna balon haljina od kašmira koju sam sama sašila prije dva mjeseca.

VJERUJEŠ LI U SUDBINU ILI U SNAGU VLASTITE VOLJE?
U karmu. Sudbinu si krojimo vlastitom voljom. Kako sijemo tako ćemo i žeti.

TVOJ STAV O RELIGIOZNOSTI?
Vjerujem. Nisam lizačica oltara.

NAJDRAŽA PJESMA IKADA?
Call Me, od Blondie.

FILM KOJI ĆE UVIJEK BITI TVOJ BROJ 1?
Kosa.

ZAŠTO?
Treat Williams je u njemu tako nevjerovatno jebozovan, a još kad pleše na stolu... I, naravno, glazba...

MOTO KOJI SLIJEDIŠ U ŽIVOTU?
"If you want to talk bullocks & the meaning of life you're better off downing a bottle of whiskey. At least that way you're unconscious by the time you start taking yourself seriously". Patsy iz Absolutely Fabulous. Inače, nije moto koji ja slijedim nego on slijedi mene.

KOJOJ POZNATOJ LIČNOSTI SE DIVIŠ I ZAŠTO?
Britney Spears. Žena je prošla kroz sve i još se drži.

KAKO GLEDAŠ NA POLITIKU?
Gledam na Nadana Vidoševića. E, to je dobar komad politike...

TVOJ OMILJENI CITAT?
"There is no love sincerer than the love of food."
(George Bernard Shaw)

IMAŠ LI KUĆNOG LJUBIMCA?
Imam psa. I naravno da je toy! Yorkshire terrier.

TKO TE U ŽIVOTU NAJVIŠE INSPIRIRA?
Ja sama.

BOJA TVOJIH OČIJU?
Zelena s malo plavog. Tirkizna kažu. Ali mijenja se s raspoloženjem, od maslinaste, preko žutozelene i plavozelene do sivoplavkaste.

A ONA ISPOD NJIH?
Ovih dana malo zelenkasto-ljubičasta.

PJEVAČICA KOJOJ SKIDAŠ KAPU?
Severina. Aj ti imaj muda i budi ona na našoj estradi.

A PJEVAČ?
Duško Lokin. Svaka čast, za onu periku nosit godinama stvarno treba bit čunka i imat samopouzdanje ko James Bond meets Chuck Norris.

A GLUMAC?
Ne razmišljam o njima. Ček, ček... Pa naravno, Treat Williams u Kosi!

A GLUMICA?
Lindsey Lohan. Ubijte me.

ŠTO TRENUTNO ČITAŠ?
Sve od Meljean Brooks. Volim cyberpunk ljubiće. I paralelno Uvjeravanje od Jane Austin. Volim Jane Austin.

KOJA LITERARNA PREPORUKA TE RAZOČARALA?
Manje - više sve od suvremenih hrvatskih autora beletristike. Kod nas ljudi pišu nekako baš jako dosadno.

A ODUŠEVILA?
Gola Istina od Nives Celzijus! Ubijte me!

ŠTO TI PREPORUČAŠ?
Uvijek i svima Discworld pokojnog Terryja Pratcheta...

U KOJEM SLANOM JELU APSOLUTNO UŽIVAŠ?
Pizzi.

A U SLASTICI?
Svemu. Najbolja oduvijek tvrdi da bi ja pojila i g***o samo da je pocukarano.

ŠTO NE BI NIKADA STAVILA U USTA?
Kitu od frajera čija mi je higijena sumnjiva...

PARFEM KOJIM BI SE MOGLA POTPISATI?
Miss Dior, zadnjih godina Miss Dior Cherie.

IZ KOJEG DUĆANA UVIJEK IZAĐEŠ S BAREM JEDNOM STVARI U VREĆICI?
Profila ili Algoritma.

KOJU OSOBINU NE PODNOSIŠ KOD DRUGIH LJUDI?
Glupo zvuči, ali ja zapravo obožavam i toleriram sve ljude takvima kakvi jesu. Zapravo, kad razmislim... ljude koji ne podnose pse.

A KOD SEBE?
Rastrošnost.

KOJOM SE SVOJOM OSOBINOM NAJVIŠE PONOSIŠ?
Cijelom sobom.

ŠTO TE PRIVUKLO KOD TVOG PARTNERA?
Kojeg točno? Volim muškarce koji imaju držanje, stav, a bogami i novčanik. A najviše me privlače muškarci koji su sami nešto postigli. Iz ničega.

A ZADRŽALO?
Na žalost, još me ništa nije zadržalo kod nikoga dovoljno dugo.

TVOJ STAV O BIVŠIM VEZAMA?
Svih sam voljela.

KOJI POSAO RADIŠ?
Bivam bolesna.

KOJIM SE POSLOM NIKADA NE BI MOGLA BAVITI?
Blagajnica u supermarketu. Čistačica. Komunalna radnica. Ubijte me, ali ne bih mogla.

ŠTO TI BAŠ UVIJEK MOŽE RAZVUĆI SMIJEŠAK NA LICU?
Brownie sladoled iz Cukarina...

ŠTO PRVO POGLEDAŠ KADA SE PRIKLJUČIŠ NA NET?
Facebook, naravno.

NAVEDI NEKOLIKO SITNICA KOJE TI PREDSTAVLJAJU VELIKU RADOST?
Duge podnevne kave na hothothot spotovima u gradu, ljetne haljine ljeti i Uggsice i predivni kaputi zimi, slatkiši, lijepo aranžiran alkohol egzotičnog okusa i s puno suncobrančića, zgodni komadi oko mene, lijepi darovi, accesoire i uredski pribor boje ROZA!

KAKO REAGIRAŠ NA KOMPLIMENTE?
Glumim skromnost, naravno!

VJERUJEŠ LI DA SE ČOVJEK MOŽE PROMIJENITI IZ TEMELJA?
Ne.

KADA SE BUDIŠ?
U posljednje vrijeme to ovisi o psu.

ŠTO TE NAJUČINKOVITIJE OPUŠTA NAKON NAPORNOG DANA?
Skidanje cipela, bacanje na kauč, nalijevanje veeeelike čaše hladnog bijelog vina i buljenje u komp/knjigu/tv... Ali da sam sama samcata, totalno sama, najsamija na svijetu.

TVOJ ODNOS PREMA SMRTI?
Ne razmišljam. Još je daleko od mene.

TKO TI JE BIO PRVA SIMPATIJA U ŽIVOTU?
Dečko iz vrtića.

LIJEVO, CENTAR ILI DESNO?
Vrtim se u krug.

KOJI TI JE NAJDRAŽI CVIJET?
Orhideja.

KAKVE POKLONE VOLIŠ PRIMATI?
Skupe, lijepe, nosive.

A DARIVATI?
Skupe, lijepe, nosive.

STVAR KOJA TE RASTUŽUJE IZNAD SVEGA?
Siromaštvo, nepravda, bespomoćni i usamljeni stari ljudi.

CRTIĆ PO TVOJOJ MJERI?
Creamy Mami, Lady Oscar, sve japanske anime za cure iz 80-ih... S krasnim ljubavnim pričama.

SERIJA ČIJI NIJEDAN NASTAVAK NISI PROPUSTILA?
Dirty Sexy Money.

NAJDRAŽI I NAJIRITANTNIJI IZMIŠLJENI LIK S TELEVIZIJSKOG EKRANA?
Najdraža Bree iz Kućanica, najmrža Carrie Bradshow.

ŠTO TI JE NEUGODNO PRIZNATI DA VOLIŠ, ALI NE MOŽEŠ PROTIV SEBE?
Stare ljubavne romane još tamo iz osamdesetih kojih na otoku imam pun šufit (tavan).

IDEAL ŽENSKE LJEPOTE, PO TVOJOJ SKROMNOJ PROCJENI?
Ja, naravno.

A MUŠKE?
Treat Williams u Kosi. Ubijte me

ČIJA HRANA TI JE NEODOLJIVA?
Moja.

NAJLUĐA STVAR KOJU SI IKADA NAPRAVILA?
Plesala skroz mokra i skoro gola, samo u tangama, štiklama i velikoj ogrlici u diskoteci na jednom otoku... I bacala se u bazen. Srećom po mene, party je bio privatan za 60-ak ljudi. Srećom po ljude oko mene, tad još nisam imala salo i celulit...

A NAJGLUPLJA?
Kad sam trčala za bivšim koji me otkantao i molila da opet budemo skupa. Koja tuka! Ali bila sam mlada i glupa, 19 godina tek...

A NAJPAMETNIJA?
Kada sam dala otkaz Šarmantnom Gadu.

IMAŠ LI KOJI POROK?
Imam ih brdo. Pušim. Previše pijem. Sklona sam lakim opijatima. Promiskuitetna. Trošim ko da mi je tata Todorić. Ogovaram ljude kojima sutradan ogovaram ljude kojima sam ih ogovarala. Doma kradem sitniš iz staklenke za sitno.

NAJDRAŽE ALKOHOLNO PIĆE?
Bijela vina. Crna vina. Rosei. Pjenušci. Long Island Ice Tea i Zombie.

A BEZALKOHOLNO?
Sok od ananasa.

KOJA TV EMISIJA TI JE NAJZANIMLJIVIJA?
Uvijek i samo Oprah Show. Uvijek se rasplačem... Uvijek me dirne...

ŠTO RADIŠ KAD NE RADIŠ?
Gledam tv, buljim u komp, kuham, pečem, šijem, pričam na telefon, šetam i ispijam kave, viđam i bivam viđena...

ZBOG ČEGA IZ PROŠLOSTI NAJVIŠE ŽALIŠ?
Što nisam ostala u Italiji, a imala sam nevjerovatan posao u Milanu.

KOJA TI JE U DJETINJSTVU BILA NAJDRAŽA IGRAČKA?
Barbie. Sve moje Barbike.

RODITELJSKI SAVJET KOJI TI SE UREZAO U PAMĆENJE?
Sve je kroz jedno uho ušlo a kroz drugo izašlo. Da se ijedan uspio urezati sada bih sigurno imala bolji, uspješniji i sređeniji život.
Ah, da - ćerce, udaj se do 25-e inače se nećeš udat nikad.

KOZMETIČKI PROIZVOD U KOJI SI SE NAJVIŠE RAZOČARALA?
Cliniqueovi proizvodi.

A KOJI TE NEOČEKIVANO ODUŠEVIO?
Aminogenesisovi proizvodi.

KOJA TE PJESMA MOŽE RASPLAKATI U MILISEKUNDI?
Nek te zagrli neko sretniji od Tonija.

BI LI OPROSTILA NEVJERU?
A ne znam... Meni su je opraštali. Ja sam jednom oprostila. I tak...

ŠTO TE NAJVIŠE PLAŠI U SVAKODNEVICI?
Igle i vađenje krvi.

TVOJ ODNOS PREMA NOVCU?
Katastrofalno nemaran.

KAKVA PUTOVANJA SU PO TVOJOJ MJERI?
Udobna. Puno shoppinga i chillanja danju i klubova noću. Ili poslovna. S obaveznim presjedanjem na Frankfurteru.

NAJDRAŽE PUTOVANJE NA KOJEMU SI BILA?
Sva poslovna i privatna u Dubai.
Volim Dubai.
Ubijte me...

S KIM?
S mojom asistenticom. Ta je bila luđa za izlaske od mene.

A POSLJEDNJE?
U Beograd ove zime.

S KIM?
S bivšim šefom - Šarmantnim Gadom.

NAJOMRAŽENIJI KUĆANSKI POSAO?
Vađenje suđa iz mašine.

A NAJDRAŽI?
Peglanje.

KOLIKO TI JE SEKS VAŽAN OD 1 DO 10?
100.

IDEALNA PJESMA KAO ZVUČNA KULISA SEKSU?
Nikad nisam razmišljala o tome.

OMILJENI GLAZBENI BAND?
Hm.. No Doubt i The Killers.

KOLIKO LJUDI ČINI TVOJ SVAKODNEVNI KRUG PRIJATELJA?
Puno.

KAKVA ĆEŠ BITI MAMA?
Histerično-nemarno-opsesivna.

KAKVA NEĆEŠ BITI MAMA?
Nikad neću bit mama.

KAKVO SI BILA DIJETE?
Čudan spoj introvertne sanjarke i popularne društvene umišljene glupače.

KAKVA ĆEŠ BITI STARICA?
Ko Žuži Jelinek.

BOJIŠ LI SE STAROSTI?
Da.

PRVI ALBUM KOJI SI KUPILA?
Abba. Molila mamu da mi kupi kasetu.

IDEALAN IZLAZAK?
S curkama i frendovima. Do nedavno je scenarij uključivao brdo alkohola svih vrsta, puno plesanja, obilazak svih klubova i kafića redom, pa gdje se u zoru završi. U posljednje vrijeme je to nekako dva pića u Egoista ili Hedonista i eventualno đir do do Tropica, Vanille ili Hemingveja. I povratak kući do tri. Da, idealan izlazak je onaj koji se završi najkasnije do tri...

ŠTO TVOJIM RODITELJIMA KOD TEBE NAJVIŠE SMETA?
Što su me uopće morali začeti i vjenčati se jer sam bila na putu. A nisu imali u planu završit zajedno na toliko duge staze. I što sam nepokorna.

A TEBI KOD NJIH?
To što nisu neki drugi, normalni, obični ljudi.

SLIČIŠ LI MAMI ILI TATI?
Imam oči od mamine obitelji, ali fizionomijom i licem sam pokojna baka po tati..

A PO KARAKTERU?
Nikome od familje.

GDJE SE VIDIŠ ZA 10 GODINA?
Ja sam jako kratkovidna.

KAKO BI USPOSTAVILA MIR U SVIJETU?
Postala bih Miss World i zalagala se za mir u svijetu.

JESI LI RAZMAŽENA?
Da. Ali zato jer sam razmazila samu sebe, a i prijatelji i dečki su tu imali popriličnu ulogu...

KOJA JE NAJVEĆA TRAUMA KOJU SI DOŽIVJELA?
Napad s pokušajem silovanja i smrt najbliže osobe na svijetu, mog B.

NAJDRAŽI GLAZBENI SPOT IKADA?
Groove Is In The Heart, Dee-Lite.

OMILJENO POVRĆE?
Nijedno. Bljak.

A VOĆE?
Banana.

KAKO ZAPOČINJEŠ DAN?
Ogromnom šalicom turkiše kave s mlijekom. Bez nje ne funkcioniram.

KOJI TI JE OMILJENI LIK IZ BAJKE?
Vasilisa Premudra.

U ČEMU SI TOTALNI ANTITALENT?
U održavanju veza.

NAVEDI JEDNO UMJETNIČKO DJELO KOJE TE FASCINIRA?
Picassova Žena koja plače.

KOJI JE TVOJ NAJVEĆI ZAHTJEV PREMA ŽIVOTU?
Zdravlje.

I that's all folks.


05.05.2010. u 16:29 sati | 33 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< svibanj, 2010 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Ožujak 2015 (1)
Kolovoz 2014 (2)
Prosinac 2011 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (5)
Svibanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (6)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (8)
Prosinac 2009 (7)
Studeni 2009 (7)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (7)
Ožujak 2009 (8)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (14)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (8)
Listopad 2008 (8)
Rujan 2008 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Opis bloga

Službeni web dnevnik kaotične, hiperaktivne, lijene, zbunjene, infantilne, poročne, ćudljive tridesetineštogodišnjakinje, izgubljene u svijetu dateinga, veza, shoppinga, poništenih kreditnih kartica, poslova koje ne voli, ambicija koje joj se ne da ostvarivati, frajera koji su uvijek pogrešan izbor ali zapne za njih ko pijan za plot... (jel se to tako kaže?)



Spamove, prljave seksi forwarduše, Viagra-mailove i lance sreće šaljite na:

elle.woods.blog@gmail.com

Na Fejsbuku me najdete pod imenom

Elle Woods Gone Brunette

Čitam & komentiram...

Koji
Missilusion

Perez Hilton

Londra
Dijanin vodič...
Shimi
Brineta - Još jedna
Sebastian Wright



I još... korisni blogovi za bonkulovićku kakva san ja

Kolači par exellance...
Kuketa :)