Stalking female psycho i kako to da nećemo one koji nas hoće, ali hoćemo one koji baš i ne znaju žele li nas, i sve te neke glupe komplikacije...

Kad iz ilegale izvučem onu sramotnu kompilaciju postojanje koje krijem od javnosti ko zmija noge, i kad 10 puta zaredom zavrtim neku prastaru ljigu iz zone sumraka tipa Whole Again od Attomic Kitten, to je totalno znak da je vrag odnio šalu i da je vrijeme za odlazak u frizeraj.

Samo što trenutačno ne mogu kod Marine, jer zapravo ne znam što bi mi još mogla napraviti na glavi. Kosu odlučno puštam, prije jedva mjesec i po dana sam je podšišala u prekrasan mali gljivasti polubob, idealan za puštanje kose. Jednostavno nema potrebe za korekcijama, niti prostora za preoblikovanje.
A ne moram ni na farbu, jer sam se platinirala prošlu subotu.
Tj. eksperimentirala sam malo iz dosade na vlastitoj glavi. Prvo sam se ujutro sva izblajhala u kućnoj radinosti, ali ispalo je da sam prekratko držala blajh na korjenovima. A kako sam prirodno na granici između tamne brinete i tamne crvenokose, onaj prokleti crveni pigment jednostavno podivlja i izbija na sve strane.
Kako je Najbolja u podne imala frizuru, tako sam ja odlučila ne čekati je u Renati nego se smucati po Ilici dok ne bude gotova, da naša genijalna frizerka slučajno ne dođe u napast provjeriti kako izrasta moja frizura, i ne zatekne neoprostivi užas od korjena boje najsvježijeg limuna križanog s mrkvom na mojoj glavi. Pa sam se pojavila tek da pokupim Najbolju i kupim Kerastase' Ciment Thermique, sa kapom navučenom do nosa. A kad mi je postavila sasvim nevino i logično pitanje kako napreduje moje puštanje kose, nešto sam jako mračno i neugodno progunđala, nabila kapu dublje na nos i podvila rep iz frizeraja.
Doma sam smućkala preljev da ubijem nesklad i obilno dvaput našamponirala silverom. Doduše, sad trenutačno nisam ni Gwen ni Pink nego jako svijetlo skandinavska, ali zato odlučna da se idući put prepustim stručnoj ruci ako želim kosu dostojnu Marilyn.
Ali je još uvijek prerano za bojenje.

A kako nemam opravdanog razloga za odlazak u frizeraj, osim ako ne želim ponovo oćelaviti, tako mi ne preostaje drugo nego potrošiti tih 4-5 stotina kuna predviđenih za frizuru na nešto jednako beskorisno i lijepo ali nasušno za psihičko zdravlje i mentalnu ravnotežu.

A nema boljeg za psihičko zdravlje i mentalnu ravnotežu od personaliziranog nakita.
Pa sam tako namjerila posjetiti stričeka Štefa u Ilici i naručiti nekakav komad nakita s imenom.
Ovaj put srebrnog, zlato ću kupovati ponovo kad nađem novi posao (ako se ikada odlučim mrdnuti dupe da ga nađem).
Striček Štef je moj omiljeni zlatar i autor nekoliko stvarno finih komadića koje sam dala izraditi po svojim zamislima a on ih tako lijepo realizirao...
Trenutačno su mi neophodne naušnice s imenom. Veliki srebrni ringovi s mojim imenom ispisanim dražesnim pisanim fontom, istim kao i na mojoj Carrie-ogrlici od bijelog zlata (na kojoj, naravno, ne piše Carrie nego moje ime...). A i ogrlici je potreban popravak jer je u posljednjem srazu s Oženjenim puknuo lančić spojen na slovo A.

Sa mnom je išao i M, tako da smo se cijelo vrijeme mogli zezat kako sam oh taaaaako trendi jer vodim sa sobom svog vlastitog Modnog Mačka. Baš kao Tina Katanić marka Grubnića po Importanneu. Wow, nema što!
Naravno, ni M nije odolio naoko nepotrebnom ali zapravo užasno važnom personaliziranom nakitu, pa je sebi dao izraditi narukvicu s imenom. I svome dečku. Mada sam 200% sigurna da njegov dečko ne bi ni u ludilu stavio nešto u tolikoj mjeri femi oko ruke. I mami ogrlicu, sa privjeskom u obliku srca u kojem umjesto imena piše mama. Kako slatko! Ali ne i originalno. To je vidio prekjučer na VH1-u, u emisiji o stage-mamama, oko vrata mame od Missy Elliot. Ali u puno raskošnijoj verziji, s dijamantima i svime. Ali kako sam i ja svoju ogrlicu vidjela na SJP, komentare moram zadržati za sebe...

Zatim smo išli na obaveznu kavicu i trač-partiju.

M je jednako ovisnik o internetu i društvenim mrežama kao i ja. Ali dok ja imam golemi nepraktični laptop s monitorom od 17 inča, koji izgleda glupo u M-ovom omiljenom kafiću, M ima dražesni sićušni Acerić koji izgleda totalno primjereno. A sa stikom u njemu eto nam i interneta, bez kojeg više ne možemo ni zamisliti druženje uz kavu.

Kako je M već dulje vrijeme zastrašujuće sretan u ljubavi, a ja se nalazim u problemima, tako smo se posvetili meni i mojim mukama i kopali po Facebook profilu Oženjenog.
Tako sam ja, stalker par exellance, pregledavala one tri slike na kojima je sa Ženom, i analizirala govor tijela...
Naravno da sam se dobro educirala, pomoću Glorije i ostalih raznih žutih tiskovina, u kojima se razglabalo o tome ko koga više voli u celeb vezama prema zajedničim fotkama, da li se moglo unaprijed predvidjeti da će se raspast brak Brada i Jennifer prema načinu na koji su se držali u javnosti, i kakav je bio položaj tijela Nicole na početku braka s Tomom a kakav kasnije...
Vrhunsko didaktičko štivo!

Nisam primjetila neku bliskost, dapače, lagano su otklonjeni jedni od drugog... Hm... Imam i ja takvih slika sa svojim bivšima... U početku samo što nismo plazili jedno po drugome, zagrljeni oko struka, ušuškani jedno drugome u naručja... kasnije s rukom nehajno prebačenom preko ramena, formalnih osmjeha, ovlaš naslonjeni jedno na drugo...

Ali ne želim biti neka jadnica koja traži znakove i tamo gdje ih nema.
Uostalom, imam baš komada za dečka, i možda bih mogla malo više pažnje posvetiti i njemu...

Mada je zapravo tako dosadan...

Danas me je npr. htio voditi na ručak tamo gdje i obično ide, tj. u restoran koji se sasvim nezgodno nalazi u poslovnoj zgradi u kojoj radi i Oženjeni... Pa sam to uspjela pretvoriti u jutarnju kavicu u People'su, što je bilo dovoljno rano da izbjegnemo opasnost da ipak poželi nešto jesti, dovoljno neutralno i daleko od Oženjenog, a ipak relativno blizu poslu mog Tugaljivog.
Pa smo ubili 45 minuta u užasno dosadnom razgovoru o... o... o nečemu.
Kako je bilo na putu, na čemu radi, kako ga mori nadređeni i kako je imao određene ambicije do 35-e, koja se bliži ali još nije totalno ostvario sve što je htio...
Dosadno, dosadno, dosadno.
Totalno.

Pokušala sam se zamisliti s njim npr. u braku.
I smrzla se od jeze.
On je tako fin, tako pažljiv, tako odmjeren, tako sve radi na totalno pravi način, tako uvijek bira prave riječi, tako... tako me podjeća na Bankara... a to je tako DOSADNO!
Toliko je sav drag da bih se osjećala sasvim loše i totalno upala u grižnju savjesti kad bi mi uopće samo palo na pamet posvađat se s njim. Onako pošteno...

S druge strane, Oženjeni je tako... tako... tako UZBUDLJIV!
Ne samo da izgleda tako prokleto dobro, da sve što radi isto tako radi prokleto dobro, a osim toga je i uspješan, i seksi, i tajanstven, i - kako sam čula - u vrijeme bračne slobode je bio player ali od hard to get vrste, nego ima i te svoje nekakve faze opsjedanja i nestajanja koje zapravo djeluju jako stimulativno na zbunjene žene poput mene...

Trenutačno je u fazi durenja i online ispoljavanja ljubomore preko Facebooka. A to mi se baš nekako sviđa. Doduše, nikad nismo spominjali niti riječju njegov brak, pa ne znam zašto bi sada raspravljali o čnjenici da ja imam... dečka.
I ako nikad nismo razgovarali o tome što on radi kad je doma sam sa svojom ženom, zašto bismo o tome što ja radim sa svojim dečkom?
Jer čak i ako s Tugaljivim ne radim ništa osim gledanja televizije, češkanja i večernjeg ispijanja alkohola u zadimljenim prostorima (Ja. On ne. On mora mene vozit kući), jer čak i ako on zapravo ima redovan, fenomenalan i superuzbudljivi svakodnevni seks sa Ženom, zapravo je zanimljivije kad obje strane nemaju pojma.

Mislim da je najbolje da se sad nekoliko dana ne viđamo, mada je s njegove strane interes strahovit. Baš mi se sviđa dok navaljuje, a ja odugovlačim... Baš kao onih par mjeseci obrađivanja prije prvog finalnog sraza.
Dok ja nisam imala pojma što bih sa njim, jer su mi neke druge stvari i neki drugi ljudi bili na pameti, a on tražio izlike da ga posao dovede na par sati u Split samo da bih popila s njim kavu i otkantala ga, ili dok me vodao po ručkovima u Zagrebu skoro svaki dan a ja tiho u sebi cmizdrila za Duhovitim koji je bio izokrenuo moj život na glavačke pa podvio rep...
Tj. najbolje da se ne viđamo tih par dana dok ne obavim depilaciju, menstruaciju, obnovu blajha, ponovo krenem na dijetu i eventualno totalno ne zagorim!

Uzela sam si malo vremena da sjednem sama sa sobom i dobro izanaliziram svoje trenutačno duhovno, emotivno, psihičko i ina unutrašnja stanja po kojima baš i ne čačkam tako rado. Obično se zgrozim same sebe kad krenem u analizu. Nije ni čudo da se i svi moji muškarci redom zgroze.

I mislim da nisam zaljubljena.
Da, zaluđena jesam. I zatelebana jesam. Na neki način.
Uostalom, što ja uopće znam o Oženjenom?
Ok, ono što znam je sasvim dovoljno za znati da ga želim, što češće i što više ragolićenog i prepuštenog na milost i nemilost svemu što mi padne na pamet. A on zna da meni rado svašta padne na pamet. I ja znam da se to njemu jako sviđa.
Znam i koju hranu voli, što pije i koje su mu marke gaće.
I njegov životopis, što sve radi na poslu, pa i nekoliko stvari koje bi morale biti poslovna tajna.
Da, znam i koju glazbu voli. Što gleda na tv-u.
Ali to nekako nije dovoljno.
Ne znam što ga veseli a što ljuti ili čini tužnim, ne znam kakav je kad se stvarno opusti, kad zaboravi da mora biti tako prokleto lijep, tajanstven, seksi i uškrobljen. Kad zaboravi na to da uvijek mora govoriti onim savršeno ugođenim sniženim basom, bez naznake emocija u njemu.
Ne znam ništa o tome kakav je zapravo sa ženama (osim da je lažljivo đubre preljubničko, ali ko od nas to nije bio? Bar jednom...), kakav je otac, kakav je sin (ok, možda malo... Rado i s ljubavlju priča o roditeljima), ni kako stvarno izgleda kad je npr. tjedan dana bolestan i zaboravi istrimati tapetić na prsima ili staviti gel u frizuru, ili cijeli dan provede doma u staroj trenerci, neumiven i lijen.
.
Doduše, ne zna ni on ništa o meni. Osim da sam užasno nespretna. Da uništavam stvari. U što se više puta uvjerio. Da bi mi dobro došlo malo ozbiljne dijete. Da sam bučna, glasna, emotivna, sklona promjenama raspoloženja, trošenju na gluposti, kićenju, maženju, svađanju oko nebitnog, soljenju pameti i filozofiranju, nepromišljenim izjavama, i da ujutro imam gnijezdo na glavi i spavam u tamnoplavoj pidžami s malim rozim svinjicama.
Nisam se baš pokazala u najboljem svjetlu, tako da možda nije ni poželio bolje me upoznati.

Ali poanta je zapravo u tome da ne mogu biti zaljubljena u nekoga koga zapravo ne poznajem!
Previše sam star... zrel... odrasla da bih trenutačnu opčinjenost nekim na hormonskoj bazi mogla pobrkati s nečim dubljim.

Osim toga, jako dobro znam da se igram nečim poprilično opasnim. Pritom ne mislim samo na opasnost za moju reputaciju (ionako je ne mogu srozati niže od ovoga na čemu je već dulje vremena), nego i na opasnost za svoju emotivnu ravnotežu.
Jer što ako dođemo u priliku da nekako ipak bolje upoznamo jedno drugo, i ja shvatim da je on TAJ PRAVI, a on da sam ja grozna napast koje bi se trebao što prije riješiti, po mogućnosti s vrećom na glavi i akumulatorom oko vrata pa u Savu?

Mislim da će sutra biti bolje, čim striček Štef zgotovi moje nove naušnice a J dođe iz Splita i donese mi ostatak garderobe koja mi baš nekako fali...


29.01.2009. u 13:57 sati | 19 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Kako smo uskladili toplomjere i zašto Elle sad ima dečka

Imam dečka. Silom prilika.
Doduše, uopće nije ni tako loš. Svi su nešto kao užasno sretni zbog mene, a Najbolja, TT i Z su ekspresno popadale u nesvjest kad su ga upoznale.
Najboljoj je njegova mama jedan od životnih i poslovnih uzora! Z i njene kolegice su ga još do nedavno snimale po Peoplesu i mislile kako je baš slatki! TT kaže da je skroz dobra partija! A ako postoji u Zagrebu žena koja zna što su i ko su dobre prilike, onda je to moja TT!

Ja baš i ne znam što bih sad radila s tim svojim dečkom, ali eto, kad je već tu...
Doduše, još uvijek ima pending status na Fejsu, kao i Žena od Oženjenog, jer još nisam skupila dovoljno hrabrosti za klik kojim ću ih napokon prihvatiti, ali može biti sretan što sam mu uopće dopustila da me osramoti pred frendicama tako što će se predstaviti kao ... pa, kao moj dečko!
Uostalom, da li je uopće primjereno da se muškarac njegovih godina naziva dečkom?
Do koliko godina je muškarac uopće dečko?
A ako nije dečko, što je onda? Ljubavnik? To za sada još uvijek nije (da, znam da zvuči nemoguće kad sam ja u pitanju, ali nisam, još nisam...), a i taj naziv mi je nekako rezerviran za muškarca koji je dio nekakvog trokuta. Partner? Kakav partner? Zašto partner i u čemu? Starčko? Moj muškarac, moj... pratilac?
Bezveze.
Nepostojanje termina za dečka koji je to statusom ali ne više i godinama je čisti dokaz da jednostavno nije prirodno da muškarci u tridesetima i četrdesetima ne budu u braku... A sukladno tome i žene istih godina. Po mogućnosti jedni s drugima.
Doduše, zahvaljujući fenomenalnim genima i bez imalo lažne skromnosti, ja se još uvijek mogu prodati za curu, ali neke od mojih curki već neko vrijeme ne mogu...

Dakle, imam dečka.
A nikako mi nije bilo u planu.

Tugaljivi je u subotu došao s puta i odmah obznanio da se želi naći sa mnom.
Grom i pakao!
A kako nisam imala nikakvih konkretnih zamisli za subotu navečer, osim eventualno skoknuti do dućana i ponoviti planove od petka, tako sam pomislila da zapravo i ne bi bilo tako strašno pozvati ga da mi se pridruži... Tako bih uostalom imala razlog za kupovinu Queen's Choicea od čokolade s rižom, kojeg snimam već danima u frižideru, ali ga nisam kupila jedino iz razloga što je pakovan u velikoj kantici. Prevelikoj za jednu osobu... na dijeti.
I napokon sam uspjela provesti noć sama u stanu s privlačnim muškarcem, a da nismo otišli dalje od slinave puse i češkanja. Tj. nakon nekoliko sati češkanja, tijekom kojih je on bio prisiljen češkati isključivo mene, dobila sam jezik u usta na prepad.

Naravno, kad muškarac i žena u najplodnijim godinama subotu navečer provedu sami u stanu, podrazumijeva se da bi moralo doći do nekakve akcije...
Ali kako u ovome slučaju ženi nije ni na kraj pameti imati intimne odnose sa dotičnim muškarcem, trebalo je na brzinu smisliti čvrste argumente zbog kojih žena želi izbjeći izmjenu nježnosti.
Neke koje drže vodu na dulji rok.
I to jako brzo.

Religijska uvjerenja nisu dolazila u obzir, kao ni neka nepromišljena laž koja bi mi se mogla kasnije neugodno obiti o glavu, npr. infekcija, upala, HPV, privremeni tjelesni deformiteti, treća cica i slično. Menstrualna nervoza i privremeno nepodnošenje dodira bi bila odlična, ali jako kratkoročna isprika.
Ali zato priča o Magdaleni pokajnici... O, kako to pali... Kako to uvijek pali!
Jer živjela sam burno i griješila mnogo, upadala u razne besmislene veze i odnose i još brže ispadala iz njih, a da zapravo nikad nisam stigla uspostaviti nekakav normalan odnos i upoznati muškarca koji se krije iza fasadeblablabla... trlabrla... trlabrla... bla...
Što zapravo i nije laž, jer na neki način je nekako možda malo i istina, pa može proći.
I zato ovaj put želim polako. Kao, moramo se upoznati bolje i slično.
I – za divno čudo – Tugaljivi je pao na priču!
A meni je pao kamen sa srca...

Doduše, da ne ispadne da je sve prošlo tako jednostavno, postavio mi je pitanje. Jedno od onih groznih pitanja na koje žena ne zna što bi pametno rekla, jedno od onih: paaaa, ondaaaa, znači li ovo da mi jesmo ili nismo, i kako da definiramo ovaj naš odnos i što će biti s nama? pitanja...
Ježem mu!
Zadnji put sam to čula u srednjoj školi!
Pa smo, eto, uglavili status. Sad smo kao zajedno, i pokušavamo uspostaviti nekakav odnos... Ali dubok i iskren odnos, pa ćemo polako... Dok se ne upoznamo i budemo sigurni...
Bullshit!

Bože, što je meni ovo trebalo???
Kako sam pristala na to???
Koliko ću dugo moć ovako???
I kako se izvući iz toga???

U međuvremenu, odlučila sam pogaziti prokleti ponos i teškom mukom usvojen princip da se nikad ne javljam prva, i poslati Oženjenom poruku na Fejsu, u kojem mu lijepo sve objašnjavam, kao i potrebu da uskladimo priče, jer mada je moj profil zatvoren za osobe koje nisu u statusu prijatelja, Žena i Tugaljivi ipak mogu vidjeti koji su moji i njihovi zajednički prijatelji.

Oženjeni je ipak bio nekako više cool sa cijelom situacijom od mene, pa smo dogovorili susret na kojem ćemo sve lijepo isplanirati...

I tako se glavni krivac za cijelu ovu zbrku nacrtao rano ujutro kod mene, u vrijeme kad pošteni ljudi idu na posao, djeca u školu, umirovljenici u čekaonice domova zdravlja, a preljubnici na kovanje mračnih planova i smišljanje muljaža.
Zapravo, došao je prerano, jer sam ga dočekala u pidžami, sa kosom na sve strane, jedva sam uspjela ubaciti leće u oči, oprati zube, ugurati sušilo za rublje u špajzu i bauljajući pristaviti kavu.
Sjeli smo na kauč.
On sav prezgodan, mirisan i svjež, u odijelu i košulji raskopčanog ovratnika.
Ja sva zgužvana, raščupana i krmeljava.
Pa smo prionuli na kavu.
Zatim smo se gledali.
Pa pričali o rukometnom prvenstvu.
O vremenu (kako je toplo ovih dana... da... baš nekako sunčano... jelda, ko da nije ni padao snijeg... A vani je zapravo pljuštala kišurina!!!).
A malo i o pjesmi koja je trenutačno bila na MTV-ju.
Pa smo opet zamukli.
I gledali se.

Zatim smo ono što više nismo trebali nikada napraviti napravili na kauču, pa još jednom u spavaćoj sobi, i na kraju pod tušem.

I dogovorili se da ćemo Ženi i Tugaljivom reći da smo se upoznali na sastanku. Što je zapravo i istina.
Slagati da smo neko vrijeme komunicirali zbog posla (laž, on je bio prisutan samo na tom prvom sastanku, al nek nam dokažu da nismo!), slučajno došli na temu Facebooka (ma baš! Kao, vidi kako je to super, baš oboje volimo visit po njemu, ajmo bit frendovi!), i sve je to tako normalno i nevino...

Dakle, sad sam tek u gadnoj situaciji...
Mislim da postajem ovisna o Oženjenom. Totalno obuzeta.
U međuvremenu, sa svojim... dečkom... se viđam na dnevnoj bazi, i nekako mi je sve miliji, ali na totalno aseksualan način. Kao psić. Ili dražesni gej prijatelj.

U međuvremenu, moja najdraža TT me je užasno zbunila.

Jučer smo ja, TT, Jen i M došli na jutarnju kavicu kod Ž u kvart, čisto da nas TT malo provoza u novom Passatu kojeg je dobila od strica. Da, strica! Iz Njemačke! Uopće nije istina da je sve što TT ima dobila od svojih... dečkiju. Ona, naime, ima i obitelj... Skroz pristojno potkovanu. A odnedavno i jako dobar autić, priznajem.

Nakon što smo prošli tračeve iz žutih novina, moju nemoguću situaciju sa Oženjenim i Tugaljivim, M-ovo nezadovoljstvo zbog toga što je tako nježno tanahan i želju da krene u teretanu, Ž-inu sreću što joj je mama otišla u mirovinu pa su djeca svaki dan par sati kod nje, Jeninu fascinaciju hrvatima i time kako uopće nisu laki muškarci, i dobro odmjerili propisno nabildanog konobara, TT je izašla s malo zbunjujućim priznanjem...

Naime, njen dečko je jako zaposlen. Svaki dan ima užasno puno posla i obaveza, totalno je pod stresom, i već neko vrijeme beskoristan u krevetu. Dovuče se do nje doma, upali tv i zahrče na kauču...
I uzalud joj svo maženje, mirišljave svijeće, afrodizijačka atmosfera i čudesna krema za zatezanje grudi koja navodno daje predobre rezultate (samo ne znam koji će joj to vrag, kad joj cice stoje okomito na asfalt???)... jer što se njoj cice više podižu, to njegov veseljko recipročno klone. Nema smisla utjecat se ni Pfizeru za pomoć, budući da je već imao problema sa srcem, a i nije baš u cvijetu mladosti...
TT je mlada i prelijepa žena u najboljim godinama. Osim toga, TT je strašno zaljubljena u svog dragog i jednostavno je luda za njim, što totalno izluđuje njen inače strahovito velik libido...
Varanje s nekim potentnijim i raspoloženijim u njenom slučaju ne dolazi u obzir.
Samoservisiranje itekako dolazi u obzir, ali problem je u tome što TT prstići više nisu dovoljni, a previše je sramežljiva da bi sebi dozvolila kupovinu pomagala.

Mada je to danas postalo najjednostavnija stvar na svijetu.

Ako joj je baš tako neugodno tražiti u sex shopovima, na netu, inozemstvu, whatever, u nevinom DM-u ima čak 4 modela intimnih ženskih masažera (kako su dražesno deminutivizirali naziv za vibrator vulgaris), od malog džepnog do anatomskog sa stimulatorom g-točke. I često ih ponestaje na policama.
Ali ne... TT je užasno neugodno pred blagajnicama, pa čak i pred drugim ženama koje se smucaju oko polica...
A kako mlitavo stanje traje već nekoliko tjedana i kako je TT totalno u krizi i željna nečeg tvrdog, tako je pri posjeti tržnici u kvartu dobila inspiraciju i sjetila se navući kondom na malo veću mrkvu...

O, Bože! Moja frendica je u meni upravo izazvala neizlječivu averziju prema jednom od rijetkih preostalih modela povrća koje se još mogu prisiliti konzumirati...


27.01.2009. u 13:57 sati | 30 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Weekend report

Ono što je trebao biti sasvim miran i alkohol free petak navečer, rezerviran za liječenje ranjenih nogu i dijetom iscrpljenog organizma, pretvorilo se u još jedno cjelonoćno žensko cmoljenje.

Taman sam prošetala psa, usisala tapete, stavila zavjese u mašinu, ugnijezdila se na kauč i krenula se daviti u Kingu Griotte (bolje mala kantica Kinga nego ona velika Queen's Choicea, mada već danima žudim za onim od čokolade s rižom... Ali nije im u redu to što su stavili samo tri višnje!!!), kad odjednom – parlafon.

S2 je opet imala slom živaca uzrokovan ljubavnim brodolomom, a kako je bila sigurna da sam ja doma (jer je lukavo je nazvala 10-ak minuta prije da me pita za zdravlje i planove, ali pritom zaboravila spomenuti da bi možda banula i davila me u trenutku kad sam htjela biti na miru sa svojim sladoledom!), i kako je općepoznato da sam ja budala koja ne zna reći ne ojađenom drugu u nevolji, tako se odlučila osloniti na mene i pokvariti mi savršeno isplaniranu večer.

Ona, znajući da me mora nečim smekšati i ucijeniti ako želi da je slušam i tješim, je donijela bocu medice, svijeće s mirisom čokolade i cimeta, novu Gloriu i Tajnu na presnimljenom dvd-u.

Ja, znajući da je proždrljiva i slaba na slatko, pogotovo u trenucima krize, sam sakrila svoj dragocjeni King u mračne dubine ledenice, rižine vafliće s čokoladom među novine (ok, vikend je, mogu malo zgriješiti dan-dva, od ponedjeljka sam ponovo na detoksu!), a čokoladizirani Petit Beurre u obliku životinja (dobro, znam, znam, ali kad već žderem nek bude pošteno! S vremena na vrijeme moramo se prepustiti kaloričnoj dekadenciji...) u ormar s kaputima, dala psu staru salonku špičoku da se zabavi, navukla bludnički svileni šlafrok od 100% poliestera preko pidžame na svinjice i pomirila se sa činjenicom da ipak neću imati miran petak navečer samo za sebe.

Pripremila sam i lakove za nokte, jer nije da se hvalim, ali moje umijeće savršenog iscrtavanja frencha i oslikavanja noktiju je trenutno olakšalo patnju mnogom slomljenom srcu... A što je prije oraspoložim, prije ću je se riješit, pa taman joj morala dekorirati i nokte na nogama ako treba, i to nakon 12 sati nošenja najlonki i hermetički zatvorenih čizama od skaja!

Ali uzalud mi sva oprema za manikuru i skrivanje ugljikohidrata.
S2 je bila u toliko lošem stanju da je trebala hitnu injekciju šećera i alkohola u obliku frappea napravljenog od sladoleda i votke (više od pola kantice...), i playlistu s plačipičkama (frajer iz Službe za korisnike se smilovao mojoj totalnoj gluposti pa je usput priključio i onaj nesretni stalak za iPod ponovo u plazmu... Zapravo je bilo tako jednostavno!!!).

Morala sam čekati neko vrijeme da dođe k sebi, i negdje između Boys II Men i I Will Allways Love You, S2 je napokon bila spremna otvoriti mi dušu.
Doduše, tek kad sam pristala prebaciti na DM Sat i narodnu...
Jer se uz cajku valjda lakše verbaliziraju i materijaliziraju emocije. Pod uvjetom da se kristalna pepeljara i staklene čaše na vrijeme zamijene aluminijem i plastikom.

Naime, S2 je jedna od onih žena koje uvijek rade istu glupu stvar!
Plaze za muškarcem koji ih zove svojom slatkom malom frendicom s povlasticama, koristi kao rupu za povremeno pražnjenje sperme, i dok im u postkoitalnom klonuću priča o tome kako je sretan jer imaju takav divan i poseban prijateljski odnos, zapravo samo misli kako je super što se riješio napetosti u preponama i tako odgodio prijevremenu ejakulaciju pri horizontalnom srazu sa ženom koju već mjesecima taktički obrađuje i u koju se u međuvremenu ludo zaljubio.
A koja nije S2.

To popodne S2 je poslala mail objektu svoje žudnje da mu predloži jedan brzi nakon posla...
On joj je odgovorio da ne može, jer vodi Ženu Iz Snova i njenu frendicu u kino...
I da više ne želi da se druže intimno, jer je, eto, previše zaljubljen da bi mogao sjediti na dvije stolice...
I da zna da se ona neće ljutiti ako predloži da se više ne viđaju van društva s posla, biljara srijedom i eventualno u teretani, jer je Ženi Iz Snova pričao o njoj, a Žena Iz Snova je malo ljubomorna i to joj smeta, pa eto... Moli je da shvati i ima razumijevanja, a to ništa neće promijeniti u njihovom druženju i prijateljstvu koje gaje jedno prema drugome...

A tako se trudila!!! Stalno mu je bila za petama. Zbog njega se ispisala s pilatesa koji obožava i počela ići u istu teretanu u koju ide i on, u istim terminima. Zbog njega je visila svake srijede s društvom s posla na biljaru, mada joj biljar ide na živce (ja sam joj morala držati ekspresne lekcije, mada to uopće nisam odobravala). Zbog njega je promijenila birc u koji je išla na pauzi. Počela zalaziti na mjesta koja su joj prije bila antipatična i naporna. Glumila da voli dosadnu glazbu i filmove koje je volio on, samo zato da bi mogla posuđivati i presnimavati od njega...
Mislim... Haloooooooooooo? Zar se ta faza ne probavi tamo negdje najkasnije u nižim razredima srednje škole? Jer već tada svaka pametna cura shvati da glumljenje buddyja ne vodi apsolutno nigdje...
Tj. većina ih shvati do kraja šesnaeste.
Neke dođu i do 34-e a još im ne dopre do mozga...

I čemu uopće praviti od sebe njegovog klona sa cicama?
Mislim, želi li frajer ševiti frenda ili pravo žensko?

Ja osobno, na primjer, nikad nisam imala problema sa privlačenjem i zadržavanjem (većine. 98%, recimo) objekata moje žudnje, mada volim šećerastu i ženskastu plesnu glazbu, na Sljeme ili Mosor bih pristala popeti se jedino ako imaju pokretnu traku za kretanje na visokim petama, o autima i motorima sudim na temelju boje i oblika, utakmicu gledam jedino mrtva, od sportova pratim isključivo umjetničko klizanje i ritmičku gimnastiku (ok, pomalo i rugby, zbog All Blacksa, Hake i brda preseksi mišića...), ne želim se pojaviti u javnosti ako sam slomila nokat ili mi kosa prkosi gravitaciji, zahtjevam pravo na mrzovolju tijekom pms-a, sitne darove i znakove pažnje, gledanje filmova s Juliom Roberts i nepodnošenje nekih njegovih frendova, gadi mi se pivo, kvocam kad mi se kvoca, znam kartat samo Uno i Crnog Petra, šaljem frajera doma ako naruči ćevape s lukom i pokuša mi se približiti na više od metra nakon konzumacije, a na kladionici se kladim isključivo na talijanski loto, i to ako me nagovore.
Da i ne spominjem kako definitivno, unatoč fizičkoj privlačnosti, ne bih mogla upasti u vezu sa frendom koji sa mnom dijeli strast prema torbama, odjeći i Barbie, koji misli da je Žuži Jelinek zakon i da bi trebali poučavati o njoj već u nižim razredima osnovne, koji se slaže da bi osnovna boja za BMW-a peticu trebala biti tamnoljubičasta, i koji zapravo ima mišljenje o tome da li je bilo očito da su Marc Anthony i Jennifer Lopez imali nešto još dok su snimali No Me Ames...

Kao i sve moje frendice, uostalom.
Tj. manje-više sve...

Kako prijatelje ipak ne biramo samo na osnovu njihovog stava prema suprotnom spolu, tako im ne možemo ni otkazati svoje društvo, ljubav i podršku samo zato jer smo shvatile kako smo se nepovratno skompale i vezale s jednom od ONIH beznadežnih cura...

A budući da sam privremeno u fazi u kojoj ne mogu pomoći ni samoj sebi, a kamoli još rješavati nečije tuđe probleme, mogla sam joj samo ponuditi uho za slušanje, rame za plakanje, rezervnu pidžamu, mjesto na kauču, dekicu od flisa i Funny face s Audrey Hepburn da nam razvedri petak navečer...

Mada ga meni zapravo nije trebalo ni razvedravati dok ga ona nije pomrčila...
I pojela mi sav sladoled i kekse, zatukla me suzama, uflekala ukrasne jastuke maskarom pa ih opet moram baciti u mašinu i peglati, i zgazila mi cd Leone Lewis dok je teturala po stanu.
Što zapravo i nije neka šteta, jer me Leona Lewis pomalo podsjeća na iritantnu Toni Braxton.

Ujutro sam je uhvatila kako mu šalje sms, kao simpatično-prijateljskog sadržaja, tipa jel izlazak bio uspješan, može li joj presnimit neki cd, trlabrla, i očitala joj gadnu bukvicu, mada se bojim da od bukvice nikakve koristi.
A kako nisam htjela da me S1 dočeka nespremnu i nedotjeranu za Špicu, a ne mogu se spucati sa nezahvalnom i nerazumnom cvilećom hrpicom ženske gluposti za vratom, tako sam S2 otprašila doma.

Nekad smo uredno subotom visile na Špici. I dok sam živjela u Zagrebu, i kasnije, kad sam dolazila u posjete curama i na predavanja na poslijediplomskom studiju (jesam li ikad spomenula da sam zapravo magistra znanosti, s doktoratom u pripremi i par izdanih radova? Ah, vjerovatno nisam, jer to je ionako samo beskoristan komad papira koji nitko ne vidi ako ga baš ne zalijepim na čelo, a i pamet poprilično plaši muškarce s novcem pa ga nekako uvijek radije prešutim...).
U posljednje vrijeme ja i Najbolja subotom krmimo do podne, zatim još najmanje sat vremena plazimo po stanu krmeljavih očiju i loše volje, nakon čega se ugnijezdimo svaka na svome kauču i pozivamo ljude da dođu k nama jer nam se previše ne da izlaziti iz kuće... I usput ih molimo da nam donesu neku hranu iz dućana.
Ali kako najbolje nema ovaj vikend, a ja sam smislila genijalnu dnevnu kombinaciju s golemim debelim bijelim pončom širokog rol-ovratnika koji mi opet dobro stoji otkako je dupe malo splasnulo, i golemom ogrlicom preko njega, jednostavno nisam htjela propustiti priliku da prošetam kombinaciju u javnosti.
A kako je i S1 bila užasno željna grada, tako smo ekspresno skovale plan...

Jedan od razloga zašto su se subotnji izlasci u grad s Najboljom tako opako prorijedili je i problem s parkingom.
Ali i za to postoji rješenje – parking između Narodne i Zagrebačke banke.
Tamo se subotom uvijek nađe mjesto, na strani od Zagrebačke banke. I još je i besplatno.
A praktički na pljucomet od Bulldoga. Kako to da Najbolja to ne zna, a svi drugi izgleda znaju???

Nakon što smo uspješno izbjegle mog dosadnog rođaka Dr Onkologa i njegovu daviteljsku ženu koji su visili u zoni mimoza za rak protiv nekog ženskog organa (ili tako nešto slično, whatever! U mojoj obitelji se ionako ne umire od raka nego od duboke starosti, alkohola, ponekad i droge, ali najčešće od infarkta tijekom orgazma) i ugnijezdile se za visoki stol, počele smo primati na audijenciju raznorazne prijatelje i poznanike, i mojoj sreći nije bilo kraja...
Jer volim sretati ljude koje poznajem, upoznavati nove ljude koje još ne poznajem, i općenito volim imati puno ljudi oko sebe...
Uostalom, ženi koja poznaje puno različitih ljudi nikad nije dosadno, a ako joj zatreba usluga ili pomoć u životu uvijek zna gdje se može obratiti...

Tako je do nas nabasao i Tata, frend mojih frendica a moj za sada još uvijek samo poznanik.
Smiješno je što sam Tatu slučajno upoznala poslom, a na kraju je ispalo da on već jako dugo poznaje moje cure, i da se družio s njima ranije, i da je svijet tako blesavo mali, i na kraju se svi nekako poznaju...

Tata zapravo još nije tata, postat će to kroz neka dva tjedna, ali je sasvim zadovoljan činjenicom da će to postati.
Osim toga, Tata je pravo osvježenje u mom životu. Jer kad ga slušam kako s ljubavlju priča o tome kako je, čim je prvi put vidio svoju suprugu, znao da će biti njegova, odmah mi se zaliječi poljuljana vjera u to da na svijetu još uvijek postoji ljubav, da postoje muškarci koji su sretni i zapravo zadovoljni činjenicom da su u braku, i da pritom ne traže dodatno olakšanje od bračnih okova i razonodu sa strane. Dapače, koji brak ni ne smatraju okovima...

Tatina supruga ima frendice u tridesetima koje se često jadaju na muškarce i situacije u koje upadaju s njima. A kako je i S1 trenutačno u fazi priznavanja da su muškarci za nju ipak čuđenje na svijetu, tako smo našle idealnog sugovornika za subotnje popodne.

Tata kaže da ga, kad čuje kakvih kretena sve ima, ponekad bude čisto sram što je uopće muško.

Ja se potpuno slažem.
Ali mi nije jasno čemu raditi takvu dramu oko toga.
Muško je samo muško, prilično jednostavna Božja kreacija, i zapravo je ono što mi žene napravimo od njega...
Možda je moja pokojna baka bila totalno u pravu kad je govorila da smo ih previše razmazile, da je seks postao previše dostupan, totalno FMCG, da srce doslovno nosimo na dlanu a naljepnicu „ženi me!!!“ na čelu, i da ćemo mi cure, ako ne budemo u stanju držati bar na početku veze čep među nogama i jezik za zubima, kasnije imati problema kad biološki krene tika-taka a kraj nas se, umjesto bebe, gnijezdi nekakva patuljasta životinja...
Doduše, sipanje bakinih mudrosti je došlo u malo nezgodnom trenutku, jer kao zbunjenoj i uplašenoj petnaestogodišnjakinji koja je zaradila svoju prvu candidu u životu i danima skupljala hrabrost priznati da ima seksualni život i da joj je potrebna posjeta ginekologu, njene riječi mi baš nisu dopirale do hormonima preplavljenog mozga...
Zapravo, ni danas, kad sam duplo starija, ne dopiru kako treba...

Ali mi nije jasno ni zašto sve moje cure zapravo udaraju po frajerima?
Kao, oni su koma, sve nešto hoće-neće, pa se jadni poplaše, pa oko njih uvijek treba pažljivo i s oprezom, pa stalno nekakve taktike, pa zvao-nije zvao... I još se redovno zaljubljuju do ušiju upravo u onoga koji ih baš i ne želi nešto naročito...
Dobiti bilo kojeg heteroseksualnog muškarca na svijetu u krevet i nije baš nešto što bih mogla nazvati problemom... dapače, to je najlakša stvar na svijetu.
Zadržati ga ili vratiti u taj isti krevet također nije neki problem – stvar iziskuje samo nešto vremena, strpljenja i samokontrole. Što velika većina žena koje poznajem ne može, pogotovo otkako na svijetu postoje stvari kao što su sms-ovi, mailovi i društvene mreže.
Zaljubiti ga, dobiti ga u vezu... nešto teže, ali i za to postoji rješenje.
Baš kao što je svaka žena osvojiva, tako je osvojiv i svaki frajer.
I prije nego što počnemo zdvajati zašto je objekt naše žudnje umjesto nas, tako dostupnih, prilagodljivih, pametnih, dotjeranih i očajnički punih ljubavi, odabrao neku ružnu seljačku kravu sa 3 i po razreda osnovne u minjaku do klitorisa, špicastih štikli, kreštavog glasa i izgorene kose, sivu administratoricu s tri izgorena pramena, naočalama, suhom kožom i palačinkama od cica, nafrakanu sponzorušu mozga veličine zrna kukuruza koja se bavi investicijama u silikon i analizom lika i djela Dare Bubamare, jednostavno priznajmo da je ta druga žena znala znanje...
Da ta druga žena ima misiju i viziju, razrađenu taktiku, i onaj famozni FaktorX, divnu mješavinu samopouzdanja, ljubavi prema samoj sebi, vjere da ona to zaslužuje, a ponekad i onaj zapravo tako koristan kratki spoj na mozgu zbog kojeg se ne sjeti razbijati glavu analiziranjem njegovih riječi i postupaka, nego se jednostavno – pusti.

Hvala bogu da je nešto od bakine mudrosti ipak došlo i do mog mozga, mada nedovoljno. Da moram stalno upadati u situacije u kojima se zatiču moje cure, mislim da bih ekspresno završila u ludari...


26.01.2009. u 14:32 sati | 10 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Vrag nosi Pradu!!! Plus: 5 nimalo pametnih stvari koje žena ne smije raditi kad ne zna što bi pametno radila

Kako ja imam više sreće nego pameti otkako sam ponovo plavuša (dok sam bila tamnokosa bilo je nekako skroz obrnuto), tako je situacija s Tugaljivim na ledu jer je ova dva posljednja dana odsutan iz Hrvatske poslom.
A kako je i Facebook opasnost trenutačno zamrznuta dok mozak ne proradi, tako sam odlučila da je pravo vrijeme da stimuliram taj svoj mozak i dovučem lijeno dupe do Fly-ja...

I to u društvu razgoropađene Jen, Ž kojoj je dosadno jer je i njen mužić na putu, Lile koja je rekla svratiti samo malo a onda smo je morale doslovno tjerati doma, mrzovoljne Z i zaljubljenog muškog dvojca M+T.
Nakon worm up-a kod mene, na kojem je Jen pokazala zavidnu vještinu mućkanja nečega što je trebalo biti Margarita u plastičnom šejkeru za Nesscaffe Frape (ili već neki vrag od tih kava) i kasnije, kad je šejker puknuo, sa štapnim mikserom u staklenoj vazi, T-a zabolila glava (kao i obično kad treba ići van), a Lile kasnila zbog posla, i na kojem smo se dotjerale do krajnjih granica dobrog ukusa, pet pijanih žena nalik na transvestite je bilo spremno za van...
Samo što nam M nije dozvolio da ga osramotimo u javnosti, pa smo morale skidati višak šminke, što je na kraju rezultiralo s pet komada sa smokey eyes u stilu M. Mansona, hrpom suvišnih điđa-miđa na stolu (četvrtkom u Flyju ipak nije tematska večer Alke Vuice u posjetu kod Gotovčevih), i kompleksima koje smo probudile u S1 koja je u međuvremenu stigla da nam se pridruži i osjećala se totalno neugledno u bijeloj košulji i trapericama pa smo morale čekati da se posluži u ormaru od Najbolje i nabaci make-up.

Kako sam skinula 4 kile (ja volim slagati... ups, ovaj, zaokružiti na pet kila), što sam jučer i dostojno proslavila supermasnim kroasanom s omletom iz Daily Fresha i malom Milkom, tako sam se opet ugodno osjećala u svojoj savršenoj maloj crnoj s dekolteom do pupka (best buy s rasprodaje u Naf Nafu prije 4 godine... 100 kuna, viskozna, nosiva i kao tunika i kao haljina, i svi me i danas pitaju gdje sam je kupila!) i tajcama, ali kako je haljina već sto milijuna puta viđena na meni a M mi je zabranio da je podignem ičim jačim od lakiranog pojasa i tankih lančića oko vrata (u prvoj verziji sam imala brdo narukvica, još jedan lanac s golemim privjeskom od princess rezanog gorskog kristala, pojas od ponija sa zebra-uzorkom, zebraste salonke od ponija - volim ponijevu kožu... i duboko vjerujem da je skidaju s ponija kad su već umrli prirodnom smrću... kao i kožu od krokodila, noja i zmije, i kožu od onih lakiranih životinja u bojama), tako sam čvrsto odlučila da cipele moraju biti glavni akcent na kombinaciji, pa sam izvukla famozne mazohističke Prade dobivene od Najbolje... I, naravno, gorko zažalila već dok sam se spuštala liftom.

Ali za ljepotu se mre, i tako sam izdržala par sati bola i patnje uz dobru glazbu i druženje u for gasu.
M je sreo neke svoje frendove koji su bili strahovito zabavni, a među njima se našao čak i jedan kojeg je opčinila monumentalna Jen sva u zlatnom i ružičastom, Jen je u najboljoj australskoj maniri besramno upoznavala komade i punila phonebook u mobitelu, Z je kao i uvijek bila prelijepa, elegantna, ženstvena, čarobna i nadrealno mrzovoljna, i u kombinaciji sa S1 plašila poznanike otrovnim izljevima, a novopečena razvedenica Lile (for the record - ona je ostavila besperspektivnog supruga!) i mamica - kućanica Ž, koje rijetko idu van i kronično su žedne alkohola, su se raspištoljile do granice društveno prihvatljivog.
I konstantno mi podvodile neke svoje poznate frajere koji su čak bili zanimljivi.

Samo što ja nisam baš imala priliku zablistati.
Zbog bolova u nogama i otežanog balansiranja na neanatomskom visokom potplatu bila sam osuđena većinu vremena odsjediti ko tuka, a kako mi se zbog alkohola (i diuretika koje gutam za brže mršavljenje) stalno piškilo, tako su me u tim kratkim pohodima na wc neiznošeni remenčići cipela izgrebali do krvi.
Cure su na kraju cmizdrile kako sam ja kriva što smo se pokupile ranije nego što su namjeravale, ali unatoč trudu da se anesteziram alkoholom bol prouzročena cipelama je bila previše nepodnošljiva.
Toliko da sam od auta do stana odšepesala bosa i na prstima, jer je bilo prebolno nakon tolikih potpetica petu ponovo spustiti na pod. I sa mjestimično oguljenom kožom po stopalima i krvavim stigmama mog žrtvovanja skupim dizajnerskim cipelama!

Čak i ako mi je večer bila totalno uništena zbog prokletih cipela, ipak sam izvukla pouku koju sam već milijun puta do sada izvlačila, ali nikako da mi stvarno dopre do mozga - NE IZLAZITI U NEIZGAŽENIM CIPELAMA NA VIŠE SATI; POGOTOVO NE U CIPELAMA KOJE SU TOLIKO VISOKE DA SE U NJIMA MOŽE SAMO SEKSATI (i to iz strogo ležećeg položaja!)!!!

I ko uopće kupuje i nosi takve cipele, ako ja - žena zvana Štikla - ne mogu hodati u njima???
Prokleta Miuccia Prada!
Mrzim je!
Možda Papa nosi njene cipele, ali to je samo dokaz da ovaj antipatični Papa nije dostojan zamjenik onog prošlog, simpatičnog, i da nije dobar čovjek, jer ne znam ko može nosit njene proklete cipele a da nema rožnate papke umjesto stopala...
Ili kopita...
A Vrag ima kopita...
Uh, koja genijalna dedukcija!

Nakon sinoćnje lekcije naučila sam Posh Spice Beckham gledati drugim očima...
A pronašla sam i rješenje na zagonetku zašto se Posh nikada ne smije i zašto je onako užasno mršava...
Dovoljno je baciti pogled na cipele koje nosi i shvatiti da je žena zapravo 24 sata dnevno na konstantnim mukama, u stanju beskrajne agonije i patnje... I kako bi se onda mogla smijati? Ili uopće imati apetit?
Mora da joj svako jutro kad ustane i shvati da bi se morala odjenuti i obuti cipele ekspresno dođe zlo...

A ja sam u međuvremenu sumirala sve gluposti koje sam napravila u zadnjih tjedan-dva dana, samo zato što se nisam potrudila na vrijeme uključiti mozak, a koje su redom pošle po zlu, i odlučila sastaviti podsjetnik da se idući put suzdržim da ne radim iste.

1. NE IZLAZITI U NEIZGAŽENIM CIPELAMA NA VIŠE SATI; POGOTOVO NE U CIPELAMA KOJE SU TOLIKO VISOKE DA SE U NJIMA MOŽE SAMO SEKSATI
Natečena i bolna stopala, rane na koje bi vlč. Sudac pozelenio od zavisti, onaj trenutak agonije kad skidamo najlonku i pritom depiliramo svježu krastu s bolne rane, flasteri koji se odljepljuju dok cvilimo u izgaženim i udobnim ravnim čizmama i rane koje se lijepe za najlonke... Da nastavim?
Osjećaj neugode - 1 (na skali od 1 do 10). Svi griješimo...
Emocije patnje, bola i razočaranja (u cipele) - 100 (na skali od 1 do 10).

2. AKO NAJBOLJA OSTAVI AUTO U ZAGREBU I KLJUČEVE NA STOLU DOK JE NA PUTU, A NISAM NAVIKLA VOZITI PO SNIJEGU, ONDA NE I POKUŠAVATI VOZITI PO SNIJEGU
Jer će vožnja trajati otprilike 3 minute, dok ne očešem prvi kontejner, a onda će Najbolja morati prijavljivati na poslu da ju je neko puknuo na parkingu i biti bijesna na mene cijelih sat vremena.
Osjećaj neugode - 9 (na skali od 1 do 10).

3. AKO SE VEĆ TROŠIM SA FRAJEROM U STANU U KOJEM JE I PAS, NE OSTAVLJATI UPOTREBLJENE KONDOME NITI NA 5 MINUTA NA NOĆNOM ORMARIĆU
Jer ću ih onda bezuspješno tražiti danima po stanu. A onda će jednog naći Najbolja među terijerkinim igračkama, a ostala dva spremačica ispod ormara i kreveta... Mrlje po parketu od sadržaja istih neću ni spominjati.
Osjećaj neugode - 12 (na skali od 1 do 10).

4. NE ZVATI UPOMOĆ 6 PUTA T-COMOVU SLUŽBU ZA KORISNIKE, GNJAVITI IH KAKO NISU POSLALI ISPRAVAN PROIZVOD, I ZAHTJEVATI DA NEKO DOĐE VIDJETI NA LICU MJESTA U ČEMU JE PROBLEM, AKO NE USPJEVAM INSTALIRATI GLUPI MAX TV
Pametno je prvo provjeriti koliki su ethernet utori na onoj sivoj stvari i na ruteru, i vidjeti da li neki drugi sivi kabel odgovara, a ne prvi koji nam je izgledao kao idealan (zato jer je nekako najtanji i najelegantniji, a i stilski odgovara onome za telefon i za priključak u zidu), jer se moje zaključivanje temelji na estetici a ne na zdravom razumu, a i malo je neugodno ispast glupa izblajhana tuka ispred frajera koji baca tako ponižavajuće podsmješljiv pogled na moju instalaciju...
Bonus: ne pitati podsmješljivog frajera mogu li se slučajno ti kabeli koji su svi sivi nabaviti u crvenoj i bijeloj boji da se bolje uklapaju u dnevni boravak koji je sav u te dvije boje...
Osjećaj neugode - 15 (na skali od 1 do 10).

5. NE TRAŽITI PO INSTINKTU U KOJOJ JE KABINI NAJBOLJA KOJA UPRAVO PROBA BRDO GRUDNJAKA U INTIMISSIMI NEGO JE BAREM PRVO ZAZVATI PO IMENU!!!
I po mogućnosti pričekati da pusti glas.
Bez obzira koliko mi dosadno bilo i koliko je dugo čekala, i bez obzira što sam ja svoje odavno probala, platila, i još kupila i čarape u Calzedoniji...
Jer postoji mogućnost da neugodno iznenadim ženu s golim cicama i u tangama navučenima preko hulahopa, i da ostanem zatečena sa zavjesom u ruci, i da pola dućana vidi tu istu jadnu ženu, sa svim njenim nesavršenostima pod neonkom iz kabine... I golim cicama...
Osjećaj neugode i totalnog srama - prokl, gdje je na tipkovnici onaj simbol za beskonačnost??? Gdje??? (na skali od 1 do 100).


23.01.2009. u 13:16 sati | 20 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Jen je ovdje i počinje nova faza...

Odlučila sam za sada requeste od Žene i Tugaljivog držati na stand by-u, i možda se kasnije praviti da ovih dana nisam bila na Fejsu (što je čista laž, jer sam i upravo sada online), i u međuvremenu sebe uvjeriti da se ništa od ovoga svega nije dogodilo...
Jer ako budem čvrsto vjerovala u to...
Onda nekoliko dana neću ni razmišljat o tome.

U međuvremenu, odlučila sam bit sretna što je Jen ovdje i provesti nešto kvalitetnog vremena s njom.

Jen je moja australska rodica, dvije godine starija od mene, i u mlađim danima jedan od uzora i totalna ikona.
I ne samo zbog toga jer mi je donijela prvi Wonderbra grudnjak i kožnu motorističku jaknu, naučila smotati joint i navući kondom na tikvicu, prvi put mi obojila kosu kanom, ili jer je uvijek bila tako cool i momci su pred njom padali pometeni...
Niti zato jer je Jen tako često dolazila ljeti na Otok, pa je poznajem najbolje od svih svojih dijasporičnih rođaka.
Nego zato jer je Jen, za razliku od svojih triju sestara, uvijek živjela na rubu katastrofe i upadala u totalno glupe situacije, i uvijek je nekako uspjevala isplivati i još izvući i bolji kraj...

Jen ima tri sestre koje su oduvijek bile savršene; nakon katoličke škole pozavršavale su fakultete i počele raditi na realizaciji uspješnih karijera: Fran u financijskom consultingu, Mel u pr-u, a Nell kao supruga nogometaša. Jen, najmlađa, je napustila školu sa 16, zbrisala sa frendicom u Melbourne i zaposlila se kao administrator, počela živjeti poprilično razuzdano i gubiti vrijeme po klubovima... Sa 17 je rodila dijete i dala ga na posvajanje, spanđala se sa nekakvim dj-em, počela raditi kao konobarica u klubu, i kad je obitelj nakon četiri godine nekomunikacije napokon dobila božićnu čestitku od nje, ispalo je da je u međuvremenu Jen ipak maturirala u večernjoj, pronašla posao u UN-u, upisala nekakav poslovni studij i udala se za superzgodnog bosanca koji je radio s njom i kojeg je to ljeto i dovela na Otok.
Brak je potrajao kratko, jer je Jen sa suprugom otišla raditi u Sarajevo, gdje je upoznala britanca Toda i zbrisala s njim na Karibe, gdje je upoznala Andrea, golemog crnog frajera koji je konobario u hotelu u kojem je Jen radila kao HR manager, i s kojim je dobila curicu koja je ostala s bakom u Australiji zbog škole (i koja je, zapravo, cijelo vrijeme s bakom otkako je Jen otišla s Kariba. Jer, ruku na srce, Jen je izvanredna osoba i odlična u svemu čega se prihvati, ali jednostavno nije stvorena da bude odgovorna majka. Jako joj loše ide). Nakon karipske avanture Jen je opet radila za UN i proputovala pola svijeta, od čega je najdulje boravila u headquartersu u New Yorku, gdje je upoznala tipa s Wall Streeta koji je pokleknuo pod stresom i odlučio otići na Novi Zeland i uzgajati ovce.
Kako Jen definitivno nije žena koja se snalazi sa živinom, a nije bio ni on, nakon 6 mjeseci kaubojsko-pastirskog života prodali su ovce i u Christchurchu otvorili konzultantsku tvrtku, čiji je klijent bila i australska firma koja je otvarala novozelandsku podružnicu...
I tako je upoznala CEO-a australske firme, Roba, zgodnog, rastavljenog i prokleto privlačnog muškarca u četrdesetima za kojim je totalno izgubila glavu i vratila se u Melbourne.
Čak je pokrenula i brakorazvodnu parnicu sa suprugom bosancem, koji se cijelo vrijeme nekako nadao da će Jen doći pameti i vratiti mu se. Ali ako mu 8 godina čekanja nije bilo dosta... onda baš i nije jako pametan, zar ne?

Jen se prvi put u životu stvarno totalno i iskreno zaljubila u Roba, a i obitelj je bila jednostavno presretna, jer čovjek je bio jednostavno neopisivo savršen. U svemu.
Osim u jednoj maloj sitnici...

Rob je, naime, između ostalog bio i swinger i ljubitelj grupnog seksa i svakojakih igrica u spavaćoj sobi.
A budući da je Jen žena naše race, a žene iz naše familje ne vole dijeliti ni sebe ni svoje partnere s masom golišavih tjelesa, Jen je postavila uvjet a zaljubljeni Rob ga je prihvatio.

I tako su uglavljene zaruke, dogovoren datum, a Rob je potrošio brdo novaca na organiziranje veličanstvene fešte u petozvjezdičastom popularnom resortu.

Jen je bila izvan sebe od sreće, i kad smo se zadnji put vidjele ovo ljeto povjerovala sam da je sve moguće i da na kraju svi nađemo pravu ljubav iz snova i živimo happily ever after...

Samo što se Jenin san pretvorio u noćnu moru.

Kako stare navike teško umiru, a ovisnosti se ne rješavamo baš tako lako, tako se ni Rob nije riješio svoje male ovisnosti o grupnom seksu i izmjeni partnera.
Prije dva mjeseca Jen je trebala biti poslom u Canberri, ali budući da se posao poklopio s Robovim rođendanom, odlučila je zbrisati sa simpozija dan ranije i iznenaditi dragoga i osvanuti mu na vratima u superseksi izdanju, sa skupom dugmadi za manžete u jednoj i superdildom u drugoj ruci. Jer Rob je volio igrice s dildom, mada navodno nije imao sklonosti prema drugom spolu.

Međutim, kako je Jen trebala biti odsutna preko vikenda, Rob se sam pobrinuo za svoj rođendanski tulum, tako da je Jen ušetala u kuću taman u trenutku kad se dragi zabavljao u probranom društvancu jednog muškarca i tri žene...
I to kako zabavljao!
A ono što je njen dragi imao u guzi definitivno nije bio silikonski dildač!

Naravno da bi svaka žena privremeno izgubila razum na takav prizor, pogotovo ako je zaljubljena do ušiju kao što je bila Jen!
Ali kako Jen ima pametnu mamu sa 4 uspješna braka iza sebe, i tri još pametnije sestre koje nikad nisu izvukle deblji kraj u razvodima, tako je i Jen postupila po pametnim savjetima pametnih i iskusnih žena svog plemena.
Nakon tjedan dana dragome je naoko sve oprostila i nastavila s pripremama za vjenčanje, čak su zajedno krenuli i terapeutu za veze, dok je u međuvremenu na poslu uzela slobodnu godinu, prodala vjenčanicu i zaručnički prsten za lijepe novce, makla sa strane dio novaca kojim je trebalo platiti svadbenu feštu, podigla ušteđevinu, dala stan koji je imala u gradu u podnajam, i tri dana prije planiranog obreda jednostavno raskinula cijelu priču, ostavljajući Roba izbezumljenog (ipak je bio strašno zaljubljen u nju) i sa gomilom troškova za vjenčanje... naravno, bez mogućnosti povrata novca koji je već bio uplaćen, jer je vjenčanje prekasno otkazano.

Na žalost, ako ga je svjetski premaslala, to ne znači da ga je i preboljela.
Mada više nije baš toliko luda za njim.Trenutačno stanje bi se više moglo opisati kao... pa, preboljevanje vlastite naivnosti i gluposti.
Jer iz sadašnje perspektive, Jen je svjesna da je cijelo vrijeme žmirila na očite znakove da Rob nikada nije ni prestao sa svojim spolnim običajima i navikama. I sigurno nije imao namjeru prestati ni u braku s njom.

Negdje u isto vrijeme se i Lile, naša zajednička rodica, razvela, i kako joj u ovome trenutku ne odgovara biti sama doma s papigom, pozvala je Jen da provede slobodnu godinu s njom umjesto da bezveze vrluda po svijetu stopama Angeline Jolie ili radi neku sličnu glupost.
Uostalom, Zagreb uopće nije loše mjesto za započeti ispočetka.

I tako smo sada dvije koje započinjemo ispočetka.
I ja i Jen nemamo pametnog posla preko dana, ne radimo ništa korisno i raspolažemo gomilom slobodnog vremena, pa smo se odlučile udružiti i baciti se u vrtlog društvenog života ovog malog kontinentalnog grada...

S Jen pod rukom sigurno neću ostati neprimjećena.
Jen je tipičan australski komad medenog tena (od solarija i krema za samotamnjenje. Dok i na najmanju naznaku prirodnog sunca stavlja debeli sloj spf50 na lice, spremna je pustiti da u solariju kvarc-lampa pregori na njoj, što mi je totalno nelogično) i medene kose, golemih čokoladnih očiju, kolageniziranih srcolikih usana i svaki put kad se nasmiješi trenutno zabljesne okolinu remek djelom australske ortodontske keramike. A svojih 10-ak kila viška nosi sa takvim čarobnim šarmom da jednostavno nitko ne primjećuje da Jen možda baš i nema savršene proporcije.
Usto, Jen obožava pretjerivanje, baš kao i ja, i još više od mene. Njen nakit je uvijek najveći, njena odjeća uvijek najtrendovskija, njene pete najviše, nokti najdulji, make-up najsvjetlucaviji, torbe najveće, smijeh najzarazniji, a ona sama uvijek najglasnija, najviša i najluđa žena koja se može zateći u prostoriji... Onako, tipično australski, bučna, velika i prelijepa.

Osim toga, Jen je odlučna u svom naumu da preboli nevjernog pasjeg skota i zaboravi na prizor zatečen u dnevnom boravku, a to se najlakše postiže upravo tako da se razuzdano prepusti svim glupostima koje joj padnu na pamet.

Uostalom, gdje bih našla bolju frendicu koja bi N-u skratila mučno vrijeme u ljubavnim dvojbama, nego u vlastitiom leglu?

Jer kad vlastiti problemi postanu preteški da bih se nosila s njima, ja ih maknem sa strane i krenem rješavati tuđe, sve dok neka viša sila onako usput ne riješi moje kojima se ne želim baviti...
Napokon zar mi u Tajni lijepo sve ne piše? Moram samo vjerovati da će Svemir sve rješiti najbolje moguće i u moju korist, i onda će se sve tako i dogoditi.
Valjda.
Nadam se.
Ne, pogrešan način razmišljanja. Želim da se sve sredi.
MORA se sve sredit...
SREDIT ĆE SE!!!
Pliz, pliz, pliz da hoće...


22.01.2009. u 15:20 sati | 12 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ellein splet neobjašnjivih okolnosti i zastrašujućih slučajnosti, te kako sam za dlaku izbjegla najgori mogući scenario, ali ne zadugo, ne zadugo...

Moj život se odjednom pretvorio u totalnu katastrofu i najgoru moguću noćnu moru!

A sve zato jer mi je Ž namjestila prvi date s Tugaljivim, rodica Jen iz Australije odlučila uzeti off godinu i provesti je kod rodice Lile u Hrvatskoj, a rodica Lile opet nedavno promijenila posao...

Inače, u normalnom životu bilo bi nemoguće da se svi protagonisti moje priče odjednom međusobno poznaju, i da se okolnosti poklope upravo ovako kako su se poklopile jučer, ali budući da moj život NIJE normalan, tako su se i okolnosti poklopile upravo onako kako su se poklopile a da ja ni u najgorim noćnim morama nisam mogla zamisliti da bi mogle...

Dakle, ipak sam odlučila Tugaljivom pružiti još jednu priliku.
Svi zaslužujemo drugu priliku, pa tako i frajer s Bambi očima.
Pa što onda ako ima nešto što me podsjeća na Nesuđenog... na primjer, stan u istoj kući s roditeljima? Možda mu je mama zapravo normalna? Možda ne traži ženu?

Dapače, priliku sam mu odlučila pružiti još istu večer, jer je najbolja morala ostati dugo na poslu, i onda ići na nekakvu večeru, tako da nisam htjela večer provesti sama baveći se zavjesama i televizijom.
A ni popodne mi se nije dalo provesti sama, tako da sam se dogovorila naći sa rodicom Lile, koju nisam vidjela nekih 100 godina jer je uvijek tako puna posla, i rodicom Jen koja je prekinula zaruke tri dana prije vjenčanja i odlučila pauzirati godinu dana s posla, pokupila ušteđevinu i nacrtala se kod Lile u Zagrebu...

Lile je nedavno promijenila posao, tj. još uvijek radi isti posao ali na boljem položaju i kod drugog poslodavca.
A kako je ovaj put posao u samom centru, dogovorila sam s Jen kasnopopodnevnu kavu u Khali. Zbog Kaptol Centra i rasprodaja, naravno, ali i zato jer je Lili blizu doći s posla.

Dakle, sjedim ja tako s Jen i ćakulam o tome kako je došla dan ranije sa seminara iz Canberre i zatekla Roba u krevetu ni manje ni više nego s tri žene i još jednim muškarcem, kad nazove Lile i kaže da dolazi sa novim frendicama s posla s kojima je bila u brief shoppingu jer ja ionako volim što veće i zabavnije društvo, i zaista se pojavi nakon par minuta sa dvije žene naših godina...
Od kojih sam jednu već poznavala, jer je išla na faks i družila se s Najboljom, a i sada su još u kontaktu.
A i druga mi je izgledala nekako poznato...
Doduše, ne baš kao da je totalno poznajem, ali svakako poznato odnekud...
Dok nije pružila ruku i rekla ime.
A onda mi je odjednom bilo jasno odakle mi je poznata!

Sa Facebooka!
Iz albuma koje je postao Oženjeni!
Upravo sam upoznala njegovu Ženu!!!
Ajme!

Žena radi s Lilom!
U drugom odjelu, ali radi s Lilom!
I druži se s Liom!
Poznaju se i otprije, i žena je kumovala Lilinom prelasku u novu firmu!
Ajme!

U noćnim morama žena koja ševi oženjenog frajera često ima priliku susresti zakonitu suprugu, i to nikad ne izgleda dobro.
Također, kad žena koja ševi oženjenog frajera zamišlja njegovu zakonitu, obično je zamisli kao neko grozomorno i dosadno stvorenje sa štapom u dupetu, brdom bora, kreštavim glasom i gomilom neprivlačnih fizičkih i karakternih osobina zbog kojih oženjeni frajer traži komada sa strane da mu olakša sumornu svakodnevicu i prokletstvo bračnog života, koje najvjerovatnije podnosi samo zbog djeteta.
Ali ni u kojem slučaju kao...
Pa... Kao jako zgodnu i simpatičnu osobu s kojom bi rado poželjela bit frendica u nekoj drugoj dimenziji.
Ali ne u ovoj, ne u trenutku dok čezne ni manje ni više nego upravo za njenim suprugom...

Nešto slično tome dogodilo mi se dok sam radila u pretprošloj firmi.
Malo prije prelaska ja i Nezakoniti smo imali ozbiljniju krizu, i ja sam u to vrijeme na nekom glupom izlasku upoznala Oglašivača, sasvim beznačajnog lika u svom životu, kojem je bilo dosadno u vezi i koji je tražio malo fizičke razonode. A kako je Nezakoniti bio nevjeran u toj fazi, nisam vidila ništa loše u tome da budem malo i ja.
Tako sam nekoliko puta zbrisala do Oglašivača tijekom pauze na poslu, osrednje se zabavila, i pospremila cijelu priču u neki prašnjavi zakutak mozga te prekinula svaku komunikaciju. Izbrisala mail, brojeve mobitela i telefona, jednostavno – zaboravila.
I nakon nekih mjesec dana promijenila posao.
Na poslu sam se odmah skompala s asistenticom direktorice marketinga, oduševljavajućim stvorenjem koje je sa mnom dijelilo strast prema solariju, pegli za kosu, golemim noktima, vratolomnim petama, 7 Days kroasanima od jagode i horoskopima.
Doduše, njene cipele, a imala ih je mnogo jako lijepih i posebnih, i redovno ih mijenjala, činile su mi se sve redom nekako poznate, ali vjerovatno smo dijelile ljubav prema istim brandovima...
Sve dok jednog poprilično besposlenog dana kad su svi glavni šefovi bili odsutni nismo zbrisale na pauzu od dva sata, i zapričale se o glupostima...
Pa sam tako otkrila da je njezin dečko s kojim živi moje godište i škorpion u horoskopu, i da bi se puno bolje slagao sa mnom koja sam bik nego s njom koja je ovan ali bi se zato ona astrološki super slagala sa mojim Nezakonitim...
Odjednom mi je neka bubica proradila u glavi, spojila sam prijašnje podatke koje je nabacila o svom dečku, činjenicu da je ona došla za svojim dečkom iz drugog grada u kojem je on neko vrijeme radio, fizički opis, i – voila! Za svaki slučaj sam je pitala kako se njen dečko zove, i kad mi je rekla ime ekspresno sam se sledila!
Sad mi je bilo jasno ODAKLE su mi tako poznate sve njene cipele...
Svaki put kad sam dolazila kod njega u stan provela bih bar pet minuta diveći se izloženim papcima na policama u hodniku, posebno ljubičastim peep-toe salonkama od brušene kože sa zlatno-bisernom kopčom...
Moja reakcija na spomen imena je valjda bila tako očita da me je kolegica pitala poznajem li ga možda, na što sam ja smuljala neku priču o tome kako sam se naglo sjetila da moram poslati nekakav mail, i odjurila nazad na posao.
Na poslu me uhvatila panika.
Naime, par sati prije sam kolegici presnimila cd sa cijelovikendnog eventa firme, i bila sam sigurna da će i Oglašivač vidjeti te slike, a svakako nisam htjela da na bilo koji način reagira kad mene vidi na njima kako se grlim i smijem s njegovom curkom koju je tako bezočno varao upravo sa mnom, usred bijela dana i u njenom vlastitom krevetu!
Ali, kako doći do njega?
Bez broja, bez maila, a zaboravila sam i kako se točno zove njegova firma... Pa sam se morala muvati po njenom uredu i vrebati priliku da kolegica ode do wc-a, maznuti joj mobitel, pronaći broj, telefonirati iz dvorišta i kasnije se praviti blesava dok se ona čudila kako je uspjela ostaviti mobitel u mome uredu kad u njega nije ni ulazila otkako smo se vratile s pauze...
Naravno, on je sačuvao zajedničku prljavu malu tajnu. Jer da nije, nas dvije ne bismo i danas bile super frendice. Srećom, prekinuli su nekoliko mjeseci nakon mog neugodnog otkrića, zbog njene nevjere i otkrića da se zapravo zatelebala u svog slučajnog ljubavnika, tako da više nisam morala tražiti izlike zašto tako rado izlazim s njom vani ali odbijam svratiti do nje na kavu ili uvijek nekako nestanem kad se pojavi prilika da upoznam njenog dečka...

Nego, stala sam na upoznavanju Žene. Koja me je stvarno oduševila. Toliko da su skoro dva sata u njenom društvu proletjela jako brzo.
U međuvremenu je po mene došao i Tugaljivi, i situacija se opet zakomplicirala... Naime, naručila sam da me dođe pokupiti kako bih imala izliku što bježim iz društva i nekakvog frajera kao pokriće ako Ženi na neki čudan način proradi intuicija pa skuži šifre kojima ja i Lile komuniciramo o Oženjenom (jer Lili nisam dospjela ispričati cijelu priču, a kamoli spomenuti ime, tako da je i ona ostala šokirana kad sam joj brzinski sms-om poslala sažetak priče i otkriće da je nasuprot mene zakonita supruga), ali čim je Tugaljivi ušetao u Khalu, odmah je poletio prema nama, i nije prvo pozdravio mene nego se doslovno bacio Ženi u zagrljaj!

Jer Tugaljivi i Žena se poznaju još od vrtića, iz istog su kvarta, skupa su išli u gimnaziju i skupa studirali na ekonomiji, a on ju je i upoznao sa njenim suprugom, koji je slučajno jedan od NJEGOVIH NAJBOLJIH FRENDOVA!!!

Isusebožesveti i Marijomilostipuna!

Oženjeni za kojim pokušavam ne liti suze, i Tugaljivi kojeg sam odabrala za pokušaj izbijanja klina klinom, su superprijatelji koji se viđaju na dnevnoj bazi!!! Ne samo u istoj teretani, nego su im i firme jako blizu pa su često skupa i na ručku! Žive relativno blizu! Izlaze na ista mjesta! Zajedno igraju nogomet!

I dok su Žena i Tugaljivi radosno objašnjavali ostatku društvanca koje se u međuvremenu proširilo za još par ljudi kako su neobično i sudbinski njihovi životi povezani, ja sam užasnutoj Lili slala mamutski sms u kojem pokušavam objasniti u kakvoj sam se situaciji upravo našla...
Žena, naime, nijednom nije otišla piškit, tako da nisam imala vremena rodici objasniti još jednom cijelu priču oko Oženjenog i Tugaljivog... Jer da sam samo prije spomenula ime i prezime, a ne čuvala podatke za prvu kavu i kontakt oči u oči, ona sigurno ne bi dovukla njegovu suprugu na druženje.

Međutim, stvari su polako počele postajati sve gore po mene. Žena od mog Oženjenog mi radosno objašnjava kako je baš sretna što je Tugaljivi ponovo počeo izlaziti s curama, jer nakon raskida mamutske veze prije godinu dana jedva da je uopće pokazivao znakove interesa za suprotni spol, i kako misli da je to baš super jer da se ja njoj činim baš super cura za njenog dragog prijatelja... kao, odmah sam joj bila simpatičana...
...Zemljo, otvori se...
...Ali to još nije sve, jer Ženi zvoni mobitel, Žena ustaje i javlja se, razgovara, a zatim se vraća za stol da Tugaljivom objavi kako je upravo zvao njen suprug, tj. moj Oženjeni, i kako će za najkasnije pola sata i on biti tu, jer da moraju skupa pokupovati neke stvari pa to mogu obaviti i ovdje u Mercatoru, a Tugaljivi je već pod laganim gasom od dvije pive i totalno oduševljen time!
Svima se to čini baš simpatično, i jako zgodna koincidencija...
Osim Lili, koja u glavi već vrti prizore katastrofe i užasa, pakla na poslu, otkaza i smrtne svađe sa dovečerašnjom frendicom...
I Jen, kojoj je sve to užasno nerazumljivo obzirom na to da je njen hrvatski još uvijek prilično rudimentaran i bazičan, pa nije skužila dobro situaciju i cijelo vrijeme me pita kako to da izlazim s Tugaljivim kad je ona mislila da ja imam neki affaire... a ja pokušavam smuljati i izbjeći odgovor, jer svi oko nas ipak govore engleski ali je srećom niko ne sluša, no ipak bi neko mogao čuti o čemu pričamo...
I, naravno, meni, koja sam totalno obuzeta užasom i panikom!!!
Stvari su već totalno izmakle mogućnosti bilo kakve kontrole, i svakako ne želim vidjeti Oženjenog... Tj. totalno želim vidjeti Oženjenog, ali ne sada i ne ovdje, a pogotovo ne u ovakvom društvu!

Kako bih objasnila činjenicu da sam eto odjednom sasvim slučajno počela izlaziti sa njegovim jako dobrim prijateljem, i još slučajnije se našla u društvu njegove Žene, i u sendviču između njih dvoje očekujem da se on pojavi i... i što?
Pogotovo u trenutku kad mi on sam svojim ukidanjem komunikacije lijepo i jasno potvrđuje na čemu smo nas dvoje – na ničemu.
Ja prva na njegovom mjestu ne bih povjerovala u slučajnost! Dapače!

A kako mi nije ostalo ništa drugo nego da se pomirim sa sudbinom i očekujem neminovnu katastrofu koja će uslijediti dolaskom Oženjenog, tako sam se bacila na još alkohola i tihe molitvice Svevišnjem da me izvuče iz situacije u koju sam sasvim neplanirano ali jako neugodno upala...
I brojala minute do katastrofe...

Međutim, kako djecu, lude i pijane Bog ipak čuva, a i antičkom su Panteonu grešnici i budale uvijek bili nekako draži od onih ispravnih, tako je i Tugaljivom odjednom palo na pamet da možda nije najpametnije provesti cijelu večer čekajući Oženjenog (koji je već probio tih pola sata) jer bi u protivnom mogao propustiti neke možda bolje stvari, a vjerovatnije je da je već bio nepodnošljivo gladan, jer je zaključio da bi bilo super da ja i on idemo nešto jesti a da me sa frendom upozna nekom drugom prilikom (ako ih još bude, mwahahahahahahahaha! Nakon ovog šoka... sumnjam!).
Tako da smo zbrisali u zadnji čas. Prema Lilinim informacijama, Oženjeni se pojavio nekih 10-15 minuta nakon našeg odlaska, dok smo ja i Tugaljivi već odavno i na sigurnoj udaljenosti glodali svoje kobasice i spremali se do Branimira na film...

Ipak, bojim se da susret s Oženjenim, predmetom mojih žudnji i snova, u ovakvoj totalno neželjenoj režiji neću moći odgađati dugo ako namjeravam nastaviti druženje s Tugaljivim.
A Tugaljivi je sasvim ok i ugodno mi je u njegovom društvu...
Drag je, normalan, i čak mi se čini da nema onaj Nesuđeni faktor kojeg sam se još jučer toliko bojala...

A to što nema fatalne privlačnosti... Pa, u ovoj fazi mi ionako treba samo frend za druženje, zar ne? Kako Najbolja uvijek uspije imati te neke muške hetero bestiće zaljubljene u nju, koje drži na kratkoj uzici, i još budu zadovoljni što su uopće dobili priliku ne dobiti ništa od nje, tako ću valjda i ja jednom izdržati da imam ljubimca a da ne završim s njim u krevetu...

U međuvremenu, da ne ispadne da sam za neko vrijeme potpuno izbjegla mogućnost da Oženjeni sazna da sam se družila s njegovom Ženom, danas sam otvorila Facebook i sa užasom konstatirala da mi je Žena poslala friend request!!!
Valjda me našla kod Lile na profilu, a imam i brdo zajedničkih slika s Lilom pa je bilo lako zaključiti koja sam...
Ono, najnormalnije, kao da se to samo po sebi podrazumijeva...

I što sad? Da je prihvatim?
Posljednjih mjeseci sam nebrojeno puta gledala u taj njen zatvoreni profil i sićušnu sliku, i mozgala kako bih mogla pronjuškati po njemu, pogledati koga sve poznaje (osim Lile i vlastitog muža), koje je slike postala, kako stvarno izgleda, jer u brdu slika po albumima Oženjeni ima samo tri sa suprugom...
Ali ako je i primim u svoj krug, Oženjeni će to odmah vidjeti na svom profilu, i opet će se sama od sebe postaviti neka neugodna pitanja...
I, naravno, sigurno će odmah pomisliti kako ga uhodim na neki način, ne samo njega nego i njegovu obitelj.
Osim toga, i ona će vidjeti da poznajem njenog muža (što je zapravo mogla već i vidjeti, mada mi je profil zatvoren), i onda bi se mogla i s njene strane postaviti neka neugodna pitanja...
Jer ljudi koji su se upoznali na poslovnom sastanku obično ne trče jedno drugome biti Facebook frendovi tek tako, bezveze.
Mada bi mi bilo lakše njoj smuljati neku priču o tome kako sam upoznala njenog supruga, nego njemu ispričati istinu o tome kako je došlo do mog i njenog poznanstva...garant mi ne bi vjerovao.
Ne bih vjerovala ni ja samoj sebi.

Dobila sam i request od Tugaljivog.
Ako njega prihvatim, on će također isti čas moći vidjeti da u popisu frendova imam Oženjenog, a i Oženjeni će vidjeti Tugaljivog...

Brdo komplikacija koje želim izbjeći! I brdo problema koji prijete da se obruše na moju jadnu krhku kičmu, tim krhkiju što sam izgubila nekoliko grama na masi pa sam sada još krhkija...

A za sve je kriv prokleti Facebook!
Jer da me Oženjeni nije potražio na njemu dan nakon sastanka na kojem smo se upoznali, sigurno ne bi došlo do svega ovoga!!!

Jutros sam najranije, već u 9 sati, dovukla Ž u kvartovski kafić i oprala je pošteno.Pa gdje joj je, molim lijepo, bio mozak???
Od početka joj je poznat identitet Oženjenog, a kako i njen mužić igra nogomet s Tugaljivim, onda je nekako logično da mužić poznaje i Oženjenog!Dapače, ispalo je da ga sad poznaje i ona, ali površno i iz viđenja, ne po imenu... no ipak... njenom krivicom se stvar užasno zakomplicirala!

Cijeli film sam bila živčana zbog horora koji sam proživila netom prije, tako da se uopće nisam mogla skoncentrirati na film. I tako, ako me neko pita kakav je Kako izgubiti prijatelje i otuđiti se od ljudi mogla bih samo prepričati knjigu, jer se od cijelog filma sjećam samo to da glumi agentica Scully i da je Tugaljivi pokušao napraviti move s rukom na koljenu ali sam ja toliko tresla nogom da je odustao...
Ali da me neko pita recept za izgubiti prijatelje i otuđiti se od ljudi, predložila bih mu da samo prati daljnji slijed događaja, jer čisto sumnjam da će stvari ostati na ovome i da se neće dogoditi nešto grozno...

A u međuvremenu ozbiljno razmišljam da nakon dvije i pol godine totalne ovisnosti napokon ukinem profile na Facebooku, MySpaceu, LinkedInu, i ostalim društvenim i poslovnim mrežama, čak i account na naoko bezazlenoj Coolinariki, te da se skinem sa Skypea, ICQa, MSNa, obrišem mail accounte na Gmailu i Yahoou (taj je ionako bio koristan samo za vrijeme eksperimentiranja s Iskricom i Smokvom), jer je ova moja situacija čisti dokaz da je Internet Sotonino djelo, Bill Gates novi Nečastivi, a u pravu su jedino Mormoni koji primitivno žive u šumama Utaha i koji još nose krinoline sa steznicima i žene se sa 12 vlastitih sestara, jer moderna tehnologija mi je oduvijek donosila samo probleme, a ovaj posljednji je živi dokaz za to...


20.01.2009. u 13:25 sati | 27 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Izgubljeni slučaj i dva uvijek ista tipa frajera koji se kod mene ciklički ponavljaju

Opet je ponedjeljak, i ponovo sam izgubljena.
Operacija Max TV je prošla uspješno, i sada svako prijepodne imam na VH1 sat vremena predobre aerobne klupske glazbe (hm... i nazvali su to Aerobics), ali nije da mi se vježba, mada imam dovoljno prostora, čak i Reebokov steper i bučice (iz faze kad je Najbolja mislla vježbat doma uz dvd-e)...

Ali ni to me više ne čini sretnom.

Cure rade i osjećam se usamljeno preko dana. Već mi je totalno dosadio život kućanice. Kuham, pospremam, gledam tv, pričam na telefon, izađem do grada zbog interneta, i općenito umirem od dosade.

Vikendi su već druga priča. Vikendom se družim, izlazim, dani su mi ispunjeni i preispunjeni, i prebrzo prolaze...

Ovaj vikend, na primjer, sam shoppingirala ( i skoro se poklala s najboljom u DM-u jer ona mrzi kupovinu sredstava za čišćenje i mopova za pod, a ja sam objavila rat flekama na tepihu, ali to je već druga priča...). Družila se, u subotu smo napravile tulum posebno za N, koji je doduše bio strogo ženski, ali glavno da se tulumarilo... Plesala, vraćala se doma u zoru, padala s nogu u štiklama po Avenueu, eksperimentirala s kosom (prvo se u petak totalno preblajhala sama pa su mi korjenovi bili banana žuti, zatim smišljala nekakav skandinavsko-natural preljev, i na kraju je sve ispalo ok...), a bila sam i na dateu...

Upravo tako! Ž mi je namjestila nekog frenda od svog mužića, za kojeg je zaključila da bi bio idealan za mene jer odgovara traženom profilu, a sasvim slučajno je i pokazao interes za mene na jednom od onih predbožićnih evenata po kojima sam peglala nemilice prije mjesec dana, pa rekoh zašto ne...

I tako sam upoznala i gospodina Tugaljivog, frajera navodno idealnog za izbijanje klina klinom.
Samo što je Tugaljivi sve samo ne idealan za mene.
Dapače, Tugaljivi je totalno isti tip kao i Nesuđeni, frajer s kojim sam imala vezu prije Nezakonitog, i koji je jedan od najvećih mogućih promašaja ikad, jedan od onih koje želimo zaboraviti i za koje nam je neugodno kad se uopće prisjetimo da smo provele desetke mjeseci u vezi sa njima i izgubile gomilu dragocjenog vremena, napravile grozne greške koje su se odrazile na naš budući život, i onda počnemo pjevušiti ili samoj sebi pričati gluposti od srama pred samom sobom i da zaboravimo da smo se uopće i prisjetile...

Ž nikako nije jasno zašto sam ostala tako užasnuta, i što je to tako loše na njemu.
Frajer je, naime, na prvi pogled skroz ok.
Visok, zgodan, plav, rane tridesete, dobar posao u multinacionalki, dobar obiteljski background (zlatna mladež), dobar velik auto, stan na onom dijelu Vrapča koji mi se baš sviđa (nisam ga potrošila! Znam to jer je susjed od Ž!), relativno zabavan, pomalo i duhovit, vidi se da je i inteligentan...
A kvaka je...
Pa, ima TO nešo, upravo TO što je imao i Nesuđeni.
Nešto zbog čega znam da bi stvar ispala totalna katastrofa, nešto što sam već prošla (i ne samo s nesuđenim) i od čega trebam bježat ko vrag od tamjana, inače...

Nesuđenog sam upoznala totalno filmski, s wow-efektom, u fazi dok sam jož živila i radila u Zagrebu. Bilo je ljeto, i s curkama sam preko tjedna znala zbrisati na neki dobar party na obali preko tjedna i vratiti se na posao ko zombi, ali sretna i željna još...I tako smo i taj četvrtak zbrisale do Primoštena jer je u Aurori bio Mr.C, naplesale se, i negdje pred zoru odlučile krenuti doma...
Ali avaj!
Tri mjeseca stara 206-ica je odlučila otkazati na parkingu, a ja sam morala biti prisutna na sastanku u 10! kako je to bilo vrijeme prije autoceste, a i vrijeme kad nismo sve imale službene mobitele, našle smo se u deep deep trouble. Tj. ja sam se našla, budući sam jedina imala tako važnu obavezu za 6 sati, bez mogućnosti da nazovem, odgodim, opravdam se...
I dok smo lamentirale nad nesretnim Peugeotom, spas se pojavio u vidu momaka iz mog starog splitskog kvarta koji su ponudili pomoći curama da auto dovedu u vozno stanje, a frend je predložio da mene preveze njegov rođak koji također žuri u Zagreb na posao.

Ali kakav rođak!
Dva metra visok mišićav komad crne kose, najnevjerovatnijih zelenih očiju na svijetu, sav ležeran u Replayu, smiješio mi se za volanom tada još uvijek popularnog Cherokeeja, i naravno da sam pala na pojavu!
A tek vožnja!
Cijelim putem smo izmijenili tek nekoliko riječi, ali totalno pravih riječi, a vozio je brzo i sigurno, u autu je svirao Caffe Del Mar petica, pijuckali smo mlijeko i trijeznili uz joint, i doma sam bila totalno na vrijeme, čak je i pričekao da se na brzinu tuširam, presvučem i skinem naslage glittera s lica i odbacio me na posao. Točno do 09.00!!!
Tu subotu sam ga ponovo susrela u Papayi. Bio je tako kjuuut, tako seksi, potpuno različit od skejtera, basista iz bendova, agencijskih kreativaca, dj-a i ostalih zgubidana na koje sam do tada trošila dragocjeno vrijeme. Zgodan, dotjeran, perspektivan, imućan, dobrog backgrounda, okružen svim tim tako dražesnim momcima i taaaako gentlemanski zainteresiran za mene!
Čak imam i slikicu od te večeri koju je okinula Najbolja, on u crnoj košulji, bež 3/4 hlačama i japankama, ja s pramenovima i umjetnom orhidejom u kosi, u zebrastoj haljini na volane i mazohističkim sandalicama, dopirem mu do ključne kosti, brišem bronzer o njegovu košulju, gledamo se s kretenski rastopljenim osmjesima i sve na slici vrišti: LIVED HAPPILY EVER AFTER!!!
A kad sam tu večer još otkrila što i koliko toga krije u hlačama, moja sreća je izgledala potpuna i vječna!

Sve mi sanjamo o frajeru koji ima, izgleda i ponaša se kao princ iz bajke, ma što govorile i ma kakve se pravile pred frendicama.
A kad frajer još svakodnevno šalje sms-ove sapunjastog sadržaja, zove na dnevnoj bazi, kupuje nam cipele i torbice koje sebi ne možemo priuštiti, vodi nas na godišnji u Grčku i zimovanje u Egipat, upoznaje s mamom, i kad ga sve frendice jednostavno obožavaju... Onda je to definitivno ispunjenje svih snova.
Ili jednostavno predobro da bi bilo istinito.

A ja sam bila previše zaljubljena da bi skužila da sam se spanđala s pijavicom i emotivnim vampirom. I, što je još gore, maminim sinom i šonjom do jaja.

I tako, kad je Nesuđeni nakon nekoliko mjeseci zaključio da bi se rado vratio doma u Split i pridružio očevoj i stričevoj obiteljskoj firmi, našla sam se na 100 muka. Ostaviti posao koji obožavam i vratiti se na otužni jug svakako nije bilo dio mojih životnih planova, ali dobila sam jako lijep prsten, njegova mama je već opremila stan, a curke su mi punile glavu da sam luda ako ne prihvatim, i tako sam dala otkaz, utrpala skromnu imovinu u gepek Jeepa i vratila se doma.
Tj. u stan točno ispod onog u kojem su živjeli njegovi roditelji.
Bez posla, bez društvenog života koji me je ispunjavao, trebalo je krenuti ispočetka.

Njegova stara koja mi je na dnevnoj bazi visila na grbači se tada činila najmanji problem. Nesuđeni je po cijeli dan radio, a kad nije radio visio je doma za kompjuterom i igrao World of Warcraft ili metiljao po forumima.
I fizički se potpuno promijenio: pustio je mini škembicu jer je njegova stara svaki dan kuhala tone omiljenih jela za svog zlatnog jedinca, postalo mu je tlačno prošetati pješke čak do kvartovskog Keruma, objesio se, počeo zaboravljati na šišanje, štucanje podpazušnih dlaka i šumice koja je prijetila izviriti iz košulje, a radnu sobu je pretvorio u svinjac i negodovao svaki put kad sam ja prostoriju pokušala dovesti u red.
Do tada nismo živjeli skupa, tako da nisam imala pojma da on nije sposoban počistiti mrvice sa stola za sobom, pokupiti odjeću s poda, uzeti čisti ručnik, ili zatvoriti za sobom šampon/pastu za zube/frižider/ormar.
O tome da ja nađem posao nije bilo ni govora, jer ko je vidio da buduća majka njegove djece radi, a i njegova je mama imala planove za mene...
Nakon nekog vremena, budući da je njegov društveni život nestao ili se sveo na sjedeljke uz utakmicu s frendovima iz kvarta i par kretena koje zna još s faksa, ja sam počela izlaziti bez njega.
Najobičniji subotnji izlasci do Metropolisa, Mastersa i Tribua s curama, kave ispred Vijeke na Rivi, shopping ekspedicije, ništa strašno ni razvratno...
A onda sam počela upoznavati i druge frajere. Normalne momke koji su doduše možda imali manje od njega, ali su bili zabavni, opušteni, raspoloženi za druženje... i tu su počeli problemi.
Njegova zločesta sestra koja je izlazila na ista mjesta kao i ja je počela puniti glavu mamici, mamica je počela puniti glavu Nesuđenom, krenule su svađe, emotivne ucjene, seksualni život je nestao bestraga, počeo mi je biti užasno odbojan, toliko da sam koristila svaku izliku da noć prespavam na kauču s daljinskim u ruci...

I kad je jedne srijede mamica osvanula nepozvana u mom dnevnom boravku, održala mi lekciju o nesređenom stanu (a ja sam stvarno ulagala goleme napore da svinjac njenog sinčića održavam u najboljem mogućem stanju) i tome kako je žena ništa pod nebom dok ne rodi, te izjavila kako su ona i sin bili do Don Rodijaka koji radi u Sv.Tom-i-Tom i dogovorili preko veze subotu za tri mjeseca te da rade na tome da dobiju Vilu Dalmaciju, meni je totalno pao mrak na oči.

Ne samo da nisam bila spremna za brak sa totalnim idijotom, nego nisam bila spremna za brak uopće! Pogotovo u situaciji kad sam grozničavo razmišljala kako bih najbezbolnije izvela prekid, a da se na moju grbaču ne obruši gnjev utjecajne obitelji.
Osim toga, negdje u to vrijeme sam upoznala i Nezakonitog, koji mi je počeo polako ulaziti pod kožu, mada sam znala da je još uvijek službeno u braku.

Agonija se nastavila slijedećih mjesec dana. Nesuđeni je terorizirao, mamica je organizirala svadbu i ugnjetavala, ja sam plakala po cijele noći a danju se tajno nalazila sa Nezakonitim na kavama, dok napokon nisam totalno pukla pod pritiskom...

I odlučila riješiti problem na jedini mogući način.
Iselila sam iz mamičinog stana i uselila u stan koji mi je pronašao Nezakoniti, pronašla posao u struci u roku od tjedan dana, kroz to vrijeme konzumirala enormnu količinu tableta za smirenje, isplakala more suza, promijenila nekoliko brojeva mobitela zbog telefonskog uznemiravanja od strane Nesuđenog i mamice, zaradila titulu gradske drolje i sponzoruše bez obraza i srama koja uskače iz jednog bogatog kreveta u drugi, pretrpila nekoliko javnih ekscesa koje mi je priredila njegova grozna sestra...
I nakon nekog vremena, kad su stvari sjele na svoje mjesto, bila spremna započeti vezu koja mi je obilježila život, onu sa Nezakonitim.
Ali to je potpuno druga priča.

A kako se tu uklapa Tugaljivi sa kojim sam zadejtala?
Pa, po tome što jednostavno na prvu ima previše karakteristika koje dijeli sa Nesuđenim. I još par njih koji su prohujali kroz moj život u međuvremenu. Svi su bili jednostavno u svemu savršeni momci koji su se opsesivno zaljubljivali na prvu, a nakon vrlo malo vremena na uvijek jednak način nasilno pokušali od mene napraviti ... to nešto! I da, ispalo je da svi imaju isti tip mamice rospije. A ovaj Tugaljivi živi u stanu u obiteljskoj kući, kat iznad roditelja. Što je informacija sasvim dovoljna da odustanem u startu.
A kako se kod mene ciklički ponavljaju dva potpuno jednaka tipa muškaraca (uz pokoju iznimku tipa lokalnog kriminalca, jedva punoljetnog konobara-studenta, boksača-kamatara i poduzetnika-jebivjetra ili zgodnog-ali-zaručenog-hercegovca), a to bi bili oženjeni bludnici i fini dečki-krvopije, jednostavno znam da je ovaj jedan iz kategorije krvopija i da mu ne želim pružiti priliku i za drugi susret.

Mada ima te preslatke smeđe Bambi okice tugaljivog oblika, sasvim lijepo tijelo i zabavne priče. A ne sumnjam ni da bi neko vrijeme provedeno s njim stvarno moglo biti ugodno...
Dok mi neočekivano ne servira prsten i mamicu!

Mislim da bi zato za mene najbolje bilo da prestanem pripuštati muškarce u svoj život na neko vrijeme.
Mada je ovaj Tugaljivi tijekom pisanja posta poslao već 3 poruke!!!
Mogla bih se, na primjer posvetiti kukičanju ili šivanju. Popraviti patente na jastučnicama i navlakama za kauč. Isplesti tabletić.
Ali iako živi u istoj građevini sa starcima, možda ipak nije kao jedan od ovih maminih sinova koji su mi zagorčavali život?
Možda da operem sve zavjese u stanu večeras?
Ako se samo još jednom vidimo, i možda malo svratimo do njega... To ne znači da ću odmah upast u vezu, jelda? Napokon, nije da ja baš tako lako ulijećem...
Ili opeglati sve ručnike, kuhinjske krpe i posteljinu? Ispeći neki jako komplicirani kolač?
Postoji mogućnost da je jako dobar u seksu, ali to nikad neću saznati ako ne probam... Ili da je skroz ok lik, normalan, ali kako ću to znati ako mu ne pružim priliku da se dokaže?
Znam! Mogla bih prati fino rublje i osjetljivu vunu ručno!!!

Ili jednostavno poslat sve kvragu i naći se snjim, pa da vidim mogu li klin klinom izbiti!
Jer sutra je tjedan dana otkako se Oženjeni opet ne javlja...


19.01.2009. u 13:05 sati | 5 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Žena - katastrofa u raljama nedoumice, nexxxice, besparice i na pragu rehaba...

I'm Done With The Great Love. I'm Back To Great Lovers. (Samantha Jones, epizoda od preksinoć)

Odbor za probleme uzrokovane oženjenošću žuđenog partnera je sastančio, i sastančio, i planirani briefing se pretvorio u plenarnu sjednicu... I nakon nekoliko tura Jegera, par tračeva, podijeljenog recepta za najbolji pekarski krumpir na svijetu (sad znam kako od Ž izvući fenomenalne recepte koje ona inače krije od nas ko guja noge. Alkoholom!) i gledanja slika M-ovih nećaka, Odbor se složio da uopće nećemo potezati pitanje Oženjenog, nego ćemo klin klinom izbiti.
Tj. oni su to odlučili.
Ja sam ionako bila previše izmoždena djelovanjem alkohola na dijetom oslabljeni organizam, da bih se bila složila i da su odlučili da se moram popet na Klimanjaro u kostimu kokoši ili gola mahat gaćicama s vrha Zagrepčanke.

Srećom, negdje odmah sutra smo se složili da nema šanse da će oni meni sad tu namještati neke blind dateove kao što su planirali pod utjecajem Jegera, jer da ja njih uvijek osramotim kad mi tako nešto slože...
Zapravo, samo sam se jednom svjetski ocrnila pred frajerom kojeg mi je uvalila TT, ali zato jer mi je bio dosadan, a na kraju je ispalo da to što sam pijana baljezgala idiotarije i ispala iz auta kad sam pokušala izaći bez da otkopčam pojas njemu uopće nije bilo crnjak nego kjut, pa je htio još dejtova, onda sam ja njemu rekla da ne mogu jer sam se zaručila taman dan iza našeg dejta, nakon čega se Dosadni naljutio na TT pa su se posvađali.
I jednom pred bratićem od M, jer nisam imala pojma da M pred pola familje glumi, pa mi je izletilo da je frajer koji mi se javio bivši od M.
Hm, kad malo bolje razmislim, jednom sam se sviđala i kolegi od S1, pa me nagovorila da izađem s njim na piće...
I jednom njenom frendu s kojim me je bila upoznala u Piranji, i onda me ostavila s njim na 15-ak minuta, a ja...
I onaj šogor od TT-inog bivšeg dečka kojem...

Ah, hm, dakle, gdje sam ono stala?

Oženjeni.
Naravno da se opet ne javlja!
Nisam uostalom ni mislila da hoće! Pa nisam neka naivna mulica od jučer koja nema pojma o životu i muškarcima!
Ali ipak, nekako... Tako se trudio da sam ipak pala, mada nisam imala namjeru.

Ipak, ja sam odrasla cura. Odrasle cure ne plaču. Ok, možda malo plaču, ali samo malo, i to u sebi, jer su greškom kupile običnu umjesto vodootporne maskare.

Odrasle cure su se već milijun puta opekle i jednostavno znaju postavit granicu samoj sebi, povući crtu, reći da je dosta, i kupiti jednosmjernu kartu za Arizonu.
Ionako na kraju svakoga prebolimo, i još se kasnije same sebi smijemo kako smo bile glupače... mislim, nije da me Oženjeni zabolio pa da sad trebam odbolit, božemesačuvaj, ali eto... Bolje da prebolim dok još ne boli, nego da opet nasjednem!
Preventiva je najbolji put do dugovječnosti i blagostanja!

Ja sam odlučila da moj rehab započinje noćnim životom i samostalnim pronalaženjem klina koji bi mi klin izbio.
Npr, večeras je Armand Van Helden, mislim u Bestu, a ja željna plesa.
Doduše, teško da ću tamo naći nešto zanimljivo, ali nikad se ne zna... Nikad se ne zna...

Nagovorila sam N da ide sa mnom. Trebam sponzora za alkohol. I nekoga da me čuva od gluposti kojima sam u posljednje vrijeme tako sklona.

N je ionako sav nekako uvenuo otkako se preselio u Zagreb, a nije prošlo niti mjesec dana.
More ga neispunjena ljubavna očekivanja.
Naime, nekako je do posljednjeg trenutka odgađao pronalaženje stana jer se nadao da će Z predložiti da žive zajedno, bar dok se N ne snađe. Pa i preselio se samo zbog njega!
Avaj! Jedno su vikendi i zajednički godišnji odmori i blagdani, za koje čovjek zna da će trajati točno određen broj dana i onda se svi vraćaju doma i vole na daljinu. Drugo je kad osoba A upadne na teritorij osobe B. To već mijenja neke stvari...
Naravno, Z nije ponudio N čak ni privremeni suživot. Nego mu je pronašao stan. NA DRUGOM DIJELU GRADA! Kao, bliže mu je doći do posla...
Osim toga, Z ima organiziran život, rutinu, prijatelje, aktivnosti, sve ono što ljudi već imaju... A N u Zagrebu nema nikoga, osim mene i udane frendice. N-u je dosadno. N nema svoje frendove, svoju kvartovsku birtiju, svoju teretanu i svoje nećake. N je sve to ostavio u Splitu. Zbog Z.
Pokušala sam razgovarati sa Z. Kao, našli smo se na kavici na pauzi, jer Z radi u centru.
Z ima osjećaj da je malo ubrzao stvar sa N, jer da nije siguran želi li ga u tolikoj mjeri pripustiti u svoj život nakon tako malo vremena. N mu ponekad ide na živce, jer samo sjedi doma i cmizdri da je usamljen. N ne želi ići vikendom na Sljeme jer mu je hladno. N ne voli klizanje, ne voli zimi ići na bazen, i ne karta, što su sve aktivnosti kojima Z ispunjava svoj vikend.
Osim toga, N je tijekom studija u inozemstvu navikao imati normalnu vezu sa osobom istog spola i ne skrivati partnera od prijatelja i obitelji. N se u Splitu nikad nije sramio predstaviti Z-a kao svog dečka. Ni Z se nije sramio na N-ovom teritoriju. Ali, u Zagrebu mu je već neugodno.

Ah, muškarci! Homo ili hetero, čini mi se da je s njima uvijek ista priča!
A lijepo sam govorila N da dobro promisli i da se ne istrčava.
I zato mu sad moram hitno pronaći krug prijatelja u kojem će se osjećati dobro i ne biti ovisan o Z. Jer mi se čini da jadnik stvarno vene.

Eto, još jedna dobrodošla aktivnost u Arizoni!
Dok budem spašavala prijateljev život, neću se opterećivati svojim problemima!

A nije da ih nemam...

Kao prvo, nisam odolila rasprodajama, i moje su se zalihe opasno stanjile.
Zato sam solarij zamijenila kremom za samotamnjenje, pa postoji opasnost od skore pojave leopardovog uzorka na koži, što ne želim.
A smanjila sam i troškove mobitela, što bi moglo rezultirati nepovoljno po moj društveni život.
I pritom još uvijek nisam kupila sve ono što bih htjela i što mi je potrebno (ali zato jesam brdo pogrešnih i nepotrebnih stvari, kao i obično).

Kao drugo, ovo mi je prva solo zima nakon jako dugo vremena.
Mislim, ljeto je odlično vrijeme da žena bude solo, ali zima... cccc... Nikako. Loše. Hladno i usamljeno.

Zato mislim da je krajnje vrijeme da nešto poduzmem na tom planu.
Ali da ovaj put nađem frajera koji je barem zakonski dostupan...


16.01.2009. u 11:41 sati | 12 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Što da radi žena kad nije sigurna što osjeća i osjeća li uopće išta, i kad ne zna da li je totalno cool ili zapravo iščekuje i priželjkuje da se nemarni frajer javi...

Jučer sam imala jaaaako ispunjen dan.

Nakon popodnevne internet-kave još sam bila na piću sa frendom, pa sam onda doma glavinjala po stanu, mijenjala stolnjake, premještala stvari po policama, pokušavala raditi, gledala tv bez interesa, pokušavala čitat knjigu... Vraga jesam čitala! Koncentracija nula bodova!

Neko sam vrijeme provela i s J na telefonu. Vratila se doma jer ipak mora i na posao, i usput bila na kavi sa preslatkim supermladim zajedničkim frendom.
I sad ne zna ni ona što da radi u vezi njega...I kaže da sam ja kriva za sve!Jer sam ih upoznala!

Dečko je mlađi brat moje dvije frendice i znam ga već, ono, sto godina. I nije da i meni nisu u zadnje vrijeme koji put procurile sline... Prejebeno je mlad, 21 godinica, student koji još i radi i vozi dobar auto (što je jako dobro u tim godinama kad žive sa starcima i trebaju privatni prostor za seks plus vlastito prijevozno sredstvo od točke A do točke G), zabavan, pametan, duhovit, pun potencijala... I mrak izgleda, nešto kao jako visoki i utrenirani Justin Timberlake (stilom) meets Ryan Phillipe (licem).
Osim toga, dečko je kronično napaljen, a u godinama kad mladi mužjaci ne znaju kako ostvariti ono što žele sa 90% žena koje žele, pa obično spadnu na one koje možda oni ne žele toliko ali one sasvim odlučno žele njih, i tako...
J opet ima problem.
Naime, kao da su godine života i studija u inozemstvu jednostavno isparile bestraga, J mi se počela pretvarati u pravu konžervastu splitsku tuku koju brinu detalji poput toga što je njemu jedva 21 a njoj 29 (idući mjesec 30), i da što će ljudi reć...
Ma nemoj!
A nije je bilo briga dok je bila predmet opće sprdnje kad se smucala naokolo sa groznim Kvazipseudoumjetnikom ili trčala za bivšim koji je u to vrijeme bio baš nekako friško u braku...
Valjda zato jer su oni bili pristojnih i malograđanski prihvatljivih godina, svi redom stariji od nje.
Uostalom, nije da traži muža!!! Treba joj samo prijatelj. S povlasticama...

Naravno, Oženjeni se danas ne javlja. Nisam to ni očekivala.
Mada bi bilo lijepo da se javi.
Ono, nije obavezno, nekad je i naporno kad gnjave, ali ipak...

Ionako ne mogu ne misliti na njega.
Svaki put kad zakoračim, sjednem, ustanem, hodam, ma uopće se pomaknem, prisiljena sam pomislit na njega.
Imam tako groznu upalu mišića da su misli koje k njemu lete jednostavno neizbježne... A nije da su baš svaki put i najljepše, što je razumljivo obzirom na količinu mliječne kiseline u pršutima...
Osim toga, svaki put kad maknem kosu iza uha (lijevog. To mi je nekako zaštitni znak i totalno nesvjesno) pokupim prstima golemu čvorugu na čelu koju sam zaradila kad sam opalila glavom u štok dok smo bježali pred terijerom u sobu.

Nikako ne volim situacije u kojima nemam potpunu kontrolu nad svojim mislima i emocijama.
Na žalost, to se kod mene događa prilično često.

Trebam zrno utjehe i mrvu podrške, te dobar savjet i intermezzo uz friški trač.
Zato sam za popodne sazvala hitni briefing članica Odbora žena (i ne baš žena) koje posuđuju tuđe partnere.

To bi bile redom TT (njeni dečki su često u braku), M (koji ima iskustva u vezama sa oženjenim muškarcima patrijarhalnim stupovima društva koji u tajnosti vole druge muškarce... A i sestrična mu radi sa Ženom od Oženjenog pa ga možda ipak angažiram ko špijuna), S1 (nekad u dugogodišnjoj vezi sa oženjenim direktorom) i Ž, ženu koja je započela neobaveznu vezu sa oženjenim kolegom, i u niti godinu dana ga uspješno razvela i oženila za sebe.
Čisto da malo pročačkamo situaciju...
I da razbistrim misli.

Inače, totalno ne volim te situacije s nejavljanjem, pa onda opsesivnim komuniciranjem svim dostupnim sredstvima komunikacije, pa onda opet... Uh!
Da žena poludi!

Mrzim doduše i situacije kad frajer sjedne na mobitel, Skype i MSN, i gnjavi porukama na većinu kojih mi se ni ne odgovara ili ne znam što da odgovorim.
Mala distanca je totalno dobrodošla i pozitivna stvar.

Naravno, uz neku slatku porukicu, onako usputnu, da se žena ne osjeća baš tako zanemareno...
Nego još uvijek dovoljno poželjno i privlačno i sve ostalo što uz to ide.

Ma, bit će bolje čim cugnem nešto i opustim se u pozitivnom i iskusnom društvu.

Pokušala sam popričati telefonski o Oženjenom sa S2 i I, ali one imaju taj svoj neki čudni stav...
Nikako mi nije jasno zašto neki ljudi žene koje imaju nešto (neobavezno ili vezu) sa muškarcima u braku u startu percipiraju kao nekakve jadnice koje cijelo vrijeme samo sjede doma i očekuju poziv ili susret, tuguju usamljene na blagdane i liju suze... i što ti ja znam što sve ne? S takvima ne možeš uopće ozbiljno razgovarat o ničemu!!!
Sve stalne ljubavnice ili povremene trošiteljice oženjenih koje ja poznajem su sasvim normalne žene koje imaju bogat društveni život, prijatelje, hobije, neke čak i posao, druge partnere, tu i tamo i pokojeg supruga, i sigurno ne tuguju navečer doma kraj telefona i nikako ne liju usamljene suze za Božić i ostale obiteljske blagdane!!!
Grrrrrrrrrr!!!
I zašto S2 i I očekuju da ću se ja odjednom pretvoriti u takvo nekakvo melodramatično stvorenje iz lošeg hrvatskog filma?

Nego, totalno sam zadovoljna prvim rezultatima dijete.
Nije baš da je se držim skroz po propisanom. Tu i tamo mi pobjegne nešto krute hrane, većinom čokoladnog porijekla. Npr. čoko-smoki koji sam našla u stanu. Ajme kako mi je prije bio grozan! Ali sada... hm, mislim da zapravo uopće nije tako loš. I ona neka malo tvrda Gouda iz dubine frižidera sa sasvim malo plijesni, ali ako se taj dio odreže ostaje pristojan komadić sira koji čak i ne smrdi. Dva usamljena inćuna u Tupperwareu, teglica maslina punjenih kaparima. I Petit Beure keks (zapravo, oko 3/4 keksa. Malo vlažnog i starog, ali neka, lakše se probavlja). Sve to skupa podijeljeno na 4 dana nije ni 100 kalorija po danu!
A splašnjavam naočigled.
Valjda zato jer se stalno uzrujavam zbog nečega. To, kako sam čula, ubrzava metabolizam.

I da, moram nakratko prekinuti s dijetom jer sutra idem na ručak poslovne prirode.
Frend me upoznaje sa drugim frendom, koji će uskoro trebati osobu mojih kvalifikacija i vještina u svom timu.
A nekako ne bi bilo baš pristojno da se pojavim sa bočicom svoje juhice i zamolim da mi je podgriju...

P.S. Odustala sam od MaxTV-a u svojoj izvedbi. Nekako sve spojim točno onako kako piše ali ništa ne funkcionira, tako da mislim da moram zvat u pomoć frenda koji baš nekako sasvim slučajno radu u it-u firme od Oženjenog...
Uostalom, ionako sam saznala da na njemu nema FoxLifea, pa mi nije više toliko o glavu...


14.01.2009. u 13:07 sati | 17 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Le Atmosfera, Le Outfit, Le Baiser An Trois, Le L'Amour, Le Just Don't Know What To Do With Myself...

Jednostavno sam toliko sretna i zbunjena da nisam mogla izdržat da ne pokupim torbu s laptopom i odjurim u grad na brdo kave i cigareta, jer inače... Ne znam što bi sa samom sobom.

Prvi susret na mom terenu je prošao više nego zadovoljavajuće. Dapače!
Doduše, s nekim neplaniranim detaljima, ali ipak predobro.
A tako sam se brinula!
Prvo sam cijelu noć glancala stan i pospremala odjeću. Uklanjala višak preženskastih detalja kojima sam načačkala stan od Najbolje (ona sama bi sasvim dobro funkcionirala i bez džungle Diptique i Jo Malone svijeća od smokve - JLo koristi samo ove prve, Sephorinih svijeća u bojama, drvenih kutija i kutijica, pudrijera, svjećnjaka, lampi i ostale krame koju ja uporno dovlačim svaki put kad dođem). Onda sam pootvarala sve prozore i balkon da ispari miris svježe skuhane dijetne juhice i cigareta iz stana, i negdje u zoru se živa smrzla. Zatim sam ujutro skužila da sam stan pretvorila u operacionu salu bez ikakvog šušta i gušta, pa sam se zabavljala vraćanjem stvari na mjesto. Nakon toga sam očistila svoju omiljenu playlistu od gejastih (Erasure, Army Of Lovers, Pet Shop Boys, Cher), plačipičkastih (Celine Dion, Aerosmith, Boys II Men, Dido, Cher), ti-si-oh-takav-gad-a-ja-te-preboljevam-i-poševit-ću-sve-građevince-koje-vidim-kroz-prozor (Alanis Morisette, Carly Simon, Cher) stvari, i skoncentrirala se na apetitlih glazbu za opušteno dnevno maženje (Al Green, Curtis Mayfield). Najbolja je ištekala stalak za iPod iz plazme, a ja ga ne znam ponovo uštekat, tako da sam bila osuđena na izbor užasa iz laptopa.

Zatim sam bila na katastru.
Pa do odvjetnika.

Onda sam se vratila doma i mozgala što obući, uvjerena da imam još par sati vremena, tako da sam se nakon tuširanja i okrutnog peelinga natopila pomadama i umotala u satenski bijeli (ok, lažni satenski, 100% poliester, ali izgleda ko pravi) šlafrok preko Evinog kostima i, dok se losion od bugarskih ruža i još nečega jako dobrog za kožu upije, prvo isprobavala novi nakit koji je Najbolja dobila za Božić od Tajkuna, a onda okićena ko božićno drvce sjela na tepih i bacila se na instaliranje MaxTv-a.

Ok, znam i sama da je MaxTv totalno bezveze, lijepo sam rekla Najboljoj neka uzme kabelsku, ali njoj nasvirilo da uzme MaxTv i točka.
A meni je više preko glave gledanja uvijek ista 4 kanala plus OTV (taj ne gledam enivej) i filmova s Juliom Roberts, pa sam odlučila uzeti stvar u svoje ruke.

Naravno, kako to uvijek biva, Oženjenom su se poremetili planovi i iskrsnuo kasnopopodnevni sastanak, pa je namjerio iznenadit me ranije, budući da sam mu rekla da svrati bilo kad iza jedan (mada sam računala da će se držati dogovorenog vremena par sati kasnije).

Kako nije zvonio na parlafon nego ušao za nekim, tako je i nenajavljen pozvonio na vrata... A ja, misleći da je vjerovatno susjeda koja mi vraća prašak za pecivo od sinoć, otvorila vrata u najgorem mogućem izdanju.
U bordelastom satenastom šlafroku do koljena, u čupavim natikačicama, s morem ogrlica od bijelog zlata raznih debljina oko vrata, briljantnom narukvicom, golemim noktima sa zebrastim frenchom (da, i to sam namjeravala skinuti acetonom, a nokte skratiti bar pola cente. Ipak su malo presopranovski, a ja sam, kao, profinjena, elegantna i jednostavna cura), HD kabelom oko vrata, routerom u jednoj i uputama u drugoj ruci.

Međutim, mora da sam ipak nekako slučajno pogodila pravu kombinaciju, jeftinu do granice dobrog ukusa, jer me Monsieur Savršeni zaskočio odmah s vrata i odvukao do prvog kauča...
...i trebao je to biti najpožudniji, najseksi i najerotičniji poljubac u 2009... onako totalno... mmmm... da negdje nakon par sekundi nismo skužili da je u igri i jedan jezik viška!
Naime, gospođica terijerka je jedno užasno ljubomorno malo stvorenje, i jednostavno ne podnosi da u njenoj blizini iko mazi ikoga ako se ne radi o tome da neko mazi nju! Pa je odlučila uvući se desantno između nas i protestirati jednom sočnom psećom pusom kojom bi zahvatila oboje, i tako dobila i svoj zasluženi dio!
Fuj!

A da ne spominjem kako je cijelo vrijeme plakala i protestirala ispred zatvorenih vrata sobe... Što zna bit užasno iritantno ako dvoje koji su u toj sobi nisu baš 100% koncentrirani jedno na drugo... Ali srećom jesu bili...

O, itekako jesu...

Osim u trenucima kad su morali skoknuti po vodu, do wc-a i slično. i na povratku bacati smrdljive keksiće unaokolo i utrčavati u sobu prije nego ona proguta grickalicu i uleti prije nekoga od nas...
Mislim, smatram sebe dovoljno liberalnom i sklonom raznim eksperimentima koji seksualni život čine bogatijim i zabavnijim, ali seks pred očima blesavog psića (koji bi od nekih djelova tijela još mogao pomisliti da su jestivi...) još uvijek ne spada u područje onoga što smatram uzbudljivim...

I tako, Oženjeni je nakon tri sata druženja odlepršao na sastanak relativno umoran, pomalo zgužvan i dobro raspoložen, a ja sam ostala sretna, puna poleta i...
Pa, pomalo zbunjena.
I sa brdom zapetljanih lančića oko vrata.
Još uvijek su na meni, ispod dolčevite, time ću se pozabaviti kad prvo raspetljam misli.

Strašno su mi zapetljane.
Još uvijek mu nisam našla manu.

Lijep je, onako kako muškarci smiju biti lijepi. Na muževan način. Markantno.
Pametan je.
Duhovit.
Fantastičan ljubavnik.
A tek tijelo... Ajme!

Kad žena pred sobom ima tako savršeno muško stvorenje obično se mogu javiti dva problema:

1. Mogućnost:
Frajer je, unatoč tome što ima ženu i bar jednu ljubavnicu, garant gay, samo što to još ili nije priznao, ili je to u tajnosti, ili je biseksualac, ili je s Marsa i zapravo mi želi kroz kondom napraviti neko monstruozno dijete s tri ruke i 6 pari očiju, ili je serijski ubojica/trgovac bijelim robljem/lik iz bajke a ja haluciniram zbog mentalnog oboljenja... U svakom slučaju, lako je nevjerovatno je da je tako prokleto savršen i da je s njim sve ok;

2. Mogućnost:
S frajerom je apsolutno sve ok, osim, eto, što je oženjen, ali onda postoji opasnost da se žena zaljubi u njega... A to bi moglo završiti neželjeno za ženu.

Ok, ja još uvijek ne znam jesam ili nisam.
Mislim, bilo bi malo nerealno da je frajer toliko savršen, a ja se nekim čudom ipak nikako, bar malo, ne zaljubim...
Ako se zaljubim... Želim li to?
Baš bi mi nekako dobro došlo, emotivno sam ravna crta. A svi znamo da je žena ljepša i ima savršen ten ne samo od seksa nego i od zaljubljenosti.
S druge strane, možda se na kraju zaljubim previše?
To ne bi bilo dobro.
Nikako.

Zato mislim da bi najpametnije bilo da odem doma i napokon instaliram taj MaxTv, jer život bez VH1 i Fox Lifea ponekad zna biti baš sumoran.
A ja sam zakačena na Mad Man.

I da, nisam skidala lisice. Monsieur Oženjeni (kako se to kaže na francuskom?) je totalno bio zbediran što nemam ključ. Naime, njemu je baš nekako oduvijek bilo napeto da ga neka žena veže i bespomoćnog totalno iskoristi...
A kako sam Moi žena koja voli preuzeti stvar u svoje ruke, ne bi ni meni bilo mrsko...
Prokl!
Trebam taj ključ hitno!


13.01.2009. u 18:14 sati | 21 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Bla Bla Bla Trach...

Jutro sam provela u sumanutom kupovanju s J, koja je dopeglala za mnom u Zagreb. Tj. ne baš doslovno za mnom, nego na nekakvu kontrolu uha koje treba operaciju, a kako ona to ne želi radit u Splitu, a i splitske je dućane već opustošila, tako je jučer sjela na avion i pojavila se na očevom pragu...

Shopping s J je totalna noćna mora za svakog jadnika koji se odvaži na taj pothvat, ali kako ona ima fobiju od samostalne kupovine, a pritom još ima novaca i rado ih potroši na ljude koji je prate (jer je svjesna činjenice da ako ne podmiti, nema te budale koja bi se upustila u avanturu kupovine s njom), tako sam ja skupila hrabrost, naoružala se strpljenjem i krenula na odvažnu odiseju...

Avenue Mall sam odbila u startu. Lakše mi je doći tramvajem do centra. J po Zagrebu vozi Volvo od maćehe, a kako je i vožnja s njom po Splitu u Meganeu na kojeg je navikla pravi rizik, ne želim ni zamislit kako bi to izgledalo u automatiku kojeg rijetko vozi, i to onako golemom da ga i vještiji vozač jedva parkira...

Ovaj put se bar pojavila u normalnom izdanju - dugačka bunda od vidre iz vremena Jovanke Broz, jedno dva broja veća od njenog konfekcijskog (koji je totalna nula), tajce, Uggsice i pletena haljina - tako da sam mogla mirne duše s njom u javnost... Čak sam je nagovorila da skine one grozne Cavalli naočale pune kristala (s kojima izgleda ko Elton John).
Nakon 3 sata pustošenja po Magmi izašla sam blago oštećenih živaca, opasno poljuljanog samopouzdanja (J je broj 34!!!), ali sa krasnim TopShop puloverom boje šljive (široki rukavi do lakta, našivene široke paillettes iste boje, pojas od istog materijala), sivom TopShop kapicom (baš je slatka), krasnim Mexx šalom i kratkim ravnim gležnjačama boje karamela. J je izašla sa 6 kesa!!! Uopće se ne usuđujem razmišljati o tome kakvu će facu napravit njen stari kad vidi račun s obiteljskog Americana i njena stara kad vidi račun sa svog obiteljskog Dinersa...
Jer naravno da je J već potrošila svu svoju (popriličnu) plaću, ispraznila svoje vlastite kartice... A ono što je velikodušno potrošila na mene je ionako tek kap u moru troškova.

Nakon toga smo se brzinski našle s TT u Floresu, na quicky kavici od sat i pol, tek da čujemo novosti, jer je J odlučila da mora do Avenuea a ja da moram do KIC-a (internet...).

TT je predivno stvorenje koje naprosto obožavam.
Osim toga, TT je i institucija i row model za sve žene koje stvarno zaslužuju ugodan život...
Ok, neko bi pomislio da TT po defaultu ne spada u dobra stvorenja samo zato što nekako slučajno još od prve godine faksa ima neke dečke koji se brinu za nju. Ok, neki su bili i oženjeni, neki na jako visokim položajima, a neki su bili i iz redova klera (nemoš vjerovat koliko ti popi imaju i koliko znaju potrošit na ljubavnice...). I ok, njeni dečki se uvijek pobrinu da joj ne fali ništa u životu...
Ali ona je stvarno svakog od njih iskreno voljela! Kao što voli i sadašnjeg!
Osim toga, TT je toliko toplo, plemenito, dobroćudno i velikodušno stvorenje, da joj nitko ne može zamjeriti.
Ja to najbolje znam, jer smo bile najbolje frendice u osnovnoj školi, i ostale smo u kontaktu kad sam se preselila na Otok.

Jedna od stvari koje obožavam kod TT je to što je ona jedan od najiscrpnijih i totalno nepresušan izvor tračeva u našem malom krugu prijatelja.
Genijalno je što TT sa sobom često u torbi nosi diktafon (otkako je imala vezu sa poduzetnikom velikog kalibra koji je volio voditi prljave male intimne razgovore sa ljubavnicama, i kasnije ih preslušavati sa svojom gospođom...) i ponekad, ali samo ponekad, kad je priča stvarno sočna, diskretno upali stvar i snima... Tako sam i ja, na primjer, saznala jako puno toga o sebi iz usta osoba za koje nisam imala pojma ni da me poznaju, a kamoli da me poznaju TOLIKO dobro...

A kako je za blagdane TT bila kod svojih u Splitu, i kako je bila na bezbroj kava sa zajedničkim poznanicama, tako se i ovaj put našlo materijala za mene.

Joj, skoro da mi dođe da postam transkript razgovora između dvije totalno ljubomorne i užasno ružne glupače o tome kako sam bila na kavi sa bivšom ženom mog Nezakonitog dok su još bili u braku a ja već uselila kod njega...
Napokon, što ima čudno u tome što smo se nekoliko puta našle dok je ona bila u Hrvatskoj? Pa ja sam odgajala njeno dijete! A brak je ionako postojao samo na papiru!
Osim toga, Supruga je jedno užasno ok stvorenje, vrlo na zemlji i jako ugodna.
A nije mi ni jasno koga još to zanima kad je prošlo više od godinu dana otkako ja i Nezakoniti više ne dijelimo zajednički prostor. Čak se ne sretnemo ni u prilikama kad viđam Dijete, jer ga uvijek dovede Baka... Ali valjda se u gradu stvarno više ništa zanimljivo ne događa kad su se tuke uhvatile baš mene...

Inače, imale smo i sasvim mali eksces s J.
J je, naime, u subotu prvi put u životu, nakon dugog nagovaranja, otišla na brazilac.
Brazilac je genijalna stvar i ja ga toplo preporučujem svakoj ženi koja drži do svog seksualnog života. Em frajeri, unatoč tome što su neki od njih zagovornici onog užasnog hippie busena, svaki put izgube glavu pred prizorom ogoljenog i bespomoćnog brežuljka, em im ne možeš istjerat glavu iz te zone, em je kontakt onog najvažnijeg dijela međunožja i muškog tijela neometen nepotrebnom vegetacijom i stoga intenzivniji... Ma, u svakom slučaju, ja podržavam i toplo preporučujem nulericu svakoj ženi!
Bar jednom!
Za probu...
Mojoj S je spasila brak.
Nekim frendicama omogućila da prvi put u životu dožive orgazam.
Mojim starcima je vratila seksualni život (ok, znam, i meni je fuj uopće pomisliti na to... Moji roditelji... Ajme, joj! Ali ionako sam već prestara za priče o rodi, a i nisam čula detalje, tako da... Uf! Grozan prizor!).
Meni je dovukla na grbaču nekoliko opsjednutih stalkera koji su zapravo trebali biti jednokratne avanture...

Dakle, J je napokon napravila brazilku, ali se zaboravila informirati o manama iste (prednosti je iskušala odmah).
Naime, svrha onih groznih intimnih dlaka nije samo ta da nam zagorčavaju život na depilaciji bikini zone.
Vjerovali ili ne, kosmati pokrov na onim najskrivenijim unutrašnjim djelovima služi tome da zapravo usmjerava mlazić dok piškimo (valjda. Drugu svrhu stvarno ne bih znala, osim možda da gnjave muškarce tijekom oralnog seksa i zapinju im za zube, zbog čega moraju više puta prekidati posao, što zna strašno ići na živce...).
Kad sjedimo na školjci u miru doma svog sve je ok, ali problem se javlja kad nam se pripiški na javnom mjestu.
Kako svaka normalna žena u javnom wc-u piški sa visina, ponekad je problem ostati suha i kad je šumica u kompletu (pogotovo kad se popilo). Piškenje iz ptičje perspektive bez usmjerivača dakle može biti ozbiljan problem i zato ga je potrebno dobro uvježbati doma prije izlaska na javno mjesto, dok ne postane rutina o kojoj se ne razmišlja. Mene je moja depilatrice upozorila na to još prije 6 godina, kad sam prvi put sredila intimnu frizuru u stilu kvartovskog kamatara. J se nismo sjetili upozoriti.
Tako da je iz WC-a izašla sa mokrim prugama na svijetlosivim tajcama. jako mokrima. Jako vidljivima. Pobjeglo joj na sve strane...
Srećom, bunda je duga skoro do poda.

Popodne i večeras me očekuju ozbiljne stvari.
Sutra je utorak, dan kad sam planirala Oženjenog.

Do sutra moram stvoriti superugodnu i erotičnu atmosferu u stanu, nabaviti neko jako dobro vino (imam Merlot Roxandich i neki hercegovački Cabernet Sauvignon u špajzi, ovaj drugi još nisam probala, ali mislim da ih je Najbolja namijenila nekome...), definitivno promijenit posteljinu (jastučnice na Brad Pitta u Intervjuu S Vampirom ne djeluju nimalo stimulirajuće), sakriti golemog plišanog miša od Najbolje (ali gdje? Gdje? Ogroman je, nigdje ne stane), ukloniti papuče - crvene natikače s perjem na petu (nisam kriva, poklonjene su) - i smisliti u čemu ću hodati po kući a da ne djeluje bordelski ili glupo, osmisliti garderobu (kućno a nepretenciozno. Ne mogu ga dočekati u pidžami na zeca u kojoj se smucam po kući ili crnoj trenerci i golemoj majci s kapuljačom, a ne želim ga zaskočiti u negližeu i halterima već s vrata. Još nismo u toj fazi).
I definitivno maknuti čelične lisice s uzglavlja.
Što ne znam kako.
Lisice su prave, i A ih je jednom donijela i iz zezancije zakačila za uzglavlje kreveta od Najbolje... I onda skužila da nije ponijela ključ!!! U međuvremenu je ključ netragom nestao.
A ja za sada ne želim ostavit dojam da smo ja, ili Najbolja, ili obje sklone... Uf, dovoljno mi je komplicirano objašnjavati naše spavanje u zajedničkom krevetu kad sam kod nje (mislim, ta perverzna muška mašta...), a on Najbolju poznaje poslovno, i tako... ja bi to nekako uklonila.
Ne znam kako...

Ima neko savjet?


12.01.2009. u 13:55 sati | 25 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Led ledeni i ružne čizme u subotu popodne

Napustila sam južne krajeve po malo studenastom no ipak divnom, tipičnom ugodnom zimskom vremenu...
I došla na ledeni sjever...

Nakon što sam jučer odsjedila jednu turu na balkončiću ST Rive i natračala se s najdražom J, shvatila sam kako sam zapravo prekrasno odjevena i kako uvijek može gore od prošlogodišnjih hlača i kaputa koji uporno skuplja svo smeće i dlake u radijusu od 100 metara... Ovaj put je dobauljala u totalno šizofreničnom izdanju - kratka sportska bunda od zeca, modra plišana Juicy Couture trenerka s kapuljačom, donji široki dio trenerke uguran u visoke smeđe jahaće čizme (dimije-efekt), divovski herpes prekriven flasterom za herpes i premazan pink sjajilom, golemi noktima s frenchom oslikanim leopard-uzorkom u bakrenim tonovima, debeli tamni izrast na poblajhanom gnijezdu od kose... i oči kuhane od viroze.
Amy Winehouse bi se definitivno mogla sakrit od srama pred njom. A skoro sam se od srama sakrila i ja.
J inače zna izgledat nevjerovatno seksi bez imalo truda, na novogodišnjem partiju je plijenila bujnim uvojcima, crvenim svilenim i čipkanim korzetom, nizovima riječnih bisera, uskim Gaultierovim jeansom i Westwoodičinim štiklama umjesto starki, ali ponekad je jednostavno toliko nije briga što nabaca na sebe da izgleda ko noćna mora na gradskim ulicama.
A što je previše - previše je i za mene, ovako svu tolerantnu.
I ponekad samo malo zlobnu - pogotovo ako se flaster za herpes napola odlijepio i visi s usne, sjajilo se razlilo po sitnim boricama oko suhe kože, a na danjem svijetlu je vidljivo da je loše razmazala puder pa joj lice ima žirafa-uzorak...
Jer onda ja uz nju izgledam puno bolje!

Ali, J je jednostavno J, i ma koliko se svi trudili da je odgovorimo od sve češćih odjevnih ispada, uzalud. Dakle, nema druge nego stisnut zube i glumit da nemam pojma kako se to čudo našlo u mome društvu.

Inače, J je na bolovanju, jer osim viroze koju vuče već mjesec dana ima i gadnu upalu uha i puknuti bubnjić. Razgovor s njom u posljednje vrijeme zvuči ... pa, recimo samo da jako zvuči. Uz puno urlanja i što i molim i AAA???...Tako da zapravo nisam dospjela s njom pričati o onome o čemu sam htjela.
O svojoj situaciji s Oženjenim.

Ne znam, naime, da li sam zaljubljena ili nisam.
Jer mislim da se zapravo ne usudim zaljubiti, ili bar priznat sebi da jesam malo, zato jer se užasno bojim.
Frajer je oženjen, to je ono najprvo i najotežavajuće.
Osim toga, tako je nevjerovatno SAVRŠEN! Ok, možda ima i koju manu, ali ja je još nisam iščačkala... A trudila sam se. Jer početak odnosa s muškarcem je ista stvar kao kad ti frend da đir novim BMW-om automatikom. Bolje krenut kao oprezni skeptik i ispast glupa plavuša na koju se deru drugi vozači, nego punom brzinom pa se onda zabit u kontejner na parkingu.
I nemam pojma što mu je u glavi. kad sam ja u pitanju.

Njegovo ponašanje u predkoitalnoj fazi je bilo sasvim tipično ponašanje testosteronom zaslijepljenog mužjaka koji mjesecima pokušava dobit ono što želi a ne može, od poluzainteresirane ženke koja zavlači jer ne zna što bi zapravo s njim.
Sada se igra. Malo navaljuje, pa se malo povuče. Pa želi, pa misterozno odgađa...

Ali ja više ne znam igra li mi se ili ne.
Mada se ne može on tako poigravat sa mnom ko što bi se mogla ja s njim, da sam samo raspoložena za to...
U posljednje vrijeme takve situacije stavljam sa strane jer su postale zamorne. Osim u slučaju kad odjednom više nisam neodlučna... I znam da želim upravo to što želim!
A želim njega!
Ili ne želim. Ne još jednu komplikaciju u svom životu.

Zašto, o zašto se muškarci zaljubljuju prije seksa, i njihov zanos često splasne zajedno s organom koji ih je vodio u njihovoj zaljubljenosti?
I zašto se mi žene tako često zaljubljujemo tek NAKON seksa? I onda želimo još, a lola odjednom više nije siguran da želi isto što i mi?

Zašto sam o tome htjela razgovarati upravo s ekscentričnom i privremeno nagluhom J, koja je najgori mogući sugovornik i totalno nesposoban savjetodavac kad su muškarci u pitanju?

I zašto sam bila uvjerena da sam s 32-om godinom na pragu postala totalno imuna na djetinjaste gluposti, leptiriće u trbuhu, crtanje srčeka po letcima za dostavu pizze, i savladala umjetnost samokontrole i kontrole ponašanja i osjećaja kad su muškarci u pitanju?
Kad sam zapravo samo postala umorna od svega, ali zato ništa manje podložna istom?

Ili je ovo samo postblagdanski blues... Naime, sad su svi u njemu, to je kao in, i kod svih se manifestira na neki drugi način, a kako se ja prvi put nakon n godina nisam terapijski nakupovala u ovo doba godine, negdje je moralo procurit...

Ali brzo ću se ja oporavit!
Dobila sam divni novi set sjenila u ljubičastim i tamnosivim tonovima iz Sephore, upravo onu nijansu Dior Addict Ultra Gloss Reflect sjajila koja mi je nekako baš bila potrebna (broj 777 - za sreću), srebrnu ogrlicu s imenom kakvu ima i Carrie i koja mi je već neko vrijeme totalno napeta, i fenomenalan golemi tamnožuti šal od prešane vune. Sve okašnjeli božićni darovi od cura iz Zagreba. Pa se odmah osjećam puno bolje.

A imala sam i sreće kad već nisam imala pameti - došla sam u Zagreb sa samo jednim ravnim crnim čizmama i dva para salonki. Ostatak cipela i čizama nije stao u kofere, pa sam ih ugurala u neki stari Eastpack još od faksa... I zaboravila ponijeti ruksak!
Crne kožne čizme nisu baš najtoplije čizme na svijetu za lokalne uvjete.
Najbolja ima pola broja manju nogu od moje, pa većinu njenih cipela ne mogu obući (osim nekih štikli za izlaske i fine prigode, koje kupuje broj veće da ih može nafilat silikonskim jastučićima za stopala, a i noge joj često otiču kad nosi visoke pete, pa je broj veća cipela dušu dala za izlazak).
Ali kako sam ja često kod nje, i kako često zaboravljam stvari, u njenom ormaru imam zalihu pidžama, trenerki, topića, rublja... I kad sam već mislila pasti u očaj, sjetila sam se da sam kod nje ostavila svoje prve Uggsice!
Dobila sam ih prije 4 godine (ili 5, ne sjećam se) od rodice iz Australije. Tada su tek postale totalni Hollywoodski hit (sjećam se slika Pamele Anderson i njenih dugokosih dječaka u ružnim čizmama na visokim temperaturama), ali meni tada nisu bile baš nešto naročito pa sam ih ostavila Najboljoj. Koja ih je jedva obukla par puta, jer su joj ipak bile malo prevelike.
Već slijedeću zimu svaka je hrvatska šuša šetala Ugly Boots, originale ili smiješne Sketchersove kopije (Mislim, ono! Kao da se etiketa ne vidi!), a i ja sam se pokorila trendu i svake zime kupovala po jedne... Za ovu sezonu ljubičaste, od pletiva. Koje su ostale u ruksaku u mojoj sobi.
Moje prve Uggsice su u međuvremenu čamile kod Najbolje.
Čekajući trenutak kad će ova zimogrožljiva stopala osjetit potrebu za njima.
Ok, to su one sasvim obične, natural, ali griju... O, kako griju...

Inače, ja volim snijeg. Jer je hladno, a ne puše bura koja probija kroz kosti, pa je to zapravo prilično ugodna hladnoća (naravno, ako nisam na njoj dulje od 15 minuta). Jedan od najboljih feelinga na svijetu je gledanje snijega kroz prozor i uživanje u činjenici da sam na toplom i u pidžami, sa šalicom... pa, trebalo bi biti sa šalicom superguste i jake čokolade, ali u ovome trenutku se ipak radi o šalici jadne kamilice s Natreenom.

Ah, da - ipak nisam izdržala. Ali samo danas. Dok se aklimatiziram. Hladno je, organizam je još pod stresom od puta, pa sam pojela jednu sasvim malu pizzu 4 sira s ekstra gljivama, popečenim lukom i vrhnjem, stvarno jako malu, i jednu malu običnu mliječnu Milku, i u pećnici podgrijan kroasan (posušila sam ga papirnatom maramicom da uklonim masnoću!) koji sam nafcilala sa zadnjim ostacima fete iz frižidera od Najbolje (da ne propadne). I dokrajčila Grancereale kekse s kakaom, bila su tri, da ih ne nađem kasnije kad opet krenem s dijetom.

Uostalom, pročitala sam jednom negdje da je na dijeti dobro s vremena na vrijeme šokirat metabolizam, da se ne ulijeni...

Od sutra sam opet na dijeti. Tako da bi večeras baš mogla trgnut i tu čokoladu...


10.01.2009. u 17:55 sati | 14 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

ŽIVČANA, BIJESNA I NADASVE GLADNA LJUBAVNICA!!! Ili mala crtica o preživljavanju divljih zvijeri iz divljine u kriznim uvjetima

Nakon točno mjesec dana misteriozne odsutnosti Oženjeni se javio. Za Sv. Stipana, što je dan iza Božića. Dražesnom, nježnom, skoro pa stidljivom božićnom čestitkicom na Facebooku. I od onda se naša naprasno prekinuta romansa bjesomučno nastavlja. U epistolarnom obliku doduše, ali zato divljim tempom. Ja sa svoje strane Hrvatske, on sa svoje, ali ne bi muško bilo muško da se ne raspomami za privremeno nedostupnom i naoko (ali definitivno totalno lažno) ne baš pretjerano zainteresiranom ženom...
Mada je dotična žena u intimi svog laptopa sve samo ne nezainteresirana...

I tako je ova žena odlučila spojiti ugodno s korisnim. Kako je gotovo s terenskim dijelom posla koji radim za frenda, i kako je do daljnjeg savršeno svejedno na kojoj geografskoj koordinati nastavim sa zadatkom, a i nekako su za ovu fazu projekta u planu česta putovanja za Zagreb, odlučila sam ponovo premjestiti dupe u Metropolu...

U Splitu mi je ionako užasno dosadno, a i stalno nalijećem na iste neke ljude koje mi se ne da viđati i objašnjavati im naširoko što to tako zanimljivo novo ima u mome životu... Jer nema apsolutno ništa.
Uostalom, dosljedna svom immageu it-djevojke kojoj se uvijek događaju samo totalno fantastične stvari i kojoj u životu sve ide od ruke, i koja usput uspjeva održati nužnu dozu glamurozne misterioznosti, moram se malo povući u trenutku kad mi je postalo čak pomalo i teško uspješno održavati cool fasadu...
Priča o tome kako mi je bilo baš napeto tjedan dana voditi ludilo seoski život s jednostavnim i dragim ljudima ionako i meni samoj sve više zvuči totalno neuvjerljivo. Kao i to da sam baš izgarala od želje da Novu godinu dočekam u jedva punoljetnom društvu i odjeći u kojoj sam izgledala ništa manje trash od predebele verzije Paris Hilton samo zato jer sam upravo tako i htjela (a ne zato jer nisam sebi mogla priuštit nešto skuplje... ali to ne mora znati baš svaka tuka koja pije kavu u Egoista!).
Tako da je jednostavno nastupilo krajnje vrijeme za bijeg.

Uostalom, bijeg je ok. Ne smatram to nimalo kukavičkim potezom. Ako nemaš ništa pametno za reć – šutiš i s visine se smješkaš. Ako ne možeš kupit nove ljubičaste pletene Uggsice jer si one kupljene u rujnu poderala silazeći sa frendove Yamahe – pobjegneš negdje gdje ti nitko neće zlim okom skenirati jedva primjetno krpljenje. I da, ne smatram ovo bijegom. Nego taktičkim povlačenjem.
I zvijeri ližu rane u osami, prije veličanstvenog povratka...
A ako već moram biti zvijer, onda je vrijeme da se ovaj mali divlji nerc povuče u pričuvnu jazbinu na Vrbanima...

Naravno, da mi nije došao poziv od Najbolje da je stan do daljnjega prazan a klime sasvim dovoljne da u slučaju nestanka plina dobro zagriju stan, i da Oženjeni sve više ne gubi inspiraciju za metaforične rečenice i sve više otvoreno zahtjeva druženje u stvarnom vremenu i prostoru, ne bi se ja tako brzo odlučila na bijeg.

Ali avaj!
Imam vrlo vidljiv i opipljiv problem!
Nabuhtila sam tijekom blagdana...
Grozomorno nabuhtila!

Prvo su me u depresiju bacile slike s novogodišnje razvaljotke. Sve žene oko mene na njima izgledaju ko nježne vile! Naspram njih ja sam golemi slom! U sivom! Onaj indijski (afrički su mi tako dražesni i zapravo su dosta vitki, a imaju i one duge tanke noge i baš nekako jako brzo trče...).

Zatim me u depresiju bacio pokušaj šopinga.
U nemogućnosti da obrijem police Sportininih brandova ( i pritom mislim na Max Maru, Pennyblack, Dolce i ekipu, ne i na Tom Tailor i slične), a Zara i Mango mi se čine nekako prebrzo očišćeni od komada koji stvarno nešto vrijede (sve zanimljivo što je bilo u njima sam već odavno kupila, a nova kolekcija je u ovom trenutku van moje platežne moći, jer bit rasprodaja nije u kvaliteti nego u KVANTITETI!!!), skoncentrirala sam se na TopShop. Jer tamo ima sva sila vješalica sa topićima i puloverima od 99,00 do 199,00 kuna... S naglaskom na one od 99,00! Što više to bolje, to je moj siječanjski moto!
Dakle, ušla sam u taj hram jeftinog poliestera, psihodeličnih boja, živčane glazbe, krojeva za zakržljala poprsja i mikroskopske guzove, u kojem sam se nekad rado odijevala, opustošila vješalice, ušla u kabinu... i doživila instant slom živaca!!! Ekspresno sam došla u Titanik-stanje (ne, ne mislim na svoje dimenzije, nego na to da su mi sve iluzije o vlastitoj privlačnosti odmah potonule)! Jer one dvije goleme mortadele koje su mi mahale iz magenta satenskog topa tamo gdje bi trebale bit moje ruke... Te dvije mortadele su zapravo i bile MOJE ruke!!!

Odjednom sam zamislila sebe u naručju Oženjenog, na vrhuncu strasti, sebe pod njim, sebe nad njim ... i njegov izraz lica dok se guši pod golemom Michelinovom maskotom... i sve tako do doggyja, u kojem moj Apolon zamišlja da pred sobom gura oveći motokultivator po vinogradu ili tapše junicu prije uprezanja u plug... Brrrrr...
A kako ja definitivno nisam žena koja bi se zadovoljila misionarcem u mraku, tako nisam ni žena koja bi odbila vrhunski višestruki seks sa bogom ševe samo zato jer se ne osjeća dovoljno privlačno. Ego mi je ipak daleko veći od dupeta...

Krizne strateške odluke su oduvijek bile moja specijalnost! Dok je neonom okupani morž u žarkoružičastom iz zrcala cvilio od poniženja, žena kojoj je odraz pripadao je donijela odluku da je krajnje vrijeme za drastičan režim.
Ok, mogla sam se pomirit sa trenutačnim stanjem, bilo je tu i odjeće u većim brojevima od onog za koji sam bila uvjerena da je moj, ali ovaj divlji nerc još neće postat žrtva lovaca na krzno!

U mom slučaju ne vrijedi ona PAZI ŠTO JEDEŠ; PROMIJENI ŽIVOTNE NAVIKE; PUUUUNO VJEŽBAJ... Ni aerobik ni teretana me nisu vidjeli skoro dvije godine. Zakržljala sam do očaja. Sama sebi uopće više ne izgledam kao bivša sportašica takmičarka, koja se svako jutro (bez obzira do koliko tulumarila večer prije) budila u 6 i trčala od Trstenika do Duilova i nazad, odrađivala kardio-uzbrdicu iznad Lučice, istim tempom se vraćala doma, istezala na stubištu, natrpala se smećem od ugljikohidrata i ponovo padala u krevet, odrađivala trening do dva svakodnevno (uz sve ostale obaveze), i pritom fantastično kombinirala svakodnevne pizze, ćevape, krafne i tople sendviče s prigodnim estetskim povraćanjem (sve one gluposti o zdravoj sportskoj prehrani radi postizanja što boljih rezultata su upravo to – gluposti!). Niti na onu mladu ženu iz faze poslije, koja je ispuštala dušu (a ponekad i bučicu na nožne prste) na divljačkom aerobiku 4 do 5 puta tjedno. I koja je imala kameno dupe, bogovske batake, biceps boginje, samostojeće četvorke i ispod njih dasku od trbuha... Doduše, sve to još uvijek stoji čvrsto, boguhvala, ali ono što se ovilo oko te čvrstoće... nije nimalo laskavo.

A ja sam se tako lako prešaltala na mentalni sklop usaljene haremske djeve koja stalno leži i u čestim intervalima ubaci nešto strahovito glukozno u kljun...

Dakle, radi se o tome da sam kronično nedisciplinirana, sklona varanju (pa tako i varanju same sebe), pohlepna, neumjerena, ovisna o ugljikohidratima i masnoćama (najbolje u skladnoj kombinaciji), i da za mene promjena životnih navika i postepeni razumni gubitak kila jednostavno ne dolazi u obzir!
A potrebni su mi i vidljivi rezultati ODMAH!

Kako su rezultati potrebni i mojoj susjedi, koja trenutačno ide na akupunkturu kombiniranu s totalnim gladovanjem (mora skinuti nekih 30-40 kila za operaciju želuca, da bi mogla skinuti još 50-ak), tako sam samo prepisala režim od nje...

Na žalost, bez onih spasonosnih iglica prilijepljenih za njeno uho, koje može u trenutku krize pritisnuti na akupresurnu točku za ubijanje gladi. Mada je to ionako čisti placebo.

Dakle, prvih 8 dana ne jedem ništa. Samo gutam dvaput dnevno tu grozomornu juhu od povrća u kojoj je još i smiksano povrće koje se kuhalo u vodurini, jer je žvakanje zabranjeno.
Ujutro pijem sokić od voća. Popodnevni međuobrok je sokić od povrća.
Bljak! Rig!
Nakon osam dana mogu dodati neko kuhano povrće i voće, čak neće više bit potrebno miksanje onih užasa iz juhe.
Nakon nekog vremena dodat ćemo i povremeni kuhani krumpirić (i ne, termička obrada krumpira na ulju nije kuhanje, kuhanje je samo termička obrada u vodi, znam, i sigurna sam da to neće isparit iz mog mozga dok budem gladovala!), pokoje jadno pleće peradi s grill tavice...
Uh! Joj!
Dijeta obećava čarobnu desetku u prvih mjesec dana.
Nakon toga počinjem s vježbanjem.
Mislim, kad se naviknem na vrtoglavice.

A vrti mi se već treći dan. Od prvog sata dijete.

Doduše, nije to baš tako loš osjećaj. Sva sam sebi nekako lagašna ko kašmirić, sve mi je paperjasto i mekano, sve oko mene je nekako blago, a danas su mi, negdje između juhe za ručak i bljutavog sokića od cikle za marendu, čak i boje bile nekako baš blage i ugodne...
Sve oko mene je milo.
Osim mene.
Ja nikako nisam mila!
Ja sam ljuta, živčana, bijesna, gladna i manje-više cijelo vrijeme mrzim cijeli svijet!
Danas sam imala krizu pa sam ugurala pola paketa Bimbo žvaka u usta i manijački cuclala šećer i ukusne hranjive aditive iz njih. Čak sam i zarežala na rodicu kad mi ih je pokušala oduzeti dok su njena djeca prestravljeno tulila (žvake su, naime, bile njihove).
I popila bar 10 kava s jako puno toplog mlijeka i Natreenom. Njam. Dijeta dozvoljava kavu. Nije precizirano da u kavi ne smije biti mlijeka.
Ali prvi dani su ionako najgori...

Malo mi smeta i što stalno piškim.
Svrha ovih prvih 8 dana je isprazniti tekućinu. U meni je, bogme, ima.
A i juha je teški diuretik, od korjena selena i još nekih užasa.

Ali sama sebi se već nekako činim blago usukana. To je ok.
Prvi tjedan je udarni, izgubi se 3 do 5 kila tekućine. Nakon toga bi trebalo ići polakše, a i ja planiram u dijetu unijeti još neke nutrijente po svom guštu, npr. crno vino (ne, nema žeste, žesta jako deblja, ali vino je jako zdravo. Za srce i krvne žile. A i trebat će mi ga jako malo da budem pijana...), pečene jabuke punjene suhim voćem (sve jako prirodno i zdravo, bez masnoća i dodanih šećera, to sam našla u UN dijeti, a jako je ukusno), grillane banane (ali bez kikiriki maslaca. Čak ni malo onog s komadićima kikirikija!), voćne salate sa samo malo maraschina za okus, i neku finu tamnu čokoladu...
Mmmmmm... jedva čekam taj treći i četvrti tjedan...

U međuvremenu, već sam spakirala kofere za Zagreb. Na vrlo razuman i promišljen način – dok mi mozak još nije otkazao od gladi. Jer kad počnem halucinirati burek, teško će mi biti pojesti isti kad znam da sam sa sobom ponijela samo jaaaako tijesnu odjeću u koju moram vrlo brzo ući jer mi preostaje tek jedna-dvije kombinacije koje mogu navući na sebe sa ovom količinom masnih naslaga.

A Oženjenog za svaki slučaj nemam namjeru pripustiti u svoju blizinu bar do utorka. I centimetra manje za obujmit oko struka.


08.01.2009. u 22:33 sati | 16 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Kako sam ulepršala u 2009-u...

Kako ja kronično imam pegulu u životu, jednom kad me krene – ne pušta!
Em blagdanske kile nisam nabila između Božića i Nove godine, kao i svi normalni ljudi, nego u tjednu između Nove godine i Sv. Tri kralja kad sam mislila da se ne prima a primilo se troduplo, em sam na novogodišnjem tulumu iščašila nogu u stravično visokoj lažnoj Fendi salonki koju nisam nosila godinu dana pa se sada od straha ne usudim više stati na štiklu, em sam gadno porezala jezik...
Naime, na stolu se nalazila zdjela francuske salate taman po mome guštu, a ja volim kad osim krumpira, mrkve, krastavaca i graška unutra bude još i malo domaćih kapara i sjeckani tvrdo kuhani bjelanjak, a s majonezom (Thomy, naravno! Punomasnom!) se još izmiješa i tvrdo kuhani žumanjak i senf i dosta papra, pa i malo tartara (opet Thomyjevog, naravno), pa sve to odleži bar dva dana u friži da bude sve kompaktno... mmmm... ekstatično... toga bi mogla pojest kilo da ne stanem...Gdje sam ono stala? Ah, da – dakle, zdjela francuske totalno po mom guštu, i kako onda da napravim tih 6 do 8 koraka do kuhinjskog elemeta s pošadom kad ni kaput i šal nisam skinula? Nego sam zgrabila prvu stvar koja se našla na stolu i počela grabiti.
Na žalost, prva stvar na stolu koju sam zgrabila je bio izuzetno oštar nož za filetiranje, a moja draga obitelj je strašno htjela doznat što se sve događa na škoju naših predaka, Pa sam tako jela i lajala sve u šesnaest...
I završila na hitnoj pomoći s nekoliko šavova s donje strane jezika.
Sreća da živim par minuta pješke od bolnice, jer jezik je organ koji krvari rado i obilato, a ni okus krvi mi nije bio baš nešto nakon francuske...

Moram priznati da sam se držala poražavajuće kukavički za osobu koja je bez da trepne piercala taj isti jezik (uz nos, pupak i bradavicu) i rado tetovirala veće površine kože, i koja nije ni suzu pustila na šivanju kad je nabila zapešće na nož dok je vadila suđe iz mašine i prerezala gadno žile na ruci, ali to je bilo u vrijeme kad je od cijelog mog inače razvijenog mozga funkcionirao tek jedan izgubljeni ganglij, a sad sam starija, pametnija i puno osjetljivija.
Osim toga, povrijedila sam jedan od najvitalnijih i meni najvažnijih organa koji koristim rado i često u razne svrhe, pa me bilo strah...

Eto, dakle, već treći dan gutam antibiotike da ne dođe do infekcije i hranim se Nutellom i dječjim krašicama (čokoladna za laku noć od Hippa i one Frutekove od mladog sira, breskve i ostalih divota su moj favorit, ali one s povrćem izbjegavam jer su bljutave i nemaju nimalo soli, fuj!). Hrana za bebe doduše nema baš previše kalorija, i ako se jede u količini u kojoj je jedu i bebe totalo je bezopasna. Ali ako se jede u količini koja treba odrasloj ženi, pa još garnira Nutellom i pudingom (naime, hrana za bebe je brzo i lako probavljiva, i za pola sata je žena opet užasno gladna...) začas se skupi par tisuća kalorija...

Da ne ispadne da je to sve zlo i naopako koje mi se dogodilo, taman na Silvestrovo mi je pukla i plomba na kutnjaku. Srećom nije totalka, ali zbog situacije sa jezikom još neko vrijeme ne mogu u zubara, pa sam užasno nesretna.

Osim toga, tako sam se temeljito smrznula da (ok, nešto od hladnoće, a nešto od noćnog lumpovanja) sam jedva oka sklopila dok sam bila na Otoku, a jedva sam ga i sklopila ove dvije noći otkako sam se vratila jer me boli jezik...

Sva mjesta, gradići i sela na dalmatinskim otocima su hladna i vlažna, ali moje je Misto poznato po nenormalnoj količini vlage jer se nalazi u vali koja je zapravo duboka morska kotlina uvučena između brda, maglovita i vlažna i ljeti i zimi, samo što je ljeti to vruća i sparna vlaga a zimi ledena sablasna vlaga koja tvori atmosferu za kojom bi Stephen King jednostavno izgubio glavu od sreće a Dilan Dog se isti čas prihvatio posla.
Naravno, kao dijete iz obitelji bivšeg lokalnog šerifa i njegove Jovanke Broz koji su patili na udobnost i suvremenu kućnu mašineriju, svoje dane u Mistu sam provela u kući koja se, doduše, nalazi malo usamljena na jebivjetrini na vrhu brdašca i okružena čempresima (morbidan ukus pokojne bake) i ostalim sablasnim biljem, ali je oduvijek bila dobro opskrbljena pećima na drva, genijalnim kalijevim pećima na katu, a zadnjih 15-ak godina i centralnim grijanjem (što uključuje i grijani pod u dnevnim prostorijama i jaaaaaako dobro ugrijane kupaonice sa grijačem za ručnike) na lož ulje, te klimama koje bi se upalile povremeno i zimi da isuše zrak.
Tako da sam totalno zaboravila da većina ljudi na Otoku (osim Najbolje koja ima centralno i klime i nekoliko frendova koji su posljednjih godina gradili tople i dobro izolirane kuće po svom guštu, traumirani smrznutim djetinjstvom...) zapravo još uvijek grije na drva samo kuhinju i dnevni boravak (i komin) a spava u kronično ledenim i vlažnim sobama.

Kako je prljavi rat oko nasljedstva između moje majke, moje tetke i tetkine jedine kćeri a moje rodice, koji je započeo nakon bakine smrti (kad je dotična rodica preuzela skrb o onemoćalom djedu i odlučila se, uz majčinu pomoć, dočepati svega, a svega ima jako puno i jako je vrijedno), dostigao vrhunac, tako je dida trenutačno kidnapiran i prisiljen na boravak u ledenoj rodičinoj kući...
Ok, nek se oni kolju međusobno, ma nek nakon njegove smrti sve nekretnine dospiju u šake gramzive rodice, ali dok je on živ ja mogu najnormalnije boraviti u kući koja je i moj dom...
Ali...
U kući nitko ne boravi već mjesec dana! Em je pusta i golema, a onako locirana na sablasnom mjestu, sa duhom pokojne prababe koja je umrla u MOJOJ sobi i pokojne babe koja je umrla u sobi odmah do, a koja onako matrijarhalno rospijasta sigurno nema namjeru svoje ljubljeno domaćinstvo ostaviti bez nadzora samo zato što joj se tijelo u ponešto osipljivom obliku slučajno nalazi u tegli na groblju nekih 800 metara zračne linije od kuće, nikako nije mjesto u kojem bih htjela boraviti sama ni minutu nakon što se spusti mrak... Em je jebeno LEDENA!!! Nikad me niko nije naučio pokrenuti to centralno, vatra nije dovoljna čak ni ako se odlučim spavati u kominu i umivati u kanti primitivno grijane kišnice, a same klime nisu dovoljne da zagriju onoliko prostora na temperaturu dovoljnu za siguran opstanak razmaženog zimogroznog organizma kao što je moj.

Budući da sam bila dovoljno glupa da odbijem ponudu Najbolje da boravim u njenoj savršeno temperiranoj kući mada je njena obitelj ko moja, a ostatak bliskih prijateljica također živi u ledenicama, odlučila sam se za drage rođake.
I zažalila.
Spavala sam u sobi okrenutoj prema sjeveru koja inače cijelu godinu uopće ne vidi sunca. Njima je to ok, jer je cijela kuća orijentirana prema sjeveru (s južne strane je nalijepljena druga kuća!), ali meni nije bilo. Kako je u jedinoj grijanoj prostoriji, dnevnom boravku, spavala prastara sklerotična prabaka, sklona upali pluća, hrkanju i mjesečarenju, tako sam ja bila osuđena na prekrasno sređenu novu sobu sa grozomornom teškom posteljinom od studenog platna, perja punog vlage, teških deka, i na seksi noćnu opremu koja se sastojala od:
1. najlonki od 100 dena
2. dva para čarapa (pamučne dokoljenke i nekakve pletene papuče od vune)
3. neudobnog ali debelog sintetičkog bodija iz 70-ih
4. majce kratkih rukava, dva komada
5. kućne trenerke od pliša
6. debele Nike majce s kapuljačom navučenom preko sinusa
7. rukavica

Mislim, ko bi normalan mogao spavati u tome a da se ujutro probudi bez upale mišića???

Naravno, svako jutro sam se budila kose slijepljene i ukovrčane od vlage, stiskala zube, zamolila Svetog Antu i Gospu da me ovaj put ipak poštede od upale pluća, sinusa, bubrega, mjehura, mozga i ostalih vitalnih organa, i prisiljavala se ući pod tuš u kupaonici koju nisam mogla zagrijati malim kaloriferom jer je prozor u njoj stalno otvoren (prababa ima probavne tegobe i svaki njen odlazak na kondut prostoriju pretvara u otrovnu komoru).

Ali, ako stavim na stranu konstantnu zimulju u kostima (jer ipak se radilo o onih par nenormalno hladnih dana u cijeloj zemlji, pa se nemam pravo žaliti), stalne probleme s frizurom, ozlijeđenu nogu, svježe masne rezerve i polomljeni zub, moram priznat da mi je bilo divno.

Doduše, sama fešta nije bila kako sam planirala. Najbolja je odlučila da je Silvestrovo pravo vrijeme za upalu sinusa i temperaturu, njena sestra Z koja uvijek bude partibrejker je pokazala ozbiljno pomanjkanje volje i želje da izmili iz kuće, K se zabila u kuću opterećivati se trenutačnom situacijom (a sam bog zna da joj je grozno, pa joj ne zamjeram), a I je odlučila da smo kod frenda... Koji je njen novi, ali moj davni frend s kojim sam u međuvremenu zatupila odnose. Tako da nisam bila sigurna kako ćemo se slagati. Osim toga, tu je trebala biti i njena vječno mrzovoljna i narogušena sestra (valjda te prelijepe, visoke i mršave plavokose mlade žene mogu sebi dozvoliti da budu stalno nabrušene, jer svejedno ih svi obožavaju. Ja je obožavam, na primjer) i njena dvadesetogodišnja rodica sa svoje tri dvadesetogodišnje frendice iz Splita, nekoliko ne baš zanimljivih frajera, jedna klapa, frendovi roditelji, gospodin iznad 50 godina i četverogodišnji klinac...
Ali na kraju je ispalo predobro.
I nitko se nije otrovao koktelima koje je I vrijedno miješala cijelo vrijeme. Naime, napraviti koktel za nju znači da se dokopa nekog alkohola i nečega što ne sadrži alkohol, i muti u shakeru dok joj ne otpadne ruka... Nakon što sam probala kombinaciju tekile, votke, vode, cedevite i leda sastruganog iz ledenice, i pritom još ostala živa i nisam bila na hitnoj, ništa što izađe iz njenog shakera me više ne može iznenaditi.
A nakon što je odradila posao dj-a u frendovom kafiću u sitne noćne sate, nema više te glazbe koja me može uzrujati i srušiti mi raspoloženje... Imuna sam i na Luku Nižetića i E.T, a od sada plešem i na Lanu Jurčević! Sentiš!

E,da – gotovo sam zaboravila na lokalnog ridikula koji u posljednje vrijeme navečer izlazi odjeven u kostim Spidermana...
Dvadesetogodišnjakinje su me superugodno iznenadile. Dobro je imati društvo kojeg nije briga kako izgleda, kako se ponaša ni što će ljudi reći. Osim što su bile tako slatke, zabavne, lijepe (i odjevene u kombinacije za koje bih ja voljela da imam hrabrosti staviti ih na sebe, ali mi empire krojene haljinice do pola bedara baš ne stoje, kičma mi više ne podnosi toliko bižuterije i ukrasa za kosu, a moje noge bi u gustim čarapama tako žarkih boja izgledale ko baobabi na kukuti), tako su se gadno napile da su cijelo vrijeme padale jedna preko druge i preko raznog namještaja, pa smo do kraja noći imali razbijenu usnu, krvavo koljeno, pokidane čarape i nekoliko lakših ozljeda.
Čak sam se pridružila i na par klapskih (moj alt dubinom bez problema konkurira najdubljim muškim basevima, a još kad popijem.... ko da kantan iz gustrine)
I da, nastavila sam uživati u njihovom društvu i idućih dana.

Imale smo na novogodišnjem tulumu i manji incident. Naime, mlađa sestra od I i njihova rodica su se pojavile u istoj haljini iz Zare, pa je sestra objesila nos i rigala otrov nekih pola sata, dok na kraju nije shvatila da to nitko ne primjećuje. Jer sestra je skinula naramenice i imala kožnu jaknu, prozirne čarape i crne salonke, i izgledala je odraslo, ušminkano i diskretno. Rodica je imala crveni pojas, kobaltnoplave čarape, crvene salonke i par niski crvenih perli oko vrata... i u kosi nešto iz Accessorizea što je ličilo na Tracyjev šeširić koji je prije par godina proslavila Victoria Beckham. I izgledala je upadljivo.
A da su znale da i ja imam istu haljinu, crnu, tankih naramenica, svu od volana, iz Zare, i da sam je i ja namjeravala obući (doduše na crne čarape, crne gležnjače i crni krzneni bolero, ali sam se u zadnji čas odlučila za najnoviju svijetlosivu s volanima i dubokim dekolteom), mislim da bi sestra od I dobila živčani slom...
E, da – i Najbolja ima skoro totalno istu, razlika je samo u materijalu, cijeni i tome što je njena Max Azria a naša iz Zare, i – kako je to jedina haljina za izlaske koju je ponijela – sigurno bi i ona u njoj izašla da je mogla...

I da, bio je lokalni disko, i brdo ljudi u alkoholnom deliriju koji se bacakaju naokolo i jedni na druge i ljube na preglupu muziku, samo što sam ja bila mrzovoljna zbog bolnog zgloba...

A bilo je i duuuuuugih kava na našim omiljenim mjestima, nešto neplaniranih tuluma i noćnih izlazaka, padova niz stepenice, druženja po kućama, neuspjelih pokušaja da okupimo ekipu za Pictionary, i puno dragih i jednostavnih ljudi.
Bilo je to i nekoliko dana u kojima sam zaboravila na to da nosim istu prošlogodišnju praktičnu torbu i iste ravne čizme svaki dan (nosila bi ja i druga dva para s visokom petom da nisam sprčkala nogu!), u kojima se puno pričalo, nešto malo i svađalo, bilo je i gradela u kominima, sušenoga gruja na bakalar, loše bevande, jedne prababe koja je u tri sata ujutro pobjegla iz kuće brat kupus po kiši, i more suza na odlasku.

Htjela sam ostati duže, bar do Tri kralja. Jer me B još ne treba. Ali nisam. Jer su sinusi već počeli štekat a bubrezi otkazivat.
I neće me biti do proljeća, dok ne zatopli, dani se produlje, vlaga malo popusti, a mi se ponovo okupimo za uskršnje blagdane. Što jedva čekam.


06.01.2009. u 23:07 sati | 13 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< siječanj, 2009 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Ožujak 2015 (1)
Kolovoz 2014 (2)
Prosinac 2011 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (5)
Svibanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (6)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (8)
Prosinac 2009 (7)
Studeni 2009 (7)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (7)
Ožujak 2009 (8)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (14)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (8)
Listopad 2008 (8)
Rujan 2008 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Opis bloga

Službeni web dnevnik kaotične, hiperaktivne, lijene, zbunjene, infantilne, poročne, ćudljive tridesetineštogodišnjakinje, izgubljene u svijetu dateinga, veza, shoppinga, poništenih kreditnih kartica, poslova koje ne voli, ambicija koje joj se ne da ostvarivati, frajera koji su uvijek pogrešan izbor ali zapne za njih ko pijan za plot... (jel se to tako kaže?)



Spamove, prljave seksi forwarduše, Viagra-mailove i lance sreće šaljite na:

elle.woods.blog@gmail.com

Na Fejsbuku me najdete pod imenom

Elle Woods Gone Brunette

Čitam & komentiram...

Koji
Missilusion

Perez Hilton

Londra
Dijanin vodič...
Shimi
Brineta - Još jedna
Sebastian Wright



I još... korisni blogovi za bonkulovićku kakva san ja

Kolači par exellance...
Kuketa :)