Kad iz ilegale izvučem onu sramotnu kompilaciju postojanje koje krijem od javnosti ko zmija noge, i kad 10 puta zaredom zavrtim neku prastaru ljigu iz zone sumraka tipa Whole Again od Attomic Kitten, to je totalno znak da je vrag odnio šalu i da je vrijeme za odlazak u frizeraj.
Samo što trenutačno ne mogu kod Marine, jer zapravo ne znam što bi mi još mogla napraviti na glavi. Kosu odlučno puštam, prije jedva mjesec i po dana sam je podšišala u prekrasan mali gljivasti polubob, idealan za puštanje kose. Jednostavno nema potrebe za korekcijama, niti prostora za preoblikovanje.
A ne moram ni na farbu, jer sam se platinirala prošlu subotu.
Tj. eksperimentirala sam malo iz dosade na vlastitoj glavi. Prvo sam se ujutro sva izblajhala u kućnoj radinosti, ali ispalo je da sam prekratko držala blajh na korjenovima. A kako sam prirodno na granici između tamne brinete i tamne crvenokose, onaj prokleti crveni pigment jednostavno podivlja i izbija na sve strane.
Kako je Najbolja u podne imala frizuru, tako sam ja odlučila ne čekati je u Renati nego se smucati po Ilici dok ne bude gotova, da naša genijalna frizerka slučajno ne dođe u napast provjeriti kako izrasta moja frizura, i ne zatekne neoprostivi užas od korjena boje najsvježijeg limuna križanog s mrkvom na mojoj glavi. Pa sam se pojavila tek da pokupim Najbolju i kupim Kerastase' Ciment Thermique, sa kapom navučenom do nosa. A kad mi je postavila sasvim nevino i logično pitanje kako napreduje moje puštanje kose, nešto sam jako mračno i neugodno progunđala, nabila kapu dublje na nos i podvila rep iz frizeraja.
Doma sam smućkala preljev da ubijem nesklad i obilno dvaput našamponirala silverom. Doduše, sad trenutačno nisam ni Gwen ni Pink nego jako svijetlo skandinavska, ali zato odlučna da se idući put prepustim stručnoj ruci ako želim kosu dostojnu Marilyn.
Ali je još uvijek prerano za bojenje.
A kako nemam opravdanog razloga za odlazak u frizeraj, osim ako ne želim ponovo oćelaviti, tako mi ne preostaje drugo nego potrošiti tih 4-5 stotina kuna predviđenih za frizuru na nešto jednako beskorisno i lijepo ali nasušno za psihičko zdravlje i mentalnu ravnotežu.
A nema boljeg za psihičko zdravlje i mentalnu ravnotežu od personaliziranog nakita.
Pa sam tako namjerila posjetiti stričeka Štefa u Ilici i naručiti nekakav komad nakita s imenom.
Ovaj put srebrnog, zlato ću kupovati ponovo kad nađem novi posao (ako se ikada odlučim mrdnuti dupe da ga nađem).
Striček Štef je moj omiljeni zlatar i autor nekoliko stvarno finih komadića koje sam dala izraditi po svojim zamislima a on ih tako lijepo realizirao...
Trenutačno su mi neophodne naušnice s imenom. Veliki srebrni ringovi s mojim imenom ispisanim dražesnim pisanim fontom, istim kao i na mojoj Carrie-ogrlici od bijelog zlata (na kojoj, naravno, ne piše Carrie nego moje ime...). A i ogrlici je potreban popravak jer je u posljednjem srazu s Oženjenim puknuo lančić spojen na slovo A.
Sa mnom je išao i M, tako da smo se cijelo vrijeme mogli zezat kako sam oh taaaaako trendi jer vodim sa sobom svog vlastitog Modnog Mačka. Baš kao Tina Katanić marka Grubnića po Importanneu. Wow, nema što!
Naravno, ni M nije odolio naoko nepotrebnom ali zapravo užasno važnom personaliziranom nakitu, pa je sebi dao izraditi narukvicu s imenom. I svome dečku. Mada sam 200% sigurna da njegov dečko ne bi ni u ludilu stavio nešto u tolikoj mjeri femi oko ruke. I mami ogrlicu, sa privjeskom u obliku srca u kojem umjesto imena piše mama. Kako slatko! Ali ne i originalno. To je vidio prekjučer na VH1-u, u emisiji o stage-mamama, oko vrata mame od Missy Elliot. Ali u puno raskošnijoj verziji, s dijamantima i svime. Ali kako sam i ja svoju ogrlicu vidjela na SJP, komentare moram zadržati za sebe...
Zatim smo išli na obaveznu kavicu i trač-partiju.
M je jednako ovisnik o internetu i društvenim mrežama kao i ja. Ali dok ja imam golemi nepraktični laptop s monitorom od 17 inča, koji izgleda glupo u M-ovom omiljenom kafiću, M ima dražesni sićušni Acerić koji izgleda totalno primjereno. A sa stikom u njemu eto nam i interneta, bez kojeg više ne možemo ni zamisliti druženje uz kavu.
Kako je M već dulje vrijeme zastrašujuće sretan u ljubavi, a ja se nalazim u problemima, tako smo se posvetili meni i mojim mukama i kopali po Facebook profilu Oženjenog.
Tako sam ja, stalker par exellance, pregledavala one tri slike na kojima je sa Ženom, i analizirala govor tijela...
Naravno da sam se dobro educirala, pomoću Glorije i ostalih raznih žutih tiskovina, u kojima se razglabalo o tome ko koga više voli u celeb vezama prema zajedničim fotkama, da li se moglo unaprijed predvidjeti da će se raspast brak Brada i Jennifer prema načinu na koji su se držali u javnosti, i kakav je bio položaj tijela Nicole na početku braka s Tomom a kakav kasnije...
Vrhunsko didaktičko štivo!
Nisam primjetila neku bliskost, dapače, lagano su otklonjeni jedni od drugog... Hm... Imam i ja takvih slika sa svojim bivšima... U početku samo što nismo plazili jedno po drugome, zagrljeni oko struka, ušuškani jedno drugome u naručja... kasnije s rukom nehajno prebačenom preko ramena, formalnih osmjeha, ovlaš naslonjeni jedno na drugo...
Ali ne želim biti neka jadnica koja traži znakove i tamo gdje ih nema.
Uostalom, imam baš komada za dečka, i možda bih mogla malo više pažnje posvetiti i njemu...
Mada je zapravo tako dosadan...
Danas me je npr. htio voditi na ručak tamo gdje i obično ide, tj. u restoran koji se sasvim nezgodno nalazi u poslovnoj zgradi u kojoj radi i Oženjeni... Pa sam to uspjela pretvoriti u jutarnju kavicu u People'su, što je bilo dovoljno rano da izbjegnemo opasnost da ipak poželi nešto jesti, dovoljno neutralno i daleko od Oženjenog, a ipak relativno blizu poslu mog Tugaljivog.
Pa smo ubili 45 minuta u užasno dosadnom razgovoru o... o... o nečemu.
Kako je bilo na putu, na čemu radi, kako ga mori nadređeni i kako je imao određene ambicije do 35-e, koja se bliži ali još nije totalno ostvario sve što je htio...
Dosadno, dosadno, dosadno.
Totalno.
Pokušala sam se zamisliti s njim npr. u braku.
I smrzla se od jeze.
On je tako fin, tako pažljiv, tako odmjeren, tako sve radi na totalno pravi način, tako uvijek bira prave riječi, tako... tako me podjeća na Bankara... a to je tako DOSADNO!
Toliko je sav drag da bih se osjećala sasvim loše i totalno upala u grižnju savjesti kad bi mi uopće samo palo na pamet posvađat se s njim. Onako pošteno...
S druge strane, Oženjeni je tako... tako... tako UZBUDLJIV!
Ne samo da izgleda tako prokleto dobro, da sve što radi isto tako radi prokleto dobro, a osim toga je i uspješan, i seksi, i tajanstven, i - kako sam čula - u vrijeme bračne slobode je bio player ali od hard to get vrste, nego ima i te svoje nekakve faze opsjedanja i nestajanja koje zapravo djeluju jako stimulativno na zbunjene žene poput mene...
Trenutačno je u fazi durenja i online ispoljavanja ljubomore preko Facebooka. A to mi se baš nekako sviđa. Doduše, nikad nismo spominjali niti riječju njegov brak, pa ne znam zašto bi sada raspravljali o čnjenici da ja imam... dečka.
I ako nikad nismo razgovarali o tome što on radi kad je doma sam sa svojom ženom, zašto bismo o tome što ja radim sa svojim dečkom?
Jer čak i ako s Tugaljivim ne radim ništa osim gledanja televizije, češkanja i večernjeg ispijanja alkohola u zadimljenim prostorima (Ja. On ne. On mora mene vozit kući), jer čak i ako on zapravo ima redovan, fenomenalan i superuzbudljivi svakodnevni seks sa Ženom, zapravo je zanimljivije kad obje strane nemaju pojma.
Mislim da je najbolje da se sad nekoliko dana ne viđamo, mada je s njegove strane interes strahovit. Baš mi se sviđa dok navaljuje, a ja odugovlačim... Baš kao onih par mjeseci obrađivanja prije prvog finalnog sraza.
Dok ja nisam imala pojma što bih sa njim, jer su mi neke druge stvari i neki drugi ljudi bili na pameti, a on tražio izlike da ga posao dovede na par sati u Split samo da bih popila s njim kavu i otkantala ga, ili dok me vodao po ručkovima u Zagrebu skoro svaki dan a ja tiho u sebi cmizdrila za Duhovitim koji je bio izokrenuo moj život na glavačke pa podvio rep...
Tj. najbolje da se ne viđamo tih par dana dok ne obavim depilaciju, menstruaciju, obnovu blajha, ponovo krenem na dijetu i eventualno totalno ne zagorim!
Uzela sam si malo vremena da sjednem sama sa sobom i dobro izanaliziram svoje trenutačno duhovno, emotivno, psihičko i ina unutrašnja stanja po kojima baš i ne čačkam tako rado. Obično se zgrozim same sebe kad krenem u analizu. Nije ni čudo da se i svi moji muškarci redom zgroze.
I mislim da nisam zaljubljena.
Da, zaluđena jesam. I zatelebana jesam. Na neki način.
Uostalom, što ja uopće znam o Oženjenom?
Ok, ono što znam je sasvim dovoljno za znati da ga želim, što češće i što više ragolićenog i prepuštenog na milost i nemilost svemu što mi padne na pamet. A on zna da meni rado svašta padne na pamet. I ja znam da se to njemu jako sviđa.
Znam i koju hranu voli, što pije i koje su mu marke gaće.
I njegov životopis, što sve radi na poslu, pa i nekoliko stvari koje bi morale biti poslovna tajna.
Da, znam i koju glazbu voli. Što gleda na tv-u.
Ali to nekako nije dovoljno.
Ne znam što ga veseli a što ljuti ili čini tužnim, ne znam kakav je kad se stvarno opusti, kad zaboravi da mora biti tako prokleto lijep, tajanstven, seksi i uškrobljen. Kad zaboravi na to da uvijek mora govoriti onim savršeno ugođenim sniženim basom, bez naznake emocija u njemu.
Ne znam ništa o tome kakav je zapravo sa ženama (osim da je lažljivo đubre preljubničko, ali ko od nas to nije bio? Bar jednom...), kakav je otac, kakav je sin (ok, možda malo... Rado i s ljubavlju priča o roditeljima), ni kako stvarno izgleda kad je npr. tjedan dana bolestan i zaboravi istrimati tapetić na prsima ili staviti gel u frizuru, ili cijeli dan provede doma u staroj trenerci, neumiven i lijen.
.
Doduše, ne zna ni on ništa o meni. Osim da sam užasno nespretna. Da uništavam stvari. U što se više puta uvjerio. Da bi mi dobro došlo malo ozbiljne dijete. Da sam bučna, glasna, emotivna, sklona promjenama raspoloženja, trošenju na gluposti, kićenju, maženju, svađanju oko nebitnog, soljenju pameti i filozofiranju, nepromišljenim izjavama, i da ujutro imam gnijezdo na glavi i spavam u tamnoplavoj pidžami s malim rozim svinjicama.
Nisam se baš pokazala u najboljem svjetlu, tako da možda nije ni poželio bolje me upoznati.
Ali poanta je zapravo u tome da ne mogu biti zaljubljena u nekoga koga zapravo ne poznajem!
Previše sam star... zrel... odrasla da bih trenutačnu opčinjenost nekim na hormonskoj bazi mogla pobrkati s nečim dubljim.
Osim toga, jako dobro znam da se igram nečim poprilično opasnim. Pritom ne mislim samo na opasnost za moju reputaciju (ionako je ne mogu srozati niže od ovoga na čemu je već dulje vremena), nego i na opasnost za svoju emotivnu ravnotežu.
Jer što ako dođemo u priliku da nekako ipak bolje upoznamo jedno drugo, i ja shvatim da je on TAJ PRAVI, a on da sam ja grozna napast koje bi se trebao što prije riješiti, po mogućnosti s vrećom na glavi i akumulatorom oko vrata pa u Savu?
Mislim da će sutra biti bolje, čim striček Štef zgotovi moje nove naušnice a J dođe iz Splita i donese mi ostatak garderobe koja mi baš nekako fali...
Post je objavljen 29.01.2009. u 13:57 sati.