Jedan narančasti, nostalgični i pun života u prošlosti... (nakon kojeg slijedi jedan napaljeni)

Nevjerovatno kako ljudi od muhe znaju stvoriti slona!
Pluća i sinusi su se napokon malo smirili, pa sam prikupila malo snage i odlučila potegnuti do najbližeg DM-a na obnavljanje zalihe proizvoda za samotamnjenje.
Zato jer mi je solarij strogo zabranjen (za sada... ), a i zato jer trenutačno nemam novaca za skupe proizvode za samotamnjenje koji daju nevjerovatno dobre rezultate. Pa moram ten nabavljati jeftino u DM-u, i to njihov private label.
Mada nisu zapravo toliko loše te njihove Sundance stvari. Imam nekakvu hidratantnu kremu za lice i losion. Ne farbaju odjeću, ne ostavljaju uzorke divljih životinja na tijelu, a i ne moram se znojiti pod kvarc-lampom ili roštiljati na +40 masna od ulja i smrdljiva po kokosu.
Doduše, boja mi je malo neprirodno narančasta. Ali odavno sam se pomirila s činjenicom da niti jedno sredstvo iz bočice ne može dati onaj predivni genuine ljetni ten a' la Gisele Bundchen (osim možda Diorovog moussea za samotamnjenje, ali ne znam čak ni ima li ga još na tržištu, ili one britanske pjene koju mi je Rodica Krava jednom donijela).

Ali barem mi se nije dogodilo ništa slično prošlogodišnjoj svibanjskoj katastrofi. Kad sam danima dežurala u kvartovskoj ljekarni dok napokon nisu dobili taj famozni izreklamirani Vichijev ten u tubi, i kad sam odmah kupila dvije, sigurna da će rezultat biti apsolutno savršen i da ću ga sigurno svakodnevno koristiti... Pa se doma dobro izribala, oljuštila epitel agresivnim peelingom (da sve bude ravnomjerno, mislim...), namazala losionom od glave do pete, oprala ruke da mi ne ostanu tragovi po dlanovima i između prstiju, pričekala... I – voila' – u rekordnom roku se pretvorila u nimfu s Copacabane!
Tj. u prijepodnevnom polumraku stana na Vrbanima moj ten je bio predivan. Duboko brončan i sjajan, ma jednostavno nevjerovatan! Toliko da sam odmah morala odjenuti kratku haljinu bez naramenica, a bogami i bez jakne, da svi vide moj predivan ten!!!
Dok nisam izašla s psom u kvart i ugledala svoj odraz u susjednom haustoru...
Ne, nisam bila tropski preplanula.
Ono što je u prijepodnevnom polumraku stana na Vrbanima izgledalo kao predivan brončani ten, na danjem svjetlu je zapravo bila žarkonarančasta katastrofa! Narančasta. Totalno narančasta. Narančasta kao... kao naranča! Kao mandarina! Kao dres nizozemske reprezentacije!
Na kraju ne samo da sam TJEDNIMA bila čudnovate boje, jer je u međuvremenu žarkonarančasta boja moje kože postala nekakva grozna smeđe-narančasta, nego mi je losion koji se navodno odmah upio obojio novu bež lanenu jaknicu (koju sam trčala odjenuti nakon što sam se suočila sa svojim odrazom na danjem svjetlu), žutu majcu koju sam obukla ispod, sive hlače kojima sam zamijenila haljinu, čarape koje sam obukla na tenisice (jer mi je koža na nožnim prstima postala tamnonarančasta), a da ne spominjem na što mi je ličila jadna haljina (svijetloplava), bež samostojeći grudnjak (nikad više ga obukla) i gaćice...
Nego sam u očajničkom pokušaju da bezobrazno postojanu boju barem dijelom uklonim sa sebe ostrugala tijelo tako da sam se tjednima ljuštila na fleke. I imala ne baš privlačan, prljavoizgledajući uzorak žirafe po cijelom tijelu.

Ali zapravo nisam imala namjeru pričati o svom tenu (mada sam morala poduzeti nešto. Jer ove subote je pola moje ekipe otvorilo sezonu kupanja tj. sunčanja jer još nije baš najtoplije u moru, druga polovica je već stekla lijep ten u solariju ili na kavama po gradu, a ja sam još uvijek boje posnog sira sa zelenkastom natruhom plijesni).

Nego o blesavim ljudima sa kojima se družim.

Naime, već par dana nisam oprala kosu. Ok, oprala sam je u nedjelju. U ponedjeljak je izgledala super, u utorak me sašila temperatura, pa sam se srijedu i četvrtak znojila ko prase, a jučer i danas sam se oribala sva – osim kose. Zbog glave. Tj. sinusa. Jer je bolje ne zazivati vraga. Tako da mi je kosa apsolutno užasna. Slijepljena od znoja i ležanja, a usput i strši na sve strane.
Pa sam problem grozne kose riješila tako što sam je omotala velikom pamučnom maramom odgovarajuće boje.

Mislim, nije da sam napravila nešto što inače ne činim već godinama. Imala sam fazu u životu kad sam mjesecima nosila kosu omotanu turbanima od marama. Ljeti je često umatam, kad je frizura katastrofalna od vlage, znojenja ili kad mi se ne da oprati je i isfrizirati nakon plaže. Na plaži je omatam turbanom od parea čim izađem iz mora, da se ne ošteti od sunca. Zimi ponekad omotam glavu maramom ili velikim šalom umjesto da na nju nabijem kapu. U svakom slučaju, glava omotana u tkaninom nije nešto neobično na meni. Osim što to nisam radila nekih godinu dana jer imam kratku kosu.

Ali jutros sam se zaturbanila lijepom pamučnom maramom sive boje s koje vise šljokice i mini dukatići, u skladu sa sivom viskoznom haljinom, crnim tajcama i crnim lakiranim balerinkama. Našminkala se. Uskladila naušnice s narukvicama. I baš sam si bila sva slatka. I sve je bilo tralala.
Dok nisam putem srela sestru moje AA u društvu zajedničke poznanice s kojom smo ove zime često išle na kavu i van. Izmijenile smo par riječi, pozdravile se i otišle svaka svojim putem, ja još uvijek dobro raspoložena...

Nakon par sati prvo me nazvala AA, koju nisam vidjela ni čula otkako me posjetila u bolnici prije više od dva tjedna.
AA je zvučala jako zabrinuto, jer nije znala da sam već krenula na kemoterapiju...
KemoŠTO???!!!???
Jer njena sestra me je srela i rekla da izgledam upravo strašno. Koža mi je neke čudne boje, i nosim glavu omotanu maramom jer jadna sigurno već nemam više kose na njoj, a i izgledam nekako iscrpljeno, s podočnjcima, i jedva se vučem, i stalno nešto pijem iz neke boce (nosila sam bočicu vode za psa!!!), i misli da je jako neodgovorno od mene što izlazim u takvom stanju, pa makar do 300-tinjak metara udaljenog kvartovskog DM-a...

Molim???
Da li je ona ikada u životu vidjela osobu koja je trenutno na ili je netom završila s kemoterapijom???
I odakle joj to za kosu??? Mislim, ispod marame je ispalo dovoljno pramenova na vrat i oko ušiju da bude očito da je sva kosa još uvijek tu. A imam i obrve, i to poprilično guste, i trepavice, poprilično jako namazane... I općenito... Ok, možda izgledam malo iscrpljeno, jer i jesam malo iscrpljena, ali ne baš toliko iscrpljeno, a ni boja kože mi nije baš tako neobična...
Ili možda ipak je?
Prokl...

Ali uopće nije važno kakve mi je boje koža!
Važno je to da je AA, prije nego je nazvala mene, prvo nazvala još nekoliko zajedničkih prijatelja i priopćila im da sam na kemu i da sam već ćelava i da izgledam strašno, i da su ti isti ljudi to proširili dalje, i da me još najmanje šestoro komada ekipe nazvalo nakon nje i pitalo za zdravlje...

Mislim, ono...
Zar ne bi bilo logično da, ako sam već na kemoterapiji, ne budem u subotu ujutro u DM-u nego na onkologiji, sa strogo kontroliranim posjetama?!?!

Kvragu i masna kosa!
A kvragu i ljudi koji izvlače naprečac zaključke i šire glupe priče naokolo...

A što se samih daljnjih terapija tiče, u ponedjeljak sam kod doktora na čitanju nalaza s biopsije jajnika i crijeva, pa ćemo znati što i kako dalje.

U međuvremenu stalno mi se Nezakoniti mota po glavi.
Nije se više javljao.
Ok, poslao mi je na FB-u mali p.s. nečemu što je usputno spomenuo u telefonskom razgovoru, pa sam spremno prihvatila konverzaciju, ali se on vrlo brzo povukao usred priče. Pretpostavljam da ako nije odgovorio na zadnje, da ni ne želi razgovarati. A ja neću navaljivati.
Na žalost, ne mogu mu uhoditi profil jer nismo FB frendovi otkako smo prekinuli, a profil mu je zatvoren.
Osim osnovnih podataka, jednog albuma u kojem su manje više fotke vezane uz posao i nešto zadovoljstva, i nekoliko slika koje su postali drugi.
Još uvijek ima onu istu sliku na profilu koju je prvu stavio, tamo još početkom 2007-e, kad smo oboje otvorili profile i kad još nisu baš svi bili zaluđeni imanjem profila na Facebooku. Samo što je izrezao mene s nje. Ali ne sasvim. Fotografija je stara, proljeće 2005-e, dok sam još imala dugu plavu kosu, i na sadašnjoj se vidi dobar komad duge plave njegovane kose... moje kose... Duge plave svijetle kose koju je obožavao. A koju već odavno nemam.
Ja sam sve zajedničke fotografije već odavno poskidala iz FB albuma.

A u onome albumu s fotkama vezanima uz posao i nešto zadovoljstva je i slika broda koji je bio tema razgovora na dan kad smo se upoznali. I to iz vremena dok smo još bili sretni zajedno. A to znam jer je na toj slici, točnije na sjedećoj garnituri na krmi, moj šešir a'la Jlo kupljen u Accessorizeu u Ilici, moj bijeli Benetton ručnik i bijele Hawaianas japanke, njegove ružne plave Speedo kupaće gaćice (nikako ga nisam uspjevala odviknuti od ružnih kupaćih mudanata u korist seksi kupaćih bermuda, ili bar bokserica, i to mi je išlo na živce!!!), dvije najlonske kese pune spize iz hvarskog Konzuma. I dio stopala moje Seke s neukusnim prstenom na nepedikiranom nožnom prstu i komadom mortadele na ristu.
Sjećam se tog godišnjeg kao da je bio jučer. Moja Seka je zaglavila s nekim društvom na Hvaru. Nakon što su u tri dana potrošili sve novce predviđene za dva tjedna nije imala koga drugog zvati upomoć osim mene, pa smo umjesto da chillamo po Elafitima promijenili rutu, pokupili nju i njenu Cimericu i zadržali ih još par dana s nama. Dok nismo bili prisiljeni odlučili dati im neke novce i riješiti ih se u Komiži gdje su srećom imale neke prijatelje koji su ih htjeli primiti na tjedan dana.
Ja i Nezakoniti smo na brodu bili s još dva para, prijateljima iz inozemstva u tridesetim godinama. Koji su zapravo htjeli relativno miran odmor, pa nisu baš bili oduševljeni prisustvom dvije neuredne, stalno pijane i napušene, a povrh svega i neodgovorne i problematične dvadesetjijednogodišnjakinje željne divljanja.
Prvu večer su napravile rusvaj u Carpe Diemu, a zatim smo ih do jutra tražili po Hvaru, da bi na kraju došle tek u podne. I to iz Starigrada, gdje su završile s nekim talijanima. Tu večer je Seka izgubila torbicu s dokumentima i mobitelom, a kako je Cimerica svoj mobitel izgubila par dana ranije, nismo im mogli nikako ući u trag. Srećom, torbicu s dokumentima smo pronašli kasnije u Carpeu (novaca u njoj ionako nije imala), ali mobitel nismo. Kad smo išli za Lastovo Cimerica je pijana pala s prove u otvoreno more, u Ublima se Seka skompala s nekakvim dečkima i potukla s curom jednog od njih jer je mala mislila da ga Seka namjerava preoteti (što je vjerovatno bila istina), i pritom su napravile takav nered u kafiću da nam ju je dovela policija. Koristile su svačije ručnike za plažu, japanke i kozmetiku za sunčanje kako bi im se prohtjelo. Ostavljale prljavo posuđe, nepojedene sendviče, prazne plastične boce, Cimeričine poispadale ekstenzije i polomljene akrilne nokte, odjeću, rublje i ostale užase po brodu na sve strane. Nekoliko puta poplavile kupatilo u mojoj kabini. Skoro utopile hidrofobičnog pinča od nizozemskog para koji je bio s nama jer su odlučile naučiti ga plivati. A kako su spavale u prostoru za dnevni boravak i krmile do 2-3 sata popodne, tako mi nismo mogli koristiti isti nego visiti u kabinama ili se pržiti vani dok se gospodične ne izvole ustati.
U svakom slučaju, priuštile su nam nekoliko jezivo napornih dana, i do dan danas se čudim strpljenju koje je Nezakoniti pokazao, i toleranciji koja je bila veća od moje (do trenutka kad je eksplodirao i rekao da ćemo in dat para koliko god budu zatražile i izbacit ih u prvon portu u koji stanemo pa neka se dalje misle same, mada bi ih najrađe ostavija na Jabuci ili bacija priko prove sa sidron oko vrata). Čak je i novi mobitel kupio Seki, i to ne baš jeftini, da se moji starci ne bi brinuli gdje je (naravno da ga je izgubila u Komiži nakon par dana).

Inače, brod je kupio od prijatelja kad je tražio novi, malo veći. Jer je brod za nas imao posebnu emotivnu vrijednost. Jer je upravo taj brod bio razlog zbog kojeg smo se uopće upoznali.
I to na današnji datum. Upravo danas je godišnjica našeg upoznavanja. Uvijek smo obilježavali datum kad smo se prvi put vidjeli kao datum kada je sve započelo.
Da smo ostali zajedno proslavili bismo ovaj 30. svibnja malom privatnom fešticom samo za nas dvoje. I bila bi to naša osma godišnjica.
Ali nije.


30.05.2010. u 12:09 sati | 20 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< svibanj, 2010 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Ožujak 2015 (1)
Kolovoz 2014 (2)
Prosinac 2011 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (5)
Svibanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (6)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (8)
Prosinac 2009 (7)
Studeni 2009 (7)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (7)
Ožujak 2009 (8)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (14)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (8)
Listopad 2008 (8)
Rujan 2008 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Opis bloga

Službeni web dnevnik kaotične, hiperaktivne, lijene, zbunjene, infantilne, poročne, ćudljive tridesetineštogodišnjakinje, izgubljene u svijetu dateinga, veza, shoppinga, poništenih kreditnih kartica, poslova koje ne voli, ambicija koje joj se ne da ostvarivati, frajera koji su uvijek pogrešan izbor ali zapne za njih ko pijan za plot... (jel se to tako kaže?)



Spamove, prljave seksi forwarduše, Viagra-mailove i lance sreće šaljite na:

elle.woods.blog@gmail.com

Na Fejsbuku me najdete pod imenom

Elle Woods Gone Brunette

Čitam & komentiram...

Koji
Missilusion

Perez Hilton

Londra
Dijanin vodič...
Shimi
Brineta - Još jedna
Sebastian Wright



I još... korisni blogovi za bonkulovićku kakva san ja

Kolači par exellance...
Kuketa :)