One of the boys pt.2

Osim toga, tu je i moja obitelj. La Famiglia. Koja je trenutačno izrazito frustrirana činjenicom da radim i da napokon imam priliku ponovo izgraditi nekadašnju poslovnu karijeru. I u svome poslu uživam, što je, izgleda, svima trn u oku.

La Famiglia je potegla neke veze da mi se početkom 2015. osigura posao u školi. Državna služba, mali ali uredni prihodi, ljeto za godišnji, radno vrijeme koje će mi omogućiti dovoljno slobodnog vremena da upoznam dobrog muškarca, pouzdanog razvedenika ili, još bolje, udovca s djecom, i koje će mi ostaviti dovoljno slobodnog vremena da se tom muškarcu i posvetim. Nema veze što je plaća bezvezna a posao profesorice odgojnog predmeta stresniji i jadniji od bilo kojeg stresnog posla koji sam do sada radila. Jer profesorica lijepog, nježnog, ženstvenog predmeta u osnovnoj školi je pravi ženski posao. A i kolektiv u školi je preko 80% ženski, ravnateljica je žena, i nema opasnosti da se dovedem u nevolje i na loš glas, što će mi se sigurno dogoditi ovdje gdje sada radim. A nevolje i loš glas su samo pitanje vremena.

Jer radim muški posao. U muškoj firmi. Okružena muškarcima.
Dapače, u našim uredima ja sam jedina žena. Čak nam je i administrativni tajnik muško.

Ok, postoje žene. U računovodstvu i financijama, koji su dislocirani, i vidimo ih jednom mjesečno kad svratimo do njih. I u skladištima, pakirnicama... Ali ove druge žene su mala i kompaktna grupica žena koje vidim jednom do dvaput dnevno - ako nisam s šefovima na terenu. A čak i kada se spustim do tih žena, s njima nema ni ženskih priča ni ženskog zbližavanja. Bez obzira na moje suknje i haljine, visoke pete i dugu kosu, šminku i duge nokte, ja nisam jedna od njih. Ja sam jedan od šefova. Jedan od muškaraca.
Ja sam jedna od onih koji osiguravaju da one imaju stalan posao, redovne i dobre prihode, prekovremene sate koji su dobro plaćeni, božićnicu i uskršnjicu. Ja sam jedna od onih koji opskrbljuju. U našem radnom kolektivu ja sam provider. I ne samo jedna on Njih, ja sam među najbližima samom vrhu hijerarhijske piramide.
Kad prolazim skladištima i pogonima prekida se priča. Kad ja tražim uzorke prekida se posao i trči po ono što mi je potrebno. Zna se da kavu pijem isključivo tursku, s par kapi slatkog vrhnja, komadićem maslaca i žlicom kokosovog ulja, kao i da se, kad sastančimo, momcima nose Cedevita, kola i mineralna, a meni limunada bez šećera. I da se bez limuna, kokosovog ulja i slatkog vrhnja u kuhinjici ne može, jednako kao i bez sokića, keksa i piva (za kasno ostajanje na poslu) za momke.

Ne radim u ženskom niti u pretežno ženskom kolektivu. Radim u muškom brlogu i među muškarcima. I prvi put u životu nemam potrebu igrati žensku ulogu. Niti biti jedna od dvije vrste tipične ženske šefice - okrutna neempatična kuja ili blaga i slabašna djeva. Ja sam jednostavno to što jesam - prva ispod moja dva direktora. Voditelj, koordinator, desna ruka.
Doduše, ja sam i jedina koja se sjeti kad sam s šefovima van države donijeti ženskoj postavi izbor inozemne čokolade ili kesetinu mini Marsova i Snickersa iz aerodromskih free shopova, ali čisto zato jer mislim da je to nekako... ono, ok. Pa natjeram momke da nešto kupe. Mada oni sami putem požderu pola kupljenog i pokušavaju me natjerati da pokleknem pred ugljikohidratima tako što mi mašu gigantskim Tobleroneom pred nosom...
I dobro mi je.
Nisam čak morala ni prijeći nekakve hijerarhijske stepenice da bih došla tu gdje jesam.
Primljena sam na ovaj posao i upravo na ovu poziciju, bez obzira na spol i rod, isključivo zbog znanja, iskustva i sposobnosti, ali možda najviše zbog snalažljivosti, i isključivo zato jer sam bila potrebna.

I prvi put u životu stvarno uživam u svom poslu. U poslu kao poslu, i muškom radnom okruženju u kojem se mogu napokon opustiti i normalno obavljati svoj posao.

Osim toga, bolje je nego što sam planirala.
Svi momci su mojih godina - par više ili manje, sve je to manje-više isto. Iste smo dobi, imamo nekakve slične interese i prošli smo slične stvari u životu. Jedina razlika između mene i kolega je u tome što su skoro svi tu u firmi već preko 10 godina a ja sam nova.
Muškarci ne kompliciraju kao žene. Muškarci su jednostavni i izravni. Kod muškaraca nema drame ni podmetanja.

Na muškarce se možeš i istresti i izderati ako nešto nije ok, možete se verbalno pokačiti u raspravi i kasnije zaboraviti i nastaviti normalno dalje, bez da kasnije moraš gaziti po jajima, balansirati emocijama, vagati riječi i paziti na leđa. S muškarcima možeš iz poslovnih razloga otići na pivo (ok, vino u mom slučaju), janjetinu, mali nogomet (da, i tu sam bila odvučena, više puta. I zaigrala sam. Katastrofalno, no ipak...).
S njima je jednostavno... jednostavnije.

A opet, s druge strane, nije uopće loše biti jedina žena među njima.
I mada sam one of the boys, s druge strane sam i firmina mala princeza. S vremena na vrijeme, i ne zato jer ja to želim ili se ponašam tako.
Ja sam firmina mala princeza najviše zato jer sam mala. Oko mene su pretežno rabijatne grdosije (najniži kolega je visok metar i 88. Svi ostali su metar i devedesetka, pa poviše. Osim vrhovnog vođe. Ali on može sebi dozvoliti luksuz da ne bude jako visok. On je ... pa, šminker talijanskog tipa). A ja sam mala i kad sam na štiklama. Pa ih mogu gnjaviti da mi spuštaju i dodaju stvari, i tome slično. Ili užicati vožnju na paletaru po skladištu. Doduše, bez obzira na visinu, rasturam u zgibovima na šipci na jednom od dovrataka ili preskakanju ograde s šiljcima i provaljivanju katanca kad ostanem s šefovima dulje u uredu pa zaborave na nas i zaključaju kapiju... Ali to je ok. Barem su toliko pristojni da okrenu glavu kad moram u svrhu preskakanja dignuti suknju do struka.
Osim toga, svako malo osjete potrebu da me protetoše iz nekog razloga. Prošli tjedan je kolega otišao po marendu i vidio u samoposluzi nekakav jezivi šljokičavi lak za nokte, pa mi ga je kupio. Jer zna da volim svjetlucave stvari i lakove za nokte. Također svi znaju da praktički jedva jedem ugljikohidrate ali sam slaba na čokoladu, pa mi stalno pronalaze i donose nove i nove čokolade s visokim postotkom kakaa a niskim šećera (ali to valjda zato jer ih grize savjest kad vide kako ja srčem svoju masnu kavicu dok se oni dave u burecima, krafnama i keksima). Nekidan su bili čak toliko dražesni da su mi oprali pod dok sam se vratila s pauze (ja sam locirana u uredu s direktorima, svi ostali su u velikom zajedničkom. Kako direktori većinu vremena nisu tu, tako se ekipa uvuče kod mene kad treba trenutak mira. Ovaj put su jeli krafne i nekome se iscijedila marmelada po podu. Kako nisu skužili na prvu, tako su sve razgacali i razmazali po podu. Onda sam dobila živčani slom i izjurila zapaliti cigaretu, a kad sam se vratila zatekla sam ih kako papirnatim maramicama i otopinom za čišćenje stakla glancaju pod... Na što mi je pao mrak na oči, pa sam išla zapaliti još jednu cigaretu. A kad sam se ponovo vratila momci su uz pomoć Vileda Moča i nekakve krpe obnavljali znanja i vještine stečene na služenju vojnog roka... Zadnji put kad su mi napravili nered izbacila sam ih i otišla čistiti u žutoj haljini. A ovaj put sam imala bijelu, i nisu htjeli da je upropastim kao žutu prošli put).

Već su se navikli ne izbečiti oči u šoku svaki put kad prođu kraj mog radnog stola kojim dominiraju sve nijanse roze i lila, post-itsi u obliku srca i cvijetova izlijepljeni po zidu iza mene, Hello Kitty kutije, čaše za olovke i rokovnik, pisaći pribor s cirkonima i, naravno, još Hello Kitty koja iskače sa zaslona poslovnog i privatnog mobitela (obučenih u silikonske Hello Kitty maske, s cirkonskim Hello Kittycama zabodenim u rupe za slušalice). A to je neko vrijeme bio pravi problem. Svaki prolazak kraj mog radnog brloga izazivao je efekt jelena pred farovima - šok i stupor, i duboku nevjericu. Tako su uzimali moju kremu za ruke i ulje za nokte i vrtili ih po rukama, bojali se otvoriti moje ladice kada bih im rekla da slobodno uzmu nešto što im treba u tom trenutku (a lijepo sam im svima objasnila da ne otvaraju najdonju - u njoj su zrcalo, tamponi i četka za kosu). Sada su već totalno cool i razmaženi, u tolikoj mjeri da bez pardona kopaju po strašnoj ladici kad im trebaju vlažne maramice (i pitaju zašto ovaj put imam obične a ne s losionom), flasteri za porezotine od papira, ibuprofeni za glavobolju i ostale stvari bez kojih su odlično funkcionirali godinama a sad odjednom bez njih više ne mogu. Moj kolega Veliki Čovik se pravda da, doduše nije da oni doma nemaju supruge i kćeri, i cijele gomile sličnih proizvoda, ali do sada ih jednostavno nisu koristili na poslu jer im je bilo malo crnjak...
Dok se nije pojavila žena. S kremom za ruke, flasterima i vlažnim maramicama...
Ipak, Hello Kitty i ružičasto još uvijek teško probavljaju.

Da zabavno mi je. Ali i radim ko konj. Ima dana kad sam u uredu već prije 6 ujutro, i koji se protegnu na 12 sati. Ima vikenda kad se ne odljepljujem od laptopa i mobitela. Ima godišnjeg na papiru ali ne i mogućnosti da na isti odem. Ne zato jer to ne želim, nego jer jednostavno ne stignem. Ima i divnih sniženja na kraju sezone koja jednostavno nemam vremena pročešljati. Zadnji komad odjeće sam kupila kad su me na putovanju momci slučajno zalili kavom pa su me odvukli prije sastanka u beogradsku Zaru gdje su me na brzinu opskrbili broj prevelikim hlačama i jezivim topom kojeg na kraju jednostavno nisam mogla obući.
Ali sam svejedno zadovoljna. Nije mi ni teško ni naporno, a svaki novi dan je novi izazov (ok, većina dana. Neki su zatupljujući do bola).

Međutim, La Famiglia nije zadovoljna.
Radim muški posao među muškarcima. A najgore od svega je to što radim među OŽENJENIM muškarcima!!!
Da. osim što sam jedina žena, ja sam i jedina neubračena. I bez djece.
Što je grozno.
Iz više razloga.
A najviše iz slijedećih:

1. Što će reći ljudi? Svi ti neki ljudi koji poznaju La Famigliu, i koji također poznaju mog bossa i njegovu Famigliu, i koji poznaju the rest of the boys u firmi... A ima ih. I preko njih je La Famiglia upoznata s činjenicom da sam jedina žena i jedina neubračena:

2. Tamo su svi muškarci ubračeni, i ja sam sama, jadna i nezaštićena. I sad će oni oko mene nešto ovo i ono, i ja ću pokleknut i upustit se u vezu koja će mi slomit srce i uzrokovat probleme, i za koju će se, još gore, saznati, i što će onda svi ti ljudi reći?

3. Još gore - ne samo da ću se upustiti u jednu takvu vezu, nego ću vjerovatno probati više kolega, a možda se upustiti i u raskalašene orgije prije, za vrijeme i nakon radnog vremena, i ko zna što još, i onda će se to doznat, i što će onda svi ti ljudi reći?

4. __________ dodati najgori i najpervezniji scenarij koji izopačena mašta može osmisliti, a koji uključuje jednu neudanu ženu bez djece i čopor oženjenih muških kolega s kojima ista dijeli radno mjesto, i sve ono što će onda svi ti ljudi reći...

Što je meni apsolutno nebitno.
Osjećam se dobro. Radim ono što volim. Jedna sam od momaka. I to mi ne smeta. Zadovoljna sam.

Ok. Nisam baš 100% zadovoljna.
Jer gdjegod sam ja tu je i savršeno plodan temelj za razvoj epske drame....

Ali odrasla sam osoba, i savršeno zrela, sposobna i pametna... Ili barem toliko da sam svjesna da se ne kenja na isto mjesto na kojem se i jede. Toliko mozga ipak imam.

No ipak...
Drama je na pomolu.
Od prvog dana na radnom mjestu.
Lirska drama epskih razmjera...


20.08.2014. u 13:48 sati | 16 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

One of the boys pt1.

I tako prođe par godina otkako me nije bilo. I milijun toga se izdogađalo.
Al kvragu, ovisnost je ovisnost, pa bila ona o cigaretama, alkoholu, cipelama, shoppingu, pornografiji, nogometu, laku za nokte ili blogu... nije je se lako riješiti.
Tu i tamo mi prsti polete prema tipkovnici, pa kažem sebi ne, pa opet promislim, pa onda bolje ipak ne...

Ipak sam ja opaka stara egzibicionistica, i privatni dnevnik u intimi doma svoga me ne zadovoljava. A život je zabavan i zanimljiv u posljednje vrijeme i jednostavno imam potrebu ... nešto. Ne znam.

Uostalom, blog mi je donio neke divne ljude u životu (od kojih neke još uvijek nisam upoznala uživo, a s nekima sam čak imala priliku i intoksicirati se i protulumariti). Blog mi je donio i dragu Bugenviliju , koja mi je vratila zdravlje i život, i hvala joj do groba (koji je, nadam se, i opet zahvaljujući njoj, još uvijek dovoljno daleko. Osim ako ne doživim prijevremenu smrt u autu francuske proizvodnje. Što mi iz nekog razloga stoji u online natalnom horoskopu...).

Život je još uvijek fantastična stvar, unatoč svim usponima i padovima proteklih godina. I još uvijek pun fenomenalno lijepih stvari koje ga čine još ljepšim. Doduše, ako ga već ne mogu uljepšavati novim dizajnerskim torbama, mogu barem lakovima za nokte i beskrajnim ispijanjima kava, a i torbe će već doći u nekom trenutku.

Nezakonitog više nema u mome životu. Ni mene u njegovom. I to je sasvim dobra stvar. Ispravna. Ljubav nije garancija da će stvari funkcionirati savršeno. Ljubav također nije samopodrazumijevajuća. Ljubav je neovisna o zajedničkom životu. Zajednički život uz ljubav traži i kompromise. U našem društvu je žena ta koja na kraju radi kompromise u svemu, ili barem većini toga što se odnosi na zajednički život. Podređuje svoje emotivne i fizičke potrebe, podređuje svoje želje i ambicije, popušta i prilagođava se.

Ja sam negdje na pola puta shvatila da ja najvjerovatnije nisam tipična hrvatska žena. Nisam odgojena na takav način. Tj. problem je možda u tome što sam zapravo ja većinu vremena, još od djetinjstva, odgajala samu sebe. Prvo nitko nije imao stvarno vremena za mene. A onda, kad su zaključili da bi mi mogli posvetiti malo pravog vremena i pažnje, ne samo površne brige oko toga jesam li zdrava, kako izgledam u javnosti, jesam li jela i dobila lošu ocjenu (dobre niko nije šljivio. To je bilo podrazumijevajuće), jer što će ljudi reći, bilo je već previše kasno.

Ja sam odgojila samu sebe. Odgojilo me društvo, ulica, škola. Odgojili su me roditelji mojih prijatelja kod kojih sam provodila više vremena nego u vlastitom domu i promatrala obiteljsku dinamiku i emocije, sport koji me naučio da mogu, hoću i smijem, slobodne aktivnosti i strani jezici koji su mi dali vještine i znanja, Odgojili su me bake, djedovi i rođaci koji su mi tijekom vremena provedenog s njima dali puno previše slobode za dijete i teenagerku mojih godina, i zapravo prepustili moj odgoj meni samoj. Sama sam određivala svoja pravila, sama sam išla do krajnjih granica i kasnije ih, poučena vlastitim iskustvom, sama sebi postavljala. Odgajala sam samu sebe i duhovno i emotivno, padala i dizala se i kretala ponovo, jer nisam imala nikoga ko bi bio stvarno uz mene i rekao mi ok, Elle, ne tako, to ne valja, bit ćeš povrijeđena, ne ide to tako, ajde sad se malo isplači i pokušaj ponovo na drugi način, ili nemoj pokušat uopće...
Sama sam naučila kuhati jer mi nitko nije rekao da to nije za djecu mojih godina i da djeci mojih godina ne bi uopće smio uspjeti nabujak ili pašticada. Čitala sam knjige apsolutno neprimjerene mojim godinama jer nikome nije bilo bitno što čitam samo zato jer niko nije imao vremena obratiti pažnju na to što radim. Družila sam se potpuno neprimjerenim random pokupljenim osobama, što djecom, što starijim ljudima, jer mi nitko nije rekao da to ne bi trebalo tako. Postala sam persona kakva sam sama zaključila da bih trebala biti da mi bude najbolje moguće u životu, jer osim nekoliko osnovnih naredbi kojih sam se trebala držati uvijek i u svakoj prilici, a koje još uvijek vrijede i glase: ne mljackaj dok jedeš, drži leđa uspravno, budi uvijek ljubazna, lijepa i dotjerana, koristi pribor za jelo od vanjskog prema unutrašnjeg i posloži ga paralelno u tanjur kad završiš s jelom, i štogod da radiš nemoj da se to sazna u javnosti... zapravo nikad nisam dobila prave upute o tome što moram biti i kakva trebam postati u životu.
Nisam imala priliku postati žena kakva se očekuje da budem, jer nitko nije od mene zapravo ništa očekivao. Osim da ne narušavam savršenu obiteljsku sliku u javnosti. Niti sam imala priliku postati kao neka od žena u mojoj obitelji, ponoviti uzorak, utisnuti se u šablonu, jer nikada nitko nije bio dovoljno uz mene da me oblikuje. Mogla sam samo promatrati žene u mojoj mnogoženoj i izrazito matrijarhalnoj a duboko nesretnoj obitelji, upijati i analizirati međuljudsku i međugeneracijsku dinamiku, i zapravo učiti o tome što i kakva ne želim, ne mogu i neću biti.

I zato, iz današnje perspektive, znam da kod mene stvari socijalno ne štimaju, a previše je kasno da se autokorigiram.

Ja sam žena. Jesam. Totalno. Prava i 100%-tna. I nikad nisam poželila biti bilo što drugo. I nemam problem s time. Ja sam još uvijek i djevojčica i teenagerica i party curka, jednostavno zato jer mi se tako hoće. Jer je negdje usput netko zaboravio u mene usaditi osjećaj da na pragu četrdesete moram biti nešto drugo, i jer mi nitko nije objasnio što se pristoji biti u mojim godinama. Kad se pogledam u zrcalo strefi me Dorian Grey efekt. Čisto iz razloga što mi se nitko nije sjetio utuviti u glavu da bih u ovoj dobi morala imati bore, ozbiljnu frizuru, otežale cice ili probleme s venama pa se nisam sjetila negdje u životu usput pokupiti te bore, ošišati se odraslo, omlitavjeti ili varikozirati vene. Ne zato jer odbijam ostariti, nego ne znam kako se od mene očekuje da izgledam ili se ponašam u ovoj životnoj dobi.

Osim toga, imam problem. Odabrala sam živjeti životom kakav se u našem društvu tolerira muškarcima, dapače. Ali ne i ženama.
Mijenjala sam poslove, mijenjala sam partnere, nisam se skrasila i odtulumarila sam dobre 3/4 dosadašnjeg životnog vijeka. Ako mi se mijenjalo sve iz temelja jednostavno sam davala otkaz, pakirala kufere i odlazila. Ako mi se putovalo - putovala sam. Ako mi se seksalo s dva random upoznata neznanca - seksala sam se. Pije mi se? Pijem. Drogira mi se? Drogiram se. Udaje mi se? Udajem se. Razvodi mi se? Razvodim se. Što mi padne na pamet - to i radim. Diskretno i bez pratećih tračeva, no radim.. Onako kako želim i kada želim. Jer mi se nitko nije sjetio objasniti da ja kao žena ne bih smjela baš tako...

A najvažnije od svega je to što mi se nitko nije sjetio objasniti da ja kao žena ne bih smjela tražiti jednaku količinu pažnje i ljubavi u vezi koju i sama dajem, te da svakako ne bih morala imati pravo na svoju slobodu, svoje prijatelje i svoje slobodno vrijeme, a kamoli karijeru, bez odobrenja Svog Muškarca, eventualno i isključivo pod uvjetima koji njemu više odgovaraju. Da bih se morala žrtvovati kada je to potrebno, sve za Svog Muškarca. Kompromisi na koje ja bez prigovora moram pristati su uvijek veći, brojniji i dublje zadiru u moja prava, želje i potrebe od onih sitnih na koje bi eventualno morao pristati Svoj Muškarac (da, namjerno pišem Svoj, ne Moj), radi mira u kući i da kokoš ne prigovara baš toliko...

Negdje tijekom cijelog tog procesa samoodgoja i samoedukacije nisam naučila biti Prava Žena, Dobra Žena, Poželjna Partnerica i Žena Vrijedna Zadržavanja.

Umorila sam se od kompromisa.
Umorila sam se od toga da budem lutkica za pokazivanje, utočište za odmor, rame za plakanje, sisa za stiskanje ljevicom dok desnica drži daljinski. Umorila sam se od čekanja i nerađenja ničega.

Da sam muško to bi bilo ok. Samo bih jednu histeričnu glupaču, nezahvalnu zbog činjenice da joj je netko u njenim zrelim godinama pružio priliku da ima partnera, i to imućnog, zamijenila drugom. Mlađom, plodnijom, poslušnijom i bolje odgojenom. ženskijom. Idealna partnerica, po mogućnosti u svježim dvadesetim godinama, bi mi došla kao nagrada, šlag na torti, celofan oko buketa. I ljudi bi mi pljeskali, čestitali, stiskali ruku i udarali po ramenu sretni zbog činjenica da sam se napokon uspjela skrasiti. Sretni zbog činjenice da je još jedno pravo muško odlučilo još jednu ženu kompletirati u njenoj ženskoj ulozi. I što se još jedno pravo muško "smirilo".

Ali ja nisam muško. Ja sam samo bezvrijedno žensko. Bezvrijedno jer nisam u paru, u kompletu s muškarcem. I sigurno sam jako nesretna jer sam sama. Moj život bez djece, partnera i ostalih čari suživota mora da je jadan, čemeran i nepotpun, a bez obzira na to što jesam zadovoljna ja sam zapravo duboko isfrustrirana i jadna jer sam sama...
Druge prave žene oko mene mi uporno pokušavaju bezuspješno namjestiti raznorazne razvedene, neoženjene i očajne muškarce, a pogotovo udovce s čoporom djece, jer tako ću najbolje upotpuniti prazninu u svome životu - tako što ću instant dobiti slobodnog muškarca (koji se čak može i opet oženiti u crkvi!!!) i djecu da mi ublaže čemernu jalovost! Oženjeni muškarci, napaljeni muškarci, muškarci koje inače nitko normalan ne šljivi, muškarci u formalnim i neformalnim vezama, sve vrste muškaraca, svi bi oni htjeli olakšati moje čemerne i usamljene dane, pomoći mi u mojoj usidjeličkoj tuzi, jer eto, ja sam sigurno jako usamljena i ugrožena i treba mi seksa da mi pomogne da ostanem psihički normalna...

I tako... umjesto da napokon imam malo mira i predaha, ja sam stvarno postala jezivo isfrustrirana.
Frustriraju me tuđe frustracije mojim životom, i činjenica da me nitko ne želi pustiti na miru, da vlastitu frustriranost svojim životima ljudi oko mene pokušavaju prebaciti na moju grbaču, i usred svega toga ne mogu imati mira.




20.08.2014. u 08:32 sati | 16 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< kolovoz, 2014 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Ožujak 2015 (1)
Kolovoz 2014 (2)
Prosinac 2011 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (5)
Svibanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (6)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (8)
Prosinac 2009 (7)
Studeni 2009 (7)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (7)
Ožujak 2009 (8)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (14)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (8)
Listopad 2008 (8)
Rujan 2008 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Opis bloga

Službeni web dnevnik kaotične, hiperaktivne, lijene, zbunjene, infantilne, poročne, ćudljive tridesetineštogodišnjakinje, izgubljene u svijetu dateinga, veza, shoppinga, poništenih kreditnih kartica, poslova koje ne voli, ambicija koje joj se ne da ostvarivati, frajera koji su uvijek pogrešan izbor ali zapne za njih ko pijan za plot... (jel se to tako kaže?)



Spamove, prljave seksi forwarduše, Viagra-mailove i lance sreće šaljite na:

elle.woods.blog@gmail.com

Na Fejsbuku me najdete pod imenom

Elle Woods Gone Brunette

Čitam & komentiram...

Koji
Missilusion

Perez Hilton

Londra
Dijanin vodič...
Shimi
Brineta - Još jedna
Sebastian Wright



I još... korisni blogovi za bonkulovićku kakva san ja

Kolači par exellance...
Kuketa :)