One of the boys pt.2

Osim toga, tu je i moja obitelj. La Famiglia. Koja je trenutaèno izrazito frustrirana èinjenicom da radim i da napokon imam priliku ponovo izgraditi nekadašnju poslovnu karijeru. I u svome poslu uživam, što je, izgleda, svima trn u oku.

La Famiglia je potegla neke veze da mi se poèetkom 2015. osigura posao u školi. Državna služba, mali ali uredni prihodi, ljeto za godišnji, radno vrijeme koje æe mi omoguæiti dovoljno slobodnog vremena da upoznam dobrog muškarca, pouzdanog razvedenika ili, još bolje, udovca s djecom, i koje æe mi ostaviti dovoljno slobodnog vremena da se tom muškarcu i posvetim. Nema veze što je plaæa bezvezna a posao profesorice odgojnog predmeta stresniji i jadniji od bilo kojeg stresnog posla koji sam do sada radila. Jer profesorica lijepog, nježnog, ženstvenog predmeta u osnovnoj školi je pravi ženski posao. A i kolektiv u školi je preko 80% ženski, ravnateljica je žena, i nema opasnosti da se dovedem u nevolje i na loš glas, što æe mi se sigurno dogoditi ovdje gdje sada radim. A nevolje i loš glas su samo pitanje vremena.

Jer radim muški posao. U muškoj firmi. Okružena muškarcima.
Dapaèe, u našim uredima ja sam jedina žena. Èak nam je i administrativni tajnik muško.

Ok, postoje žene. U raèunovodstvu i financijama, koji su dislocirani, i vidimo ih jednom mjeseèno kad svratimo do njih. I u skladištima, pakirnicama... Ali ove druge žene su mala i kompaktna grupica žena koje vidim jednom do dvaput dnevno - ako nisam s šefovima na terenu. A èak i kada se spustim do tih žena, s njima nema ni ženskih prièa ni ženskog zbližavanja. Bez obzira na moje suknje i haljine, visoke pete i dugu kosu, šminku i duge nokte, ja nisam jedna od njih. Ja sam jedan od šefova. Jedan od muškaraca.
Ja sam jedna od onih koji osiguravaju da one imaju stalan posao, redovne i dobre prihode, prekovremene sate koji su dobro plaæeni, božiænicu i uskršnjicu. Ja sam jedna od onih koji opskrbljuju. U našem radnom kolektivu ja sam provider. I ne samo jedna on Njih, ja sam meðu najbližima samom vrhu hijerarhijske piramide.
Kad prolazim skladištima i pogonima prekida se prièa. Kad ja tražim uzorke prekida se posao i trèi po ono što mi je potrebno. Zna se da kavu pijem iskljuèivo tursku, s par kapi slatkog vrhnja, komadiæem maslaca i žlicom kokosovog ulja, kao i da se, kad sastanèimo, momcima nose Cedevita, kola i mineralna, a meni limunada bez šeæera. I da se bez limuna, kokosovog ulja i slatkog vrhnja u kuhinjici ne može, jednako kao i bez sokiæa, keksa i piva (za kasno ostajanje na poslu) za momke.

Ne radim u ženskom niti u pretežno ženskom kolektivu. Radim u muškom brlogu i meðu muškarcima. I prvi put u životu nemam potrebu igrati žensku ulogu. Niti biti jedna od dvije vrste tipiène ženske šefice - okrutna neempatièna kuja ili blaga i slabašna djeva. Ja sam jednostavno to što jesam - prva ispod moja dva direktora. Voditelj, koordinator, desna ruka.
Doduše, ja sam i jedina koja se sjeti kad sam s šefovima van države donijeti ženskoj postavi izbor inozemne èokolade ili kesetinu mini Marsova i Snickersa iz aerodromskih free shopova, ali èisto zato jer mislim da je to nekako... ono, ok. Pa natjeram momke da nešto kupe. Mada oni sami putem požderu pola kupljenog i pokušavaju me natjerati da pokleknem pred ugljikohidratima tako što mi mašu gigantskim Tobleroneom pred nosom...
I dobro mi je.
Nisam èak morala ni prijeæi nekakve hijerarhijske stepenice da bih došla tu gdje jesam.
Primljena sam na ovaj posao i upravo na ovu poziciju, bez obzira na spol i rod, iskljuèivo zbog znanja, iskustva i sposobnosti, ali možda najviše zbog snalažljivosti, i iskljuèivo zato jer sam bila potrebna.

I prvi put u životu stvarno uživam u svom poslu. U poslu kao poslu, i muškom radnom okruženju u kojem se mogu napokon opustiti i normalno obavljati svoj posao.

Osim toga, bolje je nego što sam planirala.
Svi momci su mojih godina - par više ili manje, sve je to manje-više isto. Iste smo dobi, imamo nekakve sliène interese i prošli smo sliène stvari u životu. Jedina razlika izmeðu mene i kolega je u tome što su skoro svi tu u firmi veæ preko 10 godina a ja sam nova.
Muškarci ne kompliciraju kao žene. Muškarci su jednostavni i izravni. Kod muškaraca nema drame ni podmetanja.

Na muškarce se možeš i istresti i izderati ako nešto nije ok, možete se verbalno pokaèiti u raspravi i kasnije zaboraviti i nastaviti normalno dalje, bez da kasnije moraš gaziti po jajima, balansirati emocijama, vagati rijeèi i paziti na leða. S muškarcima možeš iz poslovnih razloga otiæi na pivo (ok, vino u mom sluèaju), janjetinu, mali nogomet (da, i tu sam bila odvuèena, više puta. I zaigrala sam. Katastrofalno, no ipak...).
S njima je jednostavno... jednostavnije.

A opet, s druge strane, nije uopæe loše biti jedina žena meðu njima.
I mada sam one of the boys, s druge strane sam i firmina mala princeza. S vremena na vrijeme, i ne zato jer ja to želim ili se ponašam tako.
Ja sam firmina mala princeza najviše zato jer sam mala. Oko mene su pretežno rabijatne grdosije (najniži kolega je visok metar i 88. Svi ostali su metar i devedesetka, pa poviše. Osim vrhovnog voðe. Ali on može sebi dozvoliti luksuz da ne bude jako visok. On je ... pa, šminker talijanskog tipa). A ja sam mala i kad sam na štiklama. Pa ih mogu gnjaviti da mi spuštaju i dodaju stvari, i tome slièno. Ili užicati vožnju na paletaru po skladištu. Doduše, bez obzira na visinu, rasturam u zgibovima na šipci na jednom od dovrataka ili preskakanju ograde s šiljcima i provaljivanju katanca kad ostanem s šefovima dulje u uredu pa zaborave na nas i zakljuèaju kapiju... Ali to je ok. Barem su toliko pristojni da okrenu glavu kad moram u svrhu preskakanja dignuti suknju do struka.
Osim toga, svako malo osjete potrebu da me protetoše iz nekog razloga. Prošli tjedan je kolega otišao po marendu i vidio u samoposluzi nekakav jezivi šljokièavi lak za nokte, pa mi ga je kupio. Jer zna da volim svjetlucave stvari i lakove za nokte. Takoðer svi znaju da praktièki jedva jedem ugljikohidrate ali sam slaba na èokoladu, pa mi stalno pronalaze i donose nove i nove èokolade s visokim postotkom kakaa a niskim šeæera (ali to valjda zato jer ih grize savjest kad vide kako ja srèem svoju masnu kavicu dok se oni dave u burecima, krafnama i keksima). Nekidan su bili èak toliko dražesni da su mi oprali pod dok sam se vratila s pauze (ja sam locirana u uredu s direktorima, svi ostali su u velikom zajednièkom. Kako direktori veæinu vremena nisu tu, tako se ekipa uvuèe kod mene kad treba trenutak mira. Ovaj put su jeli krafne i nekome se iscijedila marmelada po podu. Kako nisu skužili na prvu, tako su sve razgacali i razmazali po podu. Onda sam dobila živèani slom i izjurila zapaliti cigaretu, a kad sam se vratila zatekla sam ih kako papirnatim maramicama i otopinom za èišæenje stakla glancaju pod... Na što mi je pao mrak na oèi, pa sam išla zapaliti još jednu cigaretu. A kad sam se ponovo vratila momci su uz pomoæ Vileda Moèa i nekakve krpe obnavljali znanja i vještine steèene na služenju vojnog roka... Zadnji put kad su mi napravili nered izbacila sam ih i otišla èistiti u žutoj haljini. A ovaj put sam imala bijelu, i nisu htjeli da je upropastim kao žutu prošli put).

Veæ su se navikli ne izbeèiti oèi u šoku svaki put kad proðu kraj mog radnog stola kojim dominiraju sve nijanse roze i lila, post-itsi u obliku srca i cvijetova izlijepljeni po zidu iza mene, Hello Kitty kutije, èaše za olovke i rokovnik, pisaæi pribor s cirkonima i, naravno, još Hello Kitty koja iskaèe sa zaslona poslovnog i privatnog mobitela (obuèenih u silikonske Hello Kitty maske, s cirkonskim Hello Kittycama zabodenim u rupe za slušalice). A to je neko vrijeme bio pravi problem. Svaki prolazak kraj mog radnog brloga izazivao je efekt jelena pred farovima - šok i stupor, i duboku nevjericu. Tako su uzimali moju kremu za ruke i ulje za nokte i vrtili ih po rukama, bojali se otvoriti moje ladice kada bih im rekla da slobodno uzmu nešto što im treba u tom trenutku (a lijepo sam im svima objasnila da ne otvaraju najdonju - u njoj su zrcalo, tamponi i èetka za kosu). Sada su veæ totalno cool i razmaženi, u tolikoj mjeri da bez pardona kopaju po strašnoj ladici kad im trebaju vlažne maramice (i pitaju zašto ovaj put imam obiène a ne s losionom), flasteri za porezotine od papira, ibuprofeni za glavobolju i ostale stvari bez kojih su odlièno funkcionirali godinama a sad odjednom bez njih više ne mogu. Moj kolega Veliki Èovik se pravda da, doduše nije da oni doma nemaju supruge i kæeri, i cijele gomile sliènih proizvoda, ali do sada ih jednostavno nisu koristili na poslu jer im je bilo malo crnjak...
Dok se nije pojavila žena. S kremom za ruke, flasterima i vlažnim maramicama...
Ipak, Hello Kitty i ružièasto još uvijek teško probavljaju.

Da zabavno mi je. Ali i radim ko konj. Ima dana kad sam u uredu veæ prije 6 ujutro, i koji se protegnu na 12 sati. Ima vikenda kad se ne odljepljujem od laptopa i mobitela. Ima godišnjeg na papiru ali ne i moguænosti da na isti odem. Ne zato jer to ne želim, nego jer jednostavno ne stignem. Ima i divnih sniženja na kraju sezone koja jednostavno nemam vremena proèešljati. Zadnji komad odjeæe sam kupila kad su me na putovanju momci sluèajno zalili kavom pa su me odvukli prije sastanka u beogradsku Zaru gdje su me na brzinu opskrbili broj prevelikim hlaèama i jezivim topom kojeg na kraju jednostavno nisam mogla obuæi.
Ali sam svejedno zadovoljna. Nije mi ni teško ni naporno, a svaki novi dan je novi izazov (ok, veæina dana. Neki su zatupljujuæi do bola).

Meðutim, La Famiglia nije zadovoljna.
Radim muški posao meðu muškarcima. A najgore od svega je to što radim meðu OŽENJENIM muškarcima!!!
Da. osim što sam jedina žena, ja sam i jedina neubraèena. I bez djece.
Što je grozno.
Iz više razloga.
A najviše iz slijedeæih:

1. Što æe reæi ljudi? Svi ti neki ljudi koji poznaju La Famigliu, i koji takoðer poznaju mog bossa i njegovu Famigliu, i koji poznaju the rest of the boys u firmi... A ima ih. I preko njih je La Famiglia upoznata s èinjenicom da sam jedina žena i jedina neubraèena:

2. Tamo su svi muškarci ubraèeni, i ja sam sama, jadna i nezaštiæena. I sad æe oni oko mene nešto ovo i ono, i ja æu pokleknut i upustit se u vezu koja æe mi slomit srce i uzrokovat probleme, i za koju æe se, još gore, saznati, i što æe onda svi ti ljudi reæi?

3. Još gore - ne samo da æu se upustiti u jednu takvu vezu, nego æu vjerovatno probati više kolega, a možda se upustiti i u raskalašene orgije prije, za vrijeme i nakon radnog vremena, i ko zna što još, i onda æe se to doznat, i što æe onda svi ti ljudi reæi?

4. __________ dodati najgori i najpervezniji scenarij koji izopaèena mašta može osmisliti, a koji ukljuèuje jednu neudanu ženu bez djece i èopor oženjenih muških kolega s kojima ista dijeli radno mjesto, i sve ono što æe onda svi ti ljudi reæi...

Što je meni apsolutno nebitno.
Osjeæam se dobro. Radim ono što volim. Jedna sam od momaka. I to mi ne smeta. Zadovoljna sam.

Ok. Nisam baš 100% zadovoljna.
Jer gdjegod sam ja tu je i savršeno plodan temelj za razvoj epske drame....

Ali odrasla sam osoba, i savršeno zrela, sposobna i pametna... Ili barem toliko da sam svjesna da se ne kenja na isto mjesto na kojem se i jede. Toliko mozga ipak imam.

No ipak...
Drama je na pomolu.
Od prvog dana na radnom mjestu.
Lirska drama epskih razmjera...

20.08.2014. u 13:48 sati | 16 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

One of the boys pt1.

I tako proðe par godina otkako me nije bilo. I milijun toga se izdogaðalo.
Al kvragu, ovisnost je ovisnost, pa bila ona o cigaretama, alkoholu, cipelama, shoppingu, pornografiji, nogometu, laku za nokte ili blogu... nije je se lako riješiti.
Tu i tamo mi prsti polete prema tipkovnici, pa kažem sebi ne, pa opet promislim, pa onda bolje ipak ne...

Ipak sam ja opaka stara egzibicionistica, i privatni dnevnik u intimi doma svoga me ne zadovoljava. A život je zabavan i zanimljiv u posljednje vrijeme i jednostavno imam potrebu ... nešto. Ne znam.

Uostalom, blog mi je donio neke divne ljude u životu (od kojih neke još uvijek nisam upoznala uživo, a s nekima sam èak imala priliku i intoksicirati se i protulumariti). Blog mi je donio i dragu Bugenviliju , koja mi je vratila zdravlje i život, i hvala joj do groba (koji je, nadam se, i opet zahvaljujuæi njoj, još uvijek dovoljno daleko. Osim ako ne doživim prijevremenu smrt u autu francuske proizvodnje. Što mi iz nekog razloga stoji u online natalnom horoskopu...).

Život je još uvijek fantastièna stvar, unatoè svim usponima i padovima proteklih godina. I još uvijek pun fenomenalno lijepih stvari koje ga èine još ljepšim. Doduše, ako ga veæ ne mogu uljepšavati novim dizajnerskim torbama, mogu barem lakovima za nokte i beskrajnim ispijanjima kava, a i torbe æe veæ doæi u nekom trenutku.

Nezakonitog više nema u mome životu. Ni mene u njegovom. I to je sasvim dobra stvar. Ispravna. Ljubav nije garancija da æe stvari funkcionirati savršeno. Ljubav takoðer nije samopodrazumijevajuæa. Ljubav je neovisna o zajednièkom životu. Zajednièki život uz ljubav traži i kompromise. U našem društvu je žena ta koja na kraju radi kompromise u svemu, ili barem veæini toga što se odnosi na zajednièki život. Podreðuje svoje emotivne i fizièke potrebe, podreðuje svoje želje i ambicije, popušta i prilagoðava se.

Ja sam negdje na pola puta shvatila da ja najvjerovatnije nisam tipièna hrvatska žena. Nisam odgojena na takav naèin. Tj. problem je možda u tome što sam zapravo ja veæinu vremena, još od djetinjstva, odgajala samu sebe. Prvo nitko nije imao stvarno vremena za mene. A onda, kad su zakljuèili da bi mi mogli posvetiti malo pravog vremena i pažnje, ne samo površne brige oko toga jesam li zdrava, kako izgledam u javnosti, jesam li jela i dobila lošu ocjenu (dobre niko nije šljivio. To je bilo podrazumijevajuæe), jer što æe ljudi reæi, bilo je veæ previše kasno.

Ja sam odgojila samu sebe. Odgojilo me društvo, ulica, škola. Odgojili su me roditelji mojih prijatelja kod kojih sam provodila više vremena nego u vlastitom domu i promatrala obiteljsku dinamiku i emocije, sport koji me nauèio da mogu, hoæu i smijem, slobodne aktivnosti i strani jezici koji su mi dali vještine i znanja, Odgojili su me bake, djedovi i roðaci koji su mi tijekom vremena provedenog s njima dali puno previše slobode za dijete i teenagerku mojih godina, i zapravo prepustili moj odgoj meni samoj. Sama sam odreðivala svoja pravila, sama sam išla do krajnjih granica i kasnije ih, pouèena vlastitim iskustvom, sama sebi postavljala. Odgajala sam samu sebe i duhovno i emotivno, padala i dizala se i kretala ponovo, jer nisam imala nikoga ko bi bio stvarno uz mene i rekao mi ok, Elle, ne tako, to ne valja, bit æeš povrijeðena, ne ide to tako, ajde sad se malo isplaèi i pokušaj ponovo na drugi naèin, ili nemoj pokušat uopæe...
Sama sam nauèila kuhati jer mi nitko nije rekao da to nije za djecu mojih godina i da djeci mojih godina ne bi uopæe smio uspjeti nabujak ili pašticada. Èitala sam knjige apsolutno neprimjerene mojim godinama jer nikome nije bilo bitno što èitam samo zato jer niko nije imao vremena obratiti pažnju na to što radim. Družila sam se potpuno neprimjerenim random pokupljenim osobama, što djecom, što starijim ljudima, jer mi nitko nije rekao da to ne bi trebalo tako. Postala sam persona kakva sam sama zakljuèila da bih trebala biti da mi bude najbolje moguæe u životu, jer osim nekoliko osnovnih naredbi kojih sam se trebala držati uvijek i u svakoj prilici, a koje još uvijek vrijede i glase: ne mljackaj dok jedeš, drži leða uspravno, budi uvijek ljubazna, lijepa i dotjerana, koristi pribor za jelo od vanjskog prema unutrašnjeg i posloži ga paralelno u tanjur kad završiš s jelom, i štogod da radiš nemoj da se to sazna u javnosti... zapravo nikad nisam dobila prave upute o tome što moram biti i kakva trebam postati u životu.
Nisam imala priliku postati žena kakva se oèekuje da budem, jer nitko nije od mene zapravo ništa oèekivao. Osim da ne narušavam savršenu obiteljsku sliku u javnosti. Niti sam imala priliku postati kao neka od žena u mojoj obitelji, ponoviti uzorak, utisnuti se u šablonu, jer nikada nitko nije bio dovoljno uz mene da me oblikuje. Mogla sam samo promatrati žene u mojoj mnogoženoj i izrazito matrijarhalnoj a duboko nesretnoj obitelji, upijati i analizirati meðuljudsku i meðugeneracijsku dinamiku, i zapravo uèiti o tome što i kakva ne želim, ne mogu i neæu biti.

I zato, iz današnje perspektive, znam da kod mene stvari socijalno ne štimaju, a previše je kasno da se autokorigiram.

Ja sam žena. Jesam. Totalno. Prava i 100%-tna. I nikad nisam poželila biti bilo što drugo. I nemam problem s time. Ja sam još uvijek i djevojèica i teenagerica i party curka, jednostavno zato jer mi se tako hoæe. Jer je negdje usput netko zaboravio u mene usaditi osjeæaj da na pragu èetrdesete moram biti nešto drugo, i jer mi nitko nije objasnio što se pristoji biti u mojim godinama. Kad se pogledam u zrcalo strefi me Dorian Grey efekt. Èisto iz razloga što mi se nitko nije sjetio utuviti u glavu da bih u ovoj dobi morala imati bore, ozbiljnu frizuru, otežale cice ili probleme s venama pa se nisam sjetila negdje u životu usput pokupiti te bore, ošišati se odraslo, omlitavjeti ili varikozirati vene. Ne zato jer odbijam ostariti, nego ne znam kako se od mene oèekuje da izgledam ili se ponašam u ovoj životnoj dobi.

Osim toga, imam problem. Odabrala sam živjeti životom kakav se u našem društvu tolerira muškarcima, dapaèe. Ali ne i ženama.
Mijenjala sam poslove, mijenjala sam partnere, nisam se skrasila i odtulumarila sam dobre 3/4 dosadašnjeg životnog vijeka. Ako mi se mijenjalo sve iz temelja jednostavno sam davala otkaz, pakirala kufere i odlazila. Ako mi se putovalo - putovala sam. Ako mi se seksalo s dva random upoznata neznanca - seksala sam se. Pije mi se? Pijem. Drogira mi se? Drogiram se. Udaje mi se? Udajem se. Razvodi mi se? Razvodim se. Što mi padne na pamet - to i radim. Diskretno i bez prateæih traèeva, no radim.. Onako kako želim i kada želim. Jer mi se nitko nije sjetio objasniti da ja kao žena ne bih smjela baš tako...

A najvažnije od svega je to što mi se nitko nije sjetio objasniti da ja kao žena ne bih smjela tražiti jednaku kolièinu pažnje i ljubavi u vezi koju i sama dajem, te da svakako ne bih morala imati pravo na svoju slobodu, svoje prijatelje i svoje slobodno vrijeme, a kamoli karijeru, bez odobrenja Svog Muškarca, eventualno i iskljuèivo pod uvjetima koji njemu više odgovaraju. Da bih se morala žrtvovati kada je to potrebno, sve za Svog Muškarca. Kompromisi na koje ja bez prigovora moram pristati su uvijek veæi, brojniji i dublje zadiru u moja prava, želje i potrebe od onih sitnih na koje bi eventualno morao pristati Svoj Muškarac (da, namjerno pišem Svoj, ne Moj), radi mira u kuæi i da kokoš ne prigovara baš toliko...

Negdje tijekom cijelog tog procesa samoodgoja i samoedukacije nisam nauèila biti Prava Žena, Dobra Žena, Poželjna Partnerica i Žena Vrijedna Zadržavanja.

Umorila sam se od kompromisa.
Umorila sam se od toga da budem lutkica za pokazivanje, utoèište za odmor, rame za plakanje, sisa za stiskanje ljevicom dok desnica drži daljinski. Umorila sam se od èekanja i neraðenja nièega.

Da sam muško to bi bilo ok. Samo bih jednu histeriènu glupaèu, nezahvalnu zbog èinjenice da joj je netko u njenim zrelim godinama pružio priliku da ima partnera, i to imuænog, zamijenila drugom. Mlaðom, plodnijom, poslušnijom i bolje odgojenom. ženskijom. Idealna partnerica, po moguænosti u svježim dvadesetim godinama, bi mi došla kao nagrada, šlag na torti, celofan oko buketa. I ljudi bi mi pljeskali, èestitali, stiskali ruku i udarali po ramenu sretni zbog èinjenica da sam se napokon uspjela skrasiti. Sretni zbog èinjenice da je još jedno pravo muško odluèilo još jednu ženu kompletirati u njenoj ženskoj ulozi. I što se još jedno pravo muško "smirilo".

Ali ja nisam muško. Ja sam samo bezvrijedno žensko. Bezvrijedno jer nisam u paru, u kompletu s muškarcem. I sigurno sam jako nesretna jer sam sama. Moj život bez djece, partnera i ostalih èari suživota mora da je jadan, èemeran i nepotpun, a bez obzira na to što jesam zadovoljna ja sam zapravo duboko isfrustrirana i jadna jer sam sama...
Druge prave žene oko mene mi uporno pokušavaju bezuspješno namjestiti raznorazne razvedene, neoženjene i oèajne muškarce, a pogotovo udovce s èoporom djece, jer tako æu najbolje upotpuniti prazninu u svome životu - tako što æu instant dobiti slobodnog muškarca (koji se èak može i opet oženiti u crkvi!!!) i djecu da mi ublaže èemernu jalovost! Oženjeni muškarci, napaljeni muškarci, muškarci koje inaèe nitko normalan ne šljivi, muškarci u formalnim i neformalnim vezama, sve vrste muškaraca, svi bi oni htjeli olakšati moje èemerne i usamljene dane, pomoæi mi u mojoj usidjelièkoj tuzi, jer eto, ja sam sigurno jako usamljena i ugrožena i treba mi seksa da mi pomogne da ostanem psihièki normalna...

I tako... umjesto da napokon imam malo mira i predaha, ja sam stvarno postala jezivo isfrustrirana.
Frustriraju me tuðe frustracije mojim životom, i èinjenica da me nitko ne želi pustiti na miru, da vlastitu frustriranost svojim životima ljudi oko mene pokušavaju prebaciti na moju grbaèu, i usred svega toga ne mogu imati mira.

20.08.2014. u 08:32 sati | 16 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.