Jedan naranèasti, nostalgièni i pun života u prošlosti... (nakon kojeg slijedi jedan napaljeni)

Nevjerovatno kako ljudi od muhe znaju stvoriti slona!
Pluæa i sinusi su se napokon malo smirili, pa sam prikupila malo snage i odluèila potegnuti do najbližeg DM-a na obnavljanje zalihe proizvoda za samotamnjenje.
Zato jer mi je solarij strogo zabranjen (za sada... ), a i zato jer trenutaèno nemam novaca za skupe proizvode za samotamnjenje koji daju nevjerovatno dobre rezultate. Pa moram ten nabavljati jeftino u DM-u, i to njihov private label.
Mada nisu zapravo toliko loše te njihove Sundance stvari. Imam nekakvu hidratantnu kremu za lice i losion. Ne farbaju odjeæu, ne ostavljaju uzorke divljih životinja na tijelu, a i ne moram se znojiti pod kvarc-lampom ili roštiljati na +40 masna od ulja i smrdljiva po kokosu.
Doduše, boja mi je malo neprirodno naranèasta. Ali odavno sam se pomirila s èinjenicom da niti jedno sredstvo iz boèice ne može dati onaj predivni genuine ljetni ten a' la Gisele Bundchen (osim možda Diorovog moussea za samotamnjenje, ali ne znam èak ni ima li ga još na tržištu, ili one britanske pjene koju mi je Rodica Krava jednom donijela).

Ali barem mi se nije dogodilo ništa slièno prošlogodišnjoj svibanjskoj katastrofi. Kad sam danima dežurala u kvartovskoj ljekarni dok napokon nisu dobili taj famozni izreklamirani Vichijev ten u tubi, i kad sam odmah kupila dvije, sigurna da æe rezultat biti apsolutno savršen i da æu ga sigurno svakodnevno koristiti... Pa se doma dobro izribala, oljuštila epitel agresivnim peelingom (da sve bude ravnomjerno, mislim...), namazala losionom od glave do pete, oprala ruke da mi ne ostanu tragovi po dlanovima i izmeðu prstiju, prièekala... I – voila' – u rekordnom roku se pretvorila u nimfu s Copacabane!
Tj. u prijepodnevnom polumraku stana na Vrbanima moj ten je bio predivan. Duboko bronèan i sjajan, ma jednostavno nevjerovatan! Toliko da sam odmah morala odjenuti kratku haljinu bez naramenica, a bogami i bez jakne, da svi vide moj predivan ten!!!
Dok nisam izašla s psom u kvart i ugledala svoj odraz u susjednom haustoru...
Ne, nisam bila tropski preplanula.
Ono što je u prijepodnevnom polumraku stana na Vrbanima izgledalo kao predivan bronèani ten, na danjem svjetlu je zapravo bila žarkonaranèasta katastrofa! Naranèasta. Totalno naranèasta. Naranèasta kao... kao naranèa! Kao mandarina! Kao dres nizozemske reprezentacije!
Na kraju ne samo da sam TJEDNIMA bila èudnovate boje, jer je u meðuvremenu žarkonaranèasta boja moje kože postala nekakva grozna smeðe-naranèasta, nego mi je losion koji se navodno odmah upio obojio novu bež lanenu jaknicu (koju sam trèala odjenuti nakon što sam se suoèila sa svojim odrazom na danjem svjetlu), žutu majcu koju sam obukla ispod, sive hlaèe kojima sam zamijenila haljinu, èarape koje sam obukla na tenisice (jer mi je koža na nožnim prstima postala tamnonaranèasta), a da ne spominjem na što mi je lièila jadna haljina (svijetloplava), bež samostojeæi grudnjak (nikad više ga obukla) i gaæice...
Nego sam u oèajnièkom pokušaju da bezobrazno postojanu boju barem dijelom uklonim sa sebe ostrugala tijelo tako da sam se tjednima ljuštila na fleke. I imala ne baš privlaèan, prljavoizgledajuæi uzorak žirafe po cijelom tijelu.

Ali zapravo nisam imala namjeru prièati o svom tenu (mada sam morala poduzeti nešto. Jer ove subote je pola moje ekipe otvorilo sezonu kupanja tj. sunèanja jer još nije baš najtoplije u moru, druga polovica je veæ stekla lijep ten u solariju ili na kavama po gradu, a ja sam još uvijek boje posnog sira sa zelenkastom natruhom plijesni).

Nego o blesavim ljudima sa kojima se družim.

Naime, veæ par dana nisam oprala kosu. Ok, oprala sam je u nedjelju. U ponedjeljak je izgledala super, u utorak me sašila temperatura, pa sam se srijedu i èetvrtak znojila ko prase, a juèer i danas sam se oribala sva – osim kose. Zbog glave. Tj. sinusa. Jer je bolje ne zazivati vraga. Tako da mi je kosa apsolutno užasna. Slijepljena od znoja i ležanja, a usput i strši na sve strane.
Pa sam problem grozne kose riješila tako što sam je omotala velikom pamuènom maramom odgovarajuæe boje.

Mislim, nije da sam napravila nešto što inaèe ne èinim veæ godinama. Imala sam fazu u životu kad sam mjesecima nosila kosu omotanu turbanima od marama. Ljeti je èesto umatam, kad je frizura katastrofalna od vlage, znojenja ili kad mi se ne da oprati je i isfrizirati nakon plaže. Na plaži je omatam turbanom od parea èim izaðem iz mora, da se ne ošteti od sunca. Zimi ponekad omotam glavu maramom ili velikim šalom umjesto da na nju nabijem kapu. U svakom sluèaju, glava omotana u tkaninom nije nešto neobièno na meni. Osim što to nisam radila nekih godinu dana jer imam kratku kosu.

Ali jutros sam se zaturbanila lijepom pamuènom maramom sive boje s koje vise šljokice i mini dukatiæi, u skladu sa sivom viskoznom haljinom, crnim tajcama i crnim lakiranim balerinkama. Našminkala se. Uskladila naušnice s narukvicama. I baš sam si bila sva slatka. I sve je bilo tralala.
Dok nisam putem srela sestru moje AA u društvu zajednièke poznanice s kojom smo ove zime èesto išle na kavu i van. Izmijenile smo par rijeèi, pozdravile se i otišle svaka svojim putem, ja još uvijek dobro raspoložena...

Nakon par sati prvo me nazvala AA, koju nisam vidjela ni èula otkako me posjetila u bolnici prije više od dva tjedna.
AA je zvuèala jako zabrinuto, jer nije znala da sam veæ krenula na kemoterapiju...
KemoŠTO???!!!???
Jer njena sestra me je srela i rekla da izgledam upravo strašno. Koža mi je neke èudne boje, i nosim glavu omotanu maramom jer jadna sigurno veæ nemam više kose na njoj, a i izgledam nekako iscrpljeno, s podoènjcima, i jedva se vuèem, i stalno nešto pijem iz neke boce (nosila sam boèicu vode za psa!!!), i misli da je jako neodgovorno od mene što izlazim u takvom stanju, pa makar do 300-tinjak metara udaljenog kvartovskog DM-a...

Molim???
Da li je ona ikada u životu vidjela osobu koja je trenutno na ili je netom završila s kemoterapijom???
I odakle joj to za kosu??? Mislim, ispod marame je ispalo dovoljno pramenova na vrat i oko ušiju da bude oèito da je sva kosa još uvijek tu. A imam i obrve, i to poprilièno guste, i trepavice, poprilièno jako namazane... I opæenito... Ok, možda izgledam malo iscrpljeno, jer i jesam malo iscrpljena, ali ne baš toliko iscrpljeno, a ni boja kože mi nije baš tako neobièna...
Ili možda ipak je?
Prokl...

Ali uopæe nije važno kakve mi je boje koža!
Važno je to da je AA, prije nego je nazvala mene, prvo nazvala još nekoliko zajednièkih prijatelja i priopæila im da sam na kemu i da sam veæ æelava i da izgledam strašno, i da su ti isti ljudi to proširili dalje, i da me još najmanje šestoro komada ekipe nazvalo nakon nje i pitalo za zdravlje...

Mislim, ono...
Zar ne bi bilo logièno da, ako sam veæ na kemoterapiji, ne budem u subotu ujutro u DM-u nego na onkologiji, sa strogo kontroliranim posjetama?!?!

Kvragu i masna kosa!
A kvragu i ljudi koji izvlaèe napreèac zakljuèke i šire glupe prièe naokolo...

A što se samih daljnjih terapija tièe, u ponedjeljak sam kod doktora na èitanju nalaza s biopsije jajnika i crijeva, pa æemo znati što i kako dalje.

U meðuvremenu stalno mi se Nezakoniti mota po glavi.
Nije se više javljao.
Ok, poslao mi je na FB-u mali p.s. neèemu što je usputno spomenuo u telefonskom razgovoru, pa sam spremno prihvatila konverzaciju, ali se on vrlo brzo povukao usred prièe. Pretpostavljam da ako nije odgovorio na zadnje, da ni ne želi razgovarati. A ja neæu navaljivati.
Na žalost, ne mogu mu uhoditi profil jer nismo FB frendovi otkako smo prekinuli, a profil mu je zatvoren.
Osim osnovnih podataka, jednog albuma u kojem su manje više fotke vezane uz posao i nešto zadovoljstva, i nekoliko slika koje su postali drugi.
Još uvijek ima onu istu sliku na profilu koju je prvu stavio, tamo još poèetkom 2007-e, kad smo oboje otvorili profile i kad još nisu baš svi bili zaluðeni imanjem profila na Facebooku. Samo što je izrezao mene s nje. Ali ne sasvim. Fotografija je stara, proljeæe 2005-e, dok sam još imala dugu plavu kosu, i na sadašnjoj se vidi dobar komad duge plave njegovane kose... moje kose... Duge plave svijetle kose koju je obožavao. A koju veæ odavno nemam.
Ja sam sve zajednièke fotografije veæ odavno poskidala iz FB albuma.

A u onome albumu s fotkama vezanima uz posao i nešto zadovoljstva je i slika broda koji je bio tema razgovora na dan kad smo se upoznali. I to iz vremena dok smo još bili sretni zajedno. A to znam jer je na toj slici, toènije na sjedeæoj garnituri na krmi, moj šešir a'la Jlo kupljen u Accessorizeu u Ilici, moj bijeli Benetton ruènik i bijele Hawaianas japanke, njegove ružne plave Speedo kupaæe gaæice (nikako ga nisam uspjevala odviknuti od ružnih kupaæih mudanata u korist seksi kupaæih bermuda, ili bar bokserica, i to mi je išlo na živce!!!), dvije najlonske kese pune spize iz hvarskog Konzuma. I dio stopala moje Seke s neukusnim prstenom na nepedikiranom nožnom prstu i komadom mortadele na ristu.
Sjeæam se tog godišnjeg kao da je bio juèer. Moja Seka je zaglavila s nekim društvom na Hvaru. Nakon što su u tri dana potrošili sve novce predviðene za dva tjedna nije imala koga drugog zvati upomoæ osim mene, pa smo umjesto da chillamo po Elafitima promijenili rutu, pokupili nju i njenu Cimericu i zadržali ih još par dana s nama. Dok nismo bili prisiljeni odluèili dati im neke novce i riješiti ih se u Komiži gdje su sreæom imale neke prijatelje koji su ih htjeli primiti na tjedan dana.
Ja i Nezakoniti smo na brodu bili s još dva para, prijateljima iz inozemstva u tridesetim godinama. Koji su zapravo htjeli relativno miran odmor, pa nisu baš bili oduševljeni prisustvom dvije neuredne, stalno pijane i napušene, a povrh svega i neodgovorne i problematiène dvadesetjijednogodišnjakinje željne divljanja.
Prvu veèer su napravile rusvaj u Carpe Diemu, a zatim smo ih do jutra tražili po Hvaru, da bi na kraju došle tek u podne. I to iz Starigrada, gdje su završile s nekim talijanima. Tu veèer je Seka izgubila torbicu s dokumentima i mobitelom, a kako je Cimerica svoj mobitel izgubila par dana ranije, nismo im mogli nikako uæi u trag. Sreæom, torbicu s dokumentima smo pronašli kasnije u Carpeu (novaca u njoj ionako nije imala), ali mobitel nismo. Kad smo išli za Lastovo Cimerica je pijana pala s prove u otvoreno more, u Ublima se Seka skompala s nekakvim deèkima i potukla s curom jednog od njih jer je mala mislila da ga Seka namjerava preoteti (što je vjerovatno bila istina), i pritom su napravile takav nered u kafiæu da nam ju je dovela policija. Koristile su svaèije ruènike za plažu, japanke i kozmetiku za sunèanje kako bi im se prohtjelo. Ostavljale prljavo posuðe, nepojedene sendvièe, prazne plastiène boce, Cimerièine poispadale ekstenzije i polomljene akrilne nokte, odjeæu, rublje i ostale užase po brodu na sve strane. Nekoliko puta poplavile kupatilo u mojoj kabini. Skoro utopile hidrofobiènog pinèa od nizozemskog para koji je bio s nama jer su odluèile nauèiti ga plivati. A kako su spavale u prostoru za dnevni boravak i krmile do 2-3 sata popodne, tako mi nismo mogli koristiti isti nego visiti u kabinama ili se pržiti vani dok se gospodiène ne izvole ustati.
U svakom sluèaju, priuštile su nam nekoliko jezivo napornih dana, i do dan danas se èudim strpljenju koje je Nezakoniti pokazao, i toleranciji koja je bila veæa od moje (do trenutka kad je eksplodirao i rekao da æemo in dat para koliko god budu zatražile i izbacit ih u prvon portu u koji stanemo pa neka se dalje misle same, mada bi ih najraðe ostavija na Jabuci ili bacija priko prove sa sidron oko vrata). Èak je i novi mobitel kupio Seki, i to ne baš jeftini, da se moji starci ne bi brinuli gdje je (naravno da ga je izgubila u Komiži nakon par dana).

Inaèe, brod je kupio od prijatelja kad je tražio novi, malo veæi. Jer je brod za nas imao posebnu emotivnu vrijednost. Jer je upravo taj brod bio razlog zbog kojeg smo se uopæe upoznali.
I to na današnji datum. Upravo danas je godišnjica našeg upoznavanja. Uvijek smo obilježavali datum kad smo se prvi put vidjeli kao datum kada je sve zapoèelo.
Da smo ostali zajedno proslavili bismo ovaj 30. svibnja malom privatnom fešticom samo za nas dvoje. I bila bi to naša osma godišnjica.
Ali nije.

30.05.2010. u 12:09 sati | 20 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.