Trendovska djevojka

Poèelo je drugo dalmatinsko godišnje doba.
To je ono godišnje doba koje se razlikuje od prvog ne samo po tome što se više niko ne sunèa na plaži nego eventualno u solariju, nego i po tome po tome što pušu vjetrovi koji se zovu Jugo (kad se kosa kovrèa i ljudi pucaju na živce, šizofrenici imaju šubove, i opæenito su svi muškarci i žene u psihièkom stanju prema kojem je najgori oblik pms-a mila majka) i Bura (koja je dušu dala za nas žene koje peglamo kosu jer je frizura uvijek divna, èak i kad je raspuhana vjerom, ali je hladno do koštane srži, pa možemo povaditi sve one ijepe jakne, kapute, bunde i modne dodatke kao što su kape, šalovi i rukavice...). razlikuje se i po tome što su to oni mjeseci u godini kad se ne nose kratki rukavi i kad se oblaèi ukleti odjevni predmet zvan najlonke, a koji ima obièaj puknuti u najnezgodnijem trenutku (ako imaju manje od 50 dena...) ili se srolati ispod struka i oblikovati michelinac kad pokušavamo impresionirati figurom u nekakvoj haljini koja podrazumijeva besprijekoran struk (ako imaju više od 50 dena...).
To je i ono doba godine kad se više ne bježi po otocima/selima, niti se ljudi previše smucaju po nekakvim glupim mjestima gdje ne mogu svih vidjeti na okupu. Nego mogu lijepo isplaziti na kavu na dobra stara mjesta, u dobre stare zatvorene prostore, i uživati u, ono, pogledu na SVIH!
A pojavili su se i neki ljudi koje nema šanse uhvatiti dok je vani lijepo vrijeme.
Ok, osim R, koja je opsjednuta svojim nastranim i po život opasnim aktivnostima, pa vrijeme kad su svi živi na subotnjoj podnevnoj kavi ona provodi skaèuæi iz nekakvih aviona po dalmatinskoj zagori, ili nešto još gore od toga.
Doduše, neki od tih ljudi, a radi se o ženskim ljudima, su promijenili mjesto za kafenisanje. Toènije, jedan ženski ljud. Ali kako se radi o tome da jednostavno mora uhoditi lika s posla koji joj je napet ali se kao nešto svaðaju, a zna se da se babe moraju držati zajedno, tako sam se s njom prebacila u Pascuccija...

Inaèe, nikako ne volim Pascucci.
Ok, imaju dobru kavu.
I odliène kolaèe, što je zapravo veliki minus.
Jer kako mogu na miru uživati u kavi ako mi s jedne strane pogled puca na glupi Koteks i, naravno, Cukarin (koji ima bezvezne industrijske kolaèe, ali zato prokleto dobar izbor palaèinki i sladolede za past u nesvijest...), a s druge na vitrine s kolaèima?
I nije mi udobno.
I ne volim oko sebe brdo pretjerano nageliranih muškaraca, pogotovo ako su obuèeni u plišane trenerke... Mislim, ono, danas sam tri takva snimila! Od toga jedan u ljubièastoj... Ono, wtf? Kk? Zar pliš nije rezerviran za žene? Ili sam ja nešto opako propustila? Ako jesam, uopæe mi nije žao...
A još manje volim sjediti na kavi okruženama ženama sa sitnom djeèicom... i to na pušaèkoj terasi! Danas me jedna prepudrana majka oprala jer joj kao moj dim ide u bebu. Mislim, ono, halo? Sjedim dovoljno daleko od tvoje bebe, na pušaèkoj terasi, i ne pada mi na pamet gasit cigaretu! Pogotovo zato jer unutra ima golemi PRAZNI nepušaèki prostor, ali ne, ona s mužiæem i frendovima mora sjedit na terasi. Jer svi oni, naravno, puše! Pa je jadna beba ionako okružena golemim oblakom dima...
Sreæom, mužjaci iz njenog društva se nisu usudili reagirati jer je s nama sjedio i frend od dotiène frendice Komada (u svakom smislu te rijeèi), a koji je krupnija (i to ne samo fizièki) gradska zvijerka. A koji ih je samo ružno pogledao... Ono, jako ružno pogledao...

I koji, kao ni ja, ne može shvatiti zašto jedna takva cura kao što je moj Komad mora dovoditi sebe u takvu situaciju da trèi za likom kao što je taj za kojim ona veæ slini. I usput se stalno svaða s njim. Umjesto da se prestane ponašati tako, pa da sve napokon bude ok.

A Komad je stvarno posebna cura.
I takav komad, da ljudi oko nje gotovo uvijek dobiju potpuno pogrešni dojam o njoj.
Priznajem, i ja sam dugo imala potpuno krivo mišljenje o njoj.
Do prije dvije i pol godine sam radila s njom. U drugom odjelu, doduše, ali isti kat, ured do. I smatrala je, kao uostalom i sve ostale kolegice, uobraženom i bahatom. Ne i nesposobnom, dapaèe, ali svakako osobom koja se drži visoko i smatra se boljom od nas ostalih.
Jer je uvijek tako superdotjerana, uvijek tako superiorno zgodna, a èak ni ne mora imati posao jer živi s dobro potkoženim frajerom i dolazi iz dobro potkožene obitelji. I jer je i prije mog dolaska u Veliku Firmu bila predmet zavisti i traèeva.
Ok, meni je iz nekog razloga bila simpatièna, jer sam znala koliko je njena šefica tlaèi i zlostavlja poislom, a i uvijek smo imale ok komunikaciju, ali nikad nije išla na pauzu s nama smrtnicama, niti se družila van radnog vremena, pa je nisam pretjerano doživljavala. Tj. mislila sam kao i ostatak kolegica da se Komad jednostavno ne želi spuštati meðu nas obiène smrtnice koje ne izgledamo tako velièanstveno kao ona, nismo odjevene tako velièanstveno kao ona, nemamo love za tako velièanstvene fejk sise kao ona, i ne družimo se s tako velièanstvenim muškim èunkama kao ona.

Pogrešno.
Negdje ovo proljeæe neoèekivano me nazvala upravo ona, Komad.
Naime, sjetila se da joj je netko prièao na poslu da sam radila nešto s nekakvim japancima prije, i da imam iskustva s njima, a njima su upravo trebali doæi nekakvi japanski partneri na par dana, i tako, èula je da sam možda besposlena, pa ako bih htjela dati im ruku tih par dana, jer radilo se o radnim danima, i provesti malo ljude po gradu, odvesti ih nešto jesti i piti, odvesti im supruge u shopping dok oni rade, i tako... naravno, uz malu naknadu... da li bih bila zainteresirana.
Na žalost, gaža se poklopila s mojim terminom za operaciju, ali dogovorile smo se za nekakvu kavicu, i tako je poèelo.

Naravno, ispalo je da sam bila potpuno u krivu u vezi s Komadom.
Jer je ispalo da je Komad jedna divna, draga, topla cura, na njenu žalost vrlo nesigurna u sebe. A i opekla se par puta u druženju s odreðenim zavidnim kolegicama, pa se zato držala tako rezervirano.
Dapaèe, ne mogu vjerovati da se pod maskom ubersamopouzdanja, takvim držanjem, i, naravno, pod takvim licem, tijelom i stilom krije tolika kolièina nesigurnosti i kompleksa manje vrijednosti. Toliko da mi ponekad doðe da je dobro ispljuskam! Da doðe k sebi, naravno.
A i ljubomorne žene koje ne mogu prihvatiti èinjenicu da netko ko izgleda toliko dobro može istovremeno biti i toliko pametan, pa èak i vrlo sposoban.
I ljubomorne muškarce koji ne mogu vjerovati da im kolegica može biti tako zgodna a istovremeno ne biti drolja, ili da može biti tako zgodna, a istovremeno i sposobna.
Ali kvragu, svijet je okrutan, a ljudi èesto jako zloèesti.

U svakom sluèaju, drago mi je što sam otkrila Komada, i što smo ok.
Nije mi drago što vidim kako se upravo grozno ponaša prema liku koji joj se sviða, i kojem se i ona oèito jako sviða jer ne odlijepljuje oèi s nje i kretenski se smiješi.
Njen frend s današnje kave misli da se lik ponaša tako prema njoj jer možda misli da se on ne bi mogao sviðati takvom komadu kao što je Komad. A i meni se èini tako. Ali ako jedan svim mastima premazani èetrdesetineštogodišnjak tako misli, onda bi valjda moralo biti nešto i u tome, ne?

Ne sviða mi se ovo što se u posljednje vrijeme dogaða oko mene s muškarcima i ženama. Ne znam ima li to nekakve veze s krizom, ali frajeri su postali iskompleksirani i polupotentni. A žene bahate procjenjivaèice likvidnosti potencijalnih kandidata. A ako se i ne radi o tome, onda svi nešto kompliciraju... Èini mi se da se veæ neko vrijeme niko s nikim ne seksa (ok, iskljuèujem gay frendove. Oni uvijek imaju nekoga ili nešto... ).
Pa èak ni ja.
Što je pomalo zabrinjavajuæe.
Zapravo, ne da mi se.
Zgodni Susjed, koji je jedini potencijalni kandidat, je stavljen na pending, ali izgleda da ni njemu to ne smeta. Dapaèe, postali smo svakodnevni nerazdvojni frendovi, i mislim da našem odnosu prijeti pretvaranje u totalni frendšip. Sreæom po moju taštinu, ne pokazuje zanimanje za nikakvu drugu ženu, a skoro sve slobodno vrijeme provodi u mom društvu (nema ga puno), pa se ne moram bojati da æe mi u dogledno vrijeme zbrisati. Uostalom, i njega je uhvatila ova splitska impotencija.
Tako da se zapravo brinem za sebe i sve ostale gradske jadne pripadnice ljepšeg spola, bar one koje poznajem i njihove poznanice... jer sve imaju istu prièu. Sve izlaze, i sve su ljepše, dotjeranije i utegnutije nego ikad, a seksa ni za lijek. I stalno slušam kuknjave o tome kako izlasci završavaju æorcima, sms kuvanje se izgubi u prijepisci, oèijukanja na kraju ostanu upravo samo to – oèijukanja...
Nije dobro.

Ok, uzrok moje impotentne frigidnosti je zapravo posao.
Radim veæ malo više od mjesec dana. I nisam nimalo sretna. Zapravo, toliko ekstremno nisam sretna, da veæ od prvog tjedna tražim novi posao.
Prevarena sam.
Prvo mi je reèeno da æu, zbog nekih „sitnica“, ta dva tjedna u listopadu raditi na ugovor o djelu, i da mi od 01. studenog ide uredna prijava. Nakon tjedan dana je odluèeno da me ipak neæe isplatiti preko ugovora o djelu nego preko neèije studentske!!! Ok, pristala sam i na to, pronašla voljnu studenticu, dobila sasvim lijep iznos, i èekala da mi zatraže radnu knjižicu i poreznu karticu, prijave zdravstveno i bla. Ali jok – reèeno mi je da æu, na žalost, i studeni raditi preko neèije studentske... Dobro, i na to sam pristala, jer mi je potreban novac, a potreban mi je i posao. Da bih saznala juèer da mi i prosinac namjeravaju plaæati na isti naèin...
Mislim, nije problem u plaæi. Plaæa je solidna i može pokriti moje bahate potrebe pa èak i jednim dijelom otvaranje City Centra u Splitu... i stvarno je uplate na vrijeme. Ali ne želim varati državu i samu sebe. I želim nekakvu sigurnost radnog mjesta. Ugovor koji æe me zaštititi. Novac u mirovinski fond. Staž. I sve ostalo što mi pripada kao osobi koja crnèi ko konj.
A kad smo veæ kod konjskog crnèenja, reèeno mi je da æu èim uhodam ured dobiti osobu koja æe pokrivati komercijalu, meðutim i ti su poslovi pali na mene. Ok, barem ne moram okolo progoniti ljude i prodavati im nešto, jer imamo veæ stalne klijente, ali tako se nismo dogovorili! Odmah sam bila naglasila da ja NE RADIM komercijalu, jer ja MRZIM komercijalu! Eventualno operativne poslove vezane uz prodaju. A ispalo je da radim sve! I ne samo da radim sve ono što smo dogovorili da nu raditi, nego je u planu da mi se natovari još poslova koje je trebala raditi još jedna osoba! A koja izgleda neæe biti zaposlena tako uskoro...
Krepajem od posla. Doma me nema po 12-ak sati. A službeno posao zapravo ni nemam.
I najviše me nerviraju frendice s izjavama da se nemam što žaliti jer da je plaæa predobra, i da æe se sve vremenom normalizirati. Jer nekako imam osjeæaj da neæe.
A ne mogu baš ni svaki mjesec tražiti drugog studenta koji bi mi posudio svoj ugovor i kojem naravno platim nešto za tu uslugu...
Najradije bih odmah dala otkaz.
A ne mogu. Zbog novaca. I jer ne znam kad æu naæi novi posao. A i zapravo mi se posao koji radim sviða – ako zanemarim komercijalni dio.

Ali nisam sretna. I nisam zadovoljna. I polako poèinjem biti frustrirana...

I ne tješi me ni gomila lijepih novih ogromnih naušnica iz Accesorizea i Kameleona, golema crna kožna torba koju sam pazarila u Zari, niti crne Short Classic Flora nove Uggice. Niti nova bob frizura. A niti kutija Subtil Out dekoloratora koja èeka u kupaonskom ormariæu trenutak kad æu napokon definitivno odluèiti ponovo postati plavuša i skupiti hrabrosti da se depigmentiram i prefarbam.

Zapravo, pomalo me brine ova želja da ponovo postanem plavuša.
Zdravije izgledam kao brineta. I manje muka prolazim s farbanjem i održavanjem boje. Kosa je zdravija. A i nekako sam manje upadljiva, što mi zapravo ne smeta...
No plavuša...
Ok, ja sam, ono, ODUVIJEK plavuša! Ili barem zadnjih 17 godina (uz povremene prekide). I kad mi kosa nije plava ja se osjeæam blond. Platinasto blond.
I nije da se ne mogu osjeæati i djelovati plavokoso èak i kad imam kestenjastu kosu. Veæ sam debelo ispekla zanat.
Ali ja sam žena. I želja za drastiènom promjenom kose (bilo frizure ili duljine) nikad nije dobar znak.
Jer kosa je važna. Ono, najvažnija. Kosa je nešto što se ne dira ako nije nužno. Kosa je oružje. Kosa je snaga i moæ. Mislim, svi znamo prièu o Samsonu... S kosom se ne petlja, pogotovo ne u krhkim životnim fazama. U kojima obièno dobijemo želju petljati s kosom. Obièno zato jer ne možemo promijeniti ono što nas muèi i èini nesretnima... I zato se bojim da ne napravim neku glupost. I to ne samo s kosom.
Vjerovatno želim oèajnièki promijeniti kosu zato što ne mogu promijeniti situaciju s poslom koja me frustrira.
Ono, bojim se da æu, ako ne dam otkaz brineti, dati otkaz na poslu.
Na kojem zapravo ne mogu dati otkaz jer nisam uopæe zaposlena. Ne ja. Nego XY, studentica treæe godine hrvatskog jezika i povijesti umjetnosti na FF-u u Splitu. A ovaj mjesec æe zaposlen biti YX, student prve godine poslovne ekonomije u Dubrovniku... Ali zato mogu dobiti otkaz. I kad sredim i uhodam splitsku poslovnicu do savršenstva, mogu me jednostavno zamijeniti nekim drugim. Bez previše prièe, bez ikakvih komplikacija. I bez posiljedica po sebe. I, naravno, taj netko može lijepo nastaviti raditi moj posao uredno prijavljen i uredno plaæen...
Eto, toga se ja zapravo bojim.

I zato sam veæ krenula sa strane tražiti nešto drugo.

Bez imalo grižnje savjesti.
Jer zašto bih ja bila fer prema nekome ko veæ mjesec i po dana nije fer prema meni, a najavio je da neæe biti ni još najmanje jedan mjesec, ne?

U svakom sluèaju, osjeæam se pomalo jadno.
I frigidno, što je neprirodno kad sam ja u pitanju.
Ali opet, buduæi da su svi oko mene u tom nekakvom frigidno-impotentnom raspoloženju, to zapravo i nije loše? Jer ako su svi takvi, onda to znaèi da je valjda to sad in i da sam, hoæeš-neæeš, zapravo totalno u mainstream trendu.
A to onda i nije tako loše...

20.11.2010. u 14:48 sati | 13 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.