I tako prođe par godina otkako me nije bilo. I milijun toga se izdogađalo.
Al kvragu, ovisnost je ovisnost, pa bila ona o cigaretama, alkoholu, cipelama, shoppingu, pornografiji, nogometu, laku za nokte ili blogu... nije je se lako riješiti.
Tu i tamo mi prsti polete prema tipkovnici, pa kažem sebi ne, pa opet promislim, pa onda bolje ipak ne...
Ipak sam ja opaka stara egzibicionistica, i privatni dnevnik u intimi doma svoga me ne zadovoljava. A život je zabavan i zanimljiv u posljednje vrijeme i jednostavno imam potrebu ... nešto. Ne znam.
Uostalom, blog mi je donio neke divne ljude u životu (od kojih neke još uvijek nisam upoznala uživo, a s nekima sam čak imala priliku i intoksicirati se i protulumariti). Blog mi je donio i dragu Bugenviliju , koja mi je vratila zdravlje i život, i hvala joj do groba (koji je, nadam se, i opet zahvaljujući njoj, još uvijek dovoljno daleko. Osim ako ne doživim prijevremenu smrt u autu francuske proizvodnje. Što mi iz nekog razloga stoji u online natalnom horoskopu...).
Život je još uvijek fantastična stvar, unatoč svim usponima i padovima proteklih godina. I još uvijek pun fenomenalno lijepih stvari koje ga čine još ljepšim. Doduše, ako ga već ne mogu uljepšavati novim dizajnerskim torbama, mogu barem lakovima za nokte i beskrajnim ispijanjima kava, a i torbe će već doći u nekom trenutku.
Nezakonitog više nema u mome životu. Ni mene u njegovom. I to je sasvim dobra stvar. Ispravna. Ljubav nije garancija da će stvari funkcionirati savršeno. Ljubav također nije samopodrazumijevajuća. Ljubav je neovisna o zajedničkom životu. Zajednički život uz ljubav traži i kompromise. U našem društvu je žena ta koja na kraju radi kompromise u svemu, ili barem većini toga što se odnosi na zajednički život. Podređuje svoje emotivne i fizičke potrebe, podređuje svoje želje i ambicije, popušta i prilagođava se.
Ja sam negdje na pola puta shvatila da ja najvjerovatnije nisam tipična hrvatska žena. Nisam odgojena na takav način. Tj. problem je možda u tome što sam zapravo ja većinu vremena, još od djetinjstva, odgajala samu sebe. Prvo nitko nije imao stvarno vremena za mene. A onda, kad su zaključili da bi mi mogli posvetiti malo pravog vremena i pažnje, ne samo površne brige oko toga jesam li zdrava, kako izgledam u javnosti, jesam li jela i dobila lošu ocjenu (dobre niko nije šljivio. To je bilo podrazumijevajuće), jer što će ljudi reći, bilo je već previše kasno.
Ja sam odgojila samu sebe. Odgojilo me društvo, ulica, škola. Odgojili su me roditelji mojih prijatelja kod kojih sam provodila više vremena nego u vlastitom domu i promatrala obiteljsku dinamiku i emocije, sport koji me naučio da mogu, hoću i smijem, slobodne aktivnosti i strani jezici koji su mi dali vještine i znanja, Odgojili su me bake, djedovi i rođaci koji su mi tijekom vremena provedenog s njima dali puno previše slobode za dijete i teenagerku mojih godina, i zapravo prepustili moj odgoj meni samoj. Sama sam određivala svoja pravila, sama sam išla do krajnjih granica i kasnije ih, poučena vlastitim iskustvom, sama sebi postavljala. Odgajala sam samu sebe i duhovno i emotivno, padala i dizala se i kretala ponovo, jer nisam imala nikoga ko bi bio stvarno uz mene i rekao mi ok, Elle, ne tako, to ne valja, bit ćeš povrijeđena, ne ide to tako, ajde sad se malo isplači i pokušaj ponovo na drugi način, ili nemoj pokušat uopće...
Sama sam naučila kuhati jer mi nitko nije rekao da to nije za djecu mojih godina i da djeci mojih godina ne bi uopće smio uspjeti nabujak ili pašticada. Čitala sam knjige apsolutno neprimjerene mojim godinama jer nikome nije bilo bitno što čitam samo zato jer niko nije imao vremena obratiti pažnju na to što radim. Družila sam se potpuno neprimjerenim random pokupljenim osobama, što djecom, što starijim ljudima, jer mi nitko nije rekao da to ne bi trebalo tako. Postala sam persona kakva sam sama zaključila da bih trebala biti da mi bude najbolje moguće u životu, jer osim nekoliko osnovnih naredbi kojih sam se trebala držati uvijek i u svakoj prilici, a koje još uvijek vrijede i glase: ne mljackaj dok jedeš, drži leđa uspravno, budi uvijek ljubazna, lijepa i dotjerana, koristi pribor za jelo od vanjskog prema unutrašnjeg i posloži ga paralelno u tanjur kad završiš s jelom, i štogod da radiš nemoj da se to sazna u javnosti... zapravo nikad nisam dobila prave upute o tome što moram biti i kakva trebam postati u životu.
Nisam imala priliku postati žena kakva se očekuje da budem, jer nitko nije od mene zapravo ništa očekivao. Osim da ne narušavam savršenu obiteljsku sliku u javnosti. Niti sam imala priliku postati kao neka od žena u mojoj obitelji, ponoviti uzorak, utisnuti se u šablonu, jer nikada nitko nije bio dovoljno uz mene da me oblikuje. Mogla sam samo promatrati žene u mojoj mnogoženoj i izrazito matrijarhalnoj a duboko nesretnoj obitelji, upijati i analizirati međuljudsku i međugeneracijsku dinamiku, i zapravo učiti o tome što i kakva ne želim, ne mogu i neću biti.
I zato, iz današnje perspektive, znam da kod mene stvari socijalno ne štimaju, a previše je kasno da se autokorigiram.
Ja sam žena. Jesam. Totalno. Prava i 100%-tna. I nikad nisam poželila biti bilo što drugo. I nemam problem s time. Ja sam još uvijek i djevojčica i teenagerica i party curka, jednostavno zato jer mi se tako hoće. Jer je negdje usput netko zaboravio u mene usaditi osjećaj da na pragu četrdesete moram biti nešto drugo, i jer mi nitko nije objasnio što se pristoji biti u mojim godinama. Kad se pogledam u zrcalo strefi me Dorian Grey efekt. Čisto iz razloga što mi se nitko nije sjetio utuviti u glavu da bih u ovoj dobi morala imati bore, ozbiljnu frizuru, otežale cice ili probleme s venama pa se nisam sjetila negdje u životu usput pokupiti te bore, ošišati se odraslo, omlitavjeti ili varikozirati vene. Ne zato jer odbijam ostariti, nego ne znam kako se od mene očekuje da izgledam ili se ponašam u ovoj životnoj dobi.
Osim toga, imam problem. Odabrala sam živjeti životom kakav se u našem društvu tolerira muškarcima, dapače. Ali ne i ženama.
Mijenjala sam poslove, mijenjala sam partnere, nisam se skrasila i odtulumarila sam dobre 3/4 dosadašnjeg životnog vijeka. Ako mi se mijenjalo sve iz temelja jednostavno sam davala otkaz, pakirala kufere i odlazila. Ako mi se putovalo - putovala sam. Ako mi se seksalo s dva random upoznata neznanca - seksala sam se. Pije mi se? Pijem. Drogira mi se? Drogiram se. Udaje mi se? Udajem se. Razvodi mi se? Razvodim se. Što mi padne na pamet - to i radim. Diskretno i bez pratećih tračeva, no radim.. Onako kako želim i kada želim. Jer mi se nitko nije sjetio objasniti da ja kao žena ne bih smjela baš tako...
A najvažnije od svega je to što mi se nitko nije sjetio objasniti da ja kao žena ne bih smjela tražiti jednaku količinu pažnje i ljubavi u vezi koju i sama dajem, te da svakako ne bih morala imati pravo na svoju slobodu, svoje prijatelje i svoje slobodno vrijeme, a kamoli karijeru, bez odobrenja Svog Muškarca, eventualno i isključivo pod uvjetima koji njemu više odgovaraju. Da bih se morala žrtvovati kada je to potrebno, sve za Svog Muškarca. Kompromisi na koje ja bez prigovora moram pristati su uvijek veći, brojniji i dublje zadiru u moja prava, želje i potrebe od onih sitnih na koje bi eventualno morao pristati Svoj Muškarac (da, namjerno pišem Svoj, ne Moj), radi mira u kući i da kokoš ne prigovara baš toliko...
Negdje tijekom cijelog tog procesa samoodgoja i samoedukacije nisam naučila biti Prava Žena, Dobra Žena, Poželjna Partnerica i Žena Vrijedna Zadržavanja.
Umorila sam se od kompromisa.
Umorila sam se od toga da budem lutkica za pokazivanje, utočište za odmor, rame za plakanje, sisa za stiskanje ljevicom dok desnica drži daljinski. Umorila sam se od čekanja i nerađenja ničega.
Da sam muško to bi bilo ok. Samo bih jednu histeričnu glupaču, nezahvalnu zbog činjenice da joj je netko u njenim zrelim godinama pružio priliku da ima partnera, i to imućnog, zamijenila drugom. Mlađom, plodnijom, poslušnijom i bolje odgojenom. ženskijom. Idealna partnerica, po mogućnosti u svježim dvadesetim godinama, bi mi došla kao nagrada, šlag na torti, celofan oko buketa. I ljudi bi mi pljeskali, čestitali, stiskali ruku i udarali po ramenu sretni zbog činjenica da sam se napokon uspjela skrasiti. Sretni zbog činjenice da je još jedno pravo muško odlučilo još jednu ženu kompletirati u njenoj ženskoj ulozi. I što se još jedno pravo muško "smirilo".
Ali ja nisam muško. Ja sam samo bezvrijedno žensko. Bezvrijedno jer nisam u paru, u kompletu s muškarcem. I sigurno sam jako nesretna jer sam sama. Moj život bez djece, partnera i ostalih čari suživota mora da je jadan, čemeran i nepotpun, a bez obzira na to što jesam zadovoljna ja sam zapravo duboko isfrustrirana i jadna jer sam sama...
Druge prave žene oko mene mi uporno pokušavaju bezuspješno namjestiti raznorazne razvedene, neoženjene i očajne muškarce, a pogotovo udovce s čoporom djece, jer tako ću najbolje upotpuniti prazninu u svome životu - tako što ću instant dobiti slobodnog muškarca (koji se čak može i opet oženiti u crkvi!!!) i djecu da mi ublaže čemernu jalovost! Oženjeni muškarci, napaljeni muškarci, muškarci koje inače nitko normalan ne šljivi, muškarci u formalnim i neformalnim vezama, sve vrste muškaraca, svi bi oni htjeli olakšati moje čemerne i usamljene dane, pomoći mi u mojoj usidjeličkoj tuzi, jer eto, ja sam sigurno jako usamljena i ugrožena i treba mi seksa da mi pomogne da ostanem psihički normalna...
I tako... umjesto da napokon imam malo mira i predaha, ja sam stvarno postala jezivo isfrustrirana.
Frustriraju me tuđe frustracije mojim životom, i činjenica da me nitko ne želi pustiti na miru, da vlastitu frustriranost svojim životima ljudi oko mene pokušavaju prebaciti na moju grbaču, i usred svega toga ne mogu imati mira.
Post je objavljen 20.08.2014. u 08:32 sati.